Language of document :

Zahtjev za prethodnu odluku koji je 14. ožujka 2019. uputio Juzgado de Primera Instancia nº 17 de Palma de Mallorca (Španjolska) – CY protiv Caixabank S.A.

(predmet C-224/19)

Jezik postupka: španjolski

Sud koji je uputio zahtjev

Juzgado de Primera Instancia nº 17 de Palma de Mallorca

Stranke glavnog postupka

Tužitelj: CY

Tuženik: Caixabank S.A.

Prethodna pitanja

Mogu li se, s obzirom na članak 6. stavak 1. Direktive 93/131nakon proglašenja ništavom zbog nepoštenosti odredbe koja sve troškove zasnivanja, izmjene ili brisanja hipotekarnog zajma nameće zajmoprimcu – ublažiti restitucijski učinci tog proglašenja?

Može li se, s obzirom na članak 6. stavak 1. Direktive 93/13, smatrati da se nacionalnom sudskom praksom koja utvrđuje da, nakon proglašenja ništavosti odredbe koja sve troškove zasnivanja, izmjene ili brisanja hipotekarnog zajma nameće zajmoprimcu, zajmodavac i zajmoprimac moraju snositi javnobilježničke i agencijske troškove u jednakim dijelovima ublažavaju, sudskim putem, učinci proglašenja ništavosti nepoštene odredbe zbog čega je ta praksa protivna načelu neobvezanosti iz članka 6. stavka 1. Direktive 93/13?

Može li se, s obzirom na članak 6. stavak 1. Direktive 93/13, smatrati da se nacionalnom sudskom praksom koja utvrđuje da nakon proglašenja ništavosti odredbe koja sve troškove zasnivanja, izmjene ili brisanja hipotekarnog zajma nameće zajmoprimcu potonjem također treba naložiti plaćanje troškova procjene nekretnine i poreza na zasnivanje hipoteke proizišlih iz sklapanja kredita povređuje načelo prema kojem nepoštena odredba koja je proglašena ništavom ne obvezuje potrošača i je li članku 3. stavku 2. Direktive 93/13 protivno to da se zajmoprimcu nametne teret dokazivanja da mu nije bilo dopušteno ponuditi vlastitu procjenu nekretnine?

Je li, s obzirom na članak 6. stavak 1. Direktive 93/13, [navedenoj direktivi] protivna nacionalna sudska praksa koja utvrđuje da nakon proglašenja ništavosti odredbe koja sve troškove zasnivanja, izmjene ili brisanja hipotekarnog zajma nameće zajmoprimcu ona i dalje može proizvoditi učinke prema potonjem u slučaju izmjena odnosno brisanja hipoteke, na način da mora nastaviti plaćati troškove koji proizlaze iz takve izmjene ili brisanja i znači li nametanje tih troškova zajmoprimcu povredu načela prema kojem nepoštena odredba koja je proglašena ništavom ne obvezuje potrošača?

Je li, s obzirom na članak 6. stavak 1. u vezi s člankom 7. stavkom 1. Direktive 93/13, nacionalna sudska praksa koja djelomično isključuje restitucijski učinak proglašenja ništavom nepoštene odredbe koja sve troškove zasnivanja, izmjene ili brisanja hipotekarnog zajma nameće zajmoprimcu, protivna odvraćajućem učinku u odnosu na poduzetnika, utvrđenom u članku 7. stavku 1. Direktive 93/13?

Može li se, s obzirom na načelo nemogućnosti ublažavanja odredbi proglašenih ništavima, koje je utvrđeno u sudskoj praksi Suda Europske unije, i s obzirom na načelo neobvezanosti iz članka 6. Direktive, ocijeniti protivnom toj direktivi nacionalna sudska praksa koja ublažava restitucijske učinke nakon proglašenja ništavosti odredbe koja sve troškove zasnivanja, izmjene ili brisanja nameće zajmoprimcu, zaštićujući interes zajmodavca?

    Može li se, s obzirom na članak 3. stavke 1. i 2. Direktive 93/13, smatrati da nacionalna sudska praksa koja utvrđuje da odredba o „naknadi za obradu zahtjeva” automatski udovoljava testu transparentnosti povređuje načelo o prebacivanju tereta dokazivanja, utvrđeno u članku 3. stavku 2. Direktive, imajući u vidu činjenicu da prodavatelj robe odnosno pružatelj usluga nije dužan dokazivati da je pružio prethodne informacije i da se o odredbi pojedinačno pregovaralo?

Je li članku 3. Direktive 93/13 i sudskoj praksi Suda Europske unije protivno to da se u nacionalnoj sudskoj praksi zauzme stajalište da potrošač mora automatski biti upoznat s činjenicom da je naplata naknade za obradu zahtjeva uobičajena praksa financijskih institucija i da stoga nije nužno da zajmodavac ponudi bilo kakav dokaz o tome da se o odredbi pojedinačno pregovaralo ili, suprotno tomu, zajmodavac u svakom slučaju mora dokazati postojanje pojedinačnog pregovaranja?

Je li, s obzirom na članke 3. i 4. Direktive 93/13 i sudsku praksu Suda Europske unije, toj direktivi protivna nacionalna sudska praksa koja utvrđuje da se nepoštenost odredbe o „naknadi za obradu zahtjeva” ne može ocjenjivati na temelju članka 4. stavka 2. jer se ona odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ili, suprotno tomu, treba smatrati da spomenuta naknada nije dio ugovorene cijene nego dodatna naknada, zbog čega se nacionalnom sudu mora omogućiti da provede nadzor transparentnosti i/ili sadržaja kako bi se na taj način, u skladu s nacionalnim pravom, ocijenio nepoštenost odredbe?

Je li, s obzirom na članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji nije prenesen u španjolski pravni poredak LCGC-om2 , članku 8. navedene direktive protivno to što se španjolski sud poziva na i primjenjuje njezin članak 4. stavak 2., iako zakonodavac tu odredbu nije želio prenijeti u španjolski pravni poredak – namjeravajući ostvariti sveobuhvatnu razinu zaštite u odnosu na sve odredbe koje bi prodavatelj robe odnosno pružatelj usluga mogao uvrstiti u ugovor s potrošačem, uključujući one koje se odnose na glavni predmet ugovora, čak i ako su jasno i razumljivo sastavljene – ako se smatra da odredba o „naknadi za obradu zahtjeva” čini glavni predmet ugovora o zajmu?

S obzirom na članak 3. stavak 1. Direktive 93/13, uzrokuje li odredba o „naknadi za obradu zahtjeva” – kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali – znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti?

Treba li, s obzirom na članak 6. stavak 1. u vezi s člankom 7. stavkom 1. Direktive 93/13, odluku o tome da prodavatelj robe odnosno pružatelj usluga snosi troškove – donesenu u postupku u kojem je potrošač podnio tužbe za proglašenje ništavosti nepoštenih odredbi sadržanih u ugovoru koji je s njim sklopio – i u kojem su sudovi proglasili navedenu ništavost, temeljiti na načelu neobvezanosti i načelu odvraćajućeg učinka u odnosu na poduzetnika, kada je te tužbe za proglašenje ništavosti nacionalni sud prihvatio, neovisno o tome jesu li doista izvršeni povrati iznosa koji su naloženi presudom, pri čemu se podrazumijeva da je proglašenje ništavosti odredbe glavni zahtjev, dok je povrat plaćenih iznosa isključivo sporedna tražbina povezana s prethodno navedenom?

Mogu li se, s obzirom na načela neobvezanosti i odvraćajućeg učinka iz Direktive 93/13 (članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1.), restitucijski učinci proizišli iz proglašenja ništavom nepoštene odredbe sadržane u ugovoru što su ga sklopili potrošač i prodavatelj robe odnosno pružatelj usluga vremenski ograničiti prihvaćanjem prigovora da je tužba za povrat plaćenih iznosa zastarjela, unatoč tomu što u skladu s nacionalnim pravom tužba za proglašenje apsolutne ništavosti nepoštene odredbe ne zastarijeva?

____________

1     Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.)

2     Ley 7/1998, de 13 de abril, sobre condiciones generales de la contratación (Zakon 7/1998 od 13. travnja 1998. o općim uvjetima ugovora)