PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo vijeće)
13. prosinca 2018.(*)
[Tekst ispravljen rješenjem od 30. travnja 2019.]
„Žig Europske unije – Postupak za proglašavanje žiga ništavim – Verbalni žig Europske unije PLOMBIR – Apsolutni razlog za odbijanje – Opisni karakter – Članak 7. stavak 1. točka (c) Uredbe (EZ) br. 207/2009 (koji je postao članak 7. stavak 1. točka (c) Uredbe (EU) 2017/1001) – Ispitivanje činjenica – Članak 76. stavak 1. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 95. stavak 1. Uredbe 2017/1001) – Dokazni elementi koji se po prvi put podnose pred Općim sudom”
U predmetu T‑830/16,
Monolith Frosta GmbH, sa sjedištem u Leopoldshöheu (Njemačka), koji zastupaju E. Liebich i S. Labesius, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), koji zastupaju A. Söder, D. Walicka i M. Fischer, u svojstvu agenata,
tuženika,
druga stranka u postupku pred žalbenim vijećem EUIPO‑a, intervenijent pred Općim sudom, jest
Dovgan GmbH, sa sjedištem u Hamburgu (Njemačka), koji zastupaju J.-C. Plate i R. Kaase, odvjetnici,
povodom tužbe podnesene protiv odluke četvrtog žalbenog vijeća EUIPO‑a od 22. rujna 2016. (predmet R 1812/2015‑4) u vezi s postupkom za proglašavanje žiga ništavim između društava Monolith Frost i Dovgan,
OPĆI SUD (prvo vijeće),
u sastavu: I. Pelikánová, predsjednica, V. Valančius i U. Öberg (izvjestitelj), suci,
tajnik: R. Ukelyte, administratorica,
uzimajući u obzir tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 23. studenoga 2016.,
uzimajući u obzir EUIPO‑ov odgovor na tužbu podnesen tajništvu Općeg suda 20. veljače 2017.,
uzimajući u obzir intervenijentov odgovor na tužbu podnesen tajništvu Općeg suda 6. ožujka 2017.,
nakon rasprave održane 17. travnja 2018.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Intervenijent Dovgan GmbH podnio je 14. lipnja 2010. Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) prijavu za registraciju žiga Europske unije na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Zajednice (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.), kako je izmijenjena (zamijenjena Uredbom (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije (SL 2017., L 154, str. 1.)).
2 Žig za koji je zatražena registracija verbalni je znak PLOMBIR.
3 Proizvodi za koje je zatražena registracija su iz razreda 29. i 30. Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je revidiran i izmijenjen, a koji, za svaki od razreda, odgovaraju sljedećem opisu:
– razred 29.: „džemovi, jaja, mlijeko i mliječni proizvodi”
– razred 30.: „sladoledi, kava, kakao”.
4 Prijava za registraciju žiga objavljena je u Glasniku žigova Zajednice br. 2011/118 od 27. lipnja 2011. Žig je registriran kao žig Europske unije 4. listopada 2011. pod brojem 009171695 za proizvode iz točke 3. ove presude.
5 Tužitelj, Monolith Frosta GmbH, podnio je 12. svibnja 2014. EUIPO‑u zahtjev za proglašavanje žiga PLOMBIR djelomično ništavim za proizvode navedene u točki 3. ove presude, na temelju odredaba članka 52. stavka 1. točke (a) u vezi s člankom 7. stavkom 1. točkom (c) Uredbe br. 207/2009 (koji su postali članak 59. stavak 1. točka (a) i članak 7. stavak 1. točka (c) Uredbe br. 2017/1001).
6 U prilog svojem zahtjevu tužitelj se pozvao na zahtjev raspoloživosti za izvoz i tvrdio da je osporavani žig latinična transliteracija izraza „Пломбир”, što na ruskom znači „sladoled”. Tvrdio je da opisni karakter osporavanog žiga percipiraju osobe koje borave u Njemačkoj i u drugim zemljama Europske unije, kao što su baltičke zemlje, i koje govore ruski.
7 Odlukom od 14. srpnja 2015. EUIPO‑v je Odjel za poništaje prihvatio zahtjev za proglašavanje žiga ništavim za određene proizvode iz razreda 29. (mlijeko i mliječni proizvodi) i 30. (sladoled) (u daljnjem tekstu, zajedno: dotični proizvodi).
8 Intervenijent je 9. studenoga 2015. EUIPO‑u podnio žalbu protiv odluke Odjela za poništaje na temelju članaka 58. do 64. Uredbe br. 207/2009 (koji su postali članci 66. do 71. Uredbe br. 2017/1001). Obrazložio je svoju žalbu 16. studenoga 2015.
9 Odlukom od 22. rujna 2016. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) četvrto žalbeno vijeće EUIPO‑a poništilo je odluku Odjela za poništaje i odbilo zahtjev za proglašavanje ništavim u cijelosti. Osobito je, kao prvo, utvrdilo da je, iako su predmetni proizvodi bili namijenjeni u ovom slučaju svakom krajnjem potrošaču bez obzira na dob, dohodak ili znanje jezika, bilo primjereno ograničiti ocjenu opisnog karaktera osporavanog žiga samo na njemačko državno područje jer su se podneseni dokazi i tužiteljeva obrazloženja odnosili samo na to državno područje.
10 Kao drugo, žalbeno vijeće je smatralo da tužitelj nije dokazao da dovoljno velik udio krajnjih potrošača predmetnih proizvoda u Njemačkoj govori ruski jer su dokazi koje je u tom pogledu podnio bili nepouzdani ili neprimjereni.
11 Kao treće, žalbeno je vijeće istaknulo da tužitelj nije dokazao da relevantna javnost točno shvaća značenje pojma „plombir”. U tom pogledu pojasnilo je da bi njemačka relevantna javnost, s obzirom na to da bi morala provesti transliteriranje izraza „plombir” na ćirilici i prepoznati ga kao izraz „Пломбир” koji dolazi iz ruskog prije nego što mu dodijeli opisno značenje, bila prisiljena uložiti dvostruki intelektualni napor. Konačno, smatralo je da nema dovoljno dokaza za zaključak da pojam „plombir” ili „Пломбир” na ruskom označava „sladoled”.
Zahtjevi stranaka
12 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– naloži EUIPO‑u snošenje troškova, uključujući troškove postupka pred žalbenim vijećem.
13 EUIPO i intervenijent od Općeg suda zahtijevaju da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
Dopuštenost dokaza koji su prvi put podneseni pred Općim sudom
14 EUIPO i intervenijent tvrde da su određeni dokazi podneseni prvi put pred Općim sudom, to jest prilozi tužbi K6 do K12 te K14 i K15 i prilozi zahtjevu za održavanje rasprave K16 do K24, koji se odnose na razumijevanje ruskog jezika u Njemačkoj i u ostatku Unije, uključujući, posebno, baltičke države, na definiciju pojma „Пломбир” u internetskim rječnicima i upotrebu izraza „plombir” u opisne svrhe za označavanje sladoleda u Njemačkoj.
15 U tom pogledu, valja podsjetiti da je svrha tužbe podnesene Općem sudu nadzor zakonitosti odluka žalbenih vijeća EUIPO‑a u smislu članka 65. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 72. Uredbe 2017/1001), tako da uloga Općeg suda nije ponovno ispitivanje činjeničnih elemenata s obzirom na dokumente koji su prvi put podneseni pred njim (vidjeti u tom smislu presude od 13. ožujka 2007., OHIM/Kaul, C‑29/05 P, EU:C:2007:162, t. 54., i od 21. travnja 2005., Ampafrance/OHIM – Johnson & Johnson (monBeBé), T‑164/03, EU:T:2005:140, t. 29.).
16 Međutim, ni stranke ni sâm Opći sud ne može se spriječiti da se pri tumačenju oslone na elemente iz nacionalnog zakonodavstva, sudske prakse ili pravne doktrine, s obzirom na to da nije riječ o tome da se žalbenom vijeću prigovara da nije uzelo u obzir činjenične elemente iz točno određene presude nacionalnog suda, nego se radi o pozivanju na presude ili pravnu doktrinu u prilog tužbenom razlogu koji se temelji na tome da je žalbeno vijeće pogrešno primijenilo odredbu Uredbe br. 207/2009 (vidjeti presudu od 18. ožujka 2016., Karl‑May‑Verlag/OHIM – Constantin Film Produktion (WINNETOU), T‑501/13, EU:T:2016:161, t. 18. i navedenu sudsku praksu).
17 U ovom slučaju prilozi tužbi K7 do K9 sastoje se od nekoliko odluka Bundespatentgerichta (Savezni patentni sud, Njemačka). Međutim, njima se više želi dokazati da njemačka javnost specijalizirana za trgovinu s Rusijom razumije ruski i, stoga, žalbenom vijeću prigovoriti da je uzelo u obzir činjenične elemente, nego odrediti sadržaj nacionalnog prava. U skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 16. ove presude, treba ih smatrati nedopuštenima.
18 S druge strane, suprotno tvrdnjama EUIPO‑a i intervenijenta, valja zaključiti da je dopušten prilog tužbi K6, koji sadržava izvatke iz analize tržišta saveznog Ministarstva za hranu i poljoprivredu iz 2014., jer je to istraživanje tržišta služilo kao temelj za odluku Bundespatentgerichta (Savezni patentni sud) od 6. travnja 2016. (28 W [pat] 17/13) te je dodatan dokaz onome koji je već podnesen pred EUIPO‑ovim tijelima.
19 U okolnostima ovog slučaja, prilozi tužbi K10 do K12 također se trebaju proglasiti dopuštenima. Iako su podneseni prvi put pred Općim sudom, njima se nastoji utvrditi točnost općepoznate činjenice, odnosno činjenice da se u baltičkim zemljama govori ruski. Međutim, tužitelj ima pravo Općem sudu podnijeti dokumente da bi dokazao točnost općepoznate činjenice koja nije utvrđena u odluci EUIPO‑ovog tijela koju se pobija pred Općim sudom (vidjeti u tom smislu presude od 10. studenoga 2011., LG Electronics/OHIM, C‑88/11 P, neobjavljena, EU:C:2011:727, t. 29. i 30. i navedenu sudsku praksu, i od 20. lipnja 2012., Kraft Foods Schweiz/OHIM – Compañía Nacional de Chocolates (CORONA), T‑357/10, neobjavljena, EU:T:2012:312, t. 16. i navedenu sudsku praksu).
20 Kad je riječ o prilozima tužbi K14 i K15 i prilozima zahtjevu za održavanje rasprave K16 do K24, valja istaknuti da se oni odnose na, što se tiče prvih, osporavanje zaključaka žalbenog vijeća koji su doveli do poništenja odluke Odjela za poništaje i, što se tiče potonjih, odgovor na EUIPO‑ove argumente u okviru prve razmjene podnesaka.
21 U tom pogledu, iz sudske prakse proizlazi da dokazi o protivnom i dokumenti koji sadržavaju dopunu postojećih dokaznih prijedloga podneseni nakon dokaza o protivnom protivne stranke u njezinu odgovoru na tužbu nisu obuhvaćeni pravilom o prekluziji predviđenim u članku 85. stavku 1. Poslovnika koja predviđa da se dokazi i dokazni prijedlozi podnose u okviru prve razmjene podnesaka. Naime, ta se odredba odnosi na nove dokaze i treba se tumačiti u kontekstu članka 92. stavka 7. Poslovnika, koji izričito predviđa da se mogu podnositi dokazi o protivnom i dopunjavati postojeći dokazni prijedlozi (presuda od 22. lipnja 2017., Biogena Naturprodukte/EUIPO (ZUM wohl), T‑236/16, EU:T:2017:416, t. 17.; vidjeti također, po analogiji, presude od 17. prosinca 1998., Baustahlgewebe/Komisija, C‑185/95 P, EU:C:1998:608, t. 72., i od 12. rujna 2012., Italija/Komisija, T‑394/06, neobjavljena, EU:T:2012:417, t. 45.).
22 U tim okolnostima, valja zaključiti da su prilozi zahtjevu za održavanje rasprave K16 do K24 dopušteni na istom temelju kao i prilozi tužbi K14 i K15 i svi drugi dokumenti koje je tužitelj prvi put podnio pred Općim sudom, uz iznimku priloga tužbi K7 do K9.
23 Što se tiče dokumenta koji je intervenijent podnio na raspravi, koji se sastoji od odluke Bundesgerichtshofa (Savezni vrhovni sud, Njemačka) od 6. srpnja 2017. o poništenju odluke Bundespatentgerichta (Savezni patentni sud) od 6. travnja 2016., valja navesti da je Opći sud odbio taj dokument priložiti u spis na raspravi jer je podnesen prekasno.
Meritum
24 U prilog svojoj tužbi tužitelj ističe tri tužbena razloga, koji se temelje, prvi, na povredi članka 7. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009, drugi, na povredi načela ispitivanja činjenica po službenoj dužnosti u skladu s člankom 76. stavkom 1. te uredbe (koji je postao članak 95. stavak 1. Uredbe 2017/1001) i, treći, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja iz članka 75. te uredbe (koji je postao članak 94. Uredbe 2017/1001).
25 Opći sud najprije će ispitati drugi tužbeni razlog, a potom prvi i treći tužbeni razlog.
Drugi tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu članka 76. stavka 1. Uredbe br. 207/2009
26 Tužitelj u okviru drugog tužbenog razloga žalbenom vijeću prigovara da nije uzelo u obzir općepoznate činjenice koje se odnose na zastupljenost ruskog jezika u Njemačkoj i u baltičkim državama, koje je već istaknuo pred Odjelom za poništaje.
27 EUIPO i intervenijent osporavaju tužiteljeve tvrdnje.
28 Što se tiče, kao prvo, tužiteljeva argumenta koji se temelji na tome da je općepoznato da se u Njemačkoj razumije ruski, potrebno je utvrditi da se njime želi dovesti u pitanje osnovanost zaključka žalbenog vijeća, prema kojem se, u biti, iz općepoznatih činjenica ne može zaključiti da znatan dio relevantne njemačke javnosti razumije ruski niti prigovoriti potonjem da je propustio ocijeniti točnost takve tvrdnje.
29 Budući da pitanje toga je li žalbeno vijeće ocijenilo određene činjenice, argumente ili dokaze, ili je to propustilo učiniti, pripada meritornom ispitivanju zakonitosti pobijane odluke, a ne zakonitosti postupka za njezino donošenje, valja smatrati da taj tužiteljev argument nije relevantan u okviru drugog tužbenog razloga čiji je predmet utvrđivanje povrede načela ispitivanja po službenoj dužnosti činjenica predviđenog u članku 76. stavku 1. Uredbe br. 207/2009 (vidjeti u tom smislu presudu od 18. svibnja 2017., Reisswolf/EUIPO (secret.service.), T‑163/16, neobjavljena, EU:T:2017:350, t. 21.).
30 Što se tiče, kao drugo, tužiteljeva argumenta koji se temelji na tome da je općepoznato da se u baltičkim državama razumije ruski, njime se u biti želi osporiti zaključak žalbenog vijeća prema kojem u definiciji relevantne javnosti nije trebalo uzeti u obzir državljane baltičkih država, uz obrazloženje da je tužitelj samo tvrdio, ali nije dostavio dokaze, da je u tim zemljama veliki udio govornika ruskog jezika.
31 U tom pogledu, iz sudske prakse proizlazi da se pretpostavka valjanosti žiga Europske unije ograničava na EUIPO‑ovu obvezu iz članka 76. stavka 1. Uredbe br. 207/2009, da po službenoj dužnosti ispita relevantne činjenice koje su ga mogle navesti na primjenu apsolutnih razloga za odbijanje. Budući da vrijedi pretpostavka valjanosti registriranog žiga Europske unije, na osobi koja je podnijela zahtjev za proglašavanje tog žiga ništavim jest da pred EUIPO‑om navede konkretne dokaze koji bi doveli u pitanje njegovu valjanost (vidjeti u tom smislu presude od 13. rujna 2013., Fürstlich Castell’sches Domänenamt/OHIM – Castel Frères (CASTEL), T‑320/10, EU:T:2013:424, t. 27. i 28., i od 28. rujna 2016., European Food/EUIPO – Société des produits Nestlé (FITNESS), T‑476/15, EU:T:2016:568, t. 47. i 48.).
32 Da bi se dovela u pitanje valjanost registriranog žiga Europske unije, podnositelj zahtjeva za proglašenje ništavosti može se pozvati na općepoznate činjenice. Prema sudskoj praksi, općepoznate činjenice definirane su kao činjenice koje mogu biti poznate svim osobama ili koje se mogu saznati iz općedostupnih izvora (presude od 22. lipnja 2004., Ruiz‑Picasso i dr./OHIM – DaimlerChrysler (PICARO), T‑185/02, EU:T:2004:189, t. 29., i od 8. rujna 2010., Wilfer/OHIM (Prikaz glave gitare), T‑458/08, neobjavljena, EU:T:2010:358, t. 72.).
33 Usto, iz sudske prakse proizlazi da, kad EUIPO‑ova tijela odluče uzeti u obzir općepoznate činjenice, ona nisu obvezna u svojim odlukama dokazati točnost takvih činjenica (vidjeti presudu od 1. ožujka 2016., Peri/OHIM (Multiprop), T‑538/14, neobjavljena, EU:T:2016:117, t. 14. i navedenu sudsku praksu; presudu od 21. rujna 2017., Novartis/EUIPO – Meda (Zimara), T‑238/15, neobjavljena, EU:T:2017:636, t. 123.).
34 Isto tako, strankama postupka pred EUIPO‑ovim tijelima ne može se prigovoriti da nisu podnijele dokaze kojima se potvrđuje točnost općepoznatih činjenica. Tek nakon što navede da navodno općepoznate činjenice koje su navele stranke u postupku za proglašavanje ništavosti ne može smatrati takvima, žalbeno ih vijeće može, prema potrebi, odbiti s obrazloženjem da stranke nisu dostavile dostatne dokaze u svrhu utvrđivanja njihove točnosti.
35 S obzirom na sve prethodno navedeno, valja zaključiti da je žalbeno vijeće počinilo povredu članka 76. stavka 1. Uredbe br. 207/2009 jer nije moglo isključiti državljane baltičkih država iz definicije relevantne javnosti samo zbog nepostojanja konkretnih dokaza u pogledu razumijevanja ruskog jezika u tim zemljama a da se prethodno nije izjasnilo o pitanju je li opće poznato, kao što tvrdi tužitelj, da to stanovništvo obično razumije ruski.
36 Prema tome, budući da žalbeno vijeće nije uzelo u obzir tužiteljevu argumentaciju prema kojoj veliki dio stanovništva baltičkih država govori ruski, te je propustilo provjeriti općepoznatu prirodu te činjenice, valja zaključiti da je drugi tužbeni razlog osnovan.
37 Taj zaključak međutim nije dovoljan da bi se opravdalo poništenje pobijane odluke jer pogreška koju je počinilo žalbeno vijeće, u vezi s povredom članka 76. stavka 1. Uredbe br. 207/2009, ne može sama po sebi odlučujuće utjecati na rezultat (vidjeti u tom smislu presudu od 12. rujna 2007., Philip Morris Products/OHIM (Oblik kutije cigareta), T‑140/06, neobjavljena, EU:T:2007:272, t. 72.).
38 Naime, samo pod uvjetom da je prvi tužbeni razloga osnovan, osobito u odnosu na opisno značenje koje osporavani žig može imati za dio relevantne javnosti koji govori ruski, ovisno o slučaju, u baltičkim državama, pogreška utvrđena u točki 36. ove presude bi mogla imati utjecaj na ishod ispitivanja te bi mogla opravdati poništenje pobijane odluke.
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 7. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009
39 Prvim tužbenim razlogom, koji se dijeli na četiri dijela, kao prvo, tužitelj tvrdi da je definicija relevantne javnosti žalbenog vijeća pogrešna zbog toga što nije uzela u obzir ni specijaliziranu javnost Unije koja trguje s Rusijom ni javnost koja se sastoji od govornika ruskog jezika u Uniji.
40 Kao drugo, tužitelj ističe da žalbeno vijeće nije pravilno ocijenilo, u skladu s člankom 7. stavkom 2. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 7. stavak 2. Uredbe 2017/1001), dio Unije na koji se može primijeniti apsolutni razlog za odbijanje iz članka 7. stavka 1. točke (c) navedene uredbe.
41 Na trećem mjestu, tužitelj osporava ocjenu žalbenog vijeća u pogledu značenja pojma „Пломбир” na ruskom. Kao četvrto, tužitelj osporava ocjenu žalbenog vijeća u pogledu toga kako relevantna javnost percipira transliteraciju tog izraza u latinicu (plombir).
42 EUIPO i intervenijent osporavaju tužiteljeve tvrdnje. Tvrde, u biti, da tužitelj nije dokazao da se izraz „plombir” ili „Пломбир” shvaća kao da na ruskom znači sladoled. Smatraju, u svakom slučaju, da relevantna javnost neće percipirati to opisno značenje. Prema EUIPO‑ovu mišljenju, ne postoje opća saznanja o poznavanju ruskog jezika u Uniji. Što se tiče intervenijenta, on tvrdi da je, s obzirom na to da je ruski strani jezik za građane Europske unije, na tužitelju da dokaže da je pojam „plombir” dio osnovnog rječnika na tom jeziku.
43 Potrebno je podsjetiti da članak 52. stavak 1. točka (a) Uredbe br. 207/2009 propisuje da se ništavost žiga Europske unije proglašava kad je žig Europske unije registriran protivno odredbama članka 7. iste uredbe. U skladu s člankom 7. stavkom 1. točkom (c) navedene Uredbe, neće se registrirati „žigovi koji se sastoje isključivo od oznaka ili podataka koji u trgovini mogu služiti za označivanje vrste, kakvoće, količine, namjene, vrijednosti, zemljopisnog podrijetla, ili vremena proizvodnje proizvoda ili pružanja usluge ili nekih drugih obilježja proizvoda ili usluga”.
44 Članak 7. stavak 1. točka (c) Uredbe br. 207/2009 slijedi cilj u javnom interesu, koji zahtijeva da svi mogu slobodno upotrebljavati oznake ili podatke, koji u trgovini mogu služiti za označavanje obilježja proizvoda ili usluga za koje je registracija zatražena. Ta odredba sprečava da te oznake ili podaci budu rezervirani za jednog poduzetnika zbog njihove registracije kao žiga i da jedan poduzetnik monopolizira uporabu opisnog izraza na štetu ostalih poduzetnika, uključujući i svojih konkurenata, kojima bi se opseg rječnika dostupnog za označavanje vlastitih proizvoda na taj način smanjio (vidjeti presudu od 25. studenoga 2015., Ewald Dörken/OHIM – Schürmann (VENT ROLL), T‑223/14, neobjavljena, EU:T:2015:879, t. 20. i navedenu sudsku praksu).
– Prvi i drugi dio prvog tužbenog razloga
45 Valja zajedno ispitati prvi i drugi dio prvog tužbenog razloga u dijelu u kojem se njima nastoji dokazati da je pogrešna ocjena žalbenog vijeća u vezi s relevantnom javnošću i dijelom Unije u pogledu kojeg je potrebno ocijeniti opisni karakter osporavanog žiga.
46 U skladu s ustaljenom sudskom praksom, ocjena opisnoga karaktera oznake može se samo provesti, s jedne strane, u odnosu na predmetne proizvode i usluge i, s druge strane, u odnosu na percepciju ciljane javnosti (presude od 27. veljače 2002., Eurocool Logistik/OHIM (EUROCOOL), T‑34/00, EU:T:2002:41, t. 38., i od 22. svibnja 2008., Radio Regenbogen Hörfunk in Baden/OHIM (RadioCom), T‑254/06, neobjavljena, EU:T:2008:165, t. 33.; vidjeti također presudu od 17. svibnja 2011., Consejo Regulador Denominación de Origen za Txakoli de Álava i dr./OHIM (TXAKOLI), T‑341/09, EU:T:2011:220, t. 20. i navedenu sudsku praksu).
47 U ovom slučaju žalbeno je vijeće u točki 16. pobijane odluke smatralo da su proizvodi obuhvaćeni osporavanim žigom namijenjeni svakom krajnjem potrošaču u Uniji, a tu ocjenu tužitelj uostalom ne dovodi u pitanje.
48 Tužitelj, međutim, tvrdi da žalbeno vijeće pogrešno nije ocijenilo apsolutni razlog za odbijanje iz članka 7. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009 s obzirom na, s jedne strane, javnost specijaliziranu u trgovini s Rusijom i, s druge strane, dio potrošača govornika ruskog jezika koji pripada širokoj javnosti Unije i, posebno, boravi u Njemačkoj i u baltičkim državama.
49 U tom pogledu tužitelj u biti osporava način na koji žalbeno vijeće tumači pojam „dio Unije”, u smislu članka 7. stavka 2. Uredbe br. 207/2009, koji predviđa da se žigu može odbiti registracija kao žiga Europske unije „neovisno o tome što [apsolutni] razlozi za nemogućnost registracije postoje samo u jednom dijelu Unije”. On smatra da je žalbeno vijeće trebalo ispitati opisni karakter osporavanog žiga iz perspektive potrošača koji govore ruski i pripadaju širokoj javnosti Unije te, posebno, borave u Njemačkoj i u baltičkim državama kao „dijelu Unije” u smislu te odredbe.
50 U tom pogledu, valja pojasniti da je u točki 18. pobijane odluke žalbeno vijeće smatralo da prekogranična manjina, za razliku od države članice ili skupine država članica, ne može predstavljati „dio Unije”, u smislu članka 7. stavka 2. Uredbe br. 207/2009.
51 Kao što je Sud presudio u svojoj presudi od 22. lipnja 2006., Storck/OHIM, C‑25/05 P, EU:C:2006:422, t. 83.), dio Unije iz članka 7. stavka 2. Uredbe br. 207/2009 može se sastojati od samo jedne države članice.
52 Međutim, iz te sudske prakse ne može se zaključiti, zbog specifičnih činjenica tog slučaja, da je sud Unije želio tumačiti izraz „dio [Unije]” iz članka 7. stavka 2. Uredbe br. 207/2009 na način da on ne može odgovarati području koje je manje od državnog područja države članice. Iz odabira izraza koje je zakonodavac koristio u tom članku proizlazi da je želio onemogućiti registraciju znaka zbog razloga za odbijanje koji postoje u dijelu jedne države članice ili više njih (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2012., uključujući Sogepi Consulting y Publicidad/OHIM (ESPETEC), T‑72/11, neobjavljena, EU:T:2012:424, t. 35. i 36.).
53 Osim toga, ni članak 7. stavak 2. Uredbe br. 207/2009 ne može se shvatiti tako da u slučaju verbalnog znaka obvezno upućuje na jedan od službenih jezika države članice ili Unije (presuda od 13. rujna 2012., ESPETEC, T‑72/11, neobjavljena, EU:T:2012:424, t. 36.; vidjeti također presudu od 19. srpnja 2017., Lackmann Fleisch- und Feinkostfabrik/EUIPO (медведь), T‑432/16, neobjavljena, EU:T:2017:527, t. 28. i navedenu sudsku praksu).
54 S obzirom na gore navedeno, kao što to tužitelj tvrdi, u skladu s člankom 7. stavkom 2. Uredbe br. 207/2009, relevantna javnost u odnosu na koju valja ocijeniti apsolutni razlog za odbijanje sastoji se od potrošača koji govore ruski i pripadaju širokoj javnosti Unije jer tužitelj tvrdi da sporni žig ima opisni karakter na ruskom.
55 [Kako je ispravljeno rješenjem od 30. travnja 2019.] Što se tiče tužiteljeva argumenta prema kojem potrošači Unije koji su govornici ruskog jezika borave, među ostalim, u Njemačkoj i u baltičkim državama, kao prvo, valja utvrditi da, suprotno onome što je žalbeno vijeće zaključilo u točkama 23. i 24. pobijane odluke, dokazi koje mu je tužitelj podnio uvjerljivo utvrđuju da velik dio njemačkog stanovništva govori ruski. Naime, iz presude Landgerichta Köln (Zemaljski sud u Kölnu, Njemačka), od 27. siječnja 2016., koju je intervenijent podnio žalbenom vijeću, proizlazi da na njemačkom državnom području boravi oko tri milijuna ljudi koji govore ruski.
56 Kao drugo, što se tiče pitanja boravi li velik dio građana Unije koji govore ruski u baltičkim državama, valja naglasiti da je EUIPO potvrdio na raspravi da je općepoznato da stanovnici baltičkih država općenito razumiju ruski.
57 Osim toga, Opći sud je nedavno potvrdio da je općepoznato da znatan dio državljana baltičkih država razumije ruski ili ga govori kao materinski jezik (vidjeti u tom smislu presudu od 19. srpnja 2017., медведь, T‑432/16, neobjavljena, EU:T:2017:527, t. 29.). Tužitelj je pravilno istaknuo da je prvo žalbeno vijeće EUIPO‑a došlo do istog zaključka u odluci od 17. svibnja 2016., koja je bila predmet te presude, kao i u drugoj odluci od 20. lipnja 2013. donesenoj u predmetu R 814/2012‑1, koja je također navedena u tužbi.
58 U tom pogledu, iz sudske prakse proizlazi da ispitivanje svih prijava za registraciju mora biti strogo i potpuno te se provoditi u svakom pojedinom slučaju (presuda od 10. ožujka 2011., Agencja Wydawnicza Technopol/OHIM, C‑51/10 P, EU:C:2011:139, t. 77.). Zakonitost odluka EUIPO‑ovih žalbenih vijeća ne treba ocjenjivati na temelju prakse odlučivanja navedenih vijeća, nego samo na temelju Uredbe br. 207/2009, kako ju je sud Unije protumačio (vidjeti presudu od 8. svibnja 2012., Mizuno/OHIM – Golfino (G), T‑101/11, neobjavljena, EU:T:2012:223, t. 77. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također u tom smislu presude od 26. travnja 2007., Alcon/OHIM, C‑412/05 P, EU:C:2007:252, t. 65., i od 2. svibnja 2012., Universal Display/OHIM (UniversalPHOLED), T‑435/11, neobjavljena, EU:T:2012:210, t. 37.).
59 Međutim, s obzirom na sudsku praksu koja zahtijeva da EUIPO uzme u obzir već donesene odluke i da se s osobitom pozornošću zapita o tome treba li ili ne odlučiti u istom smislu (presuda od 10. ožujka 2011., Agencja Wydawnicza Technopol/OHIM, C‑51/10 P, EU:C:2011:139, t. 74.), valja smatrati da ranije odluke na koje se poziva tužitelj očito predstavljaju noviji pokazatelj da se razumijevanje ruskog jezika u Uniji i osobito u baltičkim državama može kvalificirati kao „općepoznata činjenica”, te da tu činjenicu trebaju uzeti u obzir EUIPO‑ova tijela u okviru tih odluka.
60 U tim okolnostima, a da pritom nije potrebno ocijeniti osnovanost tužiteljeva argumenta koji se odnosi na postojanje javnosti specijalizirane u trgovini s Rusijom, valja zaključiti da je žalbeno vijeće počinilo pogrešku u ocjeni prilikom utvrđivanja relevantne javnosti kao i povredu članka 7. stavka 2. Uredbe br. 207/2009 jer je relevantna javnost u odnosu na koju treba ocijeniti apsolutni razlog za odbijanje bila javnost koja govori ruski, koja obuhvaća širu javnost Unije koja razumije ili govori ruski i, posebno, boravi u Njemačkoj i u baltičkim državama.
61 Stoga valja prihvatiti prvi i drugi dio prvog tužbenog razloga.
– Treći i četvrti dio prvog tužbenog razloga
62 U trećem dijelu prvog tužbenog razloga tužitelj u biti osporava zaključak žalbenog vijeća prema kojem on nije dokazao da izraz „Пломбир” ima opisno značenje na ruskom jeziku za proizvode obuhvaćene osporavanim žigom. U četvrtom dijelu prvog žalbenog razloga on dovodi u pitanje zaključak žalbenog vijeća prema kojem se zbog „intelektualnog napora” relevantne javnosti, odnosno zadaće prevođenja uz zadaću transliteracije, ne može utvrditi da ona percipira eventualno opisno značenje izraza „plombir”.
63 EUIPO i intervenijent osporavaju tužiteljeve tvrdnje.
64 Što se tiče, kao prvo, značenja pojma „Пломбир” ili „plombir” na ruskom jeziku, valja podsjetiti da je EUIPO‑ov Odjel za poništaje smatrao, a da to žalbeno vijeće nije dovelo u pitanje u pobijanoj odluci, da se naziv „Пломбир” upotrebljavao u vrijeme bivšeg Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (bivši SSSR) za određenu vrstu sladoleda.
65 Žalbeno vijeće nije navelo nijedan element na temelju kojeg se može zaključiti da se izraz „plombir” više ne koristi u Rusiji. Stoga, iako je u točki 30. pobijane odluke naveo da se pojmovi „sladoled” ili „ledena krema” prevode izrazom „(sliwotschnoje) moroschenoje” (сливочное мороженое) u njemačko‑ruskim rječnicima, samo na temelju tih razmatranja ne može se isključiti da se pojam „Пломбир” ili „plombir” također koristi na ruskom za označivanje tih proizvoda ili jedne njihove vrste.
66 Valja, osim toga, istaknuti da iz točke 32. pobijane odluke i EUIPO‑ova spisa proizlazi da je tužitelj žalbenom vijeću podnio izvatke iz tehničkih standarda GOST iz 2003., u kojima se proizvodi označeni izrazom „plombir” i oni označeni izrazom „moroschenoje” nalaze pod istim klasifikacijskim brojem (52175‑2003). Ti službeni standardi, koje je utvrdio Odbor Ruske federacije za normizaciju, mjeriteljstvo i certificiranje nakon raspada bivšeg SSSR‑a, predstavljaju konkretan dokaz za utvrđenje da je pojam „plombir” ili „Пломбир” uobičajeni izraz na ruskom za označavanje sladoleda.
67 Tužitelj je također dostavio žalbenom vijeću odluku Deutsches Patent- und Markenamta (Njemački ured za patente i žigove) od 12. ožujka 2013., koja potvrđuje da pojam „plombir” ili „Пломбир” na ruskom označava, uključujući u trenutku u kojem je ta odluka donesena, sladoled.
68 Iz toga slijedi da je tužitelj žalbenom vijeću podnio dostatne dokaze da bi se utvrdilo da pojam „plombir” ili „Пломбир” na ruskom opisuje predmetne proizvode.
69 Usto, valja precizirati da izvaci iz rječnika koje je tužitelj po prvi put iznio pred Općim sudom (prilozi zahtjevu za održavanje rasprave K16 i K17) potvrđuju da se taj pojam uobičajeno koristi u ruskom da bi se opisao sladoled.
70 Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje intervenijentovim argumentom prema kojem je trebalo uzeti u obzir korištenje izraza „plombir” ili „Пломбир” za označivanje drugih proizvoda. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, činjenica da izraz može imati više značenja ne isključuje postojanje opisnog karaktera, u smislu članka 7. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009. U tom pogledu, dovoljno je da se najmanje u jednom od njegovih značenja žig mogao upotrebljavati za opis dotičnih proizvoda (vidjeti presudu od 12. veljače 2004., Koninklijke KPN Nederland, C‑363/99, EU:C:2004:86, t. 97. i navedenu sudsku praksu).
71 Što se tiče, kao drugo, načina na koji sporni žig percipiraju potrošači Unije koji govore ruski, a borave osobito u baltičkim državama i u Njemačkoj, valja podsjetiti da je potrebno, da bi znak bio obuhvaćen područjem primjene članka 7. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009, da ima dovoljno izravnu i konkretnu vezu s proizvodima ili uslugama koje označuje, koja omogućuje dotičnoj javnosti da odmah i bez drugog promišljanja opazi opis proizvoda ili usluga o kojima je riječ ili jedno od njihovih obilježja (vidjeti presudu od 22. lipnja 2005., Metso Paper Automation/OHIM (PAPERLAB), T‑19/04, EU:T:2005:247, t. 25. i navedenu sudsku praksu).
72 U ovom slučaju, suprotno onomu što je žalbeno vijeće smatralo u pobijanoj odluci, javnost Unije koja govori ruski će prije pojmu „plombir”, a ne „Пломбир”, pridati opisno značenje za sladoled na ruskom s obzirom na to da se ta javnost služi latinicom, ali ne nužno i ćirilicom.
73 Kao što to ističe tužitelj, javnost Unije koja govori ruski također se može koristiti komunikacijskim sredstvima koja ne mogu obrađivati ćirilične znakove i stoga je naviknuta transliterirati ruske pojmove u latinicu.
74 Potrebno je, nadalje, podsjetiti da transliteriranje u latinicu izraza iz drugog pisma ne predstavlja nužno prepreku tome da relevantna javnost percipira opisno značenje tog izraza (vidjeti u tom smislu presudu od 16. prosinca 2010., Deutsche Steinzeug Cremer & Breuer/OHIM (CHROMA), T‑281/09, EU:T:2010:537, t. 34. i navedenu sudsku praksu).
75 U ovom slučaju, iz prethodno navedenog proizlazi da, budući da je izraz „plombir” vjerna transliteracija izraza „Пломбир” u latinicu poznatog dotičnom potrošaču Unije koji govori ruski, taj potrošač može odmah i izravno pojmiti njegovo opisno značenje.
76 Stoga valja također prihvatiti treći i četvrti dio prvog tužbenog razloga i, posljedično, prvi tužbeni razlog u cijelosti.
77 Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, a da pritom nije potrebno ispitati treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja iz članka 75. Uredbe br. 207/2009, pobijanu odluku treba poništiti.
Troškovi
78 Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
79 Sukladno članku 190. stavku 2. Poslovnika nužni troškovi nastali strankama u postupku pred žalbenim vijećem EUIPO‑a smatraju se troškovima čiju je naknadu moguće tražiti.
80 Budući da EUIPO nije uspio u postupku, treba mu naložiti da snosi vlastite troškove i tužiteljeve troškove sukladno njegovu zahtjevu. Oni također uključuju i nužne troškove koji su tužitelju nastali u postupku pred EUIPO‑ovim žalbenim vijećem.
81 Budući da intervenijent nije uspio u svojem zahtjevu, snosit će vlastite troškove.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (prvo vijeće),
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se odluka četvrtog žalbenog vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) od 22. rujna 2016. (predmet R 1812/2015‑4).
2. EUIPO će uz vlastite troškove snositi i troškove društva Monolith Frost GmbH, uključujući i nužne troškove društva Monolith Frost nastale u postupku pred EUIPO‑ovim žalbenim vijećem.
3. Dovgan GmbH snosit će vlastite troškove.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 13. prosinca 2018.
Potpisi