Spojeni predmeti C‑924/19 PPU i C‑925/19 PPU
FMS i dr.
protiv
Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság Dél-alföldi Regionális Igazgatóság
i
Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság
(zahtjevi za prethodnu odluku
koje je uputio Szegedi Közigazgatási és Munkaügyi Bíróság)
Presuda Suda (veliko vijeće) od 14. svibnja 2020.
„Zahtjev za prethodnu odluku – Politika azila i useljavanja – Direktiva 2013/32/EU – Zahtjev za međunarodnu zaštitu – Članak 33. stavak 2. – Razlozi za nedopuštenost – Članak 40. – Naknadni zahtjevi – Članak 43. – Postupci na granici – Direktiva 2013/33/EU – Članak 2. točka (h) i članci 8. i 9. – Zadržavanje – Zakonitost – Direktiva 2008/115/EU – Članak 13. – Djelotvorni pravni lijekovi – Članak 15. – Zadržavanje – Zakonitost – Pravo na djelotvoran pravni lijek – Članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Načelo nadređenosti prava Unije”
1. Prethodna pitanja – Hitni prethodni postupak – Pretpostavke – Osoba kojoj je oduzeta sloboda – Pojam – Državljanin treće zemlje zadržan u tranzitnom području – Kvalifikacija takvog zadržavanja neodvojivo povezana s odgovorima na prethodna pitanja – Rješenje spora koje bi moglo utjecati na zadržavanje u tranzitnom području – Primjena hitnog prethodnog postupka
(Statut Suda, čl. 23.a; Poslovnik Suda, čl. 107.; direktive 2008/115, 2013/32 i 2013/33 Europskog parlamenta i Vijeća)
(t. 99.-103. i 107.)
2. Prethodna pitanja – Hitni prethodni postupak – Pretpostavke – Državljanin treće zemlje na kojeg se odnose odluke o vraćanju koje bi se mogle izvršiti – Opasnost od kršenja prava na azil i opasnost od nečovječnih ili ponižavajućih postupanja – Rješenje spora koje bi moglo imati utjecaj na sudski nadzor odluka o vraćanju – Primjena hitnog prethodnog postupka
(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 18. i čl. 19. st. 2.; Statut Suda, čl. 23.a; Poslovnik Suda, čl. 107.; Direktiva 2008/115 Europskog parlamenta i Vijeća)
(t. 104., 105. i 107.)
3. Prethodna pitanja – Hitni prethodni postupak – Pretpostavke – Maloljetno dijete – Opasnost od nanošenja nepopravljive štete razvoju djeteta – Rješavanje postupka koje bi moglo imati utjecaj na situaciju koja je izvor te opasnosti – Primjena hitnog prethodnog postupka
(Statut Suda, čl. 23.a; Poslovnik Suda, čl. 107.)
(t. 106. i 107.)
4. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika useljavanja – Vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom – Direktiva 2008/115 – Odluka o vraćanju – Pojam – Odluka kojom se izmjenjuje zemlja odredišta spomenuta u ranijoj odluci o vraćanju – Uključenost
(Direktiva 2008/115 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 3. t. 4.)
(t. 116.-119.)
5. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika useljavanja – Vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom – Direktiva 2008/115 – Pravni lijek protiv odluke o vraćanju – Pojam – Sudski postupak koji može pokrenuti državno odvjetništvo, koje ima općenitu ovlast nadzora nad zakonitošću odluka o vraćanju– Isključenost – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu – Doseg – Pravni lijek koji bi trebao moći podnijeti adresat odluke o vraćanju
(Direktiva 2008/115 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 13. st. 1.)
(t. 125.)
6. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika useljavanja – Vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom – Direktiva 2008/115 – Pravni lijek protiv odluke o vraćanju ili odluke o udaljavanju – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu – Doseg – Pravni lijek protiv upravne odluke o vraćanju kojom se izmjenjuje prvotna zemlja vraćanja – Nacionalna odredba koja povjerava isključivu nadležnost za odlučivanje o tom pravnom lijeku upravnom tijelu koje ne zadovoljava uvjet neovisnosti, koji obilježava sudsku instancu – Nepostojanje pravnih lijekova koji se protiv odluke takvog tijela podnose sudu – Nedopuštenost – Obveze i ovlasti nacionalnog suda – Obveza oglašavanja nadležnim za odlučivanje o navedenom pravnom lijeku – Obveza neprimjene svake nacionalne odredbe protivne pravu Unije
(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47.; Direktiva 2008/115 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 13. st. 1.)
(t. 126.-134., 137., 144., 147. i t. 1. izreke)
7. Pravo Europske unije – Načela – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu – Načelo neovisnosti sudaca – Doseg
(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47.)
(t. 135. i 136.)
8. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Postupci za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite – Direktiva 2013/32 – Postupak razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Zahtjev koji država članice mogu smatrati nedopuštenim – Razlozi – Postojanje sigurne treće zemlje – Postojanje prve države azila – Zahtjev koji je podnijela osoba koja je prošla kroz treću zemlju koja joj je osigurala prikladnu razinu zaštite ili u kojoj nije bila izložena progonu ili opasnosti od nastanka teške štete – Isključenost
(Direktiva 2013/32 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 33.)
(t. 149., 151., 160., 161., 164., 165. i t. 2. izreke)
9. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Postupci za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite – Direktiva 2013/32 – Postupak razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Zahtjev koji države članice mogu smatrati nedopuštenim – Razlog – Postojanje sigurne treće zemlje – Koncept sigurne treće zemlje – Zahtjev dovoljne veze između podnositelja zahtjeva i predmetne treće zemlje – Tranzit podnositelja zahtjeva kroz tu zemlju – Nepostojanje dovoljne veze
(Direktiva 2013/32 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 33. st. 2. t. (c) i čl. 38. st. 2. t. (a))
(t. 152., 153., 156.-159.)
10. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Postupci za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite – Direktiva 2013/32 – Odbacivanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu kao očito nedopuštenog – Odbacivanje, potvrđeno konačnom sudskom odlukom, utemeljeno na razlogu za nedopuštenost protivnom pravu Unije – Obveza tijela nadležnog za ispitivanje zahtjeva da ga preispita po službenoj dužnosti kako bi uzelo u obzir suprotnost s pravom Unije utvrđenu presudom Suda – Nepostojanje
(čl. 4. st. 3. UEU-a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 18.; Direktiva 2013/32 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 33.)
(t. 189., 190. i t. 3. izreke)
11. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Postupci za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite – Direktiva 2013/32 – Postupak razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Zahtjev koji države članice mogu smatrati nedopuštenim – Razlog – Naknadni zahtjev u kojem se ne navode novi elementi ili utvrđenja – Pojam novog elementa – Presuda Suda kojom se utvrđuje suprotnost s pravom Unije razloga za nedopuštenost na kojem se temelji konačno odbacivanje prvotnog zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Uključenost – Doseg
(Direktiva 2013/32 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 2. t. (q) i čl. 33. st. 2. t (d))
(t. 191.-203. i t. 3. izreke)
12. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Standardi za prihvat podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Direktiva 2013/33 – Politika useljavanja – Vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom – Direktiva 2008/115 – Pojam zadržavanja u smislu tih dviju direktiva – Slično značenje – Prisilna mjera kojom se podnositelju zahtjeva uskraćuje sloboda kretanja te ga se izolira od ostatka pučanstva, nalažući mu boravak u ograđenom i zatvorenom prostoru
(Direktiva 2008/115 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 15. i 16. i Direktiva 2013/33 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 2. t. (h))
(t. 216.-225.)
13. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Standardi za prihvat podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Direktiva 2013/33 – Politika useljavanja – Vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom – Direktiva 2008/115 – Pojam zadržavanja u smislu tih dviju direktiva – Obveza državljanina treće zemlje da boravi u tranzitnom području – Uključenost – Pretpostavke
(direktive 2008/115 i 2013/33 Europskog parlamenta i Vijeća)
(t. 226.-231. i t. 4. izreke)
14. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Postupci za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite – Direktiva 2013/32 – Članak 43. – Posebni postupci koje države članice mogu predvidjeti na svojim granicama ili u tranzitnim područjima – Zadržavanje podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u tranzitnom području u sklopu takvog postupka – Dopuštenost – Granica – Najdulje trajanje zadržavanja – Trajanje od četiri tjedna računajući od dana podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Okolnosti masovnog priljeva podnositelja zahtjeva – Nepostojanje utjecaja
(Direktiva 2013/32 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 31. st. 8., čl. 33. i 43.)
(t. 235.-248. i t. 5. izreke)
15. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Standardi za prihvat podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Direktiva 2013/33 – Zadržavanje – Razlozi – Podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji nije u mogućnosti podmirivati svoje potrebe – Isključenost – Razlog kojim se ugrožava poštovanje materijalnih uvjeta prihvata koje treba priznati navedenom podnositelju zahtjeva
(Direktiva 2013/33 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 8. st. 3. prvi podst. i čl. 17. st. 3.)
(t. 250., 251., 253.-256., 266. i t. 6. izreke)
16. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Standardi za prihvat podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Direktiva 2013/33 – Jamstva za zadržane podnositelje zahtjeva – Doseg – Obveza ispitivanja nužnosti i proporcionalnosti mjere zadržavanja i donošenja obrazložene odluke kojom se nalaže to zadržavanje – Obveza država članica da predvide sudski nadzor zakonitosti mjere zadržavanja
(Direktiva 2013/33 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 8. st. 2. i 3. i čl. 9. st. 2., 3. i 5.)
(t. 257.-261., 266 i t. 6. izreke)
17. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Standardi za prihvat podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Direktiva 2013/33 – Jamstva za zadržane podnositelje zahtjeva – Doseg – Najdulje trajanje zadržavanja – Obveza određivanja najduljeg trajanja – Nepostojanje – Pretpostavke
(Direktiva 2013/33 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 9. st. 1.)
(t. 262.-266. i t. 6. izreke)
18. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika useljavanja – Vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom – Direktiva 2008/115 – Zadržavanje s ciljem udaljavanja – Razlog – Državljanin treće zemlje koji svojim ponašanjem može ugroziti izvršenje odluke o vraćanju u obliku udaljavanja – Pojam – Državljanin treće zemlje na kojeg se odnosi odluka o vraćanju i koji nije u mogućnosti podmirivati svoje potrebe – Isključenost
(Direktiva 2008/115 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 15. st. 1.)
(t. 268.-272., 281. i t. 7. izreke)
19. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika useljavanja – Vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom – Direktiva 2008/115 – Zadržavanje s ciljem udaljavanja – Obveza ispitivanja nužnosti i proporcionalnosti mjere zadržavanja i donošenja obrazložene odluke kojom se nalaže to zadržavanje – Obveza država članica da predvide sudski nadzor zakonitosti mjere zadržavanja
(Direktiva 2008/115 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 15. st. 1. do 3.)
(t. 273.-277., 281. i t. 7. izreke)
20. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika useljavanja – Vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom – Direktiva 2008/115 – Zadržavanje u svrhu udaljavanja – Najdulje trajanje zadržavanja – Trajanje od osamnaest mjeseci – Posljedica isteka tog trajanja – Obveza trenutačnog puštanja na slobodu zadržane osobe
(Direktiva 2008/115 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 15. st. 1. i čl. 15. st. 4. do 6.)
(t. 278.-281. i t. 7. izreke)
21. Države članice – Obveze – Uspostava pravnih lijekova potrebnih za osiguranje djelotvorne sudske zaštite – Nacionalna odredba koja ne predviđa sudski nadzor mjere zadržavanja podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu ili državljanina treće zemlje na kojeg se odnosi odluka o vraćanju – Nedopuštenost – Obveze i ovlasti nacionalnog suda – Obveza oglašavanja nadležnim za ispitivanje zakonitosti takve mjere – Obveza neprimjene svake nacionalne odredbe protivne pravu Unije – Ovlast svojom odlukom zamijeniti onu upravnog tijela koje je odredilo dotično zadržavanje – Ovlasti odrediti trenutačno puštanje na slobodu zadržanih osoba u slučaju nezakonitosti mjere zadržavanja
(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47.; Direktiva 2008/115 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 15. st. 2. i Direktiva 2013/33 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 9. st. 3.)
(t. 290.-294., 301. i t. 8. izreke)
22. Države članice – Obveze – Uspostava pravnih lijekova potrebnih za osiguranje djelotvorne sudske zaštite – Pravni lijek protiv odluka koje se odnose na određivanje materijalnih uvjeta prihvata podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Obveza predviđanja pravnog lijeka koji podnositelju zahtjeva koji više nije zadržan omogućuje isticanje prava na smještaj – Nacionalna odredba koja ne predviđa sudski nadzor takvog prava – Nedopuštenost – Obveze i ovlasti nacionalnog suda – Obveza oglašavanja nadležnim za odlučivanje o pravnom lijeku namijenjenom ostvarivanju navedenog prava – Ovlast donošenja privremenih mjera
(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47.; Direktiva 2013/33 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 17. i 26.)
(t. 296.-299., 301. i t. 8. izreke)
Kratak prikaz
Smještanje podnositeljâ zahtjeva za azil ili državljana trećih zemalja na koje se odnosi odluka o vraćanju u tranzitno područje Röszke, na srpsko-mađarskoj granici, treba smatrati „zadržavanjem”. Ako se, nakon sudskog nadzora zakonitosti takvog zadržavanja, utvrdi da su dotične osobe zadržane bez valjanog razloga, sud pred kojim se vodi postupak mora ih osloboditi s trenutačnim učinkom.
U presudi Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság Dél-alföldi Regionális Igazgatóság (C‑924/19 PPU i C‑925/19 PPU), donesenoj 14. svibnja 2020. u okviru hitnog postupka, veliko vijeće Suda izjašnjavalo se o mnogim pitanjima koja se odnose na tumačenje direktiva 2008/115(1) (u daljnjem tekstu: Direktiva o vraćanju), 2013/32(2) (u daljnjem tekstu: Direktiva o postupcima) i 2013/33(3) (u daljnjem tekstu: Direktiva o prihvatu), u vezi s mađarskom odredbom koja se odnosi na pravo na azil i na vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom.
U predmetnim postupcima afganistanski državljani (predmet C‑924/19 PPU) i iranski državljani (predmet C‑925/19 PPU), koji su stigli u Mađarsku preko Srbije, podnijeli su zahtjeve za azil iz tranzitnog područja Röszke, smještenog na mađarsko-srpskoj granici. Primjenom mađarskog prava, ti su zahtjevi odbačeni kao nedopušteni i donesene su odluke o vraćanju prema Srbiji. Međutim, Srbija je odbila ponovni prihvat zainteresiranih osoba na svoje državno područje jer nisu bili ispunjeni uvjeti iz sporazuma o ponovnom prihvatu koji je sklopila s Unijom(4). Nastavno na te odluke Srbije, mađarska tijela nisu provela ispitivanje merituma navedenih zahtjeva, nego su izmijenila zemlje odredišta navedene u prvotnim odlukama o vraćanju te su ih zamijenila odgovarajućom zemljom podrijetla zainteresiranih osoba. One su protiv tih odluka o izmjeni podnijele prigovor, koji je bio odbijen. Premda takav pravni lijek nije predviđen mađarskim pravom, zainteresirane osobe obratile su se mađarskom sudu radi poništenja odluka o odbijanju njihovih prigovora protiv tih odluka o izmjeni i radi nalaganja tijelu nadležnom za azil da provede novi postupak azila. Također su podnijele tužbe zbog propusta u vezi sa svojim smještanjem i zadržavanjem u tranzitnom području Röszke. Naime, od njih se najprije tražilo da borave u sektoru tog područja namijenjenom podnositeljima zahtjeva za azil, nakon čega su, poslije nekoliko mjeseci, prisiljeni na boravak u sektoru tog tranzitnog područja namijenjenom državljanima trećih zemalja čiji je zahtjev za azil odbijen odnosno odbačen, a u tom se sektoru i sada nalaze.
Sud je najprije ispitao situaciju zainteresiranih osoba u tranzitnom području Röszke, s obzirom na pravila koja uređuju zadržavanje podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu (direktive o postupcima i o prihvatu) i državljana trećih zemalja u nezakonitoj situaciji (Direktiva o vraćanju). U tom pogledu, Sud je najprije utvrdio da smještanje zainteresiranih osoba u to tranzitno područje treba smatrati mjerom zadržavanja. Kako bi došao do tog zaključka, Sud je naglasio da je pojam „zadržavanje”, koji ima isto značenje u kontekstu različitih navedenih direktiva, prisilna mjera koja pretpostavlja uskraćivanje, a ne samo ograničenje slobode kretanja zainteresirane osobe i njezino izoliranje od ostatka pučanstva, nalažući joj trajni boravak u ograđenom i zatvorenom prostoru. Sud smatra da iz prevladavajućih uvjeta u tranzitnom području Röszke proizlazi oduzimanje slobode, osobito zato što zainteresirane osobe ne mogu dobrovoljno na zakonit način napustiti to područje u bilo kojem smjeru. Osobito ga ne mogu napustiti u smjeru Srbije, s obzirom na to da bi, s jedne strane, srpske vlasti takav pokušaj smatrale nezakonitim i te bi osobe bile izložene sankcijama te da bi, s druge strane, riskirale gubitak svake mogućnosti da steknu status izbjeglice u Mađarskoj.
Sud je nakon toga ispitao usklađenost tog zadržavanja sa zahtjevima koje određuje pravo Unije. Kad je riječ o zahtjevima koji se odnose na zadržavanje, Sud je utvrdio da, osobito s obzirom na članak 8. Direktive o prihvatu i na članak 15. Direktive o vraćanju, ni podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu ni državljanin treće zemlje na kojeg se odnosi odluka o vraćanju ne može biti zadržan samo zbog toga što nije u mogućnosti podmirivati svoje potrebe. Sud je dodao da se osobito članci 8. i 9. Direktive o prihvatu i članak 15. Direktive o vraćanju protive tomu da se podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu ili državljanin treće zemlje na kojeg se odnosi odluka o vraćanju zadržavaju bez prethodnog donošenja obrazložene odluke kojom se nalaže takvo zadržavanje i bez ispitivanja nužnosti i proporcionalnosti takve mjere.
Sud je također pojasnio zahtjeve koji se odnose na nastavak zadržavanja i, detaljnije, na njegovo trajanje. Kad je riječ o podnositeljima zahtjeva za međunarodnu zaštitu, presudio je da članak 9. Direktive o prihvatu ne nalaže državama članicama određivanje najduljeg trajanja nastavka zadržavanja. Međutim, svojim nacionalnim pravima trebaju jamčiti da zadržavanje traje samo dok razlog koji ga opravdava i dalje vrijedi te da se upravni postupci povezani s tim razlogom provode uz dužnu pažnju. S druge strane, kad je riječ o državljaninu treće zemlje na kojeg se odnosi odluka o vraćanju, iz članka 15. Direktive o vraćanju proizlazi da njegovo zadržavanje, čak i ako je produljeno, ne može premašiti osamnaest mjeseci i može se nastaviti samo ako je postupak udaljavanja u tijeku i ako se provodi uz svu dužnu pažnju.
S druge strane, kad je u pitanju zadržavanje podnositeljâ zahtjeva za međunarodnu zaštitu u sklopu određenog tranzitnog područja, također nužno treba voditi računa o članku 43. Direktive o postupcima. Iz te odredbe proizlazi da države članice mogu podnositeljima zahtjeva za međunarodnu zaštitu nametnuti obvezu da borave na njihovim granicama ili u njihovim tranzitnim područjima, osobito kako bi, prije nego što odluče o pravu tih podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu na ulazak na njihovo državno područje, ispitale je li njihov zahtjev nedopušten. Međutim, odluka se mora donijeti u roku od četiri tjedna, a u suprotnom dotična država članica mora podnositelju zahtjeva dopustiti ulazak na svoje državno područje i postupiti prema njegovu zahtjevu u redovnom postupku. Dakle, iako države članice mogu, u okviru postupka predviđenog u tom članku 43., zadržati podnositelje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji se pojave na njihovim granicama, to zadržavanje ni u kojem slučaju ne može premašiti četiri tjedna, računajući od dana podnošenja zahtjeva.
Konačno, Sud je odlučio da zakonitost mjere zadržavanja, kao što je to zadržavanje osobe u tranzitnom području, mora moći biti predmet sudskog nadzora, osobito primjenom članka 9. Direktive o prihvatu i članka 15. Direktive o vraćanju. Stoga, u slučaju da ne postoje nacionalne odredbe koje predviđaju takav nadzor, načelo nadređenosti prava Unije i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu nalažu nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak da se oglasi nadležnim za odlučivanje o tom predmetu. Usto, ako nakon provedenog nadzora nacionalni sud ocijeni da je dotična mjera zadržavanja protivna pravu Unije, on mora biti u mogućnosti svojom odlukom zamijeniti odluku upravnog tijela koje je odredilo zadržavanje i odlučiti o trenutačnom puštanju na slobodu konkretne osobe ili o mjeri koja je alternativa zadržavanju.
Usto, podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu čije je zadržavanje, koje je proglašeno nezakonitim, prestalo mora se moći pozvati na materijalne uvjete prihvata na koje ima pravo tijekom ispitivanja svojeg zahtjeva. Osobito, iz članka 17. Direktive o prihvatu proizlazi da, ako nema dovoljno sredstava za uzdržavanje, ima pravo ili na novčanu naknadu koja mu omogućava smještaj ili na smještaj u naravi. U tom pogledu, članak 26. Direktive o prihvatu nalaže da takvom podnositelju zahtjeva mora biti omogućeno podnošenje pravnog lijeka sudu kako bi mu se zajamčilo to pravo na smještaj, a taj sud ima mogućnost odrediti privremene mjere u očekivanju konačne odluke. Ako nijedan drugi sud nije nadležan na temelju nacionalnog prava, načelo nadređenosti prava Unije i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu nalažu tom sudu da se također oglasi nadležnim za odlučivanje o pravnom lijeku radi jamčenja prava na smještaj.
Kao drugo, Sud se očitovao o nadležnosti nacionalnog suda za odlučivanje o tužbi za poništenje koju su zainteresirane osobe podnijele protiv odluka o odbijanju njihova prigovora na izmjenu zemlje vraćanja. U tom pogledu, Sud je naglasio da je odluka kojom se izmjenjuje zemlja odredišta spomenuta u ranijoj odluci u vraćanju u tom pogledu toliko bitna da se mora smatrati novom odlukom o vraćanju. Na temelju članka 13. Direktive o vraćanju, adresatima takve odluke mora na raspolaganju biti djelotvoran pravni lijek protiv nje, koji također mora biti u skladu s pravom na djelotvornu sudsku zaštitu, zajamčenim člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja). S obzirom na to, Sud je podsjetio da, iako države članice mogu predvidjeti da se odluke o vraćanju osporavaju pred tijelima različitima od sudskih, adresat odluke o vraćanju koju je donijelo upravno tijelo u svakom slučaju u određenom stadiju postupka mora biti u mogućnosti osporavati njezinu zakonitost pred barem jednom sudskom instancom. Sud je utvrdio da u predmetnom slučaju zainteresirane osobe odluke koje je donijelo policijsko tijelo za migracije i kojima se izmjenjuje njihova zemlja vraćanja mogu osporavati samo prigovorom pred tijelom nadležnim za azil te da nije zajamčen nikakav naknadni sudski nadzor. Međutim, to tijelo, koje je pod nadležnošću ministra nadležnog za policiju, dio je izvršne vlasti te time nije ispunjen zahtjev neovisnosti suda u smislu članka 47. Povelje. U tim okolnostima načelo nadređenosti prava Unije kao i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu zahtijevaju od nacionalnog suda kojem je podnesen zahtjev da se oglasi nadležnim za odlučivanje o žalbi kojom se osporava odluka o vraćanju u kojoj je izmijenjena prvotna zemlja odredišta, ne primjenjujući pritom, prema potrebi, svaku nacionalnu odredbu koja mu to zabranjuje.
Kao treće, Sud je ispitao razlog za nedopuštenost predviđen mađarskom odredbom kojim je opravdano odbacivanje zahtjeva za azil. Ta odredba omogućuje takvo odbacivanje ako je podnositelj zahtjeva stigao u Mađarsku iz zemlje koja se smatra „sigurnom tranzitnom zemljom”, u kojoj nije bio izložen progonu ili opasnosti od nastanka teške štete ili u kojoj je osigurana prikladna razina zaštite. Podsjećajući na nedavnu sudsku praksu(5), Sud je potvrdio da je takav razlog protivan članku 33. Direktive o postupcima, nakon čega je pojasnio posljedice na postupak azila, u mjeri u kojoj je odbijanje odnosno odbacivanje zahtjeva za azil zainteresiranih osoba utemeljeno na tom nezakonitom razlogu potvrđeno konačnom sudskom odlukom. Sud smatra da u takvom slučaju iz Direktive o postupcima, tumačene osobito zajedno s člankom 18. Povelje, koji jamči pravo na azil, proizlazi da tijelo koje ih je odbacilo nije obvezno preispitati zahtjeve za azil po službenoj dužnosti. Međutim, zainteresirane osobe uvijek mogu podnijeti novi zahtjev, koji treba smatrati „naknadnim zahtjevom” u smislu Direktive o postupcima. U tom pogledu, premda članak 33. te direktive određuje da se naknadni zahtjev u kojem se ne navode novi elementi ili utvrđenja može smatrati nedopuštenim, postojanje presude Suda kojom se utvrđuje da je razlog na nedopuštenost određen nacionalnom odredbom protivan pravu Unije može se smatrati novim elementom. Usto, općenitije, Sud je presudio da razlog za nedopuštenost predviđen u članku 33. te direktive nije primjenjiv u slučaju kad tijelo nadležno za azil utvrdi da je do konačnog odbijanja odnosno odbacivanja prvotnog zahtjeva za azil došlo u suprotnosti s pravom Unije. Takav se zaključak nužno nameće kada ta suprotnost proizlazi, kao u ovom slučaju, iz presude Suda ili ju je incidentalno utvrdio nacionalni sud.