PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto vijeće)

12. ožujka 2019.(*)

„EFJP – Izdaci isključeni iz financiranja – Izdaci nastali za Italiju – Privremeni sustav za restrukturiranje industrije šećera – Uredba (EZ) br. 320/2006 – Uredba (EZ) br. 968/2006 – Uredba (EZ) br. 1290/2005 – Rok od 24 mjeseca – Pojam ‚višegodišnja mjera’ – Uvjeti za dodjelu pomoći za restrukturiranje – Pojam ‚proizvodno postrojenje’ – Kvalifikacija silosa – Pojam ‚potpuno rastavljanje’ – Prilog 2. dokumentu VI/5330/97 – Poteškoće u tumačenju Unijinih propisa – Lojalna suradnja – Legitimna očekivanja – Ne bis in idem – Premije za klanje – Djelatnosti informiranja i promoviranja poljoprivrednih proizvoda – Zakašnjela plaćanja – Dokaz o postojanju iznimnih uvjeta upravljanja – Jednako postupanje – Pogreška u prijevodu u jednoj od jezičnih verzija Unijinih propisa – Pripisivanje financijskog ispravka državi članici”

U predmetu T‑135/15,

Talijanska Republika, koju zastupa G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju C. Colelli, avvocato dello Stato,

tužitelj,

koju podupiru

Francuska Republika, koju zastupaju D. Colas i S. Horrenberger, u svojstvu agenata,

i

Mađarska, koju zastupaju M. Z. Fehér i G. Koós, u svojstvu agenata,

intervenijenti,

protiv

Europske komisije, koju su zastupali D. Bianchi, P. Ondrůšek i I. Galindo Martín, a zatim D. Bianchi i P. Ondrůšek, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za djelomično poništenje Provedbene odluke Komisije (EU) 2015/103 оd 16. siječnja 2015. o isključenju iz financiranja Europske unije određenih izdataka nastalih za države članice u okviru Europskog fonda za jamstva u poljoprivredi (EFJP) i Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR) (SL 2015., L 16, str. 33.) u dijelu u kojem se odnosi na određene izdatke nastale za Talijansku Republiku,

OPĆI SUD (četvrto vijeće),

u sastavu: H. Kanninen, predsjednik, J. Schwarcz i C. Iliopoulos (izvjestitelj), suci,

tajnik: J. Palacio González, glavni administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 12. rujna 2017.,

donosi sljedeću

Presudu

 Pravni okvir

 Uredba (EZ) br. 320/2006

1        Vijeće Europske unije donijelo je Uredbu (EZ) br. 320/2006 od 20. veljače 2006. o utvrđivanju privremenog sustava za restrukturiranje industrije šećera u Zajednici i o izmjeni Uredbe (EZ) br. 1290/2005 o financiranju zajedničke poljoprivredne politike (SL 2006., L 58, str. 42.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 68., str. 54.). Uredba br. 320/2006 izmijenjena je više puta, a posljednji put Uredbom Vijeća (EZ) br. 72/2009 od 19. siječnja 2009. o promjenama Zajedničke poljoprivredne politike izmjenom uredbi (EZ) br. 247/2006, (EZ) br. 320/2006, (EZ) br. 1405/2006, (EZ) br. 1234/2007, (EZ) br. 3/2008 i (EZ) br. 479/2008 te stavljanje izvan snage uredbi (EEZ) br. 1883/78, (EEZ) br. 1254/89, (EEZ) br. 2247/89, (EEZ) br. 2055/93, (EZ) br. 1868/94, (EZ) br. 2596/97, (EZ) br. 1182/2005 i (EZ) br. 315/2007 (SL 2009., L 30, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 68., str. 85.). Uredba br. 320/2006, u verziji izmijenjenoj Uredbom br. 72/2009, primjenjiva je na činjenice na koje se odnosi ovaj predmet.

2        U uvodnim izjavama 1. i 5. Uredbe br. 320/2006 navodi se sljedeće:

„(1)      […] Kako bi se sustav proizvodnje i trgovine šećerom u Zajednici uskladio s međunarodnim zahtjevima i osigurala njegova konkurentnost u budućnosti, potrebno je pokrenuti proces dubokog restrukturiranja koji vodi prema značajnom smanjenju neprofitabilnih proizvodnih kapaciteta u Zajednici. U tu svrhu, preduvjet za provedbu djelotvorne nove zajedničke organizacije tržišta šećera jest uspostava zasebnog i samostalnog privremenog sustava za restrukturiranje industrije šećera u Zajednici. […]

(5)      Potrebno je uvesti važan gospodarski poticaj šećeranama s najnižom produktivnošću, u obliku prikladne pomoći za restrukturiranje, da se odreknu prava na svoje proizvodne kvote. U tom smislu, potrebno je uspostaviti pomoć za restrukturiranje koja stvara poticaj za napuštanje proizvodnih kvota za šećer i odricanje od predmetnih kvota, dopuštajući istodobno da se vodi računa o poštivanju društvenih i okolišnih obveza koje se odnose na napuštanje proizvodnje. Pomoć bi trebala biti na raspolaganju tijekom četiri tržišne godine s ciljem smanjenja proizvodnje, u mjeri potrebnoj za postizanje ravnoteže na tržištu u Zajednici.”

3        Člankom 1. Uredbe br. 320/2006, naslovljenim „Privremeni fond za restrukturiranje”, određuje se:

„1. Ovim se osniva privremeni fond za restrukturiranje industrije šećera u Zajednici (dalje u tekstu ‚fond za restrukturiranje’). […]

Fond za restrukturiranje čini dio Komponente jamstva Europskog fonda za smjernice i jamstva u poljoprivredi. Od 1. siječnja 2007. on čini dio Europskog fonda za jamstva u poljoprivredi (EFJP).

2. Fond za restrukturiranje financira izdatke koji proizlaze iz mjera predviđenih člancima 3., 6., 7., 8. i 9.

[…]

4. Ova se Uredba ne odnosi na najudaljenije regije Zajednice navedene u članku 299. stavku 2. Ugovora.”

4        Člankom 3. Uredbe br. 320/2006, naslovljenim „Pomoć za restrukturiranje”, određuje se:

„1.      Bilo koje poduzeće koje proizvodi šećer, izoglukozu ili inulinski sirup kojem je dodijeljena kvota do 1. srpnja 2006. […] ima pravo na pomoć za restrukturiranje po toni kvote koje se odreklo, pod uvjetom da se tijekom jedne od tržišnih godina 2006./2007., 2007./2008., 2008./2009. i 2009./2010.:

(a)      odrekne kvote koju dodjeljuje jednoj ili više svojih tvornica i potpuno rastavi proizvodna postrojenja predmetnih tvornica;

ili

(b)      odrekne kvote koju dodjeljuje jednoj ili više svojih tvornica, djelomično rastavi proizvodna postrojenja predmetnih tvornica i ne koristi preostala proizvodna postrojenja predmetnih tvornica za proizvodnju proizvoda koje proizlaze iz zajedničke organizacije tržišta šećera,

[…]

3.      Potpuno rastavljanje proizvodnih postrojenja zahtijeva:

(a)      konačni i potpuni prestanak proizvodnje šećera, izoglukoze i inulinskog sirupa koje proizvodi predmetno proizvodno postrojenje;

(b)      zatvaranje tvornice ili tvornica i rastavljanje njihovih proizvodnih postrojenja unutar razdoblja navedenog u članku 4. stavku 2. točki (d),

i

(c)      ponovna uspostava dobrih okolišnih uvjeta na tvorničkoj lokaciji i omogućivanje preraspodjele radne snage unutar razdoblja navedenog u članku 4. stavku 2. točki (f). […]

4.      Djelomično rastavljanje proizvodnih postrojenja zahtijeva:

(a)      konačni i potpuni prestanak proizvodnje šećera, izoglukoze i inulinskog sirupa koje proizvodi predmetno proizvodno postrojenje;

(b)      rastavljanje proizvodnih postrojenja koja se neće koristiti za novu proizvodnju, a koja su bili namijenjena i korištena za proizvodnju proizvoda navedenih pod točkom (a) […];

(c)      ponovna uspostava dobrih okolišnih uvjeta na tvorničkoj lokaciji i omogućivanje preraspodjele radne snage unutar razdoblja navedenog u članku 4. stavku 2. točki (f) […].

5.      Iznos pomoći za restrukturiranje po toni kvote koje su se odrekli jednak je:

(a)      u slučaju navedenom u točki (a) stavka 1.:

–        730,00 [eura] za tržišnu godinu 2006./2007.,

–        730,00 [eura] za tržišnu godinu 2007./2008.,

–        625,00 [eura] za tržišnu godinu 2008./2009.,

–        520,00 [eura] za tržišnu godinu 2009./2010.;

(b)      u slučaju navedenom u točki (b) stavka 1.:

–        547,50 [eura] za tržišnu godinu 2006./2007.,

–        547,50 [eura] za tržišnu godinu 2007./2008.,

–        468,75 [eura] za tržišnu godinu 2008./2009.,

–        390,00 [eura] za tržišnu godinu 2009./2010.;

[…]”

5        Osim toga, u skladu s člankom 4. Uredbe br. 320/2006, naslovljenim „Zahtjev za pomoć za restrukturiranje”:

„1. Zahtjevi za pomoć za restrukturiranje podnose se predmetnoj državi članici do 31. siječnja prije tržišne godine tijekom koje će se odustati od kvote.

[…]

2. Zahtjevi za pomoć za restrukturiranje uključuju:

(a)      plan restrukturiranja;

[…]

(c)      jamstvo odricanja od relevantne kvote u predmetnoj tržišnoj godini;

(d)      u slučaju navedenom u članku 3. stavku 1. točki (a), jamstvo djelomičnog rastavljanja proizvodnih postrojenja unutar razdoblja koje određuje predmetna država članica;

(e)      u slučaju navedenom u članku 3. stavku 1. točki (b), jamstvo djelomičnog rastavljanja proizvodnih postrojenja unutar razdoblja koje određuje predmetna država članica te nekorištenja proizvodne lokacije i preostalih proizvodnih postrojenja za proizvodnju proizvoda koje pokriva zajednička organizacija tržišta šećera;

[…]

3.      Plan restrukturiranja naveden u stavku 2. točki (a) uključuje barem sljedeće elemente:

[…]

(c)      potpun tehnički opis predmetnih proizvodnih postrojenja;

(d)      poslovni plan koji potanko opisuje modalitete, raspored i troškove zatvaranja tvornice ili tvornica i potpuno ili djelomično rastavljanje proizvodnih postrojenja;

[…]

(h)      financijski plan koji potanko opisuje sve troškove u vezi s planom restrukturiranja.”

6        Člankom 5. Uredbe br. 320/2006, naslovljenim „Odluka o pomoći za restrukturiranje i o kontrolama”, predviđa se:

„1.      Do kraja veljače koja prethodi tržišnoj godini navedenoj u članku 3. stavku 2., države članice odlučuju o dodjeli pomoći za restrukturiranje. Međutim, odluka za tržišnu godinu 2006./2007. donosi se do 30. rujna 2006.

[…]

2.      Pomoć za restrukturiranje dodjeljuje se ako je država članica nakon temeljite provjere ustanovila da:

–        zahtjev sadrži elemente navedene u članku 4. stavku 2.,

–        plan restrukturiranja sadrži elemente navedene u članku 4. stavku 3.,

–        su mjere i aktivnosti opisane u planu restrukturiranja u skladu relevantnim zakonodavstvom Zajednice i nacionalnim zakonodavstvom;

–        […]

3.      Ako se ne poštuje jedan ili više uvjeta utvrđenih u prve tri alineje stavka 2., zahtjev za pomoć za restrukturiranje vraća se podnositelju. Podnositelja je potrebno obavijestiti o uvjetima koji nisu poštovani. Podnositelj potom može ili povući ili dopuniti svoj zahtjev.

[…]”

7        U skladu s člankom 10. stavkom 4. Uredbe br. 320/2006:

„Pomoć za restrukturiranje navedena u članku 3. plaća se u 2 obroka:

–        40 % u lipnju tržišne godine navedene u članku 3. stavku 2.,

–        i

–        60 % u veljači sljedeće tržišne godine.

Međutim, Komisija može razdijeliti obrok naveden u drugoj od gore navedenih alineja na dvije isplate […]”

8        Naposljetku, člankom 14. Uredbe br. 320/2006, naslovljenim „Izmjene Uredbe (EZ) br. 1290/2005”, određuje se:

„Uredba (EZ) br. 1290/2005 mijenja se kako slijedi:

1.      Sljedeća se točka dodaje članku 3. stavku 1.:

‚(e)      pomoć za restrukturiranje, pomoć za diversifikaciju, dodatna pomoć za diversifikaciju i prijelazna pomoć predviđene člancima 3., 6., 7., 8. i 9. Uredbe Vijeća […] br. 320/2006.’

[…]”

 Uredba (EZ) br. 968/2006

9        Europska komisija donijela je Uredbu (EZ) br. 968/2006 od 27. lipnja 2006. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu Uredbe br. 320/2006 (SL 2006., L 176, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 20., str. 31.). Uredba br. 968/2006 izmijenjena je više puta, a posljednji put Provedbenom uredbom Komisije (EU) br. 672/2011 od 13. srpnja 2011. o izmjeni Uredbe br. 968/2006 (SL 2011., L 184, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 61., str. 120.). Uredba br. 968/2006, u verziji izmijenjenoj Uredbom br. 672/2011, primjenjiva je na činjenice na koje se odnosi ovaj predmet.

10      U uvodnoj izjavi 4. Uredbe br. 968/2006 određuje se:

„U vezi s odricanjem od kvota, članak 3. Uredbe […] br. 320/2006 navodi mogućnosti potpunog ili djelomičnog rastavljanja proizvodnih postrojenja koje dovode do različitih iznosa pomoći za restrukturiranje. Iako uvjeti koji važe za te dvije mogućnosti trebaju uzeti u obzir da se veći iznos pomoći za restrukturiranje dodjeljuje potpunom rastavljanju zbog viših uključenih troškova, potrebno je omogućiti zadržavanje dijelova tvornice koji nisu dio proizvodne linije, ako se oni mogu koristiti u druge svrhe predviđene u planu restrukturiranja, posebno kada se takvim korištenjem ostvaruje zapošljavanje. S druge strane, instalacije koje nisu izravno povezane s proizvodnjom šećera trebaju se rastaviti ako za njih ne postoji alternativna uporaba unutar razumnog roka, a njihovo bi održavanje bilo štetno po okolinu.”

11      Člankom 4. Uredbe br. 968/2006, naslovljenim „Rastavljanje proizvodnih postrojenja” predviđa se:

„1.      U slučaju potpunog rastavljanja navedenog u članku 3. stavku 1. točki (a) Uredbe […] br. 320/2006, zahtjev za rastavljanjem proizvodnih postrojenja odnosi se na:

(a)      sva postrojenja koja su potrebna u proizvodnji šećera, izoglukoze ili inulinskog sirupa, kao što su, na primjer: postrojenja za skladištenje, analizu, pranje i rezanje šećerne repe, žitarica ili cikorije; sva postrojenja koja su potrebna za vađenje i obrađivanje ili koncentriranje šećera iz šećerne repe ili trske, škrobi iz žitarica, glukoze iz škroba ili inulina iz cikorije;

(b)      dio postrojenja, osim onih navedenih u točki (a), koja su izravno povezana s proizvodnjom šećera, izoglukoze ili inulinskog sirupa i potrebna za proizvodnju unutar napuštene kvote, čak i ako bi se taj dio mogao koristiti za proizvodnju ostalih proizvoda, kao što su: postrojenja za grijanje ili preradu vode, ili za proizvodnju energije; postrojenja u vezi s pulpom šećerne repe ili melase, postrojenja za unutarnji prijevoz;

(c)      sva druga postrojenja, kao što su postrojenja za pakiranje koja su ostala neiskorištena i koja će se rastaviti i ukloniti iz ekoloških razloga.

2.      U slučaju djelomičnog rastavljanja navedenog u članku 3. stavku 1. točki (b) Uredbe […] br. 320/2006, zahtjev za rastavljanjem proizvodnih postrojenja odnosi se na postrojenja, navedena u stavku 1. ovog članka koja nisu namijenjena za drugu proizvodnju ili drugo korištenje lokacije tvornice u skladu s planom restrukturiranja.”

12      U skladu s člankom 6. Uredbe br. 968/2006, naslovljenim „Obveze država članica”:

„1.      Država članica najkasnije 20 dana od primitka primjerka poziva na savjetovanje iz članka 2. stavka 3., obavještava strane koje sudjeluju u planu restrukturiranja o svojoj odluci vezano za:

[…]

(b)      o razdoblju, koje istječe najkasnije 30. rujna 2010., za rastavljanje proizvodnih postrojenja i za usklađivanje s društvenim i ekološkim obvezama navedenim u članku 3. stavku 3. točki (c) i članku 3. stavku 4. točki (c) Uredbe […] br. 320/2006;

[…]

Odstupajući od točke (b) [stavka 1.], na utemeljeni zahtjev dotičnog poduzeća države članice mogu odobriti produljenje roka utvrđenog u [točki (b) stavka 1.], i to najdulje do 31. ožujka 2012. U tom slučaju poduzeće dostavlja izmijenjeni plan restrukturiranja u skladu s člankom 11.

[…]”

13      Člankom 9. Uredbe br. 968/2006, naslovljenim „Podobnost za pomoć za restrukturiranje”, određuje se:

„[…]

2.      Da bi se zahtjev smatrao prihvatljivim, plan restrukturiranja mora:

(a)      uključivati sažetak glavnih ciljeva, mjera i aktivnosti kao i predviđenih troškova tih mjera i aktivnosti, financijski plan i kalendare djelovanja;

(b)      navoditi za svaku predmetnu tvornicu iznos kvote od koje se odustaje, koji će biti niži ili jednak proizvodnom kapacitetu koji će se potpuno ili djelomično rastaviti;

(c)      uključivati potvrdu da će proizvodna postrojenja biti potpuno ili djelomično rastavljena ili uklonjena s lokacije proizvodnje;

[…]

(e)      jasno odrediti sve aktivnosti i troškove koje financira fond za restrukturiranje i, prema potrebi, ostale elemente koji se namjeravaju financirati iz ostalih fondova Zajednice.

3.      Ako nisu ispunjeni uvjeti navedeni u stavku 2., država članica obavješćuje podnositelja zahtjeva o razlozima i utvrđuje datum unutar vremenskog roka navedenog u članku 4. stavku 1. Uredbe […] br. 320/2006 do kojeg se plan restrukturiranja može odgovarajuće uskladiti.

Država članica odlučuje o podobnosti usklađenog zahtjeva u roku od 15 radnih dana nakon krajnjeg datuma navedenog u prvom podstavku, ali najmanje 10 radnih dana prije krajnjeg roka predviđenog u članku 5. stavku 1. Uredbe […] br. 320/2006.

Ako se usklađeni zahtjev ne preda pravodobno ili se smatra neprihvatljivim, zahtjev za pomoć za restrukturiranje se odbija i država članica o tome obavješćuje podnositelja i Komisiju u roku od 5 radnih dana. Podnošenje novog zahtjeva od istog podnositelja podliježe kronološkom redu navedenom u članku 8.

[…]”

14      U skladu s člankom 10. stavkom 4. Uredbe br. 968/2006:

„Države članice obavješćuju podnositelje zahtjeva o dodjeli pomoći za restrukturiranje za njihov prihvatljivi plan restrukturiranja do krajnjeg roka predviđenog člankom 5. stavkom 1. Uredbe […] br. 320/2006. Potpun primjerak odobrenog plana restrukturiranja Komisiji upućuje nadležno tijelo države članice.”

15      Člankom 11. Uredbe br. 968/2006, naslovljenim „Izmjene plana restrukturiranja”, predviđa se:

„1.      Čim se dodijeli pomoć za restrukturiranje, korisnik provodi sve mjere detaljno opisane u odobrenom planu restrukturiranja i poštuje obveze uključene u svom zahtjevu za pomoć za restrukturiranje.

2.      Svaka se izmjena odobrenog plana restrukturiranja mora usuglasiti s državom članicom na temelju zahtjeva predmetnog poduzeća u kojem se:

(a)      objašnjavaju razlozi i problemi tijekom provedbe;

(b)      predstavljaju predložene prilagodbe ili nove mjere i očekivani učinci;

(c)      detaljno opisuju financijske i vremenske implikacije.

Izmjene ne smiju mijenjati ukupan iznos pomoći za restrukturiranje koja se dodjeljuje ili privremene iznose za restrukturiranje koji se plaćaju u skladu s člankom 11. Uredbe […] br. 320/2006.

O izmijenjenom planu restrukturiranja država članica obavješćuje Komisiju.”

16      Člankom 16. Uredbe br. 968/2006, naslovljenim „Isplata pomoći za restrukturiranje”, određuje se:

„1.      Isplata svakog obroka pomoći za restrukturiranje, kako je navedeno u članku 10. stavku 4. Uredbe […] br. 320/2006, podliježe pologu jamstva u iznosu jednakom 120 % iznosa predmetnog obroka.

[…]”

17      U skladu s člankom 22. Uredbe br. 968/2006, naslovljenim „Oslobađanje od pologa jamstva”:

„1.      Jamstva iz članka 16. stavka 1., […] i članka 18. stavka 2. oslobađaju se pod uvjetom da:

(a)      su ispunjene sve mjere i aktivnosti predviđene u planu restrukturiranja, nacionalnim programima za restrukturiranje i poslovnom planu, kako je primjenjivo;

(b)      je podneseno konačno izvješće navedeno u članku 23. stavku 2.;

(c)      su države članice provele kontrole navedene u članku 25.;

[…]

3.      Ako uvjeti izneseni u stavku 1. ne budu ispunjeni najkasnije do 30. rujna 2012. jamčevina će biti oduzeta, osim u slučaju force majeure.”

18      Člankom 25. Uredbe br. 968/2006, naslovljenim „Kontrole”, utvrđuje se sljedeće:

„1.      Nadležno tijelo države članice vrši inspekciju svakog poduzeća i lokacije proizvodnje za koje se prima pomoć iz fonda za restrukturiranje u roku od tri mjeseca nakon krajnjeg roka navedenog u članku 23. stavku 2.

Inspekcija provjerava usklađenost s planom restrukturiranja i poslovnim planom i potvrđuje točnost i potpunost informacija koje je poduzeće iznijelo u izvješću o napretku. Prva inspekcija na temelju plana restrukturiranja također potvrđuje svaku dodatnu informaciju koju je poduzeće iznijelo u svom zahtjevu za pomoć za restrukturiranje, posebno potvrdu navedenu u članku 4. stavku 2. točki (b) Uredbe […] br. 320/2006.

2.      Inspekcija u svim slučajevima obuhvaća elemente plana restrukturiranja navedene u članku 4. stavku 3. Uredbe […] br. 320/2006 […]”.

19      Osim toga, člankom 26. Uredbe br. 968/2006, naslovljenim „Povrat”, određuje se:

„1.      Ne dovodeći u pitanje stavak 3., ako korisnik ne ispuni jednu ili više svojih obveza u skladu s planom restrukturiranja, poslovnim planom ili nacionalnim programom restrukturiranja, prema potrebi, dio pomoći dodijeljene u vezi s predmetnom obvezom (predmetnim obvezama) vraća se, osim u slučajevima više sile.

[…]”

20      Naposljetku, u skladu s člankom 27. Uredbe br. 968/2006, naslovljenim „Kazne”:

„1.      Ako korisnik ne ispuni jednu ili više svojih obveza u skladu s planom restrukturiranja, poslovnim planom ili nacionalnim programom restrukturiranja, prema potrebi dužan je platiti iznos u visini 10 % iznosa povrata u skladu s člankom 26.

[…]”

 Okolnosti spora

 Pobijana odluka

21      Komisija je Provedbenom odlukom (EU) 2015/103 od 16. siječnja 2015. o isključenju iz financiranja Europske unije određenih izdataka nastalih za države članice u okviru Europskog fonda za jamstva u poljoprivredi (EFJP) i Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR) (SL 2015., L 16, str. 33., u daljnjem tekstu: pobijana odluka) Talijanskoj Republici naložila sljedeće ispravke:

–        ispravak u iznosu od 90 498 735,16 eura u pogledu izdataka nastalih za Talijansku Republiku u okviru privremenog sustava za restrukturiranje industrije šećera zbog toga što korisnici pomoći za restrukturiranje nisu uništili sva postrojenja za proizvodnju šećera (financijske godine 2007., 2008. i 2009.);

–        ispravak u iznosu od 1 607 275,90 eura za zakašnjelo plaćanje preostalog iznosa premija za klanje povezanih s godinom podnošenja zahtjeva 2004. (financijska godina 2010.);

–        financijski ispravak u iznosu od 1 198 831,03 eura za zakašnjelo plaćanje određenih izdataka koji se odnose na djelatnosti informiranja i promoviranja poljoprivrednih proizvoda (financijske godine 2009. i 2010.).

22      Talijanska Republika u okviru ove tužbe osporava tri ispravka navedena u točki 21. ove presude.

 Financijski ispravak koji se odnosi na izdatke nastale na temelju privremenog sustava za restrukturiranje industrije šećera

23      U rujnu 2010. Komisijine službe provele su u Italiji istragu o pomoćima za restrukturiranje industrije šećera koja je dodijeljena određenim talijanskim poduzetnicima proizvođačima šećera tijekom financijskih godina 2007., 2008. i 2009. (u daljnjem tekstu: istraga EX/2010/010/IT).

24      Komisija je dopisom od 9. prosinca 2010., upućenim u skladu s člankom 11. stavkom 1. prvim podstavkom Uredbe Komisije (EZ) br. 885/2006 od 21. lipnja 2006. o utvrđivanju detaljnih pravila za primjenu Uredbe Vijeća (EZ) br. 1290/2005 u pogledu akreditacije agencija za plaćanja i drugih tijela te poravnanja računa EFJP‑a i EPFRR‑a (SL 2006., L 171, str. 90.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 14., svezak 2., str. 88.), obavijestila talijanska tijela o rezultatu istrage EX/2010/010/IT, koji je bio priložen predmetnom dopisu (u daljnjem tekstu: prva obavijest od 9. prosinca 2010.).

25      Iz prve obavijesti od 9. prosinca 2010. proizlazi da, prema Komisijinu mišljenju, talijanska tijela nisu u potpunosti poštovala zahtjeve propisa prava Europske unije u pogledu uvjeta za dodjelu pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje proizvodnih postrojenja jer je utvrdila da su se na nekoliko lokacija za proizvodnju šećera koje pripadaju talijanskim poduzetnicima koji su zatražili dodjelu te potpore zadržali silosi (u daljnjem tekstu: sporni silosi). U tom je pogledu navela da ti poduzetnici ne ispunjavaju uvjete za dodjelu pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje ako u potpunosti ne provedu plan restrukturiranja i ako ne uklone zgrade povezane s proizvodnom djelatnosti, uključujući sporne silose. Naposljetku, Komisija je od talijanskih tijela zatražila da navedu nalaze li se silosi i dalje na lokacijama za proizvodnju šećera koje njezini službenici nisu posjetili.

26      Dopisom od 9. veljače 2011. talijanska tijela odgovorila su na Komisijine prigovore iz prve obavijesti od 9. prosinca 2010.

27      Komisija je 18. travnja 2011. pozvala talijanska tijela na bilateralni sastanak koji se 4. svibnja 2011. održao u Bruxellesu (Belgija).

28      Zapisnik s tog sastanka proslijeđen je talijanskim tijelima u Komisijinu dopisu od 26. srpnja 2011. Potonja tijela dostavila su 2. studenoga 2011. svoje primjedbe na navedeni zapisnik.

29      Komisija je dopisom od 16. kolovoza 2012., koji je poslan na temelju članka 11. stavka 2. trećeg podstavka Uredbe br. 885/2006 (u daljnjem tekstu: službena obavijest od 16. kolovoza 2012.), obavijestila talijanska tijela da planira iz financiranja Unije isključiti iznos od 90 498 735,15 eura zbog nepoštovanja uvjeta za dodjelu pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje predviđenih u članku 3. stavku 3. Uredbe br. 320/2006 i članku 4. stavku 2. Uredbe br. 968/2006.

30      Talijanska tijela pokrenula su 11. listopada 2012. na temelju članka 16. Uredbe br. 885/2006 postupak pred tijelom za mirenje koje je donijelo svoje izvješće 10. veljače 2013.

31      Presudom od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737) Sud je u biti odlučio da pojam „proizvodna postrojenja”, u smislu članaka 3. i 4. Uredbe br. 320/2006 i članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 968/2006, obuhvaća silose koji su namijenjeni skladištenju šećera korisnika pomoći za restrukturiranje. Međutim, Sud je smatrao da to ne vrijedi u dvama slučajevima: s jedne strane, kad se dokaže da se silosi koriste jedino za skladištenje šećera proizvedenog unutar kvote drugih proizvođača ili kupljenog od drugih proizvođača i, s druge strane, kad se koriste isključivo za pakiranje ili ambalažiranje šećera koji je drugdje proizveden u svrhu prodaje.

32      Komisija je dopisom od 28. ožujka 2014. talijanskim tijelima odobrila rok od dva mjeseca za podnošenje dodatnih primjedbi, osobito nakon objave presude Suda navedene u točki 31. ove presude, kao i dokaza kojima se utvrđuje da su se, prije zahtjeva za pomoć za restrukturiranje, sporni silosi koristili isključivo za skladištenje i pakiranje šećera koji su unutar kvote proizveli drugi proizvođači.

33      Talijanska tijela osporavala su dopisom od 30. svibnja 2014. Komisijino stajalište prema kojem, u svrhu ocjene jesu li silosi obuhvaćeni pojmom „proizvodna postrojenja”, valja razmotriti način na koji su se upotrebljavali na datum podnošenja zahtjeva za pomoć za restrukturiranje.

34      Komisija je u sažetom izvješću koje je donijela 12. prosinca 2014. potvrdila svoj prijedlog o isključivanju iznosa od 90 498 735,16 eura iz financiranja Unije.

 Financijski ispravak koji se primjenjuje na zakašnjelo plaćanje preostalog iznosa premija za klanje povezanih s godinom podnošenja zahtjeva 2004.

35      Komisijine službe provele su u Italiji istragu u području premija za klanje u pogledu nepoštovanja rokova plaćanja i prekoračenja financijskih gornjih granica tijekom financijske godine 2010.

36      Komisija je dopisom od 14. veljače 2011., koji je poslan na temelju članka 11. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 885/2006, obavijestila talijanska tijela o rezultatima svojih provjera. Potonja tijela odgovorila su na tu obavijest dopisom od 8. ožujka 2011.

37      Dvostrani sastanak između Komisijinih službi i talijanskih tijela održao se 15. lipnja 2011. u Bruxellesu. Zapisnik s tog sastanka proslijeđen je talijanskim tijelima 3. kolovoza 2011. Potonja tijela podnijela su svoje primjedbe 5. listopada 2011.

38      Komisija je ponovila svoje stajalište u dopisu od 18. siječnja 2012., koji je poslan na temelju članka 11. stavka 1. drugog podstavka Uredbe br. 885/2006, na koji su talijanska tijela odgovorila dopisom od 27. ožujka 2012.

39      Komisija je dopisom od 30. listopada 2013., koji je poslan na temelju članka 11. stavka 2. trećeg podstavka Uredbe br. 885/2006, službeno obavijestila talijanska tijela o procijenjenom iznosu predloženog ispravka, odnosno o iznosu od 7 643 605,11 eura zbog, među ostalim, nepoštovanja rokova plaćanja koji se odnose na premije za klanje povezane s godinom podnošenja zahtjeva 2004., čiji su preostali iznos korisnici platili 30. listopada i 3. studenoga 2009.

40      Talijanska tijela pokrenula su 10. prosinca 2013. postupak pred tijelom za mirenje. Potonje tijelo donijelo je svoje izvješće 6. svibnja 2014.

41      Dopisom od 2. srpnja 2014. Komisija je obavijestila talijanska tijela o svojem konačnom stajalištu u kojem je zadržala financijski ispravak od 7 643 605,11 eura, od čega iznos od 1 607 275,90 eura odgovora zakašnjelom plaćanju premija za klanje povezanih s godinom podnošenja zahtjeva 2004. koje je izvršeno tijekom financijske godine 2010.

 Financijski ispravak koji se primjenjuje na zakašnjelo plaćanje određenih izdataka koji se odnose na djelatnosti informiranja i promoviranja poljoprivrednih proizvoda

42      Od 30. studenoga do 4. prosinca 2009. Komisijine službe provodile su u Italiji istragu o djelatnostima informiranja i promoviranja poljoprivrednih proizvoda na unutarnjem tržištu i u trećim zemljama, koja se odnosi na financijske godine 2008. do 2010.

43      Komisija je dopisom od 27. travnja 2010., koji je poslan na temelju članka 11. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 885/2006, obavijestila talijanska tijela o rezultatima svojih provjera. Talijanska tijela odgovorila su na tu obavijest dopisom od 5. srpnja 2010.

44      Dvostrani sastanak između talijanskih tijela i Komisije održao se 18. studenoga 2010. u Bruxellesu. Zapisnik s tog sastanka proslijeđen je talijanskim tijelima 31. siječnja 2011. Potonja tijela podnijela su svoje primjedbe 30. ožujka 2011.

45      Komisija je dopisom od 17. travnja 2013., koji je poslan na temelju članka 11. stavka 2. trećeg podstavka Uredbe br. 885/2006, službeno obavijestila talijanska tijela o procijenjenom iznosu predloženog ispravka, odnosno 2 844 470,65 eura za financijske godine 2008. (samo od 30. svibnja 2008.), 2009. i 2010.

46      Talijanska tijela pokrenula su 3. lipnja 2013. postupak pred tijelom za mirenje. Potonje tijelo donijelo je svoje izvješće 29. studenoga 2013.

47      Dopisom od 27. svibnja 2014. Komisija je obavijestila talijanska tijela o svojem konačnom stajalištu u kojem je osobito zadržala financijski ispravak od 1 198 831,03 eura zbog zakašnjelih plaćanja povezanih s djelatnostima informiranja i promoviranja poljoprivrednih proizvoda na unutarnjem tržištu i u trećim zemljama, koja su izvršena tijekom financijskih godina 2009. i 2010.

 Postupak i zahtjevi stranaka

48      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 26. ožujka 2015. Talijanska Republika pokrenula je ovaj postupak.

49      Aktima podnesenim tajništvu Općeg suda 22. i 25. lipnja 2015. Francuska Republika i Mađarska podnijele su svaka svoj zahtjev za intervenciju u potporu zahtjevu Talijanske Republike. Odlukama od 22. srpnja 2015. predsjednik drugog vijeća Općeg suda odobrio je te intervencije.

50      Talijanska Republika od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku u dijelu u kojem se odnosi na određene izdatke nastale za Talijansku Republiku;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

51      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži Talijanskoj Republici snošenje troškova.

52      Francuska Republika od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

53      Mađarska od Općeg suda zahtijeva da djelomično poništi pobijanu odluku.

54      Dopisom tajništva Općeg suda od 14. lipnja 2016. stranke su obaviještene o izmjeni sastava Općeg suda i odluci predsjednika Općeg suda da se predmet dodijeli drugom sucu izvjestitelju koji je raspoređen u treće vijeće.

55      Dopisom tajništva od 3. listopada 2016. stranke su obaviještene o tome da je sastav vijećâ Općeg suda izmijenjen u skladu s člankom 27. stavkom 5. Poslovnika Općeg suda i da je sudac izvjestitelj raspoređen u četvrto vijeće, kojemu je slijedom toga dodijeljen ovaj predmet.

56      Na prijedlog suca izvjestitelja, Opći sud (četvrto vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka i u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. Poslovnika postaviti strankama pisana pitanja te ih pozvati da podnesu određene dokumente. Stranke su postupile u skladu s mjerama upravljanja postupkom u rokovima.

57      Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na usmena pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi održanoj 12. rujna 2017.

 Pravo

58      U prilog tužbi Talijanska Republika ističe šest tužbenih razloga.

59      Prva četiri tužbena razloga ističu se u potporu zahtjevu za poništenje ispravka koji se odnosi na izdatke nastale za Talijansku Republiku u okviru privremenog sustava za restrukturiranje industrije šećera. Prvi tužbeni razlog u biti se temelji na povredi članka 31. stavka 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1290/2005 od 21. lipnja 2005. o financiranju zajedničke poljoprivredne politike (SL 2005., L 209, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 14., svezak 1., str. 44.), prava obrane i načela kontradiktornosti, kao i nedostatku u obrazloženju. Drugi tužbeni razlog u biti se temelji na povredi članka 11. stavka 1. Uredbe br. 885/2006, Uredbe br. 320/2006, Uredbe br. 968/2006 i presude od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737). Treći tužbeni razlog u biti se temelji na povredi načelâ zaštite legitimnih očekivanja, lojalne suradnje, ne bis in idem, dobre uprave i dužnosti brižnog postupanja. Četvrti tužbeni razlog temelji se na povredi članka 31. stavka 3. drugog podstavka Uredbe br. 1290/2005, članka 11. stavka 3. drugog podstavka, poglavlja 3. Uredbe br. 885/2006 i Komisijinih smjernica iz dokumenta VI/5330/97 od 23. prosinca 1997., naslovljenog „Smjernice o izračunu financijskih posljedica prilikom pripreme odluke o poravnanju računa Komponente za jamstva EFSJP‑a” (u daljnjem tekstu: dokument VI/5330/97), obveze obrazlaganja, kao i neispitivanju stajališta tijela za mirenje.

60      Peti tužbeni razlog ističe se u potporu zahtjevu za poništenje ispravka primijenjenog na zakašnjelo plaćanje preostalog iznosa premija za klanje povezanih s godinom podnošenja zahtjeva 2004. i temelji se na povredi članka 9. stavka 3. Uredbe Komisije (EZ) br. 883/2006 od 21. lipnja 2006. o određivanju detaljnih pravila za primjenu Uredbe Vijeća (EZ) br. 1290/2005 u vezi s vođenjem računa od strane agencija za plaćanje, izjavama o izdacima i prihodima te uvjetima za nadoknadu izdataka u okviru EFJP i EPFRR (SL 2006., L 171, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 14., svezak 2., str. 54.), povredi načela jednakog postupanja i iskrivljavanju činjenica.

61      Šesti tužbeni razlog ističe se u potporu zahtjevu za poništenje ispravka koji se primjenjuje na zakašnjelo plaćanje određenih izdataka koji se odnose na djelatnosti informiranja i promoviranja poljoprivrednih proizvoda i temelji se na povredi članka 20. Uredbe Komisije (EZ) br. 501/2008 od 5. lipnja 2008. o utvrđivanju detaljnih pravila za primjenu Uredbe Vijeća (EZ) br. 3/2008 o informiranju i promotivnim mjerama za poljoprivredne proizvode na unutarnjem tržištu i u trećim zemljama (SL 2008., L 147, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 36., str. 279.), kao i načela zaštite legitimnih očekivanja i načela da se financijski ispravci pripisuju državama članicama.

 Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 31. stavka 4. Uredbe br. 1290/2005, prava obrane i načela kontradiktornosti, kao i nedostatku u obrazloženju

62      Prvi tužbeni razlog u biti se sastoji od tri dijela. Prvi dio temelji se na povredi članka 31. stavka 4. Uredbe br. 1290/2005. Drugi dio temelji se na povredi prava obrane i načela kontradiktornosti. Treći dio u biti se temelji na nedostatku u obrazloženju pobijane odluke.

 Prvi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi članka 31. stavka 4. Uredbe br. 1290/2005

63      Talijanska Republika u biti prigovara Komisiji da je smatrala da su se pomoći za restrukturiranje odnosile na višegodišnju mjeru u smislu članka 31. stavka 4. točke (b) Uredbe br. 1290/2005 i da se stoga financijski ispravak, u ovom slučaju, mogao odnositi na izdatke nastale u okviru privremenog sustava za restrukturiranje industrije šećera. Komisija je time povrijedila članak 31. stavak 4. Uredbe br. 1290/2005.

64      Komisija osporava argumente Talijanske Republike.

65      U ovom slučaju valja utvrditi je li Komisija u osnovicu za sporni financijski ispravak pravilno uključila sve izdatke nastale za Talijansku Republiku u okviru privremenog sustava za restrukturiranje industrije šećera, u skladu s člankom 31. stavkom 4. točkom (b) Uredbe br. 1290/2005, ili je iz te osnovice trebala isključiti izdatke koji su nastali više od 24 mjeseca prije nego što je talijanskim tijelima dostavljena prva obavijest od 9. prosinca 2010., u skladu s člankom 31. stavkom 4. točkom (a) Uredbe br. 1290/2005. U svrhu tog ispitivanja, valja utvrditi financira li na temelju pomoći za restrukturiranje sektora industrije šećera višegodišnja mjera u smislu članka 31. stavka 4. točke (b) Uredbe br. 1290/2005.

66      Člankom 31. stavkom 4. Uredbe br. 1290/2005 određuje se:

„Financiranje se ne može odbiti za:

(a)      izdatke iz članka 3. stavka 1. [ove uredbe] koji su nastali više od 24 mjeseca prije nego što je Komisija pisano obavijestila državu članicu o nalazima inspekcije;

(b)      izdatke za višegodišnje mjere koji su obuhvaćeni člankom 3. stavkom 1. [ove uredbe] ili programima iz članka 4. [ove uredbe], pri čemu konačna obveza primatelja nastaje više od 24 mjeseca prije no što Komisija pisanim putem obavijesti državu članicu o nalazima inspekcije;

[…]”

67      Među izdacima iz članka 3. stavka 1. točke (e) Uredbe br. 1290/2005, kako je izmijenjen člankom 14. Uredbe br. 320/2006, navedene su, među ostalim, pomoći za restrukturiranje sektora industrije šećera.

68      Osim toga, u skladu s člankom 3. stavkom 1. Uredbe br. 320/2006, dodjela pomoći za restrukturiranje ovisi o ispunjenju dvaju uvjeta: s jedne strane, odricanju od proizvodne kvote i, s druge strane, potpunom ili djelomičnom rastavljanju proizvodnih postrojenja.

69      Što se tiče odricanja od proizvodne kvote, Talijanska Republika pravilno tvrdi da je riječ o trenutačno mjeri provedenoj tijekom predmetne tržišne godine.

70      Međutim, suprotno onomu što tvrdi Talijanska Republika, odricanje od proizvodne kvote nije „sama bit predmetnog sustava”, s obzirom na to da se člankom 3. stavkom 1. točkama (a) i (b) Uredbe br. 320/2006 također zahtijeva potpuno ili djelomično rastavljanje proizvodnih postrojenja za dodjelu pomoći za restrukturiranje za potpuno ili djelomično rastavljanje (vidjeti točku 68. ove presude).

71      Rastavljanje proizvodnih postrojenja podrazumijeva pak provedbu nekoliko složenih postupaka tijekom vremena i stoga ne može biti jednokratna mjera.

72      Naime, u skladu s člankom 3. stavkom 3. Uredbe br. 320/2006, potpuno rastavljanje proizvodnih postrojenja zahtijeva, kao prvo, konačni i potpuni prestanak proizvodnje šećera, izoglukoze i inulinskog sirupa koje proizvodi predmetno proizvodno postrojenje, kao drugo, zatvaranje tvornice ili tvornica i rastavljanje njihovih proizvodnih postrojenja i, kao treće, ponovnu uspostavu dobrih okolišnih uvjeta na tvorničkoj lokaciji i omogućivanje preraspodjele radne snage.

73      Što se tiče djelomičnog rastavljanja, člankom 3. stavkom 4. Uredbe br. 320/2006 utvrđuju se zahtjevi slični onima koji su navedeni u točki 72. ove presude.

74      Osim toga, činjenicu da postupci restrukturiranja traju nekoliko godina također potvrđuje članak 6. Uredbe br. 968/2006, kojim se predviđa rok za rastavljanje proizvodnih postrojenja i usklađivanje s društvenim i ekološkim obvezama čiji je krajnji rok, koji je izmijenjen nekoliko puta, konačno utvrđen na 31. ožujka 2012. Provedbenom uredbom br. 672/2011.

75      Naposljetku, u odgovoru na pitanje koje je Opći sud postavio na raspravi, Talijanska Republika navela je da su postupci rastavljanja proizvodnih lokacija dvoje talijanskih poduzetnika koji su zatražili dodjelu pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje provedeni u otprilike tri ili četiri godine.

76      S obzirom na prethodno navedeno, valja utvrditi da cilj pomoći za restrukturiranje industrije šećera nije financiranje jednokratne mjere, nego niza mjera čije stvarno izvršenje u načelu traje nekoliko godina. Prema tome, valja utvrditi da je sustav za restrukturiranje industrije šećera višegodišnja mjera u smislu članka 31. stavka 4. točke (b) Uredbe br. 1290/2005.

77      Argumentima koje ističe Talijanska Republika ne može se dovesti u pitanje prethodni zaključak.

78      Kao prvo, Talijanska Republika tvrdi da jednokratnost mjera koje se financiraju na temelju pomoći za restrukturiranje potvrđuje činjenica da se člankom 10. Uredbe br. 320/2006 predviđa plaćanje jedinstvenog iznosa pomoći za restrukturiranje, iako je razdijeljen u dva obroka koji se plaćaju u razdoblju kraćem od dvanaest mjeseci.

79      U tom pogledu iz zajedničkog tumačenja članka 10. stavka 4. Uredbe br. 320/2006 i članaka 16. i 22. te članka 25. stavka 1. Uredbe br. 968/2006 proizlazi da se obroku pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje, u nekoliko isplata, prilaže polog jamstva od kojeg se oslobađa samo ako, nakon postupka restrukturiranja, inspekcije iz članka 25. stavka 1. Uredbe br. 968/2006 potvrde, među ostalim, da su sve mjere i aktivnosti predviđene u planu restrukturiranja zaista ispunjene.

80      Iz toga proizlazi da se konačan iznos pomoći za restrukturiranje ne može znati prije oslobađanja od potonjeg pologa jamstva koje drže države članice i, prema tome, nakon što se provedu kontrole svih završenih postupaka restrukturiranja završeni.

81      Stoga, čak i ako se pretpostavi da su 24 mjeseca prije prve obavijesti od 9. prosinca 2010. sve pomoći za restrukturiranje isplaćene talijanskim poduzetnicima, kao što je to na raspravi tvrdila Talijanska Republika a da to ipak nije dokazala, iznos tih pomoći nije konačan i može se još izmijeniti.

82      K tomu, kao što je to na raspravi istaknula Komisija, pod pretpostavkom da je pomoć za restrukturiranje isplaćena talijanskim poduzetnicima u jednom obroku, ta okolnost ne isključuje kvalifikaciju sustava za restrukturiranje industrije šećera kao višegodišnje mjere. Naime, u tom je pogledu odlučujuće da provedba tog sustava uključuje nekoliko obveza čije izvršenje ne može biti trenutačno, nego traje nekoliko godina.

83      Kao drugo, Talijanska Republika u biti tvrdi da je Komisija primjenom članka 31. stavka 4. točke (b) Uredbe br. 1290/2005 mogla legitimno osporavati sve izdatke nastale u okviru privremenog sustava za restrukturiranje industrije šećera, pod uvjetom da se obavijest na temelju članka 11. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 885/2006 dostavi u roku od 24 mjeseca od izvršenja konačne obveze korisnika. U ovom slučaju smatra da je Komisija stoga mogla pokrenuti postupak poravnanja računa do ožujka 2015., odnosno tijekom razdoblja od 24 mjeseca od krajnjeg datuma za rastavljanje proizvodnog postrojenja, odnosno 31. ožujka 2012. U tom slučaju Komisijina obavijest na temelju članka 11. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 885/2006, koja je dostavljena nakon isteka roka za potpuno rastavljanje, više ne bi omogućila državi članici da ispravi nepravilnosti koje je utvrdila Komisija. Prema njezinu mišljenju, ta se činjenica protivi prirodi postupka poravnanja računa, čiji jedan ključan element omogućava državi članici da ispravi nepravilnosti koje je utvrdila Komisija.

84      U odgovoru na pitanje koje je Opći sud postavio na raspravi, Talijanska Republika potvrdila je u svojoj argumentaciji navedenoj u točki 83. ove presude da se nije namjeravala pozvati na nezakonitost članka 31. stavka 4. točke (b) Uredbe br. 1290/2005, nego u biti osporavati primjenu te odredbe u ovom slučaju.

85      U tom je pogledu dovoljno utvrditi da je obavijest na temelju članka 11. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 885/2006, u ovom slučaju prva obavijest od 9. prosinca 2010. (vidjeti točku 24. ove presude), upućena Talijanskoj Republici prije dospijeća konačne obveze korisnikâ pomoći za restrukturiranje, odnosno 31. ožujka 2012. (vidjeti točku 74. ove presude). Prema tome, Talijanska Republika mogla je ispraviti nepravilnosti utvrđene u prvoj obavijesti od 9. prosinca 2010. ili barem donijeti mjere kako bi ih pokušala ukloniti.

86      S obzirom na prethodno navedeno, Komisija nije počinila pogrešku time što je smatrala da se pomoći za restrukturiranje industrije šećera odnose na financiranje višegodišnje mjere istoga u sporni ispravak uključila sve pomoći za restrukturiranje dodijeljene talijanskim poduzetnicima.

87      Stoga valja odbiti prvi dio prvog tužbenog razloga.

 Drugi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi prava obrane i načela kontradiktornosti

88      Talijanska Republika u biti tvrdi da joj promjena Komisijina stajališta u pogledu pravne osnove za izračun roka od 24 mjeseca iz članka 31. stavka 4. Uredbe br. 1290/2005, uvedena u službenoj obavijesti od 16. kolovoza 2012., zbog svoje nepravodobnosti nije omogućila da ostvari svoja prava obrane te je povrijedila kontradiktornost postupka poravnavanja računa.

89      Komisija osporava argumente Talijanske Republike.

90      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, krajnju i konačnu odluku o poravnanju računa treba donijeti na kraju posebnog kontradiktornog postupka tijekom kojeg dotične države članice raspolažu svim jamstvima koja se zahtijevaju za iznošenje njihova stajališta (vidjeti presudu od 14. prosinca 2000., Njemačka/Komisija, C‑245/97, EU:C:2000:687, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

91      Taj je postupak uređen člankom 11. Uredbe br. 885/2006, naslovljenim „Potvrda o sukladnosti”, u skladu s kojim:

„1.      Ako Komisija nakon analize smatra da izdaci nisu ostvareni u skladu s pravilima Zajednice, dostavlja svoje nalaze predmetnoj državi članici i navodi korektivne mjere koje su potrebne kako bi se u budućnosti osiguralo poštovanje navedenih pravila.

Pri dostavi podataka upućuje se na ovaj članak. Država članica mora odgovoriti u roku od dva mjeseca od primitka podataka i, sukladno tome, Komisija može promijeniti svoj stav. U opravdanim slučajevima Komisija može pristati produljiti rok za odgovor.

Po isteku roka za odgovor Komisija saziva bilateralan sastanak i obje strane nastoje postići dogovor o mjerama koje je potrebno poduzeti i o ocjeni ozbiljnosti povrede i financijske štete nanesene proračunu Zajednice.

2.      U roku od dva mjeseca od primitka zapisnika s bilateralnog sastanka navedenog u stavku 1. trećem podstavku, država članica dužna je dostaviti sve informacije koje su zatražene tijekom navedenog sastanka ili ostale informacije koje smatra korisnima za provjeru koja je u tijeku.

[…]

Po isteku razdoblja navedenoga u prvom podstavku, Komisija formalno dostavlja svoje zaključke državi članici na temelju podataka koje je primila u okviru postupka potvrde o sukladnosti. Dostavljeni zaključci ocjenjuju izdatke koje Komisija namjerava izuzeti iz financiranja Zajednice u skladu s člankom 31. Uredbe […] br. 1290/2005 i poziva se na članak 16. stavak 1. ove Uredbe.

3.      […]

Nakon što pregleda izvješće koje sastavlja tijelo za mirenje u skladu s poglavljem 3. ove Uredbe, Komisija prema potrebi donosi jednu ili više odluka na temelju članka 31. Uredbe […] br. 1290/2005 kako bi se izdaci ostvareni suprotno pravilima Zajednice isključili iz financiranja Zajednice sve dok država članica ne počne učinkovito provoditi korektivne mjere.

[…]”

92      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, „pisana obavijest” u smislu članka 11. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 885/2006 treba predmetnoj vladi omogućiti potpuno razumijevanje Komisijinih zadrški, tako da može ispuniti svoju zadaću upozorenja iz te odredbe (vidjeti presudu od 3. svibnja 2012., Španjolska/Komisija, C‑24/11 P, EU:C:2012:266, t. 27. i navedenu sudsku praksu).

93      K tomu, iz sudske prakse proizlazi da članak 11. stavak 1. prvi podstavak Uredbe br. 885/2006 treba tumačiti zajedno s člankom 31. stavkom 4. Uredbe br. 1290/2005 prema kojem Komisija ne može isključiti izdatke koji su ostvareni izvan jednog od razdoblja navedenih u potonjoj odredbi. Iz toga proizlazi da pisana obavijest predviđena u članku 11. stavku 1. prvom podstavku Uredbe br. 885/2006 služi kao upozorenje da izdatke nastale u određenom razdoblju koje prethodi dostavi te obavijesti Europski fond za smjernice i jamstva u poljoprivredi (EFSJP) može isključiti iz financiranja i da je stoga ta obavijest referentni element za računanje polazišne točke tog razdoblja (vidjeti po analogiji presudu od 3. svibnja 2012., Španjolska/Komisija, C‑24/11 P, EU:C:2012:266, t. 30.).

94      Naposljetku, člankom 11. stavkom 1. prvim podstavkom Uredbe br. 885/2006 ne zahtijeva se da se u pisanoj obavijesti navedu izdaci koje treba isključiti (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 7. listopada 2004., Švedska/Komisija, C‑312/02, EU:C:2004:594, t. 14.). Ne zahtijeva se ni da se u pisanoj obavijesti izričito navede rok iz članka 31. stavka 4. Uredbe br. 1290/2005 (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 24. siječnja 2002., Finska/Komisija, C‑170/00, EU:C:2002:51, t. 32.). Naime, što se tiče formalnih zahtjeva, člankom 11. stavkom 1. Uredbe br. 885/2006 uvodi se razlika između, s jedne strane, „dostavljanja nalaza” iz stavka 1. prvog podstavka, kao što je to slučaj u ovom predmetu, i, s druge strane, „formalnog dostavljanja zaključaka” iz stavka 2. trećeg podstavka, do kojeg dolazi u kasnijoj fazi. Iz toga proizlazi da prva obavijest ne treba ispunjavati tako stroge formalne uvjete kao druga obavijest (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 24. siječnja 2002., Finska/Komisija, C‑170/00, EU:C:2002:51, t. 29.).

95      Najprije, iz točaka 68. do 76. ove presude proizlazi da se na temelju pomoći za restrukturiranje industrije šećera financiraju višegodišnje mjere i da je stoga članak 31. stavak 4. točka (b) Uredbe br. 1290/2005 pravna osnova za izračun roka od 24 mjeseca.

96      U ovom je slučaju, u popratnom dopisu uz rezultate istrage EX/2010/010/IT, koji su dostavljeni Talijanskoj Republici u prvoj obavijesti od 9. prosinca 2010., navedeno da će se moguće „isključenje odnositi samo na izdatke nastale u [24] mjeseca prije slanja [navedene] obavijesti”. Komisija je stoga implicitno, ali nužno uputila na članak 31. stavak 4. točku (a) Uredbe br. 1290/2005 kao pravnu osnovu za izračun roka od 24 mjeseca, a ne na članak 31. stavak 4. točku (b) Uredbe br. 1290/2005.

97      Međutim, valja istaknuti, poput Komisije, da unatoč tvrdnji iz dopisa sadržanog u prvoj obavijesti od 9. prosinca 2010., iz priloga tom dopisu jasno proizlazi da je Komisija osporavala pravo predmetnih talijanskih poduzetnika na sve pomoći za restrukturiranje koje su primili. Naime, osobito je bilo navedeno da „Komisijine službe [Glavne uprave za poljoprivredu i ruralni razvoj] smatraju […] da nijedan predmetni poduzetnik ne ispunjava potrebne uvjete kako bi primio [pomoć za restrukturiranje za potpuno rastavljanje] i da se, „[s] obzirom na to da je većina pomoći za restrukturiranje već isplaćena i da je većina jamstava već vraćena predmetnim poduzetnicima, pojašnjava da je uprava u konačnici mogla snositi financijske posljedice svih povreda zahtjeva koji su predviđeni uredbama”.

98      S obzirom na prethodno navedeno, prvom obavijesti od 9. prosinca 2010. talijanska tijela dovoljno su bila upoznata s Komisijinim zadrškama i ispravcima koji će se vjerojatno primijeniti na predmetne izdatke, tako da je ispunila svoju zadaću upozorenja iz pisane obavijesti predviđene u članku 11. stavku 1. prvom podstavku Uredbe br. 885/2006.

99      Iako je na bilateralnom sastanku od 4. svibnja 2011. Komisija navela da se istraga EX/2010/010/IT odnosila na razdoblje od 24 mjeseca koje je prethodilo slanju obavijesti iz članka 11. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 885/2006 i da se stoga ta istraga odnosila samo na izdatke nastale između 10. prosinca 2008. i 9. prosinca 2010., Komisija je u prilogu 1. službenoj obavijesti od 16. kolovoza 2012. ipak potvrdila svoje stajalište iz prve obavijesti od 9. prosinca 2010. Naime, u biti je tvrdila da se financijski ispravak može utvrditi na temelju svih izdataka nastalih za Talijansku Republiku u okviru privremenog sustava za restrukturiranje industrije šećera, uključujući prije razdoblja od 24 mjeseca koje je prethodilo slanju prve obavijesti od 9. prosinca 2010. i da stoga u ovom slučaju rok od 24 mjeseca treba izračunati u skladu s člankom 31. stavkom 4. točkom (b) Uredbe br. 1290/2005.

100    U svakom slučaju valja istaknuti da je Talijanska Republika, nakon primitka službene obavijesti od 16. kolovoza 2012., pokrenula postupak pred tijelom za mirenje u skladu s člankom 16. Uredbe br. 885/2006 i stoga je mogla osporavati primjenjivost članka 31. stavka 4. točke (b) Uredbe br. 1290/2005 pred tim tijelom (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 26. rujna 2012., Italija/Komisija, T‑84/09, neobjavljenu, EU:T:2012:471, t. 35. i navedenu sudsku praksu).

101    Međutim, Talijanska Republika priznala je na raspravi da pred tijelom za mirenje nije osporavala primjenjivost članka 31. stavka 4. točke (b) Uredbe br. 1290/2005 i da se usredotočila samo na meritorno pitanje koje se odnosi na mogućnost da zadrži sporne silose i ostvari pravo na pomoć za restrukturiranje za potpuno rastavljanje.

102    Naposljetku, valja podsjetiti da je Komisija, nakon objave presude od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737), dopisom od 28. ožujka 2014. Talijanskoj Republici dala mogućnost da podnese dodatne primjedbe (vidjeti točku 32. ove presude). Međutim, talijanska tijela ni u odgovoru od 30. svibnja 2014. nisu osporavala primjenjivost članka 31. stavka 4. točke (b) Uredbe br. 1290/2005 u ovom slučaju (vidjeti točku 33. ove presude).

103    U tom se kontekstu Talijanska Republika pred Općim sudom ne može pozvati na postupovno jamstvo koje sama nije upotrijebila tijekom postupka poravnavanja računa (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 9. rujna 1999., Petrides/Komisija, C‑64/98 P, EU:C:1999:399, t. 32.).

104    Stoga valja odbiti drugi dio prvog tužbenog razloga.

 Treći dio prvog tužbenog razloga, koji se u biti temelji na nedostatku u obrazloženju

105    Talijanska Republika u biti ističe nedostatak u obrazloženju pobijane odluke zbog toga što su razlozi iznenadne i neopravdane promjene pravne osnove za izračun roka od 24 mjeseca, koju je uvela Komisija u službenoj obavijesti od 16. kolovoza 2012., kratko navedeni u toj obavijesti.

106    Komisija se nije izjasnila u tom pogledu.

107    Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, u posebnom kontekstu izrade odluka koje se odnose na poravnanje računa, obrazloženje odluke treba smatrati dovoljnim kada je država kojoj je ona upućena bila izravno uključena u postupak izrade te odluke i kada je bila upoznata s razlozima zbog kojih je Komisija ocijenila da predmetni sporni iznos ne mora staviti na teret EFSJP‑u (presude od 1. listopada 1998., Nizozemska/Komisija, C‑27/94, EU:C:1998:446, t. 36. i od 10. rujna 2008., Italija/Komisija, T‑181/06, neobjavljena, EU:T:2008:331, t. 32.).

108    U ovom je slučaju u prilogu 1. službenoj obavijesti od 16. kolovoza 2012., u točki 12. dijela „Argumenti”, Komisija podsjetila da se privremeni sustav za restrukturiranje industrije šećera odnosio na razdoblje od 1. srpnja 2006. do 31. ožujka 2012., odnosno na razdoblje od 69 mjeseci. K tomu, u točki 13. dijela „Argumenti” objasnila je da je taj sustav višegodišnja mjera u smislu članka 3. Uredbe br. 1290/2005 na temelju koje su izvršena plaćanja raspoređena u različite obroke pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje. Štoviše, Komisija je navela da je plaćanje svakog obroka pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje uvjetovano pologom jamstva u iznosu od 120 % iznosa odgovarajućeg obroka. Komisija je također objasnila da se, u skladu s člankom 31. stavkom 4. točkom (b) Uredbe br. 1290/2005, procjena sukladnosti tih izdataka s ciljevima fonda za restrukturiranje industrije šećera i uredbi koje se na njih odnose može provesti samo na datum konačne obveze korisnika, odnosno 31. ožujka 2012. U točki 15. dijela „Argumenti” priloga 1. službenoj obavijesti od 16. kolovoza 2012., Komisija je u biti zaključila da se, s obzirom na to da sporni silosi nisu bili rastavljeni 31. ožujka 2012., postupak poravnanja računa odnosio na sve izdatke povezane s pomoćima za restrukturiranje dodijeljenim talijanskim poduzetnicima.

109    Tako se u službenoj obavijesti od 16. kolovoza 2012. utvrdilo da je Komisija dovoljno obrazložila zašto u financijski ispravak treba uključiti sve izdatke nastale tijekom razdoblja izračunanog u skladu s člankom 31. stavkom 4. točkom (b) Uredbe br. 1290/2005. K tomu, razlozi navedeni u točki 108. ove presude omogućavaju Talijanskoj Republici da shvati razloge iz kojih je Komisija promijenila svoje stajalište u pogledu pravne osnove za izračun roka od 24 mjeseca iz članka 31. stavka 4. Uredbe br. 1290/2005.

110    Stoga valja odbiti treći dio prvog tužbenog razloga i stoga prvi tužbeni razlog u cijelosti.

 Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 11. Uredbe br. 885/2006, prava obrane, uredbi br. 320/2006 i br. 968/2006 i presude od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12)

111    Ovaj tužbeni razlog sastoji se od dva dijela. Prvi dio u biti se temelji na povredi članka 11. Uredbe br. 885/2006 i prava obrane. Drugi dio temelji se na povredi uredbi br. 320/2006 i br. 968/2006 kao i presude od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737).

 Prvi dio drugog tužbenog razloga, koji se u biti temelji na povredi članka 11. Uredbe br. 885/2006 i prava obrane

112    Talijanska Republika u biti tvrdi da se prvom obavijesti od 9. prosinca 2010. povređuje članak 11. stavak 1. prvi podstavak Uredbe br. 885/2006 jer joj ta obavijest nije omogućila potpuno razumijevanje Komisijinih zadrški ni ostvarenje prava obrane propisanih tom odredbom. U tom pogledu tvrdi, s jedne strane, da je u prvoj obavijesti od 9. prosinca 2010. Komisija tvrdila da su silosi u svakom slučaju proizvodna postrojenja, dok je u dopisu od 28. ožujka 2014., poslanom nakon objave presude od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737), priznala da silose ne trebaju nužno smatrati proizvodnim postrojenjima. S druge strane, ističe da se u prvoj obavijesti od 9. prosinca 2010. uopće nije navela činjenica da uporabu silosa treba ocijeniti na datum podnošenja zahtjeva za pomoć za restrukturiranje za potpuno rastavljanje (u daljnjem tekstu: Komisijin kriterij). Prema njezinu mišljenju, tek joj je Komisijin dopis od 28. ožujka 2014. omogućio potpuno razumijevanje njezinih zadrški u pogledu pitanja rastavljanja silosa u slučaju pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje. Međutim, na taj se datum više nije mogla koristiti svim postupovnim jamstvima iz članka 11. Uredbe br. 885/2006 ni ostvariti svoja prava obrane.

113    Komisija osporava argumente Talijanske Republike.

114    Valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi, krajnju i konačnu odluku o poravnanju računa treba donijeti na kraju posebnog kontradiktornog postupka tijekom kojeg dotične države članice moraju raspolagati svim jamstvima koja se zahtijevaju za iznošenje njihova stajališta (presude od 29. siječnja 1998., Grčka/Komisija, C‑61/95, EU:C:1998:27, t. 39.; od 14. prosinca 2000., Njemačka/Komisija, C‑245/97, EU:C:2000:687, t. 47. i od 3. srpnja 2014., Nizozemska/Komisija, T‑16/11, neobjavljena, EU:T:2014:603, t. 69.).

115    K tomu, iz teksta članka 11. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 885/2006 proizlazi da u prvoj obavijesti dotičnoj državi članici treba precizirati rezultate Komisijinih provjera i navesti korektivne mjere koje treba poduzeti kako bi se u budućnosti zajamčilo poštovanje predmetnih pravila Unije (vidjeti točku 91. ove presude).

116    U ovom slučaju, kao što je to navedeno u točki 25. ove presude, iz prve obavijesti od 9. prosinca 2010. proizlazi da, prema Komisijinu mišljenju, uvjeti za dodjelu pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje nisu ispunjeni s obzirom na to da su određena proizvodna postrojenja, uključujući sporne silose, zadržana na prijašnjim lokacijama za proizvodnju šećera koje su pregledali Komisijini istražitelji. U toj obavijesti Komisija je također navela da talijanski poduzetnici nemaju pravo na pomoć za restrukturiranje za potpuno rastavljanje ako u potpunosti ne provedu planove restrukturiranja i ako ne uklone zgrade povezane s proizvodnom djelatnosti, uključujući sporne silose.

117    U dopisu od 9. veljače 2011. Talijanska Republika osporavala je Komisijino stajalište prema kojem su silosi u svakom slučaju proizvodna postrojenja na koje se odnosi obveza rastavljanja, pri čemu je u biti tvrdila, s jedne strane, da sporni silosi nisu proizvodna postrojenja jer su namijenjeni isključivo skladištenju konačnog proizvoda i, s druge strane, da se Komisijino tumačenje protivi uredbama br. 320/2006 i br. 968/2006. Talijanska Republika ponovila je svoje stajalište na bilateralnom sastanku održanom 4. svibnja 2011. u svojim primjedbama od 2. studenoga 2011. o zapisniku s tog sastanka i tijekom postupka mirenja.

118    Na bilateralnom sastanku održanom 4. svibnja 2011. Komisija je zadržala svoje stajalište prema kojem sporne silose treba smatrati sastavnim dijelom proizvodnog postrojenja i zbog toga ih treba rastaviti.

119    Osim toga, u presudi od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737), Sud je u biti presudio da pojam „proizvodno postrojenje” obuhvaća silose koji su namijenjeni skladištenju šećera korisnika pomoći za restrukturiranje. Međutim, smatrao je da to ne vrijedi u dvama slučajevima (u daljnjem tekstu: iznimke koje je odredio Sud): s jedne strane, kad se dokaže da se silosi koriste jedino za skladištenje šećera proizvedenog unutar kvote drugih proizvođača ili kupljenog od drugih proizvođača i, s druge strane, kad se koriste isključivo za pakiranje ili ambalažiranje šećera koji je drugdje proizveden u svrhu prodaje (presuda od 14. studenoga 2013., SFIR i dr., C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737, t. 32., 33. i 35.).

120    Uzimajući u obzir presudu od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737), Komisija je promijenila svoje stajalište u pogledu kvalifikacije silosa te je, kao što je to navedeno u točkama 32. i 102. ove presude, dopisom od 28. ožujka 2014. talijanskim tijelima odobrila rok od dva mjeseca za podnošenje uvjerljivih dokaza da su se, u ovom slučaju, prije zahtjevâ za pomoći za restrukturiranje, sporni silosi koristili isključivo za skladištenje i pakiranje šećera koji su unutar kvote proizveli drugi proizvođači.

121    Talijanska Republika nije postupila u skladu s tim zahtjevom. Naime, u dopisu od 30. svibnja 2014. samo je osporavala Komisijin kriterij. U tom je pogledu osobito tvrdila da je Sud u presudi od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737), izričito priznao da se silosi za skladištenje ne mogu rastaviti ako se dokaže da se koriste za skladištenje šećera koji su proizveli drugi proizvođači ili koji je kupljen od drugih proizvođača ili da su namijenjeni ambalažiranju šećera proizvedenog na nekom drugom mjestu. Prema njezinu mišljenju, stoga nije potrebno ocijeniti na koji se način koristio silos prije podnošenja zahtjeva za pomoć za restrukturiranje. Naposljetku, navela je da su talijanska tijela dostavila Komisiji sve dokumente povezane s postupkom prijave za pomoć za restrukturiranje za potpuno rastavljanje, uključujući odobrene planove restrukturiranja i godišnje financijske izvještaje o kontrolama na terenu u kojima se navode rastavljena postrojenja i oprema te ona koja su zadržana kao i stvarno korištenje svake od njih.

122    Iz prethodno navedenog proizlazi da Talijanska Republika nije podnijela dokaze na temelju kojih se može utvrditi da sporni silosi nisu bili proizvodna postrojenja na datum podnošenja zahtjeva za pomoć i stoga nije ostvarila svoja prava obrane u tom pogledu.

123    S obzirom na prethodno navedeno i na sudsku praksu navedenu u točki 103. ove presude, prigovor koji se temelji na povredi prava obrane nije osnovan i treba ga odbiti.

124    Stoga valja odbiti prvi dio drugog tužbenog razloga.

 Drugi dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi uredbi br. 320/2006 i br. 968/2006 kao i presude od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12)

125    Talijanska Republika, koju podupiru Francuska Republika i Mađarska, u biti tvrdi da je Komisija, time što je smatrala da se zadržavanjem spornih silosa sprečava dodjela pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje, povrijedila uredbe br. 320/2006 i br. 968/2006 kao i presudu od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737).

126    Komisija osporava argumente Talijanske Republike, Francuske Republike i Mađarske.

127    Najprije valja podsjetiti da je Sud u presudi od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737), nakon što je utvrdio da pojam „proizvodno postrojenje” nije definiran uredbama br. 320/2006 i br. 968/2006, kao prvo, istaknuo da pojam „proizvodnja” može također obuhvatiti druge faze izrade proizvoda koje prethode ili slijede kemijski ili fizikalni postupak prerade i stoga može uključivati skladištenje šećera koji se ne pakira odmah nakon ekstrakcije iz sirovine. Stoga je zaključio da skladištenje može biti „izravno povezano s proizvodnjom šećera” u smislu članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 968/2006 (presuda od 14. studenoga 2013., SFIR i dr., C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737, t. 26.). Kao drugo, Sud je smatrao da silosi mogu izravno utjecati na količine šećera koje se mogu proizvesti i na postupak proizvodnje koji ovisi o blizini skladišnih kapaciteta jer osobito omogućavaju, u cijelosti ili djelomično, prodaju proizvoda iz jedne tržišne godine u drugoj i na taj način utječu na stanje na tržištu u smislu uvodne izjave 5. Uredbe br. 320/2006 (presuda od 14. studenoga 2013., SFIR i dr., C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737, t. 27. do 29.). Kao treće, u biti je smatrao da iz članka 3. stavka 3. točaka (a) i (b) Uredbe br. 320/2006 proizlazi da je, načelno, za primanje pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje potrebno predmetni industrijski kompleks u cijelosti isključiti iz uporabe i da je mogućnost nerastavljanja ili nastavak korištenja postrojenja koja nisu namijenjena za proizvodnju, istodobno zadržavajući pravo na puni iznos pomoći, više iznimka od tog pravila koju treba usko tumačiti (presuda od 14. studenoga 2013., SFIR i dr., C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737, t. 30.).

128    S obzirom na prethodno navedeno, Sud je u točki 31. presude od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737), odlučio da silose namijenjene skladištenju šećera korisnika potpore treba kvalificirati kao proizvodna postrojenja i to neovisno o činjenici da su se koristili i za druge namjene. Međutim, Sud je odredio dvije iznimke od tog načela (vidjeti točku 119. ove presude).

129    U ovom slučaju Talijanska Republika ne osporava da su, nakon završetka postupka restrukturiranja, sporni silosi zadržani na nekoliko lokacija za proizvodnju šećera koje pripadaju talijanskim poduzetnicima koji su ostvarili pravo na pomoć za restrukturiranje za potpuno rastavljanje. Ne osporava ni da nije podnijela elemente koji dokazuju da su u trenutku u kojem su podneseni zahtjevi za dodjelu pomoći za potpuno restrukturiranje sporni silosi bili obuhvaćeni iznimkama koje je odredio Sud.

130    Talijanska Republika, koju podupiru Francuska Republika i Mađarska, ipak smatra da okolnosti navedene u točki 129. ove presude ne mogu opravdati financijski ispravak koji je na nju primijenjen.

131    Iz uvodnih izjava 1. i 5. Uredbe br. 320/2006 proizlazi da je cilj predmetnog propisa smanjenje neprofitabilnih proizvodnih kapaciteta šećera u Uniji poticanjem šećerana s najnižom produktivnošću da napuste svoje proizvodne kvote za šećer i odreknu se predmetnih kvota.

132    K tomu, iz uvodne izjave 5. Uredbe br. 320/2006 proizlazi da se sustav za restrukturiranje temelji na dobrovoljnom sudjelovanju šećerana jer se njime uvodi važan gospodarski poticaj u obliku prikladne pomoći za restrukturiranje (vidjeti u tom smislu presudu od 14. studenoga 2013., SFIR i dr., C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737, t. 44.).

133    Kako bi se ostvario cilj smanjenja neprofitabilnog proizvodnog kapaciteta šećera u Uniji, koji se želi postići predmetnim propisom, zakonodavac Unije predvidio je dva sustava za restrukturiranje koji se razlikuju ovisno o vrsti provedenog rastavljanja, odnosno potpunog ili djelomičnog rastavljanja, što dovodi do različitih iznosa pomoći za restrukturiranje, kao što to proizlazi iz članka 3. stavka 5. točaka (a) i (b) Uredbe br. 320/2006, u vezi s uvodnom izjavom 4. Uredbe br. 968/2006.

134    Kao prvo, što se tiče uvjeta koje treba ispuniti za dodjelu pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje, člankom 3. stavkom 1. točkom (a) i člankom 3. stavkom 3. točkom (b) Uredbe br. 320/2006 zahtijeva se da se šećerana koja podnosi zahtjev odrekne kvote koju je dodijelila jednoj ili više svojih tvornica i da zatvori tvornicu ili potpuno rastavi proizvodna postrojenja. Suprotno tomu, u svrhu dodjele pomoći za restrukturiranje za djelomično rastavljanje, člankom 3. stavkom 1. točkom (b) i člankom 3. stavkom 4. točkom (b) Uredbe br. 320/2006 zahtijeva se da se šećerana koja podnosi zahtjev odrekne kvote koju je dodijelila jednoj ili više svojih tvornica, da djelomično rastavi proizvodna postrojenja predmetnih tvornica i ne koristi preostala proizvodna postrojenja za proizvodnju proizvoda koji proizlaze iz zajedničke organizacije tržišta šećera (u daljnjem tekstu: ZOT šećera).

135    Kao drugo, opseg obveze rastavljanja proizvodnih postrojenja utvrđen je člankom 4. Uredbe br. 968/2006.

136    U skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe br. 968/2006, obveza potpunog rastavljanja iz članka 3. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 320/2006 odnosi se na sva postrojenja koja su potrebna u proizvodnji šećera, izoglukoze ili inulinskog sirupa (članak 4. stavak 1. točka (a) Uredbe br. 968/2006) i ona koja su izravno povezana s proizvodnjom šećera, izoglukoze ili inulinskog sirupa i potrebna za proizvodnju unutar napuštene kvote, čak i ako bi se taj dio mogao koristiti za proizvodnju ostalih proizvoda (članak 4. stavak 1. točka (b) Uredbe br. 968/2006), kao i sva druga postrojenja, kao što su postrojenja za pakiranje koja su ostala neiskorištena i koja će se rastaviti i ukloniti iz ekoloških razloga (članak 4. stavak 1. točka (c) Uredbe br. 968/2006).

137    U skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom (c) Uredbe br. 968/2006, u vezi s člankom 3. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 320/2006 i uvodnom izjavom 4. Uredbe br. 968/2006, iznimno se stoga, u slučaju potpunog rastavljanja, mogu zadržati sva postrojenja osim onih koja su potrebna u proizvodnji šećera, izoglukoze ili inulinskog sirupa ili onih koja su izravno povezana s proizvodnjom tih proizvoda, kao što su postrojenja za pakiranje, pod uvjetom da se koriste i da nisu namijenjena rastavljanju i uklanjanju iz ekoloških razloga.

138    Osim toga, članak 4. stavak 2. Uredbe br. 968/2006 predviđa da se u slučaju djelomičnog rastavljanja zahtjev za rastavljanje odnosi na postrojenja, navedena u stavku 1. istog članka (vidjeti točku 136. ove presude), koja nisu namijenjena za drugu proizvodnju ili drugo korištenje lokacije tvornice u skladu s planom restrukturiranja. K tomu, iz članka 3. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 320/2006 proizlazi da se proizvodna postrojenja koja se može zadržati više ne mogu upotrebljavati za proizvodnju proizvoda koji proizlaze iz ZOT‑a šećera. Stoga se, u skladu s člankom 4. stavkom 2. Uredbe br. 968/2006, u vezi s člankom 3. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 320/2006, mogu zadržati postrojenja koja su potrebna u proizvodnji šećera, izoglukoze ili inulinskog sirupa ili ona koja su izravno povezana s proizvodnjom tih proizvoda, pod uvjetom da se više ne koriste za proizvodnju proizvoda koji proizlaze iz ZOT‑a šećera i da su namijenjena za drugu proizvodnju ili drugo korištenje lokacije tvornice u skladu s planom restrukturiranja.

139    Kao treće, izbor između potpunog ili djelomičnog rastavljanja trebaju izvršiti šećerane prilikom podnošenja zahtjeva za pomoć za restrukturiranje.

140    Naime, iz zajedničkog tumačenja članka 4. stavka 2. točaka (a), (c), (d) i (e) i članka 4. stavka 3. točaka (c) i (h) Uredbe br. 320/2006 kao i članka 9. stavka 2. točaka (a) i (c) Uredbe br. 968/2006 proizlazi da zahtjev za pomoć za restrukturiranje mora uključivati, među ostalim, jamstvo podnositelja, s jedne strane, odricanja od relevantne kvote i, s druge strane, potpunog ili djelomičnog rastavljanja proizvodnih postrojenja unutar razdoblja koje određuje predmetna država članica kao i plan restrukturiranja koji sadržava, među ostalim, potpun tehnički opis predmetnih proizvodnih postrojenja, sažetak mjera i aktivnosti, procjenu predviđenih troškova tih mjera i aktivnosti, financijski plan i kalendare djelovanja za provedbu različitih predviđenih mjera.

141    U skladu s odredbama navedenim u točki 140. ove presude, korisnik pomoći trebao je najkasnije do datuma podnošenja zahtjeva za pomoć za restrukturiranje za potpuno ili djelomično rastavljanje odrediti sva proizvodna postrojenja koja se obvezuje rastaviti u skladu s planom restrukturiranja. To stoga podrazumijeva, što se tiče spornih silosa, da se po primitku zahtjeva za pomoć odredi jesu li oni proizvodna postrojenja čije se rastavljanje obvezno mora predvidjeti planom restrukturiranja ako je zatražena dodjela pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje ili su obuhvaćeni iznimkama koje je odredio Sud.

142    Svako suprotno tumačenje učinilo bi bespredmetnima zahtjeve utvrđene u članku 4. Uredbe br. 320/2006 i članku 9. Uredbe br. 968/2006 i, osim toga, zanemarilo razliku između djelomičnog i potpunog rastavljanja koja se provodi predmetnim propisom (vidjeti točku 133. ove presude).

143    U tom pogledu, s jedne strane, u slučaju da na datum podnošenja zahtjeva za pomoć za restrukturiranje šećerane ne znaju jesu li silosi na njihovim proizvodnim lokacijama proizvodna postrojenja, ne navode se u planu restrukturiranja kao proizvodna postrojenja koja treba rastaviti, čime se povređuje članak 4. stavak 3. točka (c) Uredbe br. 320/2006 (vidjeti točku 140. ove presude).

144    Usto, preuzimanje obveze rastavljanja svih proizvodnih postrojenja, koje treba priložiti zahtjevu za pomoć za restrukturiranje za potpuno rastavljanje (vidjeti točku 140. ove presude), zahvaćeno je pogreškom jer se u tom slučaju ne odnosi na sva proizvodna postrojenja koja postoje na dan preuzimanja obveze.

145    S druge strane, kad bi se kvalifikacija silosa kao proizvodnih postrojenja ocjenjivala na kraju postupka restrukturiranja, to bi, u slučaju potpunog rastavljanja kao i u slučaju djelomičnog rastavljanja, omogućilo zadržavanje silosa koji su na datum podnošenja zahtjeva za pomoć bili proizvodna postrojenja s obrazloženjem da se nakon restrukturiranja više neće upotrebljavati kao postrojenja za proizvodnju šećera. Stoga, mogućnost zadržavanja dijela proizvodnih postrojenja više ne bi bila značajka djelomičnog rastavljanja, nego bi se proširila i na potpuno rastavljanje, iako zbog visokih troškova koji su povezani s potpunim rastavljanjem subjekti dobivaju iznos pomoći za restrukturiranje koji je 25 % veći nego u slučaju djelomičnog rastavljanja, kao što to proizlazi iz članka 3. stavka 5. točaka (a) i (b) Uredbe br. 320/2006 i iz uvodne izjave 4. Uredbe br. 968/2006.

146    Stoga, suprotno onomu što tvrde Talijanska Republika, Francuska Republika i Mađarska, Komisija nije počinila pogrešku time što je smatrala da kvalifikaciju spornih silosa treba ocijeniti na datum podnošenja zahtjeva za pomoć za restrukturiranje.

147    Prethodni zaključak ne može se dovesti u pitanje argumentima koje su istaknule Talijanska Republika, Francuska Republika i Mađarska.

148    Kao prvo, Talijanska Republika tvrdi da, što se tiče silosa koji su namijenjeni djelatnostima ambalažiranja i pakiranja, kriterij koji je odredila Komisija nije u skladu s ciljem očuvanja radnih mjesta i poslovanja predmetnih poduzetnika na koje se odnosi restrukturiranje koji se želi postići predmetnim propisom. U tom pogledu podsjeća da se predmetnim propisom izričito omogućuje zadržavanje djelatnosti pakiranja i postrojenja potrebnih u tu svrhu. Međutim, nije sporno, prema njezinu mišljenju, da je za osiguranje djelatnosti pakiranja i dalje potrebno imati silose. Prema tome, ako je silos koji se koristi za pakiranje rastavljen, to dovodi do prestanka djelatnosti predmetnog poduzetnika i ukidanja radnih mjesta, što se protivi prethodno navedenom cilju.

149    U tom pogledu valja istaknuti da nekoliko odredbi uredbi br. 320/2006 i br. 968/2006 potvrđuju važnost koju zakonodavac Unije pridaje zaposlenosti u područjima na koja se odnosi restrukturiranje industrije šećera. Na primjer, iz članka 3. stavka 3. točke (c) i članka 3. stavka 4. točke (c) Uredbe br. 320/2006 proizlazi da potpuno i djelomično rastavljanje proizvodnih postrojenja zahtijeva donošenje mjera za olakšavanje preraspodjele radne snage. Usto, u slučaju djelomičnog rastavljanja, člankom 4. stavkom 2. Uredbe br. 968/2006 u vezi s člankom 3. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 320/2006 odobrava se zadržavanje proizvodnih postrojenja u svrhu njihove upotrebe za proizvodnju proizvoda koji ne proizlaze iz ZOT‑a šećera (vidjeti točku 138. ove presude), čime se omogućuje zadržavanje radnih mjesta na bivšim lokacijama za proizvodnju šećera. Isto tako, člankom 4. stavkom 1. točkom (c) Uredbe br. 968/2006, u vezi s uvodnom izjavom 4. iste uredbe, u slučaju potpunog rastavljanja odobrava se zadržavanje svih postrojenja osim onih koja su potrebna u proizvodnji šećera, izoglukoze ili inulinskog sirupa ili onih koja su izravno povezana s proizvodnjom tih proizvoda, kao što su postrojenja za pakiranje, pod uvjetom da se koriste i da nisu namijenjena rastavljanju i uklanjanju iz ekoloških razloga (vidjeti točku 137. ove presude).

150    S obzirom na navedeno, cilj zaštite radnih mjesta i poslovanja predmetnih poduzetnika na koje se odnosi restrukturiranje treba ocijeniti zajedno s glavnim ciljem predmetnog propisa, odnosno smanjenjem neprofitabilnih proizvodnih kapaciteta šećera u Uniji, u skladu s uvodnim izjavama 1. i 5. Uredbe br. 320/2006 (vidjeti točku 131. ove presude).

151    K tomu, socijalni razlozi na koje se poziva Talijanska Republika ne mogu opravdati njezino tumačenje predmetnog propisa kojim se ugrožava osnovno razlikovanje koje je zakonodavac Unije želio uspostaviti između djelomičnog i potpunog rastavljanja (vidjeti točke 133., 134. i 145. ove presude) i, prema tome, ono se protivi navedenom propisu.

152    Stoga valja odbiti argument Talijanske Republike.

153    Kao drugo, Talijanska Republika, Francuska Republika i Mađarska u biti tvrde da se obveza potpunog rastavljanja proizvodnih postrojenja može ispuniti čak i ako silosi namijenjeni pakiranju ili amabalažiranju nisu uništeni ako se odrekne proizvodne kvote i, prema tome, konačno prestane proizvoditi šećer.

154    Iz točaka 133., 134. i 145. ove presude proizlazi da je za postizanje cilja smanjenja neprofitabilnog proizvodnog kapaciteta šećera u Uniji, koji se želi postići predmetnim propisom, zakonodavac Unije predvidio dva sustava za restrukturiranje koji se razlikuju ovisno o vrsti provedenog rastavljanja i koji dovode do različitog iznosa pomoći za restrukturiranje. K tomu, kao što je to navedeno u točkama 139. do 141. ove presude, izbor između djelomičnog i potpunog rastavljanja podrazumijeva da poduzetnik koji traži pomoć za restrukturiranje utvrđuje, nakon zahtjeva za pomoć, sva proizvodna postrojenja na predmetnoj lokaciji koju se obvezuje u potpunosti ili djelomično uništiti najkasnije na kraju postupka restrukturiranja.

155    Prema tome, u skladu je s logikom sustava koji je uspostavio zakonodavac Unije da se proizvodna postrojenja koja treba rastaviti utvrde čim se podnese zahtjev za pomoć za restrukturiranje. Stoga, suprotno onomu što tvrdi Mađarska, kriterij koji je odredila Komisija ne protivi se strukturi sustava za restrukturiranje industrije šećera.

156    S obzirom na prethodno navedeno, argumente koje ističu Talijanska Republika, Francuska Republika i Mađarska treba odbiti.

157    Kao treće, Talijanska Republika prigovara Komisiji da je u dopisu od 28. ožujka 2014. zahtijevala da dokaže da se sporni silosi za ambalažiranje koriste jedino za ambalažiranje šećera koji su proizveli drugi proizvođači. Naime, prema njezinu mišljenju, zadržavanje silosa namijenjenih ambalažiranju odobreno je člankom 4. stavkom 1. točkom (c) Uredbe br. 968/2006 i stoga nije relevantno da šećer koji treba ambalažirati potječe od drugih proizvođača ili operatera postrojenja. K tomu, tvrdi, poput Francuske Republike, da iz točke 33. presude od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737), proizlazi da se silosi za ambalažiranje ili pakiranje izuzimaju iz kvalifikacije proizvodnih postrojenja ako je šećer koji se drži u tim silosima „proizvede[n] ispod iznosa kvote na nekom drugom mjestu”, iako je za silose za skladištenje, u skladu s točkom 32. presude od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737), potrebno da je šećer otkupljen od drugih proizvođača.

158    Kao prvo, prethodno je navedeno u točkama 136. i 137. ove presude da se člankom 4. stavkom 1. točkom (c) Uredbe br. 968/2006 odobrava samo zadržavanje postrojenja koja nisu namijenjena proizvodnji. Prema tome, Komisija je pravilno tražila Talijansku Republiku da u biti dokaže da su sporni silosi za pakiranje, za koje se u okviru istrage EX/2010/010/IT utvrdilo da se nalaze na rastavljenim proizvodnim lokacijama, obuhvaćeni na datum podnošenja zahtjeva za pomoć za restrukturiranje jednom od iznimaka koje je odredio Sud i stoga se izuzimaju iz kvalifikacije proizvodnog postrojenja.

159    Kao drugo, u presudi od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737, t. 26. i 31.), Sud je presudio da je silos koji se koristi za skladištenje šećera korisnika pomoći postrojenje koje je izravno povezano s proizvodnjom šećera u smislu članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 968/2006. Stoga nije obuhvaćen drugim postrojenjima, osobito onima za pakiranje, navedenim u članku 4. stavku 1. točki (c) Uredbe br. 968/2006, čije se zadržavanje može odobriti u slučaju potpunog rastavljanja pod uvjetom da se koriste i da nisu namijenjena rastavljanju i uklanjanju iz ekoloških razloga.

160    Prema tome, člankom 4. stavkom 1. točkom (c) Uredbe br. 968/2006 ne odobrava se zadržavanje silosa koji se koriste za skladištenje proizvodnje korisnika pomoći jer do takvog zadržavanja može doći samo u slučaju djelomičnog rastavljanja i pod uvjetom da se nakon restrukturiranja ti silosi više ne koriste za proizvodnju proizvoda koji proizlaze iz ZOT‑a šećera.

161    S obzirom na prethodno navedeno, valja također odbiti argument koji je Mađarska istaknula u svojem odgovoru na pisano pitanje Općeg suda, prema kojem se u uvodnoj izjavi 4. Uredbe br. 968/2006 unutar proizvodnih postrojenja razlikuje podskupina postrojenja „koj[a] nisu dio proizvodne linije”, koja uključuju silose za skladištenje šećera i čije je zadržavanje odobreno neovisno o tome je li rastavljanje potpuno ili djelomično.

162    Kao treće, tijekom predmetnog postupka poravnavanja, Talijanska Republika nije dokazala, čak ni tvrdila, da su se na datum podnošenja zahtjeva za pomoć za restrukturiranje sporni silosi koristili za ambalažiranje i pakiranje šećera koji je drugdje proizveo korisnik pomoći na temelju druge proizvodne kvote. Prema tome, nije potrebno odgovoriti na argument Talijanske Republike prema kojem su u biti silosi za ambalažiranje ili pakiranje šećera „proizvedenog ispod iznosa kvote na nekom drugom mjestu” obuhvaćeni jednom od iznimaka koje je odredio Sud, pri čemu Sud ne dovodi u pitanje Komisijino utvrđenje prema kojem sporni silosi nisu na datum podnošenja zahtjeva za pomoć za restrukturiranje bili obuhvaćeni jednom od iznimaka koje je odredio Sud.

163    Stoga valja odbiti argument Talijanske Republike.

164    Kao četvrto, Talijanska Republika u biti tvrdi da posljedice financijskog ispravka koji je primijenila Komisija i rastavljanja spornih silosa nisu proporcionalne u odnosu na ciljeve koji se nastoje postići predmetnim propisom, koji će se u potpunosti dosegnuti odricanjem od kvote i konačnim prestankom proizvodnje šećera koja iz toga slijedi.

165    Najprije valja istaknuti da se uništenje proizvodnih postrojenja, uključujući silosa koji su se koristili za skladištenje šećera koji je proizveo korisnik pomoći, nalaže predmetnim propisom samo u slučaju potpunog rastavljanja. Takav zahtjev nije neproporcionalan s obzirom na cilj smanjenja neprofitabilnih proizvodnih kapaciteta šećera u Uniji koji se želi postići predmetnim propisom.

166    Nadalje, ako se na datum podnošenja zahtjeva za pomoć silosi kvalificiraju kao proizvodna postrojenja, njihovo se zadržavanje odobrava u slučaju djelomičnog rastavljanja. U tom slučaju korisnik pomoći neće morati rastaviti silose i moći će nastaviti obavljati gospodarske djelatnosti na djelomično rastavljenoj proizvodnoj lokaciji. Iz tih će razloga primiti iznos pomoći za restrukturiranje koji je 25 % niži od onoga koji bi dobio u slučaju potpunog rastavljanja.

167    Nadalje, valja utvrditi da se pobijanom odlukom Talijanskoj Republici ne nalaže da uništi sporne silose, nego da utvrdi financijski ispravak od 25 % koji odgovara razlici između iznosa pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje i iznosa za pomoć za restrukturiranje za djelomično rastavljanje.

168    Naposljetku, valja podsjetiti da je Sud, što se tiče pitanja proporcionalnosti predmetnog propisa, u presudi od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737), istaknuo da navedena uredba omogućava proizvođaču da slobodno odluči želi li iskoristiti pomoć ili ne, da odabere tvornicu u kojoj će se odreći proizvodne kvote i da po potrebi u cijelosti ili djelomično rastavi proizvodna postrojenja. K tomu, presudio je da korist koju proizvođač može dobiti iz pomoći za restrukturiranje tako velikim dijelom ovisi o njegovu vlastitom izboru. Prema tome, zaključio je da predmetni propis nije neproporcionalan (presuda od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. C‑187/12 i C‑189/12, EU:C:2013:737, t. 44. i 46.).

169    Stoga valja odbiti argument Talijanske Republike.

170    Kao peto, Francuska Republika i Mađarska tvrde da se kriterijem koji je odredila Komisija ne uzima u obzir sezonski karakter proizvodnje šećera te se dovodi u pitanje praktična primjenjivost iznimaka koje je odredio Sud. U tom pogledu, podsjećaju da se zahtjevi za pomoć za restrukturiranje moraju podnijeti državi članici najkasnije do 31. siječnja prije tržišne godine u kojoj se mora odustati od kvote, u skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe br. 320/2006. Međutim, budući da se taj datum nalazi u sezonskom ciklusu proizvodnje šećera, vrlo je vjerojatno da su se silosi još koristili za proizvodnju šećera unutar kvote podnositelja zahtjeva za pomoć za restrukturiranje, uzimajući u obzir njihovu funkcionalnost i uporabu. Stoga Mađarska tvrdi da nije realno da su poduzetnici na taj datum u silosima skladištili isključivo šećer koji su proizveli drugi proizvođači. Francuska Republika dodaje da, u tom pogledu, nije uobičajeno da poduzetnik na istom mjestu ima postrojenje za proizvodnju šećera unutar kvote i silose koji se koriste za skladištenje, pakiranje ili ambalažiranje šećera proizvedenog unutar kvote drugih proizvođača.

171    S jedne strane, činjenica da se uvjeti za iznimke koje je odredio Sud teško mogu ispuniti na datum podnošenja zahtjeva za pomoć za restrukturiranje ne znači da se ti uvjeti ne mogu ispuniti. Komisija se uostalom pozvala na presudu br. 2966 od 15. lipnja 2015. koju je donio Consiglio di Stato (Državno vijeće, Italija), iz koje proizlazi da se od tri silosa prisutna na datum podnošenja predmetnog zahtjeva za pomoć za restrukturiranje za potpuno rastavljanje, jedan silos koristio za skladištenje šećera proizvedenog na proizvodnoj lokaciji poduzetnika korisnika pomoći, dok su se druga dva silosa koristila za skladištenje i ambalažiranje šećera koji su proizveli drugi proizvođači.

172    S druge strane, zadržavanje silosa koji nisu proizvodna postrojenja iznimka je od pravila, kako Sud podsjeća u točki 30. presude od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737), prema kojoj je za dodjelu pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje predmetni industrijski kompleks potrebno u cijelosti isključiti iz uporabe. Prema tome, činjenica da ocjena korištenja silosa na datum podnošenja zahtjeva za pomoć za restrukturiranje rijetko dovodi do isključenja njihove kvalifikacije kao proizvodnih postrojenja samo je posljedica činjenice da je mogućnost nerastavljanja ili čak nastavka korištenja postrojenja koja nisu namijenjena za proizvodnju, istodobno zadržavajući pravo na pomoć za restrukturiranje za potpuno rastavljanje, iznimka od tog pravila koju, kako podsjeća Sud, treba usko tumačiti (vidjeti u tom smislu presudu od 14. studenoga 2013, SFIR i dr., C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737, t. 30.).

173    Stoga valja odbiti argumente Francuske Republike i Mađarske.

174    Kao šesto, Francuska Republika tvrdi da iz mogućnosti izmjene plana restrukturiranja iz članka 11. Uredbe br. 968/2006 proizlazi da se precizno određivanje načina korištenja zadržanih silosa može mijenjati tijekom postupka rastavljanja. Tako se, prema njezinu mišljenju, promjenjiva priroda postupka rastavljanja protivi ocjeni korištenja silosa na datum podnošenja zahtjeva za dodjelu pomoći. Mađarska pak u biti tvrdi da se kriterij koji je odredila Komisija protivi manevarskom prostoru u izradi i provedbi planova restrukturiranja kojim šećerane raspolažu na temelju primjenjivog propisa i osobito članka 4. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 968/2006.

175    S jedne strane, manevarski prostor u izradi plana restrukturiranja kojim raspolažu korisnici pomoći i mogućnost izmjene tog plana restrukturiranja u skladu s člankom 11. Uredbe br. 968/2006 ne smiju dovesti u pitanje odredbe uredbi br. 320/2006 i br. 968/2006 i osobito ključnu obvezu rastavljanja proizvodnih postrojenja iz članka 3. stavka 1. točaka (a) i (b) Uredbe br. 320/2006 koja, u slučaju potpunog rastavljanja, podrazumijeva potpuno uništenje proizvodnih postrojenja koja postoje na datum podnošenja zahtjeva za pomoć.

176    S druge strane, u argumentima Francuske Republike i Mađarske ne uzima se u obzir razlika između potpunog i djelomičnog rastavljanja, koja je međutim svojstvena predmetnom propisu (vidjeti točke 133., 134. i 145. ove presude). Međutim, mogućnost zadržavanja proizvodnih postrojenja, uključujući silose, može se odvijati samo u slučaju djelomičnog rastavljanja i uz niži iznos pomoći od onog koji se prima u slučaju rastavljanja svih proizvodnih postrojenja.

177    Stoga valja odbiti argumente Francuske Republike i Mađarske.

178    Kao sedmo i posljednje, Francuska Republika u biti tvrdi da iz korištenja budućeg vremena u francuskoj verziji izraza „proizvodn[a] postrojenja koja se neće koristiti” iz članka 3. stavka 4. točke (b) Uredbe br. 320/2006 proizlazi da se uvjet koji se odnosi na korištenje postrojenja zadržanih na proizvodnoj lokaciji ne može ocjenjivati na datum podnošenja zahtjeva za pomoć za restrukturiranje.

179    Valja podsjetiti da je, u skladu s člankom 3. stavkom 4. točkom (b) Uredbe br. 320/2006, u slučaju djelomičnog rastavljanja dopušteno zadržati dio proizvodnih postrojenja i rastaviti ona koja u teoriji korisnik pomoći više neće koristiti nakon restrukturiranja. K tomu, u članku 4. stavku 2. Uredbe br. 968/2006 u tom se pogledu pojašnjava da treba rastaviti sva postrojenja „koja nisu namijenjena za drugu proizvodnju ili drugo korištenje lokacije tvornice u skladu s planom restrukturiranja”.

180    Stoga iz zajedničkog tumačenja odredbi navedenih u točki 179. ove presude proizlazi da korisnik pomoći za restrukturiranje za djelomično rastavljanje mora znati, od podnošenja zahtjeva za pomoć za restrukturiranje, koja proizvodna postrojenja više ne namjerava koristiti nakon restrukturiranja i navesti ih u planu restrukturiranja.

181    U tom kontekstu, korištenje budućeg vremena u francuskoj verziji članka 3. stavka 4. točke (b) Uredbe br. 320/2006 ne može biti prepreka kriteriju koji je odredila Komisija.

182    Stoga valja odbiti argument Francuske Republike.

183    Budući da nijedan od argumenata koje su istaknule Talijanska Republika, Francuska Republika i Mađarska nije osnovan, valja odbiti drugi dio drugog tužbenog razloga i stoga drugi tužbeni razlog u cijelosti.

 Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načelâ zaštite legitimnih očekivanja, lojalne suradnje, ne bis in idem i dobre uprave kao i dužnosti brižnog postupanja

184    Treći tužbeni razlog u biti se sastoji od dva dijela. Prvi dio temelji se na povredi načelâ zaštite legitimnih očekivanja, lojalne suradnje i dobre uprave, kao i dužnosti brižnog postupanja. Drugi dio temelji se na povredi načela ne bis in idem.

185    Najprije valja ispitati drugi dio, a zatim prvi dio trećeg tužbenog razloga.

 Drugi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na povredi načela ne bis in idem

186    Talijanska Republika ističe povredu načela ne bis in idem uz obrazloženje da se u biti prethodna Komisijina istraga EX/2008/008/IT odnosila na pitanja jednaka onima koja su predmet istrage EX/2010/010/IT.

187    Komisija osporava argumente Talijanske Republike.

188    Kao prvo, valja utvrditi, poput Komisije, a da pritom nije potrebno odlučiti o tome primjenjuje li se načelo ne bis in idem u okviru postupka poravnanja računa EFSJP‑a, da istrage EX/2008/008/IT i EX/2010/10/IT imaju drukčije ciljeve. Naime, iz izjave o ciljevima koja se odnosi na istragu EX/2008/008/IT, koju je Komisija poslala talijanskim tijelima telefaksom od 10. listopada 2008., proizlazi da je Komisija u biti željela ispitati kontrole koje se odnose na proizvodnju i kretanje šećera od tržišne godine 2006./2007. kao i postojeća izvješća o kontrolama te raspraviti o njima. Suprotno tomu, iz izjave o ciljevima koja se odnosi na istragu EX/2010/10/IT, koju je Komisija poslala talijanskim tijelima telefaksom od 30. kolovoza 2010., proizlazi da je Komisija namjeravala pregledati proizvodne lokacije talijanskih korisnika pomoći za restrukturiranje, raspraviti o kontrolama mjera koje se odnose na restrukturiranje industrije šećera i ispitati odabrana plaćanja.

189    Osim toga, što se tiče istrage EX/2008/008/IT, valja istaknuti da je Komisija 8. travnja 2009. uputila talijanskim tijelima obavijest u smislu članka 11. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 885/2006 koja se sastojala od dopisa i priloga kojim je, u skladu s tom odredbom, obavijestila talijanska tijela o rezultatima te istrage koji su navedeni u predmetnom prilogu. U njemu je, među ostalim, bilo navedeno da su „sveukupno predmetne proizvodne lokacije u Eridaniji [Sadam] već uništene[, da su] se na njihovu mjestu još nalaz[ili] neki silosi za skladištenje i strojevi za pakiranje koji još rade” i da „[p]rema mišljenju inspektora, dosad nije bilo problema”. Međutim, taj ulomak iz obavijesti od 8. travnja 2009., koji je preuzet iz priloga toj obavijesti, odnosi se na izjave tehničkih inspektora Agenzia per le Erogazioni in Agricoltura (AGEA, Agencija za dodjelu pomoći u poljoprivrednom sektoru, Italija) koje su dane tijekom Komisijina posjeta upravnom sjedištu poduzetnika Eridania Sadam i koje je Komisija jednostavno prenijela u okviru iznošenja rezultata istrage EX/2008/008/IT a da pritom nije iz njih izvela zaključke.

190    K tomu, na temelju činjenice da je Komisija, u okviru istrage EX/2008/008/IT, zatražila da joj se dostave izvješća o kontroli i informacije o planovima restrukturiranja dvoje talijanskih poduzetnika koji sudjeluju u programu restrukturiranja ne može se zaključiti da se Komisija usredotočila na pitanje stvarnog rastavljanja svih proizvodnih postrojenja, uključujući sporne silose.

191    Kao drugo, u okviru istrage EX/2010/010/IT, Talijanska Republika u svojim je primjedbama od 2. studenoga 2011. na zapisnik s bilateralnog sastanka od 4. svibnja 2011. (vidjeti točku 28. ove presude) izričito tvrdila da su ta istraga i istraga EX/2008/008/IT različite i osobito da prva obavijest od 9. prosinca 2010., s jedne strane, nije sadržavala nikakvo upućivanje na istragu EX/2008/008/IT ni na provjere koje su provedene u tom okviru i, s druge strane, da su u njoj navedene samo činjenice ili okolnosti koje su utvrđene isključivo tijekom istrage EX/2010/010/IT.

192    S obzirom na prethodno navedeno, prigovor koji se temelji na povredi načela ne bis in idem treba odbiti.

 Prvi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na povredi načelâ zaštite legitimnih očekivanja, lojalne suradnje i dobre uprave kao i dužnosti brižnog postupanja

193    Talijanska Republika u biti tvrdi da je Komisija povrijedila načelâ zaštite legitimnih očekivanja, lojalne suradnje i dobre uprave kao i dužnost brižnog postupanja jer je znala za stajalište talijanskih tijela u pogledu zadržavanja spornih silosa u slučaju potpunog rastavljanja, ali nije podnijela prigovore u tom pogledu sve do istrage EX/2010/010/IT. Prema njezinu mišljenju, činjenica da se pitanje spornih silosa ponovno uključi u istragu EX/2010/010/IT također čini povredu načelâ lojalne suradnje i dobre uprave kao i dužnosti brižnog postupanja.

194    Francuska Republika pak tvrdi da Komisija nije povrijedila načelo lojalne suradnje jer, čak i ako se njezino tumačenje pojma „proizvodna postrojenja” promijenilo tijekom vremena, nije o tome obavijestila sve države članice, što bi, prema njezinu mišljenju, dovelo do nejednakog postupanja između tih država.

195    Komisija osporava argumente Talijanske Republike. K tomu, smatra da argumenti koje je Francuska Republika istaknula u prilog prigovoru koji se temelji na povredi načela lojalne suradnje čine tužbeni razlog koji Talijanska Republika nije istaknula i koji je stoga nedopušten.

196    Kao prvo, zbog razloga navedenih u točkama 188. do 191. ove presude, valja odbiti tvrdnju Talijanske Republike prema kojoj je Komisija ponovno uključila pitanje spornih silosa u istragu EX/2010/010/IT, pri čemu je povrijedila načelâ lojalne suradnje i dobre uprave, kao i dužnost brižnog postupanja.

197    Kao drugo, valja podsjetiti da si u skladu s člankom 4. stavkom 3. UEU‑a, na temelju načela lojalne suradnje i uz puno uzajamno poštovanje, Unija i države članice međusobno pomažu pri obavljanju zadaća koje proizlaze iz Ugovorâ.

198    Načelo lojalne suradnje uzajamne je prirode. Naime, to načelo obvezuje države članice da poduzmu sve potrebne mjere za jamčenje dosega i učinkovitosti prava Unije, a institucijama Unije nalaže uzajamnu obvezu lojalne suradnje s državama članicama (presude od 16. listopada 2003., Irska/Komisija, C‑339/00, EU:C:2003:545, t. 71. i 72. i od 6. studenoga 2014., Grčka/Komisija, T‑632/11, neobjavljena, EU:T:2014:934, t. 34.).

199    Iz sudske prakse navedene u točki 198. ove presude proizlazi da je u ovom slučaju na državama članicama da osiguraju uklanjanje nesigurnosti u pogledu pravilne primjene predmetnog propisa, pri čemu se po potrebi Komisiju pita o mogućnosti dodjele pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje poduzetnicima koji namjeravaju zadržati silose, tim više jer je u skladu s člankom 5. Uredbe br. 320/2006 na državi članici kojoj je podnesen takav zahtjev da donese odluku o dodjeli pomoći za restrukturiranje.

200    U slučaju dvojbi o pravilnoj primjeni predmetnog propisa stoga je na Talijanskoj Republici da postavi pitanja Komisiji.

201    Međutim, iz spisa predmeta ne proizlazi da je Talijanska Republika izričito pitala Komisiju o mogućnosti zadržavanja spornih silosa i ostvarivanja prava na pomoć za restrukturiranje za potpuno rastavljanje. Konkretno, valja utvrditi da to pitanje nisu postavila talijanska tijela u telefaksu od 22. ožujka 2006. koji je poslan Komisiji radi dobivanja pojašnjenja o tumačenju nacrta Uredbe br. 968/2006, osobito u pogledu potpunog rastavljanja. Izvješćem tijela za mirenje od 10. veljače 2013. (vidjeti točku 30. ove presude) također se potvrđuje da Talijanska Republika nije bila jedna od šest država članica koje su postavile konkretna pitanja u pogledu uključivanja silosa u postupke rastavljanja.

202    Stoga, suprotno onomu što tvrdi Talijanska Republika, Komisija nije bila dužna obavijestiti je o svojem stajalištu u pogledu rastavljanja spornih silosa prije istrage EX/2010/010/IT.

203    S obzirom na prethodno navedeno, valja također odbiti argumentaciju Francuske Republike, navedenu u točki 194. ove presude, s obzirom na to da se, u skladu s načelom lojalne suradnje, od Komisije ne može zahtijevati da obavijesti sve države članice o svojem stajalištu o rastavljanju silosa.

204    Naposljetku, člankom 40. petim stavkom Statuta Suda Europske unije, primjenjivog na postupak pred Općim sudom na temelju članka 53. navedenog statuta, utvrđuje se da je prijedlog za uključenje u postupak ograničen na potporu tužbenog zahtjeva jedne od stranaka. K tomu, člankom 145. stavkom 2. Poslovnika određuje se da intervencijski podnesak sadržava, među ostalim, zahtjev intervenijenta kojima podupire, u cijelosti ili djelomično, zahtjev jedne od glavnih stranaka, kao i razloge i argumente intervenijenta.

205    Prema sudskoj praksi, tim se odredbama intervenijentu dodjeljuje pravo da samostalno iznese ne samo argumente, nego i razloge, tim više jer ti argumenti i razlozi idu u potporu zahtjevu jedne od glavnih stranaka i nisu potpuno nepovezana s razmatranjima na kojima se temelji spor koji je nastao između tužitelja i tuženika, što bi dovelo do izmjene njegova predmeta (vidjeti presude od 20. rujna 2011., Regione autonoma della Sardegna i dr./Komisija, T‑394/08, T‑408/08, T‑453/08 i T‑454/08, EU:T:2011:493, t. 41. i 42. i navedenu sudsku praksu te od 14. siječnja 2016., Doux/Komisija, T‑434/13, neobjavljenu, EU:T:2016:7, t. 74. i sudsku praksu).

206    U ovom slučaju, Francuska Republika ističe samostalan tužbeni razlog koji se ne temelji ni na tužbi ni na odgovoru na tužbu, pri čemu u biti tvrdi da je činjenica da Komisija nije obavijestila sve države članice o svojem stajalištu u pogledu zahtjeva za rastavljanje silosa radi dobivanja pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje dovela do nejednakog postupanja među tim državama.

207    Iz toga slijedi da tužbeni razlog koji je istaknula Francuska Republika nije povezan s predmetom spora kako ga definiraju glavne stranke i stoga mijenja okvir predmetnog spora. Stoga ga treba odbaciti kao nedopuštenog u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 205. ove presude.

208    Kao treće, što se tiče načela zaštite legitimnih očekivanja, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da pravo pozivanja na potonje načelo ima svaki pojedinac koji se nalazi u položaju iz kojeg proizlazi da mu je administrativno tijelo Unije dalo povoda za osnovana očekivanja pružajući mu precizna jamstva. Stoga takva jamstva predstavljaju, bez obzira na oblik u kojem su dana, detaljne, bezuvjetne i usklađene informacije koje proizlaze iz ovlaštenih i pouzdanih izvora. Nasuprot tomu, nitko se ne može pozvati na povredu tog načela ako ne postoje konkretna jamstva koja mu je dalo administrativno tijelo (vidjeti presude od 12. rujna 2012., Grčka/Komisija, T‑356/08, neobjavljenu, EU:T:2012:418, t. 108. i navedenu sudsku praksu te od 12. studenoga 2015., Italija/Komisija, T‑255/13, neobjavljenu, EU:T:2015:838, t. 143. i navedenu sudsku praksu).

209    U ovom slučaju valja utvrditi da Talijanska Republika nije dokazala postojanje konkretnih jamstava koje je primila od Komisije u pogledu mogućnosti zadržavanja spornih silosa u slučaju potpunog rastavljanja.

210    Kao prvo, činjenica da Komisija nije iznijela prigovore o zadržavanju spornih silosa tijekom istrage EX/2008/008/IT ne može se izjednačiti sa zauzimanjem stajališta institucije kojim se odobrava tumačenje predmetnog propisa koje su primijenila talijanska tijela. Naime, samo im je izričito i jasno Komisijino očitovanje moglo omogućiti da zaključe da je ta institucija odobrila zadržavanje spornih silosa (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 14. prosinca 2011., Španjolska/Komisija, T‑106/10, neobjavljenu, EU:T:2011:740, t. 69. i navedenu sudsku praksu).

211    Kao drugo, suprotno onomu što tvrdi Talijanska Republika, iz točke 189. ove presude proizlazi da, tijekom istrage EX/2008/008/IT, Komisija nije utvrdila da se silosi nalaze na proizvodnim lokacijama određenih talijanskih poduzetnika i samo je uzela u obzir informacije koje su u tom pogledu dostavili tehnički inspektori AGEA‑e. Nadalje, valja podsjetiti da je u to vrijeme provedba sustava za restrukturiranje i dalje bila u tijeku te stoga zadržavanje silosa nije bilo nezakonito (vidjeti točku 74. ove presude).

212    Kao treće, konkretno jamstvo, u smislu sudske prakse navedene u točki 208. ove presude, ne čini okolnost koju navodi Talijanska Republika prema kojoj Komisija nije iznijela prigovor kad je primila primjerak planova restrukturiranja koje su donijeli korisnici pomoći, kako su ih odobrila talijanska tijela, iz kojih proizlazi da je bilo predviđeno zadržati sporne silose.

213    U tom pogledu, s jedne strane, činjenica da Komisija nije podnijela prigovore nije, u smislu sudske prakse navedene u točki 210. ove presude, izričito i jasno očitovanje da je ta institucija odobrila zadržavanje spornih silosa. S druge strane, valja podsjetiti da je, u skladu s člankom 5. Uredbe br. 320/2006, na državama članicama, a ne na Komisiji da donesu odluku o dodjeli pomoći za restrukturiranje. K tomu, iz članka 9. Uredbe br. 968/2006 proizlazi da su samo države članice odgovorne ocijeniti podobnost zahtjevâ za pomoći za restrukturiranje i provjeriti da planovi restrukturiranja ispunjavaju sve uvjete navedene u članku 9. stavku 2. iste uredbe. Naposljetku valja utvrditi, poput Komisije, da u skladu s člankom 10. stavkom 4. i člankom 11. stavkom 2. trećim podstavkom Uredbe br. 968/2006 institucija prima primjerak planova restrukturiranja koje su odobrile države članice a da se pritom od nje ne zahtijeva da iznese primjedbe u pogledu tih planova.

214    Komisija je na raspravi objasnila da je, kad je primila planove restrukturiranja, provela kontrolu u „statističke” svrhe, u gospodarskom smislu riječi, čiji je cilj u biti provjeriti utjecaj restrukturiranja predmetnog poduzetnika na smanjenje kvota, kao i na proračune koje treba primijeniti. Suprotno tomu, usklađenost provedbe restrukturiranja u odnosu na predmetni propis provjerena je kasnije, odnosno nakon provedbe mjera predviđenih planom restrukturiranja.

215    Stoga valja odbiti prigovor koji se temelji na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja.

216    Kao četvrto i posljednje, Talijanska Republika poziva se na povredu načela dobre uprave i dužnosti brižnog postupanja jer je u biti, prije istrage EX/2010/010/IT, Komisija znala da talijanski poduzetnici, korisnici pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje, namjeravaju zadržati sporne silose, ali nije iznijela nikakav prigovor prije prve obavijesti od 9. prosinca 2010.

217    Valja podsjetiti da se među jamstvima koje pravo Unije dodjeljuje u okviru upravnih postupaka osobito nalazi načelo dobre uprave, sadržano u članku 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, proglašene 7. prosinca 2000. u Nici (SL 2000., C 364, str. 1.), koje obuhvaća obvezu nadležnog tijela da pažljivo i nepristrano ispita sve relevantne elemente konkretnog predmeta (vidjeti presudu od 27. rujna 2012., Applied Microengineering/Komisija, T‑387/09, EU:T:2012:501, t. 76. i navedenu sudsku praksu).

218    Načelo dobre uprave također obuhvaća dužnost brižnog postupanja (mišljenje nezavisnog odvjetnika W. Van Gervena u predmetu Nölle, C‑16/90, EU:C:1991:233, t. 28.). Konkretno, iz sudske prakse proizlazi da dužnost brižnog postupanja znači, među ostalim, da uprava prilikom odlučivanja o položaju dužnosnika ili članova osoblja uzima u obzir sve elemente koji bi mogli utjecati na njezinu odluku i da pritom ne uzima u obzir samo interes službe već i interes dotičnog dužnosnika (vidjeti presudu od 5. prosinca 2006., Angelidis/Parlament, T‑416/03, EU:T:2006:375, t. 117. i navedenu sudsku praksu).

219    U ovom slučaju, kao prvo, iz spisa ne proizlazi da je Komisija prije istrage EX/2010/010/IT ispitala stvarno rastavljanje svih proizvodnih postrojenja talijanskih poduzetnika koji sudjeluju u sustavu za restrukturiranje (vidjeti točke 188. do 190. ove presude). U tom pogledu valja podsjetiti da, prije istrage EX/2010/010/IT, zadržavanje silosa nije bilo nezakonito jer je provedba sustava za restrukturiranje i dalje bila u tijeku (vidjeti točku 211. ove presude). Kao drugo, suprotno onomu što tvrdi Talijanska Republika, uopće nije utvrđeno da je Komisija prije istrage EX/2010/010/IT bila obaviještena o tome da talijanski poduzetnici, korisnici pomoći za restrukturiranje za potpuno rastavljanje, namjeravaju zadržati sporne silose nakon postupaka rastavljanja. Kao treće, u slučaju dvojbi o pravilnoj primjeni predmetnog propisa, na Talijanskoj Republici je da postavi pitanja Komisiji, što međutim nije učinila (vidjeti točke 199. do 201. ove presude). Stoga se Komisiji ne može prigovoriti da je talijanska tijela prvi put obavijestila o svojem stajalištu u pogledu rastavljanja spornih silosa u prvoj obavijesti od 9. prosinca 2010. Stoga Talijanska Republika nije utvrdila da postoji povreda načela dobre uprave i dužnosti brižnog postupanja.

220    S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti prvi dio trećeg tužbenog razloga i stoga treći tužbeni razlog u cijelosti.

 Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 31. stavka 3. drugog podstavka Uredbe br. 1290/2005, članka 11. stavka 3. drugog podstavka, poglavlja 3. Uredbe br. 885/2006 i Komisijinih smjernica iz dokumenta VI/5330/97, kao i obveze obrazlaganja

221    Četvrti tužbeni razlog u biti se sastoji od dva dijela od kojih se prvi temelji na povredi obveze obrazlaganja, članka 31. stavka 3. drugog podstavka Uredbe br. 1290/2005, članka 11. stavka 3. drugog podstavka i poglavlja 3. Uredbe br. 885/2006, kao i neispitivanju stajališta tijela za mirenje i, drugi, na povredi Komisijinih smjernica iz dokumenta VI/5330/97.

 Prvi dio četvrtog tužbenog razloga, koji se u biti temelji na povredi obveze obrazlaganja, članka 31. stavka 3. drugog podstavka Uredbe br. 1290/2005, članka 11. stavka 3. drugog podstavka i poglavlja 3. Uredbe br. 885/2006, kao i neispitivanju stajališta tijela za mirenje

222    Talijanska Republika u biti tvrdi da se pobijanom odlukom povređuju članak 31. stavak 3. drugi podstavak Uredbe br. 1290/2005, članak 11. stavak 3. drugi podstavak i poglavlje 3. Uredbe br. 885/2006. K tomu, u biti se poziva na neispitivanje stajališta tijela za mirenje, kao i na nedostatak u obrazloženju pobijane odluke u tom pogledu.

223    Komisija osporava argumente Talijanske Republike.

224    Kao prvo, što se tiče navodne povrede članka 31. stavka 3. drugog podstavka Uredbe br. 1290/2005, članka 11. stavka 3. drugog podstavka i poglavlja 3. Uredbe br. 885/2006, valja istaknuti, poput Komisije, da Talijanska Republika samo tvrdi da su takve povrede počinjene a da pritom uopće ne potkrepljuje svoje tvrdnje.

225    Međutim, u skladu s člankom 76. točkom (d) Poslovnika, tužba treba sadržavati, osim predmeta spora, tužbene razloge i argumente kao i sažeti prikaz tih razloga, što u ovom slučaju nije ispunjeno.

226    Prema tome, valja odbiti kao nedopušten prigovor Talijanske Republike koji se temelji na povredi članka 31. stavka 3. drugog podstavka Uredbe br. 1290/2005, članka 11. stavka 3. drugog podstavka i poglavlja 3. Uredbe br. 885/2006.

227    Kao drugo, što se tiče prigovora koji se temelji na Komisijinu neispitivanju stajališta koje je tijelo za mirenje iznijelo u svojem izvješću, valja podsjetiti da u skladu s člankom 31. stavkom 3. Uredbe br. 1290/2005:

„Prije donošenja odluke o odbijanju financiranja, nalazi inspekcije Komisije i odgovori države članice priopćuju se u pisanom obliku, nakon čega dvije strane nastoje postići dogovor o mjerama koje je potrebno poduzeti.

Ako se ne postigne dogovor, država članica može zatražiti pokretanje postupka usklađivanja međusobnih stajališta u roku od četiri mjeseca. Izvješće o ishodu postupka dostavlja se Komisiji, koja ga proučava prije donošenja odluke od možebitnom odbijanju financiranja.”

228    Iz te odredbe proizlazi da je Komisija, prije donošenja odluke o odbijanju financiranja, dužna samo „ispitati” izvješće tijela za mirenje i da stoga to izvješće nije obvezujuće za nju.

229    Osim toga, u ovom slučaju iz izvješća tijela za mirenja od 10. veljače 2013. proizlazi da je tijelo za mirenje, s obzirom na poteškoće u tumačenju predmetnog propisa s kojima se suočila sama Komisija, pozvalo Komisiju da razmotri suzdržavanje od svih financijskih ispravaka ili smanjenje njihova iznosa u skladu s dokumentom VI/5330/97.

230    Međutim, u dopisu od 28. ožujka 2014., koji je talijanskim tijelima poslala Komisija nakon objave presude od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737), potonja institucija u biti je odbacila mogućnost suzdržavanja od svih ispravaka ili smanjenja njihova iznosa zbog poteškoća u tumačenju predmetnog propisa, pri čemu je osobito tvrdila da je većina od 23 države članice koje su sudjelovale u sustavu za restrukturiranje industrije šećera jasno protumačila taj propis na način da se njime nalaže rastavljanje silosa i da stoga predmetni propis ne uzrokuje probleme u tumačenju.

231    Stoga je Komisija time implicitno, ali nužno zauzela stajalište o mišljenju koje je tijelo za mirenje iznijelo u svojem izvješću.

232    Naposljetku, suprotno onomu što tvrdi Talijanska Republika, primjereno obrazloženje može biti doslovno preuzimanje primjedbi koje je već iznijela Komisija.

233    Stoga se Talijanska Republika ne može osnovano pozvati ni na neispitivanje stajališta koje je iznijelo tijelo za mirenje ni na nedostatak u obrazloženju pobijane odluke u pogledu tog stajališta.

234    S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti prvi dio četvrtog tužbenog razloga.

 Drugi dio četvrtog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi smjernica iz dokumenta VI/5330/97

235    Talijanska Republika, koju podupiru Francuska Republika i Mađarska, prigovara Komisiji da je povrijedila smjernice iz dokumenta VI/5330/97 jer je u biti, uzimajući u obzir, s jedne strane, objektivne poteškoće u tumačenju predmetnog propisa u pogledu zadržavanja silosa u slučaju potpunog rastavljanja i, s druge strane, činjenicu da su talijanska tijela odmah donijela mjere za ispravljanje nepravilnosti koje je utvrdila Komisija, potonja institucija trebala smanjiti iznos financijskog ispravka koji se odnosi na restrukturiranje industrije šećera, odnosno čak se suzdržati od svih ispravaka u skladu sa smjernicama iz dokumenta VI/5330/97. U tom pogledu ističe da je to rješenje također trebalo biti u skladu s načelima pravičnosti i dobre uprave.

236    Komisija osporava argumente Talijanske Republike.

237    U skladu s prilogom 2. dokumentu VI/5330/97, naslovljenom „Financijske posljedice nedostataka u provedbi kontrola država članica za poravnanje računa Komponente [za jamstva] EFSJP‑a”, financijski se ispravci primjenjuju kada Komisija utvrdi da države članice nisu provele kontrole izričito propisane primjenjivim uredbama ili koje su u svakom slučaju ključne za jamčenje pravilnosti izdataka u okviru Komponente za jamstva EFSJP‑a.

238    U prilogu 2. dokumentu VI/5330/97, naslovljenom „Granični slučajevi”, drugim podstavkom (u daljnjem tekstu: granični slučaj predviđen u prilogu 2. dokumentu VI/5330/97) predviđa se sljedeće:

„Kad propusti proizlaze iz poteškoća u tumačenju tekstova Zajednice, osim u slučaju kad je razumno moguće pretpostaviti da će država članica riješiti te poteškoće s Komisijom i kad su nacionalna tijela učinila sve što je potrebno za popravljanje propusta, odmah po njihovu otkriću ti se čimbenici mogu uzeti u obzir i dovesti do primjene niže stope ispravka ili do toga da se ispravak ne provodi”.

239    Uvodno, valja podsjetiti da, donošenjem pravila administrativnog ponašanja s ciljem da proizvedu vanjske učinke, kao što su smjernice iz dokumenta VI/5330/97 te najavljujući njihovom objavom ili priopćenjem državama članicama, kao u ovom slučaju, da će ih odsad primjenjivati na slučajeve na koje se odnose, predmetna institucija, u ovom slučaju i u ovom predmetu Komisija, samu sebe ograničava u izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti i ne može odstupiti od tih pravila pod prijetnjom izricanja sankcija, ovisno o slučaju, na temelju povrede općih načela prava, kao što su načelâ jednakog postupanja, pravne sigurnosti ili zaštite legitimnih očekivanja. Stoga se ne može isključiti da takva pravila postupanja opće primjene pod određenim uvjetima i ovisno o njihovu sadržaju mogu proizvesti pravne učinke i da osobito uprava u konkretnom slučaju ne može od njih odstupiti a da ne navede razloge koji su u skladu s općim načelima prava, kao što su jednako postupanje ili zaštita legitimnih očekivanja ako takav pristup nije protivan drugim višim pravnim pravilima Unije (vidjeti u tom smislu presude od 9. rujna 2011., Grčka/Komisija, T‑344/05, neobjavljenu, EU:T:2011:440, t. 192.; od 16. rujna 2013., Španjolska/Komisija, T‑3/07, neobjavljenu, EU:T:2013:473, t. 84. i navedenu sudsku praksu i od 10. srpnja 2014., Grčka/Komisija, T‑376/12, EU:T:2014:623, t. 106., (neobjavljenu)).

240    Osim toga, valja napomenuti da je granični slučaj predviđen u prilogu 2. dokumentu VI/5330/97 ponder koji ne daje automatski pravo na njegovu primjenu. Naime, kao što to potvrđuje tekst dokumenta VI/5330/97 koji ga predviđa, njegova primjena podliježe uvjetima, s jedne strane, da nedostatak koji je Komisija utvrdila tijekom postupka poravnanja računa proizlazi iz poteškoća u tumačenju propisa Europske unije i, s druge strane, da su nacionalna tijela učinila sve što je potrebno za ispravljanje nedostatka čim ga je Komisija otkrila.

241    Što se tiče prvog uvjeta primjene graničnog slučaja predviđenog u prilogu 2. dokumentu VI/5330/97, najprije valja istaknuti da su Talijanska Republika, Francuska Republika i Mađarska tvrdile da je nekoliko država članica imalo poteškoća u tumačenju uredbi br. 320/2006 i br. 968/2006, konkretno u pogledu pojma „proizvodna postrojenja” i mogućnosti zadržavanja silosa za skladištenje u okviru potpunog rastavljanja lokacije za proizvodnju šećera. K tomu, Francuska Republika i Mađarska tvrdile su da je sama Komisija imala poteškoća u tumačenju i da se njezino stajalište promijenilo tijekom vremena. Osim toga, tijelo za mirenje smatralo je da je Komisija imala poteškoća u tumačenju jer je 2006. zatražila mišljenje svoje pravne službe. Naposljetku, valja utvrditi da je presudom od 14. studenoga 2013., SFIR i dr. (C‑187/12 do C‑189/12, EU:C:2013:737), uređeno samo pitanje pod kojim se uvjetima silos izuzima iz kvalifikacije proizvodnog postrojenja na koje se odnosi obveza rastavljanja, ali nije odlučeno ni o trenutku u kojem treba ocijeniti korištenje silosa niti uključuje li nužno obveza rastavljanja uništenje proizvodnih postrojenja.

242    Uzimajući u obzir okolnosti navedene u točki 241. ove presude i suprotno onomu što tvrdi Komisija, valja utvrditi da je predmetni propis uzrokovao poteškoće u tumačenju u pogledu pitanja zadržavanja silosa u slučaju potpunog rastavljanja.

243    Ta se tvrdnja ne može osporiti Komisijinim argumentom prema kojem je ona uvijek dostavljala potpuno dosljedne informacije u pogledu obveze rastavljanja silosa državama članicama koje su joj postavile pitanje, koji nije potkrijepljen i u svakom slučaju ne utječe na postojanje objektivnih poteškoća u tumačenju predmetnog propisa u pogledu pitanja zadržavanja silosa u slučaju potpunog rastavljanja.

244    U ovom slučaju prvi uvjet primjene graničnog slučaja predviđenog u prilogu 2. dokumentu VI/5330/97 stoga je ispunjen.

245    Što se tiče drugog uvjeta primjene graničnog slučaja predviđenog u prilogu 2. dokumentu VI/5330/97, prema kojem država članica mora donijeti mjere za ispravljanje nedostatka čim se on otkrije, valja istaknuti da je Talijanska Republika odmah poduzela mjere kako bi postupila u skladu s Komisijinim stajalištem iz prve obavijesti od 9. prosinca 2010., pri čemu je od AGEA‑e zatražila da obustavi oslobađanje od pologa jamstava korisnikâ pomoći za restrukturiranje u skladu s člankom 16. Uredbe br. 968/2006. K tomu, Talijanska Republika podnijela je dopise koje je AGEA‑a uputila talijanskim poduzetnicima, korisnicima pomoći za restrukturiranje, pri čemu je navela da ih AGEA nije mogla osloboditi od pologa jamstva i da ih se opomenulo da rastave silose prije 30. rujna 2011.

246    Drugi uvjet primjene graničnog slučaja predviđenog u prilogu 2. dokumentu VI/5330/97 stoga je također ispunjen.

247    Međutim, iz upotrebe glagola „moći” u tekstu graničnog slučaja predviđenog u prilogu 2. dokumentu VI/5330/97 proizlazi da Komisija raspolaže diskrecijskom ovlasti u svrhu njegove primjene i da stoga nije obvezna suzdržati se od svih financijskih ispravaka ili smanjiti njihov iznos čak i kada su ispunjeni uvjeti navedeni u točki 240. ove presude.

248    Konkretno, Komisija može odbiti primijeniti granični slučaj predviđen u prilogu 2. dokumentu VI/5330/97 ako ta primjena može dovesti do povrede općih načela prava Unije, kao što su načelâ proporcionalnosti i jednakog postupanja.

249    U tom pogledu valja istaknuti da se u prilogu zapisniku s bilateralnog sastanka održanog 4. svibnja 2011. navodi stajalište koje je Komisija zastupala u okviru tog sastanka, prema kojem su talijanski proizvođači šećera dobili pomoć za restrukturiranje za potpuno rastavljanje pri čemu su izbjegavali rastavljanje, za njih nisu nastali nikakvi izdaci u svrhu rastavljanja spornih silosa i ostvarili su financijsku korist od korištenja tih silosa, dok su proizvođači iz drugih država članica koji su rastavili svoje silose za skladištenje morali snositi sve izdatke povezane s tim a da pritom nisu ostvarili nikakvu korist. Komisija je stoga zaključila da u skladu s načelom jednakog postupanja ne može prihvatiti zadržavanje spornih silosa u Italiji s obzirom na to da je uskratila to pravo drugim državama članicama.

250    To je stajalište ponovila Komisija u svojem odgovoru na tužbu u kojem navodi da je zadržavanje spornih silosa talijanskim proizvođačima dalo znatnu prednost u odnosu na njihove konkurente, državljane drugih država članica koji su ih rastavili.

251    S obzirom na prethodno navedeno, Komisija je u biti opravdano smatrala da bi u slučaju da se sporni silosi ne unište, primjena graničnog slučaja predviđenog u prilogu 2. dokumentu VI/5330/97 dovela do nezakonitosti postupanja između talijanskih proizvođača šećera i proizvođača šećera koji su državljani drugih država članica koji su morali uništiti silose kako bi dobili pomoć za restrukturiranje za potpuno rastavljanje.

252    Stoga se Komisiji ne može prigovoriti jer nije primijenila granični slučaj predviđen u prilogu 2. dokumentu VI/5330/97.

253    S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti drugi dio četvrtog tužbenog razloga i stoga četvrti tužbeni razlog u cijelosti.

 Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 9. stavka 3. Uredbe br. 883/2006, načela jednakog postupanja, kao i iskrivljavanju činjenica

254    Peti tužbeni razlog ističe se u potporu zahtjevu za poništenje ispravka primijenjenog na zakašnjelo plaćanje preostalog iznosa premija za klanje povezanih s godinom podnošenja zahtjeva 2004. i u biti se dijeli na tri dijela, od kojih se prvi temelji na povredi članka 9. stavka 3. Uredbe br. 883/2006, drugi na povredi načela jednakog postupanja i, treći na iskrivljavanju činjenica.

 Prvi dio petog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi članka 9. stavka 3. Uredbe br. 883/2006

255    Talijanska Republika u biti prigovara Komisiji da nije priznala da je do prekoračenja rokova plaćanja premija za klanje povezanih s godinom podnošenja zahtjeva 2004. (u daljnjem tekstu: sporna plaćanja) došlo zbog postojanja iznimnih uvjeta upravljanja u smislu članka 9. stavka 3. Uredbe br. 883/2006, kojima se opravdava nepostojanje ispravka u ovom slučaju.

256    Komisija osporava prigovor Talijanske Republike.

257    U skladu s uvodnom izjavom 15. Uredbe br. 883/2006:

„Poljoprivredno zakonodavstvo Zajednice uključuje, za EFJP, rokove za plaćanje potpora korisnicima kojih se države članice moraju pridržavati. Sva plaćanja izvršena nakon tih rokova, te s neopravdanim kašnjenjem u plaćanju, moraju se smatrati nepravilnim izdatkom te stoga ne mogu biti predmetom nadoknada od strane Komisije. Međutim, radi prilagođavanja financijskog učinka razmjerno nastalom kašnjenju u plaćanju, trebalo bi osigurati da Komisija stupnjuje smanjenje u plaćanju prema duljini zabilježenog kašnjenja. Štoviše, treba se utvrditi fiksna granica tako da se smanjenja ne primjenjuju tamo gdje kašnjenja u plaćanju proizlaze iz pravnih sporova.”

258    Člankom 9. Uredbe br. 883/2006, kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 451/2009 od 29. svibnja 2009. o izmjeni Uredbe br. 883/2006 (SL 2009., L 135, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 14., svezak 2., str. 188.), predviđa se:

„1. Izdaci ostvareni nakon rokova za plaćanje prihvatljivi su za financiranje Zajednice i mjesečna plaćanja smanjuju se kako slijedi:

(a)      ako izdatak ostvaren nakon rokova iznosi do 4 % izdataka ostvarenih prije rokova, ne dolazi do smanjenja;

(b)      iznad praga od 4 % svi daljnji izdaci ostvareni sa zakašnjenjem smanjuju se u skladu sa sljedećim pravilima:

–        za izdatke ostvarene u prvom mjesecu nakon mjeseca u kojem je istekao rok za plaćanja, izdaci se smanjuju za 10 %,

–        za izdatke ostvarene u drugom mjesecu nakon mjeseca u kojem je istekao rok za plaćanja, izdaci se smanjuju za 25 %,

–        za izdatke ostvarene u trećem mjesecu nakon mjeseca u kojem je istekao rok za plaćanja, izdaci se smanjuju za 45 %,

–        za izdatke ostvarene u četvrtom mjesecu nakon mjeseca u kojem je istekao rok za plaćanja, izdaci se smanjuju za 70 %,

–        za izdatke ostvarene nakon četvrtog mjeseca od mjeseca u kojem je istekao rok za plaćanja, izdaci se smanjuju za 100 %;

(c)      prag od 4 % iz stavka 1. točke (a) i stavka 1. točke (b) iznosi 5 % za plaćanja za koja rokovi istječu nakon 15. listopada 2009.

[…]

3. Komisija primjenjuje vremensko stupnjevanje različito od onih određenih u stavcima 1. i 2., i/ili niža ili nikakva smanjenja, ako se pojave iznimni uvjeti upravljanja za određene mjere ili ako su države članice iznijele opravdane razloge.

[…]”

259    Prema sudskoj praksi, izdatke financiranja na teret EFSJP‑u treba izračunati pod pretpostavkom da su se poštovali rokovi predviđeni primjenjivim poljoprivrednim propisom. Stoga, kada nacionalna tijela plaćaju pomoći nakon isteka roka, ona terete EFSJP za nepravilne i stoga neprihvatljive izdatke (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 28. listopada 1999., Italija/Komisija, C‑253/97, EU:C:1999:527, t. 126. i od 12. rujna 2007., Grčka/Komisija, T‑243/05, EU:T:2007:270, t. 116.). Slijedom toga, država članica treba urediti svoj sustav kontrola uzimajući u obzir rok za plaćanja pomoći koji je određen pravom Unije. Štoviše, pragom od 4 % ili 5 %, predviđenim člankom 9. stavkom 1. točkama (a) i (c) Uredbe br. 883/2006, upravo se državama članicama daje mogućnost da provedu dodatne kontrole, pri čemu se pojašnjava da broj mjeseci kašnjenja nema nikakav utjecaj na plaćanja koja ne prekoračuju taj prag (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 12. rujna 2007., Grčka/Komisija, T‑243/05, EU:T:2007:270, t. 116.).

260    Osim toga, prema sudskoj praksi, na državi članici je da dokaže da su uvjeti iz članka 9. stavka 3. Uredbe br. 883/2006 ispunjeni, odnosno da dokaže da za određene mjere dolazi do iznimnih uvjeta upravljanja ili da iznese opravdane razloge. Osobito treba dokazati da kašnjenja nisu prekoračila razumne granice (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 18. rujna 2003., Grčka/Komisija, C‑331/00, EU:C:2003:472, t. 117.; od 11. lipnja 2009., Grčka/Komisija, T‑33/07, neobjavljenu, EU:T:2009:195, t. 372. i od 26. rujna 2012., Italija/Komisija, T‑84/09, neobjavljenu, EU:T:2012:471, t. 136.).

261    Naposljetku, članak 9. stavak 3. Uredbe br. 883/2006 kojim se uvodi odstupanje treba usko tumačiti (vidjeti po analogiji presudu od 26. rujna 2012., Italija/Komisija, T‑84/09, neobjavljenu, EU:T:2012:471, t. 137. i navedenu sudsku praksu).

262    U ovom slučaju Talijanska Republika ne osporava da postoje kašnjenja u plaćanju. Ne osporava ni da izdaci plaćeni nakon rokova prekoračuju prag od 5 % izdataka plaćenih prije rokova. Međutim, tvrdi da su kašnjenja bila opravdana iznimnim uvjetima upravljanja. Prema njezinu mišljenju, ti su iznimni uvjeti upravljanja uključivali postojanje nekoliko složenih sudskih postupaka u Italiji, koji se odnose na pravilnost određenih izdataka koji su za nju nastali i činjenicu da je zbog tih postupaka Agenzia veneta per i pagamenti in agricultura (AVEPA, Agencija za plaćanje za regiju Veneto, Italija) suspendirala sva dospjela plaćanja poduzetnicima koji su sudjelovali u tim postupcima.

263    Kao prvo, valja podsjetiti da su, upozorenjem Nucleo Antifrodi Carabiniera di Parma (NAC, jedinica karabinjera za borbu protiv prijevara u Parmi, Italija), AVEPA i AGEA obaviještene 7. veljače 2005. o postojanju navodne prijevare počinjene na štetu fonda, osobito u pogledu posebnih premija za mužjake goveda i plaćanja za ekstenzifikaciju za razdoblje od 2000. do 2003. koje je primilo nekoliko talijanskih poduzetnika.

264    Nakon tog upozorenja pokrenut je kazneni postupak protiv tih poduzetnika pred Tribunale di Treviso (Sud u Trevisu, Italija) s pripremnim ročištem koje je određeno za 2. listopada 2006.

265    S obzirom na prethodno navedeno, AVEPA je donijela mjeru suspenzije svih dospjelih plaćanja dvoje poduzetnika protiv kojih je pokrenut taj kazneni postupak, u skladu s člankom 33. stavkom 1. talijanskog decreto legislativo (Zakonodavna uredba) br. 228/2001 od 18. svibnja 2001. (u daljnjem tekstu: Zakonodavna uredba br. 228), u skladu s kojom: „[p]ostupci plaćanja akreditiranih agencija za plaćanja […] suspendiraju se u pogledu korisnika o kojima su tijela za provjeru i nadzor proslijedila detaljne informacije u pogledu nezakonitog primitka sredstava kojima se tereti proračun Zajednice ili nacionalni proračun i to sve dok se konačno ne utvrde činjenice”.

266    Istodobno je Procura presso la Corte dei Conti per il Veneto (Državno odvjetništvo pri Revizorskom sudu za Veneto, Italija) podnijelo Corteu dei Conti per il Veneto (Revizorski sud za Veneto, Italija) tužbu u pogledu istih činjenica. Taj je sud 23. rujna 2009. donio odluku o blokadi ante causam imovine predmetnih poduzetnika korisnika, kao i plaćanja za koja su ti poduzetnici vjerovnici u odnosu na AVEPA‑u, osim, među ostalim, spornih plaćanja.

267    S obzirom na tu odluku, AVEPA je 19. listopada 2009. ponovno počela isplaćivati određene suspendirane iznose koji nisu bili obuhvaćeni blokadom ante causam, uključujući premije za klanje povezane s godinom podnošenja zahtjeva 2004., koji su predmet spornih plaćanja.

268    Osim toga, valja utvrditi da Talijanska Republika nije tvrdila da su sporna plaćanja predmet kaznenih i računovodstvenih postupaka navedenih u točkama 264. i 266. ove presude. Suprotno tomu, u okviru predmetnog postupka poravnanja priznala je da se sporna plaćanja povezana s proračunskim linijama 050302092124023, 050302102124033 i 050302992128007 nisu mogla konkretno povezati s presudom, pri čemu se pozvala na „neodvojivu povezanost” između, s jedne strane, predmetnih plaćanja u postupcima opisanim u točkama 263. do 266. ove presude i, s druge strane, spornih plaćanja.

269    S obzirom na prethodno navedeno, valja smatrati da se nacionalni postupci na koje se pozvala Talijanska Republika ne odnose na sporna plaćanja i da stoga suspenzija spornih plaćanja nije posljedica sudskog postupka ili presude, nego AVEPA‑ine primjene članka 33. stavka 1. Zakonodavne uredbe br. 228.

270    Kao drugo, valja istaknuti da se postupak suspenzije plaćanja predviđen u članku 33. Zakonodavne uredbe br. 228 primjenjuje preventivno. Taj postupak uključuje da se pretpostavi postojanje nepravilnosti kada nadzorna tijela donesu mišljenje u tom smislu čak i prije nego se konačno utvrde činjenice i isplaćivanje predmetnih iznosa korisniku samo ako je on konačno oslobođen krivnje. Prema sudskoj praksi, takav se pristup stoga u načelu protivi poštovanju rokova plaćanja (presuda od 26. rujna 2012., Italija/Komisija, T‑84/09, neobjavljena, EU:T:2012:471, t. 140.).

271    Stoga valja utvrditi, poput Komisije, da u ovom slučaju postupak suspenzije spornih plaćanja ne čini iznimne uvjete upravljanja. Naime, postupak suspenzije plaćanja predviđen u članku 33. Zakonodavne uredbe br. 228 predstavlja odstupanje od rokova plaćanja koje ometa dobro funkcioniranje primjenjivih pravila Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 26. rujna 2012., Italija/Komisija, T‑84/09, neobjavljena, EU:T:2012:471, t. 142.).

272    Kao treće, unatoč Komisijinu pozivu, koji je tijelo za mirenje navelo u svojem izvješću od 6. svibnja 2014., Talijanska Republika nije podnijela nijedan element kako bi utvrdila da je prag od 5 % prekoračen isključivo zbog plaćanja koja su osporavana pred nacionalnim sudovima.

273    Argument na koji se Talijanska Republika poziva u replici, prema kojem je Komisija u biti pogrešno zahtijevala od nje da utvrdi da je do kašnjenja spornih plaćanja došlo samo zbog jedne presude, treba odbiti. Naime, iz dopisa od 18. siječnja 2012., koji je Komisija poslala Talijanskoj Republici na temelju članka 11. stavka 1. drugog podstavka Uredbe br. 885/2006, osobito proizlazi da je Komisija u svrhu primjene članka 9. stavka 3. Uredbe br. 883/2006 od talijanska tijela zatražila da dokažu da je prag od 4 % iz članka 9. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 883/2006, koji je zatim povećan na 5 % u skladu s člankom 9. stavkom 1. točkom (c) iste uredbe, prekoračen zbog sudskih postupaka, a ne samo jedne presude. Komisija je uostalom u dopisu od 18. siječnja 2012. posljednji put pozvala talijanska tijela da dostave primjerak presuda u kojima se navode prekomjerni iznosi za svaku od sljedećih proračunskih stavaka: 050302092124023, 050302102124033 i 050302992128007.

274    Kao četvrto i posljednje, ni složenošću sudskih postupaka pred Tribunale di Treviso (Sud u Trevisu) i Corte dei Conti per il Veneto (Revizorski sud za Veneto), kao ni iznimnom prirodom ovog slučaja, koje navodi Talijanska Republika, ne može se opravdati kašnjenje u spornim plaćanjima s obzirom na to da se, kao što je to navedeno u točki 259. ove presude, pragom od 5 %, predviđenim u članku 9. stavku 1. točki (c) Uredbe br. 883/2006, upravo se državama članicama daje mogućnost da provedu dodatne kontrole a da pritom broj mjeseci kašnjenja nema utjecaj na plaćanja koja ne prekoračuju taj prag (vidjeti također u tom smislu i po analogiji presude od 5. srpnja 2012., Grčka/Komisija, T‑86/08, EU:T:2012:345, t. 191. i od 26. rujna 2012., Italija/Komisija, T‑84/09, neobjavljenu, EU:T:2012:471, t. 146.).

275    S obzirom na prethodno navedeno, Komisija nije počinila pogrešku time što je smatrala, s jedne strane, da nepoštovanje rokova plaćanja koje proizlazi iz sudskih postupaka treba biti obuhvaćeno pragom od 5 % iz članka 9. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 883/2006 i, s druge strane, da činjenica da izvršenje plaćanja nakon rokova zbog spora za utvrđivanje prihvatljivosti plaćanja koja su nacionalna tijela prethodno odbila ili vratila nije izniman uvjet upravljanja u smislu članka 9. stavka 3. Uredbe br. 883/2006, o čemu je Komisija obavijestila Talijansku Republiku u dopisu od 2. srpnja 2014. (vidjeti točku 41. ove presude).

276    Stoga valja odbiti prvi dio petog tužbenog razloga.

 Drugi dio petog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja

277    Talijanska Republika prigovara Komisiji da je povrijedila načelo jednakog postupanja jer je primijenila ispravak za sporna plaćanja koja se odnose na preostali iznos premija za klanje povezanih s godinom podnošenja zahtjeva 2004., iako su ta plaćanja u sličnoj situaciji kao što je ona zakašnjelih plaćanja koja se odnose na izdatke koji su predmet blokade ante causam koju je proveo Corte dei Conti per il Veneto (Revizorski sud za Veneto) u iznosu od otprilike 4,4 milijuna eura, za koja Komisija nije primijenila nikakav ispravak.

278    Komisija osporava argumente Talijanske Republike.

279    Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da načelo jednakog postupanja ili nediskriminacije zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (presude od 9. rujna 2004., Španjolska/Komisija, C‑304/01, EU:C:2004:495, t. 31.; od 14. prosinca 2004., Swedish Match, C‑210/03, EU:C:2004:802, t. 70. i od 21. srpnja 2011., Nagy, C‑21/10, EU:C:2011:505, t. 47.).

280    Komisija je u odgovoru na tužbu, nakon što je navela da argumentacija Talijanske Republike nije jasna, objasnila da, unatoč zakašnjelim plaćanjima koja su predmet blokade ante causam koju je proveo Corte dei Conti per il Veneto (Revizorski sud za Veneto), potonja plaćanja nisu bila uključena u ispravak zbog toga što se u različitim proračunskim linijama na temelju kojih su prijavljena plaćanja navodi prag od 4 %, što nije bio slučaj sa spornim plaćanjima.

281    Talijanska Republika ne osporava te tvrdnje te samo tvrdi da sva zakašnjela plaćanja na koja se odnosi predmetni postupak poravnanja treba opravdati općom potrebom za blokadom koja se odražava u AVEPA‑inu donošenju mjere suspenzije svih dospjelih plaćanja poduzetnika protiv kojih se vode postupci koji su u tijeku u Italiji, u skladu s člankom 33. Zakonodavne uredbe br. 228.

282    S jedne strane, iz točke 266. odnosno točke 271. ove presude proizlazi, s jedne strane, da Corte dei Conti per il Veneto (Revizorski sud za Veneto) nije uključio sporna plaćanja u iznose koji su predmet blokade ante causam koju je proveo i, s druge strane, da se postupak suspenzije plaćanja predviđen u članku 33. Zakonodavne uredbe br. 228 protivi poštovanju propisa Europske unije o rokovima plaćanja. Talijanska Republika stoga se ne može osnovano pozvati na postojanje opće potrebe za blokadom kojom se opravdava AVEPA‑ina suspenzija spornih plaćanja.

283    S druge strane, Talijanska Republika ne osporava da je u proračunskim linijama, na temelju kojih su prijavljena plaćanja koja odgovaraju iznosu od 4,4 milijuna eura, naveden prag od 4 %, dok prag od 5 % nije bio naveden u proračunskim linijama povezanim sa spornim plaćanjima.

284    S obzirom na prethodno navedeno, Talijanska Republika nije utvrdila da su sporna plaćanja i plaćanja koja su obuhvaćena pragom od 4 %, u iznosu od 4,4 milijuna eura, bila u usporedivoj situaciji i da je Komisija stoga povrijedila načelo jednakog postupanja time što je naložila ispravak samo za sporna plaćanja.

285    Stoga valja odbiti drugi dio petog tužbenog razloga.

 Treći dio petog tužbenog razloga, koji se temelji na iskrivljavanju činjenica

286    Talijanska Republika prigovara Komisiji da je iskrivila činjenice. U tužbi je samo navela da je, „[s] obzirom na prethodna razmatranja, pobijana odluka, u dijelu koji se osporava u ovom tužbenom razlogu, nezakonita zbog iskrivljavanja činjenica”.

287    Komisija nije osporavala taj prigovor u svojim pismenima. Međutim, na raspravi je istaknula zapreku vođenju postupka u pogledu tog prigovora uz obrazloženje da nije bio jasan.

288    Talijanska Republika istaknula je, također na raspravi, nedopuštenost zapreke vođenju postupka na koju se pozvala Komisija, pri čemu je tvrdila da njezina nepravodobnost povređuje kontradiktornost postupka pred Općim sudom. Talijanska Republika ipak je pojasnila da Opći sud može po službenoj dužnosti istaknuti nedopuštenost predmetnog prigovora na raspravi. Naposljetku, u slučaju da Opći sud namjerava to učiniti, Talijanska Republika pojasnila je da je svojim prigovorom, koji se temelji na iskrivljavanju činjenica, u biti željela osporiti ocjenu činjeničnih okolnosti ovog slučaja koju je provela Komisija. Naime, prema mišljenju Talijanske Republike, kašnjenje u plaćanjima opravdano je okolnostima slučaja.

289    Valja podsjetiti da je sud Unije ovlašten procijeniti, u skladu s okolnostima svakog slučaja, opravdava li dobro sudovanje odbijanje prigovora kao neosnovanog, bez prethodnog odlučivanja o njegovoj dopuštenosti (vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 2002., Vijeće/Boehringer, C‑23/00 P, EU:C:2002:118, t. 52.).

290    Iz objašnjenja koja je Talijanska Republika dala na raspravi, navedenih u točki 288. ove presude, proizlazi da je svojim prigovorom koji se temelji na iskrivljavanju činjenica namjeravala implicitno, ali nužno prigovoriti Komisiji da je počinila očitu pogrešku u ocjeni činjeničnih elemenata.

291    Međutim, iz točaka 263. do 275. ove presude proizlazi da činjenične okolnosti koje navodi Talijanska Republika nisu iznimni uvjeti upravljanja u smislu članka 9. stavka 3. Uredbe br. 883/2006 koji mogu opravdati zakašnjela sporna plaćanja. Stoga se Talijanska Republika ne može osnovano pozvati na postojanje očite pogreške u ocjeni kojom je zahvaćena pobijana odluka.

292    Budući da treći dio petog tužbenog razloga nije osnovan, valja ga odbiti a da pritom nije potrebno odlučiti o zaprekama vođenju postupka koje su na raspravi istaknule Komisija i Talijanska Republika.

293    S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti peti tužbeni razlog.

 Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 20. Uredbe br. 501/2008, kao i načela zaštite legitimnih očekivanja i načela da se financijski ispravci pripisuju državama članicama

294    Šesti tužbeni razlog ističe se u potporu zahtjevu za poništenje ispravka koji se primjenjuje na zakašnjelo plaćanje određenih izdataka koji se odnose na djelatnosti informiranja i promoviranja poljoprivrednih proizvoda. Talijanska Republika prigovara Komisiji da je na nju primijenila financijski ispravak za nepoštovanje roka od 60 kalendarskih dana iz članka 20. prvog stavka Uredbe br. 501/2008, između primitka zahtjeva za plaćanje i stvarnog plaćanja određenih pomoći koje se odnose na djelatnosti informiranja i promoviranja poljoprivrednih proizvoda koje je dodijelila tijekom financijskih godina 2009. i 2010. U biti, kao prvo, Talijanska Republika tvrdi da je nepoštovanje roka plaćanja utvrđenog u članku 20. prvom stavku Uredbe br. 501/2008 posljedica toga što su Komisijine službe pogrešno sastavile talijansku verziju članka 20. drugog stavka druge rečenice te uredbe u njezinoj verziji primjenjivoj prije stupanja na snagu ispravka objavljenog u Službenom listu Europske unije od 18. listopada 2012. (SL 2012., L 287, str. 25., u daljnjem tekstu: sporna odredba) i da joj se stoga ne može pripisati prekoračenje roka iz članka 20. prvog stavka Uredbe br. 501/2008. Stoga je, prema njezinu mišljenju, nepravedno da snosi posljedice koje proizlaze iz primjene sporne odredbe tim više jer se u ovom slučaju ne može utvrditi nikakva šteta za proračun Unije. Nadalje, pogreška koju je navodno počinila očito se može opravdati. Kao drugo, tvrdi da financijski ispravak koji je primijenila Komisija ima za učinak da se spornoj odredbi dodijeli retroaktivni učinak protivno načelu zaštite legitimnih očekivanja.

295    Komisija osporava argumente Talijanske Republike.

296    Člankom 20. Uredbe br. 501/2008 određuje se:

„Države članice vrše plaćanja iz članaka 18. i 19. u roku od 60 kalendarskih dana od primitka zahtjeva za plaćanje.

Međutim, ovaj se rok može suspendirati u bilo kojem trenutku unutar 60 dana nakon što je nalog za plaćanje najprije bio evidentiran obavješćivanjem ugovorne organizacije kreditora da zahtjev nije prihvatljiv, bilo zato što iznos ne dospijeva ili zbog toga što nalog nije potkrijepljen neophodnim dokazima za sve dodatne naloge, ili zato što država članica smatra da je potrebno prikupiti dodatne informacije ili izvršiti provjere. Rok plaćanja počinje teći ponovo od dana primitka traženih informacija ili datuma provjera koje je izvršila država članica te koji moraju biti proslijeđeni ili izvršeni, ovisno o slučaju, u roku od 30 kalendarskih dana od obavješćivanja.

[…]”

297    U talijanskoj verziji članka 20. drugog stavka Uredbe br. 501/2008 prije ispravka objavljenog u Službenom listu Europske unije od 18. listopada 2012. određuje se sljedeće:

„Međutim, ovaj se rok može suspendirati u bilo kojem trenutku unutar 60 dana nakon što je nalog za plaćanje najprije bio evidentiran obavješćivanjem ugovorne organizacije kreditora da zahtjev nije prihvatljiv, bilo zato što iznos ne dospijeva ili zbog toga što nalog nije potkrijepljen neophodnim dokazima za sve dodatne naloge, ili zato što država članica smatra da je potrebno prikupiti dodatne informacije ili izvršiti provjere. Rok plaćanja počinje teći ponovo od dana primitka traženih informacija ili datuma provjera koje je izvršila država članica te koji moraju biti proslijeđeni ili izvršeni, ovisno o slučaju, u roku od 30 kalendarskih dana od obavješćivanja.”

(„Tale termine può tuttavia essere sospeso in qualunque momento del periodo di 60 giorni successivo alla prima registrazione della domanda di pagamento, mediante notifica all’organizzazione contraente creditrice che la domanda non è ricevibile, in quanto il credito non è esigibile oppure la domanda non è corredata dei documenti giustificativi necessari per le domande successive o lo Stato membro ritiene necessario richiedere informazioni supplementari o procedere a verifiche. Il termine decorre nuovamente a partire dalla data di ricevimento delle informazioni richieste o dalla data delle verifiche effettuate dallo Stato membro, che devono essere trasmesse o rispettivamente effettuate entro un termine di 30 giorni di calendario a decorrere dalla notifica.”)

298    Ispravkom objavljenim u Službenom listu Europske unije od 18. listopada 2012. u spornoj je odredbi izraz „teče ponovno” („decorre nuovamente”) zamijenjen s „nastavlja teći” („continua a decorrere”).

299    Osim toga, iz sudske prakse proizlazi da potreba za ujednačenim tumačenjem tekstova Unije isključuje mogućnost da se određeni tekst promatra odvojeno, nego zahtijeva da se, u slučaju dvojbe, tumači i primjenjuje s obzirom na verzije sastavljene na ostalim službenim jezicima (presuda od 17. listopada 1996., Lubella, C‑64/95, EU:C:1996:388, t. 17.).

300    Kao prvo, što se tiče prigovora na koje se poziva Talijanska Republika koji se u biti temelje na povredi članka 20. Uredbe br. 501/2008 i nemogućnosti da se talijanskim tijelima pripiše prekoračenje roka plaćanja iz prvog stavka tog članka, s jedne strane, valja istaknuti da je talijanska verzija članka 20. drugog stavka Uredbe br. 501/2008 bila dvosmislena jer se u prvoj rečenici izričito odnosila na suspenziju roka plaćanja utvrđenog u članku 20. prvom stavku te uredbe („ovaj se rok može suspendirati”, na talijanskom jeziku: „tale termine puo’ […] essere sospeso”), dok se činilo da se u drugoj rečenici upućuje na prekid tog roka („[r]ok plaćanja [teče ponovno] od dana primitka traženih informacija ili datuma provjera koje je izvršila država članica”, na talijanskom jeziku: „[i]l termine decorre nuovamente a partire dalla data di ricevimento delle informazioni richieste o dalla data delle verifiche effettuate dallo Stato membro”).

301    S druge strane, Talijanska Republika ne osporava Komisijinu tvrdnju prema kojoj se člancima 2941. i sljedeći člancima talijanskog Građanskog zakonika uvodi razlika između suspenzije rokova i prekida rokova, s obzirom na to da prilikom prekida počinje teći novi rok, dok se u slučaju suspenzije rok koji je istekao prije nastanka razloga za suspenziju dodaje roku koji počinje teći ponovno nakon prestanka događaja kojim se opravdala suspenzija.

302    Prema tome, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 299. ove presude, Talijanska Republika nije mogla tumačiti spornu odredbu na način da joj se njome, na temelju zahtjeva za pružanje informacija ili dodatnih provjera pri ugovornim organizacijama kreditora, dopušta da prekine rok utvrđen u članku 20. prvom stavku Uredbe br. 501/2008 a da pritom prethodno ne provjeri potvrđuju li ostale jezične verzije sporne odredbe njezino tumačenje i da, po potrebi, tumači i primijeni tu odredbu s obzirom na verzije sastavljene na ostalim službenim jezicima, kao i na strukturu i svrhu propisa čiji je ona dio (vidjeti po analogiji presude od 27. listopada 1977., Bouchereau, 30/77, EU:C:1977:172, t. 14. i od 9. siječnja 2003., Givane i dr., C‑257/00, EU:C:2003:8, t. 37.).

303    Međutim, Talijanska Republika u ovom je slučaju primijenila spornu odredbu, neovisno o njezinoj dvosmislenosti s obzirom na članak 20. drugi stavak prvu rečenicu Uredbe br. 501/2008, a da pritom nije uzela u obzir ostale jezične verzije članka 20. drugog stavka Uredbe br. 501/2008, zbog čega je jedina odgovorna za povredu roka plaćanja iz članka 20. prvog stavka Uredbe br. 501/2008.

304    Stoga prigovore koji se temelje na povredi članka 20. Uredbe br. 501/2008 i nemogućnosti da se kašnjenje u plaćanju pripiše Talijanskoj Republici treba odbiti.

305    Kao drugo, što se tiče navodne povrede načela zaštite legitimnih očekivanja zbog retroaktivne primjene sporne odredbe kako je ispravljena 2012., valja podsjetiti da se, prema sudskoj praksi, na to načelo ne može pozvati protiv propisa Unije, osim ako je Unija sama prethodno stvorila situaciju kojom se mogu stvoriti legitimna očekivanja (vidjeti presudu od 15. siječnja 2002., Weidacher, C‑179/00, EU:C:2002:18, t. 31. i navedenu sudsku praksu; presudu od 10. lipnja 2009., Poljska/Komisija, T‑257/04, EU:T:2009:182, t. 245.).

306    Međutim, u ovom se slučaju nije utvrdilo da je Unija stvorila situaciju kojom se Talijanskoj Republici omogućuje da vjeruje u točnost sporne odredbe i da legitimno očekuje da je može primijeniti.

307    Kao prvo, iz obavijesti od 27. travnja 2010., koja je upućena na temelju članka 11. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 885/2006 (vidjeti točku 43. ove presude) u biti proizlazi, s jedne strane, da je Komisija tijekom dviju prethodnih istraga već utvrdila probleme kašnjenja u plaćanju u pogledu Talijanske Republike i, s druge strane, da su Komisijine službe od 2005. u svojoj razmjeni podnesaka s talijanskim tijelima neprestano objašnjavale na koji način valja tumačiti odredbe koje su sada predmet članka 20. Uredbe br. 883/2006.

308    Tako je Komisija, u odgovoru na mjeru upravljanja postupkom donesenu na temelju članka 89. Poslovnika, podnijela dopis od 9. veljače 2006. koji je uputila Talijanskoj Republici u okviru prethodne istrage u kojem je izričito navela da „rok [plaćanja mora] početi teći ponovno čim se dobiju očekivane informacije ili čim se provede provjera”.

309    U tom pogledu valja pojasniti da propis primjenjiv na činjenice na koje se odnosi istraga navedena u točki 308. ove presude nije članak 20. Uredbe br. 501/2008, nego članak 12. stavak 5. Uredbe Komisije br. 94/2002 od 18. siječnja 2002. o utvrđivanju detaljnih pravila za primjenu Uredbe Vijeća (EZ) br. 2826/2000 o informativnim i promotivnim aktivnostima za poljoprivredne proizvode na unutarnjem tržištu (SL 2002., L 17, str. 30.). Međutim, te su dvije odredbe u biti istovjetne. Naime, u skladu s člankom 12. stavkom 5. Uredbe br. 94/2002:

„Države članice vrše plaćanja iz prethodnih članaka u roku od 60 kalendarskih dana od primitka zahtjeva. Međutim, ovaj se rok može suspendirati u bilo kojem trenutku unutar 60 dana nakon što je nalog za plaćanje najprije bio evidentiran obavješćivanjem ugovornog kreditora da njegov zahtjev nije prihvatljiv, bilo zato što iznos njegova zahtjeva ne dospijeva ili zbog toga što nalog nije potkrijepljen neophodnim dokazima za sve dodatne naloge, ili zato što država članica smatra da je potrebno prikupiti dodatne informacije ili izvršiti provjere. Rok plaćanja počinje teći od dana primitka traženih informacija koje moraju biti proslijeđene u roku od 30 kalendarskih dana. U slučaju kada gore navedena plaćanja kasne, osim u slučaju više sile, iznos naknade smanjuje se u skladu s člankom 4. Uredbe (EZ) br. 296/96.”

310    Stoga valja smatrati da je Komisija, prije donošenja pobijane odluke, nekoliko puta obavijestila talijanska tijela o načinu na koji valja izračunati rok plaćanja od 60 dana nakon suspenzije tog roka.

311    Kao drugo, Talijanska Republika na raspravi je potvrdila da je u trenutku kada je pokrenut predmetni postupak poravnanja obavijestila Komisiju o problemu s prijevodom sporne odredbe. Prema tome, Talijanska Republika znala je da sporna odredba možda nije točna, ali ju je ipak namjerno odlučila primijeniti.

312    S obzirom na prethodno navedeno, Talijanska Republika ne može tvrditi da su se na temelju sporne odredbe stvorila legitimna očekivanja.

313    Kao treće i posljednje, valja odbiti argument Talijanske Republike prema kojem nepoštovanje rokova plaćanja nije uzrokovalo štetu za proračun Unije i da je stoga neopravdano da snosi posljedice primjene sporne odredbe.

314    Naime, iz sudske prakse proizlazi da se iz EFJP‑a financiraju samo intervencije koje se provode u skladu s odredbama prava Unije u okviru zajedničke organizacije poljoprivrednih tržišta (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 24. veljače 2005., Grčka/Komisija, C‑300/02, EU:C:2005:103, t. 32. i navedenu sudsku praksu).

315    Međutim, propisom Europske unije nalaže se državama članicama da poštuju rok plaćanja iz članka 20. Uredbe br. 501/2008 pod prijetnjom financijskih sankcija.

316    Najprije, iz uvodne izjave 15. Uredbe br. 883/2006, navedene u točki 257. ove presude, proizlazi da se sva plaćanja izvršena nakon rokova utvrđenih propisom Europske unije za plaćanje potpora korisnicima, s neopravdanim kašnjenjem u plaćanju, moraju smatrati nepravilnim izdatkom koji stoga ne može biti predmet nadoknada od strane Komisije.

317    K tomu, člankom 20. trećim stavkom Uredbe br. 501/2008 određuje se da se „[u] slučaju kada plaćanja kasne, osim u slučaju više sile, iznos mjesečnog predujma koji Komisija plaća državi članici smanjuje […] u skladu s člankom 9. Uredbe […] br. 883/2006”.

318    Naposljetku, u skladu s uvodnom izjavom 19. Uredbe br. 501/2008, „[u] skladu sa zahtjevima upravljanja proračunom, bitno je utvrditi novčane kazne za države članice u slučaju […] zakašnjelo[g] plaćanj[a]”.

319    S obzirom na prethodno navedeno, činjenicom da je Talijanska Republika prekoračila rok plaćanja iz članka 20. prvog stavka Uredbe br. 501/2008 povređuje se propis Europske unije i to je prekoračenje dovoljno da izdaci postanu nepravilni i stoga neprihvatljivi a da pritom nije potrebno utvrditi da postoji šteta za fond.

320    Stoga treba odbiti šesti tužbeni razlog.

321    Budući da nijedan tužbeni razlog koji je istaknula Talijanska Republika nije osnovan, tužba se odbija u cijelosti.

 Troškovi

322    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

323    Budući da Talijanska Republika nije uspjela u svojem zahtjevu, snosit će vlastite troškove i Komisijine troškove.

324    Naposljetku, u skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, države članice koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove.

325    Stoga će Francuska Republika i Mađarska snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (četvrto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Talijanska Republika snosit će vlastite troškove i troškove Europske komisije.

3.      Francuska Republika i Mađarska snosit će vlastite troškove.

Kanninen Schwarcz Iliopoulos

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 12. ožujka 2019.

Potpisi

Sadržaj

*      Jezik postupka: talijanski