MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
GIOVANNIJA PITRUZZELLE
od 19. studenoga 2019.(1)
Predmet C‑653/19 (PPU)
Kazneni postupak
protiv
DK
uz sudjelovanje:
Specializirane prokurature
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud, Bugarska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Direktiva (EU) 2016/343 – Pretpostavka nedužnosti – Teret dokazivanja – Odluka o krivnji – Sudski nadzor zadržavanja u istražnom zatvoru”
1. Kazneni sustavi država članica u vrlo su velikoj mjeri obilježeni teško premostivim proturječjem. Naime, istodobno s posvećivanjem načela pretpostavke nedužnosti, istinskog temelja europskog kaznenog identiteta, uvelike primjenjuju istražni zatvor(2). U okviru ovog zahtjeva za prethodnu odluku Sud treba odgovoriti na pitanje je li, i ako da, u kojoj mjeri, Direktiva (EU) 2016/343 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o jačanju određenih vidova pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku(3) uspjela, u pogledu pravnog sustava istražnog zatvora, učiniti područje kaznenog pravosuđa Europske unije manje nepotpunim i neuravnoteženim(4).
I. Pravni okvir
A. Direktiva 2016/343
2. Iz uvodne izjave 16. Direktive 2016/343 proizlazi da bi „[p]retpostavka nedužnosti bila [...] prekršena u slučaju da se u izjavama za javnost tijela javne vlasti ili u sudskim odlukama, osim onih o krivnji, za osumnjičenika ili optuženika navodi da je kriv, dok god toj osobi nije dokazana krivnja u skladu sa zakonom. [...] Time se [...] ne bi trebalo dovesti u pitanje privremene odluke postupovne prirode koje donose sudska ili druga nadležna tijela i koje se temelje na sumnji ili elementima inkriminirajućih dokaza kao što su odluke o istražnom [zatvoru], pod uvjetom da se u njima ne upućuje na osumnjičenike ili optuženike kao na krive. Prije donošenja privremene odluke postupovne prirode nadležno tijelo prvo bi moralo provjeriti postoje li dostatni elementi inkriminirajućih dokaza protiv osumnjičenika ili optuženika kojima bi se opravdala dotična odluka koja bi mogla upućivati na te elemente”.
3. Uvodna izjava 22. Direktive 2016/343 navodi da je „[t]eret dokaza u postupku utvrđivanja krivnje osumnjičenika i optuženika [...] na tužiteljstvu, a svaka sumnja trebala bi ići u korist osumnjičenika ili optuženika. Do kršenja pretpostavke nedužnosti došlo bi u slučaju da se teret dokaza prebaci s tužiteljstva na obranu, ne dovodeći u pitanje ovlasti suda u pogledu utvrđivanja činjenica po službenoj dužnosti, neovisnost pravosuđa pri utvrđivanju krivnje osumnjičenika ili optuženika, i upotrebu činjeničnih ili zakonskih pretpostavki o kaznenoj odgovornosti osumnjičenika ili optuženika. Takve bi se pretpostavke trebale svoditi na razumne granice, uzimajući u obzir važnost svega što se dovodi u pitanje i poštovanje prava na obranu, a načini kojima se to postiže trebali bi biti u razumnoj mjeri razmjerni opravdanom cilju koji se želi postići. Takve pretpostavke trebale bi se moći pobiti, a u svakom slučaju trebalo bi ih se primijeniti samo ako se poštuju prava na obranu”.
4. Članak 1. te direktive glasi kako slijedi:
„Ovom se Direktivom utvrđuju zajednička minimalna pravila koja se odnose na:
(a) određene vidove pretpostavke nedužnosti u kaznenim postupcima;
(b) pravo sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku.”
5. Članak 2. Direktive 2016/343 predviđa da se ona „primjenjuje na fizičke osobe koje su osumnjičenici ili optuženici u kaznenom postupku. Primjenjuje se u svim fazama kaznenog postupka, od trenutka kada je osoba osumnjičena ili optužena za počinjenje kaznenog djela ili navodnog kaznenog djela pa sve do trenutka kada odluka o konačnom utvrđivanju je li ta osoba počinila predmetno kazneno djelo postane konačna”.
6. Članak 6. Direktive 2016/343, naslovljen „Teret dokaza”, određuje:
„1. Države članice osiguravaju da je teret dokaza u postupku utvrđivanja krivnje osumnjičenika ili optuženika na tužitelju. Time se ne dovodi u pitanje obveza suca ili nadležnog suda da traži inkriminirajuće i oslobađajuće dokaze te pravo obrane da podnese dokaze u skladu s mjerodavnim nacionalnim pravom.
2. Države članice osiguravaju da svaka sumnja u krivnju ide u korist osumnjičenika ili optuženika, čak i kada sud ocjenjuje mogućnost puštanja dotične osobe na slobodu.”
B. Bugarsko pravo
7. Članak 270. Nakazatelen procesualen kodeksa (Zakonik o kaznenom postupku) glasi kako slijedi:
„1. Pitanje ublažavanja prisilne mjere može se postaviti u svakom trenutku tijekom postupka. Novi zahtjev koji se odnosi na prisilnu mjeru može se podnijeti pred nadležnim sudom u slučaju promjene okolnosti.
2. Sud odlučuje rješenjem na javnoj raspravi.”
II. Glavni postupak i prethodno pitanje
8. DK se nalazio na mjestu pucnjave tijekom koje je jedna osoba ubijena, a druga teško ozlijeđena. Nakon pucnjave, DK je ostao na mjestu događaja i predao se policiji. Zbog toga je optužen za pripadnost organiziranoj zločinačkoj skupini i ubojstvo te smješten u istražni zatvor 11. lipnja 2016. Državno odvjetništvo tvrdi da je DK odgovoran za žrtvinu smrt. DK tvrdi da je postupao u nužnoj obrani.
9. Sudska faza kaznenog postupka protiv DK‑a započela je 9. studenoga 2017. DK je podnio prvi zahtjev za puštanje na slobodu 5. veljače 2018., koji je odbijen. DK je podnio još barem šest zahtjeva u tom smislu. Sve ih je odbio prvostupanjski ili drugostupanjski sud. Svi su ti zahtjevi ispitani s obzirom na obzirom na zakonski zahtjev da postoje nove okolnosti kojima se zakonitost istražnog zatvora dovodi u pitanje.
10. Sud koji je uputio zahtjev napominje da državno odvjetništvo nije podnijelo nikakav zahtjev za zadržavanje u istražnom zatvoru. Navedeni istražni zatvor traje dok obrana nije u mogućnosti podnijeti dokaz o promjeni okolnosti u smislu članka 270. bugarskog Zakonika o kaznenom postupku. Sud koji je uputio zahtjev moći će naložiti puštanje na slobodu samo ako obrana bude mogla uvjerljivo dokazati da je došlo do promjene okolnosti. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, članak 270. tog zakona prebacuje teret dokazivanja s tužiteljstva na obranu i uvodi pretpostavku zakonitosti zadržavanja u istražnom zatvoru protiv koje se treba boriti obrana. Sumnja u to da je takav pristup u skladu s uvodnom izjavom 22. i člankom 6. Direktive 2016/343. Sud koji je uputio zahtjev također upućuje na presudu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) od 27. kolovoza 2019, Magnitskiy i dr. protiv Rusije(5), u skladu s kojom je ESLJP presudio da je pretpostavka za puštanje na slobodu oborena kada nacionalno pravo omogućava produljivanje istražnog zatvora ako ne postoje nove okolnosti, a to dovodi do prebacivanja tereta dokazivanja na obranu. Stoga je moguće da se nacionalno pravo protivi i članku 5. stavku 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP).
11. Osim toga, sud koji je uputio zahtjev ističe da nacionalno pravo ne predviđa ni utvrđivanje najduljeg trajanja istražnog zatvora ni bilo kakav periodički nadzor po službenoj dužnosti.
12. U tim je okolnostima Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud, Bugarska) odlučio prekinuti postupak te odlukom koju je tajništvo Suda zaprimilo 4. rujna 2019., a koja je potvrđena 27. rujna 2019., uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Je li u skladu s člankom 6. i uvodnom izjavom 22. Direktive 2016/343 kao i s člancima 6. i 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima [u daljnjem tekstu: Povelja] nacionalno zakonodavstvo kojim se u sudskoj fazi kaznenog postupka zahtijeva postojanje promjene okolnosti kako bi se prihvatio zahtjev obrane za ukidanje istražnog zatvora optuženiku?”
III. Postupak pred Sudom
13. Ovaj zahtjev za prethodnu odluku podnesen je 4. rujna 2019. Zbog svojih dvojbi o stanju postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, Sud je potonjem uputio zahtjev za informacije, na koji je sud koji je uputio zahtjev odgovorio 13. rujna 2019. Sud koji je uputio zahtjev obavijestio je Sud 25. rujna 2019. da je drugostupanjski sud ukinuo odluku o puštanju DK‑a na slobodu. Sud koji je uputio zahtjev organizirao je 27. rujna 2019. izvanrednu raspravu na kojoj je DK podnio novi zahtjev za puštanje na slobodu. U tim je okolnostima Sud, odlukom od 1. listopada 2019., odlučio da se o zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom postupku na temelju članka 107. stavka 1. svojeg Poslovnika.
14. DK i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja. Na raspravi održanoj pred Sudom 7. studenoga 2019. saslušana je samo Komisija.
IV. Analiza
A. Uvodna razmatranja
15. Sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud o usklađenosti nacionalnog kaznenog zakonodavstva prema kojem se odluka o istražnom zatvoru, u sudskoj fazi kaznenog postupka, može ukinuti samo ako postoje „nove okolnosti”, s člankom 6. Direktive 2016/343 i, po potrebi, Poveljom. Tumačenje prethodnog pitanja treba međutim nadopuniti drugim razlozima odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku iz kojih nešto konkretnije proizlazi da je navedeno pitanje postavljeno u vezi s pitanjem tereta dokazivanja. Drugim riječima, je li zakonodavstvo koje zahtijeva da optuženik dokaže postojanje novih okolnosti ako nastoji okončati svoj istražni zatvor u skladu s člankom 6. Direktive 2016/343?
16. Jednostavnost pitanja upućenog Sudu ne prikazuje vjerno temeljne izazove u području europskog kaznenog prava koje ističe.
17. Naime, to se pitanje postavlja u posebnom kontekstu. Sud koji je uputio zahtjev prilično zabrinjavajućim riječima opisuje stanje nacionalnog prava koje se primjenjuje u području istražnog zatvora. Osobito, istražni zatvor nije vremenski ograničen nakon početka sudske faze kaznenog postupka. Točno je da članak 270. bugarskog Zakonika o kaznenom postupku predviđa da optuženik može zahtijevati ukidanje svojeg istražnog zatvora u svakom trenutku, ali se čini da je stvarno puštanje na slobodu ili ublažavanje prisilne mjere u praksi osobito teško ishoditi(6).
18. Stoga ne mogu ne izraziti svoju zabrinutost u takvoj situaciji. Ta je zabrinutost dvojaka: najprije na mikro razini, u odnosu na osobnu situaciju DK‑a, a zatim na makro razini, u odnosu na ono što ovaj predmet govori o stvarnosti područja europskog kaznenog prava.
19. Kao prvo, DK je optuženik: međutim, optuženik je osoba koja se još ne može smatrati krivom i koja čak može biti nevina. Je li nam pomisao da je njegov istražni zatvor vremenski neograničen posve ugodna? Nije li zlouporaba jezika ustrajanje u tome da se radi o istražnom zatvoru? Stoga, iako zasigurno nije na meni da preispitujem odabir kojim su se države članice odlučile na sustave koji uvelike primjenjuju istražni zatvor(7), čini mi se da svaka analiza koja se odnosi na tu temu treba uzeti u obzir da je riječ o osobama koje potencijalno nisu krive, a koje u općenito prilično lošim uvjetima čekaju da se odredi njihova kaznenopravna sudbina.
20. Kao drugo, moju zabrinutost opravdava stanje gotovo nepostojeće usklađenosti na razini Unije u ovom području, kao što ću to pokušati pokazati nešto kasnije. Ovaj nas predmet obvezuje na utvrđivanje granica prava Unije. U pogledu tako temeljnog pitanja kao što je ono o trajanju istražnog zatvora i uvjetima u kojima se odluka o istražnom zatvoru može osporavati pred sudom, može se samo nažalost utvrditi slaba učinkovitost prava Unije. Nepostojanje nadležnosti Unije da djeluje u tom području ne može biti isprika.
21. Naravno, u kaznenim stvarima, ono što ne jamči Unija, može jamčiti ESLJP. Tada bi se ovaj predmet mogao smatrati prilikom da Sud izvrši svoju ulogu skretničara nadležnosti(8). Očito je da se ono što nije uređeno pravom Unije ne nalazi nužno izvan samog prava. Vratit ću se na to kasnije, ali ESLJP je razvio važna načela koja uređuju marginu prosudbe država potpisnica EKLJP‑a u pogledu odluka o istražnom zatvoru. Ali koliko dugo bi DK trebao ostati u istražnom zatvoru prije nego što ishodi presudu suda u Strasbourgu? Može li on to učiniti sam, s obzirom na to da njegovi zastupnici, možda iz ekonomskih razloga, nisu sudjelovali na raspravi pred Sudom?
22. Osim pitanja odnosa između sustava, zakonodavac Unije hitno treba razmotriti pitanje usklađenosti, čak i najmanje, istražnog zatvora jer je dugoročno ugroženo područje europskog kaznenog prava. Naime, pravosudna suradnja u kaznenim stvarima moguća je samo ako se ojača uzajamno povjerenje među državama članicama, a to se povjerenje neće moći mirno uspostaviti ako države članice primjenjuju tako suprotstavljene standarde osobito u području istražnog zatvora koji, podsjećam, čini iznimku, koja treba ostati tako ograničena što je više moguće, od zaglavnog kamena naše pravne civilizacije kao što je pravo na slobodu.
23. Ipak, bez obzira na svoju zabrinutost i žaljenje u pogledu trenutačnog stanja prava Unije, moći ću samo utvrditi, na temelju strogo pravne analize, da u Direktivi 2016/343 nema rješenja za DK‑ovu situaciju.
B. O prethodnom pitanju
24. Nalaže li članak 6. Direktive 2016/343 da države članice predvide da je teret dokazivanja na tužiteljstvu kada obrana zahtijeva da se okonča istražni zatvor koji se produljuje iako je započela sudska faza kaznenog postupka? Radi odgovora na to pitanje, dokazat ću, kao prvo, da Direktiva 2016/343 ne propisuje nikakvo pravilo o uvjetima u kojima se može osporavati odluka o zadržavanju u istražnom zatvoru. Taj će se međuzaključak, kao drugo, ispitati na temelju sudske prakse Suda koja se odnosi na Direktivu 2016/343 i odluke o istražnom zatvoru. Kao treće, završit ću analizu podsjetnikom na zahtjeve ESLJP‑a.
1. Doslovno, sustavno, povijesno i teleološko tumačenje Direktive 2016/343
25. Najprije ističem da veza između situacije o kojoj je riječ u glavnom postupku i članka 6. Direktive 2016/343 nije odmah očita.
26. Točno je da Direktiva 2016/343 predviđa da se primjenjuje „na fizičke osobe koje su osumnjičenici ili optuženici u kaznenom postupku”(9). Nesporno je da je DK obuhvaćen područjem primjene ratione personae Direktive 2016/343.
27. Osim toga, ta se direktiva primjenjuje „u svim fazama kaznenog postupka”, odnosno od trenutka kada je osoba osumnjičena za počinjenje kaznenog djela pa sve do trenutka kada odluka o konačnom utvrđivanju je li ta osoba počinila predmetno kazneno djelo postane konačna(10). Razdoblje u kojem je optuženiku određen istražni zatvor u potpunosti je dio tog postupka, tako da je situacija u glavnom postupku načelno obuhvaćena područjem primjene Direktive 2016/343(11). Ipak, jasno je da se svaki članak te direktive ne primjenjuje nužno na sve faze kaznenog postupka(12).
28. Nastoji li se, međutim, člankom 6. Direktive 2016/343 urediti pitanje tereta dokazivanja u postupcima kojima se osporava produljivanje istražnog zatvora? Nisam u to uvjeren.
29. U tom pogledu, treba napomenuti da je taj članak dio šireg poglavlja posvećenog pretpostavci nedužnosti. Stoga, Direktiva 2016/343 obvezuje države članice da osiguravaju da se osumnjičenici ili optuženici smatraju nedužnima dok im se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom(13). Osobito, ne smije se navoditi da je osumnjičenik ili optuženik kriv u izjavama za javnost tijela javne vlasti i sudskim odlukama sve dok se navedenom osumnjičeniku ili optuženiku ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom(14). Time se međutim „ne dovode u pitanje radnje kaznenog progona kojima je cilj dokazati krivnju osumnjičenika ili optuženika ni privremene odluke postupovne prirode koje donose sudska ili druga nadležna tijela i koje se temelje na sumnji ili inkriminirajućim dokazima”(15). U pogledu načina na koji treba sačuvati pretpostavku nedužnosti u javnim izjavama i privremenim odlukama postupovne prirode, tekst članka 4. Direktive 2016/343 može se korisno razjasniti tumačenjem njezine uvodne izjave 16., iz koje proizlazi da se ne može prigovarati zbog toga što se u optužnici navodi da je dotična osoba potencijalno kriva. Poštovanje pretpostavke nedužnosti „također ne [dovodi] u pitanje privremene odluke postupovne prirode […] kao što su odluke o istražnom [zatvoru], pod uvjetom da se u njima ne upućuje na osumnjičenike ili optuženike kao na krive. Prije donošenja privremene odluke postupovne prirode nadležno tijelo prvo bi moralo provjeriti postoje li dostatni elementi inkriminirajućih dokaza protiv osumnjičenika ili optuženika kojima bi se opravdala dotična odluka koja bi mogla upućivati na te elemente”(16). Stoga, iako se ovdje upućuje na odluke o istražnom zatvoru, to je isključivo u vezi s pitanjem izjava tijela javne vlasti i sudskih tijela u kojima direktiva dakle zabranjuje da se za osumnjičenika ili optuženika navodi da je kriv.
30. U pogledu tereta dokazivanja u užem smislu, članak 6. stavak 1. Direktive 2016/343 – na koji se prethodno pitanje upravo odnosi – nalaže da države članice osiguravaju da je teret dokaza u postupku utvrđivanja krivnje osumnjičenika ili optuženika na tužitelju. To „ne dovodi u pitanje obveza suca ili nadležnog suda da traži inkriminirajuće i oslobađajuće dokaze te pravo obrane da podnese dokaze u skladu s mjerodavnim nacionalnim pravom”(17). Sumnja treba ići u korist osumnjičenika ili optuženika, „čak i kada sud ocjenjuje mogućnost puštanja dotične osobe na slobodu”(18). Uvodnom izjavom 22. Direktive 2016/343 nastoji se pojasniti namjera zakonodavca. Iz toga proizlazi da je riječ o teretu dokazivanja za utvrđivanje krivnje osumnjičenika i optuženika i da taj teret treba biti na tužiteljstvu. Čini se da je zakonodavac Unije priznao mogućnost korištenja činjeničnih ili pravnih pretpostavki koje se odnose na kaznenu odgovornost osumnjičenika ili optuženika a da te pretpostavke ne povređuju načelo pretpostavke nedužnosti, pod uvjetom da se „[svedu] na razumne granice, uzimajući u obzir važnost svega što se dovodi u pitanje i poštovanje prava na obranu, a načini kojima se to postiže trebali bi biti u razumnoj mjeri razmjerni opravdanom cilju koji se želi postići. Takve pretpostavke trebale bi se moći pobiti, a u svakom slučaju trebalo bi ih se primijeniti samo ako se poštuju prava na obranu”(19).
31. Stoga, iako članak 4. Direktive 2016/343 izričito upućuje na privremene odluke postupovne prirode, kao što su odluke o istražnom zatvoru(20), valja utvrditi da članak 6. navedene direktive ne sadržava takvo upućivanje. Isto vrijedi za uvodnu izjavu 22. navedene direktive. To se prema mojem mišljenju objašnjava time što se zakonodavac Unije ovdje postavlja u drugu fazu kaznenog postupka, a to je utvrđivanje krivnje(21). Međutim, jedini je cilj članka 4. Direktive 2016/343, u pogledu odluka o istražnom zatvoru, osigurati da se u njima ne navodi da su optuženici krivi. Budući da odluka o istražnom zatvoru nije odluka o krivnji navedenih osoba, kao što to uostalom izričito propisuje Direktiva(22), takva odluka prema mojem mišljenju nije obuhvaćena područjem primjene članka 6. Direktive 2016/343.
32. Čini mi se da takvo tumačenje ne dovodi u pitanje tekst stavka 2. članka 6. Direktive 2016/343 koji predviđa da svaka sumnja treba ići u korist optuženika. Naime, budući da se o istražnom zatvoru odlučuje prije nego o krivnji – odnosno u fazi kaznenog postupka u kojoj se ne može steći nikakvo uvjerenje u pogledu krivnje i dakle još nužno obilježenoj sumnjom – kada bi se smatralo da se članak 6. stavak 2. Direktive 2016/343 primjenjuje i na odluke o istražnom zatvoru, ostajalo bi sve manje pretpostavki za određivanje istražnog zatvora, kao što je to pravilno napomenula Komisija(23).
33. Čini mi se da ograničeno tumačenje članka 6. Direktive 2016/343 na način da se njime ne nastoji urediti pitanje raspodjele tereta dokazivanja za donošenje odluka o istražnom zatvoru potvrđuje i povijesna analiza te direktive. U točki 16. obrazloženja Prijedloga direktive Europskog parlamenta i Vijeća o jačanju određenih vidova pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku(24) navodi se da, za Komisiju, s obzirom na to da je Unija već poduzela druge inicijative u području istražnog zatvora, „to [nije] predmet ove direktive”. Još uvijek ograničeni doseg tih drugih zakonodavnih inicijativa(25) ne može opravdati tumačenje Direktive 2016/343 koje prekoračuje ono što ona dopušta. U tom pogledu također napominjem da prijedlog Parlamenta za uključivanje izričitog upućivanja na istražni zatvor u sam tekst članka 4. nije bio prihvaćen(26).
34. Kao što sam prethodno podsjetio, cilj Direktive 2016/343 je jačanje određenih vidova pretpostavke nedužnosti radi jačanja uzajamnog povjerenja u kaznenopravne sustave svih država članica i uzajamnog priznavanja presuda i drugih sudskih odluka(27). Ipak, Direktiva 2016/343 je uspostavila minimalna pravila, u skladu sa svojom pravnom osnovom(28), koja se odnose samo na određene vidove pretpostavke nedužnosti u okviru kaznenih postupaka(29).
35. Sudska praksa Suda je dosad osobito inzistirala na toj minimalnoj usklađenosti radi ograničenja dosega Direktive 2016/343 u pogledu nacionalnih sustava istražnog zatvora.
2. Direktiva 2016/343 i odluke o istražnom zatvoru u sudskoj praksi Suda
36. U svojoj prvoj presudi Milev(30), Sud je bio pozvan da odluči o usklađenosti mišljenja bugarskog vrhovnog suda koje nacionalnim sudovima koji su nadležni odlučivati o žalbi podnesenoj protiv odluke o istražnom zatvoru daje mogućnost da odluče mora li, tijekom raspravnog dijela kaznenog sudskog postupka, zadržavanje optuženika u istražnom zatoru biti podvrgnuto sudskom nadzoru koji se odnosi također na pitanje postoji li osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo koje mu se pripisuje, s člancima 3. i 6. Direktive 2016/343. Budući da je pitanje bilo upućeno prije nego li je Direktiva 2016/343 stupila na snagu, ali da rok za njezino prenošenje još nije bio istekao, Sud je samo podsjetio na obveze država članica u tom određenom razdoblju(31) nakon čega je utvrdio da, s obzirom na to da predmetno mišljenje ostavlja dotičnim sudovima slobodu da primijene odredbe EKLJP‑a, kako ih je tumačio ESLJP, ili nacionalne odredbe kaznenog postupovnog prava, navedeno mišljenje ne može ozbiljno ugroziti ciljeve Direktive 2016/343 nakon isteka roka za prenošenje. U tom predmetu, odgovor Suda je dakle usredotočen na pitanje koje se odnosi na obvezu da se tijekom razdoblja za njezino prenošenje ne ugroze ozbiljno rezultati Direktive 2016/343, a pitanje – osnovno ali različito(32) – o sukladnosti mišljenja vrhovnog suda i, u širem smislu, bugarskog zakonodavstva, s Direktivom 2016/343 nije ispitano.
37. U svojoj drugoj presudi Milev(33), od Suda je zatraženo da utvrdi treba li članak 3., članak 4. i članak 10. Direktive 2016/343, u vezi s uvodnim izjavama 16. i 48. navedene direktive kao i člancima 47. i 48. Povelje, tumačiti na način da se nacionalni sud, kada provjerava postoji li osnovana sumnja, u smislu nacionalnog propisa, da je osoba počinila kazneno djelo, kojom je uvjetovano zadržavanje u istražnom zatvoru te osobe, može ograničiti na utvrđivanje da je, na prvi pogled, ta osoba mogla počiniti kazneno djelo ili navedeni sud mora istražiti postoji li velika vjerojatnost da je navedena osoba počinila navedeno kazneno djelo. Sud koji je uputio zahtjev također je pitao Sud da pojasni dopuštaju li navedene odredbe prava Unije da nacionalni sud koji odlučuje o zahtjevu za izmjenu mjere istražnog zatvora obrazloži svoju odluku a da nije usporedio inkriminirajuće i oslobađajuće dokaze ili taj sud mora detaljnije ispitati te dokaze i pružiti jasan odgovor na argumente koje je iznijela osoba koja se nalazi u istražnom zatvoru(34).
38. Nakon što je podsjetio na tekst članaka 2., 3., 4. i 10. Direktive 2016/343, Sud je pojasnio da je svrha te direktive „[...] kako to proizlazi iz članka 1. i uvodne izjave 9. te direktive, utvrditi zajednička minimalna pravila primjenjiva na kaznene postupke koja se odnose na određene vidove pretpostavke nedužnosti”(35). Ta minimalna pravila nastoje ojačati međusobno povjerenje država članica u njihove sustave kaznenog pravosuđa te time olakšati uzajamno priznavanje sudskih odluka(36). Zbog tog minimalnog usklađivanja posebno istaknutog u toj presudi, Sud je presudio da se Direktiva 2016/343 „ne može protumačiti kao cjelovit i sveobuhvatan instrument koji ima za svrhu utvrditi sve uvjete za donošenje odluke o istražnom zatvoru”(37). Sud je zatim presudio da se članku 3. i članku 4. stavku 1. Direktive 2016/343 „ne protivi donošenje privremenih odluka postupovne prirode, poput odluke o održavanju na snazi mjere istražnog zatvora koju je donijelo sudsko tijelo, koje se temelje na sumnji ili elementima inkriminirajućih dokaza, pod uvjetom da se u njima za osobu koja se nalazi u istražnom zatvoru ne navodi da je kriva”(38). Osim toga, Sud je presudio da, „u mjeri u kojoj sud koji je uputio zahtjev [...] želi saznati pod kojim uvjetima se može donijeti odluka o istražnom zatvoru i u kojoj se pita, osobito, o stupnju uvjerenja koji mora imati u odnosu na počinitelja kaznenog djela, načinima ispitivanja različitih dokaza i opsegu obrazloženja koje je dužan pružiti u odgovoru na argumente koji su mu podneseni, takva pitanja nisu uređena tom direktivom, već ulaze isključivo u područje primjene samog nacionalnog prava”(39). Drugim, još jasnijim riječima, Direktivom 2016/343 se „ne uređuju uvjeti pod kojima se mogu donijeti odluke o istražnom zatvoru”(40).
39. U još novije vrijeme, Sud je donio rješenje na temelju članka 99. svojeg Poslovnika(41). Sud je u biti upitan o tome treba li članak 4. Direktive 2016/343, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 16., tumačiti na način da zahtjevi koji proizlaze iz pretpostavke nedužnosti nalažu da, kada sud ispituje postoji li osnovana sumnja da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, kako bi odlučio o zakonitosti odluke o istražnom zatvoru, taj sud provede odvagivanje inkriminirajućih i oslobađajućih dokaza koji su mu podneseni te da obrazloži svoju odluku ne samo navođenjem utvrđenih dokaza, nego i odlučivanjem o prigovorima obrane dotične osobe(42). Nakon što je istaknuo da se predmet čini obuhvaćen „širim kontekstom pojma[(43)] ,osnovana sumnja’ u smislu članka 5. stavka 1. točke (c) EKLJP‑a”(44), Sud je, nakon što se ograničio na tekst odredbi Direktive 2016/343 korisnih za rješavanje zahtjeva za prethodnu odluku, namjeravao ojačati svoje dokazivanje upućujući i na članak 6. te direktive kako bi zaključio da „ako nacionalni sud nakon ispitivanja inkriminirajućih i oslobađajućih dokaza zaključi da postoji osnovana sumnja da je osoba počinila djela koja joj se stavljaju na teret i donese privremenu odluku u tom smislu, to se ne može izjednačiti s time da se za osumnjičenika ili optuženika navodi da je kriv za ta djela u smislu članka 4. Direktive 2016/343”(45). Istodobno, Sud je podsjetio na presedan Milev o minimalnom cilju usklađivanja kojem teži Direktiva 2016/343, koja se ne može protumačiti kao „cjelovit i sveobuhvatan instrument” koji ima za svrhu „utvrditi sve uvjete za donošenje odluke o istražnom zatvoru, bez obzira na to je li riječ o načinima ispitivanja različitih dokaza ili opsegu obrazloženja takve odluke”(46). Sud je tada presudio da se „član[cima] 4. i 6. Direktive 2016/343 […] ne protivi to da, kada nadležni sud ispituje postoji li osnovana sumnja da je osumnjičenik ili optuženik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, kako bi odlučio o zakonitosti odluke o istražnom zatvoru, taj sud provede odvagivanje inkriminirajućih i oslobađajućih dokaza koji su mu podneseni te da obrazloži svoju odluku ne samo navođenjem utvrđenih dokaza, nego i odlučivanjem o prigovorima obrane dotične osobe, pod uvjetom da se u toj odluci za osobu koja se nalazi u istražnom zatvoru ne navodi da je kriva”(47). Međutim, utvrđenje prema kojem se članku 6. Direktive 2016/343 „ne protivi” moguće je razumjeti, u skladu s onim što je Sud ranije presudio, kao da se taj članak jednostavno ne primjenjuje(48). Samo na taj način tumačenje izreke rješenja ima smisla(49).
3. Odluke o istražnom zatvoru u sudskoj praksi ESLJP‑a
40. Direktiva 2016/343 predstavlja provedbu načela pretpostavke nedužnosti i prava na pošteno suđenje koji su utvrđeni u člancima 47. i 48. Povelje, a na koje izričito upućuje(50). Pretpostavka nedužnosti svakomu jamči da se neće smatrati niti da će se s njim postupati kao da je kriv za kazneno djelo prije nego što mu se dokaže krivnja pred sudom(51). Direktiva 2016/343 osim toga sadržava klauzulu o ograničavanju ili odstupanju u skladu s kojom se „[n]išta u [navedenoj] direktivi ne može [...] tumačiti kao ograničavanje ili odstupanje od bilo kojih prava ili postupovnih jamstava predviđenih Poveljom, EKLJP‑om [...] ili pravom bilo koje države članice kojim je predviđena viša razina zaštite”(52).
41. Članci 47. i 48. Povelje jamče pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje odnosno, kao što sam upravo naveo, pretpostavku nedužnosti i pravo na obranu. Iz objašnjenja članka 48. osobito proizlazi da je on jednak članku 6. stavcima 2. i 3. EKLJP‑a, te da, u skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje, ima jednako značenje i opseg primjene kao i prava zajamčena EKLJP‑om.
42. Međutim, sudskom praksom ESLJP‑a koju je naveo sud koji je uputio zahtjev ne odlučuje se o usklađenosti situacije o kojoj je bila riječ s člankom 6. EKLJP‑a, već s njezinim člankom 5. stavkom 3.(53).
43. U svojoj presudi Magnitskiy i dr. protiv Rusije(54), ESLJP je podsjetio na već ustaljena načela koja je prethodno utvrdio radi ocjene suglasnosti zadržavanja u istražnom zatvoru s EKLJP‑om.
44. Naime, iako istražni zatvor može biti dopušten zbog razloga navedenih u članku 5. stavku 1. točki (c) EKLJP‑a, treći stavak navedenog članka „postavlja određeni broj postupovnih jamstava” i osobito predviđa „da trajanje istražnog zatvora treba biti razumno: on dakle nije neograničen”(55). Postojanost osnovane sumnje da je uhićenik počinio kazneno djelo je condition sine qua non pravilnosti zadržavanja u istražnom zatvoru(56), ali nakon „određenog vremena” više nije dovoljna. ESLJP stoga mora utvrditi, kao prvo, opravdavaju li i dalje drugi razlozi koje su usvojila sudska tijela oduzimanje slobode te, kao drugo, kada se pokaže da su ti razlozi relevantni i dovoljni, jesu li nadležna tijela primijenila dužnu pažnju u vođenju kaznenog postupka(57). Tijela vlasti moraju uvjerljivo dokazati da je svako razdoblje pritvaranja, bez obzira na to koliko je kratko, opravdano(58). Kada odluče treba li osoba biti puštena na slobodu ili zadržana u istražnom zatvoru, trebaju provjeriti postoje li druga sredstva za osiguranje njezine prisutnosti(59). ESLJP je presudio da takvo opravdanje postoji u slučaju opasnosti od bijega, opasnosti od utjecaja na svjedoke, opasnosti od izmjene dokaza, opasnosti od dogovora, opasnosti od ponavljanja djela, opasnosti od remećenja javnog poretka ili u slučaju potrebe za zaštitom osobe kojoj je određena mjera oduzimanja slobode(60). Također je presudio da „je pretpostavka uvijek u korist puštanja na slobodu. […] Optuženika treba smatrati nevinim sve do njegove osude i [člankom 5. stavkom 3. EKLJP‑a] se u biti nastoji naložiti privremeno puštanje na slobodu čim zadržavanje u istražnom zatvoru prestane biti razumno. […] Opravdanost zadržavanja optuženika u istražnom zatvoru treba se ocijeniti u svakom slučaju prema posebnostima predmeta. Produljenje pritvora može u predmetnom slučaju biti opravdano samo ako postoje posebne naznake istinskog zahtjeva javnog interesa koji, unatoč pretpostavci nedužnosti, prevladava nad pravilom poštovanja osobne slobode”(61). U tu svrhu, sudska tijela trebaju, „uredno uzimajući u obzir načelo pretpostavke nedužnosti, ispitati sve okolnosti koje mogu pokazati ili isključiti postojanje navedenog zahtjeva javnog interesa koji opravdava odstupanje od pravila određenog u članku 5. [EKLJP‑a]. Sud u biti treba utvrditi je li došlo do povrede članka 5. stavka 3. [EKLJP‑a] s obzirom na razloge iz navedenih odluka i na temelju utvrđenih činjenica koje je dotična osoba navela u svojim podnescima”(62).
45. ESLJP je u presudi Magnitskiy i dr. protiv Rusije(63) osobito uzeo u obzir i to da su nacionalna tijela oborila pretpostavku u korist puštanja na slobodu utvrdivši da, u nedostatku novih okolnosti, treba odrediti zadržavanje u istražnom zatvoru. Podsjetio je da članak 5. EKLJP‑a jamči iznimnu narav povreda prava na slobodu, koje su dopuštene samo u taksativno nabrojenim i strogo definiranim slučajevima(64). Ipak, iz sudske prakse ESLJP‑a proizlazi da je prebacivanje tereta dokazivanja s tužiteljstva na obranu zasigurno izloženo kritici obrane, ali ipak nije samostalni, dovoljni i automatski razlog za donošenje zaključka o povredi članka 5. stavka 3. EKLJP‑a, s obzirom na to da se takva povreda uvijek utvrđuje na temelju analize in concreto svih okolnosti svakog pojedinog slučaja(65).
46. Tvrdnja koja se odnosi na pitanje dokaza u sudskoj praksi ESLJP‑a znatno je konkretnija kada je riječ o ispitivanju situacije s obzirom na članak 6. stavak 2. EKLJP‑a(66) jer je ESLJP osim toga presudio da, u kaznenim stvarima, problem izvođenja dokaza treba razmotriti s obzirom na tu odredbu(67).
47. Upravo suprotno, iz sudske prakse ESLJP‑a koja se odnosi na članak 5. stavak 3. EKLJP‑a proizlazi da navedeni sud provjerava, šire od a priori definicije tereta dokazivanja u području postupaka radi preispitivanja odluke o istražnom zatvoru, je li tijelo nadležno za nadzor tih odluka ispitalo sve argumente za i protiv postojanja javnog interesa koji može opravdati povredu pravila utvrđenog u članku 5. EKLJP‑a – odnosno slobode – a koje se ispitivanje treba odraziti u odluci navedenog tijela(68). ESLJP nije ni isključio primjenu pretpostavke u pogledu ispunjavanja zakonskih uvjeta za zadržavanje u istražnom zatvoru pod uvjetom, međutim, da su nadležna tijela uvjerljivo dokazala postojanje konkretnih činjenica koje prevladavaju nad pravilom iz članka 5. EKLJP‑a kako bi mogle činiti dovoljne razloge za opravdanje produljenja oduzimanja slobode(69).
4. Zaključak analize
48. Stoga iz prethodno navedenog proizlazi da se Direktivom 2016/343 ne nastoji provoditi pravo na slobodu, kao što je zajamčeno u članku 6. Povelje i članku 5. EKLJP‑a, već samo uskladiti određene vidove pretpostavke nedužnosti(70). Članak 6. Direktive 2016/343 odnosi se dakle na pitanje tereta dokazivanja radi utvrđivanja krivnje optuženika. Budući da je pitanje utvrđivanja tereta dokazivanja radi preispitivanja odluke o zadržavanju u istražnom zatvoru drukčije pitanje, ono nije uređeno člankom 6. Direktive 2016/343.
V. Zaključak
49. S obzirom na sva prethodno navedena razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud, Bugarska) odgovori na sljedeći način:
Članak 6. Direktive (EU) 2016/343 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o jačanju određenih vidova pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku ne uređuje pitanje tereta dokazivanja u pogledu odluka o zadržavanju u istražnom zatvoru.