PRESUDA SUDA (deveto vijeće)
2. travnja 2020.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Slobodno kretanje radnika – Uredba (EU) br. 492/2011 – Djeca pograničnih radnika – Socijalne povlastice – Sustav naknade troškova školskog prijevoza – Uvjet boravišta u saveznoj zemlji – Isključenje djece koja pohađaju školu u toj saveznoj zemlji s boravištem u državi članici različitoj od one u kojoj je škola koju pohađaju – Isključenje domaćih državljana koji imaju boravište u drugim saveznim zemljama”
U predmetu C‑830/18,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Oberverwaltungsgericht Rheinland‑Pfalz (Visoki upravni sud za Porajnje‑Falačku, Njemačka), odlukom od 11. prosinca 2018., koju je Sud zaprimio 28. prosinca 2018., u postupku
Landkreis Südliche Weinstraße
protiv
PF i dr.,
uz sudjelovanje:
Vertreter des öffentlichen Interesses,
SUD (deveto vijeće),
u sastavu: S. Rodin, predsjednik vijeća, D. Šváby i N. Piçarra (izvjestitelj), suci,
nezavisni odvjetnik: M. Szpunar,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Europsku komisiju, C. Hödlmayr i B.-R. Killmann, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 7. stavka 2. Uredbe (EU) br. 492/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2011. o slobodi kretanja radnika u Uniji (SL 2011., L 141, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 264.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe PF i Landkreisa Südliche Weinstraße u vezi s time preuzima li savezna zemlja troškove školskog prijevoza djece pograničnih radnika.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 U uvodnim izjavama 3. do 5. Uredbe br. 492/2011 navodi se:
„(3) Potrebno je utvrditi odredbe koje će omogućiti postizanje ciljeva utvrđenih člancima 45. i 46. [UFEU‑a] u području slobode kretanja.
(4) Sloboda kretanja predstavlja temeljno pravo radnika i njihovih obitelji. […] Potrebno je potvrditi pravo svih radnika u državama članicama na obavljanje djelatnosti po svome izboru u Uniji.
(5) To bi pravo trebali bez diskriminacije uživati stalno zaposleni, sezonski i pogranični radnici te radnici čija je djelatnost vezana uz pružanje usluga.”
4 Članak 7. stavci 1. i 2. te uredbe određuju:
„1. Prema radniku koji je državljanin države članice ne smije se, zbog njegovog državljanstva, u drugoj državi članici postupati drukčije nego što se postupa prema domaćim radnicima kad je riječ o uvjetima zapošljavanja i rada, a posebno primicima od rada i otpuštanju te, ako postane nezaposlen, vraćanju na posao ili ponovnom zapošljavanju.
2. Takav radnik uživa jednake socijalne i porezne povlastice kao domaći radnici.”
5 Članak 10. navedene uredbe predviđa:
„Djeca državljanina jedne države članice koji je zaposlen ili je bio zaposlen na državnom području druge države članice, ako borave na državnom području te države, imaju pravo pristupa općem obrazovanju, naukovanju i strukovnom osposobljavanju pod istim uvjetima kao državljani te države.
Države članice podupiru sve napore čiji je cilj da se djeci tih radnika omogući pohađanje navedenih programa pod najboljim mogućim uvjetima.”
Njemačko pravo
6 Članak 56. stavak 1. Rheinland‑pfälzisches Schulgesetza (Zakon o organizaciji školskog sustava savezne zemlje Porajnje‑Falačka) od 30. ožujka 2004. (GVBl. RP 2004, str. 239.), kako je posljednji put izmijenjen člankom 10. Zakona od 16. veljače 2016. (GVBl. RP 2016, str. 37.), određuje:
„Pohađanje škole obvezno je za svu djecu, mlade i adolescente koji imaju prebivalište ili uobičajeno boravište u saveznoj zemlji Porajnje‑Falačka; odredbe međunarodnog prava i međunarodni sporazumi ne dovode se u pitanje.”
7 Člankom 69. tog zakona, koji se odnosi na uslugu školskog prijevoza, određuje se:
„(1) Okruzi i gradovi moraju u okviru svoje samoupravne nadležnosti osigurati prijevoz učenica i učenika do osnovnih škola i škola za djecu s posebnim potrebama koje se nalaze na njihovu području, ako učenice i učenici imaju boravište u saveznoj zemlji Porajnje‑Falačka i ako je put do škole bez korištenja prijevoznim sredstvom otežan.
Isto vrijedi i za prijevoz učenika:
1. Do najbliže srednje škole […]
Ako učenica ili učenik pohađa školu izvan savezne zemlje Porajnje‑Falačka, troškove prijevoza snosi okrug ili grad u kojem učenica ili učenik ima boravište.
(2) Put do škole bez korištenja prijevoznim sredstvom otežan je ako je posebno opasan ili ako je najkraći, ne posebno opasan, put pješice od mjesta boravišta do osnovne odnosno srednje škole […] koju pohađaju duži dva odnosno četiri kilometra. […]
(3) U slučaju pohađanja škole koja nije najbliža kako je gore navedeno u stavku 1. [podstavku 2. točki 1.], troškovi prijevoza učenika snosit će se samo do iznosa do kojeg bi se snosili u slučaju pohađanja najbliže škole. Pri određivanju najbliže škole u obzir se trebaju uzeti samo škole koje nude odabrani prvi strani jezik. […]
(4) Ta se obveza prije svega ispunjava preuzimanjem nužnih troškova javnog prijevoza. Ako ne postoji prihvatljiva javna prometna povezanost, treba se uvesti prijevoz školskim autobusima. Troškovi drugih prijevoznih sredstava moraju se preuzeti samo do visine troškova koji su utvrđeni u prvoj rečenici ovog stavka.”
8 Članak 5. stavak 1. Rheinland‑pfälzisches Landesgesetza über den öffentlichen Personennahverkehr (Zakon savezne zemlje Porajnje‑Falačka o javnom gradskom i međugradskom prijevozu) od 17. studenoga 1995. (GVBl. RP 1995, str. 450.), kako je posljednji put izmijenjen člankom 12. Zakona od 22. prosinca 2015. (GVBl. RP 2015, str. 516.), određuje:
„Okruzi i gradovi su tijela koja su zadužena za lokalni javni prijevoz putnika u skladu s člankom 1. stavkom 2. točkom 1. Taj zadatak obavljaju kao dobrovoljnu zadaću samouprave u okviru svojih financijskih sposobnosti. […]”
Glavni postupak i prethodna pitanja
9 Osoba PF, njemački državljanin, boravi u Francuskoj sa svojim roditeljima, koji su također njemački državljani. Pohađa srednju školu u Landkreisu Südliche Weinstraße savezne zemlje Porajnje‑Falačka u Njemačkoj. Mjesto rada njezine majke također se nalazi u Njemačkoj.
10 Troškove školskog prijevoza osobe PF snosio je okrug u kojem se ona školovala do školske godine 2014./2015. Međutim, odlukom od 16. lipnja 2015. Landkreis je obavijestio da više neće snositi troškove školskog prijevoza osobe PF za školsku godinu 2015./2016., u skladu sa zakonskim odredbama koje su na snazi u saveznoj zemlji Porajnje‑Falačka. To zakonodavstvo, naime, predviđa da je Landkreis dužan organizirati školski prijevoz samo za učenike s boravištem u toj saveznoj zemlji.
11 Osoba PF podnijela je žalbu protiv Landkreisove odluke, koja je odbijena. Zatim je protiv te odluke o odbijanju podnijela tužbu pred Verwaltungsgerichtom Neustadt an der Weinstraße (Upravni sud u Neustadtu an der Weinstraße, Njemačka). Taj je sud prihvatio tužbu s obrazloženjem da je osoba PF, kao dijete pograničnog radnika, imala pravo na plaćeni školski prijevoz na temelju članka 7. stavka 2. Uredbe br. 492/2011.
12 Landkreis je protiv te presude podnio žalbu sudu koji je uputio zahtjev, Oberverwaltungsgerichtu Rheinland‑Pfalz (Visoki upravni sud za Porajnje‑Falačku, Njemačka). Želi znati krši li se odredbom poput članka 69. stavka 1. drugog podstavka točke 1. Zakona o organizaciji školskog sustava savezne zemlje Porajnje‑Falačka odredba članka 7. stavka 2. Uredbe br. 492/2011.
13 Naime, sud koji je uputio zahtjev smatra da je potonja odredba primjenjiva na predmet koji se pred njim vodi. S jedne strane, smatra da je snošenje troškova školskog prijevoza o kojem je riječ u glavnom postupku socijalna povlastica u smislu članka 7. stavka 2. Uredbe br. 492/2011. S druge strane, podsjeća na to da, u skladu s presudom od 12. svibnja 1998., Martínez Sala (C‑85/96, EU:C:1998:217, t. 25.), taj pojam obuhvaća sve povlastice koje se, bez obzira na to jesu li povezane s ugovorom o radu, općenito priznaju domaćim radnicima, zbog toga što objektivno imaju status radnika ili zbog toga što imaju boravište na državnom području, i čije proširivanje na radnike koji su državljani drugih država članica olakšava njihovo kretanje.
14 Međutim, sud koji je uputio zahtjev pita dovodi li nacionalna mjera o kojoj je riječ u glavnom postupku do neizravne diskriminacije radnika migranata u smislu članka 7. stavka 2. Uredbe br. 492/2011.
15 U tom pogledu osobito ističe da je u predmetima u kojima je Sud imao priliku odlučivati uvjet boravišta obuhvaćao cijelo državno područje predmetne države članice. Međutim, budući da je u ovom predmetu uvjet boravišta ograničen na dio njemačkog državnog područja, nacionalna mjera iz prava na socijalnu povlasticu o kojoj je riječ u glavnom postupku isključuje gotovo isključivo djecu radnika s boravištem u toj državi članici, iako se odnosi na samo ograničen broj djece radnika migranata.
16 Ako tu nacionalnu mjeru ipak treba smatrati neizravno diskriminatornom, sud koji je uputio zahtjev pita može li se ona opravdati važnim razlogom u općem interesu, u ovom slučaju potrebom da se osigura učinkovita organizacija školskog sustava. Taj legitimni cilj proizlazi iz obveznog školovanja, čiji je cilj zajamčiti pravo na obrazovanje iz članka 26. Opće deklaracije o ljudskim pravima, koju je donijela Opća skupština Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948., i članka 14. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.
17 Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da postoji neraskidiva veza između organizacije školskog sustava i područja, čime bi se mogao opravdati uvjet boravišta predviđen nacionalnim zakonodavstvom o kojem je riječ u glavnom postupku. U tom se pogledu poziva na članak 10. Uredbe br. 492/2011, koji pravo na pohađanje programa opće nastave uvjetuje boravištem u državi članici, kao što je to Sud utvrdio u presudi od 13. lipnja 2013., Hadj Ahmed (C‑45/12, EU:C:2013:390, t. 31.).
18 Osim toga, sud koji je uputio zahtjev navodi da bi bilo teško provesti ukidanje takvog uvjeta boravišta. Naime, kad je riječ o učenicima s boravištem u državi članici različitoj od one u kojoj je školska ustanova koju pohađaju, bilo bi složeno utvrditi najbližu školsku ustanovu kako bi se izračunao iznos troškova školskog prijevoza koji treba nadoknaditi.
19 U tim je okolnostima Oberverwaltungsgericht Rheinland‑Pfalz (Visoki zemaljski upravni sud za Porajnje‑Falačku) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 7. stavak 2. Uredbe […] br. 492/2011 […] tumačiti na način da je odredba nacionalnog prava kojom se obveza okružnih tijela javne vlasti (Landkreise) da osiguraju školski prijevoz odnosi samo na stanovnike nadređene savezne zemlje (Bundesland) neizravno diskriminatorna, čak i ako se na temelju stvarnih okolnosti slučaja utvrdi da se tim uvjetom boravišta od prava na tu povlasticu većinom isključuju stanovnici s ostalog državnog područja predmetne države članice?
U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje:
2. Je li učinkovita organizacija školstva važan razlog u općem interesu kojim se može opravdati neizravna diskriminacija?”
Prvo prethodno pitanje
20 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 7. stavak 2. Uredbe br. 492/2011 tumačiti na način da je nacionalno zakonodavstvo koje obvezu savezne zemlje da preuzme troškove školskog prijevoza uvjetuje boravištem na njezinu državnom području neizravno diskriminirajuća mjera.
21 Kako bi se odgovorilo na to pitanje, kao prvo valja pojasniti da je, s jedne strane, svaki državljanin Unije, neovisno o svojem mjestu boravka i državljanstvu, koji se koristi pravom na slobodno kretanje radnika i koji obavlja profesionalnu djelatnost u državi članici koja nije država njegova boravišta obuhvaćen područjem primjene članka 45. UFEU‑a, odredbe koju Uredba br. 492/2011 nastoji konkretizirati (vidjeti u tom smislu presudu od 21. veljače 2006., Ritter‑Coulais, C‑152/03, EU:C:2006:123, t. 31.).
22 Tako je državljanin države članice koji, zadržavajući svoje zaposlenje u toj državi, prenosi svoje boravište u drugu državu članicu obuhvaćen područjem primjene odredaba UFEU‑a o slobodnom kretanju radnika i, time, Uredbe br. 492/2011 (vidjeti u tom smislu, kada je riječ o Uredbi Vijeća (EEZ) br. 1612/68 od 15. listopada 1968. o slobodi kretanja radnika u Zajednici (SL 1968., L 257, str. 2.), koja je stavljena izvan snage i zamijenjena Uredbom br. 492/2011, presudu od 18. srpnja 2007., Hartmann, C‑212/05, EU:C:2007:437, t. 19.).
23 S druge strane, valja podsjetiti na to da ta uredba daje prava pograničnim radnicima, kao što to proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 4. i 5., na temelju kojih pravo svih radnika iz država članica da obavljaju djelatnost po svojem izboru unutar Unije treba bez diskriminacije priznati „stalno zaposlenim”, sezonskim i pograničnim radnicima te onima čija je djelatnost vezana uz pružanje usluga. Isto tako, članak 7. Uredbe br. 492/2011, koji doslovno preuzima tekst članka 7. Uredbe br. 1612/68, bezuvjetno upućuje na „radnika koji je državljanin države članice” (presude od 27. studenoga 1997., Meints, C‑57/96, EU:C:1997:564, t. 50. i od 18. srpnja 2007., Geven, C‑213/05, EU:C:2007:438, t. 15.).
24 Osim toga, iz sudske prakse Suda proizlazi da se državljanin države članice koji je, zadržavajući svoje zaposlenje u toj državi, prenio svoje boravište u drugu državu članicu i od tada svoju profesionalnu djelatnost obavlja kao pogranični radnik može pozivati na status „radnika migranta” u smislu Uredbe br. 492/2011 (vidjeti u tom smislu, kad je riječ o Uredbi br. 1612/68, koja je stavljena izvan snage i zamijenjena Uredbom br. 492/2011, presudu od 18. srpnja 2007., Hartmann, C‑212/05, EU:C:2007:437, t. 20.).
25 U ovom se slučaju predmet o kojem je riječ u glavnom postupku odnosi na njemačkog državljanina koji radi u Njemačkoj, ali ima boravište u Francuskoj. Slijedom toga, poveznica s pravom Unije jest to što je boravište tog radnika u državi članici različitoj od one čiji je državljanin. Budući da se navedeni radnik koristio svojom slobodom kretanja, on se protiv države članice čiji je državljanin ima pravo pozivati na Uredbu br. 492/2011, čiji je cilj provedba slobode kretanja radnika unutar Unije, a osobito na njezin članak 7. stavak 2.
26 Kao drugo, valja navesti da članovi obitelji radnika migranta imaju neizravno pravo na jednako postupanje kakvo je tom radniku dodijeljeno člankom 7. stavkom 2. Uredbe br. 492/2011 (vidjeti u tom smislu, kada je riječ o članku 7. stavku 2. Uredbe br. 1612/68, koji je postao članak 7. stavak 2. Uredbe br. 492/2011, presudu od 20. lipnja 2013., Giersch i dr., C‑20/12, EU:C:2013:411, t. 40.).
27 Što se tiče pojma socijalne povlastice, navedenog u članku 7. stavku 2. te uredbe, on obuhvaća sve povlastice koje se, bez obzira na to jesu li povezane s ugovorom o radu, općenito priznaju domaćim radnicima zbog toga što imaju boravište na državnom području i čije proširivanje na radnike koji su državljani drugih država članica olakšava njihovo kretanje (vidjeti osobito presude od 12. svibnja 1998., Martínez Sala, C‑85/96, EU:C:1998:217, t. 25. i od 20. lipnja 2013., Giersch i dr., C‑20/12, EU:C:2013:411, t. 38.).
28 Iz toga slijedi da je preuzimanje troškova školskog prijevoza člana obitelji socijalna povlastica u smislu te odredbe.
29 Kao treće, valja podsjetiti na to da je članak 7. stavak 2. Uredbe br. 492/2011 poseban izraz načela jednakog postupanja, utvrđenog u članku 45. UFEU‑a, u specifičnom području dodjeljivanja socijalnih povlastica te ga treba tumačiti na isti način kao tu odredbu (presuda od 10. listopada 2019., Krah, C‑703/17, EU:C:2019:850, t. 21.; vidjeti u tom smislu, kada je riječ o članku 7. stavku 2. Uredbe br. 1612/68, koji je postao članak 7. stavak 2. Uredbe br. 492/2011, presudu od 20. lipnja 2013., Giersch i dr., C‑20/12, EU:C:2013:411, t. 35.).
30 To načelo jednakog postupanja zabranjuje ne samo očitu diskriminaciju na temelju državljanstva nego i sve druge prikrivene oblike diskriminacije koji primjenom drugih kriterija razlikovanja dovode do istog rezultata (presuda od 10. listopada 2019., Krah, C‑703/17, EU:C:2019:850, t. 23.; vidjeti također, kada je riječ o članku 7. stavku 2. Uredbe br. 1612/68, koji je postao članak 7. stavak 2. Uredbe br. 492/2011, presudu od 20. lipnja 2013., Giersch i dr., C‑20/12, EU:C:2013:411, t. 41. i navedenu sudsku praksu).
31 Dakle, uvjet boravišta na državnom području propisan nacionalnim zakonodavstvom radi ostvarivanja prava na doplatak za školovanje neizravna je diskriminacija jer po samoj svojoj prirodi može više oštetiti radnike migrante nego domaće radnike, zbog čega postoji opasnost da radnike migrante stavlja u osobito nepovoljan položaj (vidjeti, kad je riječ o Uredbi br. 1612/68, koja je stavljena izvan snage i zamijenjena Uredbom br. 492/2011, presudu od 18. srpnja 2007., Hartmann, C‑212/05, EU:C:2007:437, t. 28. do 31.).
32 Iz toga proizlazi da nacionalna mjera o kojoj je riječ u glavnom postupku, s obzirom na to da se njome plaćanje troškova školskog prijevoza uvjetuje boravištem u saveznoj zemlji, može po samoj svojoj prirodi staviti u nepovoljniji položaj pogranične radnike koji borave u drugoj državi članici. Stoga ona predstavlja neizravnu diskriminaciju, zabranjenu člankom 7. stavkom 2. Uredbe br. 492/2011.
33 Takav zaključak ne može dovesti u pitanje činjenica da se ta nacionalna mjera primjenjuje i na domaće radnike koji imaju boravište u drugim saveznim zemljama.
34 Naime, s jedne strane, valja podsjetiti na to da, jednom kada se utvrdi da nacionalni propis po samoj svojoj prirodi može više utjecati na pogranične radnike nego na domaće radnike, njegova kvalifikacija kao neizravno diskriminatornog ne ovisi o tome utječe li on eventualno na domaće državljane koji ne mogu poštovati takav kriterij kao i na pogranične radnike. Naime, da bi se neka mjera mogla kvalificirati kao neizravno diskriminatorna, nije nužno da ona stavlja u povoljniji položaj sve domaće državljane ili da stavlja u nepovoljniji položaj samo pogranične radnike, a ne i domaće (vidjeti u tom smislu presudu od 13. ožujka 2019., Gemeinsamer Betriebsrat EurothermenResort Bad Schallerbach, C‑437/17, EU:C:2019:193, t. 31. i 32.; vidjeti također, kad je riječ o Uredbi br. 1612/68, koja je stavljena izvan snage i zamijenjena Uredbom br. 492/2011, presudu od 20. lipnja 2013., Giersch i dr., C‑20/12, EU:C:2013:411, t. 45.).
35 S druge strane, s obzirom na to da se diskriminacija o kojoj je riječ u glavnom postupku temelji na uvjetu boravišta na jednom dijelu državnog područja države članice, a ne na uvjetu državljanstva, za utvrđivanje postojanja diskriminacije kako je definirana u točkama 30. i 31. ove presude nije važno jesu li domaći radnici koji imaju boravište u drugoj saveznoj zemlji također diskriminirani na temelju tog uvjeta boravišta. Njihova je situacija eventualno obuhvaćena pojmom obrnute diskriminacije i ne uzima se u obzir u pravu Unije (vidjeti u tom smislu rješenje od 19. lipnja 2008., Kurt, C‑104/08, neobjavljeno, EU:C:2008:357, t. 22. i 23.).
36 U svakom slučaju, takva je nacionalna mjera prepreka slobodnom kretanju radnika, zabranjena člankom 7. stavkom 2. Uredbe br. 492/2011, jer, čak i ako se primjenjuje bez razlike, može spriječiti ili odvratiti državljanina države članice od toga da napusti svoju državu podrijetla kako bi ostvario svoje pravo na slobodno kretanje (vidjeti u tom smislu presudu od 15. prosinca 1995., Bosman, C‑415/93, EU:C:1995:463, t. 96.).
37 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo prethodno pitanje valja odgovoriti da članak 7. stavak 2. Uredbe br. 492/2011 treba tumačiti na način da je nacionalno zakonodavstvo koje preuzimanje savezne zemlje troškova školskog prijevoza uvjetuje boravištem na njezinu području neizravno diskriminatorno jer po samoj svojoj prirodi može više utjecati na pogranične nego na domaće radnike.
Drugo prethodno pitanje
38 Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 7. stavak 2. Uredbe br. 492/2011 tumačiti na način da je učinkovita organizacija školstva važan razlog u općem interesu kojim se može opravdati nacionalna mjera koja je kvalificirana kao neizravno diskriminatorna.
39 Valja podsjetiti na to da je neizravna diskriminacija načelno zabranjena, osim ako je objektivno opravdana. U tu svrhu, ona mora, s jedne strane, biti prikladna za jamčenje ostvarenja legitimnog cilja i, s druge strane, ne smije prekoračiti ono što je nužno za njegovo postizanje (presude od 20. lipnja 2013., Giersch i dr., C‑20/12, EU:C:2013:411, t. 46. i od 10. srpnja 2019., Aubriet, C‑410/18, EU:C:2019:582, t. 29.).
40 U tom je pogledu Sud presudio da je cilj promicanja visokoškolskog obrazovanja cilj od općeg interesa koji je priznat na razini Unije i da djelatnost koju država članica poduzima kako bi osigurala visoku razinu obrazovanja stanovništva koje u njoj ima boravište ima zakonit cilj kojim se može opravdati neizravna diskriminacija na temelju državljanstva (presude od 20. lipnja 2013., Giersch i dr., C‑20/12, EU:C:2013:411, t. 53. i od 10. srpnja 2019., Aubriet, C‑410/18, EU:C:2019:582, t. 31.).
41 Iz toga proizlazi da cilj koji u ovom predmetu navodi sud koji je uputio zahtjev, to jest učinkovita organizacija školskog sustava, s obzirom na to da se odnosi na pravo na obrazovanje, zajamčeno člankom 14. Povelje o temeljnim pravima, može biti legitiman cilj u smislu sudske prakse navedene u točki 39. ove presude.
42 Međutim, valja utvrditi da, s jedne strane, iako nacionalne odredbe o kojima je riječ u glavnom postupku ulaze u okvir Zakona savezne zemlje Porajnje‑Falačka o organizaciji školskog sustava, one se odnose isključivo na organizaciju školskog prijevoza u toj saveznoj zemlji. S druge strane, sama činjenica da članak 69. Zakona savezne zemlje Porajnje‑Falačka o organizaciji školskog sustava propisuje da, ako učenica ili učenik pohađa školu izvan te savezne zemlje, troškove prijevoza snosi okrug ili grad u kojem učenica ili učenik ima boravište, potvrđuje da organizacija školskog prijevoza na razini savezne zemlje i organizacija školskog sustava u toj saveznoj zemlji nisu nužno povezane jedna s drugom.
43 Stoga, kao što to primjećuje Europska komisija, nacionalne odredbe o kojima je riječ u ovom predmetu nisu dovoljno usko povezane s organizacijom školskog sustava da bi se moglo smatrati da se tim odredbama nastoji postići takav cilj.
44 U svakom slučaju, uvjet boravišta koji se ističe protiv stranaka u glavnom postupku ne može se smatrati nužnim za planiranje i organizaciju školskog prijevoza jer se, kao što to navodi sud koji je uputio zahtjev, mogu predvidjeti druge mjere. Točnije, radi izračuna iznosa troškova školskog prijevoza koje treba nadoknaditi, umjesto boravišta učenika, mogla bi se uzeti u obzir „točka gdje zračna linija između stvarnog mjesta boravišta i najbliže školske ustanove siječe granicu”.
45 U tom pogledu valja istaknuti da činjenica, koju je naveo sud koji je uputio zahtjev, da je nacionalnim tijelima složenije provesti takve alternativne mjere nije sama po sebi dovoljna kako bi se opravdala povreda temeljne slobode zajamčene UFEU‑om (vidjeti u tom smislu presudu od 26. svibnja 2016., Kohll i Kohll‑Schlesser, C‑300/15, EU:C:2016:361, t. 59.) i stoga prepreka s obzirom na članak 7. stavak 2. Uredbe br. 492/2011.
46 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo prethodno pitanje valja odgovoriti da članak 7. stavak 2. Uredbe br. 492/2011 treba tumačiti na način da praktične poteškoće povezane s učinkovitom organizacijom školskog prijevoza u saveznoj zemlji ne predstavljaju važan razlog u općem interesu kojim bi se mogla opravdati nacionalna mjera kvalificirana neizravno diskriminatornom.
Troškovi
47 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (deveto vijeće) odlučuje:
1. Članak 7. stavak 2. Uredbe (EU) br. 492/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2011. o slobodi kretanja radnika u Uniji treba tumačiti na način da je nacionalno zakonodavstvo koje preuzimanje savezne zemlje troškova školskog prijevoza uvjetuje boravištem na njezinu području neizravno diskriminatorno jer po samoj svojoj prirodi može više utjecati na pogranične nego na domaće radnike.
2. Članak 7. stavak 2. Uredbe br. 492/2011 treba tumačiti na način da praktične poteškoće povezane s učinkovitom organizacijom školskog prijevoza u saveznoj zemlji ne predstavljaju važan razlog u općem interesu kojim bi se mogla opravdati nacionalna mjera kvalificirana neizravno diskriminatornom.
Potpisi