PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA
EUROPSKE UNIJE
(sudac pojedinac)
24. ožujka 2015.
Predmet F‑61/14
Carola Maggiulli
protiv
Europske komisije
„Javna služba – Promaknuće – Promaknuća za 2013. – Odluka o nepromicanju – Usporedba zasluga“
Predmet: Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivog na Ugovor o EZAE‑u na temelju njegova članka 106.a, kojom je C. Maggiulli pokrenula ovaj postupak radi poništenja odluke Europske komisije o nepromicanju u razred AD 13 u okviru promaknuća za 2013.
Odluka: Tužba se odbija. C. Maggiulli snosi vlastite troškove i nalaže joj se snošenje troškova Europske komisije.
Sažetak
1. Dužnosnici – Promaknuće – Usporedba zasluga – Diskrecijska ovlast uprave – Opseg – Uzimanje u obzir izvješćâ o ocjeni – Drugi elementi koji se mogu uzeti u obzir
(čl. 45. st. 1. Pravilnika o osoblju za dužnosnike)
2. Dužnosnici – Promaknuće – Usporedba zasluga – Diskrecijska ovlast uprave – Sudski nadzor – Granice – Očita pogreška u ocjeni – Pojam
(čl. 45. st. 1. Pravilnika o osoblju za dužnosnike)
1. Na temelju članka 45. stavka 1. Pravilnika o osoblju, tijelo za imenovanje za potrebe promaknuća u viši razred funkcijske skupine kojoj dužnosnik pripada pri usporedbi zasluga posebno uzima u obzir izvješća o dužnosniku, jezike kojima se koristi u obavljanju poslova osim jezika čije je izvrsno poznavanje potvrđeno i, prema potrebi, razinu odgovornosti dužnosnika koji ispunjava uvjete za promaknuće. To su tri glavna činjenična elementa koji se obvezno moraju uzeti u obzir pri usporedbi zasluga. Tijelo za imenovanje može podredno, u slučaju kada su na temelju triju elemenata izričito navedenih u članku 45. stavku 1. Pravilnika o osoblju zasluge dužnosnika koji ispunjavanju uvjete za promaknuće jednake razine, uzeti u obzir druge elemente, kao što su dob kandidata ili njihov radni staž u razredu ili službi.
(t. 28.)
Izvori:
Prvostupanjski sud: presuda Casini/Komisija, T‑132/03, EU:T:2005:324, t. 57.
Službenički sud: presude Bouillez i dr./Vijeće, F‑53/08, EU:F:2010:37, t. 50. i AC/Vijeće, F‑9/10, EU:F:2011:160, t. 25.
2. Tijelo nadležno za imenovanja pri usporedbi zasluga dužnosnika Unije koji su kandidati za promaknuće raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću i u tom je kontekstu nadzor suda Unije ograničen na pitanje je li uprava, s obzirom na načine i razloge koji su je mogli dovesti do njezine ocjene, ostala unutar nespornih granica i da nije koristila svoju ovlast na očito pogrešan način. Službenički sud stoga ne može ocjenu kvalifikacija i zasluga kandidata koju je izvršilo spomenuto tijelo zamijeniti svojom ocjenom. Slijedom toga, nije na sudu Unije da nadzire osnovanost ocjene uprave o profesionalnim sposobnostima dužnosnika, koja uključuje složene prosudbe koje zbog svoje naravi nije moguće objektivno provjeriti. Također nije na Službeničkom sudu da obavlja podrobno preispitivanje svih spisa kandidata koji su ispunili uvjete za promaknuće kako bi osigurao da je zaključak do kojeg je došlo tijelo za imenovanje u skladu s njegovim zaključkom, jer bi takvim postupanjem prekoračio granice nadzora zakonitosti za koji je nadležan, zamjenjujući ocjenu zasluga kandidata koju je provelo tijelo za imenovanje vlastitom ocjenom.
Ovlast ocjene koja je tako priznata upravi ipak je ograničena potrebom da se usporedba zasluga obavi s pažnjom i nepristrano, u interesu službe i sukladno načelu jednakog postupanja. Iako je tijelo za imenovanje na temelju Pravilnika o osoblju ovlašteno provoditi takvu ocjenu u skladu s postupkom ili metodom koju smatra najprikladnijom, ona se u praksi mora provoditi na temelju jednakopravnosti i oslanjajući se na informacije i podatke koji su usporedivi.
U kontekstu nadzora koji sud Unije obavlja nad odlukama uprave u području promaknuća, pogreška je očita kad se može lako primijetiti i jasno pokazati, s obzirom na kriterije kojima je zakonodavac namjeravao podrediti odluke u području promaknuća u skladu s člankom 45. stavkom 1. Pravilnika o osoblju. Slijedom toga, u svrhu utvrđenja da je uprava počinila očitu pogrešku u ocjeni koja opravdava poništenje odluke, dokazi koje tužitelj treba podnijeti trebaju biti dovoljni da ocjenu uprave liše vjerodostojnosti. Drugim riječima, razlog koji se temelji na očitoj pogrešci mora se odbiti ako se, usprkos dokazima koje podnio tužitelj, sporna ocjena može prihvatiti kao istinita ili valjana.
(t. 29. do 31.)
Izvori:
Prvostupanjski sud: presuda Casini/Komisija, EU:T:2005:324, t. 52. i 53.
Opći sud Europske unije: presude Canga Fano/Conseil, T‑281/11 P, EU:T:2013:252, t. 35., 41. i 42., i navedena sudska praksa, te Stols/Vijeće, T‑95/12 P, EU:T:2014:3, t. 31.
Službenički sud: presude AC/Conseil, EU:F:2011:160, t. 22. i 24.; Buxton/Parlament, F‑50/11, EU:F:2012:51, t. 38., i rješenje Debaty/Vijeće, F‑47/13, EU:F:2013:215, t. 33.