PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo prošireno vijeće)

19. lipnja 2019.(*)

„Državne potpore – Pojedinačne potpore u korist kompleksa Nürburgring za izgradnju zabavnog parka, hotelâ i restoranâ te organizaciju automobilističkih utrka – Odluka kojom su potpore proglašene nespojivima s unutarnjim tržištem – Odluka kojom se utvrđuje da se povrat potpora proglašenih nespojivima ne odnosi na novog vlasnika kompleksa Nürburgring – Tužba za poništenje – Nepostojanje bitnog utjecaja na konkurentski položaj – Nedopuštenost – Odluka kojom se na kraju faze prethodnog ispitivanja utvrđuje da državna potpora ne postoji – Tužba za poništenje – Zainteresirana strana – Pravni interes – Dopuštenost – Povreda postupovnih prava – Nepostojanje poteškoća koje zahtijevaju pokretanje službenog istražnog postupka – Pritužba – Otuđenje imovine korisnika državnih potpora koje su proglašene nespojivima – Otvoren, transparentan, nediskriminatoran i bezuvjetan natječajni postupak – Savjesno i nepristrano ispitivanje – Obveza obrazlaganja”

U predmetu T‑353/15,

NeXovation, Inc., sa sjedištem u Hendersonvilleu (Sjedinjene Američke Države), koji su zastupali A. von Bergwelt, F. Henkel i M. Nordmann, a zatim A. von Bergwelt i M. Nordmann, odvjetnici,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju L. Flynn, T. Maxian Rusche i B. Stromsky, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za djelomično poništenje Odluke Komisije (EU) 2016/151 od 1. listopada 2014. o državnoj potpori Njemačke SA.31550 (2012/C) (ex 2012/NN) u korist Nürburgringa (SL 2016., L 34, str. 1.),

OPĆI SUD (prvo prošireno vijeće),

u sastavu: I. Pelikánová, predsjednica, V. Valančius, P. Nihoul, J. Svenningsen i U. Öberg (izvjestitelj), suci,

tajnik: N. Schall, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 30. siječnja 2018.,

donosi sljedeću

Presudu

I.      Okolnosti spora

1        Kompleks Nürburgring (u daljnjem tekstu: Nürburgring), koji se nalazi u njemačkom Landu Rheinland‑Pfalz (Savezna zemlja Porajnje‑Falačka), obuhvaća trkaću stazu, zabavni park, hotele i restorane.

2        Između 2002. i 2012. vlasnici Nürburgringa (u daljnjem tekstu: prenositelji), to jest javna poduzeća Nürburgring GmbH, Motorsport Resort Nürburgring GmbH i Congress- und Motorsport Hotel Nürburgring GmbH, bili su glavni korisnici mjera potpore – i to uglavnom od Savezne zemlje Porajnje‑Falačka – izgradnji zabavnog parka, hotela i restorana te organizaciji utrka Formule 1.

A.      Upravni postupak i otuđenje imovine Nürburgringa

3        Dopisom od 21. ožujka 2012. Europska komisija dostavila je Saveznoj Republici Njemačkoj svoju odluku o pokretanju službenog istražnog postupka na temelju članka 108. stavka 2. UFEU‑a u vezi s različitim mjerama potpore provedenima u korist Nürburgringa između 2002. i 2012. Tom je odlukom, čiji je sažetak objavljen u Službenom listu Europske unije (SL 2012., C 216, str. 14.), Komisija pozvala zainteresirane strane da podnesu svoja očitovanja o dotičnim mjerama.

4        Zbog odobravanja dodatnih mjera potpore koje joj je Savezna Republika Njemačka prijavila, Komisija je odlučila službeni istražni postupak proširiti na te nove mjere. Dopisom od 7. kolovoza 2012. odluka je dostavljena Saveznoj Republici Njemačkoj. Tom je odlukom, čiji je sažetak objavljen u Službenom listu (SL 2012., C 333, str. 1.), Komisija pozvala zainteresirane strane da podnesu svoja očitovanja o dodatnim mjerama.

5        Dana 24. srpnja 2012. Amtsgericht Bad Neuenahr‑Ahrweiler (Općinski sud u Bad Neuenahr‑Ahrweileru, Njemačka) utvrdio je da su prenositelji nesposobni za plaćanje. Dana 1. studenoga 2012. on je pokrenuo stečajni postupak, pri čemu je zadržao ovlasti. Odlučio je pristupiti otuđenju imovine prenositelja (u daljnjem tekstu: otuđenje imovine Nürburgringa). Prenositelji su revizora KPMG AG odredili kao pravnog i financijskog savjetnika.

6        Dana 1. studenoga 2012. upravljanje Nürburgringom bilo je povjereno društvu Nürburgring Betriebsgesellschaft mbH, društvu kćeri u 100-postotnom vlasništvu jednog od prenositelja, Nürburgringa, koje su osnovali upravitelji što ih je imenovao Amtsgericht Bad Neuenahr‑Ahrweiler (Općinski sud u Bad Neuenahr‑Ahrweileru).

7        Dana 15. svibnja 2013. pokrenut je natječajni postupak kako bi se pristupilo otuđenju imovine Nürburgringa (u daljnjem tekstu: natječajni postupak).

8        Dana 23. svibnja 2013. Komisija je Saveznoj Republici Njemačkoj i upraviteljima priopćila kriterije koje natječajni postupak mora ispuniti kako bi se isključili elementi državnih potpora te ih je obavijestila o obvezi preuzimatelja koji će biti odabran da vrati prednosti koje će mu se, ovisno o okolnostima, dodijeliti. Rasprave između Komisije, Savezne Republike Njemačke i upravitelja vodile su se u tom pogledu od listopada 2012.

9        Natječajni postupak odvijao se kako slijedi:

–        pokretanje natječajnog postupka najavljeno je 14. svibnja 2013. u priopćenju za medije koje je poslao jedan od upravitelja;

–        KPMG je 15. svibnja 2013. u novinama Financial Times i Handelsblatt te na internetskoj stranici Nürburgringa objavio poziv na iskaz interesa;

–        interes je iskazalo 70 poduzetnika;

–        u dopisu od 19. srpnja 2013. zainteresirani ulagatelji primili su dokumente o Nürburgringu te su pozvani da dostave indikativnu ponudu, i to za cjelokupnu imovinu, definirane jedinice ili pojedinačne dijelove imovine;

–        rok za podnošenje indikativne ponude utvrđen je uzastopno dopisom od 19. srpnja 2013. za 12. rujna 2013., a potom dopisom od 12. rujna 2013. za 26. rujna 2013.; u svakom od tih dopisa bilo je određeno da će se razmatrati i ponude podnesene nakon isteka roka;

–        do početka veljače 2014. 24 zainteresirane strane dostavile su indikativnu ponudu, među kojima je bio tužitelj, NeXovation, Inc., privatno američko društvo koje posluje na područjima informacijske tehnologije, proizvoda široke potrošnje, energije i automobila;

–        za zainteresirane strane koje su pozvane u sljedeću fazu natječajnog postupka, među kojima je bio i tužitelj, rok za podnošenje konačnih ponuda, koje su trebale biti u cijelosti financirane i obuhvatiti prethodno ispregovarani sporazum za otkup imovine, uzastopno je bio određen dopisom od 17. listopada 2013. za 11. prosinca 2013., a potom dopisom od 17. prosinca 2013. za 17. veljače 2014.; u ovom potonjem dopisu navedeno je da će se razmatrati i ponude podnesene nakon isteka roka, ali je, međutim, bilo određeno da će prenositelji moći ubrzo nakon roka za podnošenje ponuda odlučiti o identitetu odabranog preuzimatelja;

–        trinaest potencijalnih preuzimatelja podnijelo je konačnu ponudu, od kojih je četiri podnijelo ponudu koja se odnosi na cjelokupnu imovinu, to jest Capricorn Nürburgring Besitzgesellschaft GmbH (u daljnjem tekstu: grupa Capricorn ili preuzimatelj), drugi ponuditelj (u daljnjem tekstu ponuditelj br. 2), tužitelj i četvrti potencijalni preuzimatelj;

–        u skladu s dopisima koji su 19. srpnja 2013. i 17. listopada 2013. upućeni zainteresiranim ulagateljima, ulagatelji će se odabrati uzimajući u obzir zahtjeve najvećeg mogućeg povećanja vrijednosti cjelokupne imovine, s jedne strane, te sigurnosti transakcije, s druge strane; primjenom tih kriterija, u zadnjoj fazi natječajnog postupka u obzir su uzete ponude ponuditelja br. 2 i grupe Capricorn, koji su, s jedne strane, predložili preuzimanje cjelokupne imovine Nürburgringa te su, s druge strane, 7. i 11. ožujka 2014. dostavili dokaz o financijskoj održivosti svojih ponuda. Paralelno su dogovoreni ugovori s obama tim ponuditeljima;

–        odbor vjerovnika prenositelja odobrio je 11. ožujka 2014. u okviru stečajnog postupka nad prenositeljima prijenos imovine Nürburgringa na grupu Capricorn, čija je ponuda iznosila 77 milijuna eura, dok je ponuda ponuditelja br. 2 iznosila između 47 i 52 milijuna eura.

10      Tužitelj je Komisiji 10. travnja 2014. podnio pritužbu zbog toga što natječajni postupak nije bio otvoren, transparentan, nediskriminatoran i bezuvjetan te nije završio otuđenjem imovine Nürburgringa po tržišnoj cijeni jer je ta imovina bila ustupljena lokalnom ponuditelju čija je ponuda bila niža od njegove i kojemu je dana prednost u okviru natječajnog postupka. Tužitelj smatra da je grupa Capricorn tako primila potporu koja odgovara razlici između cijene koju je trebala platiti za preuzimanje imovine Nürburgringa i tržišne cijene za tu istu imovinu te je osigurala kontinuitet gospodarskih djelatnosti prenositelja, tako da rješenje o povratu potpora koje su prenositelji primili treba proširiti na grupu Capricorn.

B.      Pobijane odluke

11      Komisija je 1. listopada 2014. donijela Odluku (EU) 2016/151 o državnoj potpori Njemačke SA.31550 (2012/C) (ex 2012/NN) u korist Nürburgringa (SL 2016., L 34, str. 1.), a 13. travnja 2015. na svojoj internetskoj stranici objavila ispravak navedene odluke (u daljnjem tekstu zajedno: konačna odluka).

12      U članku 2. konačne odluke Komisija je utvrdila da su neke od mjera potpore u korist prenositelja (u daljnjem tekstu: potpore prenositeljima) nezakonite i nespojive s unutarnjim tržištem.

13      Komisija je u članku 3. stavku 2. konačne odluke odlučila da grupa Capricorn i njezina društva kćeri nisu obuhvaćeni mogućim povratom potpora prenositeljima (u daljnjem tekstu: prva pobijana odluka).

14      U članku 1. zadnjoj alineji konačne odluke Komisija je utvrdila da otuđenje imovine Nürburgringa grupi Capricorn nije državna potpora (u daljnjem tekstu: druga pobijana odluka).

15      Naime, Komisija je zaključila da je natječajni postupak bio vođen otvoreno, transparentno i nediskriminatorno, da je taj postupak doveo do prodajne cijene usklađene s tržištem i da nije bilo gospodarskog kontinuiteta između prenositelja i preuzimatelja.

II.    Postupak i zahtjevi stranaka

16      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 26. lipnja 2015. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

17      Dopisom od 15. listopada 2015. Komisija je podnijela zahtjev da se neki prilozi tužbi prevedu na jezik postupka.

18      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 3. studenoga 2015. prenositelji su zatražili intervenciju u ovom postupku u potporu zahtjevu Komisije. Rješenjem od 18. travnja 2016. predsjednik osmog vijeća Općeg suda odobrio je tu intervenciju.

19      Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 3. svibnja 2016. prenositelji su izvijestili Opći sud da odustaju od svoje intervencije.

20      Rješenjem predsjednika osmog vijeća Općeg suda od 6. srpnja 2016. prenositelji su brisani iz upisnika Općeg suda kao intervenijenti te im je naloženo da snose vlastite troškove i troškove drugih stranaka u vezi sa svojom intervencijom.

21      Odlukom predsjednika Općeg suda od 3. listopada 2016. određen je novi sudac izvjestitelj te je predmet dodijeljen prvom vijeću Općeg suda.

22      Dana 31. srpnja 2017. Opći sud je, u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 89. svojeg Poslovnika, postavio Komisiji pitanje u pisanom obliku te ju je pozvao na odgovor istovjetnim putem. Komisija se 6. rujna 2017. očitovala u svojem odgovoru.

23      Na prijedlog prvog vijeća, Opći sud odlučio je, na temelju članka 28. Poslovnika, uputiti predmet proširenom sastavu suda.

24      Dana 29. studenoga 2017. Opći sud (prvo prošireno vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka te je, u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. Poslovnika, pozvao stranke da dostave određene dokumente i u pisanom im obliku postavio pitanja te ih je pozvao na odgovor istovjetnim putem. Tužitelj se očitovao u odgovoru od 14. prosinca 2017. i 8. siječnja 2018., a Komisija 13. i 21. prosinca 2017.

25      Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 24. siječnja 2018. Komisija je od Općeg suda zatražila, na temelju članka 130. stavka 2. Poslovnika, da utvrdi da je ova tužba postala bespredmetna i da postupak treba obustaviti.

26      Na raspravi 30. siječnja 2018. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja Općeg suda. Istog je dana Komisija podnijela očitovanja na izvješće za raspravu.

27      Dana 6. ožujka 2018. Opći sud, u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. Poslovnika, pozvao je stranke da dostave određene dokumente i u pisanom im obliku postavio pitanja te ih je pozvao na odgovor istovjetnim putem. Na temelju članka 24. Statuta Suda Europske unije, Opći sud također je pozvao Saveznu Republiku Njemačku da podnese određene dokumente i u pisanom joj obliku postavio pitanja te je pozvao na odgovor istovjetnim putem. Stranke i Savezna Republika Njemačka odgovorili su u svojim očitovanjima od 27. ožujka 2018. te 4. i 9. travnja 2018.

28      Dana 18. svibnja 2018. tužitelj je podnio svoja očitovanja o Komisijinu zahtjevu za obustavu postupka.

29      Dana 12. lipnja 2018. zatvoren je usmeni dio postupka.

30      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 20. srpnja 2018. Komisija je, na temelju članka 113. stavka 2. Poslovnika, podnijela zahtjev za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka. Odlukom predsjednika prvog proširenog vijeća Općeg suda od 16. kolovoza 2018. taj je zahtjev odbijen.

31      U okviru glavnog postupka tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi prvu i drugu pobijanu odluku;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

32      U okviru tog istog postupka Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbaci tužbu kao djelomično nedopuštenu i odbije ju kao djelomično neosnovanu ili je, podredno, odbije kao neosnovanu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

33      U okviru incidentalnog postupka Komisija od Općeg suda zahtijeva da obustavi postupak, pri čemu izrijekom ne zahtijeva troškove.

34      U okviru tog istog postupka tužitelj od Općeg suda zahtijeva da odbije Komisijin zahtjev za obustavu postupka, pri čemu izrijekom ne zahtijeva troškove.

III. Pravo

35      U tim okolnostima, odlučivanje o Komisijinu zahtjevu za obustavu postupka valja spojiti s odlukom o meritumu i ispitati ga zajedno sa zahtjevima za poništenje prve i druge pobijane odluke koje je podnio tužitelj u glavnom postupku.

A.      Dopuštenost zahtjeva za poništenje prve pobijane odluke

36      Tužitelj prije svega nastoji ishoditi poništenje prve pobijane odluke, kojom je Komisija, nakon što je utvrdila da nema gospodarskog kontinuiteta između prenositelja i preuzimatelja, odlučila da ovaj potonji nije obuhvaćen mogućim povratom potpora prenositeljima.

37      Naime, u okviru svojeg drugog tužbenog razloga, koji se temelji na pogrešnom tumačenju načela gospodarskog kontinuiteta, tužitelj navodi, među ostalim, da – s obzirom na to da otuđenje imovine Nürburgringa nije bilo provedeno po tržišnoj cijeni zbog nepostojanja otvorenog, transparentnog, nediskriminatornog i bezuvjetnog natječajnog postupka te nepostojanja ustupanja imovine Nürburgringa boljem ponuditelju – između prenositelja i preuzimatelja postoji gospodarski kontinuitet zbog kojeg je odluku o povratu potpora prenositeljima potrebno proširiti na grupu Capricorn.

38      Tužitelj navodi da je prva pobijana odluka donesena nakon postupka prethodnog ispitivanja, a ne službenog istražnog postupka, s obzirom na to da se odluke o pokretanju službenog postupka od 21. ožujka i 7. kolovoza 2012. nisu odnosile na pitanje je li potpora bila prenesena na grupu Capricorn.

39      U odgovoru na tužbu Komisija je istaknula da je ona nedopuštena u dijelu u kojem se odnosi na osporavanje prve pobijane odluke. Ona je, među ostalim, tvrdila da se glede povezane i dopunjujuće odluke u odnosu na odluku donesenu nakon službenog istražnog postupka, u kojem je utvrđeno postojanje nespojivih potpora koje treba vratiti, nije moglo smatrati da je tužitelj osobno obuhvaćen samo na temelju dokazivanja da je on bio zainteresirana strana, nego je on morao dokazati da su na njegov položaj na tržištu bitno utjecale potpore prenositeljima, tako da se našao u činjeničnoj situaciji koja ga izdvaja pojedinačno poput osobe kojoj je takva odluka upućena. No, na tužiteljev položaj na tržištu nije se utjecalo različito nego na položaj drugog ponuditelja.

40      Kasnije je Komisija, međutim, zaključila da Opći sud treba obustaviti postupak također i glede zahtjeva za poništenje prve pobijane odluke, zbog toga što je tužitelj izgubio bilo kakav pravni interes.

41      U ovom slučaju valja početi ispitivanjem argumenta o postojanju zapreke vođenju postupka koji je Komisija posebno istaknula u odgovoru na tužbu glede zahtjeva za poništenje prve pobijane odluke.

42      U odgovoru na taj argument o postojanju zapreke vođenju postupka tužitelj ponajprije navodi da je na njegov položaj na tržištu bitno utjecala dodjela potpore povezana s ustupanjem imovine Nürburgringa grupi Capricorn, s obzirom na to da je on preko dodjele ugovora za tu imovinu istodobno uklonjen s tržišta preuzimanja Nürburgringa i tržišta upravljanja njime.

43      Kao prvo, valja podsjetiti na to da je u presudi od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija (C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 104.) Sud presudio da se odluka koja se odnosi na gospodarski kontinuitet mora smatrati „povezanom i dopunjujućom” odlukom u odnosu na konačnu odluku o dotičnim potporama koja joj prethodi, s obzirom na to da se njome pobliže određuje doseg u pogledu svojstva korisnika tih potpora, a time i u pogledu svojstva dužnika obveze povrata tih potpora, nakon što je po donošenju te odluke ostvarena nova činjenica, poput činjenice da je treća osoba stekla imovinu od prvotnog korisnika navedenih potpora.

44      U ovom slučaju prvom pobijanom odlukom Komisija je, nakon što je utvrdila da nema gospodarskog kontinuiteta između prenositelja i preuzimatelja, odlučila da ovaj potonji nije obuhvaćen mogućim povratom potpora prenositeljima.

45      Stoga valja zaključiti da je prva pobijana odluka „povezana i dopunjujuća” odluka u odnosu na onu donesenu nakon službenog istražnog postupka u vezi s potporama prenositeljima.

46      Kao drugo, valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a, „[s]vaka fizička ili pravna osoba može pod uvjetima utvrđenima u stavku prvom i drugom pokrenuti postupke protiv akta koji je upućen toj osobi ili koji se izravno i osobno odnosi na nju te protiv regulatornog akta koji se izravno odnosi na nju, a ne podrazumijeva provedbene mjere”.

47      Budući da se prva pobijana odluka odnosi na potpore prenositeljima koje su dodijeljene u obliku pojedinačnih potpora, a ne primjenom sustava potpora, ona se ne može izjednačiti s regulatornim aktom u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

48      No, prema ustaljenoj sudskoj praksi, može se smatrati da se odluka koja je upućena nekoj drugoj osobi osobno odnosi na treće osobe jedino ako ta odluka na njih utječe samo zbog određenih osobina koje su im svojstvene ili zbog neke činjenične situacije koja ih razlikuje od bilo koje druge osobe, izdvajajući ih zbog toga pojedinačno, poput osobe kojoj je takva odluka upućena (presude od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija, EU:C:1963:17, str. 107. i od 19. svibnja 1993., Cook/Komisija, C‑198/91, EU:C:1993:197, t. 20).

49      Na području državnih potpora utvrđeno je da se odluka Komisije o zatvaranju službenog istražnog postupka, uz poduzetnika koji je korisnik potpore, osobno odnosi, među ostalim, i na poduzetnike koji su mu konkurenti i koji su odigrali aktivnu ulogu u okviru tog postupka, ako dotična mjera potpore bitno utječe na njihov položaj na tržištu (vidjeti presudu od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 98. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također u tom smislu presudu od 5. studenoga 2014., Vtesse Networks/Komisija, T‑362/10, EU:T:2014:928, t. 53. i navedenu sudsku praksu).

50      Kriterij bitnog utjecaja omogućuje da se utvrde konkurenti koje potpora tako pojedinačno izdvaja da ispunjavaju pretpostavke za dopuštenost, kako su utvrđene u presudi od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija (25/62, EU:C:1963:17). Potpora, dakle, obilježava konkurente koji imaju aktivnu procesnu legitimaciju u odnosu na bilo koju drugu osobu te ih izdvaja pojedinačno poput osobe kojoj je pobijana odluka upućena. Tako postojanje bitnog utjecaja na tužiteljev položaj na tržištu ne ovisi izravno o iznosu potpore o kojoj je riječ, nego o važnosti utjecaja koji ta potpora može imati na navedeni položaj. Takav utjecaj može varirati za potpore sličnog iznosa zbog kriterijâ kao što su veličina tržišta o kojem je riječ, posebna narav potpore, duljina razdoblja za koje je dodijeljena, je li djelatnost tužitelja na koju potpora utječe njegova glavna ili prateća djelatnost i mogućnosti tužitelja da izbjegne negativne učinke potpore (vidjeti presudu od 5. studenoga 2014., Vtesse Networks/Komisija, T‑362/10, EU:T:2014:928, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

51      Puko svojstvo mogućeg konkurenta nije, dakle, dostatno da osobi dodijeli pravo na pravno sredstvo pred sudom Europske unije kako bi osporila odluku koju Komisija donese nakon službenog istražnog postupka.

52      U ovom slučaju valja utvrditi da je tužitelj imao aktivnu ulogu u postupku koji je prethodio donošenju prve pobijane odluke jer je 10. travnja 2014. podnio pritužbu zbog toga što je natječajni postupak bio nezakonit i što se odluka o povratu potpora prenositeljima morala proširiti na preuzimatelja.

53      Međutim, iz sudske prakse navedene u članku 49. ove presude proizlazi da se iz samog sudjelovanja tužitelja u upravnom postupku ne može zaključiti da on ima aktivnu procesnu legitimaciju. Tužitelj mora u svakom slučaju dokazati da su potpore prenositeljima mogle bitno utjecati na njegov položaj na tržištu.

54      U uvodnoj izjavi 20. konačne odluke Komisija je navela da se mjere potpore u korist prenositelja odnose na financiranje izgradnje i upravljanje objektima na Nürburgringu. Osim toga, u uvodnim izjavama 173. do 176. i 178. te iste odluke ona je primijetila da se tim mjerama tržišno natjecanje može narušavati na tržištima upravljanja trkaćim stazama, stazama za terensku vožnju, zabavnim parkovima, subjektima za pružanje usluga smještaja i ugostiteljskih usluga, centrima za sigurnu vožnju, autoškolama, višefunkcionalnim dvoranama i sustavima za bezgotovinsko plaćanje te tržištima promicanja turizma, pripreme infrastrukture projekata, izgradnje nekretnina, upravljanja poduzećima i trgovine automobilima ili motociklima (u daljnjem tekstu: mjerodavna tržišta). Naposljetku, u uvodnoj izjavi 180. navedene odluke Komisija je pojasnila da se za mjerodavna tržišta može smatrati da imaju europsku dimenziju.

55      U odgovoru na jedno od pitanja koja je Opći sud postavio u okviru mjera upravljanja postupkom donesenih 29. studenoga 2017. (vidjeti točku 24. ove presude) tužitelj je priznao da u trenutku podnošenja tužbe i prije tog datuma on nije bio prisutan na mjerodavnim tržištima. Prema tome, on nije imao nikakav položaj na mjerodavnim tržištima na koji su potpore prenositeljima mogle, a kamoli bitno, utjecati.

56      Budući da tužitelj u biti tvrdi da je on bio u mogućnosti preuzeti imovinu Nürburgringa, a time i ući na mjerodavna tržišta, da nije bio diskriminiran u okviru natječajnog postupka (vidjeti točku 10. ove presude) te da mu je bilo teško preuzeti druge trkaće staze ili upravljati njima, s obzirom na gubitak ugleda i negativnu reklamu zbog smetnje doživljene u natječajnom postupku, valja istaknuti da njegovi argumenti ne mogu biti dovoljni za sud Unije i s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 49. do 51. ove presude da ga se pojedinačno izdvoji u odnosu na potpore prenositeljima i prvu pobijanu odluku tako da ispuni pretpostavke za dopuštenost, kako su utvrđene u presudi od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija (25/62, EU:C:1963:17).

57      Proizlazi da tužitelj nije dokazao da se prva pobijana odluka osobno odnosi na njega.

58      No, valja podsjetiti na to da su pretpostavke za dopuštenost tužbe kumulativne (presuda od 28. ožujka 2012., Ryanair/Komisija, T‑123/09, EU:T:2012:164, t. 199.). Tako, bez potrebe za ispitivanjem tužiteljeva pravnog interesa za poništenje prve pobijane odluke te, a fortiori, Komisijina zahtjeva za obustavu postupka zasnovanog na tome da je tužitelj izgubio svoj pravni interes za poništenje te iste odluke, tužbu valja proglasiti nedopuštenom u dijelu u kojem se odnosi na poništenje navedene odluke, i to zbog nepostojanja osobnog utjecaja.

B.      Zahtjev za poništenje druge pobijane odluke

59      Tužitelj također nastoji ishoditi poništenje druge pobijane odluke kojom je Komisija utvrdila da otuđenje imovine Nürburgringa grupi Capricorn nije državna potpora.

1.      Dopuštenost i zahtjev za obustavu postupka

60      U odgovoru na tužbu Komisija nije dovela u sumnju dopuštenost tužbe glede druge pobijane odluke. Kasnije je ona, međutim, zaključila da Opći sud treba obustaviti postupak, također i glede zahtjeva za poništenje druge pobijane odluke, zato što je tužitelj izgubio bilo kakav pravni interes. U tom kontekstu ona je također osporila tužiteljevu aktivnu procesnu legitimaciju s obzirom na drugu pobijanu odluku.

61      U ovom slučaju valja početi ispitivanjem ima li tužitelj aktivnu procesnu legitimaciju za poništenje druge pobijane odluke, prije nego što se istraži u kojoj je mjeri on ima ili zadržava interes da ishodi takvo poništenje.

62      Glede svoje aktivne procesne legitimacije, tužitelj tvrdi da se druga pobijana odluka izravno i osobno odnosi na njega. U tom pogledu i u skladu sa sudskom praksom, njegovo posebno svojstvo „zainteresirane strane” u smislu članka 1. točke (h) Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 108. [UFEU‑a] (SL 1999., L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.), povezano s posebnim predmetom tužbe, dovoljno je da ga pojedinačno izdvoji u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a. Naposljetku, na njegov položaj na tržištu bitno je utjecala potpora koja je bila dodijeljena preuzimatelju u okviru natječajnog postupka.

63      U zahtjevu za obustavu postupka Komisija ističe da svoje svojstvo zainteresirane strane tužitelj ne može temeljiti na svojem svojstvu mogućeg preuzimatelja imovine Nürburgringa jer je u dopisu od 26. travnja 2016. upućenom Komisiji Savezna Republika Njemačka navela da je grupa Capricorn u cijelosti platila kupovnu cijenu za tu imovinu te se odrekla svojeg prava na otkaz ugovora o otuđenju za slučaj da Komisija donese odluku da od nje povrati potpore prenositeljima. Komisija također ističe da tužitelj ne može svoje svojstvo zainteresirane strane zasnivati ni na svojstvu konkurenta grupe Capricorn jer se na temelju njegovih odgovora na pitanja koja je Opći sud postavio u okviru mjera upravljanja postupkom donesenih 29. studenoga 2017. (vidjeti točku 24. ove presude) može utvrditi da tužitelj nije poslovao na mjerodavnim tržištima.

64      U okviru nadzora državnih potpora valja razlikovati, s jedne strane, fazu prethodnog ispitivanja potpora, propisanu člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a, koja ima samo za cilj omogućiti Komisiji da stekne prvi dojam o djelomičnoj ili potpunoj spojivosti predmetne potpore, i, s druge strane, fazu ispitivanja iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a, kojoj je svrha omogućiti Komisiji stjecanje potpune slike o svim činjenicama predmeta. Tek u okviru postupka predviđenog ovom potonjom odredbom Ugovor o FEU‑u propisuje postupovno jamstvo koje se sastoji od Komisijine obveze da pozove zainteresirane strane da podnesu svoja očitovanja (presude od 19. svibnja 1993., Cook/Komisija, C‑198/91, EU:C:1993:197, t. 22., od 15. lipnja 1993., Matra/Komisija, C‑225/91, EU:C:1993:239, t. 16. i od 17. srpnja 2008., Athinaïki Techniki/Komisija, C‑521/06 P, EU:C:2008:422, t. 35.).

65      Kada Komisija odlukom na temelju članka 108. stavka 3. UFEU‑a, bez pokretanja službenog istražnog postupka propisanog člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a, utvrdi da neka državna mjera nije potpora nespojiva s unutarnjim tržištem, osobe u čiju korist ide to postupovno jamstvo mogu ostvariti poštovanje tog jamstva samo ako imaju mogućnost pobijanja te odluke pred sudskim instancama Unije. Stoga sudovi Unije dopuštaju tužbu za poništenje takve odluke koju podnese zainteresirana strana u smislu članka 108. stavka 2. UFEU‑a ako tužitelj podnošenjem tužbe želi zaštititi postupovna prava koja za njega proizlaze iz te potonje odredbe (presuda od 17. srpnja 2008., Athinaïki Techniki/Komisija, C‑521/06 P, EU:C:2008:422, t. 36.).

66      Tako valja zaključiti da se za svaku zainteresiranu stranu mora smatrati da se odluka u kojoj je na kraju faze prethodnog ispitivanja utvrđeno nepostojanje potpore izravno i osobno odnosi na nju (presuda od 28. ožujka 2012., Ryanair/Komisija, T‑123/09, EU:T:2012:164, t. 68.), pri čemu se podsjeća na to da se, u slučaju kada je takva stranka podnijela pritužbu, Komisijino neprihvaćanje te pritužbu mora u svakom slučaju tumačiti kao odbijanje da se pokrene postupak predviđen u članku 108. stavku 2. UFEU‑a (presuda od 18. studenoga 2010., NDSHT/Komisija, C‑322/09 P, EU:C:2010:701, t. 51. do 54.).

67      U ovom slučaju stranke su suglasne o činjenici da druga pobijana odluka jest odluka donesena nakon faze prethodnog ispitivanja potpora, uvedene člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a, a ne nakon službenog istražnog postupka. Budući da se zbog razloga već navedenih u točkama 55. do 57. ove presude za tužitelja ne može smatrati da ispunjava pretpostavke za dopuštenost, kako su utvrđene u presudi od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija (25/62, EU:C:1963:17), radi utvrđivanja ima li on aktivnu procesnu legitimaciju za poništenje druge pobijane odluke valja provjeriti je li on u dovoljnoj mjeri dokazao pravo da bude zainteresirana strana.

68      U skladu s člankom 1. točkom (h) Uredbe br. 659/1999, „zainteresiranom stranom” smatra se svaka država članica i svaka osoba, poduzetnik ili udruženje poduzetnika na čije bi interese mogla utjecati dodjela neke potpore. Drugim riječima, radi se o neodređenom skupu adresata. Ta odredba ne isključuje da se poduzetnik koji nije izravni konkurent korisnika potpore okvalificira kao „zainteresirana strana”, pod uvjetom da poduzetnik istakne da bi dodjela te potpore mogla utjecati na njegove interese. Dovoljno je da taj poduzetnik u dovoljnoj mjeri dokaže postojanje opasnosti od konkretnog utjecaja potpore na njegov položaj (vidjeti presudu od 24. svibnja 2011., Komisija/Kronoply i Kronotex, C‑83/09 P, EU:C:2011:341, t. 63. do 65. i navedenu sudsku praksu).

69      Proizlazi da se u načelu svakom poduzetniku koji se poziva na odnos tržišnog natjecanja, stvarnom ili mogućem, može priznati svojstvo „zainteresirane strane” u smislu članka 108. stavka 2. UFEU‑a.

70      U ovom slučaju valja zaključiti da je svojim aktivnim sudjelovanjem do završnog stadija u natječajnom postupku te svojom pritužbom koju je podnio Komisiji u tom kontekstu tužitelj dokazao ozbiljnu namjeru da uđe na mjerodavna tržišta, a time i svoje svojstvo mogućeg konkurenta grupe Capricorn, koja je prema navedenoj pritužbi i s obzirom na konkretne okolnosti otuđenja imovine Nürburgringa navodno primila državnu potporu čije je postojanje Komisija odbila priznati u drugoj pobijanoj odluci.

71      Stoga, s obzirom na razmatranja izložena u točkama 68. i 69. ove presude i prethodne ocjene, tužitelju se glede druge pobijane odluke mora priznati svojstvo zainteresirane strane.

72      Glede tužiteljeva pravnog interesa, Komisija u svojem zahtjevu za obustavu postupka navodi da ga je on izgubio, osobito zbog činjenice da je grupa Capricorn platila u cijelosti kupovnu cijenu za imovinu Nürburgringa i odrekla se svojeg prava na otkaz ugovora o otuđenju za slučaj da Komisija donese odluku da od nje povrati potpore prenositeljima (vidjeti točku 63. ove presude).

73      Mora se, međutim, podsjetiti na to da „zainteresirane strane” u smislu članka 108. stavka 2. UFEU‑a imaju interes da ishode poništenje odluke donesene na kraju faze prethodnog ispitivanja, stoga što primjenom odredaba članka 108. UFEU‑a takvo poništenje nalaže Komisiji da pokrene službeni istražni postupak i omogućuje im da podnesu svoja očitovanja i tako izvrše utjecaj na Komisijinu novu odluku (presuda od 10. veljače 2009., Deutsche Post i DHL International/Komisija, T‑388/03, EU:T:2009:30, t. 62. i 64.). U ovom slučaju tužitelj ima interes ishoditi poništenje druge pobijane odluke jer na temelju prvog dijela svojeg četvrtog tužbenog razloga on dovodi u pitanje činjenicu da je ta odluka, kojom je utvrđeno nepostojanje potpore dodijeljene grupi Capricorn u okviru natječajnog postupka, bila donesena a da Komisija nije pokrenula službeni istražni postupak kršeći time njegova postupovna prava kao zainteresirane strane.

74      Ako Opći sud poništi drugu pobijanu odluku zbog povrede tužiteljevih postupovnih prava, Komisija bi u načelu morala pokrenuti službeni istražni postupak u vezi s otuđenjem imovine Nürburgringa i zatražiti od tužitelja, kao zainteresirane strane, da podnese svoja očitovanja. Slijedom navedenog, poništenje druge pobijane odluke može samo po sebi imati pravne posljedice na tužitelja kao zainteresiranu stranu.

75      Stoga valja zaključiti da glede druge pobijane odluke tužitelj ima aktivnu procesnu legitimaciju kao zainteresirana strana te ima i zadržava pravni interes koji se odnosi na zaštitu postupovnih prava, koja za njega u tom istom svojstvu proizlaze iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a.

76      Slijedi da zahtjev za obustavu postupka koji je Komisija podnijela treba odbiti i da je ova tužba dopuštena u dijelu u kojem se odnosi na drugu pobijanu odluku i kojim se nastoje zaštititi postupovna prava koja za tužitelja proizlaze iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a.

2.      Meritum

a)      Uvodna razmatranja o opsegu sudskog nadzora glede odluke o nepostojanju potpore koja je donesena nakon faze prethodnog ispitivanja

77      Na početku treba podsjetiti na to da članak 108. stavak 3. UFEU‑a i članak 4. Uredbe br. 659/1999 uvode fazu prethodnog ispitivanja prijavljenih mjera potpore, koja ima za cilj omogućiti Komisiji da stekne prvi dojam o spojivosti predmetne potpore s unutarnjim tržištem. Nakon te faze Komisija utvrđuje ili da ta mjera nije potpora ili da ulazi u područje primjene članka 107. stavka 1. UFEU‑a. U tom potonjem slučaju navedena mjera ne mora pobuditi sumnje glede svoje spojivosti s unutarnjim tržištem ili ih pak može pobuditi (presuda od 24. svibnja 2011., Komisija/Kronoply i Kronotex, C‑83/09 P, EU:C:2011:341, t. 43.).

78      Kada nakon faze prethodnog ispitivanja Komisija donese odluku kojom utvrdi da državna mjera nije potpora nespojiva s unutarnjim tržištem, ona također implicitno odbija pokrenuti službeni istražni postupak. To se načelo primjenjuje također u slučaju u kojem je odluka donesena zato što Komisija smatra da je potpora spojiva s unutarnjim tržištem na temelju članka 4. stavka 3. Uredbe br. 659/1999, te je nazvana „odluka o neospornosti”, i kada je mišljenja da mjera ne ulazi u područje primjene članka 107. stavka 1. UFEU‑a i stoga nije potpora na temelju članka 4. stavka 2. Uredbe br. 659/1999 (vidjeti u tom smislu presude od 17. srpnja 2008., Athinaïki Techniki/Komisija, C‑521/06 P, EU:C:2008:422, t. 52. i od 28. ožujka 2012., Ryanair/Komisija, T‑123/09, EU:T:2012:164, t. 68.).

79      Prema sudskoj praksi, kada tužitelj zahtijeva poništenje odluke kojom se utvrđuje da predmetna mjera nije državna potpora ili odluke o neospornosti, on u biti osporava činjenicu da je Komisija donijela odluku u pogledu predmetne potpore a da ta institucija nije pokrenula službeni istražni postupak, kršeći takvim postupanjem njegova postupovna prava. Kako bi se prihvatio njegov zahtjev za poništenje, tužitelj može radi očuvanja postupovnih prava koja ima u okviru službenog istražnog postupka isticati sve tužbene razloge koji su takve naravi da mogu dokazati da je ocjena informacija i dokaza kojima je Komisija raspolagala ili je mogla raspolagati tijekom faze prethodnog ispitivanja predmetne mjere trebala pobuditi sumnje u njezinu kvalifikaciju kao državne potpore ili u njezinu spojivost s unutarnjim tržištem (presuda od 13. lipnja 2013., Ryanair/Komisija, C‑287/12 P, neobjavljena, EU:C:2013:395, t. 60. i presuda od 25. studenoga 2014., Ryanair/Komisija, T‑512/11, neobjavljena, EU:T:2014:989, t. 31.).

80      Takav dokaz o postojanju sumnje može se pružiti osobito kada postoji skup usuglašenih dokaza; pitanje postojanja sumnje glede odluke kojom je utvrđeno da predmetna mjera nije državna potpora treba razriješiti istraživanjem okolnosti donošenja navedene odluke, osobito trajanja prethodnog ispitivanja te njezina sadržaja, uspoređujući pritom ocjene na kojima je Komisija temeljila svoj stav u navedenoj odluci s dokazima kojima je raspolagala kada je odlučivala o kvalifikaciji predmetne mjere kao državne potpore (vidjeti u tom smislu presudu od 24. siječnja 2013., 3F/Komisija, C‑646/11 P, neobjavljenu, EU:C:2013:36, t. 31.).

81      Tako je Komisija obvezana pokrenuti službeni istražni postupak ako se s obzirom na podatke koji su pribavljeni ili kojima je mogla raspolagati tijekom faze prethodnog ispitivanja ona i dalje susreće s ozbiljnim poteškoćama prilikom ocjene razmatrane mjere. Ta obveza proizlazi izravno iz članka 108. stavka 3. UFEU‑a, kako je protumačen u sudskoj praksi, te je potvrđena člankom 4. Uredbe br. 659/1999, u slučaju kada Komisija, nakon prethodnog ispitivanja, ustanovi da postoje sumnje u pogledu kvalifikacije predmetne mjere kao potpore ili njezine spojivosti s unutarnjim tržištem (vidjeti u tom smislu presude od 21. prosinca 2016., Club Hotel Loutraki i dr./Komisija, C‑131/15 P, EU:C:2016:989, t. 30. do 33. i od 12. veljače 2008., BUPA i dr./Komisija, T‑289/03, EU:T:2008:29, t. 328.). U takvom slučaju Komisija ne može odbiti pokrenuti službeni istražni postupak oslanjajući se na druge okolnosti, poput interesa trećih, na razloge ekonomičnosti postupka ili na bilo koji drugi razlog upravnog ili političkog oportuniteta (vidjeti presudu od 10. veljače 2009., Deutsche Post i DHL International/Komisija, T‑388/03, EU:T:2009:30, t. 90.).

82      U stadiju sudskog postupka nadzor suda Unije mora se usmjeriti na pitanje jesu li, s obzirom na argumente i dokaze koje je tužitelj iznio odnosno podnio u konkretnom slučaju, ocjene na koje se Komisija oslonila u odluci o nepostojanju potpore predstavljale takve poteškoće da su mogle pobuditi sumnje i prema tome opravdati pokretanje službenog istražnog postupka (vidjeti u tom smislu presude od 19. svibnja 1993., Cook/Komisija, C‑198/91, EU:C:1993:197, t. 31. i od 15. lipnja 1993., Matra/Komisija, C‑225/91, EU:C:1993:239, t. 34.).

b)      Uvodna razmatranja o predmetu tužbe

83      Prvi dio četvrtog tužbenog razloga temelji se na povredi tužiteljevih postupovnih prava jer se Komisija suzdržala od pokretanja službenog istražnog postupka predviđenog u članku 108. stavku 2. UFEU‑a, unatoč postojanju ozbiljnih poteškoća prilikom ocjene predmetne mjere.

84      Kako bi u okviru tog dijela dokazao postojanje takvih ozbiljnih poteškoća prilikom ocjene dotične mjere, tužitelj osobito ističe pogreške koje se tiču prava, pogreške u ocjeni i nedostatak u obrazloženju kojima je zahvaćena druga pobijana odluka. Te pogreške i taj nedostatak istaknuti su, osim toga, u njegovu prvom, trećem i petom tužbenom razlogu, koji se odnose na pogrešno tumačenje pojma državne potpore, neuzimanje u obzir nastavka postupka otuđenja ustupanjem potpreuzimatelju udjela koji je grupa Capricorn držala u društvu za preuzimanje imovine Nürburgringa te na nedostatak u obrazloženju.

85      Prema tome, prvo valja ispitati prvi dio četvrtog tužbenog razloga, a zatim, s obzirom na taj dio, koji se temelji na povredi tužiteljevih postupovnih prava, prvi, treći i peti tužbeni razlog, kako bi se ocijenilo mogu li se na temelju argumenata istaknutih njima u prilog utvrditi ozbiljne poteškoće prilikom ocjene dotične mjere, zbog čijeg je postojanja Komisija morala pokrenuti službeni istražni postupak, predviđen u članku 108. stavku 2. UFEU‑a, a kao što je to na temelju sudske prakse Općem sudu dopušteno da učini (vidjeti u tom smislu presudu od 24. svibnja 2011., Komisija/Kronoply i Kronotex, C‑83/09 P, EU:C:2011:341, t. 56. i 58.).

86      Potom će trebati ispitati drugi, treći i četvrti dio četvrtog tužbenog razloga, koji se temelje na drugim povredama tužiteljevih postupovnih prava, koje su također mogle utjecati na Komisijino utvrđenje u drugoj pobijanoj odluci o nepostojanju ozbiljnih poteškoća prilikom ocjene dotične mjere, a koje bi opravdale pokretanje službenog istražnog postupka predviđenog u članku 108. stavku 2. UFEU‑a. Drugi dio četvrtog tužbenog razloga temelji se na povredi članka 20. stavka 2. drugog podstavka Uredbe br. 659/1999, a treći i četvrti dio četvrtog tužbenog razloga na tome da Komisija nije savjesno i nepristrano ispitala natječajni postupak. Podsjeća se na to da je drugi tužbeni razlog tužbe, koji se temelji na postojanju gospodarskog kontinuiteta, bio usmjeren samo protiv prve pobijane odluke, s obzirom na koju se za tužitelja nije smatralo da ima aktivnu procesnu legitimaciju.

c)      Prvi dio četvrtog tužbenog razloga, koji se temelji na postojanju ozbiljnih poteškoća prilikom ocjene otuđenja imovine Nürburgringa

87      Tužitelj, kao prvo, ističe trajanje faze prethodnog ispitivanja te, kao drugo, sadržaj druge pobijane odluke.

1)      Trajanje faze prethodnog ispitivanja

88      Tužitelj ističe da je Komisija više puta odgodila svoju odluku, među ostalim, između 23. lipnja i 1. listopada 2014., kao datuma na koji je konačna odluka napokon donesena. Štoviše, ispravak konačne odluke donesen je 13. travnja 2015., to jest više od jedne godine nakon podnošenja njegove pritužbe Komisiji.

89      Komisija tvrdi da tijekom prethodnog ispitivanja nije naišla na ozbiljne poteškoće.

90      Valja podsjetiti na to da, kada predmetna država članica ne prijavi sporne državne mjere, Komisija nije dužna provesti prethodno ispitivanje tih mjera u određenom roku. Međutim, Komisija je dužna savjesno ispitati pritužbu kojom se prijavljuje postojanje potpore nespojive s unutarnjim tržištem, pri čemu se razumnost trajanja faze prethodnog ispitivanja treba ocijeniti s obzirom na okolnosti svojstvene svakom predmetu i osobito s obzirom na njegov kontekst, različite postupovne faze koje Komisija mora slijediti i složenost predmeta (vidjeti u tom smislu presudu od 27. rujna 2011., 3F/Komisija, T‑30/03 RENV, EU:T:2011:534, t. 57. i 58. i navedenu sudsku praksu).

91      U ovom je slučaju tužitelj 10. travnja 2014. podnio pritužbu Komisiji. Ta se pritužba odnosila na otuđenje imovine Nürburgringa grupi Capricorn po cijeni nižoj od tržišne i na postojanje gospodarskog kontinuiteta između prenositelja i grupe Capricorn, što je opravdalo da se odluka o povratu potpora prenositeljima proširi na ovu potonju. Osim toga, tri preostale pritužbe podnesene su u vezi s otuđenjem imovine Nürburgringa. Konačna odluka donesena je 1. listopada 2014., to jest manje od šest mjeseci nakon primitka tužiteljeve pritužbe. Takav rok ne prekoračuje ono što se zahtijevalo prilikom prvog ispitivanja pitanja povezanih s otuđenjem imovine Nürburgringa po cijeni nižoj od tržišne te, dakle, ne potvrđuje postojanje ozbiljnih poteškoća prilikom ocjene dotične mjere koje bi mogle opravdati pokretanje službenog istražnog postupka.

92      Iz toga slijedi da taj prigovor valja odbiti.

2)      Sadržaj druge pobijane odluke

93      Tužitelj u biti tvrdi da druga pobijana odluka sama po sebi dokazuje postojanje ozbiljnih poteškoća, pri čemu s tim u vezi ističe manjkavost ispitivanja koje je Komisija provela. Nedostaci su se odnosili osobito na ispitivanje otvorenosti, transparentnosti, nediskriminatornosti i bezuvjetnosti natječajnog postupka, ispitivanje određenih činjenica koje su relevantne u tom pogledu, poput prijenosa imovine Nürburgringa na potpreuzimatelja, ispitivanje je li taj postupak doveo do otuđenja navedene imovine ponuditelju najviše ponude kao i ispitivanje okolnosti da grupa Capricorn nije bila u mogućnosti ispuniti zahtjev osiguranja plaćanja prodajne cijene.

94      Osim toga, pogreške koje se tiču prava i koje je Komisija počinila, a povezane su s pogrešnom primjenom članka 107. stavka 1. UFEU‑a i članka 14. Uredbe br. 659/1999 kao i s nedostatkom u obrazloženju, potvrđuju postojanje ozbiljnih poteškoća prilikom ocjene dotične mjere koje bi opravdale pokretanje službenog istražnog postupka.

95      Komisija osporava tu argumentaciju.

96      Prije svega valja istaknuti da je u uvodnoj izjavi 285. konačne odluke Komisija utvrdila, i to na kraju ispitivanja okolnosti ovog slučaja, da „[o]tuđenje imovine [Nürburgringa] ne predstavlja državnu potporu”.

97      U uvodnoj izjavi 281. konačne odluke Komisija je navela da nije pronašla „dokaz da je prekršeno načelo otvorenog, transparentnog, nediskriminirajućeg i bezuvjetnog natječajnog postupka za otuđenje imovine [Nürburgringa] ili da postoji ponuda s osiguranim financiranjem koja je viša od ponuđene cijene grupe Capricorn”.

98      U uvodnima izjavama 240., 261., 266., 271., 276. i 280. konačne odluke Komisija je, među ostalim, zaključila da je grupa Capricorn ponuditelj koji je dostavio najvišu ponudu s osiguranim financiranjem. Glede tog osiguranja, Komisija je utvrdila da je već u travnju 2014. raspolagala dopisom društva Deutsche Bank AG od 10. ožujka 2014. koji je podupirao ponudu grupe Capricorn (u daljnjem tekstu: dopis Deutsche Banka od 10. ožujka 2014.). Stoga nema razloga da se u sumnju dovede Komisijina tvrdnja da je provela vlastitu analizu navedenog dopisa i zaključila da je on bio osiguranje financiranja čiju su obvezatnost potvrdila njemačka tijela.

99      Stoga nije osnovan argument o osiguranom financiranju glede ponude koju je grupa Capricorn podnijela i o pitanju je li natječajni postupak doveo do otuđenja navedene imovine ponuditelju najviše ponude.

100    Tužitelj također navodi da Komisija nije iscrpno ispitala natječajni postupak. Konkretno, u konačnoj odluci ne spominje se nastavak postupka otuđenja.

101    U tom pogledu iz sudske prakse proizlazi da nedostatnost ili nepotpunost Komisijina ispitivanja tijekom faze prethodnog ispitivanja jest indicija o postojanju poteškoća koje mogu opravdati pokretanje službenog istražnog postupka (vidjeti presudu od 11. listopada 2016., Søndagsavisen/Komisija, T‑167/14, neobjavljenu, EU:T:2016:603, t. 24. i navedenu sudsku praksu).

102    U sudskoj je praksi također prihvaćeno da se općenito zakonitost odluke na području državnih potpora mora ocijeniti prema informacijama kojima je Komisija raspolagala ili mogla raspolagati u trenutku kada ju je donijela (vidjeti u tom smislu presudu od 22. prosinca 2008., Régie Networks, C‑333/07, EU:C:2008:764, t. 81.), pri čemu se podsjeća na to da su informacije kojima je Komisija „mogla raspolagati” one koje su relevantne za ocjenu koju treba izvršiti i koje je mogla dobiti na zahtjev tijekom upravnog postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 20. rujna 2017., Komisija/Frucona Košice, C‑300/16 P, EU:C:2017:706, t. 71.).

103    Činjenica da prema tužiteljevu mišljenju Komisija nije odgovorila na neke prigovore koje je on istaknuo ne znači da o predmetnoj mjeri ona nije mogla odlučiti na temelju informacija kojima je raspolagala i da je stoga ona morala pokrenuti službeni istražni postupak kako bi dopunila svoju istragu (presuda od 28. ožujka 2012., Ryanair/Komisija, T‑123/09, EU:T:2012:164, t. 130.).

104    U ovom se slučaju Komisiji ne može predbaciti da se u konačnoj odluci nije izjasnila o nastavku postupka otuđenja ustupanjem potpreuzimatelju udjela koji je grupa Capricorn držala u društvu za preuzimanje imovine Nürburgringa, koji se prema tužiteljevu navodu dogodio 28. listopada 2014. na temelju fiducijarnog ugovora od 5. listopada 2014. i time nakon donošenja navedene odluke.

105    Naposljetku, tužitelj tvrdi da pogreške koje se tiču prava i koje je Komisija počinila, a povezane su s pogrešnom primjenom članka 107. stavka 1. UFEU‑a i članka 14. Uredbe br. 659/1999 kao i s nedostatkom u obrazloženju, potvrđuju postojanje ozbiljnih poteškoća. Ispitivanje tog argumenta preklapa se s ispitivanjem prvog i petog tužbenog razloga u vezi s navedenim pogreškama koje se tiču prava i s navedenim nedostatkom u obrazloženju, a koje će se provesti u daljnjem tekstu.

106    Tako, ne ulazeći u prigovore koji će se ispitati u okviru prvog i petog tužbenog razloga, na temelju argumenata istaknutih u potporu prvom dijelu četvrtog tužbenog razloga ne može se, dakle, utvrditi da je na kraju faze prethodnog ispitivanja Komisija naišla na poteškoće prilikom ocjene otuđenja imovine Nürburgringa koje bi zahtijevale pokretanje službenog istražnog postupka. Prvi dio četvrtog tužbenog razloga treba, dakle, odbiti.

d)      Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnom tumačenju pojma državne potpore glede dodjele državne potpore preuzimatelju u okviru natječajnog postupka

107    U okviru svojeg prvog tužbenog razloga, koji obuhvaća tri dijela, tužitelj ističe da je Komisija pogrešno protumačila pojam državne potpore u smislu članka 107. UFEU‑a, time što je zaključila da u okviru natječajnog postupka preuzimatelju nije bila dodijeljena nikakva državna potpora.

1)      Prvi dio prvog tužbenog razloga, u vezi s prednošću dodijeljenom preuzimatelju u okviru natječajnog postupka

108    U prvom dijelu prvog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da je preuzimatelju dodijeljena prednost u okviru natječajnog postupka. Navedeni postupak nije bio transparentan. Konkretno, prenositelji i KPMG nisu jasno obavijestili ponuditelje o primjenjivim rokovima, tako da je on bio pogrešno naveden na rok za podnošenje konačne ponude. Preuzimatelj je svoju konačnu ponudu podnio tek 10. ožujka 2014., dan prije nego što mu je dodijeljena imovina Nürburgringa, tako da je rok bio de facto produljen do tog datuma.

109    Usto, tužitelj tvrdi da je natječajni postupak bio diskriminatoran. Konkretno, tijekom jeseni 2013. održani su pregovori između predstavnika prenositelja i preuzimatelja, ali ne s njegovim vlastitim zastupnicima, unatoč tome što preuzimatelj nije osigurao financiranje. Ovaj potonji je, među ostalim, bio ovlašten sudjelovati na sastancima o upravljanju koje su prenositelji održavali. Povrh toga, pogrešan je Komisijin argument koji se temelji na činjenici da nijedan od ponuditelja nije dostavio osiguranje za financiranje glede cjelokupne cijene za preuzimanje i da, slijedom toga, prenositelji nisu povrijedili načelo jednakog postupanja ublažavanjem zahtjeva za osigurano financiranje tijekom natječajnog postupka jer ta izmjena detaljnih pravila za dodjelu ugovora nije bila priopćena svim ponuditeljima.

110    Štoviše, tužitelj ističe da preuzimatelj nije dokazao osigurano financiranje jer je, među ostalim, podnio samo preuzetu obvezu u obliku dopisa Deutsche Banka od 10. ožujka 2014., to jest neobvezujuće pismo namjere, i jer je taj dopis bio samo privremeni nacrt čiji je obvezujući učinak bio uvjetovan poštovanjem dodatnih uvjeta i konačnom odlukom Deutsche Banka.

111    Naposljetku, tužitelj ističe da je ponudio najvišu cijenu za preuzimanje kao i osigurano financiranje.

112    Komisija osporava tu argumentaciju.

113    S obzirom na prigovore iznesene u prvom dijelu prvog tužbenog razloga, valja utvrditi je li ispitivanje koje je Komisija provela glede pravilnosti natječajnog postupka moglo otkloniti postojanje ozbiljnih poteškoća prilikom ocjene otuđenja imovine Nürburgringa koje bi mogle opravdati pokretanje službenog istražnog postupka.

114    Iz ustaljene sudske prakse slijedi da, ako je poduzeće koje je primilo potporu nespojivu s unutarnjim tržištem kupljeno po tržišnoj cijeni, odnosno cijeni koju je privatni ulagatelj koji djeluje u normalnim uvjetima konkurencije bio spreman platiti za to društvo u situaciji u kojoj se ono nalazilo, osobito nakon što je primilo državne potpore, element potpore jest procijenjen u okviru tržišne cijene i uključen u kupovnu cijenu. U takvim uvjetima ne može se smatrati da je kupcu dana prednost u odnosu na druge tržišne sudionike (vidjeti u tom smislu presudu od 29. travnja 2004., Njemačka/Komisija, C‑277/00, EU:C:2004:238, t. 80. i navedenu sudsku praksu).

115    Ako se, naprotiv, otuđenje imovine korisnika državnih potpora provede po cijeni nižoj od tržišne, postoji mogućnost da se na preuzimatelja prenese nedopuštena prednost (vidjeti u tom smislu presudu od 28. ožujka 2012., Ryanair/Komisija, T‑123/09, EU:T:2012:164, t. 161.).

116    U svrhu provjere tržišne cijene, u obzir se može uzeti, među ostalim, način na koji je društvo prodano, primjerice, putem javnog nadmetanja, kojim se jamči prodaja u tržišnim uvjetima. Proizlazi da, kada se poduzetnik prodaje putem otvorenog, transparentnog i bezuvjetnog postupka javnog nadmetanja, može se pretpostaviti da tržišna cijena odgovara najvišoj ponudi, pri čemu je potrebno utvrditi, kao prvo, da je ta ponuda obvezujuća i vjerodostojna te, kao drugo, da nije opravdano uzimanje u obzir drugih gospodarskih čimbenika osim cijene (vidjeti u tom smislu presude od 24. listopada 2013., Land Burgenland i dr./Komisija, C‑214/12 P, C‑215/12 P i C‑223/12 P, EU:C:2013:682, t. 93. i 94. i od 16. srpnja 2015., BVVG, C‑39/14, EU:C:2015:470, t. 32.).

117    Prema sudskoj praksi, otvorenost i transparentnost poziva na nadmetanje ocjenjuje se s obzirom na skup indicija svojstvenih okolnostima svakog predmeta (vidjeti u tom smislu presudu od 29. travnja 2004., Njemačka/Komisija, C‑277/00, EU:C:2004:238, t. 95.).

118    S obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 114. do 117. ove presude u ovom slučaju valja ispitati osnovanost različitih prigovora istaknutih u okviru prvog dijela prvog tužbenog razloga, uzimajući u obzir činjenicu da u tom okviru Opći sud ne može izravno odlučiti o samoj zakonitosti natječajnog postupka.

i)      Prigovor koji se temelji na netransparentnosti natječajnog postupka

119    Budući da tužitelj prijavljuje netransparentnost natječajnog postupka, valja podsjetiti (vidjeti točku 9. sedmu alineju ove presude) da je rok za podnošenje konačnih ponuda bio uzastopno određen za 11. prosinca 2013., kao što to proizlazi iz dopisa KPMG‑a od 17. listopada 2013., a zatim za 17. veljače 2014., kao što to proizlazi iz dopisa KPMG‑a od 17. prosinca 2013. U ovom potonjem dopisu pojašnjeno je da će se razmatrati i ponude podnesene nakon isteka roka. Međutim, u njemu je pojašnjeno da će prenositelji moći donijeti odluku o odabiru ubrzo nakon roka za podnošenje ponuda.

120    Kao što to Komisija pravilno tvrdi, mogućnost podnošenja ponude nakon 17. veljače 2014. bila je, dakle, poznata svim ponuditeljima. Isto tako, činjenica da je preuzimatelj 10. ožujka 2014., to jest nakon isteka roka, mogao podnijeti svoju konačnu ponudu te da je bio odabran kao uspješan ponuditelj s 11. ožujka 2014. u cijelosti je u skladu s utvrđenjima iz dopisa KPMG‑a od 17. prosinca 2013.

121    Proizlazi da se na temelju tog prigovora ne može dokazati da je Komisija morala sumnjati u postojanje prednosti dodijeljene preuzimatelju u okviru natječajnog postupka, zbog njegove netransparentnosti s obzirom na rok određen za podnošenje konačne ponude.

ii)    Prigovor koji se temelji na diskriminatornosti natječajnog postupka

122    U okviru ovog prigovora tužitelj ističe da je natječajni postupak bio diskriminatoran. Konkretno, preuzimatelj nije dokazao osigurano financiranje jer dopis Deutsche Banka od 10. ožujka 2014., koji je podupirao njegovu ponudu odobrenu 11. ožujka 2014., nije imao obvezujući učinak.

123    U dopisu KPMG‑a zainteresiranim ulagateljima od 17. listopada 2013. bilo je pojašnjeno da se svako financiranje koje potječe od treće osobe treba zasnivati na obvezujućoj obvezi financiranja (vidjeti točku 9. devetu alineju ove presude). Valja, dakle, provjeriti je li ispitivanje koje je Komisija provela i koje odražava analizu njemačkih tijela moglo otkloniti postojanje sumnji glede obvezatnosti dopisa Deutsche Banka od 10. ožujka 2014.

124    Prije svega, u dopisu Deutsche Banka od 10. ožujka 2014. navedeno je da je on voljan odobriti preuzimatelju zajam od 45 milijuna eura. Uvjeti tog financiranja podrobno su opisani, što, kao što to Komisija pravilno ističe, čini se, upućuje na temeljito ispitivanje Deutsche Banka i razmjenu informacija između njega i preuzimatelja.

125    Potom, u dopisu Deutsche Banka od 10. ožujka 2014. u više se navrata upućuje na obvezu koju je on preuzeo prema grupi Capricorn na temelju navedenog dopisa. Deutsche Bank je, dakle, smatrao da je vezan navedenim dopisom.

126    U tom pogledu, kao što to Komisija s pravom ističe, usporedba dopisa Deutsche Banka od 10. ožujka 2014. s dvama pripremnim i neobvezujućim dopisima Deutsche Banka od 17. i 25. veljače 2014. potvrđuje obvezatnost dopisa Deutsche Banka od 10. ožujka 2014. Tako je u dopisu od 17. veljače 2014. navedeno da on ne čini obvezu na strani Deutsche Banka, suprotno od dopisa Deutsche Banka od 10. ožujka 2014., koji upućuje na obvezu koju je Deutsche Bank preuzeo prema grupi Capricorn na temelju tog istog dopisa.

127    Naposljetku, u dopisu Deutsche Banka od 10. ožujka 2014. pojašnjeno je da obveza koju je on preuzeo podliježe trima uvjetima. No, ti su uvjeti (provedba transakcije, nepostojanje znatne promjene glede preuzete imovine, nepostojanje nezakonitosti) omogućili Deutsche Banku da se izuzme od svoje obveze samo ako se preuzimanje ne odvije pod predviđenim uvjetima.

128    S obzirom na prethodna razmatranja, ne proizlazi da je Komisija morala imati sumnje glede obvezatnosti dopisa Deutsche Banka od 10. ožujka 2014.

129    S druge strane i kao što je to Komisija s pravom utvrdila u uvodnoj izjavi 272. konačne odluke, tužitelj nikada nije podnio dokaz o financiranju svoje ponude.

130    Dana 30. rujna 2013. tužitelj je za iznos od 150 milijuna eura podnio indikativnu ponudu koja se odnosila na ukupnu imovinu Nürburgringa. Ta ponuda nije sadržavala dokaz o njegovoj mogućnosti financiranja, što mu je KPMG priopćio u svojim dopisima od 11. i 17. prosinca 2013. kao i u dopisu od 18. prosinca 2013. Tužitelj je također od KPMG‑a primio dopis od 17. listopada 2013. u kojem je bilo pojašnjeno da se svako financiranje koje potječe od treće osobe mora zasnivati na obvezujućoj obvezi financiranja.

131    Dana 17. veljače 2014. tužitelj je podnio konačnu ponudu na iznos od 110 milijuna eura za ukupnu imovinu. Tada je tvrdio da je od društva DRC Capital LLP ishodio obvezujuću obvezu financiranja od 30 milijuna eura. Međutim, s ponudom nije bio dostavljen nijedan dokument društva DRC Capital, što je KPMG priopćio tužitelju u poruci elektroničke pošte od 18. veljače 2014.

132    Dana 21. veljače 2014. tužitelj je naveo da mu rok od dva do pet tjedana treba omogućiti da ishodi sve obvezujuće obveze financiranja. Dana 11. ožujka 2014. on je dostavio ažuriranu verziju konačne ponude za iznos od ukupno 150 milijuna eura te je potvrdio da će najkasnije 31. ožujka 2014. dostaviti sve obvezujuće obveze financiranja. Naposljetku tvrdi da je od društva Jupiter Financial 26. ožujka 2014. primio obvezu financiranja, ali priznaje da je nikada nije poslao KPMG‑u. U poruci elektroničke pošte od 9. travnja 2014. KPMG je tužitelju naveo da još nije primio potvrdu u pisanom obliku od treće strane koja će financirati njegovu ponudu.

133    Iz prethodno navedenog proizlazi da je preuzimatelj, čija je ponuda bila prihvaćena, raspolagao prije svega dvama pripremnim dopisima Deutsche Banka od 17. i 25. veljače 2014., a potom dopisom Deutsche Banka od 10. ožujka 2014., glede čije obvezatnosti ne proizlazi da je Komisija morala imati sumnje, dok tužitelj, čija ponuda nije bila prihvaćena, nikada nije dostavio nikakav dokaz o financiranju. Štoviše, tužitelja se u više navrata podsjećalo na zahtjev obvezujuće obveze financiranja.

134    S obzirom na prethodna razmatranja, nema mjesta zaključku da je, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je tužitelj istaknuo, Komisija morala imati sumnje glede postojanja prednosti dodijeljene preuzimatelju u okviru natječajnog postupka zbog razloga njegove diskriminatornosti u pogledu zahtjeva obvezujuće obveze financiranja.

iii) Prigovor u vezi s iznosom i financiranjem ponuda grupe Capricorn i tužitelja

135    U okviru ovog prigovora tužitelj ističe da je on ponudio najvišu cijenu za preuzimanje kao i osigurano financiranje, dok je ponuda grupe Capricorn, koja je u konačnici prihvaćena, bila niža od njegove te nije raspolagala osiguranim financiranjem.

136    Budući da je konačna ponuda za kupnju koju je tužitelj podnio iznosila 110 milijuna eura, dok je konačna ponuda grupe Capricorn iznosila 77 milijuna eura, tužitelj s pravom tvrdi da je on ponudio višu cijenu za preuzimanje od grupe Capricorn.

137    Međutim, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 116. ove presude, može se pretpostaviti da tržišna cijena odgovara najvišoj ponudi podnesenoj u okviru otvorenog, transparentnog i bezuvjetnog postupka javnog nadmetanja samo ako je utvrđeno da je ta ponuda obvezujuća i vjerodostojna.

138    Ovdje su, u skladu s dopisima koje im je KPMG uputio 19. srpnja i 17. listopada 2013., zainteresirani ulagatelji morali biti odabrani, među ostalim, uzimajući u obzir zahtjev osiguranja transakcije (vidjeti točku 9. devetu alineju ove presude).

139    No, tužitelj pogrešno tvrdi da je ponudio osigurano financiranje jer nikada nije dostavio nikakav dokaz o financiranju. Iz uvodne izjave 272. konačne odluke proizlazi da su zbog nepostojanja dokaza o njegovu financijskom kapacitetu i solventnosti njemačka tijela mogla dovesti u sumnju njegovu sposobnost da prikupi sredstva nužna za isplatu kupovne cijene koju je ponudio, a time i vjerodostojnost njegove ponude i njezinu usklađenost sa zahtjevom osiguranja plaćanja prodajne cijene.

140    S druge strane, grupa Capricorn raspolagala je, prije svega, dvama dopisima Deutsche Banka od 17. i 25. veljače 2014, a zatim dopisom Deutsche Banka od 10. ožujka 2014., u čiju obvezatnost, kako je to već primijećeno, Komisija nije morala sumnjati (vidjeti točke 128. i 133. ove presude).

141    Štoviše, kao što je to spomenuto u uvodnoj izjavi 273. konačne odluke, u završnom stadiju pregovora vođenih u okviru natječajnog postupka sudjelovali su samo ponuditelj br. 2 i grupa Capricorn, čije su obje ponude bile niže od tužiteljeve, ali su sadržavale suglasnosti o financiranju. Dakle, prenositelji su ponudu grupe Capricorn usporedili s ponudom ponuditelja br. 2. To potvrđuje činjenica da je, prema stajalištu odvjetnika prenositelja, na dan 26. veljače 2014. konačna ponuda ponuditelja br. 2 bila najviša ponuda, iako je iznosila manje od ponude grupe Capricorn, te su upravo s obzirom na viši iznos ponude ove potonje prenositelji također pokušali dovršiti otuđenje imovine Nürburgringa s grupom Capricorn. No, iz uvodne izjave 273. konačne odluke proizlazi da su i ponuda i suglasnost o financiranju koje je grupa Capricorn u konačnici podnijela bili viši od ponude i suglasnosti o financiranju koje je podnio ponuditelj br. 2.

142    Nije, dakle, dokazano da je Komisija morala izraziti sumnje glede činjenice da je grupa Capricorn bila ponuditelj koji je podnio najvišu obvezujuću i vjerodostojnu ponudu, uzimajući u obzir ne samo cijenu koja je bila ponuđena nego i jamstva za osiguranje transakcije koja su bila ponuđena. Drugim riječima, nije dokazano da je ona morala sumnjati da je „predmetna imovina prenesena na onog ponuditelja koji je […] dostavio najvišu ponudu, uključujući dokaz o financiranju”, kao što je to istaknuto u uvodnoj izjavi 276. konačne odluke, te da ne postoji „ponuda s osiguranim financiranjem koja je viša od ponuđene cijene grupe Capricorn”, kao što je to istaknuto u uvodnoj izjavi 281. te iste odluke.

143    Iz toga slijedi da taj prigovor također treba odbiti.

144    Na temelju sudske prakse navedene u točkama 114. do 117. ove presude, ispitivanje koje je Komisija provela moglo je, dakle, otkloniti svaku sumnju glede postojanja nedopuštene prednosti u korist preuzimatelja u okviru natječajnog postupka te, prema tome, glede dodjele državne potpore ovom potonjem. Stoga nema mjesta zaključku da prvi dio prvog tužbenog razloga otkriva ozbiljne poteškoće prilikom ocjene otuđenja imovine Nürburgringa, koje bi nalagale Komisiji da pokrene službeni istražni postupak predviđen u članku 108. stavku 2. UFEU‑a.

145    Slijedom navedenog, prvi dio prvog tužbenog razloga valja odbiti.

2)      Drugi dio prvog tužbenog razloga, u vezi s prednošću koja je dodijeljena preuzimatelju u okviru ugovora o zakupu imovine Nürburgringa

146    U okviru drugog dijela prvog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da je preuzimatelju također dodijeljena prednost u okviru ugovora o zakupu imovine Nürburgringa. Iz uvodne izjave 56. konačne odluke proizlazi da je taj zakup bio sklopljen između neovisnog društva prenositelja, koji konkretno djeluje u svojstvu depozitara navedene imovine, i operativnog društva koje je grupa Capricorn osnovala, za razdoblje koje teče od 1. siječnja 2015., radi uređivanja situacije koja odgovara mogućem ispunjenju uvjeta s kojim je otuđenje imovine Nürburgringa grupi Capricorn bilo povezano, to jest Komisijina donošenja odluke kojom se isključuje svaki rizik da bi preuzimatelj navedene imovine mogao biti dužan vratiti potpore prenositeljima. Godišnji iznos zakupa nije prelazio 5 milijuna eura, dok je prema tužiteljevu stajalištu morao iznositi najmanje 7,7 milijuna eura.

147    Komisija osporava ovu argumentaciju i ističe, među ostalim, da je zakup bio samo predujam za dijelove prodajne cijene za imovinu Nürburgringa, koja je sama bila u skladu s tržišnim uvjetima.

148    Zbog razloga izloženih u točkama 119. do 133. ove presude, nema mjesta zaključku da je Komisija morala imati sumnje glede transparentnosti i nediskriminatornosti natječajnog postupka.

149    Zbog istih tih razloga Komisija opravdano nije imala sumnje glede postojanja prednosti dodijeljene preuzimatelju u okviru natječajnog postupka, također i u vezi s ugovorom o zakupu imovine Nürburgringa koji je bio ispregovaran za slučaj da se ne ostvare uvjeti postavljeni za provedbu otuđenja.

150    Drugi dio prvog tužbenog razloga treba, dakle, odbiti.

3)      Treći dio prvog tužbenog razloga, u vezi s upotrebom državnih sredstava u okviru otuđenja imovine Nürburgringa preuzimatelju

151    U okviru trećeg dijela prvog tužbenog razloga tužitelj ističe da Komisija nije ispitala jesu li državna sredstva bila uključena u okviru otuđenja imovine Nürburgringa grupi Capricorn. No, ona je morala utvrditi da je to bio slučaj.

152    Komisija osporava tu argumentaciju.

153    Valja podsjetiti na to da Komisija može obustaviti postupak povodom pritužbe, ako može odmah isključiti kvalifikaciju predmetnih mjera kao državne potpore, nakon što utvrdi da jedan od ključnih uvjeta za primjenu članka 107. stavka 1. UFEU‑a nije ispunjen (vidjeti u tom smislu presudu od 5. travnja 2006., Deutsche Bahn/Komisija, T‑351/02, EU:T:2006:104, t. 104.).

154    Ovdje je, ispitavši u uvodnim izjavama 266. do 281. konačne odluke je li natječajni postupak bio otvoren, transparentan, nediskriminatoran i bezuvjetan te je li Capricorn bio ponuditelj koji je podnio najvišu ponudu s osiguranim financiranjem, Komisija u biti imala za cilj provjeriti da je imovina Nürburgringa otuđena po tržišnoj cijeni, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 116. ove presude.

155    Da se otuđenje imovine Nürburgringa ostvarilo po cijeni nižoj od tržišne, kao što je to navedeno u točki 115. ove presude, postojala bi mogućnost da je preuzimatelju dodijeljena nedopuštena prednost (presuda od 28. ožujka 2012., Ryanair/Komisija, T‑123/09, EU:T:2012:164, t. 161.). Komisijino ispitivanje odnosilo se, dakle, na pitanje je li takva prednost bila u ovom slučaju dodijeljena grupi Capricorn u okviru natječajnog postupka.

156    Komisija je zaključila da, stoga što takva prednost ne postoji, grupi Capricorn nije bila dodijeljena nikakva državna potpora u okviru otuđenja imovine Nürburgringa. Drugim riječima, Komisija je utvrdila da jedan od ključnih uvjeta za primjenu članka 107. stavka 1. UFEU‑a glede postojanja prednosti nije ispunjen.

157    Stoga se Komisiji ne može valjano predbaciti da također nije ispitala je li bio ispunjen uvjet u vezi s intervencijom države ili intervencijom putem državnih sredstava.

158    Slijedom navedenog, valja utvrditi da ispitivanje trećeg dijela prvog tužbenog razloga, a time i prvog tužbenog razloga u cijelosti, nije otkrilo indiciju o postojanju sumnji glede kvalifikacije otuđenja imovine Nürburgringa kao državne potpore, koje bi zahtijevale pokretanje službenog istražnog postupka predviđenog u članku 108. stavku 2. UFEU‑a.

159    Prvi tužbeni razlog u vezi s prvim dijelom četvrtog tužbenog razloga treba, dakle, odbiti.

e)      Treći tužbeni razlog, u vezi s neuzimanjem u obzir nastavka postupka otuđenja koji proizlazi iz ustupanja potpreuzimatelju udjela koji je grupa Capricorn držala u društvu za preuzimanje imovine Nürburgringa

160    U okviru svojeg trećeg tužbenog razloga tužitelj tvrdi da je u konačnoj odluci Komisija pogrešno navela da je postupak otuđenja imovine Nürburgringa završio 11. ožujka 2014. dodjelom ugovora za nju grupi Capricorn.

161    Naime, prenositelji su od srpnja 2014. nastavili postupak otuđenja, nakon što je grupa Capricorn dokazala da nije u mogućnosti izvršiti drugu djelomičnu isplatu kupovne cijene. Neslužbeni pregovori održavani su od rujna 2014., tijekom kojih su sami prenositelji predložili prijenos imovine Nürburgringa, koji je 28. listopada 2014. doveo do ustupanja potpreuzimatelju udjela koji je grupa Capricorn držala u društvu za preuzimanje te imovine. Nastavak postupka otuđenja nije bio ni u skladu sa zahtjevima otvorenosti, transparentnosti, nediskriminatornosti i bezuvjetnosti.

162    Tužitelj smatra da ustupanje potpreuzimatelju udjela koji je grupa Capricorn držala u društvu za preuzimanje imovine Nürburgringa jest dovršetak postupka otuđenja navedene imovine i da je zaključen u interesu prenositelja, a ne grupe Capricorn. Naime, ova potonja nije izvukla nikakvu prednost iz tog ustupanja, osim one povezane s utrnućem svojih ugovornih obveza. Činjenica da je cijena za ustupanje tog udjela bila istovjetna cijeni za otuđenje imovine Nürburgringa grupi Capricorn nije opravdala nepokretanje novog natječajnog postupka u ovom slučaju.

163    Komisija osporava tu argumentaciju.

164    Zbog razloga koji su već izloženi u točkama 103. i 104. ove presude, Komisiji se ne može predbaciti da se u konačnoj odluci nije izjasnila o nastavku postupka otuđenja ustupanjem potpreuzimatelju udjela koji je grupa Capricorn držala u društvu za preuzimanje imovine Nürburgringa jer je do tog ustupanja došlo, kao što to tužitelj sam priznaje, nakon donošenja navedene odluke.

165    Štoviše, iako iz novinskog članka od 30. rujna 2014. proizlazi da je Deutsche Bank povukao svoje financiranje grupi Capricorn i da su upravitelji tražili nove preuzimatelje za imovinu Nürburgringa, tužitelj nije dokazao da je Komisija raspolagala ili mogla raspolagati tim informacijama u trenutku u kojem je donijela konačnu odluku.

166    U svakom slučaju, primjenom sudske prakse navedene u točkama 114. do 117. ove presude te kao što je to Komisija istaknula u svojim očitovanjima od 13. prosinca 2017. odgovarajući na pisana pitanja Općeg suda, njezino je ispitivanje imalo za cilj da radi provjere je li imovina Nürburgringa bila ustupljena po tržišnoj cijeni istraži je li natječajni postupak bio otvoren, transparentan, nediskriminatoran i bezuvjetan. U suprotnom slučaju navedeno je otuđenje moglo biti ostvareno po cijeni nižoj od tržišne, a preuzimatelju dodijeljena nedopuštena prednost.

167    Slijedom toga, valja zaključiti da bi potpora – čije je postojanje prema tužiteljevu stajalištu (vidjeti točku 10. ove presude) Komisija morala utvrditi u drugoj pobijanoj odluci i koja je trebala odgovarati razlici između cijene koju je grupa Capricorn platila za preuzimanje imovine Nürburgringa i tržišne cijene te iste imovine – bila dodijeljena grupi Capricorn 11. ožujka 2014., što je dan dodjele ugovora za imovinu Nürburgringa ovoj potonjoj i dan potpisivanja ugovora o otuđenju kojim je utvrđena cijena za preuzimanje imovine Nürburgringa koju je grupa Capricorn morala platiti. Proizlazi da činjenice nastale nakon tog datuma – kao što su poteškoće na koje je grupa Capricorn naišla u stadiju ispunjenja ugovora o otuđenju i njezino ustupanje potpreuzimatelju udjela koji je ona držala u društvu za preuzimanje imovine Nürburgringa – nisu bile relevantne za ispitivanje je li potpora možda bila dodijeljena grupi Capricorn u okviru natječajnog postupka.

168    Naposljetku, kao što je to Komisija pravilno istaknula u svojim očitovanjima od 13. prosinca 2017. odgovarajući na pisana pitanja Općeg suda, ako je tužitelj želio da ona također ispita postojanje nove potpore koja potječe iz navodnog nastavka postupka otuđenja nakon donošenja druge pobijane odluke, on je morao podnijeti novu pritužbu s tim u vezi.

169    Proizlazi da se na temelju argumenata iznesenih u potporu trećem tužbenom razlogu, koji se temelji na neuzimanju u obzir nastavka postupka otuđenja nakon donošenja druge pobijane odluke, ne može utvrditi da je na kraju faze prethodnog ispitivanja Komisija naišla na poteškoće prilikom ocjene otuđenja imovine Nürburgringa koje bi zahtijevale pokretanje službenog istražnog postupka.

170    Treći tužbeni razlog u vezi s prvim dijelom četvrtog tužbenog razloga treba, dakle, odbiti.

f)      Peti tužbeni razlog. koji se temelji na nedostatku u obrazloženju

171    U okviru svojeg petog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da je Komisija propustila odgovoriti na njegove prigovore koji se odnose, kao prvo, na osiguranje transakcije, kao drugo, na nastavak postupka otuđenja i ustupanje imovine Nürburgringa potpreuzimatelju, kao treće, na korištenje državnih sredstava i uključenost države u sklapanje prodaje i zakupa imovine Nürburgringa, kao četvrto, na dodatnu dodjelu državne potpore od šest milijuna eura u korist preuzimatelja, što odgovara djelomičnoj isplati cijene za preuzimanje primljene iz dobiti upravitelja Nürburgringa za poslovnu godinu 2014. (vidjeti točku 6. ove presude), kao peto, na ulogu odvjetničkog ureda koji je zastupao preuzimatelja i prenositelje, kao šesto, na diskriminatornost natječajnog postupka glede sporazuma povezanih s upravljanjem Nürburgringom, kao sedmo, na ugovor o zakupu sklopljen između preuzimatelja i prenositelja i pitanje je li on bio izjednačen s državnom potporom te, kao osmo, na provjeru cijene za preuzimanje imovine Nürburgringa na temelju mišljenja stručnjaka.

172    Tužitelj također navodi da Komisija nije dala jasno i nedvosmisleno obrazloženje u pogledu, s jedne strane, organizacije koja je navedena u uvodnoj izjavi 56. konačne odluke i koja je uspostavljena nakon zaključenja otuđenja imovine Nürburgringa kako bi se osiguralo privremeno upravljanje njime dok Komisija ne donese konačnu odluku kojom se razjašnjava pravni položaj grupe Capricorn s obzirom na potpore prenositeljima te, s druge strane, zahtjeva za osiguranje te transakcije.

173    Naposljetku, tužitelj ističe da je u okviru ispitivanja zahtjeva osiguranja transakcije i veza koje postoje između upravitelja i države Komisija propustila iznijeti podrobnije obrazloženje glede izmjena koje je uvela u svoju praksu odlučivanja.

174    Komisija osporava tu argumentaciju.

175    Obrazloženje potrebno na temelju članka 296. UFEU‑a mora omogućiti zainteresiranim osobama upoznavanje s razlozima poduzimanja mjere, a sudu Unije izvršavanje njegove nadzorne ovlasti (glede državnih potpora vidjeti presude od 6. rujna 2006., Portugal/Komisija, C‑88/03, EU:C:2006:511, t. 88. i 89., od 22. travnja 2008., Komisija/Salzgitter, C‑408/04 P, EU:C:2008:236, t. 56. i od 30. travnja 2009., Komisija/Italija i Wam, C‑494/06 P, EU:C:2009:272, t. 48. i 49.). Komisija je dužna u dovoljnoj mjeri podnositelju pritužbe izložiti razloge zbog kojih činjenična i pravna pitanja istaknuta u pritužbi nisu bila dovoljna da dokažu postojanje državne potpore (presude od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 64. i od 1. srpnja 2008., Chronopost i La Poste/UFEX i dr., C‑341/06 P i C‑342/06 P, EU:C:2008:375, t. 89.).

176    U ovom slučaju uvodne izjave 266. do 281. konačne odluke, pod nazivom „Pritužbe u pogledu otuđenja imovine [Nürburgringa]”, sadržavaju podrobno obrazloženje koje je Komisiju navelo na to da odluči da otuđenje imovine Nürburgringa grupi Capricorn nije bilo državna potpora. To je obrazloženje dovoljno da zainteresiranim strankama omogući upoznavanje s razlozima poduzimanja mjere, a sudu Unije izvršavanje njegove nadzorne ovlasti, te da tužitelju pruži mogućnost da shvati razloge zbog kojih činjenična i pravna pitanja istaknuta u njegovoj pritužbi nisu bila dovoljna da dokažu postojanje državne potpore.

177    Konkretno i nasuprot onome što tužitelj tvrdi, Komisija nije propustila odgovoriti na njegove prigovore u vezi sa zahtjevom osiguranja transakcije, koji su ispitani u uvodnim izjavama 272. i 273. konačne odluke, a koje se odnose na dokaz o financiranju ponuda tužitelja i grupe Capricorn, pregovaranjem o sporazumima u vezi s upravljanjem Nürburgringom od strane grupe Capricorn, koje je spomenuto u uvodnoj izjavi 275. točki (e) te iste odluke, ili ulogom odvjetničkog ureda koji je zastupao preuzimatelja i prenositelje, a koja je navedena u uvodnoj izjavi 275. točki (j) navedene odluke.

178    Stoga, čak i da je Komisija propustila odgovoriti na druge prigovore koje je tužitelj istaknuo u svojoj pritužbi, taj propust ne može činiti povredu obveze obrazlaganja jer joj ta obveza ne nalaže da iznese druge elemente, osim činjenica i pravnih razmatranja za koje smatra da su od ključne važnosti u kontekstu odluke. Naime, nužna međuovisnost između razloga na koje se poziva podnositelj pritužbe i obrazloženja Komisijine odluke ne može Komisiji nametati obvezu odbijanja svakog argumenta na koji se pozvalo u prilog tim razlozima (vidjeti presude od 1. srpnja 2008., Chronopost i La Poste/UFEX i dr., C‑341/06 P i C‑342/06 P, EU:C:2008:375, t. 96. i navedenu sudsku praksu i od 3. ožujka 2010., Freistaat Sachsen/Komisija, T‑102/07 i T‑120/07, EU:T:2010:62, t. 180. i navedenu sudsku praksu).

179    To je osobito slučaj glede odluke donesene na kraju faze prethodnog ispitivanja potpora, koja stoga što je donesena unutar kratkih rokova mora sadržavati jedino razloge zbog kojih Komisija smatra da ne postoje ozbiljne poteškoće prilikom ocjene dotične mjere koje mogu opravdati pokretanje službenog istražnog postupka (presude od 15. lipnja 1993., Matra/Komisija, C‑225/91, EU:C:1993:239, t. 48. i od 22. prosinca 2008., Régie Networks, C‑333/07, EU:C:2008:764, t. 65.).

180    Proizlazi da se na temelju petog tužbenog razloga, koji se temelji na nedostatku u obrazloženju, ne može utvrditi da je na kraju faze prethodnog ispitivanja Komisija naišla na poteškoće prilikom ocjene otuđenja imovine Nürburgringa koje bi zahtijevale pokretanje službenog istražnog postupka.

181    Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, peti tužbeni razlog treba odbiti.

182    Proizlazi da se ni na temelju prvog dijela četvrtog tužbenog razloga ni na temelju prvog, trećeg i petog tužbenog razloga ne može utvrditi da je na kraju faze prethodnog ispitivanja Komisija naišla na poteškoće prilikom ocjene otuđenja imovine Nürburgringa koje bi zahtijevale pokretanje službenog istražnog postupka.

g)      Drugi dio četvrtog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi članka 20. stavka 2. drugog podstavka Uredbe br. 659/1999

183    U okviru drugog dijela četvrtog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da je Komisija počinila povredu članka 20. stavka 2. drugog podstavka Uredbe br. 659/1999 jer ga nije obavijestila o svojoj namjeri da odbije njegovu pritužbu niti ga je pozvala da podnese nova očitovanja.

184    Komisija osporava tu argumentaciju.

185    Članak 20. stavak 2. drugi podstavak Uredbe br. 659/1999, kako je izmijenjen Uredbom Vijeća (EU) br. 734/2013 od 22. srpnja 2013. o izmjeni Uredbe br. 659/1999 (SL 2013., L 204, str. 15.), određuje da, „[a]ko Komisija smatra da se zainteresirana strana ne pridržava obveznih dijelova obrasca za pritužbu ili da činjenice ili pravna pitanja koje je iznijela zainteresirana strana ne predstavljaju dostatne razloge na temelju kojih bi se u prima facie ispitivanju moglo utvrditi postojanje nezakonite potpore ili zlouporabe potpore, o tome obavještava zainteresiranu stranu i poziva je da dostavi primjedbe unutar propisanog razdoblja koje u pravilu ne smije biti dulje od mjesec dana”. Usto, „[a]ko zainteresirana strana ne iskaže svoja stajališta u propisanom roku, pritužba se smatra povučenom”.

186    Članak 20. stavak 2. treći podstavak Uredbe br. 659/1999, kako je izmijenjen Uredbom br. 734/2013, određuje da „Komisija podnositelju pritužbe šalje primjerak odluke o slučaju koji se odnosi na predmet pritužbe”.

187    Članak 20. stavak 2. Uredbe br. 659/1999 treba tumačiti s obzirom na pravilo u točki 48. Kodeksa najbolje prakse za provedbu postupaka nadzora državnih potpora (SL 2009., C 136, str. 13.), koje predviđa da u načelu Komisija nastoji u roku od dvanaest mjeseci donijeti konačnu odluku za prioritetne slučajeve, u skladu s člankom 4. Uredbe br. 659/1999, te podnositelju pritužbe uputiti primjerak ili podnositelju pritužbe uputiti prvi upravni dopis kako bi mu se priopćili preliminarni zaključci u slučajevima koji nisu prioritetni.

188    Prema drugom i trećem podstavku stavka 2. članka 20. Uredbe br. 659/1999, kojim su uređena prava zainteresirane strane, nakon što je od zainteresirane strane dobila informacije u vezi s navodnim nezakonitim potporama, Komisija zaključuje da nema dovoljnih razloga da odluči o slučaju i o tome obavještava zainteresiranu stranu ili donosi odluku o slučaju u vezi sa sadržajem dostavljenih informacija (presuda od 18. studenoga 2010., NDSHT/Komisija, C‑322/09 P, EU:C:2010:701, t. 55.).

189    No, u ovom je slučaju Komisija donijela odluku ispitavši informacije koje je tužitelj dostavio i zauzevši stajalište o njima.

190    Valja, dakle, zaključiti da Komisija nije povrijedila članak 20. stavak 2. drugi podstavak Uredbe br. 659/1999.

191    Prema tome, drugi dio četvrtog tužbenog razloga treba odbiti.

192    Sada valja ispitati četvrti dio četvrtog tužbenog razloga, a zatim treći dio četvrtog tužbenog razloga.

h)      Četvrti dio četvrtog tužbenog razloga, koji se temelji na nesavjesnom ispitivanju tužiteljeve pritužbe

193    U okviru četvrtog dijela četvrtog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da Komisija nije savjesno ispitala natječajni postupak. Konkretno, ona od prenositelja i njemačkih tijela nije zatražila dodatne informacije te se oslonila samo na one koje su upravitelji dostavili njemačkim tijelima i čiju je vjerodostojnost ona morala provjeriti. Štoviše, Komisija nije prihvatila tužiteljev zahtjev od 6. srpnja 2014. kojim ju je on pozvao da Saveznoj Republici Njemačkoj i dotičnim trećim osobama uputi dodatna pitanja.

194    Komisija osporava tu argumentaciju.

195    Prema sudskoj praksi Suda, Komisija je dužna savjesno i nepristrano ispitati pritužbe koje primi na području državnih potpora, što je može obvezati da ispita pritužbu tako da iziđe izvan okvira samog ispitivanja činjeničnih i pravnih pitanja o kojima ju je obavijestio podnositelj pritužbe te ispita elemente koje on nije izričito naveo (presude od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 62. i od 2. rujna 2010., Komisija/Scott, C‑290/07 P, EU:C:2010:480, t. 90.).

196    U okviru nadzora državnih potpora, iako država članica mora po osnovi dužnosti lojalne suradnje predviđene u članku 4. stavku 3. UEU‑a surađivati s Komisijom dostavljajući joj elemente na temelju kojih ona može odlučiti o naravi predmetne mjere kao državne potpore, ostaje činjenica da u interesu dobre primjene temeljnih pravila Ugovora u vezi s državnim potporama Komisija podliježe obvezi savjesnog i nepristranog ispitivanja i da joj ta obveza nalaže, među ostalim, da pomno ispita elemente koje joj je država članica dostavila (vidjeti presudu od 22. listopada 2008., TV2/Danmark i dr./Komisija, T‑309/04, T‑317/04, T‑329/04 i T‑336/04, EU:T:2008:457, t. 183. i navedenu sudsku praksu).

197    Stoga, iako Komisija raspolaže marginom prosudbe, ona ne može, međutim, uzimajući u obzir njezinu obvezu savjesnog i nepristranog ispitivanja, propustiti da zatraži dostavu informacija iz kojih proizlazi da mogu potvrditi ili oboriti druge informacije relevantne za ispitivanje predmetne mjere, ali čija se pouzdanost ne može smatrati dovoljno utvrđenom (presuda od 26. lipnja 2008., SIC/Komisija, T‑442/03, EU:T:2008:228, t. 225.).

198    Naposljetku, Komisija mora u okviru prethodnog ispitivanja uvedenog člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a dati svoju ocjenu kako s obzirom na informacije koje je dostavila dotična država tako i na one koje su dostavili mogući podnositelji pritužbi (presuda od 3. svibnja 2001., Portugal/Komisija, C‑204/97, EU:C:2001:233, t. 35.).

199    Prvim prigovorom tužitelj upozorava na to da njegova pritužba nije savjesno ispitana jer Komisija nije prihvatila njegov zahtjev od 6. srpnja 2014. kojim ju je pozvao da Saveznoj Republici Njemačkoj i dotičnim trećim osobama uputi dodatna pitanja.

200    U tom pogledu valja podsjetiti na to da, kao što je to već izloženo u točki 178. ove presude, Komisija nije dužna zauzeti stajalište o svim argumentima na koje su se pred njom pozvale zainteresirane strane. Dovoljno je da ona navede činjenice i pravna razmatranja koja su od ključne važnosti u kontekstu odluke (vidjeti presude od 1. srpnja 2008., Chronopost i La Poste/UFEX i dr., C‑341/06 P i C‑342/06 P, EU:C:2008:375, t. 96. i navedenu sudsku praksu i od 3. ožujka 2010., Freistaat Sachsen/Komisija, T‑102/07 i T120/07, EU:T:2010:62, t. 180. i navedenu sudsku praksu).

201    Prema tome, budući da tužitelj nije dokazao da je Komisija propustila istražiti ili provjeriti informacije nužne za donošenje druge pobijane odluke, taj prigovor treba odbiti.

202    Drugim prigovorom tužitelj upozorava na to da njegova pritužba nije savjesno ispitana jer od prenositelja i njemačkih tijela Komisija nije zatražila dodatne informacije te se oslonila jedino na one koje su upravitelji dostavili njemačkim tijelima.

203    U tom pogledu iz sadržaja spisa proizlazi da je nakon podnošenja tužiteljeve pritužbe Komisija od njemačkih tijela 23. svibnja te 4. i 7. srpnja 2014. zatražila podatke, koji su dostavljeni 23. travnja, 26. svibnja i 10. srpnja 2014. Komisijine službe sastale su se 22. srpnja i 5. rujna 2014. s predstavnicima njemačkih tijela, upraviteljima i KPMG‑om.

204    U uvodnim izjavama 272. do 276. konačne odluke Komisija je ispitala očitovanja upravitelja koja su dostavila njemačka tijela i koja su iznesena u uvodnim izjavama 121. do 135. navedene odluke te ih usporedila s tužiteljevim očitovanjima iznesenima u uvodnim izjavama 115. do 120. te iste odluke. Komisija je ondje iznijela svoja vlastita utvrđenja i napomene glede relevantnih elemenata, osobito dokaza o tužiteljevoj mogućnosti financiranja za preuzimanje imovine Nürburgringa, s jedne strane, i takve mogućnosti grupe Capricorn, s druge strane.

205    U ovom slučaju Komisija, dakle, jest ispitala i ocijenila informacije koje su dostavili kako tužitelj tako i njemačka tijela. U tom se kontekstu ni na kojem temelju ne može zaključiti da je istraga koju je Komisija vodila bila nepotpuna ili da je ona povrijedila svoju obvezu savjesnog ispitivanja pritužbe.

206    Dakle, drugi prigovor i stoga četvrti dio četvrtog tužbenog razloga valja odbiti kao neosnovan.

i)      Treći dio četvrtog tužbenog razloga, koji se temelji na pristranom ispitivanju tužiteljeve pritužbe

207    U okviru trećeg dijela četvrtog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da je izjava glasnogovornika člana Komisije zaduženog za tržišno natjecanje, iznesena u tisku 15. svibnja 2014., onemogućila Komisijino nepristrano ispitivanje njegove pritužbe (u daljnjem tekstu: sporna izjava). Iz te izjave, kako je prenesena u novinskom članku koji je tužitelj podnio, proizlazi da su, prema informacijama kojima je Komisija raspolagala, njemačka tijela slijedila smjernice koje je član Komisije zadužen za tržišno natjecanje dao u dopisu na početku postupka otuđenja imovine Nürburgringa i da je ona otuđena podnositelju s najvišom ponudom nakon otvorenog, transparentnog i nediskriminatornog postupka za odabir, to jest nakon zakonitog natječajnog postupka i po tržišnoj cijeni.

208    Komisija osporava tu argumentaciju.

209    Prema ustaljenoj sudskoj praksi na području zabranjenih sporazuma ili zlouporabe vladajućeg položaja, nepravilnost poput otkrivanja tisku koje nije ograničeno na izražavanje osobnog stajališta člana Komisije zaduženog za tržišno natjecanje o usklađenosti razmatranih mjera s pravom Unije može dovesti do poništenja odluke koja se odnosi na te mjere, ako se dokaže da bi ona imala drukčiji sadržaj da ta nepravilnost nije počinjena (presude od 16. prosinca 1975., Suiker Unie i dr./Komisija, 40/73 do 48/73, 50/73, 54/73 do 56/73, 111/73, 113/73 i 114/73, EU:C:1975:174, t. 91. i od 6. srpnja 2000., Volkswagen/Komisija, T‑62/98, EU:T:2000:180, t. 283.).

210    U skladu s tom istom sudskom praksom, tužitelj je dužan iznijeti barem indicije koje potkrjepljuju takav zaključak (presuda od 15. ožujka 2006., BASF/Komisija, T‑15/02, EU:T:2006:74, t. 606.).

211    Ta sudska praksa, koja se tiče primjene članaka 101. i 102. UFEU‑a, može se po analogiji primijeniti na postupke na području državnih potpora u vezi s primjenom članaka 107. i 108. UFEU‑a, a osobito u ovom slučaju.

212    U skladu s tom sudskom praksom, valja istaknuti da tužitelj nije podnio nikakav dokaz ni indiciju o tome da je konačna odluka mogla imati drukčiji sadržaj da sporna izjava nije dana. Naime, Opći sud je utvrdio da se na temelju ispitivanja prvog, trećeg i petog tužbenog razloga te prvog dijela četvrtog tužbenog razloga ne može utvrditi da je na kraju faze prethodnog ispitivanja Komisija naišla na poteškoće prilikom ocjene otuđenja imovine Nürburgringa koje bi zahtijevale pokretanje službenog istražnog postupka. Opći sud također je utvrdio da se na temelju četvrtog dijela četvrtog tužbenog razloga ne može zaključiti da je istraga koju je Komisija vodila bila nepotpuna ili da je ona povrijedila svoju obvezu savjesnog ispitivanja pritužbe.

213    Dakle, treba odbiti treći dio četvrtog tužbenog razloga i s obzirom na to četvrti tužbeni razlog u cijelosti, pri čemu nije potrebno odlučiti o naravi ili dosegu sporne izjave.

214    Budući da su odbijeni tužbeni razlozi koji se odnose na poništenje druge pobijane odluke zbog povrede postupovnih prava koja za tužitelja proizlaze iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a, valja odbiti zahtjev za poništenje navedene odluke.

215    Tužitelj je podnio više dokaznih prijedloga za saslušanje svjedoka. Budući da ne proizlazi da je to nužno za rješavanje ovog spora, a osobito za provjeru da su činjenice ili indicije koje je tužitelj iznio morale pobuditi Komisijine sumnje, te prijedloge treba odbiti.

216    S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja zaključiti da tužbu treba odbaciti kao djelomično nedopuštenu, a u preostalom dijelu odbiti kao neosnovanu.

IV.    Troškovi

217    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, treba mu naložiti snošenje troškova sukladno Komisijinu zahtjevu.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (prvo prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Odluka o zahtjevu za obustavu postupka spaja se s odlukom o meritumu.

2.      Odbija se zahtjev za obustavu postupka.

3.      Tužba se odbija.

4.      Društvo NeXovation, Inc. snosi vlastite troškove i troškove Europske komisije.

Pelikánová Valančius Nihoul

Svenningsen       Öberg

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 19. lipnja 2019.

Potpisi

Sadržaj

*      Jezik postupka: engleski.