Language of document : ECLI:EU:T:2020:514

Privremena verzija

PRESUDA OPĆEG SUDA (deveto prošireno vijeće)

28. listopada 2020.(*)

„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja donesene s obzirom na stanje u Tunisu – Mjere donesene protiv osoba odgovornih za pronevjeru javnih sredstava i povezanih osoba i subjekata – Popis osoba, subjekata i tijela na koje se primjenjuje zamrzavanje financijskih sredstava – Zadržavanje tužiteljeva imena na popisu – Prava obrane – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu – Suđenje u razumnom roku – Dostatna činjenična osnova – Rokovi za podnošenje tužbe – Besplatna pravna pomoć – Odgodni učinak – Dopuštenost – Pretpostavke”

U predmetu T-151/18,

Slim Ben Tijani Ben Haj Hamda Ben Ali, sa stalnom adresom u Verneuil-l’Étangu (Francuska), kojeg zastupa K. Lara, odvjetnik,

tužitelj,

protiv

Vijeća Europske unije, koje zastupaju S. Lejeune, A. Jaume i M. V. Piessevaux, u svojstvu agenata,

tuženik,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU-a za poništenje Odluke Vijeća (ZVSP) 2018/141 od 29. siječnja 2018. o izmjeni Odluke 2011/72/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s obzirom na stanje u Tunisu (SL 2018., L 25, str. 38.), Odluke Vijeća (ZVSP) 2019/135 od 28. siječnja 2019. o izmjeni Odluke 2011/72/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s obzirom na stanje u Tunisu (SL 2019., L 25, str. 23.) i Odluke Vijeća (ZVSP) 2020/117 od 27. siječnja 2020. o izmjeni Odluke 2011/72/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s obzirom na stanje u Tunisu (SL 2020., L 22, str. 31.), u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelja,

OPĆI SUD (deveto prošireno vijeće),

u sastavu: M. J. Costeira, predsjednica, D. Gratsias (izvjestitelj), M. Kancheva, B. Berke i T. Perišin, suci,

tajnik: L. Ramette, administrator,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 22. lipnja 2020.,

donosi sljedeću

Presudu

I.      Okolnosti spora i činjenični okvir

1        Povodom političkih događaja koji su u Tunisu nastupili tijekom prosinca 2010. i siječnja 2011., Vijeće Europske unije, na temelju članka 29. UEU-a, donijelo je 31. siječnja 2011. Odluku 2011/72/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s obzirom na stanje u Tunisu (SL 2011., L 28, str. 62.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 6., str. 188.).

2        Uvodne izjave 1. i 2. Odluke 2011/72 glase:

„(1)      Vijeće je 31. siječnja 2011. ponovno izrazilo punu solidarnost i potporu Tunisu i njegovom stanovništvu te njihovim naporima da uspostave stabilnu demokraciju, vladavinu prava, demokratski pluralizam i potpuno poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda.

(2)      Vijeće je nadalje odlučilo usvojiti mjere ograničavanja protiv osoba odgovornih za prisvajanje državnih financijskih sredstava Tunisa, koje su time tuniskom narodu uskratile blagodati održivog razvoja njihova gospodarstva i društva te usporile razvoj demokracije u zemlji.”

3        Člankom 1. stavkom 1. Odluke 2011/72 određeno je:

„Zamrzavaju se sva financijska sredstva koja pripadaju, u vlasništvu su, nalaze se kod ili su pod nadzorom osoba odgovornih za otuđenje tuniskih državnih financijskih resursa te fizičkih ili pravnih osoba koje su s njima povezane, a navode se u popisu u Prilogu. ”

4        Članak 2. Odluke 2011/72 određuje:

„1. Postupajući prema prijedlogu neke države članice ili visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, Vijeće uspostavlja te mijenja popis iz Priloga.

2. Vijeće obavješćuje predmetnu osobu ili subjekt o svojoj odluci o uvrštenju na popis, kao i o osnovi za uvrštenje, bilo izravno ako je adresa poznata ili objavljivanjem obavijesti, čime se takvoj osobi ili subjektu nudi prilika da iznese primjedbe.

3. Ako su podnesene primjedbe ili su izneseni značajni novi dokazi, Vijeće preispituje svoju odluku i o tome obavješćuje predmetnu osobu ili subjekt.”

5        Člankom 3. stavkom 1. Odluke 2011/72 određeno je:

„U Prilogu se navodi po kojoj su osnovi osobe ili subjekti uvršteni na popis.”

6        Članak 5. Odluke 2011/72 u svojoj prvotnoj verziji određivao je:

„Ova se Odluka primjenjuje u razdoblju od 12 mjeseci. Neprestano se preispituje. Ocijeni li Vijeće da njezini ciljevi nisu ispunjeni, obnavlja se ili primjereno mijenja.”

7        U popisu koji je prvotno priložen Odluci 2011/72 spomenuto je samo ime bivšeg predsjednika Republike Tunis koji je bio na dužnosti u vrijeme nastupanja događaja na koje se odnosi točka 1. ove presude, kao i ime njegove supruge.

8        Na temelju članka 2. stavka 1. Odluke 2011/72 i članka 31. stavka 2. UEU-a, Vijeće je 4. veljače 2011. donijelo Provedbenu odluku 2011/79/ZVSP o provedbi Odluke 2011/72 (SL 2011., L 31, str. 40.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 14., str. 3.). Člankom 1. te provedbene odluke bilo je predviđeno da se prilog Odluci 2011/72 zamjenjuje tekstom određenim u njezinu prilogu. U njemu su spomenuta imena 48 fizičkih osoba, među kojima, osobito, u prvom i drugom retku imena dviju osoba navedenih u točki 7. ove presude te u četrdeset i sedmom retku tužiteljevo ime, Slim Ben Tijani Ben Haj Hamda Ben Ali. Također u četrdeset i sedmom retku tog priloga nalazili su se „identifikacijski podaci” o tuniskom državljanstvu ovog potonjeg, njegovu građanskom statusu i njegovu boravištu u Tunisu kao i razlozi za njegovo uvrštenje u taj prilog koji su glasili ovako:

„Osoba koja je predmet pravosudne istrage koju provode tuniska državna tijela zbog stjecanja nepokretne i pokretne imovine, otvaranja bankovnih računa i držanja financijskih sredstava u nekoliko zemalja u okviru operacija radi pranja novca.”

9        Na temelju članka 215. stavka 2. UFEU-a i Odluke 2011/72, Vijeće je donijelo Uredbu (EU) br. 101/2011 od 4. veljače 2011. o mjerama ograničavanja protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Tunisu (SL 2011., L 31, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 8., str. 248.). Tom se uredbom preuzimaju, u biti, odredbe Odluke 2011/72 i popis iz njezina Priloga I. istovjetan je onome koji je priložen toj odluci, kako je izmijenjen Provedbenom odlukom 2011/79.

10      Na temelju članka 5. Odluke 2011/72, Vijeće je više puta produljilo važenje navedene odluke za razdoblje od godinu dana, donijevši uzastopno Odluku 2012/50/ZVSP od 27. siječnja 2012. (SL 2012., L 27, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 2., str. 325.), Odluku 2013/72/ZVSP od 31. siječnja 2013. (SL 2013., L 32, str. 20.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 14., str. 272.), Odluku 2014/49/ZVSP od 30. siječnja 2014. (SL 2014., L 28, str. 38.), Odluku (ZVSP) 2015/157 od 30. siječnja 2015. (SL 2015., L 26, str. 29.), Odluku (ZVSP) 2016/119 od 28. siječnja 2016. (SL 2016., L 23, str. 65.), Odluku (ZVSP) 2017/153 od 27. siječnja 2017. (SL 2017., L 23, str. 19.), Odluku (ZVSP) 2018/141 od 29. siječnja 2018. (SL 2018., L 25, str. 38.), Odluku (ZVSP) 2019/135 od 28. siječnja 2019. (SL 2019., L 25, str. 23.) i Odluku (ZVSP) 2020/117 od 27. siječnja 2020. (SL 2020., L 22, str. 31.).

11      Uvrštenje tužitelja na popisu priloženom Odluci 2011/72 (u daljnjem tekstu: sporna odluka) te, posljedično, na popisu u Prilogu I. Uredbi br. 101/2011 zadržano je tijekom tih uzastopnih produljenja. Osim toga, Odlukom 2016/119 dopunjeni su identifikaciji podaci o tužitelju na način da spominju njegovo francusko državljanstvo i njegovo boravište u Francuskoj.

12      Povodom presuda od 28. svibnja 2013., Trabelsi i dr./Vijeće (T-187/11, EU:T:2013:273), od 28. svibnja 2013., Chiboub/Vijeće (T-188/11, neobjavljena, EU:T:2013:274), i od 28. svibnja 2013., Al Matri/Vijeće (T-200/11, neobjavljena, EU:T:2013:275), razlozi za tužiteljevo uvrštenje izmijenjeni su Odlukom 2014/49 na sljedeći način:

„Osoba je predmet pravosudne istrage tuniskih vlasti zbog sudioništva u pronevjeri javnih sredstava od strane javnog dužnosnika, zbog sudioništva u zloporabi funkcije od strane javnog dužnosnika radi pribavljanja nepripadajuće koristi trećoj osobi i nanošenja štete upravi, te zbog sudioništva u protuzakonitom utjecaju na javnog dužnosnika radi neposrednog ili posrednog postizanja koristi za druge osobe. ”

13      Na temelju Odluke 2016/119 ti su razlozi ponovno izmijenjeni na sljedeći način:

„Osoba je predmet pravosudne istrage tuniških vlasti zbog sudioništva u pronevjeri javnih sredstava od strane javnog dužnosnika, zbog sudioništva u zloporabi funkcije od strane javnog dužnosnika radi pribavljanja nepripadajuće koristi trećoj osobi i nanošenja štete upravi te zbog protuzakonitog utjecaja na javnog dužnosnika radi neposrednog ili posrednog postizanja koristi za drugu osobu. ”

14      Odluka 2020/117 zamijenila je prilog Odluci 2011/72 tekstom u svojem prilogu koji sadržava dio A. koji se odnosi na popis osoba i subjekata iz članka Odluke 2011/72, te dio B., naslovljen „Prava na obranu i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu u skladu s tuniškim pravom”. U dijelu A. tog novog priloga, razlozi za tužiteljevo uvrštavanje bili su ponovno izmijenjeni na sljedeći način: „Osoba je predmet sudskog postupka ili postupka povrata imovine koje provode tuniške vlasti slijedom pravomoćne sudske presude za sudioništvo u pronevjeri javnih sredstava od strane javnog dužnosnika, za sudioništvo u zloporabi funkcije od strane javnog dužnosnika radi pribavljanja nepripadajuće koristi trećoj osobi i nanošenja štete upravi te za protuzakoniti utjecaj na javnog dužnosnika radi neposrednog ili posrednog postizanja koristi za drugu osobu.” Glede tužitelja je u dijelu B. tog priloga navedeno sljedeće:

„Istraga ili suđenje koje se odnosi na pronevjeru javnih sredstava ili imovine još je u tijeku. Vijeće nije pronašlo naznake da se nisu poštovala prava g. Slima Ben Tijanija Ben Haja Hamde Ben Alija na obranu ili njegovo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu.”

15      Iste izmjene poput onih iz točaka 11. do 14. ove presude unesene su u Prilog I. Uredbi br. 101/2011.

II.    Postupak i zahtjevi stranaka

16      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 5. ožujka 2018. tužitelj je podnio zahtjev za besplatnu pravnu pomoć. Vijeće je očitovanja podnijelo 26. travnja 2018. Rješenjima od 14. rujna 2018. i 3. svibnja 2019. predsjednik petog vijeća Općeg suda je, s jedne strane, prihvatio taj zahtjev, te je, s druge strane, odredio odvjetnika.

17      Dana 24. lipnja 2019. tužitelj je podnio ovu tužbu i zahtjev da Opći sud odluči u ubrzanom postupku na temelju članka 151. svojeg Poslovnika. Opći sud je taj potonji zahtjev odbio odlukom od 18. srpnja 2019.

18      Vijeće je 10. rujna 2019. podnijelo odgovor na tužbu.

19      Budući da se sastav vijećâ Općeg suda promijenio, predmet je na temelju članka 27. stavka 5. Poslovnika i odluke od 16. listopada 2019. preraspodijeljen devetom vijeću.

20      Replika i odgovor na repliku podneseni su 24. listopada i 6. prosinca 2019.

21      Dana 13. prosinca 2019., u okviru mjere upravljanja postupkom, Opći sud je pozvao stranke da zauzmu stajalište o mogućim posljedicama koje za ovaj predmet imaju presude od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C-530/17 P, EU:C:2018:1031, t. 29. i 30.) i od 11. srpnja 2019., Azarov/Vijeće (C-416/18 P, neobjavljena, EU:C:2019:602, t. 30. i 31.), te rješenje od 22. listopada 2019., Azarov/Vijeće (C-58/19 P, neobjavljeno, EU:C:2019:890, t. 30., 31. i 44.), te da osobito navedu, s obzirom na te presude i to rješenje, jesu li i u kojoj mjeri odluke 2018/141 2019/135 ispunile obvezu obrazlaganja. Tužitelj i Vijeće podnijeli su svoj pisani odgovor su 27. prosinca 2019. i 16. siječnja 2020.

22      Na prijedlog devetog vijeća, Opći sud je 7. veljače 2020. odlučio, na temelju članka 28. Poslovnika, uputiti predmet proširenom sastavu suda.

23      Mjerom upravljanja postupkom od 28. veljače 2020. Opći sud pozvao je tužitelja da u pisanom obliku odgovori na pitanje, a Vijeće da podnese određene dopunske isprave. Stranke su na te zahtjeve odgovorile 9. i 16. ožujka 2011. Usto, Opći sud je pozvao stranke da na raspravi zauzmu stajalište o pitanju, primjenjuje li se na Odluku 2019/135 zaustavljanje tijeka rokova za podnošenje tužbe, koji proizlazi iz tužiteljeva zahtjeva za besplatnu pravnu pomoć.

24      Rasprava je održana 22. lipnja 2020. Na temelju članka 85. stavka 3. Poslovnika, Vijeće je zatražilo da mu se omogući podnošenje isprava o dostavi Odluke 2019/135.

25      Dana 24. lipnja 2020. tužitelj je podnio podnesak kojim se provodi prilagodba kako bi se tužbeni zahtjev i tužbeni razlozi proširili na Odluku 2020/117 u dijelu u kojem se odnosi na njega.

26      Vijeće je 25. lipnja 2020. podnijelo isprave o dostavi Odluke 2019/135. Tužitelj je svoja očitovanja o tim ispravama podnio 8. srpnja 2020.

27      Dana 24. srpnja 2020. Vijeće je podnijelo očitovanja o podnesku kojim se provodi prilagodba.

28      Dana 3. kolovoza 2020. usmeni dio postupka je zatvoren.

29      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi odluke 2018/141, 2019/135 i 2020/117 u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega;

–        naloži Vijeću snošenje troškova.

30      Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:

–        tužbu u cijelosti odbije,

–        podredno, u slučaju poništenja pobijanih odluka, zadrži na snazi njihove učinke spram tužitelja do isteka roka za žalbu ili, u slučaju podnošenja žalbe, do njezina odbijanja odnosno odbacivanja;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

III. Pravo

A.      Dopuštenost tužbenih zahtjeva za poništenje odluka 2019/135 i 2020/117

1.      Dopuštenost tužbenog zahtjeva za poništenje Odluke 2019/135

31      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, pitanje je li tužba podnesena izvan roka predviđenog u članku 263. šestom stavku UFEU-a jest apsolutna zapreka vođenju postupka koju Opći sud mora ispitati po službenoj dužnosti (vidjeti rješenje od 25. studenog 2008., S.A.BA.R./Komisija, C-501/07 P, neobjavljeno, EU:C:2008:652, t. 19. i navedenu sudsku praksu).

32      Na temelju članka 147. stavka 7. Poslovnika, podnošenjem zahtjeva za besplatnu pravnu pomoć zaustavlja se, za podnositelja zahtjeva, tijek roka za podnošenje pravnog sredstva do dana dostave rješenja kojim se o tom zahtjevu odlučuje ili, u slučajevima iz članka 148. stavka 6. tog poslovnika, do dana dostave rješenja kojim se određuje odvjetnik za zastupanje podnositelja zahtjeva. U skladu s tim člankom 148. stavkom 6., ne dovodeći u pitanje odredbe njegova stavka 4., kojima se predviđa da se rješenjem kojim se odobrava besplatna pravna pomoć može odrediti odvjetnik ako ga je podnositelj zahtjeva predložio u zahtjevu za besplatnu pravnu pomoć i ako je taj odvjetnik dao svoju suglasnost za zastupanje podnositelja zahtjeva pred Općim sudom, odvjetnik zadužen za zastupanje podnositelja zahtjeva određuje se rješenjem, ovisno o slučaju, uzimajući u obzir prijedloge podnositelja zahtjeva ili uzimajući u obzir prijedloge nacionalnog nadležnog tijela.

33      U ovom slučaju valja utvrditi da se tužiteljev zahtjev za besplatnu pravnu pomoć, podnesen 5. ožujka 2018., odnosio samo na Odluku 2018/141. Naime, na taj je datum na snazi bila ta odluka, dok je Odluka 2019/135, koje stupila na njezino mjesto, donesena tek 28. siječnja 2019. i počela je, u skladu sa svojim člankom 2., proizvoditi učinke tek 30. siječnja 2019. No, u ovoj tužbi, podnesenoj 24. lipnja 2019., tužitelj zahtijeva poništenje obiju tih odluka.

34      Postavlja se, dakle, pitanje treba li radi ocjene poštovanja roka za podnošenje tužbe, smatrati da se zahtjevom za besplatnu pravnu pomoć zaustavio tijek tog roka ne samo u odnosu na Odluku 2018/141, nego i u odnosu na Odluku 2019/135. Budući da tijekom pisanog postupka same stranke nisu obradile to pitanje, Opći sud ih je pozvao da s tim u vezi zauzmu stajalište na raspravi.

35      Na raspravi je tužitelj tvrdio da se zahtjevom za besplatnu pravnu pomoć zaustavio tijek rokova za podnošenje tužbe protiv Odluke 2019/135. Naime, kao prvo je istaknuo da su predmet, stranke i razlozi između Odluke 2018/141 i te naknadne odluke istovjetni. Kao drugo, smatra da su i tužbeni razlozi istaknuti protiv obje te odluke bili istovjetni, tako da je zahtijevajući poništenje druge odluke samo prilagodio svoju tužbu koja je prvotno usmjerena protiv prve odluke. Kao treće, s obzirom na načelo djelotvorne sudske zaštite, tužiteljev pristup sudu Europske unije ne smije biti povezan s prekomjernim postupovnim zahtjevima, osobito s obzirom na njegov položaj korisnika besplatne pravne pomoći i znatno trajanje postupka u vezi s njim.

36      Vijeće je sa svoje strane istaknulo da s obzirom na to da Odluka 2019/135 nije obuhvaćena zahtjevom za besplatnu pravnu pomoć, njegov učinak ne može biti zaustavljanje tijeka rokova za podnošenje tužbe u odnosu na predmetnu odluku. U tom se pogledu poziva na presudu od 18. lipnja 2015., Ipatau/Vijeće (C-535/14 P, EU:C:2015:407), a osobito na njezine točke 15. do 18. Usto je tvrdilo da posjeduje isprave iz kojih proizlazi da je Odluka 2019/135 bila dostavljena tužitelju 4. veljače 2019., tako da je tužba nepravodobna te je od Općeg suda zatražilo da na temelju članka 85. stavka 3. Poslovnika prihvati podnošenje tih dokaza. Dodalo je da se na temelju sudske prakse rokovi za podnošenje tužbe moraju strogo primjenjivati. Naglasilo je da je tužitelj bio upoznat s mehanizmom obnavljanja mjera ograničavanja i da je imao mogućnost podnijeti novi zahtjev za besplatnu pravnu pomoć ili u onome koji je podnio sažeto navesti da također namjerava osporavati kasniju obnovu odluke na koju se taj zahtjev odnosi. Ono stoga smatra da u ovom slučaju nije postojao slučaj više sile. Dana 25. lipnja 2020. ono je usto podnijelo, na temelju članka 85. stavka 3. navedenog poslovnika, isprave koje se odnose na dan dostave Odluke 2019/135 tužitelju.

37      Glede isprava koje je Vijeće podnijelo, valja podsjetiti da na temelju članka 85. stavka 3. Poslovnika, samo iznimno, glavne stranke mogu podnositi dokaze i stavljati dokazne prijedloge i prije zatvaranja usmenog dijela postupka ili prije odluke Općeg suda o neprovođenju usmenog dijela postupka, pod uvjetom da opravdaju kašnjenje u podnošenju takvih dokaza odnosno stavljanju dokaznih prijedloga.

38      U ovom slučaju valja istaknuti da se predmetnim ispravama nastoji stvar razjasniti Općem sudu povodom njegova poziva upućenog strankama da na raspravi obrade pitanje zaustavljanja tijeka rokova za podnošenje tužbe u odnosu na Odluku 2019/135. Proizlazi da se kašnjenje u podnošenju tih isprava mora smatrati opravdanim (vidjeti u tom pogledu i po analogiji presudu od 24. listopada 2018., Epsilon International/Komisija, T-477/16, neobjavljenu, EU:T:2018:714, t. 57.).

39      U ovom slučaju te isprave sadržavaju s jedne strane, izvadak s internetske stranice za praćenje dopisa u kojem je navedeno da je navedeni dopis isporučen tužitelju 4. veljače 2019., te, s druge strane, povratnicu u vezi s dopisom koji je Vijeće uputilo tužitelju 30. siječnja 2019. i koji je na odredište stigao 5. veljače 2020. U tom pogledu tužitelj osporava činjenicu da je Vijeće podnijelo dokaz o dostavi Odluke 2019/135, iz razloga što je u povratnici navedena adresa koja nije njegova. Međutim, valja istaknuti da iako je točno da je u toj drugoj ispravi spomenuta adresa koja nije ona koju je tužitelj naveo u svojoj tužbi, pri čemu je, osim toga, označen okvir s napomenom „primatelj nepoznat na toj adresi”, on ne osporava navode iz prve isprave u kojoj je jasno spomenuta adresa koju je on naveo u svojoj tužbi te se u njoj navodi isporuka 4. veljače 2019. Valja, dakle, zaključiti da je on saznao za dopis Vijeća na ovaj potonji datum.

40      Glede pitanja je li se tužiteljev zahtjev za besplatnu pravnu pomoć mogao primijeniti na tužbu protiv Odluke 2019/135 i imati za posljedicu zaustavljanje tijeka rokova u tom pogledu, valja, kao prvo, podsjetiti da je člankom 147. stavkom 4. Poslovnika predviđeno da kada je zahtjev za besplatnu pravnu pomoć podnesen prije podnošenja pravnog sredstva, podnositelj mora ukratko izložiti predmet pravnog sredstva koje namjerava podnijeti, činjenično stanje i argumente u prilog osnovanosti pravnog sredstva.

41      Iz teksta članka 147. stavka 4. Poslovnika, a osobito izraza „predmet pravnog sredstva koje namjerava podnijeti”, mora se zaključiti da je u konkretnom slučaju na tužitelju bilo da označi akt čije poništenje namjerava zahtijevati u okviru svoje buduće tužbe. Međutim, navedeni je akt već nužno morao biti donesen jer se, prema ustaljenoj sudskoj praksi, Općem sudu može valjano podnijeti samo zahtjev za poništenje postojećeg akta kojim se nanosi šteta te on ne može provesti spekulativni nadzor zakonitosti hipotetskih akata koji još nisu doneseni (vidjeti presudu od 5. listopada 2017., Ben Ali/Vijeće, T-149/15, neobjavljenu, EU:T:2017:693, t. 59. i navedenu sudsku praksu). Posljedično, u skladu s člankom 146. stavkom 2. navedenog poslovnika, zahtjev za besplatnu pravnu pomoć, u kojem je kao predmet tužbe koja se namjerava podnijeti označen takav hipotetski akt, mogao bi se samo odbiti jer bi proizlazilo da je ta tužba očito nedopuštena.

42      Ovo je tim više ovdje slučaj jer, kao što proizlazi iz članka 5. Odluke 2011/72 u njezinoj prvotnoj verziji (vidjeti točku 6. ove presude), Vijeće ispituje svakih dvanaest mjeseci treba li produljiti ili izmijeniti tu odluku. Slijedom navedenog, na dan na koji je tužitelj podnio svoj zahtjev za besplatnu pravnu pomoć, na temelju ničega se nije moglo predmnijevati da će nakon Odluke 2018/141 uslijediti nova odluka kojom se produljuje Odluka 2011/72 za dodatnih godinu dana. Stoga mu se ne može prigovoriti da na temelju predviđanja nije u svojem zahtjevu za besplatnu pravnu pomoć spomenuo tu novu odluku.

43      S druge strane, članak 147. stavak 4. Poslovnika ne može isključiti mogućnost tužitelja da na temelju članka 86. stavka 1. tog poslovnika prilagodi tužbu u slučaju u kojem je odluka koja je „predmet tužbe koju namjerava podnijeti” zamijenjena ili izmijenjena drugom odlukom koja ima isti predmet.

44      Proizlazi da iako na dan na koji je tužitelj podnio zahtjev za besplatnu pravnu pomoć on nije bio po definiciji u mogućnosti označiti odluku kojom se zamjenjuje ili mijenja Odluka 2018/141 i koja nije još postojala, ta okolnost nije mogla biti prepreka tome da jednom kada podnese svoju tužbu protiv Odluke 2018/141, on potom prilagodi ovu potonju kako bi se uzelo u obzir donošenje Odluke 2019/135. Naime, kao što je to tužitelj naveo na raspravi, tužbeni zahtjev usmjeren protiv odluka 2018/141 i 2019/135 ima u biti isti predmet jer se njime traži poništenje tužiteljeva uvrštenja na sporni popis te počiva na istim tužbenim razlozima. Osim toga, takva prilagodba tužbe ne može stvoriti obvezu za tužitelja da podnese novi zahtjev za besplatnu pravnu pomoć jer je ona provedena podneskom o prilagodbi koji je u skladu s člankom 86. stavkom 1. Poslovnika podnesen u okviru tužbe za koju je ishodio navedenu pomoć, a ne u okviru zasebne tužbe.

45      S obzirom na to, u posebnom slučaju kao što je onaj ovdje, akt kojim se zamjenjuje ili mijenja odluka, na koju se odnosi zahtjev za besplatnu pravnu pomoć, donesen je prije nego što je postupak u kojem se odlučuje o tom zahtjevu završio i tužitelj je mogao podnijeti tužbu kojom se pokreće postupak. No, u takvoj situaciji tužitelj, kao to je to istaknuo u osnovi na raspravi, nije imao drugog izbora do „prilagoditi” predmet prvotne tužbe tako da u okviru same te tužbe podnese zahtjev za poništenje kako Odluke 2018/141 tako i Odluke 2019/135.

46      Kao drugo, valja istaknuti da se odredbe Poslovnika o besplatnoj pravnoj pomoći moraju tumačiti s obzirom na članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), koji u svojem trećem stavku izričito predviđa dodjelu takve pomoći u slučaju u kojemu je ona potrebna za osiguravanje učinkovitog pristupa pravosuđu. Konkretno, treba se uvjeriti da se tumačenjem tih odredbi neproporcionalno ne ograničava pravo na pristup pravosuđu, čime se negativno utječe na sadržaj tog prava (vidjeti u tom smislu presudu od 22. prosinca 2010., DEB, C-279/09, EU:C:2010:811, t. 60.).

47      Doduše, u tom se pogledu rokovi za podnošenje tužbe strogo primjenjuju (vidjeti presudu od 13. prosinca 2016., Al-Ghabra/Komisija, T-248/13, EU:T:2016:721, t. 43. i navedenu sudsku praksu). Međutim, tumačenje odredaba članka 147. Poslovnika, a osobito njegova stavka 7. glede zaustavljanja tijeka tih rokova, ne smije dovesti do postupanja prema tužitelju koje je nepovoljnije od onoga prema drugom korisniku besplatne pravne pomoći koji bi svoju tužbu protiv odluke navedene u zahtjevu za besplatnu pravnu pomoć bio, među ostalim, u mogućnosti podnijeti prije nego što se donese akt kojim se ta odluka zamjenjuje ili mijenja.

48      Kao treće, mora se utvrditi da su okolnosti, u kojima je tužitelj 24. lipnja 2019. podnio tužbu kojom se pokreće postupak, posebne.

49      Kao prvo i kao što to proizlazi iz isprava podnesenih u prilog zahtjevu za besplatnu pravnu pomoć tužitelja, ovaj potonji je primio dopis Vijeća kojim mu se 10. veljače 2018. dostavlja Odluka 2018/141. On je taj zahtjev podnio 5. ožujka 2018. Osim toga, iz sadržaja tog zahtjeva proizlazi da tužitelj nije odredio odvjetnika. Iz toga slijedi, dakle, da je u skladu s člankom 147. stavkom 7. Poslovnika tijek roka predviđen za podnošenje tužbe bio zaustavljen od 5. ožujka 2018. do dostave rješenja kojim se određuje odvjetnik zadužen za zastupanje podnositelja zahtjeva, to jest, kao što proizlazi iz sadržaja spisa, do 29. svibnja 2019. Tužba je podnesena 24. lipnja 2019., to jest u skladu s odredbama članka 263. šestog UFEU-a i članka 60. navedenog poslovnika, u dijelu u kojem se odnosi na Odluku 2018/141, a što, osim toga, Vijeće ne osporava.

50      Kao drugo, iz utvrđenja izvedenih u točki 49. ove presude proizlazi da je na dan na koji je Odluka 2091/135 dostavljena tužitelju, to jest prema informacijama Vijeća, 4. veljače 2019., zaustavljen tijek roka predviđenog za podnošenja tužbe u pogledu Odluke 2018/141. Osim toga, valja istaknuti da je tijek tog roka bio zaustavljen sve do dana na koji je tužitelj morao najkasnije podnijeti tužbu protiv Odluke 2019/135, to jest 15. travnja 2019. u slučaju da njegov zahtjev za besplatnu pravnu pomoć ne bi bio doveo do zaustavljanja tijeka navedenog roka za podnošenje tužbe u pogledu te druge odluke. Slijedi da u tom slučaju tužitelj ne bi imao druge mogućnosti do podnijeti drugi zahtjev za besplatnu pravnu pomoć u pogledu te druge odluke, kako bi se na njegovu tužbu protiv nje također odnosilo zaustavljanje tijeka rokova za podnošenje tužbe dok se ne odredi njegov odvjetnik.

51      No, s jedne strane te kao što je to istaknuto u točki 44. ove presude, iz objedinjenog tumačenja članka 147. stavka 4. i članka 86. stavka 1. Poslovnika proizlazi da korisnik besplatne pravne pomoći ne može biti obvezan podnijeti drugi zahtjev za takvu pomoć kako bi u okviru podneska, kojim se providi prilagodba, pobijao akt kojim se zamjenjuje ili mijenja akt na koji se njegova tužba prvotno odnosila. Slijedom navedenog, Opći sud ne može prema tužitelju nepovoljnije postupati tako da ga obveže na podnošenje takvog drugog zahtjeva. Naime, Odluka 2019/135 jest akt kojim se zamjenjuje Odluka 2018/141 i koji bi mu bilo dopušteno pobijati u okviru takvog podneska kojim se provodi prilagodba, da je prije donošenja te nove odluke on mogao podnijeti tužbu kojom se pokreće postupak.

52      S druge strane, drugim bi se zahtjevom za besplatnu pravnu pomoć mogao samo omogućiti zaustavljanje tijeka rokova za podnošenje tužbe u pogledu Odluke 2019/135. Naime, prilikom njezina donošenja tužitelj je već bio korisnik besplatne pravne pomoći te je mogao zahtijevati poništenje te odluke u okviru prilagodbe tužbe podnesene protiv Odluke 2018/141 za koju je ishodio tu pomoć. U tim okolnostima, obveza podnošenja tog drugog zahtjeva bila bi suvišna formalnost nepovezana s ciljem besplatne pravne pomoći u skladu s kojim se, prema članku 146. Poslovnika, osobama koje nisu u mogućnosti snositi troškove postupka treba omogućiti da budu zastupane pred Općim sudom i tako imaju pristup sudu Unije.

53      Kao treće, valja istaknuti da između rješenja od 14. rujna 2018., kojim je tužitelju priznato pravo na besplatnu pravnu pomoć, i rješenja od 3. svibnja 2019., kojim je određen odvjetnik, proteklo razdoblje od skoro osam mjeseci tijekom kojeg tužitelj nije bio u mogućnosti podnijeti tužbu za koju je podnio zahtjev za besplatnu pravnu pomoć. No, iz sadržaja spisa proizlazi da mu se glede najvećeg dijela tog razdoblja taj rok ne može pripisati.

54      Naime, nakon objave rješenja od 14. rujna 2018., to jest tek 14. studenog 2018., tužitelj je obavijestio Opći sud da nije bio u mogućnosti odrediti odvjetnika da ga zastupa te je od njega zatražio da ga sam odredi. Međutim, u skladu s člankom 148. stavkom 5. Poslovnika, tajništvo Općeg suda je povodom tog dopisa dostavilo 28. studenog 2018. nacionalnom nadležnom tijelu presliku tužiteljeva zahtjeva za besplatnu pravnu pomoć i gore spomenuto rješenje kako bi to tijelo odredilo odvjetnika. No, nacionalno je tijelo tek 23. travnja 2019., to jest skoro pet mjeseci nakon te dostave, odgovorilo tajništvu Općeg suda navevši mu imena više odvjetnika koji prihvaćaju zastupati tužitelja. U tom pogledu valja istaknuti da je Odluka 2019/135 donesena upravo tijekom ovog zadnjeg razdoblja od skoro pet mjeseci i da bi rok za podnošenje tužbe protiv te odluke istekao u slučaju da njegov tijek nije bio zaustavljen.

55      Proizlazi da bi se uslijed nezaustavljanja tijeka rokova za podnošenje tužbe u odnosu na Odluku 2019/135 dopuštenost tužiteljeva tužbenog zahtjeva usmjerenog protiv te odluke dovela u pitanje u ovom slučaju zbog trajanja postupka određivanja odvjetnika, iako mu se to trajanje najvećim dijelom ne može pripisati. No, kao što je to tužitelj, u biti, naveo na raspravi, ne može se, s obzirom na cilj pravne pomoći kako je utvrđen u članku 47. trećem stavku Povelje, prihvatiti da rokovi za postupanje povodom tužiteljeva zahtjeva besplatnu pravnu pomoć, razmatrani kao cjelina, dovedu do uskraćivanja pristupa sudu Unije ili, u najmanju ruku, do ograničavanja tog pristupa, a što zaustavljanje tijeka rokova predviđeno u članku 147. stavku 7. Poslovnika upravo ima za cilj izbjeći.

56      Doduše, na dan podnošenja tužbe tužitelj je i dalje imao interes za poništenje Odluke 2018/141 (vidjeti u tom smislu presudu od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija, C-239/12 P, EU:C:2013:331, t. 79. i 80.). Međutim, budući da je na taj datum njegovo uvrštenje na sporni popis bilo zadržano na temelju Odluke 2019/135, ova potonja odluka proizvela je učinke na njegov položaj te je imala znatan negativan utjecaj na njegove slobode i prava (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 27. rujna 2018., Ezz i dr./Vijeće, T-288/15, EU:T:2018:619, t. 71. i navedenu sudsku praksu). Stoga je zbog nemogućnosti da se ta odluka obuhvati njegovom tužbom usmjerenom protiv Odluke 2018/141 ta tužba u znatnom dijelu prestala biti korisna na dan na koji je podnesena.

57      S obzirom na posebne okolnosti ovog slučaja, tužitelj dakle osnovano tvrdi da se zaustavljanje tijeka rokova za podnošenje tužbe predviđeno u članku 146. stavku 7. Poslovnika primjenjuje na zahtjev iz tužbe kojom se pokreće postupak, a koji je usmjeren je protiv Odluke 2019/135 jer, kao što je to naveo na raspravi, tužbeni zahtjev usmjeren protiv te odluke i onaj usmjeren protiv Odluke 2018/141 imaju, u biti, isti predmet i jer trajanje odlučivanja o njegovu zahtjevu za besplatnu pravnu pomoć, razmatrano kao cjelina, ne može dovesti do prekomjernog ograničenja njegova pristupa sudu Unije. Slijedom navedenog, budući da je tužba podnesena 24. lipnja 2019. uz poštovanje rokova za podnošenje tužbe glede Odluke 2018/141, uzimajući u obzir da je tijek tih rokova bio zaustavljen od 5. ožujka 2018. do 29. svibnja 2019. (vidjeti točku 49. ove presude), mora se shodno tome smatrati da su se ti rokovi poštovali i glede Odluke 2019/135. Tužbeni zahtjev usmjeren protiv obiju tih odluka jest, dakle, dopušten.

58      Argumenti Vijeća ne mogu dovesti u pitanje taj zaključak.

59      Kao prvo, mora se utvrditi da se okolnosti predmeta povodom kojeg je donesena presuda od 18. lipnja 2015., Ipatau/Vijeće (C-535/14, EU:C:2015:407), na koju se Vijeće poziva, razlikuju od okolnosti ovog slučaja.

60      Naime, u tom je predmetu tužitelj tvrdio da je Opći sud povrijedio njegovo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu iz razloga što je njegovu tužbu odbacio kao nedopuštenu u dijelu u kojem je bila usmjerena protiv dopisa Vijeća od 14. studenog 2011. No, Sud je utvrdio da je Opći sud, a da pritom nije počinio pogrešku koja se tiče prava, zaključio da navedeni dopis nije u tužiteljevu zahtjevu za besplatnu pravnu pomoć bio naveden kao akt na koji se treba odnositi tužba koja će biti podnesena i, dakle, kao dio predmeta tužbe koju namjerava podnijeti. Tako, za razliku od Odluke 2019/135 u ovom slučaju, u tom je predmetu odnosni dopis bio poslan prije podnošenja zahtjeva za besplatnu pravnu pomoć te ga je tužitelj spomenuo u okviru tog zahtjeva. Međutim, iz analize jasnog i preciznog teksta tog zahtjeva koju je Opći sud proveo proizlazilo je da tužitelj nije izrazio svoju namjeru da zahtijeva poništenje tog dopisa, nego, umjesto toga, akata koji su predmet zahtjeva za ponovno razmatranje koji je tim dopisom odbijen i naknadnih akata koje je on sadržavao (vidjeti u tom smislu presudu od 18. lipnja 2015., Ipatau/Vijeće, C-535/14 P, EU:C:2015:407, t. 16. do 20.).

61      Naprotiv, u ovom se slučaju tužitelj nije mogao, po definiciji, izjasniti o svojoj namjeri pobijanja Odluke 2019/135 koja još nije bila donesena, tako da se proširenje predmeta tužbe na nju nije moglo unaprijed isključiti. Presuda koju je Vijeće navelo nije, dakle, relevantna.

62      Što se, kao drugo, tiče argumenta Vijeća koji se temelji na strogoj primjeni rokova za podnošenje tužbe, u točki 47. ove presude utvrđeno je da to načelo, koje, osim toga, počiva na razlozima pravne sigurnosti i jednakosti među pravnim subjektima, ne može dovesti do toga da se tužitelj stavi u položaj nepovoljniji od položaja korisnika besplatne pravne pomoći koji bi svoju tužbu protiv odluke navedene u zahtjevu za besplatnu pravnu pomoć bio u mogućnosti podnijeti prije nego što se donese akt kojim se ta odluka zamjenjuje ili mijenja, i koji bi, dakle, bio u mogućnosti, u okviru podneska kojim se provodi prilagodba, postaviti tužbeni zahtjev usmjeren protiv ovog potonjeg akta.

63      Što se, kao treće, tiče argumenata Vijeća da je tužitelj bio upoznat s mehanizmom obnavljanja mjera ograničavanja i da je imao mogućnost podnijeti novi zahtjev za besplatnu pravnu pomoć ili u onome koji je podnio sažeto navesti da namjerava osporavati i obnavljanje nakon tog zahtjeva, dovoljno je podsjetiti da iz razloga navedenih u točkama 41. i 42. ove presude tužitelj nije mogao u zahtjevu za besplatnu pravnu pomoć iznijeti svoju namjeru da pobija akt koji još nije donesen, tim više što se na temelju ničega nije moglo predmnijevati na dan podnošenja tog zahtjeva da će se taj akt donijeti.

64      Što se, kao četvrto, tiče argumenta Vijeća koji se temelji na nepostojanju slučaja više sile, dovoljno je podsjetiti da se sudska praksa o pojmu slučaja više sile primjenjuje samo u okolnostima koje su u potpunosti iznimne ili se može odstupiti od postupovnih rokova (vidjeti rješenje od 11. lipnja 2020., GMPO/Komisija, C-575/19 P, neobjavljeno, EU:C:2020:448, t. 33. i navedenu sudsku praksu). No, u ovom se slučaju zaključilo, u točki 57. ove presude, da se zaustavljanje tijeka rokova za podnošenje tužbe, koje je predviđeno člankom 147. stavkom 7. Poslovnika, primjenjuje na tužbeni zahtjev usmjeren protiv Odluke 2019/135 i da su se, posljedično, ti rokovi morali poštovati. Gore spomenuta sudska praksa nije, dakle, primjenjiva tako da je taj argument irelevantan.

65      Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je tužba dopuštena u dijelu u kojem je usmjerena protiv Odluke 2019/135.

2.      Dopuštenost tužbenog zahtjeva za poništenje Odluke 2020/117

66      Tužitelj tvrdi da ga sudska praksa ovlašćuje da podnese podnesak kojim se provodi prilagodba u odnosu na Odluku 2020/117 jer je povezan s tužbenim zahtjevima i argumentima podnesenima u okviru tužbe. Tvrdi da mu ta odluka nije bila u cijelosti dostavljena niti su navedena pravna sredstva niti rokovi za njihovo podnošenje.

67      Vijeće tvrdi da je, kao što to potvrđuje povratnica koju je tužitelj potpisao, Odluka 2020/117 bila dostavljena potonjem 4. veljače 2020. i da je, slijedom toga, tužbeni zahtjev usmjeren protiv te odluke očito nepravodoban. Nastavlja tvrdeći da se ta analiza ne može dovesti u pitanje zbog primjene načela djelotvorne sudske zaštite. Naposljetku ističe da njegova namjera da se obnove mjere ograničavanja koje se odnose na tužitelja izričito proizlazi iz njegova dopisa od 28. siječnja 2020. i da je Odluka 2020/177 precizno identificirana u njemu.

68      Uvodno valja podsjetiti, kao što je to već istaknuto u točkama 47. i 56. ove presude, da se rokovi za podnošenje tužbe strogo primjenjuju, a što odgovara zahtjevu pravne sigurnosti i nužnosti izbjegavanja svake diskriminacije ili proizvoljnog postupanja prilikom sudovanja.

69      Osim toga, prema sudskoj praksi, rok za podnošenje tužbe za poništenje akta kojim se određuju mjere ograničavanja počinje teći isključivo od dana dostave obavijesti o tom aktu zainteresiranoj osobi, pod uvjetom da je njezina adresa poznata, a ne od dana objave tog akta, uzimajući u obzir činjenicu da taj akt znači niz individualnih odluka (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 5. listopada 2017., Ben Ali/Vijeće, T-149/15, neobjavljenu, EU:T:2017:693, t. 44. i 47. i navedenu sudsku praksu). Ta je sudska praksa primjenjiva na podnesak kojim se provodi prilagodba i koji je podnesen protiv obnavljanja tih mjera ograničavanja nakon akta koji se pobija tužbom (vidjeti u tom smislu presudu od 18. listopad 2016., Sina Bank/Vijeće, T-418/14, EU:T:2016:619, t. 51., 56. i 57. i navedenu sudsku praksu).

70      U ovom slučaju valja istaknuti da, za razliku od roka za podnošenje tužbe u vezi s odlukama 2018/141 i 2019/135, tijek onoga u vezi s odlukom 2020/117 nije bio zaustavljen, među ostalim zbog podnošenja zahtjeva za besplatnu pravnu pomoć. Valja, dakle, utvrditi, s jedne strane, je li taj rok mogao početi teći od dostave ove potonje odluke na tužiteljevu pažnju, te, s druge strane, je li podnesak kojim se provodi prilagodba bio podnesen poštujući taj rok koji je u skladu s člankom 263. šestim stavkom UFEU-a i člankom 60. Poslovnika istekao na kraju razdoblja od dva mjeseca i deset dana.

71      Glede pitanja je li od dostave koju je Vijeće obavilo na tužiteljevu pažnju počeo teći rok za podnošenje tužbe protiv Odluke 2020/117, iz sadržaja spisa proizlazi da je dopis Vijeća od 28. siječnja 2020. bio uručen tužitelju 1. veljače 2020. Tužitelj ne osporava da je došlo do te dostave, nego prije osporava njezinu pravilnost, iz razloga što mu navedena odluka nije u cijelosti dostavljena i što se u predmetnom dopisu Vijeća ne spominju pravna sredstva i rokovi za njihovo podnošenje.

72      Glede tužiteljeva prigovora da Odluka 2020/117 nije u cijelosti dostavljena, valja istaknuti, kao što to Vijeće tvrdi, da se u njegovu dopisu od 28. siječnja 2020. izričito spominje donošenje te odluke i zadržavanje mjera ograničavanja na snazi u odnosu na tužitelja zbog te odluke. Usto, taj dopis upućuje na Službeni list Europske unije i internetsku adresu na kojoj je predmetna odluka dostupna. U navedenom su dopisu navedeni, usto, razlozi zbog kojih je Vijeće odlučilo zadržati te mjere na snazi u odnosu na njega. Slijedom navedenog, iako Vijeće nije istovremeno s predmetnim dopisom dostavilo presliku predmetne odluke, ono je ipak pružilo dovoljno informacija kako bi tužitelj u cijelosti saznao za ovu potonju kao i za razloge na kojima se temelji. Slijedom navedenog, unatoč nedostavljanju takve preslike, za tu se odluku ne može smatrati da nije valjano dostavljena tužitelju. Ta okolnost ne može, dakle, spriječiti da rokovi za podnošenje tužbe protiv te odluke počnu teći.

73      Glede tužiteljeva prigovora koji se temelji na nenavođenju pravnih sredstava i rokova za njihovo podnošenje, dovoljno je istaknuti da neovisno o pitanju može li zbog tog nedostatka dostava Odluke 2020/117 biti zahvaćena nepravilnošću, tužitelj, kojeg je, osim toga, na dan dostave te odluke zastupao odvjetnik, nije mogao ne znati za pravna sredstva i rokove za njihovo podnošenje protiv navedene odluke, s obzirom da je Općem sudu već podnio takvu tužbu protiv sličnih ranijih odluka. Shodno tome, takav nedostatak ne može u svakom slučaju biti razlog koji sprečava da rokovi za podnošenje tužbe počnu teći te ne može na strani tužitelja dovesti do ispričive zablude, u smislu sudske prakse, koja može opravdati odstupanje od tih rokova (vidjeti u tom smislu i po analogiji rješenje od 10. prosinca 2015., NICO/Vijeće, C-153/15 P, neobjavljeno, EU:C:2015:811, t. 55. do 61.).

74      Valja dodati da se tužiteljevi navodi u okviru njegovih očitovanja od 8. srpnja 2020. koji se odnose na dostavu Odluke 2020/117 od strane Vijeća na pogrešnu adresu, ne mogu prihvatiti jer iz isprava koje je ta institucija podnijela proizlazi da je ona dostavila tu odluku na istu adresu poput one koja je spomenuta kao adresa njegova boravišta u svim postupovnim aktima koje je podnio tajništvu Općeg suda, uključujući navedena očitovanja.

75      Slijedom toga, mora se zaključiti da su rokovi za podnošenje tužbe protiv Odluke 2020/117 počeli teći u odnosu na tužitelja od kada je Vijeće dostavilo tu odluku 1. veljače 2020.

76      Glede poštovanja roka za podnošenje tužbe, valja istaknuti da je taj rok od dva mjeseca i deset dana istekao 13. travnja 2020. Posljedično, podnesak kojim se provodi prilagodba i koji je usmjeren protiv Odluke 2020/117 podnesen je dana 24. lipnja 2020. odnosno nepravodobno te je stoga tužbeni zahtjev usmjeren protiv te odluke nedopušten. Iz toga proizlazi da tužbu treba odbaciti u dijelu u kojem je usmjerena protiv navedene odluke.

B.      Meritum

77      U potporu svojem tužbenom zahtjevu za poništenje odluka 2018/141 i 2019/135 tužitelj formalno ističe tri tužbena razloga. Prvi se tužbeni razlog temelji na povredi Konvencije Ujedinjenih naroda protiv korupcije koju je Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela 31. listopada 2003. u New Yorku. Drugi tužbeni razlog temelji se na „očitim” pogreškama u ocjenama i sastoji se od tri dijela koji se odnose, kao prvo, na povredu načela proporcionalnosti, kao drugo, na povredu tužiteljeva prava na suđenje u razumnom roku od strane tuniskih vlasti, te, kao treće, na propustu Vijeća da izvrši dodatne provjere. Treći tužbeni razlog temelji se na zlouporabi ovlasti jer je kazneni postupak na kojem se temelji zadržavanje njegova uvrštenja na spornom popisu imao u stvarnosti za cilj opravdati a posteriori konfiskaciju njegovih stvari i imovine u Tunisu.

78      Valja započeti ispitivanjem drugog tužbenog razloga.

1.      Drugi tužbeni razlog koji se temelji na „očitim” pogreškama u ocjenama

a)      Uvodna razmatranja

79      Uvodno valja, s jedne strane, istaknuti da se za ovaj tužbeni zahtjev, unatoč razlikama u svojoj formulaciji u tužbi i replici, treba glede njegova drugog i trećeg dijela smatrati da se temelji na pogrešci u ocjeni, a ne na očitoj pogrešci u ocjeni. Naime, Vijeće nije raspolagalo nikakvom marginom prosudbe za utvrđivanje ima li dostatnih elemenata za ocjenu, jesu li tuniske vlasti poštovale tužiteljevo pravo na suđenje u razumnom roku i jesu li ti elementi mogli potaknuti legitimne sumnje u vezi s poštovanjem tog prava (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 27. rujna 2018., Ezz i dr./Vijeće, T-288/15, EU:T:2018:619, t. 215.).

80      S druge se strane čini nužnim, u okviru ovog tužbenog razloga, upitati se o mogućim zaključcima koje mogu imati presude od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C-530/17 P, EU:C:2018:1031), i od 11. srpnja 2019., Azarov/Vijeće (C-416/18 P, neobjavljena, EU:C:2019:602), kao i rješenje od 22. listopada 2019., Azarov/Vijeće (C-58/19 P, neobjavljeno, EU:C:2019:890). Mjerom upravljanja postupkom od 13. prosinca 2019. Opći sud je pozvao stranke da podnesu očitovanja o tom pitanju, a osobito da navedu smatraju li one i u kojoj mjeri da su odluke 2018/141 i 2019/135 ispunile obvezu obrazlaganja, osobito s obzirom na te presude i to rješenje.

81      U svojem pisanom odgovoru od 27. prosinca 2019. tužitelj je u osnovi naveo da su u ovom slučaju primjenjivi zahtjevi definirani u presudama od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C-530/17 P, EU:C:2018:1031), i od 11. srpnja 2019., Azarov/Vijeće (C-416/18 P, neobjavljena, EU:C:2019:602), kao i rješenju od 22. listopada 2019., Azarov/Vijeće (C-58/19 P, neobjavljeno, EU:C:2019:890). Tvrdio je da su ti zahtjevi povezani s obvezom Vijeća da izvrši provjere u vezi s elementima koje su podnijele tuniske vlasti i koje je on iznio u okviru tužbenih razloga o meritumu koje je istaknuo. Naveo je da odluke 2018/141 i 2019/135 ne sadržavaju nikakvo obrazloženje glede razloga zbog kojih Vijeće smatra da je odluka tuniske države na kojoj se te odluke zasnivaju bila donesena uz poštovanje prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu. Podredno je iz toga zaključio da tužbeni razlog koji se temelji na nepostojanju takvog obrazloženja treba dovesti do poništenja tih odluka.

82      U svojem pisanom odgovoru od 16. siječnja 2020., kao prvo, Vijeće je istaknulo da iz objedinjenog tumačenja, s jedne strane, presuda od 18. veljače 2016., Vijeće/Bank Mellat (C-176/13 P, EU:C:2016:96), i od 21. travnja 2016., Vijeće/Bank Saderat Iran (C-200/13 P, EU:C:2016:284), te, s druge strane, presude od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C-530/17 P, EU:C:2018:1031), proizlazi da je ono katkad moglo podlijegati, a katkad nije podlijegalo obvezi provjere jesu li prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu bila poštovana i odgovarajućoj obvezi da to navede u obrazloženju predmetnih akata. Smatra da je razlika između predmeta C-176/13 P i C-200/13 P, s jedne strane, i predmeta C-530/17 P, s druge strane, počivala u činjenici da u kontekstu prvih dvaju predmeta dotični subjekti nisu Vijeću podnijeli očitovanja u tom pogledu, dok je u kontekstu trećeg predmeta predmetna osoba istaknula gore spomenute obveze prije donošenja pobijane odluke. Međutim, u ovom slučaju tužitelj nije podnio takva očitovanja. Kao drugo, Vijeće je tvrdilo da obrazloženje odluka 2018/141 i 2019/135 sadržava dostatne informacije na temelju kojih se može provjeriti njegova utemeljenost i omogućiti sudu Unije da provjeri zakonitost tih odluka u skladu sa sudskom praksom. Usto, te su odluke donesene u kontekstu koji je tužitelju poznat. Kao treće, Vijeće tvrdi da su članci 27., 28. i 108. tuniskog Ustava i članci 13., 47., 50., 59., 66. i 175. tuniskog Kaznenog zakonika pružili jamstva glede tužiteljeva prava na pravično suđenje u razumnom roku i poštovanja njegovih prava obrane. Te su odredbe dokazale da Republika Tunis raspolaže pravnim okvirom kojim se štite ta prava te su dio obrazloženja navedenih odluka u tom smislu da su navedene odluke obuhvaćene kontekstom koji je tužitelju poznat ili, u najmanju ruku, koji mu nije mogao ostati nepoznat.

83      Prije svega valja podsjetiti da je u kontekstu žalbe protiv presude Općeg suda kojom je odlučeno o zakonitosti zadržavanja uvrštenja subjekta na popis predviđen u članku 2. stavku 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2580/2001 od 27. prosinca 2001. o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma (SL 2001., L 344, str. 70. i ispravak SL 2010., L 52, str. 58.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 1., str. 5.), Sud smatrao da prije oslanjanja na odluku tijela države nečlanice Vijeće mora provjeriti jesu li u donošenju te odluke bila poštovana prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C-599/14 P, EU:C:2017:583, t. 24.).

84      U tom je pogledu Sud podsjetio da je u više navrata presudio da Vijeće prilikom donošenja mjera ograničavanja mora poštovati temeljna prava koja su sastavni dio pravnog poretka Unije, među kojima i osobito prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu (vidjeti presudu od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C-599/14 P, EU:C:2017:583, t. 25. i navedenu sudsku praksu).

85      Sud je, osim toga, naveo da je potreba takve provjere posljedica osobito činjenice da se cilj zaštite dotičnih osoba ili subjekata, osiguravajući da se njihovo prvotno uvrštenje na predmetni popis može temeljiti samo na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi, može ostvariti samo ako su odluke država nečlanica na kojima Vijeće temelji navedeno prvotno uvrštenje donesene uz poštovanje prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu (vidjeti u tom smislu presudu od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C-599/14 P, EU:C:2017:583, t. 26. i navedenu sudsku praksu).

86      Sud je iz toga zaključio da je jamstvo da su u donošenju odluke tijela države nečlanice bila poštovana prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu ključno za svrhu tog uvrštenja i naknadnih odluka o zamrzavanju financijskih sredstava te da je, slijedom toga, u obrazloženjima tih odluka Vijeće dužno navesti informacije na temelju kojih se može utvrditi da je provjerilo poštovanje tih prava (vidjeti u tom smislu presudu od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C-599/14 P, EU:C:2017:583, t. 31.).

87      Naposljetku, Sud je odgovorio na argument Vijeća u okviru kojeg je navelo da zato što bi država nečlanica mogla smatrati da komentar u obrazloženjima predmetnih odluka o zamrzavanju imovine koji se odnosi na njezino poštovanje odnosno nepoštovanje prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu, predstavlja uplitanje u njezine unutarnje poslove, obrazloženje koje Opći sud zahtijeva onemogućilo bi Vijeću da se oslanja na odluke država nečlanica. U tom je pogledu on naveo da je u tu svrhu dovoljno da Vijeće u obrazloženju odluke o zamrzavanju financijskih sredstava ukratko navede razloge zbog kojih smatra da su u donošenju odluke države nečlanice na koju se namjerava osloniti ta prava bila poštovana (vidjeti u tom smislu presudu od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C-599/14 P, EU:C:2017:583, t. 20., 32. i 33.).

88      Potom, valja podsjetiti da se u presudi od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C-530/17 P, EU:C:2018:1031) Sud izjasnio o sličnom pitanju u okviru žalbe protiv presude Općeg suda kojom je odlučeno o zakonitosti zadržavanja uvrštenja fizičke osobe na popise koji se nalaze u Prilogu Odluci 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2014., L 66, str. 26.), kako je izmijenjena Odlukom Vijeća (ZVSP) 2015/143 od 29. siječnja 2015. o (SL 2015., L 24, str. 16.), i u prilogu I. Uredbi (EU) br. 208/2014 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2014., L 66, str. 1.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EU) 2015/138 od 29. siječnja 2015. (SL 2015., L 24, str. 1.).

89      U presudi od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C-530/17 P, EU:C:2018:1031), Sud je zaključio da su načela navedena u točkama 83. do 87. ove presude primjenjiva na žaliteljev položaj u odnosnom predmetu, s obzirom da se mjere ograničavanja poduzete protiv njega temelje na odluci za to nadležnog tijela treće države o pokretanju i vođenju kaznenog istražnog postupka zbog kaznenog djela zloupotrebe državnih sredstava. U tom je pogledu naglasio da nije relevantna okolnost, istaknuta o pobijanoj presudi, da postojanje takve odluke nije kriterij za uvrštenje iz članka 1. stavka 1. Odluke 2014/119, nego činjenična osnova na kojoj se temelje mjere ograničavanja o kojima je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće, C-530/17 P, EU:C:2018:1031, t. 25. do 30.).

90      Sud je iz toga zaključio da obrazloženje, na koje se Opći sud oslonio kako bi utvrdio da se pristup iz presude od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće (T-208/11 i T-508/11, EU:T:2014:885) ne može primijeniti u konkretnom predmetu, sadržava pogrešku koja se tiče prava (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće, C-530/17 P, EU:C:2018:1031, t. 31. do 33.).

91      Konkretno, s jedne strane, prema stajalištu Suda, Vijeće je moglo zaključiti da se odluka o uvrštenju temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi tek nakon što je sâmo provjerilo da su prilikom donošenja odluke treće države o kojoj je riječ, na temelju koje namjerava donijeti mjere ograničavanja, poštovana prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu (presuda od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće, C-530/17 P, EU:C:2018:1031, t. 34.).

92      S druge strane, Sud je smatrao da razlike u tekstu, strukturi i cilju, koje je Opći sud utvrdio između, s jedne strane, mjera ograničavanja predviđenih u okviru borbe protiv terorizma, i, s druge strane, mjera ograničavanja poduzetih s obzirom na stanje u Ukrajini, ne mogu dovesti do ograničavanja primjene jamstava koja proizlaze iz pristupa zauzetog u presudi od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće (T-208/11 i T-508/11, EU:T:2014:885) samo na mjere ograničavanja donesenih u okviru prve od tih skupina, pri čemu su isključene one koje Vijeće slijedom političkog odabira donosi u okviru suradnje s trećom državom (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće, C-530/17 P, EU:C:2018:1031, t. 37.).

93      U tom pogledu mora se utvrditi da se razmatranja iz presude od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C-530/17 P, EU:C:2018:1031), koja su navedena u točkama 89. do 92. ove presude, mogu primijeniti na okolnosti ovog slučaja, unatoč razlikama u kontekstu. Naime, mjere ograničavanja donesene s obzirom na stanje u Tunisu nesporno su slične mjerama ograničavanja koje su donesene s obzirom na stanje u Ukrajini. Tako zamrzavanje imovine osoba uvrštenih na sporni popis, među ostalim i tužitelja, počiva također na odluci za to nadležnih tijela treće države, u konkretnom slučaju tijela Republike Tunis, o pokretanju i vođenju pravosudnog istražnog postupka zbog kaznenog djela koje je obuhvaćeno pojmom pronevjerom javnih sredstava.

94      Slijedom navedenog, u konkretnom se slučaju mora zaključiti da u odnosu na Vijeće postoji, s jedne strane, obveza provjere da su tužiteljeva prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu poštovana u okviru pravosudnih postupaka kojima je on obuhvaćen u Tunisu, te, s druge strane, obveza iznošenja razloga zbog kojih ono smatra da su ta prava poštovana.

95      Usto, proizlazi da su takve obveze tim važnije što su, kako to slijedi iz uvodne izjave 1. Odluke 2011/72, ona i sljedeće odluke donesene u okviru politike potpore Tunisu koja se zasniva, među ostalim, na ciljevima promicanja poštovanja ljudskih prava i vladavine prave koji se nalaze u članku 21. stavku 2. točke (b) UEU-a. Slijedom navedenog, cilj tih odluka, to jest olakšati tuniskim vlastima da utvrde počinjeno prisvajanje javnih sredstava i sačuvaju mogućnost da te vlasti povrate imovinsku korist ostvarenu tim prisvajanjem, bi bio irelevantan s obzirom na navedene ciljeve, ako je to utvrđenje dovelo do uskraćivanja sudske zaštite ili ako je proizvoljno (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 5. listopada 2017., Mabrouk/Vijeće, T-175/15, EU:T:2017:694, t. 64., i od 27. rujna 2018., Ezz i dr./Vijeće, T-288/15, EU:T:2018:619, t. 68.).

96      Točno je da je u točkama 65. i 72. presude od 5. listopada 2017., Mabrouk/Vijeće (T-175/15, EU:T:2017:694), koja se odnosila na spor o zadržavanju uvrštenja osobe na sporni popis, Opći sud istaknuo, među ostalim, da je radi provedbe takvog zadržavanja Vijeće dužno samo prikupiti dokaze o postojanju sudskog postupka koji se protiv tužitelja vodi zbog djela koja se mogu okvalificirati kao pronevjera javnih sredstava te da samo kada postoje objektivni, vjerodostojni, precizni i suglasni dokazi koji mogu potaknuti legitimne sumnje u odnosu na poštovanje tužiteljeva prava na suđenje u razumnom roku u okviru pravosudne istrage koja se vodi protiv njega i služi kao osnova za zamrzavanje njegove imovine u Uniji, Vijeće jest dužno u tom pogledu izvršiti potrebne provjere.

97      Opći sud je primijenio sličnu argumentaciju glede provjere jesu li egipatske vlasti poštovale pravo na pravično suđenje i zaštitu pretpostavke nedužnosti osoba čije je uvrštenje na popis, koji se nalazi u prilogu Odluci 2011/172/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Egiptu (SL 2011., L 76, str. 63.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 8., str. 260.), bilo zadržano (vidjeti u tom smislu presudu od 27. rujna 2018., Ezz i dr./Vijeće, T-288/15, EU:T:2018:619, t. 70., 214. i 215.).

98      Međutim, kada su presude navedene u točkama 96. i 97. ove presude bile donesene, presuda od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C-530/17 P, EU:C:2018:1031) nije još bila objavljena. Dakle, Sud nije još odlučio o pitanju je li pristup iz presude od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće (T-208/11 i T-508/11, EU:T:2014:885) primjenjiv na neizmijenjeni način na mjere ograničavanja donesene u okviru suradnje s državom nečlanicom, čiji je cilj pomoći toj državi u borbi protiv pronevjere javnih sredstava te s obzirom na postojanje pravosudnih postupaka koje su tijela te države pokrenula u vezi s kaznenim djelima koja se mogu tako okvalificirati.

99      Osim toga, u presudama navedenima u točkama 96. i 97. ove presude, Opći sud je ispitao tužbene razloge ili prigovore koji su se temeljili na navodnom propustu Vijeća da izvrši dopunske provjere nakon što su mu tužitelji podnijeli elemente za koje su smatrali da mogu otkriti povrede prava zaštićenih načelom djelotvorne sudske zaštite koje je utvrđeno u članku 47. Povelje. U okviru tih se tužbenih razloga ili prigovora nije, dakle, kao takvo postavilo pitanje, je li Vijeće moralo po službenoj dužnosti izvršiti provjere u tom pogledu, a da ne pričeka dok dotične osobe ne podnesu očitovanja koja ih mogu opravdati, niti štoviše pitanje je li ono moralo izrijekom obrazložiti zaključke koje je izvelo iz tih provjera.

100    Ta razmatranja ne dovodi u pitanje analiza sudske prakse koju je Vijeće provelo u svojem pisanom odgovoru od 16. siječnja 2020.

101    Naime, kao prvo, nije uvjerljiva usporedba koji je Vijeće izvelo između sudske prakse utvrđene u presudi od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C-530/17 P, EU:C:2018:1031), i sudske prakse koja proizlazi iz presuda od 18. veljače 2016., Vijeće/Bank Mellat (C-176/13 P, EU:C:2016:96), i od 21. travnja 2016., Vijeće/Bank Saderat Iran (C-200/13 P, EU:C:2016:284).

102    U tom pogledu valja istaknuti, s jedne strane, da se točke 88. do 91. presude od 18. veljače 2016., Vijeće/Bank Mellat (C-176/13 P, EU:C:2016:96), i točke 81. do 84. presude od 21. travnja 2016., Vijeće/Bank Saderat Iran (C-200/13 P, EU:C:2016:284), na koje se Vijeće pozvalo, odnose na pitanje je li ono dužno provjeriti relevantnost i osnovanost elemenata, koji se tiču dotičnog subjekta, prije donošenja akata kojima su protiv njega određene mjere ograničavanja, te u razlozima tih akata navesti da je izvršilo te provjere. S druge strane i suprotno od točaka 25. do 37. presude od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C-530/17 P, EU:C:2018:1031), te se točke ne odnose na pitanje postojanja obveze Vijeća da prije donošenja takvih akata provjeri, jesu li tužiteljeva prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu poštovana u okviru postupaka na kojima se ti akti zasnivaju te, posljedično, navede u razlozima navedenih akata rezultat tih provjera. Jednako tako valja istaknuti da u presudi od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C-530/17 P, EU:C:2018:1031) Sud uopće nije smatrao da je prije donošenja predmetnih akata Vijeće dužno sustavno provjeriti relevantnost i osnovanost postupaka koje su pokrenule treće zemlje i na koje oslanja i to navede u razlozima tih akata.

103    S druge strane valja istaknuti da su se u predmetima povodom kojih su donesene presude od 18. veljače 2016., Vijeće/Bank Mellat (C-176/13 P, EU:C:2016:96) i od 21. travnja 2016., Vijeće/Bank Saderat Iran (C-200/13 P, EU:C:2016:284), mjere ograničavanja čiju je zakonitost Opći sud ispitao u presudama koje su bile predmet odnosnih žabi, zasnivale na elementima koje su države članice podnijele u vezi s potporom dotičnih subjekata nuklearnim aktivnostima Irana koje su predstavljale rizik od širenja nuklearnog oružja, te im je namjena bila potkrijepiti njihov prijedlog da se ti subjekti uvrste na popis osoba, subjekata ili tijela obuhvaćenih tim mjerama. Navedene mjere nisu, dakle, počivale na upravnim ili pravosudnim odlukama poput pokretanja kaznenog progona, za razliku od onoga što je bio slučaj u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C-530/17 P, EU:C:2018:1031).

104    Kao drugo te suprotno od onoga što Vijeće navodi, iz presude od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C-530/17 P, EU:C:2018:1031) ne proizlazi da bi obveza provjere, jesu li prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu dotične osobe bila poštovana u okviru pravosudnog postupka pokrenutog protiv nje u trećoj zemlji, postojala samo ako postoje očitovanja koja je tužitelj podnio prije donošenja spornih mjera. Iz točaka 25. do 37. te presude, sažetih u točkama 89. do 92. ove presude, prije se može zaključiti da je Sud namjeravao takvu obvezu učiniti bezuvjetnom. Naime, kao što proizlazi osobito iz točke 28. navedene presude, Sud je, u osnovi, smatrao da poštovanje prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu u okviru pravosudnih postupaka koji služe kao temelj za mjere ograničavanja, koje je Vijeće donijelo, jest sastavni dio činjenične osnove tih mjera. No, iz ustaljene sudske prakse, navedene u toj istoj točki, proizlazi da Vijeće mora prethodno sustavno provjeriti dovoljnu čvrstoću te činjenične osnove.

105    To tumačenje presude od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C-530/17 P, EU:C:2018:1031) nije dovedeno u pitanje njezinom točkom 39. koju je Vijeće citiralo i u kojoj je navedena ustaljena sudska praksa prema kojoj je, u slučaju osporavanja, na nadležnom tijelu Unije da utvrdi osnovanost razloga iznesenih protiv osobe o kojoj je riječ, a ne na njoj samoj da pruži negativan dokaz o neosnovanosti spomenutih razloga (presude od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C-584/10 P, C-593/10 P i C-595/10 P, EU:C:2013:518, t. 121., i od 28. studenog 2013., Vijeće/Fulmen i Mahmoudian, C-280/12 P, EU:C:2013:775, t. 66.).

106    Naime, s jedne strane, u razmatranjima izloženima u točki 39. presude od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C-530/17 P, EU:C:2018:1031), utvrđen je dodatni razlog, ali ona nisu odlučujuća u argumentaciji Suda, za razliku od razmatranja u točkama 25. do 37. te presude. S druge strane, valja podsjetiti da je načelo, na koje je Sud podsjetio u konkretnom slučaju, bilo po prvi put utvrđeno u kontekstu u kojem je, prilikom osporavanja od strane osobe obuhvaćene mjerama ograničavanja u okviru tužbe Općem sudu, Sud presudio da je na Vijeću da podnese podatke ili dokaze kako bi se Općem sudu omogućilo da ispita jesu li razlozi na kojima se te mjere temelje dokazani (vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C-584/10 P, C-593/10 P i C-595/10 P, EU:C:2013:518, t. 119. i 120.). Stoga se iz te sudske prakse uopće ne može zaključiti da se tako definirano načelo, koje se odnosi na teret dokazivanja i izvođenje dokaza pred sudom Unije, primjenjuje samo kada je u okviru upravnog postupka tužitelja podnio očitovanja radi osporavanja činjenične osnove mjera koje pobija, i to prije nego što su donesene.

107    Iako u ovom slučaju tužitelj ne ističe tužbeni razlog o povredi obveze obrazlaganja glede odluka 2018/141 i 2019/135, u okviru drugog i trećeg dijela drugog tužbenog razloga postavlja se pak, s jedne strane, pitanje ocjene Vijeća o poštovanju njegova prava na suđenje u razumnom roku koje je sastavni dio prava na djelotvornu sudsku zaštitu, te, s druge strane, pitanje provjera koja je ta institucija provela u tom pogledu. Sada valja, dakle, te dijelove ispitati s obzirom na načela izložena u točkama 83. do 106. ove presude.

b)      Drugi dio drugog tužbenog razloga koji se temelji na pogrešci u ocjeni Vijeća jesu li tuniske vlasti poštovale tužiteljevo pravo na suđenje u razumnom roku

108    Tužitelj tvrdi da od 2011. nije obavljena niti jedna postupovna radnja u okviru pravosudnog postupka koji se odnosi na njega, iako je njegovo boravište poznato tuniskim vlastima te iako se stavio na raspolaganje vlastima. Tvrdi da nikada nije saslušan, pozvan niti je bio predmet bilo ikakve istražne radnje. Ističe da zbog toga te s obzirom na točku 172. presude od 30. lipnja 2016., CW/Vijeće (T-516/13, neobjavljena, EU:T:2016:377) i točke 64., 65., 71., 222. i 223. presude od 5. listopada 2017., Mabrouk/Vijeće (T-175/15, EU:T:2017:694) Opći sud mora utvrditi pogrešku u ocjeni Vijeće glede poštovanja njegova prava na suđenje u razumnom roku. U replici tvrdi, usto, da su istinitost i vjerodostojnost isprava koje su tuniske vlasti dostavile Vijeću 1. kolovoza 2019. sporne. Zaključno ističe da od 2011. Vijeće nije izvršilo potrebne provjere iako je on, sa svoje strane, uredno podnio toj instituciji očitovanja kako bi doveo u pitanje osnovu pravosudnih postupaka koji su se odnosili na njega.

109    Vijeće tvrdi da prilikom donošenja odluka 2018/141 i 2019/135 nije postojao niti jedan objektivan, vjerodostojan, precizan i suglasan dokaz koji je u smislu točaka 64. i 65. presude od 5. listopada 2017., Mabrouk/Vijeće (T-175/15, EU:T:2017:694) mogao potaknuti legitimne sumnje, poštuju li tuniska pravosudna tijela tužiteljevo pravo na suđenje u razumnom roku u okviru pravosudnih postupaka koje su ona pokrenula protiv njega. Konkretno, ističe da, prije donošenja navedenih mjera, tužitelj nije podnio nikakav takav element koji bi se odnosio na nepoduzimanje bilo kakvih postupovnih radnji u okviru pravosudne istrage koja se odnosi na njega. Osim toga, on tvrdi da tužiteljev argument o navedenoj neaktivnosti ne može sam za sebe dopustiti zaključak o pogrešci u ocjeni na njegovoj strani glede toga, jesu li tuniske vlasti poštovale njegovo pravo na suđenje u razumnom roku s obzirom na okolnosti koje mogu opravdati trajanje istrage i navedene su u točkama 221. i 222. presude od 5. listopada 2017., Mabrouk/Vijeće (T-175/15, EU:T:2017:694), i u točki 52. presude od 15. studenog 2018., Mabrouk/Vijeće (T-216/17, neobjavljena, EU:T:2018:779). Dodaje da izvješće o obavljenim radnjama od 1. kolovoza 2019., koje su dostavile tuniske vlasti, potvrđuje da se tuniska Uredba sa zakonskom snagom br. 2011-13 od 14. ožujka 2011. o konfiskaciji imovine, pokretnina i nekretnina i dalje primjenjuje na tužitelja te da iz nje proizlazi njegova uključenost u određeni broj kaznenih djela.

110    U odgovoru na repliku Vijeće odgovara na tužiteljeve navode o vjerodostojnosti isprava koje su tuniske vlasti dostavile. U njemu podnosi, među ostalim, i to u prilogu, tablicu sa zamolnicama za međunarodnu pravnu pomoć kako bi dočaralo složenost tog postupka te ističe da se, s obzirom na tablicu predmeta u tijeku koja je također priložena, za tužitelja smatra da je u bijegu.

111    Uvodno valja podsjetiti da je načelo suđenja u razumnom roku sastavni dio prava na djelotvornu sudsku zaštitu koje je zaštićeno člankom 47. drugim stavkom Povelje i odredbama većeg broja pravno obvezujućih instrumenata međunarodnog prava kojima se štiti pravo na pošteno suđenje čiji je sadržaj istovjetan. To je posebno slučaj s člankom 14. stavkom 3. točkom (c) Međunarodnog sporazuma o građanskim i političkim pravima, koji je Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela16. prosinca 1966. i čija je stranka, među ostalim, Republika Tunis (vidjeti u tom smislu presudu od 5. listopada 2017., Mabrouk/Vijeće, T-175/15, EU:T:2017:694, t. 64.).

112    U tom pogledu valja još pojasniti da s obzirom na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava poštovanje prava na suđenje u razumnom roku, kako je zajamčeno međunarodnim pravom, treba ispitati s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, koje traže sveobuhvatnu ocjenu, posebno na temelju kriterija koji se odnose na složenost predmeta i postupanje tužitelja i nadležnih tijela. Istovjetna načela u sudskoj praksi sudova Unije uređuju ispitivanje poštovanja prava na suđenje u razumnom roku, kako je zajamčeno člankom 47. Povelje (vidjeti presudu od 5. listopada 2017., Mabrouk/Vijeće, T-175/15, EU:T:2017:694, t. 71. i navedenu sudsku praksu).

113    Osim toga, kao što je to utvrđeno u točki 104. ove presude, točke 25. do 37. presude od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C-530/17 P, EU:C:2018:1031), čiji je sadržaj reproduciran u točkama 89. do 92. ove presude, moraju se tumačiti na način da obveza stjecanja uvjerenja u poštovanje tužiteljevih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu u okviru pravosudne istrage koja se vodi protiv njega jest bezuvjetna. Slijedom navedenog, Vijeće može odlučiti da produlji uvrštenje osobe na sporni popis samo ako se prethodno moglo uvjeriti u poštovanje tih prava, a osobito poštovanje prava na suđenje u razumnom roku, također i po službenoj dužnosti i bez čekanja da mu dotična osoba podnese objektivne, vjerodostojne, precizne i suglasne dokaze koji mogu potaknuti legitimne dvojbe u vezi s poštovanjem tih prava.

114    Usto, što se konkretnije tiče provjere poštuje li se pravo na suđenje u razumnom roku, može se istaknuti da što duže traju sudski postupci koji služe kao činjenična osnova za pojačanu mjeru ograničavanja, to se nužnijom ta provjera može pokazati za Vijeće prije nego što odluči treba li ponovno produljiti tu mjeru (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 30. siječnja 2019., Stavytskyi/Vijeće, T-290/17, EU:T:2019:37, t. 132.).

115    Posebno valja podsjetiti u konkretnom slučaju na preventivnu narav zamrzavanja tužiteljeve imovine i njihov cilj, to jest olakšati tuniskim vlastima da po okončanju pokrenutih sudskih postupaka utvrde počinjenu pronevjeru javnih sredstava i sačuvati mogućnost da te vlasti povrate u konačnici imovinsku korist ostvarenu tim pronevjerama (vidjeti u tom smislu presudu od 5. listopada 2017., Mabrouk/Vijeće, T-175/15, EU:T:2017:694, t. 33. i navedenu sudsku praksu). Stoga je na Vijeću da izbjegne da se ta mjera nepotrebno produlji na štetu tužiteljevih prava i sloboda na koja ima znatan negativan utjecaj, samo zbog činjenice da je sudski postupak na koji se oslanja ostao beskonačno dugo otvoren bez stvarnog opravdanja (vidjeti u tom smislu presude od 5. listopada 2017., Mabrouk/Vijeće, T-175/15, EU:T:2017:694, t. 48., i od 27. rujna 2018., Ezz i dr./Vijeće, T-288/15, EU:T:2018:619, t. 71.).

116    Doduše, Vijeće ne može biti obvezano okončati zamrzavanje tužiteljeve imovine samo iz razloga što postoje elementi koji mogu potaknuti legitimne sumnje o tome, poštuju li tuniske vlasti njegovo pravo na suđenje u razumnom roku, a osobito elementi o opravdanosti trajanja kaznenog postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 5. listopada 2017., Mabrouk/Vijeće, T-175/15, EU:T:2017:694, t. 67. do 75.). Međutim, prije nego što produlji navedeno zamrzavanje imovine, na njemu je da se barem, s jedne strane, uvjeri da raspolaže dostatnim elementima o stanju i razvoju tog postupka kako bi ocijenilo rizik od povrede tog prava, te da, s druge strane, pažljivo i nepristrano iznese takvu ocjenu kako bi, ovisno o okolnostima, iz toga izvelo odgovarajuće zaključke (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 27. rujna 2018., Ezz i dr./Vijeće, T-288/15, EU:T:2018:619, t. 71. i 79.).

117    S obzirom na ta načela valja ispitati ovaj dio drugog tužbenog razloga.

118    Kao prvo, valja na početku istaknuti da isprave koje potječu od tuniskih vlasti i koje je Vijeće priložilo odgovoru na tužbu i odgovoru na repliku Opći sud ne može uzeti u obzir radi ocjene, je li ta institucija ispunila svoju obveze provjere jesu li tuniske vlasti poštovale pravo na suđenje u razumnom roku.

119    U tom pogledu valja podsjetiti da se, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, zakonitost pobijanog akta u okviru tužbe za poništenje mora ocjenjivati na temelju činjeničnih i pravnih elemenata koji su postojali na datum njegova donošenja (vidjeti presudu od 10. rujna 2019., HTTS/Vijeće, C-123/18 P, EU:C:2019:694, t. 37. i navedenu sudsku praksu).

120    U konkretnom slučaju iz sadržaja spisa ne proizlazi da je Vijeće znalo za predmetne isprave prije donošenja Odluke 2018/141 ili Odluke 2019/135.

121    Naime, što se, s jedne strane, tiče isprava priloženih odgovoru na tužbu, iz dopisa veleposlanstva Republike Tunis u Bruxellesu (Belgija) od 10. kolovoza 2019. proizlazi da su one dostavljene u prilogu tom dopisu. S druge strane, glede onih priloženih odgovoru na repliku, iz njihove naslovne stranice proizlazi da je riječ o dostavi Europske službe za vanjsko djelovanje (ESVD) obavljenoj tijekom razdoblja od listopada do prosinca 2019.

122    S druge strane, Vijeće ne tvrdi da je na raniji datum saznalo za informacije sadržane u tim ispravama, pa makar i djelomično.

123    U tom pogledu iz pisanog odgovora Vijeća od 16. ožujka 2020. proizlazi da je u listopadu 2017. i listopadu 2018. ono pribavilo informacije od tuniskih vlasti o stanju napretka predmeta koji se vodi pod brojem 19592/1 i odnosi se na pravosudnu istragu u pogledu tužitelja. Te su informacije bile prikazane u obliku informacijskog lista na kojem je navedeno tužiteljevo ime i koji sadržava tablicu u kojoj su popisani, među ostalim, postupci i donesene mjere. One su dopunjene napomenama kojima se pojašnjava, među ostalim, da je bilo izdano više zamolnica za međunarodnu pravnu pomoć, da je u predmetu bilo potrebno donijeti više mjera u vezi s ostalim optuženicima i da su istrage još u tijeku. S druge strane, iako su se postupovne mjere spomenute u tim informacijskim listovima odnosile na druge osobe obuhvaćene istom istragom, niti jedna se nije odnosila posebno na tužitelja.

124    Osim toga, na raspravi je Vijeće potvrdilo da je za informacije o postupovnim radnjama koje su se posebno ticale tužitelja saznalo tek u okviru isprava koje su tuniske vlasti dostavile nakon Odluke 2019/135, i to povodom pitanja koja im je postavilo u tom pogledu.

125    Stoga, budući da je za informacije sadržane u tim ispravama Vijeće saznalo nakon donošenja odluka 2018/141 i 2019/135, treba odbiti kako njegove argumente tako i tužiteljeve argumente o navedenim ispravama.

126    Kao drugo, valja istaknuti da u prilog ovom dijelu tužitelj tvrdi da od 2011. u okviru sudskog postupka u odnosu na njega nije bilo nikakvih postupovnih radnji i da, osobito, nije nikada saslušan niti pozvan niti je ikada bio predmet ikakve postupovne radnje.

127    No, Vijeće ne osporava te navode, nego samo tvrdi da prilikom donošenja odluka 2018/141 i 2019/135 nije postojao niti jedan objektivan, vjerodostojan, precizan i suglasan dokaz koji je mogao potaknuti legitimne sumnje u vezi s time jesu li tuniske vlasti poštovale pravo tužitelja na suđenje u razumnom roku, pri čemu ovaj potonji nije u tom pogledu podnio nikakav takav dokaz.

128    U tom pogledu, s jedne strane valja podsjetiti, kao što je to već utvrđeno u točki 113. ove presude, da obveza Vijeća, da se uvjeri jesu li tuniske vlasti poštovale tužiteljevo pravo na suđenje u razumnom roku prije produljenja njegova uvrštenja na sporni popis, jest bezuvjetna i mora se, po potrebi, provesti po službenoj dužnosti, a da se ne čeka da dotična osoba podnese objektivne, vjerodostojne, precizne i suglasne dokaze koji mogu potaknuti legitimne dvojbe u vezi s poštovanjem tog prava. Slijedom navedenog, Vijeće se ne može, u odgovoru na tužiteljeve navode, pozvati na činjenicu da mu ovaj potonji nikada nije podnio takve dokaze prije donošenja odluka 2018/141 i 2019/135.

129    S druge strane, elementi na koje se Vijeće oslonilo kako bi tužitelja zadržalo uvrštenim na sporni popis od 2011. ne omogućuju mu da isključi bilo koji rizik od povrede tužiteljeva prava na suđenje u razumnom roku.

130    U tom pogledu valja istaknuti da se Vijeće, kako bi zadržalo tužitelja na spornom popisu, oslonilo osobito na potvrde tuniskih vlasti od 4. studenog 2013., 19. prosinca 2014., 20. listopada 2015., 2. rujna 2016, 18. listopada 2017. i od 13. rujna 2018., koje je dostavilo tužitelju prilikom uzastopnog donošenja odluka 2014/49, 2015/157, 2016/119, 2017/153, 2018/141 i 2019/135.

131    No, u tim se potvrdama samo potvrđuje da je ispitivanje predmeta koji se vodi pod brojem 19592/1 i odnosi se na tužitelja, i dalje u tijeku te se navode kaznena djela zbog kojih je on predmet progona. Te informacije, dakle, očito nisu dovoljne da omoguće Vijeću da ocijeni rizik od povrede poštovanja tužiteljeva prava na suđenje u razumnom roku i zbog toga ne mogu potkrijepiti tvrdnju, te institucije da ne postoji nikakav objektivan, vjerodostojan, precizan i suglasan dokaz koji može potaknuti legitimne sumnje u tom pogledu.

132    U svakom slučaju valja istaknuti da čak i u slučaju da se presuda od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C-530/17 P, EU:C:2018:1031), protumači na način da obveza Vijeća da se uvjeri u poštovanje tužiteljevih prava na obranu i prava na djelotvornu sudsku zaštitu nije bezuvjetna, Vijeće je, u trenutku donošenja odluka 2018/141 i 2019/135, raspolagalo objektivnim, vjerodostojnim, preciznim i suglasnim dokazima koji mogu potaknuti legitimne sumnje u vezi s opravdanošću trajanja pravosudne istrage u odnosu tužitelja u Tunisu. No, trajanje sudskog postupka jest središnji element iako nije jedini za ocjenu poštuje li se pravo na suđenje u razumnom roku.

133    U tom pogledu, s jedne strane i kao što je to tužitelj osim toga naglasio u svojem dopisu od 20. prosinca 2018. upućenom Vijeću, pravosudna istraga koju su protiv njega vodile tuniske vlasti i na kojoj počiva njegovo uvrštenje na sporni popis, otvorena je od 2011. te do danas nije dovela do nikakve sudske odluke. No, mora se utvrditi da je sama ta okolnost dokaz koji može potaknuti legitimne sumnje o razlozima zbog kojih ta istraga nije privedena kraju u pogledu tužitelja nakon razdoblja od sedam ili osam godina.

134    S druge strane te kao što je to već utvrđeno u točki 123. ove presude, iz pisanog odgovora Vijeća od 16. ožujka 2020. proizlazi da je ono pribavilo u listopadu 2017. i listopadu 2018. informacije od tuniskih vlasti o stanju napretka predmeta koji se vodi pod brojem 19592/1 i odnosi se na pravosudnu istragu glede tužitelja.

135    Međutim, kao što je to već istaknuto u istoj točki 123. ove presude, iako su se postupovne mjere, spomenute u informacijskom listu koji su tuniske vlasti dostavile, odnosile na druge osobe obuhvaćene istom istragom, niti jedna se nije odnosila posebno na tužitelja. Te informacije, koje prema vlastitim izjavama Vijeća, nisu priopćene tužitelju, mogle su dakle potaknuti legitimne sumnje o pitanju jesu li od 2011. postupovne radnje bile obavljene posebno glede tužitelja te, ovisno o okolnostima, zbog kojih razloga to nije bio slučaj.

136    Slijedom navedenog, Vijeće je u svakom slučaju imalo na raspolaganju dokaze koji su kod njega mogli potaknuti legitimne sumnje u vezi s trajanjem istrage i poduzimanjem stvarnih postupovnih radnji od strane tuniskih vlasti posebno glede tužitelja, te su, shodno tome, mogli opravdati da ono izvrši odgovarajuće provjere.

137    Kao treće i kako je to navedeno u točki 105. ove presude, prema ustaljenoj sudskoj praksi na području mjera ograničavanja, u slučaju osporavanja je na nadležnom tijelu Unije da utvrdi osnovanost razloga iznesenih protiv osobe o kojoj je riječ, a ne na njoj samoj da pruži negativan dokaz o neosnovanosti spomenutih razloga.

138    Doduše, u ovom slučaju, kao što to Vijeće tvrdi, tužiteljev argument o nepostojanju postupovnih radnji tuniskih pravosudnih tijela u odnosu na njega od 2011. ne može sam za sebe dopustiti zaključak da su ta ista tijela povrijedila njegovo pravo na suđenje u razumnom roku.

139    Međutim, mora se utvrditi da iz niti jedne od isprava o stanju postupka u Tunisu, koje su Vijeću dostavljene prije donošenja odluka 2018/141 i 2019/135, ne proizlazi da su poduzete postupovne radnje koje se posebno odnose na tužitelja. No, takvu bi neaktivnost tijekom razdoblja od sedam ili osam uzastopnih godina trebalo opravdati posebnim okolnostima koje su svojstvene predmetu u koji je tužitelj uključen ili čak svojstvene samom tužitelju. Konkretno, bilo bi nužno utvrditi nije li tužitelj, kao što to on tvrdi, nikada bio saslušan niti čak pozvan i nikada bio predmet bilo kakve istražne radnje, te, ako bi to bio slučaj, zbog kojih razloga nikada do danas nije bio predmet takvih mjera. Naime, ako takva opravdanja ne postoje, taj izostanak razvoja u sudskom postupku u odnosu na tužitelja tijekom tako dugog razdoblja ne može, kao što je to već istaknuto u točki 133. ove presude, da ne potaknute legitimne sumnje u vezi s poštovanjem njegova prava na suđenje u razumnom roku.

140    Slijedom navedenog, ako Vijeće nije podnijelo dokaz da je prilikom donošenja odluka 2018/141 i 2019/135 raspolagalo informacijama poput onih opisanih u točki 139. ove presude, valja zaključiti da tada nije bilo u mogućnosti dati pravilnu ocjenu jesu li tuniske vlasti poštovale tužiteljevo pravo na suđenje u razumnom roku. Slijedom navedenog, time što je smatralo da u trenutku u kojem su te odluke donesene nije bilo nikakvog objektivnog, vjerodostojnog, preciznog i suglasnog dokaza koji može potaknuti legitimne sumnje u tom pogledu, Vijeće je počinilo pogrešku u ocjenu koja može dovesti do poništenja navedenih odluka.

141    Doduše, u okviru svojeg odgovora na treći dio drugog tužbenog razloga, Vijeće se poziva utvrđenja iznesena u točki 224. presude od 5. listopada 2017., Mabrouk/Vijeće (T-175/15, EU:T:2017:694) i u točki 55. presude od 15. studenog 2018., Mabrouk/Vijeće (T-216/17, neobjavljena, EU:T:2018:779), koje se temelje na ispravama o stanju i razvoju sudskog postupka u predmetu koji se vodi pod brojem 19592/1 i obuhvaća velik broj osoba među kojima i tužitelja u predmetima povodom kojeg su donesene te presude kao i tužitelja u ovom predmetu.

142    U tom pogledu valja istaknuti da su predmetna utvrđenja, prema kojima je Vijeće temeljito provjerilo o stanje pravosudne istrage u vezi s tužiteljem u tim predmetima, prije nego što je produljilo njegovo uvrštenje na sporni popis, počivala, među ostalim, na okolnosti da je ta institucija podnijela isprave koje su potjecale od tuniskih vlasti i dokazivale da su ove potonje obavile postupovne radnje koje su relativno nedavne, s obzirom na datum spornih odluka u tim predmetima, i posebno se odnose na tu osobu.

143    Tako je u točki 204. presude od 5. listopada 2017., Mabrouk/Vijeće (T-175/15, EU:T:2017:694) Opći sud utvrdio da su u ispravama koje potječu od tuniskih vlasti navedena ispitivanja tužitelja u tom predmetu od strane nadležnog istražnog suca od 15. i 21. veljače 2012. i 14. svibnja 2014.

144    Isto tako, u točki 54. presude od 15. studenog 2018., Mabrouk/Vijeće (T-216/17, neobjavljena, EU:T:2018:779) Opći sud je utvrdio da iz isprava koje je Vijeće posjedovalo prije donošenja spornih odluka u tom predmetu proizlazi da je tužitelja u konkretnom slučaju saslušao 27. rujna 2016. nadležni tuniski istražni sudac, nakon što su 23. svibnja 2016. francuske vlasti priopćile postupovne radnje koje su one obavile u okviru zamolnica za pravnu pomoć povodom zahtjeva tuniskih vlasti od 19. siječnja 2011. i 10. siječnja 2012.

145    Međutim, u ovom slučaju Vijeće ne tvrdi da je prije donošenja odluka 2018/141 i 2019/135 moglo saznati za isprave u kojima se navode slične postupovne radnje posebno što se tiče tužitelja. Konkretno, kao što je to više puta utvrđeno (vidjeti točke 123., 135. i 139. ove presude), iz isprava koje su u listopadu 2017. i listopadu 2018. dostavile tuniske vlasti i koje je Vijeće uložilo u spis u okviru svojeg pisanog odgovora od 16. ožujka 2020., ne proizlazi nikakvo posebno poduzimanje postupovnih radnji glede te osobe.

146    Točno je da su utvrđenja iznesena u točki 224. presude od 5. listopada 2017., Mabrouk/Vijeće (T-175/15, EU:T:2017:694) i u točki 55. presude od 15. studenog 2018., Mabrouk/Vijeće (T-216/17, neobjavljena, EU:T:2018:779), na koje se Vijeće pozvalo, počivala također na tome da je u obzir uzeto općenito obavljanje postupovnih radnji u pravosudnoj istrazi kojom je obuhvaćen tužitelj u tom predmetu i koja se ticala također velikog broja drugih osoba, a ne samo postupovne radnje koje su se posebno odnosile na navedenog tužitelja. Opći sud je iz toga osobito zaključio da se ispravama s kojima su tuniske vlasti upoznale Vijeće nastoji istaknuti da se poduzimaju stvarne postupovne radnje u okviru ispitivanja predmeta u koji je predmetni tužitelj uključen, kao i njegovu složenost zbog broja osoba na koje se on odnosi i zahtijevanih mjera izvođenja dokaza, osobito zamolnica za međunarodnu pravnu pomoć (vidjeti u tom smislu presude od 5. listopada 2017., Mabrouk/Vijeće, T-175/15, EU:T:2017:694, t. 205. i 222., i od 15. studenog 2018., Mabrouk/Vijeće, T-216/17, neobjavljenu, EU:T:2018:779, t. 52.).

147    S obzirom na to, zaključak da se poduzimaju stvarne postupovne radnje Opći sud nije mogao izvesti samo iz općenitog poduzimanja postupovnih radnji, nego i iz postupovnih radnji koje su se posebno odnosile na tužitelja u odnosnim predmetima. No, iz razloga iz koji su više puta gore navedeni, neupućivanje na takve posebne postupovne radnje u ovom slučaju ne može dovesti do sličnog zaključka.

148    Stoga valja zaključiti da je Vijeće počinilo pogrešku u ocjeni pitanja, je li poštovano tužiteljevo pravo na suđenje u razumnom roku, a što može dovesti do poništenja odluka 2018/141 i 2019/135. Međutim, valja ispitati i treći dio drugog tužbenog razloga.

c)      Treći dio drugog tužbenog razloga koji se temelji na nepostojanju dodatnih provjera od strane Vijeća

149    Tužitelj tvrdi da uzastopne odluke o produljenju njegova uvrštenja na sporni popis počivanju na sažetim i manjkavim potvrdama tuniskih vlasti, koje ponekad nisu potpisane. Ističe da unatoč njegovim očitovanjima prema kojima sudski postupak kojim je obuhvaćen nije bio formalno u tijeku, Vijeće od 2011. nije izvršilo nikakvu provjeru stanja istrage niti zatražilo dodatne informacije. Smatra da u takvoj situaciji postoji rizik od beskonačnog produljivanja mjera ograničavanja. Usto, to što su tuniske vlasti ponavljale iste informacije svake godine bez novog dokaza o odvijanju predmetnog sudskog postupka, slabi pouzdanost tih informacija. Konkretno, tužitelj drži da je Vijeće moralo zatražiti informacije u vezi s razlozima za zastoj navedenog postupka i njegovo trajanje. Zaključuje da je Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni kada je smatralo da nije dužno izvršiti dodatne provjere. U replici se oslanja na iste argumente poput onih iznesenih u prilog drugom dijelu trećeg tužbenog razloga.

150    Vijeće smatra da je izvršilo potrebne provjere, osobito glede postojanja pravosudne istrage u tijeku koja je pokrenuta protiv tužitelja zbog djela koja se mogu okvalificirati kao pronevjera tuniskih javnih sredstava u smislu članka 1. stavka 1. Odluke 2011/72. Ističe da tužitelj ne osporava postojanje takve istrage. Usto tvrdi da se radi donošenja odluka 2018/141 i 2019/135 oslonilo na potvrde tuniskih vlasti koje se odnose na takve istrage. Osim toga, tvrdi da je u točki 224. presude od 5. listopada 2017., Mabrouk/Vijeće (T-175/15, EU:T:2017:694) i u točki 55. presude od 15. studenog 2018., Mabrouk/Vijeće (T-216/17, neobjavljena, EU:T:2018:779) Opći sud utvrdio da je ono temeljito provjerilo stanje istrage u predmetu koji se vodi pod brojem 19592/1 i u koji je tužitelj također bio uključen. Naposljetku, ponavlja argumente iznesene u okviru njegova odgovora na drugi dio trećeg tužbenog razloga.

151    Uvodno valja istaknuti da iako su u replici odnosno odgovoru na repliku tužitelj i Vijeće obradili cjelokupni drugi i treći dio trećeg tužbenog razloga, ti dijelovi ipak upućuju na dvije zasebne pogreške u ocjeni, pri čemu se prva odnosi na ocjenu jesu li tuniske vlasti poštovale tužiteljevo pravo na suđenje u razumnom roku, a druga, u biti, na pitanje je li u trenutku donošenja odluka 2018/141 i 2019/135 Vijeće raspolagalo dostatnom činjeničnom osnovom da zadrži tužiteljevo uvrštenje.

152    Nakon što je to utvrđeno i osobito s obzirom na razmatranja u točkama 25. do 30., 34. i 37. presude od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C-530/17 P, EU:C:2018:1031), koja su navedena u točkama 113. ove presude, ta su dva pitanja usko povezana i zbog razloga sličnih onim koji su izloženi u točkama 118. do 147. ove presude, ovaj je dio drugog tužbenog razloga osnovan.

153    U tom je pogledu dovoljno istaknuti da osobito iz točke 28. presude od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C-530/17 P, EU:C:2018:1031) proizlazi da kako bi se uvjerilo da zadržavanje tužitelja uvrštenim na sporni popis počiva na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi Vijeće ne mora samo provjeriti postoji li sudski postupak u tijeku u vezi s tužiteljem za djela koja se mogu okvalificirati kao pronevjera javnih sredstava, nego usto i jesu li u okviru tih postupaka tužiteljeva prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu bila poštovana.

154    Konkretno, glede prava na suđenje u razumnom roku, u točki 116. ove presude istaknuto je da je na Vijeću da se uvjeri da raspolaže dostatnim elementima o stanju i razvoju sudskog postupka kojim je tužitelj obuhvaćen kako bi ocijenilo rizik od moguće povrede tog prava.

155    No, u okviru ovog dijela drugog tužbenog razloga tužitelj upravo prigovara Vijeću da nije izvršilo provjere u vezi sa stanjem i razvojem sudskog postupka kojim je on obuhvaćen, iako prema njegovu mišljenju taj postupak ne teče u odnosu na njega i traje od 2011.

156    Slijedom navedenog, u ovom se slučaju Vijeće ne može ograničiti na navod, u odgovoru na tužiteljeve navode, da je samo dužno provjeriti postojanje pravosudne istrage koja je u tijeku u odnosu na njega zbog djela koja se mogu okvalificirati kao pronevjera javnih sredstava u smislu članka 1. stavka 1. Odluke 2011/72, te se takva argumentacija mora odmah odbiti.

157    Glede upućivanja na utvrđenja iznesena u točki 224. presude od 5. listopada 2017., Mabrouk/Vijeće (T-175/15, EU:T:2017:694) i u točki 55. presude od 15. studenog 2018., Mabrouk/Vijeće (T-216/17, neobjavljena, EU:T:2018:779), dovoljno je istaknuti da se iz razloga sličnih onima koji su izloženi u točkama 142. do 147. ove presude njime ne može dokazati da je Vijeće izvršilo dostatne provjere u vezi sa stanjem i razvojem sudskog postupka kojim je tužitelj obuhvaćen.

158    Shodno tome, iz prethodno navedenog proizlazi da Vijeće nije dokazalo da je u trenutku donošenja odluka 2018/141 i 2019/135 raspolagalo dostatnom činjeničnom osnovom da produlji uvrštenje tužitelja, uslijed nepostojanja elemenata u vezi sa stanjem i razvojem sudskog postupka koji se odnosi posebno na njega. Iz toga se, dakle, treba zaključiti da je Vijeće počinilo pogrešku u ocjeni kada je smatralo da nije dužno izvršiti dodatne provjere u tom pogledu. Stoga je treći dio drugog tužbenog razloga osnovan.

159    Ispitivanje drugog i trećeg tužbenog razloga dovodi do zaključka da su ti dijelovi osnovani u pogledu kako Odluke 2018/141 tako i Odluke 2019/135. Slijedom toga, te odluke valja poništiti u dijelu u kojem se odnose na tužitelja pri čemu nije potrebno ispitati prvi dio drugog tužbenog razloga niti prvi i treći tužbeni razlog niti po službenoj dužnosti provjeriti, s obzirom na načela izložena u točkama 83. do 106. ove presude, je li obveza obrazlaganja poštovana glede tih odluka.

160    Sada valja ispitati zahtjev Vijeća za zadržavanje na snazi učinaka pobijanih odluka, barem u dijelu u kojem se taj zahtjev tiče odluka 2018/141 i 2019/135, jer je navedeni zahtjev, osim toga, bespredmetan glede Odluke 2020/117 zato što je u točki 76. ove presude Opći sud utvrdio da tužbu treba odbaciti u dijelu u kojem je usmjerena protiv ove potonje odluke.

2.      Zahtjev Vijeća da Opći sud zadrži na snazi učinke pobijanih odluka u pogledu tužitelja do isteka roka za žalbu ili, ako je žalba podnesena, do njezina odbijanja odnosno odbacivanja, i u to u dijelu u kojem se taj zahtjev tiče odluka 2018/141 i 2019/135

161    Vijeće drži da u slučaju poništenja odluka 2018/141 i 2019/135 postoji opasnost da njegov trenutačan učinak nepovratno ugrozi djelotvornost bilo kakvog kasnijeg zamrzavanja imovine tužitelja, čime bi se ovom potonjem omogućilo da svoju cijelu imovinu ili njezin dio prenese izvan Unije. Smatra usto da se ne može isključiti da u budućnosti postane ponovno opravdano uvrstiti tužitelja na sporni popis. U replici tvrdi da postoji opasnost od ugrožavanja pravne sigurnosti zbog razlike između datuma djelomičnog poništenja odluka 2018/141 i 2019/135 i datuma djelomičnog poništenja Uredbe br. 101/2011.

162    Tužitelj se protivi tome da Opći sud ograniči učinke poništenja odluka 2018/141 i 2019/135 u smislu zahtjeva Vijeća. Ističe da osporava zamrzavanje svoje imovine od 2011. te da je zatražio ubrzani postupak s obzirom na njegovo trajanje i svoj neizvjestan materijalni položaj. Zadržavanje na snazi učinaka navedenih odluka u slučaju poništenja ugrozilo bi njegovo pravo na suđenje u razumnom roku i neopravdano produljilo same mjere bez opravdanja. Usto tvrdi da nema imovinu koju može prenijeti i sam nije u mogućnosti napustiti Uniju.

163    U tom se pogledu postavlja pitanje mogu li, kao što to Vijeće tvrdi, posljedice poništenja odluka 2018/141 i 2019/135 nepovratno ugroziti djelotvornost mogućeg kasnijeg zamrzavanja tužiteljeve imovine u slučaju da ta institucija smatra opravdanim ponovno odrediti takvu mjeru.

164    Valja podsjetiti da presude kojima Opći sud poništava odluku institucije ili tijela Unije proizvode, u načelu, trenutačan učinak, osim ako na temelju članka 264. drugog stavka UFEU-a, Opći sud odluči privremeno zadržati na snazi učinke poništene odluke. Stoga, ako te odredbe nisu primijenjene, poništena je odluka retroaktivno izbrisana iz pravnog poretka i smatra da se da nikada nije postojala (presuda od 2. travnja 2014., Ben Ali/Vijeće, T-133/12, neobjavljena, EU:T:2014:176, t. 83.).

165    Međutim, u konkretnom se slučaju samo odluke 2018/141 i 2019/135 moraju poništiti te, s obzirom da iz razloga navedenih u točkama 68. do 76. ove presude tužbu treba odbaciti u dijelu u kojem se odnosi na Odluku 2020/117, ova će potonja ostati na snazi nakon objave ove presude.

166    No, Odlukom 2020/117 ne produžuje se samo tužiteljevo uvrštenje na sporni popis, nego se njome, kao što je to navedeno u točki 14. ove presude, zamjenjuje prilog Odluci 2011/27, a time, među ostalim, navedeni popis novim prilogom. Valja, dakle, zaključiti da poništenje odluka 2018/141 i 2019/135 neće dovesti do toga da se s trenutačnim učinkom od objave presude tužiteljevo ime briše s popisa osoba i subjekata iz članka 1. Odluke 2011/72, koji je umetnut u dio A. tog novog priloga.

167    Doduše, s obzirom na razloge ove presude koji su nužna potpora poništenju odluka 2018/141 i 2019/135 i navedeni su u točkama 111. do 158. ove presude, na dan njezine objave Vijeće mora, u skladu s člankom 266. UFEU-a, poduzeti potrebne mjere kako bi osiguralo postupanje sukladno navedenoj presudi, to jest, u ovom slučaju, preispitati tužiteljevo uvrštenje na popis iz priloga Odluci 2011/72 s obzirom na te razloge. Stoga na kraju tog preispitivanja Vijeće može to uvrštenje staviti izvan snage u slučaju da već nije otklonilo nepravilnosti koje je Opći sud utvrdio u navedenim razlozima.

168    Međutim, s jedne strane, takvo stavljanje izvan snage ne može automatski proizaći iz ove presude te je na Vijeću da ga po potrebi provede. S druge strane, u slučaju da je prije donošenja Odluke 2020/117 već otklonilo nepravilnosti utvrđene u razlozima ove presude, Vijeće bi moglo na kraju istog preispitivanja odlučiti da tužitelja zadrži na popisu u prilogu Odluci 2011/72. Točno je da takva odluka, koju bi, osim toga, Vijeće moralo dostaviti tužitelju i u dovoljnoj je mjeri obrazložiti, ne bi bila isključivo potvrđujući akt te bi ju se stoga moglo pobijati (vidjeti u tom smislu presudu od 5. listopada 2017., Mabrouk/Vijeće, T-175/15, EU:T:2017:694, t. 155. i navedenu sudsku praksu). S obzirom na to, tek bi se u okviru moguće nove tužbe protiv te odluke moglo okončati tužiteljevo uvrštenje na navedeni popis.

169    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da Vijeće nije dokazalo da poništenje odluka 2018/141 i 2019/135 s trenutnim učinkom može nepovratno ugroziti djelotvornost zamrzavanja tužiteljeve imovine. Zadržavanje na snazi učinaka navedenih odluka ne čini se, dakle, opravdanim. Slijedom navedenog, ne treba prihvatiti zahtjev Vijeća u tom pogledu.

 Troškovi

170    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

171    U ovom slučaju, budući da Vijeće u bitnome nije uspjelo u postupku, istome valja naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu tužitelja.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (deveto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Odluka Vijeća (ZVSP) 2018/141 od 29. siječnja 2018. o izmjeni Odluke 2011/72/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s obzirom na stanje u Tunisu i Odluka Vijeća (ZVSP) 2019/135 od 28. siječnja 2019. o izmjeni Odluke 2011/72/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s obzirom na stanje u Tunisu, poništavaju se u dijelu u kojem se odnose na Slima Ben Tijanija Ben Haja Hamdu Ben Alija.

2.      Tužba se odbacuje u preostalom dijelu.

3.      Vijeću Europske unije nalaže se snošenje vlastitih troškova i troškova koje je imao Slim Ben Tijani Ben Haj Hamda Ben Ali.

Costeira

Gratsias

Kancheva

Berke

 

      Perišin

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 28. listopada 2020.

Tajnik

 

Predsjednik

E. Coulon

 

M. J. Costeira


Sadržaj


I. Okolnosti spora i činjenični okvir

II. Postupak i zahtjevi stranaka

III. Pravo

A. Dopuštenost tužbenih zahtjeva za poništenje odluka 2019/135 i 2020/117

1. Dopuštenost tužbenog zahtjeva za poništenje Odluke 2019/135

2. Dopuštenost tužbenog zahtjeva za poništenje Odluke 2020/117

B. Meritum

1. Drugi tužbeni razlog koji se temelji na „očitim” pogreškama u ocjenama

a) Uvodna razmatranja

b) Drugi dio drugog tužbenog razloga koji se temelji na pogrešci u ocjeni Vijeća jesu li tuniske vlasti poštovale tužiteljevo pravo na suđenje u razumnom roku

c) Treći dio drugog tužbenog razloga koji se temelji na nepostojanju dodatnih provjera od strane Vijeća

2. Zahtjev Vijeća da Opći sud zadrži na snazi učinke pobijanih odluka u pogledu tužitelja do isteka roka za žalbu ili, ako je žalba podnesena, do njezina odbijanja odnosno odbacivanja, i u to u dijelu u kojem se taj zahtjev tiče odluka 2018/141 i 2019/135

Troškovi


*      Jezik postupka: francuski