Language of document : ECLI:EU:C:2019:905

RJEŠENJE SUDA (vijeće za dopuštanje žalbi)

24. listopada 2019.(*)

„Žalba – Dizajn Zajednice – Dopuštanje žalbi – Članak 170.b Poslovnika Suda – Zahtjev koji ne dokazuje važnost pitanja za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije – Nedopuštanje žalbe”

U predmetu C‑613/19 P,

povodom žalbe na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, podnesene 14. kolovoza 2019.,

Dr. Ing. h.c. F. Porsche AG, sa sjedištem u Stuttgartu (Njemačka), koji zastupaju C. Klawitter, Rechtsanwalt,

tužitelj,

a druge stranke postupka su:

Ured Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO),

tuženik u prvostupanjskom postupku,

Autec AG, sa sjedištem u Nürnbergu (Njemačka),

intervenijent u prvostupanjskom postupku,

SUD (vijeće za dopuštanje žalbi),

u sastavu: R. Silva de Lapuerta, potpredsjednica Suda, J. Malenovský (izvjestitelj) i F. Biltgen, suci,

tajnik: A. Calot Escobar,

uzimajući u obzir prijedlog suca izvjestitelja i saslušavši nezavisnog odvjetnika M. Szpunara,

donosi sljedeće

Rješenje

1        U svojoj žalbi Dr. Ing. h.c. F. Porsche AG zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 6. lipnja 2019., Porsche/EUIPO – Autec (Motorna vozila), (T‑209/18; u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2019:377), kojom je Opći sud odbio njegovu tužbu za poništenje odluke trećeg žalbenog vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) od 19. siječnja 2018. (predmet R 945/2016‑3), koja se odnosi na postupak za proglašavanje ništavosti između društava Autec AG i Dr. Ing. h.c. F. Porsche AG.

 Zahtjev za dopuštanje žalbe

2        Na temelju članka 58.a prvog stavka Statuta Suda Europske unije, osim ako Sud prethodno ne odluči da je treba dopustiti, nije dopuštena žalba protiv odluke Općeg suda koja se odnosi na odluku neovisnog žalbenog vijeća EUIPO‑a.

3        U skladu s člankom 58.a trećim stavkom tog statuta, žalba se dopušta, u cijelosti ili djelomično, u skladu s detaljnim pravilima utvrđenima u Poslovniku, ako otvara važno pitanje za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije.

4        U skladu s člankom 170.a stavkom 1. Poslovnika, u situacijama iz članka 58.a prvog stavka navedenog statuta, žalitelj svojoj žalbi prilaže zahtjev za dopuštanje žalbe, u kojem izlaže važno pitanje koje žalba otvara za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije i koji sadržava sve potrebne elemente kako bi Sud mogao odlučiti o tom zahtjevu.

5        U skladu s člankom 170.b stavkom 3. tog poslovnika, Sud o zahtjevu za dopuštanje žalbe odlučuje obrazloženim rješenjem.

6        U ovom slučaju, u potporu svojem zahtjevu za dopuštanje žalbe, žalitelj ističe da ona otvara važna pitanja za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije, pri čemu se poziva na šest argumenata.

7        Svojim prvim argumentom, on prigovara Općem sudu da nije uzeo u obzir relevantnu sudsku praksu Suda presudivši da individualni karakter dizajna mora proizlaziti iz nepostojanja „već viđenog”. Međutim, upravo je pitanje je li kriterij „već viđenog” relevantan za ocjenu individualnog karaktera važno za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije.

8        Što se tiče drugog argumenta, žalitelj prigovara Općem sudu da u okviru ocjene individualnog karaktera dizajna nije uzeo u obzir relevantnu sudsku praksu Suda isključivši iz obrazloženja manje uočljive ili istaknute karakteristike. Ta pogreška koja se tiče prava stoga otvara važno pitanje za jedinstvo i dosljednost prava Unije.

9        Što se tiče trećeg argumenta, žalitelj tvrdi, suprotno stajalištu Općeg suda, da ispitivanje individualnog karaktera dizajna podrazumijeva, u skladu s člankom 6. Uredbe (EZ) br. 6/2002 Vijeća od 12. prosinca 2001. o dizajnu Zajednice (SL 2002., L 3, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 24., str. 45.) da najprije treba utvrditi ukupan dojam koji jedan dizajn ostavlja i potom ukupan dojam koji ostavlja drugi dizajn. Stoga, stajalište Općeg suda dovodi u pitanje dosljednost i jedinstvo prava Unije.

10      Što se tiče četvrtog argumenta, žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je upućenog korisnika definirao neovisno o pojedinačnim dizajnima ili proizvodima i ne uzimajući u obzir stvarne značajke relevantnog tržišta. Pitanje je li takav pristup pravilan ili ne odnosi se na jedinstvo i dosljednost prava Unije.

11      Svojim petim argumentom, žalitelj tvrdi da upućeni korisnik donosi odluku koja se temelji na preferenciji između jednog dizajna i nekog drugoga dizajna, ovisno o stupnju svoje obaviještenosti i pažnje. Stoga se on pita može li se, u ovom slučaju, osloniti na motorna vozila općenito za utvrđivanje individualnoga karaktera prema oznaci proizvoda koji predmetni dizajn predstavlja ili je potrebno, barem što se tiče motornih vozila koja su na tržištu možda i desetljećima, upućenog korisnika definirati uže i s obzirom na stvarne značajke tržišta. Prema mišljenju žalitelja, čini se da Sud još nije imao priliku odlučiti o takvom pitanju i da se stoga to pitanje odnosi na razvoj prava Unije.

12      Žalitelj svojim šestim i posljednjim argumentom ističe, oslanjajući se na zelenu knjigu Europske komisije o pravnoj zaštiti industrijskog dizajna, da se sloboda dizajnera, koja u skladu s člankom 6. Uredbe br. 6/2002 mora biti uzeta u obzir prilikom ocjene individualnog karaktera, također može ograničiti „komercijalnim ograničenjima” kao i „strogim očekivanjima klijenta”, što ovisno o slučaju znači da male razlike između dizajna u odnosu na već poznate oblike mogu biti dostatne za opravdanje individualnog karaktera dizajna. Međutim, prema žalitelju, Sud još nije odlučio o pitanju kao što je ovo, zbog čega je ono važno za razvoj prava Unije.

13      Najprije valja istaknuti da je na žalitelju da dokaže da su pitanja istaknuta u žalbi važna za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije (rješenje od 16. rujna 2019., Kiku/CPVO, C‑444/19 P, neobjavljeno, EU:C:2019:746, t. 11.).

14      Između ostalog, kao što to proizlazi iz članka 58.a trećeg stavka Statuta Suda u vezi s člankom 170.b stavkom 4. Poslovnika, zahtjev za dopuštanje žalbe mora sadržavati sve elemente koji su nužni kako bi Sudu omogućili da donese odluku o dopuštanju žalbe i da, u slučaju njezina djelomičnog dopuštanja, odredi žalbene razloge ili dijelove žalbe na koje se treba odnositi odgovor na žalbu. Naime, budući da mehanizam prethodnog dopuštenja za žalbe iz članka 58.a tog statuta nastoji ograničiti nadzor Suda na pitanja važna za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije, Sud u okviru žalbe treba ispitati samo žalbene razloge koji se odnose na takva pitanja i koje je odredio žalitelj (rješenje od 10. listopada 2019., KID‑Systeme/EUIPO, C‑577/19 P, neobjavljeno, EU:C:2019:854, t. 12. i navedena sudska praksa).

15      Stoga, u svakom slučaju, zahtjev za dopuštanje žalbe mora jasno i precizno navoditi razloge na kojima se žalba temelji, identificirati s istom preciznošću i jasnoćom pravno pitanje istaknuto u svakom žalbenom razlogu, pojasniti je li to pitanje važno za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije te posebno iznijeti razloge zbog kojih je navedeno pitanje važno s obzirom na istaknuti kriterij. Kada je riječ, osobito, o žalbenim razlozima, zahtjev za dopuštanje žalbe mora navoditi odredbu prava Unije ili sudsku praksu koja je povrijeđena pobijanom presudom, sažeto izložiti pogrešku koja se tiče prava koju je navodno počinio Opći sud, i navesti u kojoj je mjeri ta pogreška utjecala na ishod pobijane presude (rješenje od 10. listopada 2019., KID‑Systeme/EUIPO, C‑577/19 P, neobjavljeno, EU:C:2019:854, t. 13. i navedena sudska praksa). Kada istaknuta pogreška koja se tiče prava proizlazi iz povrede sudske prakse, zahtjev za dopuštanje žalbe mora sažeto, ali jasno i precizno navesti, kao prvo, u čemu se sastoji navodna proturječnost, navodeći i točke presude ili rješenja koje žalitelj dovodi u pitanje u žalbi kao i točke odluke Suda ili Općeg suda koje pritom nisu bile uzete u obzir i, kao drugo, konkretne razloge zbog kojih takvo proturječje otvara pitanje važno za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije (vidjeti, u tom smislu, rješenje od 7. listopada 2019., L’Oréal/EUIPO, C‑586/19 P, neobjavljeno, EU:C:2019:845, t. 16.).

16      Naime, na temelju zahtjeva za dopuštanje žalbe koji ne sadržava elemente iz prethodne točke ovog rješenja ne može se nikako dokazati da žalba otvara pitanje važno za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije koji opravdavaju njezino dopuštanje (rješenje od 10. listopada 2019., KID‑Systeme/EUIPO, C‑577/19 P, neobjavljeno, EU:C:2019:854, t. 14.).

17      U tom pogledu, kada je riječ, kao prvo, o argumentima iznesenima u točkama 7. i 8. ovog rješenja, prema kojima je Opći sud odstupio od relevantne sudske prakse Suda, valja istaknuti da, u skladu s teretom dokazivanja koji je na podnositelju zahtjeva za dopuštanje žalbe, takva argumentacija sama po sebi nije dovoljna da bi se utvrdilo da ta žalba otvara pitanje važno za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije, s obzirom na to da podnositelj zahtjeva u tu svrhu mora poštovati sve zahtjeve navedene u točki 15. ovog rješenja (vidjeti, u tom smislu, rješenje od 7. listopada 2019., L’Oréal/EUIPO, C‑586/19 P, neobjavljeno, EU:C:2019:845, t. 16.). Međutim, žalitelj u ovom slučaju samo tvrdi da je Opći sud povrijedio relevantnu sudsku praksu Suda a da nije poštovao takve zahtjeve.

18      Kao drugo, što se tiče argumenata iz točaka 9. i 10. ovog rješenja, koji se odnose na pogreške koje se tiču prava koje je navodno počinio Opći sud, treba naglasiti da je ovaj zahtjev za dopuštanje žalbe nedovoljno precizan što se tiče odredbe prava Unije ili sudske prakse koju je Opći sud povrijedio definiravši upućenog korisnika neovisno o pojedinačnim dizajnima ili proizvodima i ne uzevši u obzir stvarne značajke relevantnog tržišta. U svakom slučaju, činjenica da žalba otvara određena pravna pitanja koja se tiču presude koja je predmet žalbe ne može sama po sebi značiti da Sud treba dopustiti tu žalbu. Naime, žalitelj mora dokazati da, neovisno o pravnim pitanjima koja je istaknuo u svojoj žalbi, ona otvara jedno ili više pitanja od važnosti za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije, pri čemu značaj tog kriterija prelazi okvire presude koja je predmet žalbe i, u konačnici, njegove žalbe (vidjeti, u tom smislu, rješenje od 7. listopada 2019., L’Oréal/EUIPO, C‑586/19 P, neobjavljeno, EU:C:2019:845, t. 11. i 12.). Međutim, takav dokaz ne proizlazi iz ovog zahtjeva.

19      Kao treće i posljednje, što se tiče argumentacije iz točaka 11. i 12. ovog rješenja, prema kojoj žalba otvara nova pravna pitanja s obzirom na sudsku praksu Suda, treba naglasiti da je predmetni zahtjev za dopuštanje žalbe nedovoljno precizan isto tako u pogledu odredbe prava Unije ili sudske prakse koju je povrijedio Opći sud presudivši da se valja osloniti na motorna vozila općenito za određivanje individualnog karaktera prema oznaci proizvoda koji predmetni dizajn predstavlja. Usto, činjenica da pravno pitanje nije bilo predmet ispitivanja Suda ne znači da je to pitanje nužno od važnosti za razvoj prava Unije, s obzirom na to da je žalitelj uvijek dužan dokazati takvu važnost pružajući precizne naznake, ne samo o novoj naravi tog pitanja, nego i o razlozima zbog kojih je navedeno pitanje važno s obzirom na takav razvoj (rješenje od 30. rujna 2019., All Star/EUIPO, C‑461/19 P, neobjavljeno, EU:C:2019:797, t. 16.). Međutim, u ovom slučaju, žalitelj samo tvrdi da se interes pravnih pitanja na koje se poziva u okviru te argumentacije temelji na razvoju prava Unije te se u tom pogledu poziva na nepostojanje sudske prakse Suda, pri čemu ne iznosi nikakav dodatni element.

20      Iz navedenog proizlazi da žalitelj nije dokazao, iako je to trebao, da su pitanja istaknuta u žalbi važna za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije.

21      S obzirom na prethodna razmatranja, žalbu ne treba dopustiti.

 Troškovi

22      U skladu s člankom 137. Poslovnika, koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju članka 184. stavka 1. tog poslovnika, odluka o troškovima donosi se u rješenju kojim se završava postupak.

23      Budući da je ovo rješenje doneseno prije nego što je žalba dostavljena drugim strankama u postupku i, slijedom toga, prije nego što su one mogle imati troškove, valja odlučiti da će žalitelj snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenoga, Sud (vijeće za dopuštanje žalbi) rješava:

1.      Žalba se ne dopušta.

2.      Društvu Dr. Ing. h.c. F. Porsche AG nalaže se snošenje vlastitih troškova.

Potpisi


*      Jezik postupka: njemački