PRESUDA SUDA (peto vijeće)
4. listopada 2018.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita potrošača – Direktiva 2005/29/EZ – Članak 2. točke (b) i (d) – Direktiva 2011/83/EU – Članak 2. točka 2. – Pojmovi ‚trgovac’ i ‚poslovna praksa’”
U predmetu C‑105/17,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Administrativen sad – Varna (Upravni sud u Varni, Bugarska), odlukom od 16. veljače 2017., koju je Sud zaprimio 28. veljače 2017., u postupku
Komisija za zaštita na potrebitelite
protiv
Eveline Kamenove,
uz sudjelovanje:
Okražna prokuratura – Varna,
SUD (peto vijeće),
u sastavu: J. L. da Cruz Vilaça, predsjednik vijeća, E. Levits, A. Borg Barthet (izvjestitelj), M. Berger i F. Biltgen, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Szpunar,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za njemačku vladu, T. Henze, M. Hellmann i J. Techert, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, A. Cleenewerck de Crayencour, Y. Marinova, G. Goddin i N. Ruiz García, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 31. svibnja 2018.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. točaka (b) i (d) Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća („Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi”) (SL 2005., L 149, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 101. i ispravak SL 2016., L 332, str. 25.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između Eveline Kamenove i Komisije za zaštita na potrebitelite (Komisija za zaštitu potrošača, Bugarska) (u daljnjem tekstu: KZP) u vezi s aktom kojim je KZP E. Kamenovoj izrekao upravnu novčanu kaznu jer je u oglasima za prodaju robe koji su se objavljivali na internetskoj stranici propustila pružiti informacije potrošačima.
Pravni okvir
Pravo Unije
Direktiva 2005/29
3 Člankom 2. Direktive 2005/29 utvrđuje se:
„Za potrebe ove Direktive:
(a) ‚potrošač’ znači svaka fizička osoba koja, u poslovnoj praksi na koju se odnosi ova Direktiva, djeluje u svrhe koje sežu izvan njezine trgovačke odnosno poslovne djelatnosti, obrta ili slobodnog zanimanja;
(b) ‚trgovac’ znači svaka fizička ili pravna osoba koja, u poslovnoj praksi na koju se odnosi ova Direktiva, djeluje u svrhe vezane uz njezinu trgovačku odnosno poslovnu djelatnost, obrt ili slobodno zanimanje, kao i svaka osoba koja djeluje u ime ili za račun trgovca;
[…]
(d) ‚poslovna praksa poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču’ […] znači svaka radnja, izostavljanje, tijek postupanja ili zastupanja, tržišno komuniciranje uključujući oglašavanje i stavljanje proizvoda na tržište koje izvrši trgovac, a u izravnoj je vezi s promocijom, prodajom ili dobavljanjem proizvoda potrošačima;
[…]”
4 Članak 3. stavak 1. te direktive glasi kako slijedi:
„Ova se Direktiva primjenjuje na nepoštenu poslovnu praksu poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču, kako je utvrđena u članku 5., prije, tijekom i nakon trgovačkog posla u vezi s proizvodom.”
Direktiva 2011/83/EU
5 Direktivom 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2011., L 304, str. 64.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 260.) u članku 2. propisuje se:
„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:
(1) ‚potrošač’ znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom djeluje u svrhe koje ne ulaze u okvir njezine trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti;
(2) ‚trgovac’ znači svaka fizička ili pravna osoba, neovisno o tome je li u privatnom ili javnom vlasništvu, koja u vezi s ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom djeluje, uključujući i preko drugih osoba koje djeluju u njezino ime ili za njezin račun, u svrhe povezane sa svojom trgovačkom, poslovnom, obrtničkom ili profesionalnom djelatnošću;
[…]”
6 U skladu s člankom 3. stavkom 1. te direktive, ona se „primjenjuje, pod uvjetima i u mjeri određenoj u njezinim odredbama, na svaki ugovor sklopljen između trgovca i potrošača”.
7 U članku 6. stavku 1. spomenute direktive navode se informacije koje trgovac pruža kupcu prije nego što ugovor na daljinu ili ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija ili bilo koja odgovarajuća ponuda postane obvezujuća za potrošača.
8 Člankom 9. stavkom 1. iste direktive propisuje se da potrošač ima rok od 14 dana da odustane od ugovora na daljinu ili ugovora sklopljenog izvan poslovnih prostorija.
Bugarsko pravo
9 Člancima 47. i 50. Zakona za zaštita na potrebitelite (Zakon o zaštiti potrošača) (DV br. 99 od 9. prosinca 2005.), u verziji koja je primjenjiva na glavni postupak (u daljnjem tekstu: ZZP), u bugarski pravni poredak prenose se, redom, članak 6. i 9. Direktive 2011/83, koji se odnose, prvi, na obvezu informiranja kod ugovora na daljinu i, drugi, na pravo odustajanja.
10 Članak 204. ZZP‑a glasi kako slijedi:
„Fizičke osobe kaznit će se novčanom kaznom od 100 do 1000 [bugarskih leva (BGN)], a trgovci pojedinci i pravne osobe novčanom kaznom od 500 do 3000 BGN za svaki slučaj nepoštovanja obveza informiranja potrošača iz članka 47. stavaka 1., 2., 3., 5., 6. i 7. te članaka 48. i 49.”
11 Člankom 207. stavkom 1. ZZP‑a određuje se:
„Osoba koja onemogućava ostvarivanje prava potrošača na odustajanje od ugovora sklopljenog na daljinu ili izvan poslovnih prostorija, koje je propisano u članku 50., kaznit će se za svaki takav slučaj novčanom kaznom od 1000 do 3000 BGN.”
12 U skladu sa stavkom 13. točkom 2. dodatnih odredaba ZZP‑a:
„‚Trgovac’ znači svaka fizička ili pravna osoba koja prodaje robu ili je nudi na prodaju, koja pruža usluge, koja sklapa potrošački ugovor u okviru svoje trgovačke ili poslovne djelatnosti u javnom ili privatnom sektoru, kao i svaka osoba koja djeluje u njezino ime ili za njezin račun.”
Glavni postupak i prethodno pitanje
13 Na internetskoj stranici www.olx.bg potrošač je na temelju ugovora o prodaji na daljinu kupio ručni sat. Smatrajući da taj ručni sat ne odgovara značajkama iz oglasa koji je bio objavljen na toj internetskoj stranici i nakon što je prodavatelj odbio preuzeti natrag ručni sat i vratiti plaćeni iznos, potrošač je podnio pritužbu KZP‑u.
14 Nakon provedenih provjera, KZP je utvrdio da je prodavateljica ručnog sata bila E. Kamenova, koja je na toj stranici bila registrirana pod pseudonimom „eveto‑ZZ”. Prema navodima administratora internetske stranice www.olx.bg, korisnik pod tim pseudonimom objavio je na toj internetskoj stranici ukupno osam oglasa za prodaju različitih proizvoda, uključujući ručni sat o kojem je riječ u glavnom postupku.
15 Iz odluke kojom se upućuje zahtjev proizlazi da je pregledavanjem navedene stranice KZP utvrdio da je 10. prosinca 2014. bilo objavljeno osam oglasa za prodaju različitih proizvoda korisnika pod pseudonimom „eveto‑ZZ”.
16 Odlukom od 27. veljače 2015. KZP je utvrdio da je E. Kamenova počinila upravni prekršaj te joj je na temelju članaka 204. i 207. ZZP‑a izrekao veći broj prekršajnih novčanih kazni zbog povrede članka 47. stavka 1. točaka 1., 2., 3., 5., 7., 8. i 12. te članka 50. ZZP‑a. Prema KZP‑ovim navodima, E. Kamenova ni u jednom od navedenih oglasa nije navela tvrtku i adresu trgovca kao ni adresu elektroničke pošte, ukupnu cijenu proizvoda stavljenog na prodaju, sva uključena davanja i poreze, uvjete plaćanja, isporuke i izvršenja, pravo potrošača na odustajanje od ugovora o prodaji sklopljenog na daljinu, uvjete, rok i načine ostvarivanja tog prava kao ni podsjetnik na postojanje zakonskog jamstva o usklađenosti prodavanih proizvoda s ugovorom o prodaji.
17 E. Kamenova podnijela je tužbu protiv te odluke pred Rajonenim sadom Varna (Općinski sud u Varni, Bugarska). Presudom od 22. ožujka 2016. taj je sud poništio navedenu odluku jer E. Kamenova nije imala svojstvo trgovca u smislu stavka 13. točke 2. dodatnih odredaba ZZP‑a i Direktive 2005/29.
18 KZP je sudu koji je uputio zahtjev, odnosno Administrativenom sadu – Varna (Upravni sud u Varni, Bugarska), podnio žalbu u kasacijskom postupku protiv te presude. Sud koji je uputio zahtjev prije svega navodi da se znatan obujam proizvoda široke potrošnje prodaje i kupuje na internetu. On zatim podsjeća na to da je cilj Direktive 2005/29 postizanje visoke razine zaštite potrošača. On se u tom smislu pita ima li fizička osoba svojstvo trgovca u smislu Direktive 2005/29 u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj ona na internetu prodaje relativno veliku količinu robe znatne vrijednosti.
19 U tim je okolnostima Administrativen sad – Varna (Upravni sud u Varni) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li članak 2. točke (b) i (d) [Direktive 2005/29] tumačiti na način da je djelatnost fizičke osobe, koja je registrirana na internetskoj stranici za prodaju proizvoda i koja je na internetskoj stranici istodobno objavila osam oglasa za prodaju različite robe, poslovna djelatnost u smislu pravne definicije iz članka 2. točke (b), da predstavlja poslovnu praksu poslovnog subjekta u odnosu prema potrošačima u smislu članka 2. točke (d) i da je obuhvaćena područjem primjene Direktive u skladu s njezinim člankom 3. stavkom 1.?”
O prethodnom pitanju
20 Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li se fizička osoba koja na internetskoj stranici istodobno objavljuje određen broj oglasa u kojima nudi na prodaju novu i rabljenu robu smatrati „trgovcem” u smislu članka 2. točke (b) Direktive 2005/29 i, s druge strane, predstavlja li takva djelatnost „poslovnu praksu” u smislu članka 2. točke (d) te direktive.
21 Najprije valja podsjetiti na to da je prema ustaljenoj sudskoj praksi u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda, ustanovljene u članku 267. UFEU‑a, na Sudu da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da donese odluku u postupku koji se pred njim vodi. U tom smislu Sud će prema potrebi preoblikovati pitanja koja su mu postavljena i u tom kontekstu protumačiti sve odredbe prava Unije potrebne nacionalnim sudovima za donošenje odluke u postupcima koji se pred njima vode, čak i kad te odredbe nisu izričito navedene u pitanjima koja mu upućuju ti sudovi (presuda od 19. listopada 2017., Otero Ramos, C‑531/15, EU:C:2017:789, t. 39. i navedena sudska praksa).
22 Stoga, čak i ako je sud koji je uputio zahtjev formalno ograničio svoje pitanje samo na tumačenje odredaba Direktive 2005/29, na Sudu je da iz svih elemenata koje mu je dostavio nacionalni sud, posebno iz obrazloženja odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, izdvoji elemente prava Unije koji zahtijevaju tumačenje uzimajući u obzir predmet spora (vidjeti u tom smislu presudu od 19. listopada 2017., Otero Ramos, C‑531/15, EU:C:2017:789, t. 40. i navedenu sudsku praksu).
23 U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje zahtjev proizlazi da se odredbama koje su relevantne u glavnom postupku, odnosno člancima 47. i 50. ZZP‑a, u bugarski pravni poredak prenose, redom, članci 6. i 9. Direktive 2011/83. Međutim, sud koji je uputio zahtjev – koji osobito želi doznati može li se fizička osoba poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, koja na internetskoj stranici istodobno objavljuje veći broj oglasa u kojima nudi na prodaju novu i rabljenu robu, smatrati „trgovcem” i mora li u tom smislu ispunjavati zahtjeve navedene u tim člancima – u svojem prethodnom pitanju traži samo tumačenje Direktive 2005/29.
24 U tom kontekstu treba smatrati da sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem u biti pita, s jedne strane, može li se fizička osoba koja na internetskoj stranici istodobno objavljuje određen broj oglasa u kojima nudi na prodaju novu i rabljenu robu smatrati „trgovcem” u smislu članka 2. točke (b) Direktive 2005/29 i članka 2. točke 2. Direktive 2011/83 te, s druge strane, predstavlja li takva djelatnost „poslovnu praksu” u smislu članka 2. točke (d) Direktive 2005/29.
25 Kao prvo, što se tiče pojma „trgovac”, valja podsjetiti na to da se u članku 2. točki (b) Direktive 2005/29 on definira kao „svaka fizička ili pravna osoba koja, u poslovnoj praksi na koju se odnosi [ta] Direktiva, djeluje u svrhe vezane uz njezinu trgovačku odnosno poslovnu djelatnost, obrt ili slobodno zanimanje, kao i svaka osoba koja djeluje u ime ili za račun trgovca”.
26 U članku 2. točki 2. Direktive 2011/83 trgovac se definira kao „svaka fizička ili pravna osoba, neovisno o tome je li u privatnom ili javnom vlasništvu, koja u vezi s ugovorima obuhvaćenim [tom] Direktivom djeluje, uključujući i preko drugih osoba koje djeluju u njezino ime ili za njezin račun, u svrhe povezane sa svojom trgovačkom, poslovnom, obrtničkom ili profesionalnom djelatnošću”.
27 Dakle, u okviru direktiva 2005/29 i 2011/83 pojam „trgovac” definiran je gotovo istovjetno.
28 Usto, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 32. svojeg mišljenja, i Direktiva 2005/29 i Direktiva 2011/83 temelje se na članku 114. UFEU‑a te se u tom smislu njima nastoje postići isti ciljevi, odnosno nastoji se doprinijeti dobrom funkcioniranju unutarnjeg tržišta i zajamčiti visoka razina zaštite potrošača u okviru zakona i drugih propisa na koje se odnose.
29 Posljedično, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 39. svojeg mišljenja, valja smatrati da se pojam „trgovac”, na način kako je definiran u tim direktivama, mora tumačiti ujednačeno.
30 Uzimajući u obzir navedeno, valja navesti da iz teksta članka 2. točke (b) Direktive 2005/29 proizlazi da je zakonodavac Unije pojmu „trgovac” dao osobito široko značenje, koje obuhvaća „svaku fizičku ili pravnu osobu” koja obavlja lukrativnu djelatnost i koje iz svojeg područja primjene ne isključuje ni tijela koja obavljaju djelatnost od općeg interesa ni ona koja imaju status javnopravnih tijela (presuda od 3. listopada 2013., Zentrale zur Bekämpfung unlauteren Wettbewerbs, C‑59/12, EU:C:2013:634, t. 32.).
31 Isto se utvrđenje primjenjuje i u pogledu članka 2. točke 2. Direktive 2011/83 jer se ta odredba, s jedne strane, kao što se na to podsjeća u točki 26. ove presude, izričito odnosi na „svak[u] fizičk[u] ili pravn[u] osob[u], neovisno o tome je li u privatnom ili javnom vlasništvu” i, s druge strane, kao što je to navedeno u točki 29. ove presude, mora se tumačiti istovjetno tumačenju članka 2. točke (b) Direktive 2005/29.
32 Osim toga, iz teksta članka 2. točke (b) Direktive 2005/29 i članka 2. točke 2. Direktive 2011/83 proizlazi da je za kvalifikaciju dotične osobe kao „trgovca” nužno da ona djeluje „u svrhe povezane sa svojom trgovačkom, poslovnom, obrtničkom ili profesionalnom djelatnošću” odnosno u ime ili za račun trgovca.
33 U tom pogledu valja utvrditi da se u pogledu samog teksta definicija navedenih u članku 2. točkama (a) i (b) Direktive 2005/29 i članku 2. točkama 1. i 2. Direktive 2011/83 smisao i doseg pojma „trgovac”, kako je propisan tim odredbama, moraju odrediti s obzirom na povezani, ali suprotni pojam „potrošača”, koji označava svakog pojedinca koji se ne bavi trgovačkim ili profesionalnim djelatnostima (vidjeti u tom smislu presudu od 3. listopada 2013., Zentrale zur Bekämpfung unlauteren Wettbewerbs, C‑59/12, EU:C:2013:634, t. 33. i navedenu sudsku praksu).
34 Doista, iz sudske prakse Suda proizlazi da se potrošač nalazi u podređenom položaju u odnosu na trgovca pa ga se stoga treba smatrati manje informiranom, ekonomski slabijom i pravno manje iskusnom stranom u odnosu na svojeg suugovaratelja (presude od 3. listopada 2013., Zentrale zur Bekämpfung unlauteren Wettbewerbs, C‑59/12, EU:C:2013:634, t. 35. i od 17. svibnja 2018., Karel de Grote – Hogeschool Katholieke Hogeschool Antwerpen, C‑147/16, EU:C:2018:320, t. 54.).
35 Iz toga proizlazi da je pojam „trgovac” u smislu članka 2. točke (b) Direktive 2005/29 i članka 2. točke 2. Direktive 2011/83 funkcionalni pojam koji podrazumijeva razmatranje ulazi li ugovorni odnos u okvir aktivnosti koje osoba profesionalno obavlja (vidjeti analogijom presudu od 17. svibnja 2018., Karel de Grote – Hogeschool Katholieke Hogeschool Antwerpen, C‑147/16, EU:C:2018:320, t. 55. i navedenu sudsku praksu).
36 Posljedično, kako bi se dotična fizička ili pravna osoba smatrala „trgovcem” u smislu članka 2. točke (b) Direktive 2005/29 i članka 2. točke 2. Direktive 2011/83, ta osoba mora djelovati „u svrhe povezane sa svojom trgovačkom, poslovnom, obrtničkom ili profesionalnom djelatnošću” odnosno u ime ili za račun trgovca.
37 Što se tiče odgovora na pitanje je li fizička osoba poput tuženice u glavnom postupku obuhvaćena pojmom „trgovac” u smislu tih odredaba, valja naglasiti, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 50. svojeg mišljenja, da kvalifikacija „trgovca” zahtijeva „pristup […] ovisno o pojedinačnom slučaju”. Iz toga proizlazi da sud koji je uputio zahtjev mora na temelju svih činjeničnih elemenata kojima raspolaže razmotriti je li fizička osoba poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, koja je na internetskoj platformi istodobno objavila osam oglasa u kojima nudi na prodaju novu i rabljenu robu, djelovala „u svrhe povezane sa svojom trgovačkom, poslovnom, obrtničkom ili profesionalnom djelatnošću” odnosno u ime ili za račun trgovca.
38 Kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 51. svojeg mišljenja, sud koji je uputio zahtjev mora u okviru tog razmatranja provjeriti, među ostalim, je li prodaja na internetskoj platformi provedena organizirano, je li cilj te prodaje ostvarivanje dobiti, raspolaže li prodavatelj informacijama i tehničkim sposobnostima u pogledu proizvoda koje nudi na prodaju, a koje potrošač nužno ne posjeduje, pa se na taj način prodavatelj stavlja u povlašteni položaj u odnosu na navedenog potrošača, ima li prodavatelj pravni status koji mu omogućuje obavljanje trgovačkih radnji i u kojoj je mjeri internetska prodaja povezana s prodavateljevom trgovačkom ili poslovnom djelatnošću, je li prodavatelj obveznik PDV‑a, je li prodavatelj, djelujući u ime određenog trgovca ili za njegov račun ili preko drugih osoba koje djeluju u njegovo ime ili za njegov račun, primio naknadu ili ostvario dobit, kupuje li prodavatelj novu ili rabljenu robu s ciljem njezine preprodaje i time tu djelatnost čini redovitom, učestalom i/ili istodobnom u odnosu na svoju trgovačku ili profesionalnu djelatnost, jesu li svi proizvodi koji se prodaju iste vrste ili iste vrijednosti, osobito ako se ponuda odnosi na ograničen broj proizvoda.
39 Valja napomenuti da kriteriji navedeni u prethodnoj točki nisu ni iscrpni ni isključivi, tako da, u načelu, ispunjavanje jednog ili više od njih samo po sebi ne određuje kvalifikaciju koju treba primijeniti u pogledu internetskog prodavatelja s obzirom na pojam „trgovac”.
40 Dakle, činjenica da se prodaja obavlja u cilju ostvarivanja dobiti odnosno da osoba istodobno objavljuje na internetskoj platformi određen broj oglasa u kojima nudi na prodaju novu i rabljenu robu nije sama po sebi dostatna kako bi se tu osobu smatralo „trgovcem” u smislu članka 2. točke (b) Direktive 2005/29 i članka 2. točke 2. Direktive 2011/83.
41 Kao drugo, što se tiče pitanja predstavlja li djelatnost fizičke osobe kao što je to tuženica u glavnom postupku „poslovnu praksu” u smislu članka 2. točke (d) Direktive 2005/29, valja podsjetiti na to da se prema ustaljenoj sudskoj praksi tom odredbom, u kojoj se upotrebljava osobito široka formulacija, pojam „poslovna praksa” definira na način da obuhvaća „svak[u] radnj[u], izostavljanje, tijek postupanja ili zastupanja, tržišno komuniciranje uključujući oglašavanje i stavljanje proizvoda na tržište koje izvrši trgovac, a u izravnoj je vezi s promocijom, prodajom ili dobavljanjem proizvoda potrošačima” (presuda od 19. rujna 2013., Tour Services, C‑435/11, EU:C:2013:574, t. 27. i navedena sudska praksa).
42 Dakle, kako bi se smatralo da je predmetna djelatnost „poslovna praksa” u smislu navedene odredbe, valja provjeriti, s jedne strane, može li se ta djelatnost kvalificirati kao „praksa komercijalne naravi”, odnosno praksa koju provodi „trgovac”, i, s druge strane, predstavlja li ona radnju, izostavljanje, tijek postupanja ili zastupanja odnosno tržišno komuniciranje „u izravnoj […] vezi s promocijom, prodajom ili dobavljanjem proizvoda potrošačima” (vidjeti u tom smislu presudu od 17. listopada 2013., RLvS, C‑391/12, EU:C:2013:669, t. 37.).
43 Iz prethodno navedenog proizlazi da se postojanje „poslovne prakse” u smislu Direktive 2005/29 može utvrditi samo ako tu praksu provodi „trgovac”, kako je definiran u članku 2. točki (b) te direktive.
44 Međutim, valja podsjetiti, kao što je to navedeno u točki 40. ove presude, da činjenica da se prodaja obavlja u cilju ostvarivanja dobiti odnosno da fizička osoba istodobno objavljuje na internetskoj platformi određen broj oglasa u kojima nudi na prodaju novu i rabljenu robu nije sama po sebi dostatna kako bi se tu osobu smatralo „trgovcem” u smislu te odredbe. Iz toga proizlazi da se djelatnost poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku ne može smatrati „poslovnom praksom” u smislu članka 2. točke (d) Direktive 2005/29.
45 S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da se članak 2. točke (b) i (d) Direktive 2005/29 i članak 2. točka 2. Direktive 2011/83 moraju tumačiti na način da se fizička osoba kao što je to tuženica u glavnom postupku, koja na internetskoj stranici istodobno objavljuje određen broj oglasa u kojima nudi na prodaju novu i rabljenu robu, može smatrati „trgovcem” i da takva djelatnost može predstavljati „poslovnu praksu” samo ako ta osoba djeluje u svrhe povezane sa svojom trgovačkom, poslovnom, obrtničkom ili profesionalnom djelatnošću, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri s obzirom na sve relevantne okolnosti slučaja.
Troškovi
46 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje:
Članak 2. točke (b) i (d) Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća (Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi) i članak 2. točka 2. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća moraju se tumačiti na način da se fizička osoba kao što je to tuženica u glavnom postupku, koja na internetskoj stranici istodobno objavljuje određen broj oglasa u kojima nudi na prodaju novu i rabljenu robu, može smatrati „trgovcem” i da takva djelatnost može predstavljati „poslovnu praksu” samo ako ta osoba djeluje u svrhe povezane sa svojom trgovačkom, poslovnom, obrtničkom ili profesionalnom djelatnošću, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri s obzirom na sve relevantne okolnosti slučaja.
Potpisi