MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MACIEJA SZPUNARA
od 16. srpnja 2015. (1)
Predmet C‑74/14
„Eturas“ UAB
„Freshtravel“ UAB
„Neoturas“ UAB
„AAA Wrislit“ UAB
„Visveta“ UAB
„Baltic Clipper“ UAB
„Guliverio kelionės“ UAB
„Baltic Tours Vilnius“ UAB
„Kelionių laikas“ UAB
„Vestekspress“ UAB
„Daigera“ UAB
„Ferona“ UAB
„Kelionių akademija“ UAB
„Travelonline Baltics“ UAB
„Kelionių gurmanai“ UAB
„Litamicus“ UAB
„Megaturas“ UAB
„TopTravel“ UAB
„Zigzag Travel“ UAB
„ZIP Travel“ UAB
protiv
Lietuvos Respublikos konkurencijos taryba
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Lietuvos vyriausiasis administracinis teismas (Litva))
„Tržišno natjecanje – Članak 101. stavak 1. UFEU‑a – Konstitutivni elementi usklađenog djelovanja – Putničke agencije koje koriste zajednički informacijski sustav rezervacija – Ograničenje najviše stope popusta dostupne za rezervacije na internetu – Poruka administratora sustava kojom se najavljuje to ograničenje – Dogovor – Uzročno posljedična veza između dogovora i tržišnog ponašanja – Teret dokazivanja – Pretpostavka nedužnosti“
I – Uvod
1. U često citiranoj analizi „usklađenog djelovanja“ iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a, sudac B. Vesterdorf, u svojstvu nezavisnog odvjetnika, napisao je: „vjerujem da se problem može svesti na jedno pitanje: kada je počinjena povreda prava?(2)“
2. Lietuvos vyriausiasis administracinis teismas (Vrhovni upravni sud Litve) postavlja slično pitanje s obzirom na pobijanje valjanosti odluke koje donijelo nacionalno tijelo nadležno za tržišno natjecanje, zaključivši da je niz putničkih agencija usklađivalo stopu popusta koja se primjenjivala na njihove klijente.
3. Izvorno obilježje predmeta jest činjenica da se dokaz o dogovoru uglavnom odnosi na djelovanje treće strane, vlasnika i administratora internetskog sustava rezervacija koji su koristile dotične putničke agencije, a koja je provela tehničko ograničenje stope popusta i objavila poruku kojom najavljuje to ograničenje. Sud koji je uputio zahtjev ima sumnje u pogledu toga, jesu li se tim dokazom poštovale razine dokaza kako bi se utvrdila povreda članka 101. stavka 1. UFEU‑a.
II – Činjenice iz kojih proizlazi spor, glavni postupak i prethodna pitanja
4. „Eturas“ UAB je nositelj isključivih prava na sustav rezervacija putovanja na internetu „E‑TURAS” (u daljnjem tekstu: sustav E‑TURAS“), čiji je i administrator.
5. Taj sustav nadzire samo jedan administrator i može se integrirati u pojedine internetske stranice putničkih agencija koje su dobile dozvolu od Eturasa. Eturasov standardni ugovor o dozvoli ne sadržava nikakve odredbe kojima bi se administratoru omogućilo da izmijeni cijene usluga koje pružaju putničke agencije koje koriste sustav.
6. Lietuvos Respublikos konkurencijos taryba (nacionalno tijelo nadležno za tržišno natjecanje u Litvi, u daljnjem tekstu: „Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja“) pokrenulo je istragu na temelju podataka koje je zaprimilo od jednog od korisnika sustava E‑TURAS, a prema kojem su putničke agencije, koje su prodavale organizirana putovanja, međusobno dogovarale popuste nuđene potrošačima koji su putovanja plaćali na internetu putem sustava E‑TURAS.
7. Istragom je utvrđeno da je u određeno vrijeme prije navodnog ograničenja direktor Eturasa poslao poruku elektroničke pošte na adresu nekoliko putničkih agencija tražeći od njih da glasuju o smanjenju stopa popusta od 4 % do 1 – 3 %. Iako u spisu postoje dokazi da je jedna od dotičnih putničkih agencija primila tu poruku elektroničke pošte, ne postoje dokazi o tome, jesu li je druge putničke agencije primile ili odgovorile na nju.
8. Dana 27. kolovoza 2009., u 12.20, postavljeno je tehničko ograničenje u sustavu E‑TURAS, ograničavajući na 3 % popuste dostupne za rezervacije na internetu.
9. Ovomu je prethodila sljedeća u sustav unesena obavijest (u daljnjem tekstu: u sustav unesena obavijest od 27. kolovoza 2009.) koja se ranije istog datuma pojavila u polju sustava E‑TURAS naslovljenom „u sustav unesene obavijesti“:
„Vodeći računa o izjavama, prijedlozima i željama putničkih agencija [...], nudimo mogućnost ugovaranja internetskih popusta u iznosu između 0 i 3 %. Putničkim agencijama koje ugovaraju popuste po stopi većoj od 3 %, [oni] će automatski iznositi 3 %. [...]“
10. Direktor Eturasa naveo je da je takva obavijest poslana svim putničkim agencijama koje su koristile sustav.
11. Mogućnost nuđenja dodatnih popusta pojedinim klijentima (na primjer nuđenjem koda za popust radi vjernosti) nije bila ograničena.
12. Istragom je dalje utvrđeno da je većina putničkih agencija koje su primjenjivale stopu popusta iznad 3 % prije 27. kolovoza 2009., nakon toga snizila stopu na 3 %. Međutim, nekoliko putničkih agencija već je nudilo nižu stopu popusta prije 27. kolovoza 2009. te su one nastavile primjenjivati istu nižu stopu. Neke putničke agencije nisu nudile usluge putem E‑TURAS‑a prije 27. kolovoza 2009. Neke druge dotične putničke agencije nisu prodale niti jedno putovanje putem sustava E‑TURAS tijekom razdoblja provođenja istrage.
13. Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja je u odluci od 7. lipnja 2012. smatralo da se 30 putničkih agencija kao i Eturas između 27. kolovoza 2009. i kraja ožujka 2010. ponašalo protivno pravilima tržišnog natjecanja što se tiče popusta koji su se odobravali za rezervacije ostvarene putem sustava E‑TURAS.
14. Prema toj odluci, povreda je započela onog dana kada se poruka, koja se odnosila na smanjenje popustâ, pojavila u sustavu E‑TURAS i kada je stopa popustâ bila tehnički ograničena. Putničke agencije, kao pažljivi i razboriti gospodarski subjekti, trebale su znati za to ograničenje od tog datuma.
15. Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja zaključilo je da su putničke agencije koje su koristile sustav E‑TURAS tijekom relevantnog razdoblja i koje nisu izrazile prigovor, bile odgovorne za povredu. Te su agencije mogle razumno smatrati da će svi drugi korisnici sustava također ograničiti svoje popuste na najviše 3 %. Stoga su se one međusobno obavještavale o stopama popusta koje su namjeravale primijeniti u budućnosti i tako su neizravno, implicitnim ili prešutnim pristankom, izrazile zajedničku volju u pogledu svojeg ponašanja na predmetnom tržištu. Ono je nadalje primijetilo da je takvo ponašanje putničkih agencija na predmetnom tržištu trebalo analizirati kao usklađeno djelovanje. Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja ocijenilo je da je Eturas, premda nije obavljao djelatnost na predmetnom tržištu, imao važnu ulogu u olakšavanju tog djelovanja.
16. Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja stoga je utvrdilo da su Eturas i dotične putničke agencije povrijedili članak 101. stavka 1. UFEU‑a kao i članak 5. Lietuvos Respublikos konkurencijos įstatymas (Zakon o tržišnom natjecanju Republike Litve) te im je odredilo novčane kazne. Putnička agencija koja je obavijestila Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja o toj povredi oslobođena je od novčanih kazni na temelju pokajničkog programa.
17. Tužitelji u glavnom postupku žalili su se na odluku Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja Vilniaus apygardos administracinis teismasu (Regionalni upravni sud u Vilniusu). Presudom od 8. travnja 2013. taj je sud djelomično usvojio tužbe i smanjio iznos izrečenih novčanih kazni.
18. I tužitelji u glavnom postupku i Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja podnijeli su Lietuvos vyriausiasis administracinis teismasu žalbu na spomenutu odluku.
19. Tužitelji u glavnom postupku ističu da nisu sudjelovali u usklađenom djelovanju u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a ili nacionalnog prava. Dotične putničke agencije tvrde da njihova namjera snižavanja popusta nije dokazana i da je tehničko ograničenje bilo jednostrani čin Eturasa. Neki od tužitelja tvrde da nisu pročitali u sustav unesenu obavijest. Zbog male važnosti sustava – prihod od putovanja prodanih preko E‑TURAS‑a predstavljao je samo mali dio njihova ukupnog prihoda (npr. 0,12 %, 0,2 % ili 0,0025 %) – putničke agencije ga nisu pobliže pratile. Objašnjavaju da su koristile sustav zbog njegove prikladnosti za prodaju na internetu, izostanka bilo kakvog alternativnog sustava na tržištu i preskupog razvijanja vlastitog internetskog sustava. U načelu popusti nisu bili ograničeni zato što su putničke agencije i dalje imale mogućnost dodijeliti klijentima dodatne pojedinačne popuste za vjernost.
20. Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja tvrdi da je sustav rezervacija E‑TURAS tužiteljima u glavnom postupku nudio da usklade svoje radnje te da zbog njega više nije bilo potrebe organizirati sastanke, jer su im uvjeti korištenja tog sustava omogućavali da i bez izravnog kontakta postignu „suglasnost volja“ što se tiče ograničenja popusta. Činjenica da se nisu protivili ograničenju popusta izjednačena je s prešutnim pristankom. Sustav E‑TURAS funkcionirao je u ujednačenim uvjetima i lako ga se moglo pronaći na internetskim stranicama putničkih agencija na kojima su se objavljivale informacije o dogovorenim popustima. Putničke agencije se nisu protivile ograničenju popusta pa su stoga međusobno shvatile da će primjenjivati ograničenu stopu popusta, izbjegavajući time svaki nesporazum u vezi s popustima. Na tužiteljima je bilo da se ponašaju promišljeno i odgovorno te nisu mogli zanemariti i ne pridati pozornost porukama koje su se odnosile na djelovanja koja utječu na njihove gospodarske djelatnosti.
21. Lietuvos vyriausiasis administracinis teismas entertains ima sumnje u pogledu ispravnog tumačenja članka 101. stavka 1. UFEU‑a, a osobito u pogledu raspodjele tereta dokazivanja radi primjene te odredbe.
22. Sud koji je uputio zahtjev navodi da je taj aspekt odlučan kod ispitivanja, je li Vijeće nadležno za tržišno natjecanje potpuno utvrdilo činjenično stanje kako bi moglo zaključiti da je postojala povreda i da utvrdi trenutak od kojeg bi trebalo računati trajanje povrede. Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da se kod utvrđivanja povrede Vijeće za tržišno natjecanja oslonilo uglavnom na obavijest od 27. kolovoza 2009. Stoga je Vijeće za tržišno natjecanje zapravo pošlo od pretpostavke na temelju koje su putničke agencije, koje su primile u sustav unesenu obavijest, znale ili trebale znati za ograničenje.
23. Sud koji je uputio zahtjev smatra, s jedne strane, da je moguće zastupati stajalište da su tužitelji koristili sustav E‑TURAS zajedno sa svojim konkurentima i da su stoga bili dužni pažljivo postupati i obratiti pažnju na obavijesti poslane putem sustava. Doista, neki od njih su priznali da su znali o ograničenjima popusta te su se u praksi pridržavali tog ograničenja. Imajući na umu tajnovitost praksi protivnih tržišnom natjecanju, dokaz zasnovan na sustavu mogao bi se s obzirom na sve okolnosti predmeta vjerojatno smatrati dostatnim. S druge strane, na povrede prava tržišnog natjecanja primjenjuje se pretpostavka nedužnosti. U ovom predmetu ne postoje dokazi da su tužitelji stvarno pročitali u sustav unesenu obavijest i shvatili da je predstavljala usklađeno djelovanje protivno tržišnom natjecanju koje su primijenili svi korisnici sustava.
24. Stoga sud koji je uputio zahtjev želi utvrditi, može li samo slanje u sustav unesene obavijesti koja se odnosi na ograničenje popustâ u okviru okolnosti ovog predmeta biti dovoljan dokaz kojim se utvrđuje ili kojim se može pretpostaviti da su gospodarski subjekti, koji su sudjelovali u sustavu, znali ili morali znati za ograničenje popusta, iako nekolicina njih tvrdi da nisu znali za ograničenje, a neki nisu izmijenili stvarno primjenjivu stopu popusta i iako neki pak tijekom predmetnog razdoblja nisu prodali nijedno putovanje posredstvom sustava E‑TURAS.
25. U tom je kontekstu Lietuvos vyriausiasis administracinis teismas rješenjem od 17. siječnja 2014., koje je Sud zaprimio 10. veljače 2014., zatražio prethodnu odluku o sljedećim pitanjima:
„1. Treba li članak 101. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da se, u situaciji u kojoj gospodarski subjekti sudjeluju u skupnom računalnom informacijskom sustavu poput onog opisanog u ovom predmetu i kada je Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja utvrdilo da je u sustav unesena obavijest o ograničenju popusta te da je provedeno tehničko ograničenje unosa stope popusta informatičkim putem, može [pretpostaviti] da su ti gospodarski subjekti znali odnosno morali znati za poslanu poruku i da su, zbog toga što se nisu protivili primjeni ograničenja popusta, prešutno pristali na njega te ih se zbog toga može smatrati odgovornima za usklađeno djelovanje na temelju članka 101. stavka 1. UFEU‑a?
2. U slučaju negativnog odgovora na prvo pitanje, koje čimbenike treba uzeti u obzir pri utvrđivanju jesu li gospodarski subjekti koji su sudjelovali u skupnom računalnom informacijskom sustavu, u okolnostima poput onih u glavnom postupku, usklađeno djelovali u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a?“
26. Pisana očitovanja u ovom postupku podnijeli su neki od tužitelja u glavnom postupku(3), te litavska i austrijska vlada kao i Komisija. Neki od tužitelja u glavnom postupku(4), Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja, litavska vlada i Komisija iznijeli su usmena očitovanja na raspravi održanoj 7. svibnja 2015.
III – Analiza
A – Uvod
27. Ovim se predmetom Sudu pruža rijetka prilika da pojam „usklađenog djelovanja“ protumači odvojeno od povezanih pojmova „sporazuma“ ili „odluke udruženja poduzetnika“(5).
28. Na početku ću podsjetiti na našu sudsku praksu Suda o usklađenom djelovanju.
29. Člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a predviđeno je da je kao nespojivo s unutarnjim tržištem zabranjeno sljedeće: svi sporazumi među poduzetnicima, odluke udruženja poduzetnika i usklađeno djelovanje koji bi mogli utjecati na trgovinu među državama članicama i koji imaju za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničivanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na zajedničkom tržištu.
30. Pojmovi „sporazum“, „odluka udruženja poduzetnika“ i „usklađeno djelovanje“ sa subjektivnog stajališta mogu se shvatiti kao oblici dogovaranja koji imaju istu narav, a razlikuju se samo po intenzitetu i oblicima u kojima se pojavljuju(6).
31. Sud je u više navrata naveo da se pojam usklađenog djelovanja odnosi na svaki oblik usklađivanja između poduzetnika koji, iako nije doveo do stvaranja sporazuma u užem smislu, svjesno zamjenjuje rizike tržišnog natjecanja praktičnom međusobnom suradnjom(7).
32. U pogledu kriterija koordinacije Sud je naveo da se odredbe Ugovora o tržišnom natjecanju temelje na pretpostavci prema kojoj svaki gospodarski subjekt mora samostalno odrediti politiku koju namjerava slijediti na zajedničkom tržištu. Zahtjev samostalnosti protivi se svakom izravnom ili neizravnom kontaktu između gospodarskih subjekata koji bi mogao kako utjecati na tržišno ponašanje sadašnjih ili potencijalnih konkurenata tako i otkriti jednom takvom konkurentu ponašanje za koje se poduzetnik odlučio ili koje namjerava provoditi na tržištu, kada je cilj ili posljedica tih kontakata stvaranje uvjeta tržišnog natjecanja koji ne odgovaraju normalnim uvjetima na predmetnom tržištu(8).
33. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, pojam usklađenog djelovanja podrazumijeva, uz savjetovanje između predmetnih poduzetnika, tržišno ponašanje koje slijedi nakon tog sporazuma i uzročno‑posljedičnu vezu između tih dvaju elemenata. Pretpostavlja se, osim ako bude dokazano suprotno, a što je na zainteresiranim subjektima da učine, da poduzetnici koji sudjeluju u savjetovanju i ostaju aktivni na tržištu vode računa o informacijama koje su razmijenili sa svojim konkurentima kako bi utvrdili njihovo ponašanje na tržištu, osobito kada do sporazuma dolazi redovito tijekom duljeg razdoblja (u daljnjem tekstu: pretpostavka Anic)(9).
34. Iz sudske prakse može se zaključiti da se „pretpostavka Anic“, to jest pretpostavka uzročne veze između dogovora i ponašanja na tržištu sudjelujućih poduzetnika, također može primijeniti u slučaju samo jednog kontakta između konkurenata(10).
35. Kao što je Sud naveo u predmetu T‑Mobile Netherlands i dr., cilj savjetovanja i posebne okolnosti na tržištu objašnjavaju učestalost, razmake i način na koji konkurenti jedni s drugima stupaju u kontakt kako bi se savjetovali o svojem ponašanju na tržištu. Naime, ako dotični poduzetnici stvore zabranjeni sporazum sa složenim sustavom savjetovanja o velikom broju vidova svojeg ponašanja na tržištu, ti će poduzetnici imati potrebu za redovitim kontaktima kroz duže razdoblje. Nasuprot tomu, ako je savjetovanje precizno i predviđa jedinstveno usklađivanje ponašanja na tržištu glede jednog odvojenog parametra tržišnog natjecanja, jedan kontakt može biti dovoljan kako bi se ostvario protutržišni cilj koji dotični poduzetnici žele ostvariti(11).
36. Nadalje, kao i u slučaju protutržišnog sporazuma, suvišno je u obzir uzimati konkretne učinke nekog sporazuma, ako je jasno da je cilj takvog sporazuma sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja(12).
B – Tumačenje članka 101. stavka 1. UFEU‑a
37. Dvama pitanjima, koja predlažem ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita, treba li članak 101. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da pojam „usklađeno djelovanje“ obuhvaća situacije u kojima nekoliko putničkih agencija sudjeluje u zajedničkom sustavu rezervacija i administrator tog sustava postavi obavijest kojom obavještava njegove korisnike da će popusti nuđeni klijentima biti ograničeni na ujednačenu najvišu stopu, nakon koje obavijesti je uvedeno tehničko ograničenje odabira stope popusta.
38. Slijedom toga, sud koji je uputio zahtjev pita, može li se, te u slučaju pozitivnog odgovora, pod kojim okolnostima, putničke agencije, koje saznaju za taj nezakoniti prijedlog i koje nastave koristiti sustav rezervacija, smatrati odgovornima za povredu članka 101. stavka 1. UFEU‑a.
39. U skladu s ustaljenom sudskom praksom(13), usklađeno djelovanje obuhvaća tri konstitutivna elementa: prvo, dogovor među poduzetnicima, drugo, tržišno ponašanje i, treće, uzročno‑posljedičnu vezu između tih dvaju elemenata.
40. Ovaj se predmet uglavnom tiče prvog od tih elemenata – dogovora među poduzetnicima.
41. Zapravo, ako se utvrdi postojanje dogovora, preostala druga dva elementa – tržišno ponašanje i uzročno‑posljedična veza, ne bi bilo teško utvrditi na temelju činjenica u ovom predmetu. U skladu s „pretpostavkom Anic“, stvarno tržišno ponašanje može se pretpostaviti u pogledu poduzetnika koji sudjeluju u tajnim djelovanjima i koji ostaju aktivni na tržištu. Nadalje, u ovom predmetu se zaključak o tržišnom ponašanju može izvesti iz činjenice da je ograničenje stope popusta bilo provedeno tehničkim sredstvima i stoga automatski primijenjeno u odnosu na sve putničke agencije koje su nastavile koristiti sustav E‑TURAS.
42. Primjećujem da se pitanja koja je uputio nacionalni sud ne tiču odgovornosti samog Eturasa kao subjekta koji pomaže u provedbi sporazuma o ograničenju tržišnog natjecanja. Sud još nije odlučio, može li se treću stranu, koja nije aktivna na predmetnom tržištu, već služi samo kao tajništvo zabranjenog sporazuma, smatrati odgovornom za povredu na temelju članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Ovo je pitanje nedavno obradio nezavisni odvjetnik N. Wahl u predmetu AC Treuhand/Komisija gdje je zauzeo stajalište da člankom 101. stavkom UEFU‑a nije obuhvaćena odgovornost isključivo konzultantskog društva koje ne djeluje na predmetnom tržištu ili povezanim tržištima(14). Ograničio bih se na primjedbu da je ovaj predmet različit od potonjeg scenarija jer je Eturas ugovorni partner svih dotičnih putničkih agencija s kojima je sklopio ugovore o dozvoli, ali je također i poduzetnik koji djeluje na tržištu davanja dozvola za sustave rezervacija na internetu koje je povezano s tržištem putničkih agencija.
43. U sljedećoj analizi ispitat ću pravne uvjete za utvrđivanje dogovora među poduzetnicima i također razmotriti nekoliko povezanih pitanja: navodno jednostrano ponašanje treće strane, mogućnost da se dotični poduzetnik distancira od povrede i spojivost odgovarajuće razine dokaza s načelom pretpostavke nedužnosti.
1. Dogovor između poduzetnika
44. Sud do sada nije imao prilike pojasniti okolnosti pod kojima jednostrana komunikacija može dovesti do usklađenog djelovanja između adresata i pošiljatelja.
45. U skladu s ustaljenom sudskom praksom Općeg suda, pojam usklađenog djelovanja pretpostavlja postojanje uzajamnih kontakata. Taj je uvjet ispunjen kada jedan konkurent drugom otkrije svoje buduće namjere ili ponašanje na tržištu kada potonji to zatraži, ili barem to prihvati(15).
46. I ja smatram da pojam usklađenog djelovanja doista podrazumijeva uzajamnost. Usklađeno djelovanje nužno je posljedica sporazuma(16). Međutim, za razinu formalizacije tog sporazuma ne bi trebali vrijediti prestrogi zahtjevi jer bi to ugrozilo raznovrsnost koja je svojstvena pojmu usklađenog djelovanja.
47. Uzajamnost bi osobito trebala obuhvaćati i prešutni pristanak.
48. Međutim, mogućnost izvođenja zaključka o postojanju prešutnog pristanka i time o utvrđenju postojanja sporazuma o suradnji, umjesto tržišnog natjecanja, ovisi o kontekstu komunikacije.
49. Prvo, kada poduzetnik dobije informaciju u vezi s nezakonitim prijedlogom i ne usprotivi joj se, zaključak o njegovu pristanku na taj prijedlog može se izvesti iz izostanka odgovora, pod uvjetom da su uvjeti pogodni za nastanak prešutnog pristanka. Neprotivljenje nezakonitoj obavijesti se može sankcionirati jer pod određenim okolnostima sam izostanak adresatova odziva navest će drugu stranu ili strane na uvjerenje, da se adresat pridružuje nezakonitom prijedlogu te će se s njim uskladiti(17). Stoga, kako bi se moglo zaključiti da postoji svjesno sudjelovanje adresata u usklađenom djelovanju, okolnosti međudjelovanja moraju biti takve da se za adresata može smatrati da shvaća da će konkurent njegovu šutnju smatrati pristankom te će se pouzdati u zajedničko djelovanje, čak i u izostanku odgovora.
50. Drugo, kada pošiljatelj informacija nije konkurent, već treća strana, takvo međudjelovanje može dovesti do horizontalnog dogovaranja među konkurentima samo ako se za adresata može smatrati da shvaća da informacije koje je treća strana prenijela dolaze od konkurenta ili da su barem priopćene konkurentu.
51. Stoga za utvrđivanje postojanja dogovora u situaciji kao što je ona u glavnom postupku, a koja uključuje i neizravnu komunikaciju preko treće strane i izostanak izričitog odgovora, okolnosti međudjelovanja moraju biti takve da se za adresata može smatrati da shvaća da nezakoniti prijedlog dolazi od konkurenta ili je barem priopćena konkurentu ili konkurentima, koji će se pouzdati u zajedničko djelovanje čak i u izostanku odgovora.
52. Na nacionalnom sudu je da utvrdi, primjenjuje li se takva pravna analiza na činjenično stanje u ovom predmetu.
53. Konkretno, sud koji je uputio zahtjev bi uzimajući u obzir neobičan način komunikacije prvo trebao utvrditi, može li se za dotične poduzetnike smatrati da su se upoznali sa sadržajem u sustav unesene obavijesti od 27. kolovoza 2009.
54. U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev pita, može li se pretpostaviti da su korisnici sustava E‑TURAS bili svjesni u sustav unesene obavijesti.
55. Primjećujem da je korištenje pretpostavki u pravu tržišnog natjecanja opravdano kada je zaključak vrlo vjerojatan s obzirom na opće iskustvo, pod uvjetom da ta pretpostavka ostane oboriva(18).
56. Ako sud koji je uputio zahtjev utvrdi, uzimajući u obzir obilježja sustava rezervacija i trajanje povrede, da je vrlo vjerojatno da bi razborit i pažljiv gospodarski subjekt bio saznao za u sustav unesenu obavijest i povezano ograničenje, taj sud također može zaključiti da velika vjerojatnost tog zaključka opravdava primjenu oborive pretpostavke da su dotične putničke agencije saznale za nezakoniti prijedlog 27. kolovoza 2009. Ostaje mogućnost da odnosni poduzetnik nije odmah saznao za u sustav unesenu obavijest 27. kolovoza 2009. ili da u iznimnim okolnostima za nju uopće nije saznao. Međutim, u ovom predmetu teret obaranja pretpostavke mora biti na dotičnom poduzetniku koji najbolje može razjasniti stvar.
57. Međutim, primjena pretpostavki od strane nacionalnih tijela u svrhu dokazivanja ulazi u područje primjene nacionalnog prava, osim ako pretpostavka proizlazi iz članka 101. stavka 1. UEFU‑a kako ga je protumačio Sud, te slijedom toga čini sastavni dio primjenjivog prava Unije(19). Po mojem mišljenju, pretpostavke u svrhu dokazivanja, koje su vezane uz utvrđenje, može li se za poduzetnika smatrati da je primio ili pročitao određenu obavijest, ne proizlaze iz pojma usklađenog djelovanja kako ga je protumačio Sud, niti su suštinski povezane s tim pojmom, te stoga te pretpostavke ulaze u područje primjene nacionalnog prava.
58. Nadalje, sud koji je uputio zahtjev mora utvrditi, može li se za poduzetnike smatrati da su shvatili da je obavijest u vezi s ograničenjem stopa popusta došla od njihovih konkurenata ili je barem priopćena njihovim konkurentima, te da je bilo vjerojatno da će se ti konkurenti pouzdati u zajedničko djelovanje, čak i u izostanku izričitog odobrenja.
59. Po mojem mišljenju, način komunikacije sam po sebi nije relevantan, osobito stoga što se od sudionika dogovaranja može očekivati da se posluže mogućnostima koje nudi tehnološki napredak. Međutim, oblik komunikacije može biti bitan za ocjenu okolnosti međudjelovanja.
60. U tom se pogledu ne slažem s Komisijinim stajalištem da se slanje poruke putem rubrike „informativne poruke“ može u potpunosti smatrati jednako drugim načinima komunikacije u poslovnom svijetu, kao što je sudjelovanje na sastanku ili razmjena elektroničke pošte. Obavijesti administratora informacijskog sustava nisu uobičajeni kanal za poslovnu komunikaciju. Nadalje, poduzetnici koji koriste isti računalni sustav nisu partneri u poslovnom dijalogu: veza među njima je očito slabija nego veza među poduzetnicima koji kontakte održavaju elektroničkom poštom ili zajedničkim sastancima.
61. Međutim, izgleda da protutežu neobičnoj naravi načina komuniciranja u ovom predmetu predstavljaju druge okolnosti.
62. U sustav unesenom obaviješću od 27. kolovoza 2009. prenosi se jasna poruka koja se ne može shvatiti drukčije nego kao prijedlog za upuštanje u nezakonito postupanje protivno tržišnom natjecanju. I iz izričaja te obavijesti i načina komuniciranja može se zaključiti da je ona istovremeno upućena svim konkurentima koji koriste sustav E‑TURAS. Prijedlog je bio osobito vjerodostojan jer je došao od treće strane koja je kao zajednički ugovorni partner i administrator zajedničkog sustava rezervacija, bila povezana sa svim drugim korisnicima sustava te je također na raspolaganju imala tehnička sredstva kako bio sprovela ishod dogovora. Korištenje tih tehničkih sredstava od strane administratora sustava je vrlo učinkovita metoda za olakšavanje postupanja što neizravno dokazuje postojanje dogovora.
63. Stoga su poduzetnici koji su saznali za obavijest sigurno shvatili da će bez njihova brzog odziva prijedlog biti automatski i neposredno proveden u odnosu na sve korisnike sustava.
64. Nadalje, predmetno ograničenje tržišnog natjecanja očito je horizontalne naravi. Primjena ujednačene najviše stope popusta od strane konkurenata zahtijeva međusobno pouzdavanje te bi se poduzetnik uskladio s takvim prijedlogom samo pod uvjetom da se isto ograničenje primjenjuje horizontalno na njegove konkurente. Pridruživanjem tom ograničenju dotični poduzetnici ne djeluju kao konkurentski sudionici na tržištu. Stoga po mojem mišljenju tužitelji iz sudske prakse Suda ne mogu izvesti korisnu analogiju u vezi s vertikalnim ograničenjima u skladu s kojom kada proizvođač jednostrano uvede mjeru kojom se ograničava tržišno natjecanje, sam nastavak poslovnih odnosa ne predstavlja prešutni pristanak veleprodajnog trgovca na tu mjeru(20).
65. Nadalje, suprotno od onog na što su tužitelji ukazivali na raspravi, predmet pred sudom koji je uputio zahtjev ne sliči takozvanom zvjezdastom dogovaranju („hub and spoke collusion“) koje uključuje razmjenu informacija među konkurentima putem zajedničkog poslovnog partnera u vertikalnim odnosima, kao što su razmjene između distributera putem zajedničkog dobavljača(21). Zbog takve neizravne razmjene potrebno je dodatno razmotriti stanje svijesti uključenih strana jer se otkrivanje osjetljivih tržišnih informacija između distributera i njegova dobavljača može smatrati zakonitom poslovnom praksom. Nasuprot takvim situacijama, ovaj se predmet odnosi na poruku koja je prenesena istovremeno svim dotičnim poduzetnicima putem njihova zajedničkog poslovnog partnera i koja se s obzirom na svoj sadržaj ni u kojem slučaju nije mogla smatrati dijelom zakonitog poslovnog dijaloga.
66. Budući da se navodno ograničenje odnosilo na ponašanje na tržištu glede jednog parametra tržišnog natjecanja, u smislu presude T‑Mobile, samo jedan slučaj međudjelovanja bio je dovoljan kako bi se ostvario taj cilj(22).
67. U takvim se okolnostima, koje nacionalni sud mora utvrditi, za poduzetnika koji je saznao za u sustav unesenu obavijest od 27. kolovoza 2009. i koji je nastavio koristiti sustav, a da se nije javno distancirao od nezakonitog prijedloga ili ga nije prijavio upravnim tijelima, mora smatrati da se pridružio tom prijedlogu i stoga sudjelovao u dogovoru.
68. Nadalje, budući da predmetno usklađeno djelovanje predstavlja pokušaj da se utječe na slobodno određivanje cijena, njezin je predmet očito ograničavanje tržišnog natjecanja.
69. Shodno tomu, nije relevantno, je li to djelovanje stvarno imalo protutržišne učinke na tržištu.
70. Stoga, suprotno argumentu nekih od tužitelja u glavnom postupku, nije relevantno je li dotična putnička agencija primijenila višu stopu popusta prije uvođenja ograničenja, ili je dotična agencija stvarno prodala bilo koje putovanje putem sustava E‑TURAS nakon uvođenja ograničenja. Također, nije relevantno da su putničke agencije održavale mogućnost primjene dodatnih popusta na pojedine klijente izvan sustava E‑TURAS. Kod svakog poduzetnika koji je nastavio nuditi svoje usluge na tržištu putem sustava E‑TURAS tijekom relevantnog razdoblja, ograničenje je moglo utjecati na njegovo ponašanje na tržištu, što je dovoljno da se dokaže njegovo sudjelovanje u povredi.
71. Stoga smatram da se u okolnostima opisanima u rješenju kojim se upućuje prethodno pitanje, poduzetnici koji koriste zajednički sustav rezervacija, koji su saznali za nezakoniti prijedlog, kako je objavljen u u sustav unesenoj obavijesti od 27. kolovoza 2009. i koji su nastavili koristiti sustav, moraju se smatrati odgovornima za sudjelovanje u usklađenom djelovanju.
2. Navodno jednostrano ponašanje treće strane
72. Nekoliko tužitelja u glavnom predmetu iznosi u svojim pismenima da je navodno ograničenje protivno tržišnom natjecanju posljedica jednostranog ponašanja Eturasa.
73. Priznajem da u slučaju nezakonitog prijedloga koji je priopćila treća strana, a koja je također poduzetnik koji djeluje na povezanom tržištu, ne bi trebalo isključiti mogućnost da se posljedično ograničenje pripiše jednostranom ponašanju te treće strane. To bi prema mojem mišljenju mogao biti slučaj ako bi se i sami nezakoniti prijedlog i povezano djelovanje kod njegove provedbe isključivo moglo pripisati toj trećoj strani koja je je djelovala u svojem vlastitom interesu(23).
74. Međutim, u ovom predmetu takvu tvrdnju ne podupiru činjenice opisane u rješenju kojim se upućuje prethodno pitanje.
75. Iako se prethodno pitanje odnosi samo na tehničko ograničenje koje je Eturas uveo 27. kolovoza 2009. i na povezanu u sustav unesenu obavijest, očito je, međutim, iz rješenja kojim se upućuje prethodno pitanje da su tom djelovanju prethodili pripremni kontakti između Eturasa i barem nekih od dotičnih poduzetnika.
76. Prvo, u u sustav unesenoj obavijesti od 27. kolovoza 2009. se kao razlog za Eturasovo djelovanje izričito govori o „izjavama, prijedlozima i željama putničkih agencija“. Drugo, iz rješenja kojim se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je Eturas prije uvođenja ograničenja stopa popusta poslao poruku elektroničke pošte nekolicini putničkih agencija tražeći od njih da glasuju o općem ograničenju stopa popusta kao i o posebnoj poželjnoj stopi popusta, iako, osim za jedno društvo, ne postoje dokazi, jesu li dotične putničke agencije primile tu poruku elektroničke pošte ili na nju odgovorile. Treće, direktor Eturasa dao je iskaz da je proveo anketu o osnovnom popustu za rezervacije na internetu, iako je kasnije izmijenio taj iskaz.
77. Primjećujem da u predmetima koji uključuju tajna djelovanja protivna tržišnom natjecanju vrlo važan čimbenik predstavlja ocjena svih dokaza zajedno. Dokazi na koje se upravno tijelo poziva kako bi dokazalo postojanje povrede članka 101. stavka 1. UFEU‑a nikada se ne bi trebali ocjenjivati zasebno, nego kao cjelina(24).
78. Stoga, iako su dokazi o pripremnim kontaktima između turističkih agencija i Eturasa nepotpuni, a neki od njih su indicije, oni se ne mogu u cijelosti izostaviti iz ukupnog dokaznog materijala na temelju kojeg se utvrđuje postojanje povrede.
79. Nadalje, iako su na raspravi tužitelji u glavnom postupku predložili drukčije objašnjenje za Elturasovo djelovanje, to jest da je Elturas djelovao u pokušaju da održi privlačnost sustava za nekoliko velikih putničkih agencija, to objašnjenje ne isključuje tvrdnju da je prijedlog došao od samih putničkih agencija te je Elturas djelovao tek kao produžena ruka članova zabranjenog sporazuma, na što ukazuju dokazi u spisu suda koji je uputio zahtjev.
80. Čak i pod pretpostavkom da je zajednički poslovni partner, koji je omogućio zabranjeni sporazum, djelovao na vlastitu inicijativu u pokušaju da ojača vjernost svojih klijenata, nastojeći im osigurati veću dobit putem ograničavanja tržišnog natjecanja, to ne bi isključilo odgovornost članova zabranjenog sporazuma koji su prešutno odobrili taj nezakoniti prijedlog.
81. Stoga, čak i pod pretpostavkom da je Elturas djelovao na vlastitu inicijativu kako bi osigurao vjernost putničkih agencija koje koriste sustav E‑TURAS, to u ovom predmetu ne bi isključilo utvrđenje o postojanju usklađenog djelovanja među tim putničkim agencijama jer bi, čak i uz drukčije objašnjenje, Elturasovo djelovanje bilo poticano interesima njegovih klijenata koji su prešutno odobrili prijedlog.
3. Distanciranje od usklađenog djelovanja
82. Povezano pitanje odnosi se na mogućnost za dotične poduzetnike da se distanciraju od povrede.
83. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, dovoljno je da upravno tijelo dokaže da je dotični poduzetnik sudjelovao na sastancima tijekom kojih su sklopljeni sporazumi protutržišne naravi a da im se nije očito usprotivio, kako bi u dovoljnoj mjeri dokazala sudjelovanje tog poduzetnika u zabranjenom sporazumu. Tada je na tom poduzetniku da istakne indicije kojima se može utvrditi da je njegovo sudjelovanje na tim sastancima bilo lišeno svake protutržišne namjere i da dokaže da je svoje konkurente uputio u to da će na tim sastancima sudjelovati s drukčijim ciljevima od njihovih(25).
84. Razlog na kojem se temelji to načelo jest taj da je poduzetnik koji je sudjelovao na navedenom sastanku, a da se pritom nije javno distancirao od njegova sadržaja, drugim sudionicima dao do znanja da se slaže s njegovim ishodom i da će u skladu s njim postupiti. Prešutno odobravanje zabranjene inicijative, bez javnog distanciranja od njezina sadržaja ili njezina prijavljivanja upravnim tijelima, za učinak ima ohrabrivanje nastavljanja povrede i ugrožavanje njezina razotkrivanja. To suučesništvo predstavlja pasivno sudjelovanje u povredi koje može dovesti do odgovornosti poduzetnika(26).
85. Okolnost da poduzetnik ne postupa u skladu s ishodima tih sastanaka ne isključuje njegovu odgovornost, osim ako se javno distancira od njegova sadržaja. Osim toga, uloga poduzetnika u zabranjenom sporazumu nije relevantna za utvrđivanje njegove odgovornosti i mora se uzeti u obzir prilikom ocjene težine povrede i, ovisno o slučaju, određivanja novčane kazne(27).
86. Po mojem mišljenju, iako se izvorno odnosi na nenamjerno sudjelovanje u tajnom sastanku, ova sudska praksa može biti korisna za ocjenu okolnosti ovog predmeta.
87. Naime, poduzetnik koji koristi sustav rezervacija na internetu, a koji se iskorištava kao platforma za prakse suprotne tržišnom natjecanju, može se djelotvorno poslužiti dvjema mogućnostima koje proizlaze iz sudske prakse suda kako bi se ogradio od te prakse: on se može javno distancirati od sadržaja nezakonitog prijedloga ili ga prijaviti upravnim tijelima.
88. Primjećujem da bi očito bilo nerazumno zahtijevati od poduzetnika da izrazi protivljenje svim sudionicima u usklađenom djelovanju. Konkretno, s obzirom na okolnosti ovog predmeta, u potpunosti je moguće da se identitet dotičnih konkurenata ne može odmah prepoznati. Zapravo, neki tužitelji u glavnom postupku tvrdili su da nisu znali za identitet drugih korisnika sustava E‑TURAS.
89. Međutim, protivljenje mora biti učinjeno javno na bilo koji način koji je razumno dostupan dotičnom poduzetniku, to jest, barem obavještavanjem administratora sustava koji je najavio ograničenje i druga društva čiji identitet bi mu mogao biti poznat.
90. Dotični poduzetnik mora dovoljno jasno iznijeti neslaganje s prijedlogom i svoju namjeru da ne slijedi djelovanje. Stoga je naprimjer nedovoljno da dotični poduzetnik zanemari obavijest ili naloži svojim zaposlenicima da ne postupaju u skladu s praksom. Također bi bilo nedovoljno protiviti se praksi samo ponašanjem na tržištu – na primjer, kao što su predložili neki tužitelji u ovom predmetu, davanjem pojedinačnih popusta kako bi se uspostavila protuteža općem ograničenju. U stvari, bez javnog protivljenja, takvo ponašanje ne bi se moglo lako razlikovati od pukog varanja drugih članova zabranjenog sporazuma.
91. S druge strane i suprotno stajalištu koje je na raspravi izrazilo Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja, uvjet prigovaranja ograničenju ne može se proširiti na obvezu napuštanja sustava rezervacija na internetu.
92. Slažem se da dotični poduzetnik ne bi trebao samo izraziti svoje protivljenje, nego mora također usvojiti neovisno ponašanje na tržištu. U ovom slučaju javno distanciranje uključuje zahtjev korištenja svih razumnih sredstava kako se ograničenje ne bi primijenilo, kao što je obavještavanje klijenata preko internetske stranice, te ako ta sredstva nisu djelotvorna, prijavljivanje upravnim tijelima. Ova se obveza ne može protegnuti na zahtjev okončanja poslovnih odnosa s Eturasom, jer bi se time prekinuo pristup putničke agencije inače zakonitom distributivnom kanalu.
93. Naposljetku, protivljenje se mora brzo izraziti, a u svakom slučaju u razumnom roku nakon saznanja za nezakoniti prijedlog. Ako se to ne učini u razumnom roku, poduzetnikova odgovornost postojat će od trenutka od kojeg je saznao ili je trebao saznati za taj prijedlog.
4. Razina dokaza i pretpostavka nedužnosti
94. S obzirom na sumnje koje je izrazio sud koji je uputio zahtjev, htio bih iznijeti neka zaključna razmatranja u pogledu toga, je li razina dokaza potrebna za utvrđivanje postojanja usklađenog djelovanja spojiva s pretpostavkom nedužnosti.
95. U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, načelo presumpcije nevinosti, sada utvrđeno u članku 48. stavku 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, primjenjuje se u postupcima o povredama pravila o tržišnom natjecanju mjerodavnih za poduzetnike(28).
96. U okviru primjene prava tržišnog natjecanja Unije od strane tijela s javnim ovlastima, Komisija mora iznijeti dokaze kojima se u dovoljnoj mjeri može dokazati postojanje činjenica koje predstavljaju povredu članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Komisija mora pružiti precizne i dosljedne dokaze u tom pogledu(29). Svaka sumnja na strani nadležnog suda treba ići u korist poduzetnika na kojeg se odnosi odluka o utvrđenju povrede(30).
97. Međutim, načelo pretpostavke nedužnosti ne protivi se primjeni oborivih pretpostavki u pravu tržišnog natjecanja(31).
98. Primjeri za takve pretpostavke obuhvaćaju „pretpostavku Anic“ ili pretpostavka da društvo majka izvršava odlučujući utjecaj na poslovnu politiku društva kćeri u kojem ima 100 % udjela(32). Sud je također zaključio da kad je Komisija mogla dokazati da je poduzetnik sudjelovao u sastancima između poduzetnika očito protutržišnog karaktera, na tom je poduzetniku da pruži drugo objašnjenje o sadržaju tih sastanaka i obori utvrđenja Komisije(33).
99. Tim se pretpostavkama ne prebacuje teret dokaza na adresata odluke tijela nadležnog za tržišno natjecanje. Njima se tijelu omogućuje da izvede zaključke na temelju općeg iskustva(34). Tako izveden prima facie zaključak može se oboriti dokazom o protivnom, u nedostatku kojeg će se taj zaključak smatrati prikladnim za ispunjavanje obveze tereta dokazivanja koji je i dalje na upravnom tijelu. Korištenje takvih pretpostavki je osim toga opravdano potrebom da se osigura effet utile Unijinih pravila o tržišnom natjecanju jer bi bez njih dokaz o povredi bio vrlo težak ili praktički nemoguć.
100. U mjeri u kojoj takve pretpostavke proizlaze iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a kako ga je protumačio Sud i slijedom toga predstavljaju sastavni dio mjerodavnog prava Unije, one nisu obuhvaćene područjem primjene načela autonomije nacionalnog postupovnog prava(35), te su stoga obvezujuće za nacionalna tijela kada primjenjuju Unijina pravila o tržišnom natjecanju(36).
101. Također, u ovom predmetu, Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja i sud koji je uputio zahtjev mogu bez povrede načela pretpostavke nedužnosti zaključiti da se poduzetnik, koji je saznao za u sustav unesenu obavijest od 27. kolovoza 2009. i nastavio koristiti sustav E‑TURAS, prešutno pridružuje nezakonitom prijedlogu. Na dotičnom je poduzetniku da iznese dokaze o tome da je izrazio protivljenje tom prijedlogu ili o tome da dogovor nije mogao utjecati na njegovo ponašanje na tržištu.
102. Izvođenjem tog zaključka, upravno tijelo ili nacionalni sud ne prebacuju teret dokazivanja, što bi bilo suprotno pravima obrane, niti krše pretpostavku nedužnosti.
IV – Zaključak
103. Zbog svih gore iznesenih razloga, predlažem Sudu da na sljedeći način odgovori na pitanja koja je postavio Lietuvos vyriausiasis administracinis teismas (Visoki upravni sud u Litvi):
„Članak 101. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da pojam usklađenog djelovanja obuhvaća situacije u kojima nekoliko putničkih agencija koristi zajednički sustav rezervacija na internetu i administrator tog sustava postavi obavijest kojom obavještava njegove korisnike da će nakon prijedloga i želja dotičnih poduzetnika popusti nuđeni klijentima biti ograničeni na ujednačenu najvišu stopu, nakon koje je obavijesti uvedeno tehničko ograničenje odabira stopâ popusta dostupnih korisnicima sustava. Poduzetnici koji saznaju za taj nezakonit prijedlog i nastave koristiti sustav, a da se javno ne distanciraju od tog prijedloga ili ga ne prijave upravnim tijelima, odgovorni su za sudjelovanje u tom usklađenom djelovanju.“