PRESUDA OPĆEG SUDA (treće prošireno vijeće)
10. siječnja 2017.(*)
„Izvanugovorna odgovornost – Preciznost tužbe – Zastara – Dopuštenost – Članak 47. Povelje o temeljnim pravima – Razuman rok za suđenje – Imovinska šteta – Pretrpljeni gubici – Kamate na iznos neplaćene novčane kazne – Troškovi bankarske garancije – Gubitak prilike – Neimovinska šteta – Uzročna veza”
U predmetu T‑577/14,
Gascogne Sack Deutschland GmbH, sa sjedištem u Wiedi (Njemačka),
Gascogne, sa sjedištem u Saint‑Paul‑les‑Daxu (Francuska),
koje zastupaju: F. Puel, E. Durand i L. Marchal, odvjetnici,
tužitelji,
protiv
Europske unije, koju zastupa Sud Europske unije, koji je u početku zastupao A. Placco, a zatim J. Inghelram i S. Chantre, u svojstvu agenata,
tuženik,
koju podupire
Europska komisija, koju zastupaju N. Khan, V. Bottka i P. van Nuffel, u svojstvu agenata,
intervenijent,
povodom zahtjeva na temelju članka 268. UFEU‑a kojim se zahtijeva naknada štete koju su tužitelji navodno pretrpjeli zbog trajanja postupka pred Općim sudom u predmetima u kojima su donesene presude od 16. studenoga 2011., Groupe Gascogne/Komisija (T‑72/06, neobjavljena, EU:T:2011:671), i od 16. studenoga 2011., Sachsa Verpackung/Komisija (T‑79/06, neobjavljena, EU:T:2011:674),
OPĆI SUD (treće prošireno vijeće),
u sastavu: S. Papasavvas, predsjednik, I. Labucka, E. Bieliūnas (izvjestiteljica), V. Kreuschitz i I. S. Forrester, suci,
tajnik: G. Predonzani, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 28. lipnja 2016.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Tužbama podnesenima tajništvu Općeg suda 23. veljače 2006., društvo Sachsa Verpackung GmbH, koje je postalo Gascogne Sack Deutschland GmbH, s jedne strane, i društvo Groupe Gascogne SA, koje je postalo Gascogne, s druge strane, pokrenuli su postupak protiv Odluke Komisije C(2005) 4634 od 30. studenoga 2005. o postupku primjene članka [101. UFEU‑a] (predmet COMP/F/38.354 – Industrijske vreće) (u daljnjem tekstu: Odluka C(2005) 4634). Ta su društva u svojim tužbama u biti od Općeg suda zahtijevala da poništi tu odluku u dijelu u kojem se odnosila na njih ili da, podredno, smanji iznos novčane kazne koja im je bila izrečena.
2 Opći sud odbio je te tužbe presudama od 16. studenoga 2011., Groupe Gascogne/Komisija (T‑72/06, neobjavljena, EU:T:2011:671), i od 16. studenoga 2011., Sachsa Verpackung/Komisija (T‑79/06, neobjavljena, EU:T:2011:674).
3 Zahtjevima podnesenima 27. siječnja 2012. Gascogne Sack Deutschland i Groupe Gascogne podnijeli su žalbe protiv presuda od 16. studenoga 2011., Groupe Gascogne/Komisija (T‑72/06, neobjavljena, EU:T:2011:671), i od 16. studenoga 2011., Sachsa Verpackung/Komisija (T‑79/06, neobjavljena, EU:T:2011:674).
4 Sud je odbio te žalbe presudama od 26. studenoga 2013., Gascogne Sack Deutschland/Komisija (C‑40/12 P, EU:C:2013:768), i od 26. studenoga 2013., Groupe Gascogne/Komisija (C‑58/12 P, EU:C:2013:770).
Postupak i zahtjevi stranaka
1 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 4. kolovoza 2014., tužitelji, Gascogne Sack Deutschland i Gascogne, pokrenuli su ovaj postupak protiv Europske unije, koju zastupa Sud Europske unije.
2 Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 17. studenoga 2014., Sud Europske unije istaknuo je prigovor nedopuštenosti na temelju članka 114. stavka 1. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991.
3 Rješenjem od 2. veljače 2015., Gascogne Sack Deutschland i Gascogne/Europska unija (T‑577/14, neobjavljeno, EU:T:2015:80), Opći sud odbio je prigovor nedopuštenosti koji je istaknuo Sud Europske unije te je odredio da će se o troškovima odlučiti naknadno.
4 Zahtjevom podnesenim tajništvu Suda 11. ožujka 2015., Sud Europske unije podnio je žalbu, upisanu pod oznakom C‑125/15 P, protiv rješenja od 2. veljače 2015., Gascogne Sack Deutschland i Gascogne/Europska unija (T‑577/14, neobjavljeno, EU:T:2015:80).
5 Rješenjem od 14. travnja 2015., predsjednik trećeg vijeća Općeg suda prekinuo je, na zahtjev Suda Europske unije, postupak u ovom predmetu do odluke Suda kojom se završava postupak u predmetu C‑125/15 P, Sud/Gascogne Sack Deutschland i Gascogne.
6 Rješenjem od 18. prosinca 2015., Sud/Gascogne Sack Deutschland i Gascogne (C‑125/15 P, neobjavljeno, EU:C:2015:859), predmet je brisan iz upisnika Suda.
7 Nakon nastavka postupka u ovom predmetu, Europska komisija zatražila je aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 15. siječnja 2016. intervenciju u potporu zahtjevu Suda Europske unije.
8 Sud Europske unije podnio je 17. veljače 2016. odgovor na tužbu.
9 Opći sud istog je dana vratio ovaj predmet trećem proširenom vijeću na ponovno suđenje.
10 Opći sud odlučio je 2. ožujka 2016. da druga razmjena podnesaka nije potrebna. Osim toga, u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 89. Poslovnika Općeg suda, taj je sud pozvao Sud Europske unije da navede je li zatražio i dobio odobrenje tužiteljâ i Komisije da podnese određene dokumente koji su se nalazili u prilozima odgovoru na tužbu i koji su bili povezani s predmetom u kojemu je donesena presuda od 16. studenoga 2011., Groupe Gascogne/Komisija (T‑72/06, neobjavljena, EU:T:2011:671, u daljnjem tekstu: predmet T‑72/06), i predmet u kojemu je donesena presuda od 16. studenoga 2011., Sachsa Verpackung/Komisija (T‑79/06, neobjavljena, EU:T:2011:674, u daljnjem tekstu: predmet T‑79/06).
11 Rješenjem od 15. ožujka 2016., Gascogne Sack Deutschland i Gascogne/Europska unija (T‑577/14, neobjavljeno, EU:T:2016:189), predsjednik trećeg proširenog vijeća Općeg suda prihvatio je zahtjev za intervenciju koji je Komisija podnijela u potporu zahtjevu Suda Europske unije te je pojasnio da su prava Komisije ona predviđena člankom 116. stavkom 6. Poslovnika od 2. svibnja 1991.
12 Sud Europske unije odgovorio je 18. ožujka 2016. na pitanje navedeno u točki 14. ove presude. Zahtijevao je da Opći sud utvrdi, kao prvo, da nije morao zatražiti i dobiti odobrenje tužiteljâ i Komisije da podnese dokumente koji su bili povezani s predmetima T‑72/06 i T‑79/06 i, podredno, da su tužitelji i Komisija to odobrenje dali implicitno. Još podrednije, Sud Europske unije zatražio je da se s njegovim odgovorom postupa kao sa zahtjevom za donošenje mjera upravljanja postupkom kojim se želi postići da Opći sud u okviru ove tužbe naloži podnošenje dokumenata koji su dio spisa postupka u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 i, osobito, dokumenata priloženih odgovoru na tužbu.
13 Predsjednik trećeg proširenog vijeća Općeg suda odlučio je 4. travnja 2016., kao prvo, povući iz spisa dokumente koji su se nalazili u prilozima odgovoru na tužbu podnesenom u ovom predmetu i koji su bili povezani s predmetima T‑72/06 i T‑79/06. Ta je odluka bila obrazložena činjenicom, s jedne strane, da Sud Europske unije nije zatražio ni dobio odobrenje stranaka u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 da podnese navedene dokumente i, s druge strane, da nije zatražio pristup spisu navedenih predmeta na temelju članka 38. stavka 2. Poslovnika. Kao drugo, predsjednik trećeg proširenog vijeća Općeg suda odlučio je, na temelju članka 88. stavka 3. Poslovnika, pozvati tužitelje da zauzmu stajalište o zahtjevu za donošenje mjera upravljanja postupkom koji je Sud Europske unije još podrednije podnio u svojem odgovoru od 18. ožujka 2016., navedenom u točki 16. ove presude.
14 Tužitelji su 20. travnja 2016. zahtijevali od Općeg suda da odbije zahtjev za donošenje mjera upravljanja postupkom koji je podnio Sud Europske unije jer taj zahtjev ne ispunjava uvjete iz članka 88. Poslovnika te bi doveo do zaobilaženja pravila o podnošenju dokaza i pristupu spisu koja su propisana tim istim Poslovnikom.
15 Opći sud utvrdio je 27. travnja 2016. da je za odvijanje i rješavanje ovog predmeta, s obzirom na njegov cilj, potrebno staviti na raspolaganje spis predmeta T‑72/06 i T‑79/06. Tako je Opći sud u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 89. Poslovnika odlučio uložiti u spis ovog predmeta spise predmeta T‑72/06 i T‑79/06.
16 Sud Europske unije i tužitelji zatražili su 8. i 20. lipnja 2016. dostavu spisa predmeta T‑72/06 i T‑79/06.
17 Na raspravi održanoj 28. lipnja 2016. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na usmena pitanja koja je postavio Opći sud.
18 Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:
– utvrdi postojanje izvanugovorne odgovornosti Unije zbog postupka pred Općim sudom koji je povrijedio zahtjeve povezane s poštovanjem razumnog roka za suđenje;
– osudi Uniju na plaćanje primjerene i potpune naknade imovinske i neimovinske štete koju su tužitelji pretrpjeli zbog njezina nezakonitog djelovanja, koja odgovara sljedećim iznosima, uz kompenzacijske kamate i zatezne kamate po stopi koju primjenjuje Europska središnja banka (ESB) na svoje glavne operacije refinanciranja, uvećanoj za dva postotna boda, računajući od datuma podnošenja tužbe:
– 1 193 467 eura s osnove pretrpljenih gubitaka zbog dodatnih plaćanja zakonskih kamata primijenjenih na glavnicu sankcije koju je izrekla Komisija duže od razumnog roka;
– 187 571 eura s osnove pretrpljenih gubitaka zbog dodatnih plaćanja bankarske garancije duže od razumnog roka;
– 2 000 000 eura s osnove izgubljene dobiti ili pretrpljenih gubitaka zbog „neizvjesnosti”;
– 500 000 eura s osnove neimovinske štete;
– podredno, ako bi smatrao da iznos pretrpljene štete treba biti predmetom nove procjene, naloži vještačenje u skladu s člankom 65. točkom (d), člankom 66. stavkom 1. i člankom 70. Poslovnika od 2. svibnja 1991.;
– naloži Uniji snošenje troškova.
1 Sud Europske unije, koji podupire Komisija, od Općeg suda zahtijeva da:
– kao prvo, odbaci tužbi kao nedopuštenu;
– podredno, odbije zahtjev za naknadu navodne imovinske i neimovinske štete kao neosnovan;
– još podrednije, odbije kao neosnovan zahtjev za naknadu jer se odnosi na navodnu imovinsku štetu i tužiteljima dodijeli naknadu za navodnu neimovinsku štetu u najvišem iznosu od 5 000 eura;
– tužiteljima naloži snošenje troškova.
Pravo
A – Dopuštenost
1 Sud Europske unije ističe dvije zapreke vođenju postupka, od kojih se prva temelji na nedovoljnoj jasnoći i preciznosti tužbe, a druga na zastari zahtjeva za naknadu navodne neimovinske štete.
1. Glavna zapreka vođenju postupka koja se temelji na nedovoljnoj jasnoći i preciznosti tužbe
1 Na temelju članka 21. prvog stavka Statuta Suda Europske unije, u vezi s člankom 53. prvim stavkom navedenog Statuta i člankom 44. stavkom 1. točkom (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991., svaka tužba mora sadržavati naznaku predmeta spora i sažeti prikaz tužbenih razloga. Oni se moraju navesti na dovoljno jasan i precizan način da tuženiku omoguće pripremu obrane, a Općem sudu da odluči o tužbi, po potrebi i bez dodatnih informacija. Kako bi se zajamčila pravna sigurnost i dobro sudovanje nužno je, da bi tužba bila dopuštena, da bitni činjenični i pravni elementi na kojima se tužba temelji proizlaze makar i sažeto, ali na smislen i razumljiv način, iz samog njezina teksta. Konkretnije, da bi se ispunili ti zahtjevi, tužba za naknadu štete koju je navodno prouzročila neka institucija Unije mora sadržavati elemente na temelju kojih je moguće utvrditi ponašanje koje tužitelj prigovara instituciji, razloge zbog kojih smatra da postoji uzročna veza između ponašanja i štete koju je navodno pretrpio, kao i karakter i opseg te štete (vidjeti presudu od 7. listopada 2015., Accorinti i dr./ESB, T‑79/13, EU:T:2015:756, t. 53. i navedenu sudsku praksu).
2 Argumente koje je iznio Sud Europske unije valja ocijeniti s obzirom na ta razmatranja.
a) Identitet žrtve navodne imovinske i neimovinske štete
1 Sud Europske unije tvrdi da tužbu treba proglasiti nedopuštenom jer nije dovoljno jasna i precizna u pogledu identiteta žrtve navodne imovinske i neimovinske štete.
2 U tom pogledu i kao prvo, iz podnošenja tužbe i njezinih popratnih dokumenata proizlazi da su tužbu podnijeli i Gascogne i Gascogne Sack Deutschland. Osim toga, zahtjevi izneseni u tužbi odnose se na naknadu imovinske i neimovinske štete koju su tužitelji pretrpjeli zbog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 koji su se odnosili na Gascogne, odnosno Gascogne Sack Deutschland.
3 Kao drugo, što se tiče navodne imovinske štete, Sud Europske unije samo je istaknuo da tužitelji nisu dokazali da u pogledu njih postoji takva šteta. Stoga je argumente koje je istaknuo Sud Europske unije, povezane s identitetom žrtve navodne imovinske štete, potrebno, ako je primjenjivo, ispitati u fazi ocjene osnovanosti ove tužbe.
4 Kao treće, što se tiče navodne neimovinske štete, točno je da je tekst tužbe dvosmislen. Međutim, s obzirom na sadržaj cijele tužbe i s obzirom na objašnjenja koja su tužitelji pružili na raspravi, o kojima je Sud Europske unije mogao zauzeti stajalište, valja utvrditi da se tužba odnosi na naknadu neimovinske štete koju je pretrpio svaki od dvojice tužitelja.
5 Tako, što se tiče žrtve navodne štete, sadržaj tužbe omogućuje Sudu Europske unije da pripremi svoju obranu, a Općem sudu da odluči o tužbi.
6 Navod Suda Europske unije koji se temelji na nedovoljnoj jasnoći i preciznosti tužbe u pogledu identiteta žrtve navedenih šteta stoga valja odbiti. Osim toga i zbog istih razloga, navod Suda Europske unije koji se temelji na eventualnom nepostojanju pravnog interesa društva Gascogne Sack Deutschland također valja odbiti.
a) Uzrok, sadržaj i opseg navodne neimovinske štete
1 Sud Europske unije tvrdi da tužbu treba proglasiti nedopuštenom jer nije dovoljno jasna i precizna u pogledu uzroka, sadržaja i opsega navodne neimovinske štete.
2 U tom pogledu najprije valja istaknuti da se argument Suda Europske unije, prema kojem se u tužbi sugerira da navedena neimovinska šteta može proizlaziti iz općeg gospodarskog konteksta ili poteškoće tužiteljâ da pronađu kupca, temelji na ocjeni osnovanosti tužbe i, konkretnije, postojanju uzročne veze između navedene povrede i navodne neimovinske štete.
3 Kao drugo, što se tiče sadržaja navedene neimovinske štete, točno je da je argumentacija tužiteljâ sažeta u pogledu nabrajanja neimovinske štete koju su pretrpjeli. Međutim, ta je argumentacija očito dovoljna s obzirom na objašnjenja i upućivanja iz tužbe. Osim toga, zabuna na koju se poziva Sud Europske unije između navodne imovinske štete koja se sastoji od gubitka prilike i navodne neimovinske štete, kao i rizik od dobivanja dvostruke naknade za istu štetu, proizlaze iz ocjene osnovanosti tužbe.
4 Kao treće, što se tiče opsega navodne neimovinske štete, tužitelji pravilno ističu da se neimovinska šteta na koju se pozivaju po definiciji ne može točno izračunati. Nadalje, tužitelji navode okolnosti koje, prema njihovu mišljenju, opravdavaju iznos tražene naknade. Usto procjenjuju iznos svoje štete. Naposljetku, tužitelji su na raspravi detaljno naveli razdoblje tijekom kojeg su pretrpjeli neimovinsku štetu koju navode. Međutim, ta okolnost nije spriječila Sud Europske unije da se brani. Naime, kao prvo, taj je sud mogao zauzeti stajalište o tom pitanju na raspravi. Kao drugo, Sud ističe zapreku vođenju postupka koja se temelji na zastari zahtjeva za naknadu navodne neimovinske štete. Kao treće, ističe da tužitelji nisu podnijeli dokaz o postojanju neimovinske štete i uzročne veze. Kao četvrto, ta institucija još podrednije tvrdi da neimovinsku štetu koju su pretrpjeli tužitelji treba procijeniti na najviše 5 000 eura.
5 Tako su tužitelji podnijeli dovoljno elemenata koji omogućuju ocjenu uzroka, sadržaja i opsega navodne neimovinske štete te su stoga Sudu Europske unije omogućili da osigura svoju obranu. Osim toga, ti elementi Općem sudu omogućuju da donese odluku.
6 Argumentaciju koju je iznio Sud Europske unije i koja se temelji na nedovoljnoj jasnoći i preciznosti tužbe u pogledu uzroka, sadržaja i opsega navodne neimovinske štete stoga valja odbiti.
7 S obzirom na sve prethodno navedeno, prvu zapreku vođenju postupka treba odbiti u cijelosti.
1. Podredno istaknuta zapreka vođenju postupka koja se temelji na zastari zahtjeva za naknadu navodne neimovinske štete
1 Sud Europske unije ističe da je tužba nedopuštena jer se njome želi dobiti naknada za neimovinsku štetu pretrpljenu više od pet godina prije podnošenja ove tužbe, odnosno prije 4. kolovoza 2009.
2 U tom pogledu valja podsjetiti da se člankom 46. Statuta Suda Europske unije, koji se primjenjuje na postupak pred Općim sudom na temelju članka 53. prve alineje istog Statuta, predviđa sljedeće:
„Postupci protiv Unije u predmetima koji potječu iz izvanugovorne odgovornosti ne mogu se pokrenuti nakon proteka roka od pet godina od nastanka događaja koji je povod pokretanju postupka. Rok zastare prekida se pokretanjem postupka pred Sudom ili ako je prije pokretanja tog postupka oštećena strana podnijela zahtjev nadležnoj instituciji Unije […]”
3 Iz sudske prakse proizlazi da je svrha zastare usklađivanje zaštite prava oštećenika i načela pravne sigurnosti. Trajanje roka zastare utvrđen je, među ostalim, s obzirom na vrijeme potrebno da navodno oštećena strana prikupi potrebne informacije za moguću tužbu te kako bi se provjerilo jesu li činjenice na koje se može pozivati takve da idu u prilog toj tužbi (presuda od 8. studenoga 2012., Evropaïki Dynamiki/Komisija, C‑469/11 P, EU:C:2012:705, t. 33.; vidjeti također u tom smislu rješenje od 18. srpnja 2002., Autosalone Ispra dei Fratelli Rossi/Komisija, C‑136/01 P, EU:C:2002:458, t. 28.).
4 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, rok zastare počinje teći kada su ispunjeni uvjeti o kojima ovisi obveza popravljanja štete (vidjeti presudu od 8. studenoga 2012., Evropaïki Dynamiki/Komisija, C‑469/11 P, EU:C:2012:705, t. 34. i navedenu sudsku praksu).
5 Dakako, članak 46. Statuta Suda treba tumačiti tako da rok ne može biti na štetu oštećenika koji je za činjenicu koja je dovela do nastanka te štete mogao saznati tek naknadno i koji dakle nije mogao raspolagati razumnim rokom za podnošenje svoje tužbe ili svoga zahtjeva prije isteka roka zastare. Međutim, pretpostavke o kojima ovisi obveza naknade štete iz članka 340. drugog stavka UFEU‑a kao i pravila o zastari koja uređuju zahtjeve usmjerene na naknadu navedenih šteta, mogu se temeljiti samo na strogo objektivnim kriterijima (vidjeti presudu od 8. studenoga 2012., Evropaïki Dynamiki/Komisija, C‑469/11 P, EU:C:2012:705, t. 35. i 36. i navedenu sudsku praksu).
6 Osim toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi, subjektivna ocjena postojanja štete oštećenika te štete ne mora biti uzeta u obzir prilikom određivanja početka roka zastare zahtjeva iz osnova izvanugovorne odgovornosti Unije (vidjeti presudu od 8. studenoga 2012., Evropaïki Dynamiki/Komisija, C‑469/11 P, EU:C:2012:705, t. 37. i navedenu sudsku praksu; presudu od 28. veljače 2013., Inalca i Cremonini/Komisija, C‑460/09 P, EU:C:2013:111, t. 70.).
7 U ovom slučaju valja istaknuti da „događaj koji je povod” pokretanju ovog „postupka protiv Unije” jest nepravilnost u postupku zbog navodnog nepoštovanja zahtjeva povezanih s poštovanjem razumnog roka za suđenje (u daljnjem tekstu: razuman rok za suđenje) koje je počinio sud Unije. Stoga pri utvrđivanju početka roka zastare od pet godina koji je predviđen člankom 46. Statuta Suda Europske unije treba uzeti u obzir tu okolnost. Osobito, rok zastare ne može početi teći na dan kada događaj koji je povod štete još traje, već početak tog roka treba utvrditi na dan kada se događaj koji je povod štete u potpunosti konkretizirao.
8 Tako u posebnom slučaju tužbe za naknadu štete kojom se zahtijeva naknada štete koja je navodno pretrpljena zbog moguće povrede razumnog roka za suđenje, početak roka zastare od pet godina iz članka 46. Statuta Suda Europske unije treba utvrditi na dan kad je ta odluka donesena, ako je sporni rok za suđenje završen odlukom. Naime, takav datum predstavlja siguran datum, utvrđen na temelju objektivnih kriterija. Njime se osigurava poštovanje načela pravne sigurnosti i omogućuje zaštita prava tužiteljâ.
9 U ovom predmetu tužitelji traže naknadu štete koju su navodno pretrpjeli zbog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06. Ti su predmeti zaključeni presudama od 16. studenoga 2011., Groupe Gascogne/Komisija (T‑72/06, neobjavljena, EU:T:2011:671), i od 16. studenoga 2011., Sachsa Verpackung/Komisija (T‑79/06, neobjavljena, EU:T:2011:674). Rok zastare stoga je počeo teći 16. studenoga 2011.
10 Osim toga, tužitelji su podnijeli svoje tužbe u ovom predmetu te su tako prekinuli rok zastare 4. kolovoza 2014., odnosno prije isteka roka od pet godina predviđenog člankom 46. Statuta Suda Europske unije. Ova tužba stoga nije zastarjela.
11 S obzirom na prethodno navedeno, drugu zapreku vođenju postupka treba odbiti.
A – Meritum
1 Na temelju članka 340. drugog stavka UFEU‑a, u pogledu izvanugovorne odgovornosti, Unija je, u skladu s općim načelima koja su zajednička pravima država članica, dužna naknaditi svaku štetu koju njezine institucije ili službenici prouzroče pri obavljanju svojih dužnosti.
2 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, iz članka 340. drugog stavka UFEU‑a proizlazi da uspostava izvanugovorne odgovornosti Unije i ostvarenje prava na naknadu pretrpjele štete ovise o ispunjenju skupa uvjeta, odnosno nezakonitosti ponašanja koje se pripisuje instituciji, stvarnog postojanja štete i postojanja uzročne veze između tog ponašanja i štete na koju se poziva (presude od 29. rujna 1982., Oleifici Mediterranei/EEZ, 26/81, EU:C:1982:318, t. 16., i od 9. rujna 2008., FIAMM i dr./Vijeće i Komisija, C‑120/06 P i C‑121/06 P, EU:C:2008:476, t. 106.).
3 Ako jedan od tih uvjeta nije ispunjen, tužbu treba odbiti u cijelosti, a da pritom nije potrebno ispitati jesu li ispunjeni drugi uvjeti za izvanugovornu odgovornost Unije (presuda od 14. listopada 1999., Atlanta/Europska zajednica, C‑104/97 P, EU:C:1999:498, t. 65.; vidjeti također u tom smislu presudu od 15. rujna 1994., KYDEP/Vijeće i Komisija, C‑146/91, EU:C:1994:329, t. 81.). Osim toga, sud Unije nije dužan ispitati postojanje tih uvjeta određenim redoslijedom (presuda od 18. ožujka 2010., Trubowest Handel i Makarov/Vijeće i Komisija, C‑419/08 P, EU:C:2010:147, t. 42.; vidjeti također u tom smislu presudu od 9. rujna 1999., Lucaccioni/Komisija, C‑257/98 P, EU:C:1999:402, t. 13.).
4 Tužitelji u ovom slučaju tvrde, kao prvo, da je trajanjem postupka u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 povrijeđen razuman rok za suđenje. Kao drugo, ističu da im je ta povreda prouzročila štetu koja mora biti nadoknađena.
1. Navodna povreda razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06
1 Tužitelji ističu da je trajanjem postupka u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 povrijeđen razuman rok za suđenje, što predstavlja dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila Unije kojim se pojedincima dodjeljuju prava. Dodaju da je postupak u svakom od tih predmeta trajao 30 mjeseci više od razumnog roka za suđenje s obzirom na, s jedne strane, prosječno trajanje postupka pred Općim sudom u predmetima koji se odnose na primjenu prava tržišnog natjecanja i, s druge strane, posebne okolnosti navedenih predmeta.
2 Sud Europske unije osporava te navode.
3 Naime, s jedne strane, ne može se tvrditi da je došlo do prekoračenja razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 samo na temelju usporedbe trajanja postupka u svakom od ta dva predmeta i utvrđenog prosječnog trajanja postupaka pred Općim sudom između 2006. i 2010. U svakom slučaju, ispitivanje relevantne statistike pokazalo je da je postupak u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 ukupno trajao samo 16 mjeseci više od utvrđenog prosječnog trajanja postupaka između 2006. i 2015. u predmetima koji su se odnosili na primjenu prava tržišnog natjecanja. Isto tako, trajanje razdoblja između završetka pisanog dijela postupka i otvaranja usmenog dijela postupka u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 bilo je samo 16 mjeseci dulje od prosječnog trajanja te faze postupka između 2007. i 2010. u predmetima koji su se odnosili na primjenu prava tržišnog natjecanja.
4 S druge strane, ukupno trajanje postupka u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 kao i trajanje razdoblja između završetka pisanog dijela postupka i otvaranja usmenog dijela postupka u tim predmetima opravdani su složenošću tih predmeta, ograničenim značajem spora za tužitelje, ponašanjem tužiteljâ, ograničenim trajanjem mandata sudaca kao i dugotrajnom bolešću jednog od članova vijeća kojem su dodijeljena dva dotična predmeta.
5 U tom pogledu valja istaknuti da se člankom 47. drugim stavkom Povelje Europske unije o temeljnim pravima propisuje, među ostalim, da „[s]vatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj”.
6 Takvo se pravo, čije je postojanje potvrđeno prije stupanja na snagu Povelje o temeljnim pravima, kao opće načelo prava Unije, smatra primjenjivim u okviru sudskog postupka protiv odluke Komisije (vidjeti presudu od 16. srpnja 2009., Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, C‑385/07 P, EU:C:2009:456, t. 178. i navedenu sudsku praksu).
7 U ovom slučaju, iz temeljitog ispitivanja spisa u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 proizlazi da se, kao što je Sud to pravilno istaknuo u presudama od 26. studenoga 2013., Gascogne Sack Deutschland/Komisija (C‑40/12 P, EU:C:2013:768), i od 26. studenoga 2013., Groupe Gascogne/Komisija (C‑58/12 P, EU:C:2013:770), trajanje postupka u predmetima T‑72/06 i T‑79/06, koje je iznosilo gotovo 5 godina i 9 mjeseci, ne može opravdati nijednom okolnošću koja je svojstvena navedenim predmetima.
8 Kao prvo, valja istaknuti da su se predmeti T‑72/06 i T‑79/06 odnosili na sporove povezane s postojanjem povrede pravila tržišnog natjecanja i da su, prema sudskoj praksi, temeljni zahtjev pravne sigurnosti koju moraju uživati gospodarski subjekti kao i cilj osiguravanja da tržišno natjecanje ne bude iskrivljeno na unutarnjem tržištu od značajnog interesa ne samo za tužitelja i njegove konkurente, nego i za treće osobe, zbog velikog broja osoba kojih se tiče i financijskih interesa u pitanju (presuda od 16. srpnja 2009., Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, C‑385/07 P, EU:C:2009:456, t. 186.).
9 Kao drugo, valja utvrditi da je u svakom od predmeta T‑72/06 i T‑79/06 između, s jedne strane, završetka pisanog dijela postupka podnošenjem odgovora na repliku 20. veljače 2007. i, s druge strane, pokretanja usmenog dijela postupka u prosincu 2010., prošlo oko 3 godine i 10 mjeseci, odnosno 46 mjeseci.
10 Tijekom tog razdoblja provode se, među ostalim, sažetak argumenata stranaka, priprema predmeta, činjenična i pravna analiza sporova i priprema usmenog dijela postupka. Tako trajanje tog razdoblja osobito ovisi o složenosti spora kao i o ponašanju stranaka te naknadnim postupovnim pitanjima.
11 Što se tiče složenosti spora, najprije valja podsjetiti da su se predmeti T‑72/06 i T‑79/06 odnosili na tužbe podnesene protiv odluke Komisije o postupku primjene članka 101. UFEU‑a.
12 Kao što to proizlazi iz spisa predmeta T‑72/06 i T‑79/06, tužbe koje se odnose na Komisijinu primjenu prava tržišnog natjecanja složenije su od drugih vrsta predmeta s obzirom na, među ostalim, dužinu pobijane odluke, obujam spisa i potrebu provedbe temeljite ocjene brojnih složenih činjenica koje su često raspršene u vremenu i prostoru.
13 Tako je trajanje od 15 mjeseci između završetka pisanog dijela postupka i otvaranja usmenog dijela postupka u načelu primjereno za postupanje u predmetima koji se odnose na primjenu prava tržišnog natjecanja, kao što su predmeti T‑72/06 i T‑79/06.
14 Nadalje, potrebno je uzeti u obzir okolnost da je protiv Odluke C(2005) 4634 podneseno više tužbi.
15 Naime, s tužbama koje su podnesene protiv iste odluke koju je Komisija donijela na temelju prava tržišnog natjecanja Unije u načelu je potrebno postupati usporedno, uključujući kada te tužbe nisu spojene. To je usporedno postupanje osobito opravdano povezanošću navedenih tužbi kao i potrebom da se osigura dosljednost njihove analize i odgovora koji na njih valja dati.
16 Tako se usporednim postupanjem u povezanim predmetima može opravdati to da se za svaki dodatni povezani predmet razdoblje između završetka pisanog dijela postupka i otvaranja usmenog dijela postupka produlji za jedan mjesec.
17 U ovom je slučaju protiv Odluke C(2005) 4634 podneseno petnaest tužbi. Međutim, s jedne strane, jedan je tužitelj povukao svoju tužbu protiv te odluke (rješenje od 6. srpnja 2006., Cofira‑Sac/Komisija, T‑43/06, neobjavljeno, EU:T:2006:192). S druge strane, dvije tužbe podnesene protiv Odluke C(2005) 4634 dovele su do objave presuda od 13. rujna 2010., Trioplast Wittenheim/Komisija (T‑26/06, neobjavljena, EU:T:2010:387), i od 13. rujna 2010., Trioplast Industrier/Komisija (T‑40/06, EU:T:2010:388).
18 U tim je okolnostima postupanjem u dvanaest drugih predmeta koji se odnose na tužbe protiv Odluke C(2005) 4634 opravdano produljenje postupka od 11 mjeseci u predmetu T‑72/06 i predmetu T‑79/06.
19 Stoga je trajanje od 26 mjeseci (15 mjeseci plus 11 mjeseci) između završetka pisanog dijela postupka i otvaranja usmenog dijela postupka bilo primjereno za postupanje u svakom od predmeta T‑72/06 i T‑79/06.
20 Naposljetku, stupanj činjenične, pravne i postupovne složenosti predmeta T‑72/06 i T‑79/06 u ovom slučaju ne opravdava dulje trajanje. U tom pogledu osobito valja istaknuti da između završetka pisanog dijela postupka i otvaranja usmenog dijela postupka u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 postupak nije bio prekidan ni u kašnjenju zbog toga što je Opći sud donio neku mjeru upravljanja postupkom.
21 Što se tiče ponašanja stranaka i naknadnih postupovnih pitanja u predmetima T‑72/06 i T‑79/06, činjenica da su tužitelji u listopadu 2010. zatražili ponovno pokretanje pisanog dijela postupka ne može opravdati rok od 3 godine i 8 mjeseci koji je već prošao od podnošenja odgovora na repliku. Osim toga, okolnost da su tužitelji u prosincu 2010. bili obaviješteni da će se rasprava organizirati u veljači 2011. upućuje na to da je taj događaj mogao tek neznatno utjecati na trajanje razdoblja između završetka pisanog dijela postupka i otvaranja usmenog dijela postupka u navedenim predmetima.
22 Stoga, s obzirom na okolnosti predmeta T‑72/06 i T‑79/06, iz razdoblja od 46 mjeseci koje je prošlo između završetka pisanog dijela postupka i otvaranja usmenog dijela postupka proizlazi neopravdano razdoblje nedjelovanja od 20 mjeseci u svakom od tih predmeta.
23 Kao treće, ispitivanje spisa predmeta T‑72/06 i T‑79/06 nije otkrilo nikakvu okolnost na temelju koje bi se moglo zaključiti da je postojalo neopravdano razdoblje nedjelovanja, s jedne strane, između datuma podnošenja tužbi i datuma podnošenja odgovora na repliku te, s druge strane, između otvaranja usmenog dijela postupka i objave presuda od 16. studenoga 2011., Groupe Gascogne/Komisija (T‑72/06, neobjavljena, EU:T:2011:671), i od 16. studenoga 2011., Sachsa Verpackung/Komisija (T‑79/06, neobjavljena, EU:T:2011:674).
24 Iz toga slijedi da je postupkom u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 koji je završio objavom presuda od 16. studenoga 2011., Groupe Gascogne/Komisija (T‑72/06, neobjavljena, EU:T:2011:671), i od 16. studenoga 2011., Sachsa Verpackung/Komisija (T‑79/06, neobjavljena, EU:T:2011:674), povrijeđen članak 47. drugi stavak Povelje o temeljnim pravima jer je trajao 20 mjeseci dulje od razumnog roka za suđenje, što predstavlja dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila Unije kojim se pojedincima dodjeljuju prava.
1. Navodna šteta i navodna uzročna veza
1 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, šteta za koju se zahtijeva naknada u okviru tužbe radi utvrđivanja izvanugovorne odgovornosti Unije mora biti stvarna i odrediva, što je na tužitelju da dokaže (vidjeti presudu od 9. studenoga 2006., Agraz i dr./Komisija, C‑243/05 P, EU:C:2006:708, t. 27. i navedenu sudsku praksu). Tužitelj je dužan podnijeti uvjerljive dokaze o postojanju i opsegu štete na koju se poziva (vidjeti presudu od 16. rujna 1997., Blackspur DIY i dr./Vijeće i Komisija, C‑362/95 P, EU:C:1997:401, t. 31. i navedenu sudsku praksu).
2 I dalje prema ustaljenoj sudskoj praksi, uvjet u pogledu uzročne veze iz članka 340. drugog stavka UFEU‑a odnosi se na postojanje dovoljno izravne uzročne veze između ponašanja institucija i štete (presude od 18. ožujka 2010., Trubowest Handel i Makarov/Vijeće i Komisija, C‑419/08 P, EU:C:2010:147, t. 53., i od 14. prosinca 2005., Beamglow/Parlament i dr., T‑383/00, EU:T:2005:453, t. 193.; vidjeti također u tom smislu presudu od 4. listopada 1979., Dumortier i dr./Vijeće, 64/76, 113/76, 167/78, 239/78, 27/79, 28/79 i 45/79, EU:C:1979:223, t. 21.). Na tužitelju je da dokaže postojanje uzročne veze između prigovorenog ponašanja i štete na koju se poziva (vidjeti presudu od 30. rujna 1998., Coldiretti i dr./Vijeće i Komisija, T‑149/96, EU:T:1998:228, t. 101. i navedenu sudsku praksu).
3 U ovom slučaju, tužitelji tvrde da im je povreda razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 prouzročila imovinsku i neimovinsku štetu.
a) Navodna imovinska šteta i navodna uzročna veza
1 Tužitelji ističu da im je ozbiljna povreda razumnog roka za suđenje prouzročila dvije vrste imovinske štete. Kao prvo, pretrpjeli su gubitak, s jedne strane, zbog plaćanja troškova povezanih s bankarskom garancijom duže od razumnog roka, koju su osigurali kako ne bi odmah platili iznos novčane kazne izrečene Odlukom C(2005) 4634 (u daljnjem tekstu: troškovi bankarske garancije), i, s druge strane, zbog plaćanja, duže od razumnog roka, zakonskih kamata primijenjenih na glavnicu novčane kazne izrečene Odlukom C(2005) 4634 (u daljnjem tekstu: kamate na iznos novčane kazne). Kao drugo, zbog „neizvjesnosti” su izgubili priliku ranije pronaći ulagača, a stoga i priliku da ostvare dobitak i izbjegnu gubitak.
2 Najprije valja ispitati navodnu štetu i navodnu uzročnu vezu u pogledu navodno izgubljene prilike da ranije pronađu ulagača, a zatim i navodnu štetu i navodnu uzročnu vezu u pogledu navodno pretrpljenih gubitaka zbog plaćanja kamata na iznos novčane kazne i zbog plaćanja troškova bankarske garancije.
Navodni gubitak prilike za ranijim pronalaskom ulagača
1 Tužitelji ističu da se grupa našla u financijskim poteškoćama od 2011. Nakon što se obratila svojim vjerovnicima, što se pokazalo nedovoljnim, grupa je krenula u potragu za novim ulagačima. Međutim, da je Odluka C(2005) 4634 postala konačna ranije, ozračje neizvjesnosti u pogledu konačnog iznosa novčane kazne i, konkretnije, rizik od povećanja iznosa te kazne ne bi bili vidljivi te bi bilo moguće brže pronaći ulagača. U tom pogledu, okolnost da je između Groupe Gascogne i konzorcija ulagača koji vodi društvo Biolandes Technologies sklopljen načelni sporazum nekoliko dana nakon objave presuda od 26. studenoga 2013., Gascogne Sack Deutschland/Komisija (C‑40/12 P, EU:C:2013:768), i od 26. studenoga 2013., Groupe Gascogne/Komisija (C‑58/12 P, EU:C:2013:770), dokazuje da je neizvjesnost povezana s iznosom novčane kazne negativno utjecala na vođenje poslova grupe. Naposljetku, vremenski slijed činjenica nedvosmisleno dokazuje odlučujuću povezanost između navodno nerazumnog roka za suđenje i poteškoća grupe Gascogne da pronađe ulagače, čiji je ulog bio odlučujući za rješavanje njezinih financijskih poteškoća.
2 Sud Europske unije osporava te navode.
3 U ovom slučaju valja ocijeniti dokazuju li tužitelji s dovoljnom razinom vjerojatnosti da je Gascogne imao priliku „ranije” pronaći ulagača. Drugim riječima, valja ispitati dokazuju li tužitelji da je Gascogne imao stvarnu i ozbiljnu priliku ranije pronaći ulagača.
4 U tom pogledu, kao prvo, iz spisa proizlazi da je za Gascogne, nakon što je krenuo u potragu za ulagačima, interes izrazilo najviše pet ulagača. Naime, tužitelji u prilogu tužbi podnose poruku elektroničke pošte od 8. studenoga 2012. koja potječe od potencijalnog ulagača iz Ujedinjene Kraljevine. Osim toga, u izvješću nezavisnog stručnjaka od 16. svibnja 2014., sastavljenom u okviru projekta uvjetnog povećanja temeljnog kapitala društva Gascogne SA, navedenog u tužbi, objašnjeno je da je Gascogne nakon postupka javne nabave u siječnju i veljači 2013. zaprimio četiri iskaza interesa investicijskih fondova. Od pet iskaza interesa koje je zaprimio Gascogne, u samo se dvama navodi novčana kazna izrečena Odlukom C(2005) 4634 kao element koji je potrebno uzeti u obzir prije eventualne odluke o ulaganju.
5 Kao drugo, što se tiče dvaju potencijalnih ulagača koji su naveli novčanu kaznu izrečenu Odlukom C(2005) 4634, iz spisa ne proizlazi da se uklanjanje neizvjesnosti povezane s mogućim povećanjem iznosa novčane kazne nalazi među uvjetima za eventualno ulaganje.
6 Naime, s jedne strane, što se tiče poruke elektroničke pošte od 8. studenoga 2012. potencijalnog ulagača iz Ujedinjene Kraljevine, iz njezina je teksta jasno da je upravo postojanje novčane kazne to što je moglo spriječiti eventualno ulaganje. Konkretnije, taj je potencijalni ulagač zahtijevao da Francuska Republika preuzme iznos novčane kazne ili se dogovori s Komisijom kako bi ona odustala od predmeta. Tako je uvjet za eventualno ulaganje bio potpun otpis duga povezanog s tom novčanom kaznom, a ne sigurnost u to da se iznos novčane kazne neće povećati.
7 S druge strane, što se tiče iskaza interesa u kojem je navedeno postojanje novčane kazne izrečene Odlukom C(2005) 4634, u izvješću nezavisnog stručnjaka od 16. svibnja 2014., sastavljenom u okviru projekta uvjetnog povećanja temeljnog kapitala društva Gascogne SA, objašnjeno je da je to eventualno ulaganje bilo osobito uvjetovano otpisom duga povezanog s novčanom kaznom koju je izrekla Komisija. Tako je, još jednom, samo postojanje novčane kazne, a ne sigurnost u to da se njezin iznos neće povećati, bilo uvjet za eventualno ulaganje.
8 Kao treće, dokumenti koje su tužitelji podnijeli ili naveli u tužbi pokazuju da je otpis duga povezanog s novčanom kaznom bio samo jedan od više drugih uvjeta za eventualno ulaganje. Naime, iz poruke elektroničke pošte od 8. studenoga 2012. proizlazi da je postizanje dogovora s potencijalnim ulagačem iz Ujedinjene Kraljevine bilo uvjetovano ispunjavanjem brojnih uvjeta kao što su prodaja jedne grane djelatnosti, otpis zajmova te restrukturiranje i socijalni plan. Isto tako, svaki iskaz interesa naveden u izvješću nezavisnog stručnjaka od 16. svibnja 2014., sastavljenom u okviru projekta uvjetnog povećanja temeljnog kapitala društva Gascogne SA, sadržavao je više kumulativnih uvjeta za ulaganje (prodaja grana djelatnosti, otpis potraživanja, reprogramiranje ili potpuni otpis duga). Međutim, tužitelji ne pokušavaju dokazati da su mogli ispuniti sve uvjete navedene u tim iskazima interesa. Također valja istaknuti da je prilika za ranijim pronalaskom kupca ovisila o volji društva Gascogne da prihvati brojne uvjete postavljene za eventualno ulaganje kao i poslovni projekt povezan s tim ulaganjem.
9 Kao četvrto, valja istaknuti da tužba sadržava više nepotkrijepljenih tvrdnji. Konkretno, tužitelji su samo tvrdili da je jednostavno utvrđenje da su novi ulagači u Gascogne finalizirali sporazum samo nekoliko tjedana nakon presuda od 26. studenoga 2013., Gascogne Sack Deutschland/Komisija (C‑40/12 P, EU:C:2013:768) i od 26. studenoga 2013., Groupe Gascogne/Komisija (C‑58/12 P, EU:C:2013:770) „dovoljan” dokaz da bi situacija tužiteljâ bila uvelike olakšana da je Opći sud donio presude u uobičajenom roku i da bi do preuzimanja grupe došlo puno ranije. Tako nije dokazano da je ulaganje koje se stvarno dogodilo bilo posljedica razjašnjenja situacije tužiteljâ u pogledu eventualnog povećanja iznosa novčane kazne.
10 Iz toga slijedi da tužitelji ne dokazuju da je Gascogne imao ozbiljnu priliku „ranije” pronaći ulagača. Također ne dokazuju ni da je Gascogne izgubio ozbiljnu priliku za ranijim pronalaskom ulagača i da taj gubitak prilike predstavlja štetu koja je za Gascogne stvarna i odrediva.
11 S obzirom na prethodno navedeno, zahtjev za naknadu navodnog gubitka prilike za ranijim pronalaskom ulagača treba odbiti.
Navodno pretrpljeni gubitci zbog plaćanja kamata na iznos novčane kazne i zbog plaćanja troškova bankarske garancije
1 Kao prvo, tužitelji tvrde da su u trenutku podnošenja svojih tužbi u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 odlučili da neće odmah platiti novčanu kaznu koja im je izrečena Odlukom C(2005) 4634. Tužitelji objašnjavaju da su zauzvrat morali, s jedne strane, prihvatiti plaćanje kamata od 15. ožujka 2006. po stopi od 3,56 % na iznos te novčane kazne i, s druge strane, osigurati bankarsku garanciju.
2 Kao drugo, ističu da bi, bez povrede razumnog roka za suđenje presude od 26. studenoga 2013., Gascogne Sack Deutschland/Komisija (C‑40/12 P, EU:C:2013:768) i od 26. studenoga 2013., Groupe Gascogne/Komisija (C‑58/12 P, EU:C:2013:770) bile objavljene oko 30. svibnja 2011. Iz toga zaključuju da se kamate na iznos novčane kazne i troškovi bankarske garancije koje su platili između 30. svibnja 2011., dana kad je Odluka C(2005) 4634 trebala postati konačna i 12. prosinca 2013., dana kad je novčana kazna stvarno plaćena, mogu smatrati neopravdanima i da se stoga trebaju vratiti.
3 Kao treće, u točki 135. mišljenja nezavisne odvjetnice E. Sharpston u predmetu Groupe Gascogne/Komisija (C‑58/12 P, EU:C:2013:360) dokazano je da postoji izravna povezanost između povrede razumnog roka za suđenje te dodatnih troškova povezanih s plaćanjem kamata na iznos novčane kazne i plaćanjem troškova bankarske garancije.
4 Sud Europske unije osporava te navode.
5 Kao prvo, tvrdi da se kamate koje su tužitelji trebali platiti u razdoblju od 30. svibnja 2011. do 12. prosinca 2013. ne mogu smatrati štetom.
6 Kao drugo, smatra da ne postoji dovoljno izravna uzročna veza između, s jedne strane, imovinske štete povezane s troškovima bankarske garancije i kamatama na iznos novčane kazne te, s druge strane, povrede razumnog roka za suđenje. Naime, najprije, te imovinske štete proizlaze iz vlastita izbora tužiteljâ. Nadalje, postojanje uzročne veze ne može se utvrditi samo na temelju utvrđenja da, bez prekoračenja razumnog roka za suđenje, tužitelji ne bi bili obvezni platiti troškove bankarske garancije i kamate na iznos novčane kazne za razdoblje koje odgovara tom prekoračenju. Naposljetku, zbog okolnosti da tužitelji nisu imali dovoljno novčanih sredstava za plaćanje novčane kazne u trenutku donošenja Odluke C(2005) 4634, uzročna veza između navodne imovinske štete i navodne povrede razumnog roka za suđenje nije dovoljno izravna. Osim toga, tužitelji nisu podnijeli zahtjev za privremenu pravnu zaštitu radi suspenzije Odluke C(2005) 4634.
– Uvodne napomene
1 Valja istaknuti da se člankom 2. Odluke C(2005) 4634 predviđalo plaćanje novčanih kazni izrečenih tom odlukom u roku od tri mjeseca od njezine dostave. Na temelju članka 86. Uredbe Komisije (EZ, Euratom) br. 2342/2002 od 23. prosinca 2002. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica (SL 2002., L 357, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 3., str. 7.), u članku 2. te odluke pojašnjeno je da će, po isteku tog roka od tri mjeseca, kamate biti automatski dugovane prema kamatnoj stopi koju ESB primjenjuje na svoje glavne operacije refinanciranja prvog dana tijekom kojeg je donesena navedena odluka, uvećanoj za 3,5 postotna boda, odnosno prema stopi od 5,56 %.
2 U skladu s člankom 299. prvim stavkom UFEU‑a, Odluka C(2005) 4634 izvršiva je jer se njome, u njezinu članku 2., tužiteljima nalaže novčana obveza. Osim toga, podnošenjem tužbe za poništenje protiv te odluke na temelju članka 263. UFEU‑a nije dovedena u pitanje izvršivost navedene odluke jer, u skladu s člankom 278. UFEU‑a, pokretanje postupka pred Sudom Europske unije nema suspenzivni učinak.
3 Komisija je 15. prosinca 2005. tužiteljima dostavila Odluku C(2005) 4634. Tom je prilikom navela da se, ako tužitelji pokrenu postupak pred Općim sudom ili Sudom, neće poduzeti nikakva mjera za povrat tako dugo dok je predmet u tijeku, ako se do datuma isteka roka za plaćanje poštuju dva uvjeta. Na temelju članka 86. stavka 5. Uredbe br. 2342/2002, ta su dva uvjeta bila sljedeća: kao prvo, na potraživanje Komisije trebalo je pripisivati kamate od datuma isteka roka za plaćanje po stopi od 3,56 %, kao drugo, bankarska garancija, koja je prihvatljiva za Komisiju i koja istodobno pokriva dug i kamate ili povećanja duga, trebala je biti osigurana prije krajnjeg roka za plaćanje.
4 U tužbi koju su podnijeli u ovom predmetu tužitelji objašnjavaju da su odlučili da neće odmah platiti iznos novčane kazne koja im je bila izrečena i da će osigurati bankarsku garanciju, u skladu s mogućnošću koju im je ponudila Komisija, uz plaćanje kamata po stopi od 3,56 %.
5 Navodnu imovinsku štetu i navodnu uzročnu vezu između te štete i povrede razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 treba ispitati upravo s obzirom na ta očitovanja.
– Plaćanje kamata na iznos novčane kazne
1 Kao prvo, valja utvrditi da je zbog zajedničke primjene članka 299. prvog stavka i članka 278. UFEU‑a, navedenih u točki 102. ove presude, iznos novčane kazne izrečene Odlukom C(2005) 4634 bio dugovan Komisiji unatoč podnošenju tužbe za poništenje protiv navedene odluke. Tako se kamate na iznos novčane kazne, čija stopa iznosi 3,56 %, trebaju smatrati zateznim kamatama.
2 Kao drugo, valja istaknuti da tužitelji tijekom postupka u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 nisu platili iznos novčane kazne ni zatezne kamate. Tako su tužitelji tijekom postupka u navedenim predmetima raspolagali iznosom koji je odgovarao iznosu te novčane kazne uvećane za zatezne kamate.
3 Međutim, tužitelji nisu podnijeli elemente kojima bi se dokazalo da je u razdoblju koje odgovara prekoračenju razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 iznos zateznih kamata, koje su kasnije plaćene Komisiji, bio veći od koristi koju su mogli imati na temelju raspolaganja iznosom jednakim iznosu novčane kazne uvećane za zatezne kamate. Drugim riječima, tužitelji nisu dokazali da su kamate na iznos novčane kazne koje su tekle tijekom razdoblja koje odgovara prekoračenju razumnog roka za suđenje bile veće od koristi koju su mogle imati na temelju neplaćanja novčane kazne, uvećane za kamate, počevši od dana kad je došlo do povrede razumnog roka za suđenje, i za kamate s dospijećem tijekom odvijanja te povrede.
4 Iz toga slijedi da tužitelji nisu dokazali da su u razdoblju koje odgovara prekoračenju razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 pretrpjeli stvarni i odrediv gubitak zbog plaćanja zateznih kamata na iznos novčane kazne izrečene Odlukom C(2005) 4634.
5 Stoga treba odbiti zahtjev za naknadu navodne štete koja se sastoji od pretrpljenih gubitaka zbog plaćanja kamata na iznos novčane kazne duže od razumnog roka, a da pritom nije potrebno ocijeniti, s jedne strane, koji je tužitelj stvarno platio zatezne kamate i, s druge strane, postoji li navedena uzročna veza.
– Plaćanje troškova bankarske garancije
1 Kao prvo, što se tiče štete, iz spisa proizlazi da je banka društva Groupe Gascogne, koje je postalo društvo Gascogne, pružila garanciju za plaćanje ukupnog iznosa novčane kazne uvećane za zatezne kamate. Osim toga, elementi spisa potvrđuju da je Gascogne troškove bankarske garancije tijekom postupka u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 plaćao u obliku tromjesečnih provizija.
2 Iz toga slijedi da Gascogne Sack Deutschland nije dokazao stvarnost i odredivost štete koju je pretrpio i koja se sastojala od gubitaka pretrpljenih zbog plaćanja troškova bankarske garancije duže od razumnog roka.
3 Stoga treba odbiti zahtjev za naknadu navodne štete koja se sastoji od gubitaka koje je Gascogne Sack Deutschland pretrpio zbog plaćanja troškova bankarske garancije duže od razumnog roka.
4 Suprotno tomu, s obzirom na elemente spisa, valja utvrditi da je Gascogne dokazao da je pretrpio stvarnu i odredivu štetu koja se sastoji od gubitka pretrpljenog zbog plaćanja troškova bankarske garancije tijekom razdoblja koje odgovara prekoračenju razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06.
5 Kao drugo, što se tiče uzročne veze, valja istaknuti, s jedne strane, da Gascogne ne bi morao platiti troškove bankarske garancije tijekom razdoblja koje odgovara prekoračenju razumnog roka za suđenje da u postupku u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 nije došlo do tog prekoračenja.
6 Tako postoji uzročna veza između povrede razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 i nastanka štete koju je pretrpio Gascogne i koja se sastoji od gubitka pretrpljenog zbog toga što je to društvo moralo platiti troškove bankarske garancije tijekom razdoblja koje odgovara prekoračenju tog razumnog roka za suđenje.
7 S druge strane, valja istaknuti da je točno da ponašanje koje se prigovara mora biti odlučujući uzrok štete (rješenje od 31. ožujka 2011., Mauerhofer/Komisija, C‑433/10 P, neobjavljeno, EU:C:2011:204, t. 127., i presuda od 10. svibnja 2006., Galileo International Technology i dr./Komisija, T‑279/03, EU:T:2006:121, t. 130.; vidjeti također u tom smislu presudu od 18. ožujka 2010., Trubowest Handel i Makarov/Vijeće i Komisija, C‑419/08 P, EU:C:2010:147, t. 61.). Drugim riječima, čak i slučaju da su institucije eventualno pridonijele šteti čija se naknada zahtijeva, spomenuti doprinos mogao bi biti premalen zbog odgovornosti drugih osoba, kao eventualno ovdje tužitelja (presuda od 18. ožujka 2010., Trubowest Handel i Makarov/Vijeće i Komisija, C‑419/08 P, EU:C:2010:147, t. 59., i rješenje od 31. ožujka 2011., Mauerhofer/Komisija, C‑433/10 P, neobjavljeno, EU:C:2011:204, t. 132.).
8 Osim toga, već je bilo presuđeno da navodna šteta, koja se sastoji od troškova bankarske garancije koji su nastali za društvo sankcionirano odlukom Komisije koju je Opći sud kasnije poništio, ne proizlazi izravno iz nezakonitosti te odluke jer ta šteta proizlazi iz vlastita izbora tog društva da osigura bankarsku garanciju kako ne bi izvršilo obvezu plaćanja novčane kazne u roku koji je određen spornom odlukom (vidjeti u tom smislu presudu od 21. travnja 2005., Holcim (Deutschland)/Komisija, T‑28/03, EU:T:2005:139, t. 123., i rješenje od 12. prosinca 2007., Atlantic Container Line i dr./Komisija, T‑113/04, neobjavljeno, EU:T:2007:377, t. 38.).
9 Međutim, u ovom slučaju valja istaknuti da, kao prvo, u trenutku kad su tužitelji 23. veljače 2006. podnijeli svoje tužbe u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 i u trenutku kad je Gascogne u ožujku 2006. osigurao bankarsku garanciju, povreda razumnog roka za suđenje nije bila očekivana. Osim toga, Gascogne je mogao legitimno očekivati da će se s navedenim tužbama postupati u razumnom roku.
10 Kao drugo, do prekoračenja razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 došlo je nakon prvotnog izbora društva Gascogne da osigura bankarsku garanciju.
11 Tako se činjenice u ovom predmetu znatno razlikuju od činjenica utvrđenih u presudi od 21. travnja 2005., Holcim (Deutschland)/Komisija (T‑28/03, EU:T:2005:139), i u rješenju od 12. prosinca 2007., Atlantic Container Line i dr./Komisija (T‑113/04, neobjavljeno, EU:T:2007:377), koje su navedene u točki 118. ove presude. Stoga se povezanost između prekoračenja razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 i plaćanja troškova bankarske garancije tijekom razdoblja koje odgovara tom prekoračenju, suprotno navodima Suda Europske unije, ne može prekinuti prvotnim izborom društva Gascogne da ne plati odmah novčanu kaznu izrečenu Odlukom C(2005) 4634 i da osigura bankarsku garanciju.
12 Iz toga slijedi da postoji dovoljno izravna uzročna veza između povrede razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 i gubitka koji je Gascogne pretrpio zbog plaćanja troškova bankarske garancije tijekom razdoblja koje odgovara prekoračenju navedenog roka.
13 Kao treće, tužitelji tvrde da su pretrpjeli štetu u razdoblju između 30. svibnja 2011., dana kad je Odluka C(2005) 4634 trebala postati konačna, i 12. prosinca 2013., dana kad je novčana kazna stvarno plaćena.
14 U tom pogledu najprije valja istaknuti da se tužitelji u svojim tužbama pozivaju na povredu razumnog roka za suđenje isključivo u predmetima T‑72/06 i T‑79/06. Tužitelji se stoga ne pozivaju na povredu razumnog roka za suđenje zbog ukupnog trajanja postupka, s jedne strane, u predmetu T‑72/06 zajedno s predmetom u kojem je donesena presuda od 26. studenoga 2013., Groupe Gascogne/Komisija (C‑58/12 P, EU:C:2013:770), i, s druge strane, u predmetu T‑79/06 zajedno s predmetom u kojem je donesena presuda od 26. studenoga 2013., Gascogne Sack Deutschland/Komisija (C‑40/12 P, EU:C:2013:768).
15 Tako je u ovom slučaju utvrđeno samo da je u postupcima u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 povrijeđen razuman rok za suđenje (vidjeti točku 78. ove presude).
16 Nadalje, povreda razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 završila je objavom presuda od 16. studenoga 2011., Groupe Gascogne/Komisija (T‑72/06, neobjavljena, EU:T:2011:671), i od 16. studenoga 2011., Sachsa Verpackung/Komisija (T‑79/06, neobjavljena, EU:T:2011:674).
17 Tako su od 16. studenoga 2011. tužitelji bili u mogućnosti ocijeniti, s jedne strane, postojanje povrede razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 te, s druge strane, štetu koju je pretrpio Gascogne i koja se sastoji od gubitka pretrpljenog zbog plaćanja troškova bankarske garancije tijekom razdoblja koje odgovara prekoračenju navedenog roka.
18 Osim toga, u žalbama koje su 27. siječnja 2012. podnijeli protiv presuda od 16. studenoga 2011., Groupe Gascogne/Komisija (T‑72/06, neobjavljena, EU:T:2011:671), i od 16. studenoga 2011., Sachsa Verpackung/Komisija (T‑79/06, neobjavljena, EU:T:2011:674), tužitelji su istaknuli da im je pretjerano trajanje postupka u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 prouzročilo ozbiljne financijske posljedice te su na temelju toga zatražili smanjenje novčane kazne za koju su bili zajednički i solidarno odgovorni.
19 Naposljetku, Odluka C(2005) 4634, kojim je tužiteljima izrečena novčana kazna, postala je konačna tek 26. studenoga 2013. te je mogućnost osiguranja bankarske garancije, koju je ponudila Komisija, istekla na taj dan jer su tužitelji odlučili podnijeti žalbu protiv presuda od 16. studenoga 2011., Groupe Gascogne/Komisija (T‑72/06, neobjavljena, EU:T:2011:671) i od 16. studenoga 2011., Sachsa Verpackung/Komisija (T‑79/06, neobjavljena, EU:T:2011:674).
20 Iz toga slijedi da plaćanje troškova bankarske garancije nakon objave presuda od 16. studenoga 2011., Groupe Gascogne/Komisija (T‑72/06, neobjavljena, EU:T:2011:671) i od 16. studenoga 2011., Sachsa Verpackung/Komisija (T‑79/06, neobjavljena, EU:T:2011:674), kojima je završena povreda razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06, nije dovoljno izravno uzročno povezano s tom povredom jer plaćanje takvih troškova proizlazi iz osobnog i neovisnog izbora tužiteljâ nakon navedene povrede da ne plate novčanu kaznu, ne zatraže suspenziju Odluke C(2005) 4634 i da protiv gore navedenih presuda podnesu žalbu.
21 Iz svega prethodno navedenoga proizlazi da postoji dovoljno izravna uzročna veza između, s jedne strane, povrede razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 te, s druge strane, štete koju je Gascogne pretrpio prije objave presuda od 16. studenoga 2011., Groupe Gascogne/Komisija (T‑72/06, neobjavljena, EU:T:2011:671) i od 16. studenoga 2011., Sachsa Verpackung/Komisija (T‑79/06, neobjavljena, EU:T:2011:674) te koja se sastoji od plaćanja troškova bankarske garancije tijekom razdoblja koje odgovara prekoračenju tog razumnog roka.
Procjena pretrpljene imovinske štete
1 Kao prvo, valja podsjetiti da je postupak u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 trajao 20 mjeseci dulje od razumnog roka za suđenje u svakom od tih predmeta (vidjeti točku 78. ove presude).
2 Kao drugo, tužitelji tvrde da su pretrpjeli štetu u razdoblju od 30. svibnja 2011., dana kad je Odluka C(2005) 4634 trebala postati konačna, do 12. prosinca 2013., dana kad je novčana kazna stvarno plaćena.
3 U tom pogledu, s jedne strane, tužitelji u tužbi pojašnjuju da se ukupni troškovi povezani s bankarskom garancijom koje su platili „nakon 30. svibnja 2011.” trebaju smatrati pretrpljenim gubitcima. U potporu svojem zahtjevu za naknadu podnose potvrde o plaćanju koje je banka izdavala od drugog tromjesečja 2011.
4 Tako, s obzirom na razloge tužbe, zahtjev za naknadu iznosa od 184 571 eura, koji su tužitelji podnijeli u svojem drugom zahtjevu, odgovara plaćanju troškova bankarske garancije koji su nastali od 30. svibnja 2011.
5 Međutim, iz pravila koja uređuju postupak pred sudovima Unije, osobito iz članka 21. Statuta Suda Europske unije i članka 44. stavka 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991., proizlazi da u načelu spor i njegove granice određuju stranke i da sud Unije ne može odlučivati ultra petita (presude od 10. prosinca 2013., Komisija/Irska i dr., C‑272/12 P, EU:C:2013:812, t. 27., i od 3. srpnja 2014., Electrabel/Komisija, C‑84/13 P, neobjavljena, EU:C:2014:2040, t. 49.).
6 Tako Opći sud ne može odstupiti od zahtjeva tužiteljâ i po službenoj dužnosti odlučiti da se nadoknadi šteta pretrpljena prije 30. svibnja 2011., odnosno šteta pretrpljena u razdoblju koje se kronološki razlikuje od razdoblja za koje tužitelji tvrde da su u njemu pretrpjeli štetu.
7 S druge strane, troškovi bankarske garancije koje je Gascogne platio nakon 16. studenoga 2011. nisu dovoljno izravno uzročno povezani s povredom razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 (vidjeti točku 130. ove presude).
8 Stoga u ovom slučaju šteta koja se može nadoknaditi odgovara troškovima bankarske garancije koje je Gascogne platio između 30. svibnja 2011. i 16. studenoga 2011.
9 Kao treće, iz dokumenata koje su podnijeli tužitelji proizlazi da je Gascogne troškove bankarske garancije plaćao tromjesečno i da je tromjesečnu proviziju morao platiti u cijelosti ako je bankarska provizija nastavila teći tijekom novog tromjesečja. Ti dokumenti također dokazuju da su za drugo, treće i četvrto tromjesečje 2011. troškovi bankarske garancije koje je platio Gascogne iznosili 19 945,21 eura, 20 120,38 eura i 20 295,55 eura.
10 Stoga su troškovi bankarske garancije koje je imao Gascogne iznosili 6 648,40 eura u lipnju 2011., 20 120,38 eura u trećem tromjesečju 2011. i 20 295,55 eura u četvrtom tromjesečju 2011.
11 Iz toga slijedi da su troškovi bankarske garancije koje je Gascogne platio u razdoblju od 30. svibnja 2011. do 16. studenoga 2011. iznosili 47 064,33 eura.
12 S obzirom na prethodno navedeno, društvu Gascogne valja dodijeliti naknadu u iznosu od 47 064,33 eura kao naknadu imovinske štete koja mu je nanesena zbog povrede razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 i koja se sastoji od plaćanja dodatnih troškova bankarske garancije.
a) Navodna neimovinska šteta i navodna uzročna veza
1 Tužitelji ističu da je povreda razumnog roka za suđenje prouzročila više neimovinskih šteta, odnosno štetu nanesenu ugledu poduzetnika, neizvjesnost u planiranju odluka koje treba donijeti, poteškoće u upravljanju samim poduzetnikom i, naposljetku, tjeskobu i neugodnost članova upravnih tijela i zaposlenika društva. Osim toga, između povrede razumnog roka za suđenje i navodne neimovinske štete postoji izravna uzročna veza. Tužitelji procjenjuju da njihova neimovinska šteta iznosi najmanje 500 000 eura.
2 Sud Europske unije odgovara, kao prvo, da tužitelji ne navode elemente koji čine njihovu neimovinsku štetu i ne dokazuju da su pretrpjeli stvarnu i odredivu štetu. Kao drugo i podredno, tužitelji nisu dokazali postojanje uzročne veze između povrede razumnog roka za suđenje i neimovinske štete koju navode. Kao treće i još podrednije, neimovinsku štetu treba procijeniti na najviše 5 000 eura.
3 Stoga valja ocijeniti, kao prvo, neimovinsku štetu koju su navodno pretrpjeli članovi upravnih tijela i zaposlenici tužiteljâ te, kao drugo, neimovinsku štetu koju su navodno pretrpjeli sami tužitelji.
Neimovinska šteta koju su navodno pretrpjeli članovi upravnih tijela i zaposlenici tužiteljâ
1 Valja istaknuti da se zahtjevi iz tužbe odnose isključivo na vlastite interese tužiteljâ, a ne na osobne interese njihovih upravitelja ili zaposlenika. Osim toga, tužitelji se ne pozivaju na prijenos prava ili izričito ovlaštenje na temelju kojeg bi bili ovlašteni podnijeti zahtjev za naknadu štete koju su pretrpjeli njihovi upravitelji i zaposlenici.
2 Tako zahtjev za naknadu neimovinske štete koju su navodno pretrpjeli upravitelji i zaposlenici tužiteljâ treba odbaciti kao nedopušten jer iz spisa ne proizlazi da su upravitelji i zaposlenici ovlastili tužitelje da u njihovo ime podnesu tužbu za naknadu štete (vidjeti u tom smislu rješenje od 12. svibnja 2010., CPEM/Komisija, C‑350/09 P, neobjavljeno, EU:C:2010:267, t. 61. i presudu od 30. lipnja 2009., CPEM/Komisija, T‑444/07, EU:T:2009:227, t. 39. i 40.).
3 U svakom slučaju, nije dokazano da postoji šteta koju su pretrpjeli upravitelji ili zaposlenici tužiteljâ. Naime, s jedne strane, tužitelji se oslanjaju na puke tvrdnje i ne podnose nijedan konkretni element koji bi dokazao tjeskobu i neugodnost koje su njihovi upravitelji i zaposlenici pretrpjeli zbog povrede razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06. S druge strane, tužitelji nisu dokazali da su njihovi upravitelji i zaposlenici pretrpjeli osobnu i izravnu štetu koja je različita od one koju su oni osobno pretrpjeli.
4 Stoga zahtjev za naknadu neimovinske štete koju su navodno pretrpjeli članovi upravnih tijela i zaposlenici tužiteljâ treba odbaciti kao nedopušten i, u svakom slučaju, odbiti kao neosnovan.
Neimovinska šteta koju su navodno pretrpjeli tužitelji
1 Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je tužitelj, ako ne podnese nijedan element na temelju kojeg bi se dokazalo postojanje i utvrdio opseg nematerijalne ili neimovinske štete, dužan barem dokazati da mu je inkriminirano ponašanje zbog težine prouzročilo takvu štetu (vidjeti u tom smislu presude od 16. srpnja 2009., SELEX Sistemi Integrati/Komisija, C‑481/07 P, neobjavljena, EU:C:2009:461, t. 38., od 28. siječnja 1999., BAI/Komisija, T‑230/95, EU:T:1999:11, t. 39. i od 16. listopada 2014., Evropaïki Dynamiki/Komisija, T‑297/12, neobjavljena, EU:T:2014:888, t. 31., 46. i 63.).
2 U tom pogledu, kao prvo, valja naglasiti da se u tužbi navodi samo povreda ugleda tužiteljâ, ali ne i druga pojašnjenja.
3 U tim okolnostima tužitelji nisu dokazali da je povreda razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 mogla naštetiti njihovu ugledu.
4 U svakom je slučaju utvrđenje povrede razumnog roka za suđenje, navedeno u točki 78. ove presude, s obzirom na predmet i težinu te povrede, u ovom slučaju dovoljno za naknadu štete nanesene ugledu koju navode tužitelji.
5 Kao drugo, okolnost da su tužitelji bili dovedeni u situaciju neizvjesnosti, osobito u pogledu uspjeha njihove tužbe protiv Odluke C(2005) 4634, svojstvena je svakom sudskom postupku. Osim toga, tužitelji su nužno bili svjesni da su predmeti T‑72/06 i T‑79/06 bili u određenoj mjeri složeni i da je ta složenost bila povezana, s jedne strane, s brojem usporednih uzastopnih tužbi koje su pred Općim sudom bile podnesene na različitim jezicima postupka protiv Odluke C(2005) 4634 i, s druge strane, s potrebom da taj sud temeljito prouči opsežne spise i osobito potrebom da utvrdi činjenice i ispita meritum spora.
6 Međutim, postupak u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 trajao je 5 godina i 9 mjeseci, što je bilo duže od očekivanog trajanja koje su tužitelji mogli predvidjeti, osobito u trenutku podnošenja svojih tužbi. Osim toga, iz postupka u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 proizlazi razdoblje od 3 godine i 10 mjeseci koje je prošlo između završetka pisanog dijela postupka i otvaranja usmenog dijela postupka. Ti rokovi nipošto nisu opravdani donošenjem mjera upravljanja postupkom, mjera izvođenja dokaza ili naknadnim postupovnim pitanjima.
7 U tim je okolnostima povreda razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 mogla dovesti tužitelje u situaciju neizvjesnosti koja je bila veća od neizvjesnosti koju inače uzrokuje sudski postupak. To produljeno stanje neizvjesnosti nužno je utjecalo na planiranje odluka koje treba donijeti i na upravljanje tih društava te stoga predstavlja neimovinsku štetu.
8 Kao treće, u okolnostima ovog slučaja, neimovinska šteta koju su tužitelji pretrpjeli zbog produljenog stanja neizvjesnosti u koje su bili dovedeni nije u potpunosti nadoknađena utvrđenjem povrede razumnog roka za suđenje.
9 Tužitelji u tom pogledu ističu da se njihova neimovinska šteta, s obzirom na okolnosti, treba procijeniti na „najmanje” 500 000 eura.
10 Međutim, kao prvo, tužitelji nisu podnijeli dostatne elemente kojima bi se opravdao iznos od „najmanje” 500 000 eura koji se zahtijeva kao naknada neimovinske štete. Također valja istaknuti da se iznos koji traže tužitelji odnosi na naknadu više neimovinskih šteta, a osobito štete nanesene ugledu koja nije dokazana i koja je, u svakom slučaju, dovoljno nadoknađena utvrđenjem povrede razumnog roka za suđenje (vidjeti točke 152. do 154. ove presude).
11 Kao drugo, Sud je presudio da, vodeći računa o potrebi da se osigura poštovanje pravila tržišnog natjecanja Unije, sudac Unije žalitelju ne može dopustiti da jedino na osnovi nepoštovanja razumnog roka za suđenje dovede u pitanje osnovanost ili iznos novčane kazne dok je ukupnost žalbenih razloga usmjerenih protiv utvrđenja izvršenih o pitanju iznosa te novčane kazne i ponašanja koja su njome sankcionirana bili odbijeni (presuda od 26. studenoga 2013., Groupe Gascogne/Komisija, C‑58/12 P, EU:C:2013:770, t. 78.; vidjeti također u tom smislu presudu od 16. srpnja 2009., Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, C‑385/07 P, EU:C:2009:456, t. 194. i od 8. svibnja 2014., Bolloré/Komisija, C‑414/12 P, neobjavljena, EU:C:2014:301, t. 105.).
12 Iz toga slijedi da nepoštovanje razumnog roka za suđenje, u okviru ispitivanja sudskog postupka protiv odluke Komisije kojom se poduzetniku izriče novčana kazna zbog povrede pravnih pravila tržišnog natjecanja Unije, ne može dovesti do potpunog ili djelomičnog poništenja novčane kazne izrečene tom odlukom (presude od 26. studenoga 2013., Groupe Gascogne/Komisija, C‑58/12 P, EU:C:2013:770, t. 78. i od 26. studenoga 2013., Kendrion/Komisija, C‑50/12 P, EU:C:2013:771, t. 88.; vidjeti također u tom smislu presudu od 8. svibnja 2014., Bolloré/Komisija, C‑414/12 P, neobjavljena, EU:C:2014:301, t. 107.).
13 Međutim, s obzirom na visinu naknade koju tužitelji traže kao naknadu neimovinske štete koju su pretrpjeli, njezinom dodjelom doveo bi se u pitanje, u činjeničnom pogledu, iznos novčane kazne koja je tužiteljima izrečena Odlukom C(2005) 4634, iako nije dokazano da je povreda razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 utjecala na iznos te novčane kazne.
14 Tako se iznos koji traže tužitelji ne može smatrati relevantnim kriterijem za procjenu iznosa naknade koju imaju pravo zahtijevati.
15 Stoga, s obzirom na ocjene iznesene u točkama 155. do 164. ove presude i osobito s obzirom na opseg povrede razumnog roka za suđenje, ponašanje tužiteljâ, potrebu da se osigura poštovanje pravila tržišnog natjecanja Unije te učinkovitost ove tužbe, valja odlučiti ex aequo et bono da naknada u visini od 5 000 eura, dodijeljena svakom tužitelju, predstavlja primjerenu naknadu štete koju su pretrpjeli zbog produljenog stanja neizvjesnosti u kojem su se našli tijekom postupka u predmetu T‑72/06, odnosno T‑79/06.
a) Kamate
1 Tužitelji od Općeg suda traže da iznosu naknade koji bi im mogao dodijeliti pripišu kompenzacijske i zatezne kamate po stopi koju ESB primjenjuje na svoje glavne operacije refinanciranja, uvećanoj za dva postotna boda, računajući od datuma podnošenja tužbe.
2 U tom pogledu valja razlikovati kompenzacijske kamate od zateznih kamata (presuda od 27. siječnja 2000., Mulder i dr./Vijeće i Komisija, C‑104/89 i C‑37/90, EU:C:2000:38, t. 55.).
3 Kao prvo, što se tiče kompenzacijskih kamata, valja podsjetiti da se ne mogu zanemariti nepovoljne posljedice koje proizlaze iz vremena proteklog od nastanka štetnog događaja do procjene naknade s obzirom na to da valja voditi računa o padu vrijednosti valute (vidjeti u tom smislu presude od 3. veljače 1994., Grifoni/Komisija, C‑308/87, EU:C:1994:38, t. 40. i od 13. srpnja 2005., Camar/Vijeće i Komisija, T‑260/97, EU:T:2005:283, t. 138.). Svrha je kompenzacijskih kamata neutralizirati protek vremena do sudske procjene iznosa štete, neovisno o bilo kakvom zakašnjenju koje je skrivio dužnik (presuda od 12. veljače 2015., Komisija/IPK International, C‑336/13 P, EU:C:2015:83, t. 37.).
4 Kraj razdoblja na temelju kojeg nastaje pravo na tu valutnu revalorizaciju mora se, u načelu, podudarati s danom objave presude u kojoj je utvrđena obveza naknade štete koju je pretrpio tužitelj (vidjeti u tom smislu presude od 19. svibnja 1992., Mulder i dr./Vijeće i Komisija, C‑104/89 i C‑37/90, EU:C:1992:217, t. 35.; od 13. srpnja 2005., Camar/Vijeće i Komisija, T‑260/97, EU:T:2005:283, t. 142. i 143. i od 26. studenoga 2008., Agraz i dr./Komisija, T‑285/03, neobjavljena, EU:T:2008:526, t. 54. i 55.).
5 U ovom slučaju, s jedne strane, naknada dodijeljena svakom tužitelju kao naknada pretrpljene neimovinske štete obuhvaća razdoblje prije dana objave ove presude te stoga ne treba dodijeliti kompenzacijske kamate za razdoblje prije tog dana.
6 S druge strane, što se tiče naknade koja se društvu Gascogne duguje kao naknada pretrpljene imovinske štete, iz sudske prakse navedene u točki 168. ove presude proizlazi da tužitelji imaju pravo zahtijevati da se toj naknadi pripišu kompenzacijske kamate od 30. svibnja 2011.
7 Međutim, tužitelji u drugom zahtjevu traže, kao što su potvrdili na raspravi, da se iznosu naknade, koju imaju pravo zahtijevati, pripišu kompenzacijske kamate „računajući od datuma podnošenja tužbe” u ovom predmetu.
8 Stoga kompenzacijske kamate, koje se moraju pripisati naknadi koja se društvu Gascogne duguje kao naknada pretrpljene imovinske štete, teku od 4. kolovoza 2014., u skladu sa zahtjevom podnesenim u tužbi.
9 Osim toga, tužitelji, koji se pozivaju na pretrpljeni gubitak, ne podnose nijedan dokaz na temelju kojeg bi se moglo dokazati da su se na troškove bankarske garancije koje je Gascogne platio između 30. svibnja 2011. i 16. studenoga 2011. mogle pripisati kamate po stopi jednakoj onoj koju ESB primjenjuje na svoje glavne operacije refinanciranja, uvećanoj za dva postotna boda (vidjeti u tom smislu presude od 27. siječnja 2000., Mulder i dr./Vijeće i Komisija, C‑104/89 i C‑37/90, EU:C:2000:38, t. 219. i od 26. studenoga 2008., Agraz i dr./Komisija, T‑285/03, neobjavljena, EU:T:2008:526, t. 49.).
10 Tako Gascogne ne može zahtijevati primjenu kompenzacijskih kamata izračunanih na temelju stope koju ESB primjenjuje na svoje glavne operacije refinanciranja, uvećane za dva postotna boda.
11 Suprotno tomu, pad vrijednosti valute povezan s protekom vremena odražava se u godišnjoj stopi inflacije koju, u državi članici u kojoj Gascogne ima sjedište, za dotično razdoblje utvrđuje Eurostat (Statistički ured Europske unije) (vidjeti u tom smislu presude od 27. siječnja 2000., Mulder i dr./Vijeće i Komisija, C‑104/89 i C‑37/90, EU:C:2000:38, t. 220. i 221., od 13. srpnja 2005., Camar/Vijeće i Komisija, T‑260/97, EU:T:2005:283, t. 139. i od 26. studenoga 2008., Agraz i dr./Komisija, T‑285/03, neobjavljena, EU:T:2008:526, t. 50.).
12 Stoga stopa kompenzacijskih kamata koje se moraju pripisati naknadi, koja se društvu Gascogne duguje kao naknada pretrpljene imovinske štete, odgovara godišnjoj stopi inflaciji koju utvrđuje Eurostat u državi članici u kojoj to društvo ima sjedište, za razdoblje od 4. kolovoza 2014. do dana objave ove presude, u granicama zahtjeva tužiteljâ.
13 Kao drugo, što se tiče zateznih kamata, iz sudske prakse proizlazi da obveza plaćanja takvih kamata u načelu proizlazi iz presude u kojoj se utvrđuje obveza naknade štete (vidjeti u tom smislu presudu od 26. lipnja 1990., Sofrimport/Komisija, C‑152/88, EU:C:1990:259, t. 32. i navedenu sudsku praksu).
14 Za utvrđivanje stope zateznih kamata primjereno je uzeti u obzir članak 83. stavak 2. točku (b) i članak 111. stavak 4. točku (a) Delegirane uredbe Komisije (EU) br. 1268/2012 od 29. listopada 2012. o pravilima za primjenu (EU, Euratom) br. 966/2012 Europskog parlamenta i Vijeća o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije (SL 2012., L 362, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 9., str. 183.). Na temelju tih odredbi, kamatna stopa na iznose potraživanja koji nisu plaćeni u roku je stopa koju upotrebljava ESB za svoje glavne operacije refinanciranja, objavljena u seriji C Službenog lista Europske unije, a koja se primjenjuje prvog kalendarskog dana mjeseca u kojem iznos dospijeva, uvećana za tri i pol postotna boda.
15 U ovom se slučaju naknade iz gore navedenih točaka 143. i 165., uključujući kompenzacijske kamate koje se pripisuju naknadi koja se duguje kao naknada imovinske štete koju je pretrpio Gascogne, moraju uvećati za zatezne kamate, računajući od objave ove presude do potpune isplate.
16 Osim toga, stopa tog uvećanja mora se utvrditi u granicama zahtjeva tužiteljâ (vidjeti u tom smislu presude od 19. svibnja 1992., Mulder i dr./Vijeće i Komisija, C‑104/89 i C‑37/90, EU:C:1992:217, t. 35. i od 8. svibnja 2007., Citymo/Komisija, T‑271/04, EU:T:2007:128, t. 184.).
17 Stopa zateznih kamata stoga će biti ona koju je ESB utvrdio za svoje glavne operacije refinanciranja, uvećana za dva postotna boda, kao što to traže tužitelji.
a) Zaključak o iznosu naknada štete i kamatama
1 S obzirom na sve prethodno navedeno, ovu tužbu treba prihvatiti u dijelu u kojem se odnosi na naknadu štete koju su tužitelji pretrpjeli zbog povrede razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06, a da pritom nije potrebno naložiti vještačenje koje tužitelji traže podredno.
2 Naknada koja se društvu Gascogne duguje kao naknada štete koju je to društvo pretrpjelo zbog plaćanja dodatnih troškova bankarske garancije iznosi 47 064,33 eura, uvećana za kompenzacijske kamate, računajući od 4. kolovoza 2014. do objave ove presude, po godišnjoj stopi inflaciji koju utvrđuje Eurostat u državi članici gdje to društvo ima sjedište.
3 Naknada koja se duguje svakom tužitelju kao naknada njihovih neimovinskih šteta iznosi 5 000 eura.
4 Iznos naknada iz točaka 184. i 185. ove presude, uključujući kompenzacijske kamate koje se pripisuju naknadi koja se duguje kao naknada imovinske štete koju je pretrpio Gascogne, uvećat će se za zatezne kamate pod uvjetima iz točaka 180. i 182. ove presude.
5 U preostalom dijelu tužba se odbija.
Troškovi
1 Sukladno odredbama članka 134. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Međutim, u rješenju od 2. veljače 2015., Gascogne Sack Deutschland i Gascogne/Europska unija (T‑577/14, neobjavljeno, EU:T:2015:80), odbijen je prigovor nedopuštenosti koji je istaknuo Sud Europske unije te je određeno da će se o troškovima odlučiti naknadno. Stoga Uniji, koju zastupa Sud Europske unije, valja naložiti da, osim vlastitih troškova, snosi troškove koje su pretrpjeli tužitelji, nastale zbog prigovora nedopuštenosti povodom kojeg je doneseno rješenje od 2. veljače 2015., Gascogne Sack Deutschland i Gascogne/Europska unija (T‑577/14, neobjavljeno, EU:T:2015:80).
2 Na temelju članka 134. stavka 3. Poslovnika, svaka stranka snosi vlastite troškove ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima. Međutim, ako se to čini opravdanim u danim okolnostima, Opći sud može odlučiti da, osim vlastitih troškova, jedna stranka snosi i dio troškova druge stranke.
3 U ovom su slučaju tužitelji uspjeli u dijelu koji se odnosi na njihov tužbeni zahtjev u pogledu merituma. Međutim, u svojem zahtjevu za naknadu većinom nisu uspjeli. U tom okviru i s obzirom na sve predmetne okolnosti, potrebno je odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove.
4 U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Valja odlučiti da će Komisija snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (treće prošireno vijeće)
proglašava i presuđuje:
1) Europskoj uniji, koju zastupa Sud Europske unije, nalaže se plaćanje naknade društvu Gascogne u iznosu od 47 064,33 eura na temelju imovinske štete koju je to društvo pretrpjelo zbog povrede razumnog roka za suđenje u predmetima u kojima su donesene presude od 16. studenoga 2011., Groupe Gascogne/Komisija (T‑72/06, neobjavljena, EU:T:2011:671) i od 16. studenoga 2011., Sachsa Verpackung/Komisija (T‑79/06, neobjavljena, EU:T:2011:674). Taj iznos naknade uvećava se za kompenzacijske kamate koje teku od 4. kolovoza 2014. do objave ove presude, u skladu s godišnjom stopom inflacije koju, u državi članici u kojoj je sjedište tog društva, za dotično razdoblje utvrđuje Eurostat (Statistički ured Europske unije).
2) Uniji, koju zastupa Sud Europske unije, nalaže se plaćanje naknade društvu Gascogne Sack Deutschland GmbH u iznosu od 5 000 eura i društvu Gascogne u iznosu od 5 000 eura na temelju neimovinske štete koju su ta društva pretrpjela zbog povrede razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06.
3) Iznosi naknada iz gore navedenih točaka 1. i 2. uvećavaju se za zatezne kamate koje teku od objave ove presude do potpune isplate, prema stopi koju primjenjuje Europska središnja banka (ESB) na svoje glavne operacije refinanciranja, uvećanoj za dva postotna boda.
4) U preostalom dijelu tužba se odbija.
5) Uniji, koju zastupa Sud Europske unije, nalaže se, osim vlastitih troškova, snošenje troškova društava Gascogne Sack Deutschland i Gascogne, nastalih zbog prigovora nedopuštenosti povodom kojeg je doneseno rješenje od 2. veljače 2015., Gascogne Sack Deutschland i Gascogne/Europska unija (T‑577/14, neobjavljeno, EU:T:2015:80).
6) Društva Gascogne Sack Deutschland i Gascogne, s jedne strane, i Unija, koju zastupa Sud Europske unije, s druge strane, snose vlastite troškove nastale zbog tužbe povodom koje je donesena ova presuda.
7) Europska komisija snosi vlastite troškove.
Papasavvas | Labucka Bieliūnas | |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 10. siječnja 2017.
Potpisi
Sadržaj
Okolnosti spora
Postupak i zahtjevi stranaka
Pravo
A – Dopuštenost
1. Glavna zapreka vođenju postupka koja se temelji na nedovoljnoj jasnoći i preciznosti tužbe
a) Identitet žrtve navodne imovinske i neimovinske štete
b) Uzrok, sadržaj i opseg navodne neimovinske štete
2. Podredno istaknuta zapreka vođenju postupka koja se temelji na zastari zahtjeva za naknadu navodne neimovinske štete
B – Meritum
1. Navodna povreda razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06
2. Navodna šteta i navodna uzročna veza
a) Navodna imovinska šteta i navodna uzročna veza
Navodni gubitak prilike za ranijim pronalaskom ulagača
Navodno pretrpljeni gubitci zbog plaćanja kamata na iznos novčane kazne i zbog plaćanja troškova bankarske garancije
– Uvodne napomene
– Plaćanje kamata na iznos novčane kazne
– Plaćanje troškova bankarske garancije
Procjena pretrpljene imovinske štete
b) Navodna neimovinska šteta i navodna uzročna veza
Neimovinska šteta koju su navodno pretrpjeli članovi upravnih tijela i zaposlenici tužiteljâ
Neimovinska šteta koju su navodno pretrpjeli tužitelji
c) Kamate
d) Zaključak o iznosu naknada štete i kamatama
Troškovi