RJEŠENJE SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE

(treće vijeće)

24. listopada 2014.

Predmet F‑14/10 DEP

Luigi Marcuccio

protiv

Europske komisije

„Javna služba – Postupak – Odmjeravanje troškova – Zastupanje institucije od strane odvjetnika – Nagrade za rad odvjetnika – Troškovi čiju je naknadu moguće tražiti – Zahtjev za zatezne kamate“ 

Predmet:      Zahtjev za odmjeravanje troškova koji je na temelju članka 92. stavka 1. Poslovnika koji je tada bio na snazi podnijela Europska komisija slijedom rješenja Marcuccio/Komisija (F‑14/10, EU:F:2011:99).

Odluka:      Ukupni iznos troškova koje L. Marcuccio treba nadoknaditi Europskoj komisiji s naslova troškova čiju je naknadu moguće tražiti u predmetu F‑14/10, Marcuccio/Komisija, iznosi 5065 eura. Iznos naveden u točki 1. bit će uvećan za kamate za kašnjenje od dana dostave ovog rješenja do dana stvarne isplate iznosa, prema stopi koju utvrđuje Europska središnja banka za glavne operacije refinanciranja koja je na snazi prvog dana kalendarskog mjeseca roka za isplatu, uvećanoj za tri i pol postotna poena.

Sažetak

Sudski postupak – Troškovi – Odmjeravanje – Troškovi čiju je naknadu moguće tražiti – Nužni troškovi stranaka – Nagrada za rad koju je institucija isplatila svojem odvjetniku – Uključenost – Elementi koje treba uzeti u obzir prilikom odmjeravanja

(čl. 19. st. 1. Statuta Suda i čl. 7. st. 1. Priloga I. Statutu Suda)

Kao što proizlazi iz članka 19. prvog stavka Statuta Suda, primjenjivog na Službenički sud na temelju članka 7. stavka 1. Priloga I. tom statutu, institucije su slobodne zatražiti pomoć odvjetnika. Njegova naknada za rad dakle potpada pod pojam nužnih troškova postupka a da pritom institucija nije dužna dokazati da je takva pomoć bila objektivno opravdana.

Što se tiče određivanja iznosa do kojeg se nagrade za rad odvjetnika mogu nadoknaditi, sud Unije nije ovlašten odmjeriti nagrade za rad koje stranke duguju vlastitim odvjetnicima, nego utvrditi iznos naknada za rad koji se može tražiti od stranke kojoj je naloženo snošenje troškova. Odlučujući o zahtjevu za odmjeravanje troškova, sud Unije nije dužan uzeti u obzir eventualni sporazum koji je u tom pogledu stranka u pitanju sklopila sa svojim agentima ili savjetnicima.

U istom smislu, paušalna narav naknade za rad nema utjecaj na ocjenu Službeničkog suda o iznosu čija se naknada može tražiti s naslova troškova, s obzirom na to da se sud oslanja na kriterije utvrđene sudskom praksom i na točne informacije koje mu stranke moraju pružiti. Iako nije prepreka tomu da Službenički sud, na temelju pravične ocjene, odredi iznos troškova čiju je naknadu moguće tražiti, izostanak takvih informacija stavlja ga u položaj u kojem nužno mora provesti strogu ocjenu zahtjeva stranke koja traži naknadu troškova.

Osim toga, u nedostatku tarifnih odredaba u pravu Unije, sud mora slobodno ocijeniti podatke u pitanju, uzimajući obzir svrhu i narav spora, njegovu važnost za pravo Unije, kao i poteškoće koje slučaj postavlja, količinu rada agenata ili savjetnika koju je postupak zahtijevao i ekonomske interese koje spor predstavlja za stranke.

Naposljetku, iznos nagrada za rad odvjetnika dotične institucije čiju je naknadu moguće tražiti ne može se procijeniti neovisno o radu koji su službe institucije obavile, čak i prije pokretanja postupka pred Službeničkim sudom. Naime, budući da dopuštenost tužbe ovisi o podnošenju žalbe i njezinu odbijanju od strane tijela za imenovanje, službe institucije su u načelu uključene u rješavanje sporova čak i prije nego su oni podneseni Službeničkom sudu na odlučivanje.

(t. 17. do 21.)

Izvori:

Opći sud Europske unije: rješenja Marcuccio/Komisija, T‑278/07 P‑DEP, EU:T:2013:269, t. 20. i Marcuccio/Komisija, T‑366/10 P‑DEP, EU:T:2014:63, t. 33. i navedena sudska praksa

Službenički sud: rješenje Chatzidoukakis/Komisija, F‑84/10 DEP, EU:F:2014:41, t. 21. do 24. i navedena sudska praksa