PRESUDA SUDA (drugo vijeće)
12. listopada 2017.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Područje slobode, sigurnosti i pravde – Uredba (EU) br. 650/2012 – Nasljeđivanje i Europska potvrda o nasljeđivanju – Područje primjene – Nekretnine koje se nalaze u državi članici koja ne poznaje vindikacijski legat – Odbijanje priznanja stvarnopravnih učinaka takvog legata”
U predmetu C‑218/16,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Sąd Okręgowy w Gorzowie Wielkopolskim (Regionalni sud u Gorzówu Wielkopolskom, Poljska), odlukom od 8. ožujka 2016., koju je Sud zaprimio 19. travnja 2016., u postupku koji je pokrenula
Aleksandra Kubicka
uz sudjelovanje:
Przemysławe Bac, u svojstvu javnog bilježnika
SUD (drugo vijeće),
u sastavu: M. Ilešič, predsjednik vijeća, A. Rosas, C. Toader (izvjestiteljica), A. Prechal, i E. Jarašiūnas, suci,
nezavisni odvjetnik: Y. Bot,
tajnik: M. Aleksejev, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 1. ožujka 2017.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Przemysławu Bac, u svojstvu javnog bilježnika, M. Margoński, zastępca notarialny,
– za poljsku vladu, B. Majczyna, M. Nowak i S. Żyrek, u svojstvu agenata,
– za njemačku vladu, T. Henze, J. Möller, M. Hellmann i J. Mentgen, u svojstvu agenata,
– za vladu Helenske Republike, E. Tsaousi i A. Magrippi, u svojstvu agenata,
– za španjolsku vladu, V. Ester Casas i S. Jiménez García, u svojstvu agenata,
– za mađarsku vladu, M. Z. Fehér i G. Koós kao i M. Tátrai, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, M. Wilderspin i A. Stobiecka‑Kuik, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 17. svibnja 2017.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavka 2. točaka (k) i (l) kao i članka 31. Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju (SL 2012., L 201, str. 107.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 10., str. 296.).
2 Zahtjev je podnesen u okviru spora koji je pokrenula Aleksandra Kubicka pred javnim bilježnikom sa sjedištem u Słubicama (Poljska) radi sastavljanja javne oporuke koja predviđa vindikacijski legat.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Uvodne izjave 7., 15., 18., 19. i 37. Uredbe br. 650/2012 glase kako slijedi:
„(7) Pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta treba olakšati uklanjanjem prepreka slobodnom kretanju osoba koje se trenutačno susreću s poteškoćama u ostvarivanju svojih prava u kontekstu nasljeđivanja koje ima prekogranične implikacije. U europskom pravnom prostoru građani moraju imati mogućnost organizirati svoje nasljeđivanje unaprijed. Prava nasljednika i legatara, drugih osoba bliskih umrlom i vjerovnika nasljedstva moraju biti učinkovito zajamčena.
(8) Kako bi se ostvarili ti ciljevi, ova Uredba treba skupiti odredbe o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju ili, ako je to slučaj, prihvaćanju, izvršivosti i izvršavanju odluka, javnih isprava i sudskih nagodbi i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju.
[…]
(15) Ova bi Uredba trebala omogućiti nastanak ili prijenos nasljeđivanjem prava na pokretnoj ili nepokretnoj imovini kako je predviđeno mjerodavnim pravom za nasljeđivanje. Međutim, ona ne bi trebala utjecati na ograničeni broj (numerus clausus) stvarnih prava poznatih u nacionalnim pravima nekih država članica. Od države članice ne bi se smjelo zahtijevati priznanje stvarnog prava na imovini koja je smještena u toj državi članici ako dotično stvarno pravo nije poznato u njezinom pravu.
[…]
(18) Zahtjevi za evidentiranjem u upisnik prava na pokretnoj i nepokretnoj imovini trebali bi biti isključeni iz područja primjene ove Uredbe. Stoga bi pravo države članice u kojoj se nalazi upisnik (za nepokretnu imovinu pravo države u kojoj se nalazi nekretnina, lex rei sitae) trebalo biti ono koje određuje pod kojim pravnim uvjetima i kako se evidencija mora voditi te koja tijela, poput zemljišnoknjižnih odjela ili javnih bilježnika, su zadužena za provjeru jesu li svi zahtjevi ispunjeni i je li predočena ili utvrđena dokumentacija dovoljna ili sadrži li potrebne podatke. Posebno, tijela mogu provjeriti je li pravo umrlog na imovini koja se nasljeđuje spomenutoj u ispravi predočenoj za upis pravo koje je evidentirano kao takvo u upisniku ili koje je na drugi način dokazano u skladu s pravom države članice u kojoj se nalazi upisnik. Kako bi se izbjeglo dupliciranje isprava, tijela za evidentiranje trebala bi prihvatiti takve isprave koje su u drugoj državi članici izdala nadležna tijela i čiji je optjecaj predviđen ovom Uredbom. Posebno, Europska potvrda o nasljeđivanju izdana po ovoj Uredbi trebala bi predstavljati valjanu ispravu za evidentiranje imovine za nasljeđivanje u upisniku države članice. To ne bi trebalo spriječiti tijela uključena u evidentiranje da zatraže od osobe koja traži evidentiranje pružanje onih dodatnih podataka ili predočenje onih dodatnih isprava koji su potrebni po pravu države članice u kojoj se vodi upisnik, na primjer podataka ili isprava koji se odnose na plaćanje poreza. Nadležna tijela mogu osobi koja traži evidentiranje ukazati na to kako se nedostajući podaci ili isprave mogu dostaviti.
(19) Učinci evidentiranja prava u upisniku trebali bi se također isključiti iz područja primjene ove Uredbe. Stoga bi pravo države članice u kojoj se upisnik vodi trebalo biti ono koje određuje je li evidentiranje, na primjer, po učinku deklaratorno ili konstitutivno. Kada, stoga, na primjer, stjecanje prava na nepokretnoj imovini zahtijeva evidentiranje u upisniku po pravu države članice u kojoj se upisnik vodi kako bi se osigurao učinak upisnika erga omnes ili radi zaštite pravnih transakcija, trenutak tog stjecanja trebao bi se određivati po pravu te države članice.
[…]
(37) Kako bi se građanima omogućilo uživanje, sa svom pravnom sigurnošću, koristi unutarnjeg tržišta, ova bi im Uredba trebala omogućiti saznanje unaprijed o tome koje će se pravo primijeniti na njihovo nasljeđivanje. Trebala bi se uvesti usklađena kolizijska pravila radi izbjegavanja proturječnih ishoda. Osnovno pravilo bi trebalo osigurati da nasljeđivanje uređuje predvidivo pravo koje je blisko povezano. Radi pravne sigurnosti i izbjegavanja fragmentacije nasljeđivanja, to bi pravo trebalo urediti nasljeđivanje u cijelosti, to jest, svu imovinu koja čini ostavinu, bez obzira na vrstu imovine i na to je li imovina smještena u drugoj državni članici ili u trećoj državi.”
4 U skladu s člankom 1. te uredbe:
„1. Ova Uredba primjenjuje se na nasljeđivanje zbog smrti. Ne primjenjuje [se] na porezne, carinske ili upravne stvari.
2. Sljedeće je isključeno iz područja primjene ove Uredbe:
[…]
(k) priroda stvarnih prava; i
(l) bilo koje upisivanje u upisnik prava na nepokretnoj i pokretnoj imovini, uključujući pravne zahtjeve [pretpostavke] za takav upis, te učinci upisa ili neupisa takvih prava u upisnik.”
5 U skladu s definicijom iz članka 3. stavka 1. točke (a) te uredbe, „nasljeđivanje” znači „nasljeđivanje zbog smrti i obuhvaća sve oblike prijenosa imovine, prava i obveza zbog smrti, bilo dobrovoljnim prijenosom raspolaganjem imovinom zbog smrti, bilo prijenosom zakonskim nasljeđivanjem”.
6 Članak 22. Uredbe br. 650/2012, naslovljen „Izbor prava”, u stavku 1. predviđa:
„Osoba može za pravo koje će urediti u cijelosti njezino nasljeđivanje izabrati pravo države čiji je državljanin u trenutku izbora ili u trenutku smrti.”
7 Članak 23. te uredbe, naslovljen „Područje primjene mjerodavnog prava”, u stavku 1. i stavku 2. točkama (b) i (e) predviđa:
„1. Pravo određeno prema članku 21. ili članku 22. uređuje nasljeđivanje u cijelosti.
2. To pravo posebno uređuje:
[…]
(b) utvrđivanje korisnika, njihovih odgovarajućih dijelova i obveza koje njima može nametnuti umrli te utvrđivanje ostalih nasljednih prava, uključujući nasljedna prava preživjelog bračnog ili izvanbračnog druga;
[…]
(e) prijenos na nasljednike i, ovisno o slučaju, na legatare imovine, prava i obveza koji čine ostavinu, uključujući uvjete i učinke prihvata i odricanja od nasljedstva ili legata.”
8 Člankom 31. navedene uredbe, naslovljenim „Prilagodba stvarnih prava”, predviđeno je:
„Ako se osoba poziva na stvarno pravo koje ima po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje, a pravo države članice u kojoj se poziva na pravo ne poznaje dotično stvarno pravo, to pravo se, ako je to potrebno i u mogućoj mjeri, prilagođava najsličnijem stvarnom pravu po pravu te države, uzimajući u obzir ciljeve i interese koje ostvaruje određeno stvarno pravo i učinke koji su s njim povezani.”
9 Poglavlje VI. Uredbe br. 650/2012, naslovljeno „Europska potvrda o nasljeđivanju”, sadržava članke 62. do 73. Člankom 62. tog poglavlja predviđeno je:
„1. Ova Uredba uspostavlja Europsku potvrdu o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: Potvrda) koja se izdaje za korištenje u drugoj državi članici i stvara učinke navedene u članku 69.
2. Korištenje Potvrde nije obvezno.
3. Potvrda ne nadomješta unutarnje isprave koje se u državama članicama koriste za slične svrhe. Međutim, jednom kada je izdana za korištenje u drugoj državi članici, Potvrda također stvara učinke navedene u članku 69. u državama članicama čija su je tijela izdala u skladu s ovim poglavljem.”
10 Članak 63. te uredbe, naslovljen „Svrha Potvrde”, u stavcima 1. i 2. predviđa:
„1. Potvrdu mogu koristiti nasljednici, legatari koji imaju izravna prava u nasljedstvu […] koji se u drugoj državi članici moraju pozvati na svoj status ili izvršavati svoja prava kao nasljednici ili legatari […].
2. Potvrda se može koristiti [osobito] za dokazivanje jedne ili više sljedećih stvari:
(a) status i/ili prava svakog nasljednika ili, ovisno o slučaju, svakog legatara spomenutih u Potvrdi i njihovi ostavinski dijelovi;
(b) pripadnost određene imovine koja čini dio ostavine nasljednicima ili, ovisno o slučaju, legatarima spomenutima u Potvrdi;
[…]”
11 Člankom 68. te uredbe, koji se odnosi na sadržaj potvrde, predviđeno je:
„Potvrda mora sadržavati sljedeće podatke, u mjeri potrebnoj za svrhu za koju se izdaje:
[…]
(m) popis prava i/ili imovine za svakog legatara;
[…]”
12 Člankom 69. iste uredbe, naslovljenim „Učinci Potvrde”, propisano je:
„1. Potvrda proizvodi svoje učinke u svim državama članicama a da nije potreban poseban postupak.
2. Za Potvrdu se predmnijeva da točno dokazuje elemente koji su utvrđeni po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje ili po bilo kojem drugom pravu mjerodavnom za određene elemente. Za osobu koja je u Potvrdi navedena kao nasljednik, legatar, […] predmnijeva se da ima status naveden u Potvrdi i/ili prava ili ovlasti navedene u Potvrdi, bez ikakvih uvjeta i/ili ograničenja vezanih za ta prava ili ovlasti, osim onih navedenih u Potvrdi.
[…]
5. Potvrda je valjana isprava za upisivanje imovine za nasljeđivanje u relevantnom upisniku države članice, ne dovodeći u pitanje članak 1. stavak 2. točke (k) i (l).”
Poljsko pravo
Građanski zakonik
13 Člankom 9811 stavkom 1. Kodeksa Cywilnog (Građanski zakonik) propisano je:
„Oporučitelj može u oporuci sastavljenoj pred javnim bilježnikom odlučiti da određena osoba stječe predmet iz legata u trenutku otvaranja nasljedstva (vindikacijski legat).”
14 U skladu sa stavkom 2. točkom 2. tog članka 9811, predmet takvog legata može biti, među ostalim, suvlasništvo nekretnine, koje predstavlja prenosivo imovinsko pravo.
15 Članak 968. Građanskog zakonika odnosi se na damnacijski legat, u kojem oporučitelj može izabrati bilo koji zakonit oblik oporuke, uključujući vlastoručnu oporuku. Kad je riječ o toj vrsti legata, nasljednik je dužan prenijeti na legatara prava na imovini, a potonji od nasljednika može zahtijevati i izvršenje legata.
Zakon o javnom bilježništvu
16 U skladu s člankom 81. Prawa o notariacie (Zakon kojim se uvodi Zakonik o javnom bilježništvu) od 14. veljače 1991. (Dz. U., br. 22, poglavlje 91.), kako je izmijenjen Zakonom od 13. prosinca 2013. (Dz. U., 2014., poglavlje 164.) (u daljnjem tekstu: Zakon o javnom bilježništvu), javni bilježnik je dužan odbiti sastaviti nezakonit javnobilježnički akt.
17 Iz članka 83. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu proizlazi da osoba kojoj je javni bilježnik odbio sastaviti javnobilježnički akt može podnijeti tužbu protiv te odluke. Ta se tužba najprije podnosi javnom bilježniku koji je donio odluku o odbijanju, koji će, ako je smatra osnovanom, sastaviti javnobilježnički akt koji je od njega zatražen. S druge strane, ako javni bilježnik ne prihvati tužbu, ona se podnosi Sądu Okręgowom (Regionalni sud, Poljska) u mjestu poslovnog nastana javnog bilježnika.
Glavni postupak i prethodno pitanje
18 A. Kubicka poljska je državljanka s boravištem u Frankfurtu na Odri (Njemačka) koja je u braku s njemačkim državljaninom. U toj vezi rođeno je dvoje djece, koja su još maloljetna. Bračni drugovi su suvlasnici, svaki u polovini idealnog dijela, zemljišta u Frankfurtu na Odri na kojem je izgrađena njihova obiteljska kuća. Kako bi sastavila svoju oporuku, A. Kubicka obratila se javnom bilježniku koji posluje u Słubicama (Poljska).
19 A. Kubicka u svoju je oporuku željela unijeti vindikacijski legat, predviđen poljskim pravom, u korist svojeg bračnog druga, predmet kojega je njezin suvlasnički dio zajedničke nekretnine koja se nalazi u Frankfurtu na Odri. Za ostatak imovine koja čini njezinu ostavinu željela je zadržati zakonski redoslijed nasljeđivanja na temelju kojeg njezin bračni drug i njezina djeca nasljeđuju u jednakim dijelovima.
20 Izričito je isključila primjenu običnog legata (damnacijski legat), predviđenog člankom 968. Građanskog zakonika, s obzirom na to da bi on podrazumijevao komplikacije povezane sa zastupanjem njezine maloljetne djece koja su pozvana na nasljedstvo kao i dodatne troškove.
21 Dana 4. studenoga 2015. javnobilježnički zamjenik odbio je sastaviti oporuku koja uključuje vindikacijski legat koji je željela A. Kubicka, s obrazloženjem da je sastavljanje oporuke s takvim legatom protivno njemačkom zakonodavstvu i sudskoj praksi o stvarnim pravima i zemljišnim knjigama – o čemu treba voditi računa u skladu s člankom 1. stavkom 2. točkama (k) i (l) kao i člankom 31. Uredbe br. 650/2012 – te je takav akt stoga nezakonit.
22 Pojasnio je da se u Njemačkoj upis legatara u zemljišne knjige može provesti samo na temelju javnobilježničkog akta koji sadržava ugovor između nasljednika i legatara o prijenosu vlasništva na nekretnini. Vindikacijski legati iz drugih država u Njemačkoj se, na temelju članka 31. Uredbe br. 650/2012, prilagođavaju u damnacijske legate. Takvo tumačenje proizlazi iz obrazloženja njemačkog zakona kojim je unutarnje pravo izmijenjeno u skladu s odredbama Uredbe br. 650/2012 (Internationales Erbrechtsverfahrensgesetz (Zakon o postupcima u području nasljeđivanja s međunarodnim elementom) od 29. lipnja 2015. (BGBl. I, str. 1042.)).
23 A. Kubicka je 16. studenoga 2015., na temelju članka 83. Zakona o javnom bilježništvu, podnijela tužbu javnobilježničkom zamjeniku protiv odluke kojom je odbijeno sastavljanje oporuke koja bi sadržavala spomenute vindikacijske legate. Istaknula je da bi se odredbe Uredbe br. 650/2012 trebale tumačiti zasebno i da u biti nijedna od tih odredaba ne opravdava ograničavanje nasljednog prava na način koji bi učinio opravdanim nepriznavanje stvarnopravnih učinaka vindikacijskih legata.
24 Budući da tužba A. Kubicke podnesena javnom bilježniku nije prihvaćena, ona je podnijela tužbu Sądu Okręgowom w Gorzowie Wielkopolskim (Regionalni sud u Gorzówu Wielkopolskom, Poljska).
25 Sud koji je uputio zahtjev smatra da, u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkama (b) i (e) i člankom 68. točkom (m) Uredbe br. 650/2012, vindikacijski legati ulaze u područje nasljednog prava, ali se pita u kojoj je mjeri moguće pravom koje je mjerodavno u mjestu gdje se nalazi nekretnina na koju se taj legat odnosi ograničiti stvarnopravne učinke vindikacijskog legata predviđenog izabranim nasljednim pravom.
26 Budući da je, u skladu s člankom 1. stavkom 2. točkom (k) Uredbe br. 650/2012, „priroda stvarnih prava” isključena iz njezina područja primjene, vindikacijskim legatom predviđenim zakonom o nasljeđivanju ne mogu se na imovini zasnovati prava koja lex rei sitae nekretnine koja je predmet legata ne poznaje. Međutim, valja utvrditi isključuje li ta odredba iz područja primjene te uredbe moguće osnove stjecanja stvarnih prava. U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev smatra da pitanje stjecanja stvarnih prava vindikacijskim legatom ulazi isključivo u područje nasljednog prava. Poljska doktrina u tom području zauzela je isto stajalište, dok je u obrazloženju Zakona o postupcima u području nasljeđivanja s međunarodnim elementom i o izmjenama odredaba o potvrdi o nasljeđivanju i drugih odredba (Gesetzesentwurf der Bundesregierung, BT‑Drs. 17/5451 od 4. ožujka 2015.) bilo predviđeno da, na temelju Uredbe br. 650/2012, nije obvezno da njemačko pravo priznaje vindikacijski legat na temelju oporuke sastavljene u skladu s pravom druge države članice.
27 Upućujući na članak 1. stavak 2. točku (l) iste uredbe, sud koji je uputio zahtjev također pita može li pravo mjerodavno za upisnike nepokretne ili pokretne imovine utjecati na nasljednopravne učinke legata. U tom pogledu, taj sud pojašnjava da, ako se priznaju stvarnopravni učinci legata u području nasljeđivanja, pravom države članice u kojoj se vodi takav upisnik uređuje se samo način dokazivanja učinaka nasljednopravnog stjecanja te ono ne može utjecati na samo stjecanje.
28 Slijedom toga, taj sud smatra da tumačenje članka 31. Uredbe br. 650/2012 ovisi i o tome ima li država članica u kojoj se nalazi nekretnina koja je predmet legata mogućnost dovesti u pitanje stvarnopravni učinak tog legata, koji proizlazi iz izabranog nasljednog prava.
29 U tim je okolnostima Sąd Okręgowy w Gorzowie Wielkopolskim (Regionalni sud u Gorzówu Wielkopolskom) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li članak 1. stavak 2. točke (k) i (l) ili članak 31. Uredbe [br. 650/2012] tumačiti na način da oni dopuštaju odbijanje priznanja stvarnopravnih učinaka vindikacijskog legata (legatum per vindicationem), koji je predviđen nasljednim pravom, ako se taj legat odnosi na pravo vlasništva na nekretnini koja se nalazi u državi članici čije pravo ne poznaje institut legata s izravnim stvarnopravnim učinkom?”
O prethodnom pitanju
Dopuštenost
30 Njemačka i mađarska vlada ističu da prethodno pitanje nije dopušteno jer je hipotetsko.
31 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, postupak iz članka 267. UFEU‑a instrument je suradnje između Suda i nacionalnih sudova koji nacionalnim sudovima dodjeljuje odgovornost ocjene kako nužnosti prethodne odluke za donošenje njihove odluke tako i relevantnosti pitanja koja postavljaju Sudu, uz uvažavanje posebnosti svakog slučaja (vidjeti u tom smislu presude od 3. travnja 2014., Weber, C‑438/12, EU:C:2014:212, t. 34. i od 2. ožujka 2017., Pérez Retamero, C‑97/16, EU:C:2017:158, t. 20. i navedenu sudsku praksu).
32 Slijedom toga, Sud može odbiti odlučiti o prethodnom pitanju koje je postavio nacionalni sud samo ako je posve očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka, u slučaju kada je problem hipotetski ili kada Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na postavljena pitanja (vidjeti osobito presude od 3. travnja 2014., Weber, C‑438/12, EU:C:2014:212, t. 35. i od 2. ožujka 2017., Pérez Retamero, C‑97/16, EU:C:2017:158, t. 21. i 22. i navedenu sudsku praksu).
33 Njemačka vlada smatra da iz odluke suda koji je uputio zahtjev nije jasno zbog čega bi sastavljanje javnobilježničke oporuke na temelju poljskog prava koje je izabrala oporučiteljica, u kojem je predviđen vindikacijski legat na nekretnini koja se nalazi u Njemačkoj, bilo nezakonito.
34 U tom pogledu valja istaknuti da je, kao što to navodi sud koji je uputio zahtjev, člankom 81. Zakona o javnom bilježništvu predviđeno da je javni bilježnik dužan odbiti sastaviti nezakonit javnobilježnički akt. Usto, kao što je to navedeno na raspravi, poljski sudovi smatrali su nezakonitima odredbe oporuke kojima je predviđen vindikacijski legat koje su zbog svoje pravne strukture bile neučinkovite.
35 U glavnom postupku oporučiteljica koja je na temelju članka 22. stavka 1. prve rečenice Uredbe br. 650/2012 izabrala poljsko nasljedno pravo želi u svoju oporuku unijeti vindikacijski legat na nekretnini koja se nalazi u Njemačkoj, državi članici u kojoj stvarnopravni učinci takvog legata nisu priznati.
36 Slijedom toga, iz zahtjeva za prethodnu odluku jasno proizlazi da je tumačenje članka 1. stavka 2. točaka (k) i (l) kao i članka 31. Uredbe br. 650/2012 nužno za rješavanje spora u glavnom postupku. Naime, sud koji je uputio zahtjev dužan je provjeriti je li, s obzirom na tu uredbu, javni bilježnik osnovano odbio sastaviti javnobilježnički akt koji je zatražila tužiteljica u glavnom postupku, s obrazloženjem da je on protivan njemačkom zakonodavstvu.
37 Mađarska vlada u prilog nedopuštenosti prethodnog pitanja ističe da se ono odnosi na spor koji još nije nastao, s obzirom na to da oporučiteljica još nije preminula, a njemačkom tijelu nadležnom za vođenje zemljišnih knjiga još nije podnesen zahtjev u vezi s tom nekretninom.
38 U tom pogledu dovoljno je utvrditi da je cilj Uredbe br. 650/2012, kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 7., omogućiti građanima da svoje nasljeđivanje organiziraju unaprijed. Slijedom toga, ne može se smatrati da je upućeno pitanje hipotetsko samo zbog okolnosti da u glavnom postupku nasljedstvo još nije otvoreno.
39 S obzirom na sve navedeno, valja zaključiti da je prethodno pitanje dopušteno.
Meritum
40 Sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. stavak 2. točke (k) i (l) kao i članak 31. Uredbe br. 650/2012 tumačiti na način da im se protivi odbijanje tijela države članice da prizna stvarnopravne učinke vindikacijskog legata, koji poznaje pravo mjerodavno za nasljeđivanje koje je oporučitelj izabrao u skladu s člankom 22. stavkom 1. iste uredbe, s obzirom na to da se to odbijanje temelji na tome da se taj legat odnosi na pravo vlasništva na nekretnini koja se nalazi u drugoj državi članici čije zakonodavstvo ne poznaje institut legata s izravnim stvarnopravnim učinkom na dan otvaranja nasljedstva.
41 Uvodno valja podsjetiti da se, u skladu s prvom rečenicom stavka 1. članka 1. Uredbe br. 650/2012, taj članak primjenjuje na nasljeđivanja zbog smrti. Člankom 3. stavkom 1. točkom (a) te uredbe pojašnjeno je da ta nasljeđivanja obuhvaćaju „sve oblike prijenosa imovine, prava i obveza zbog smrti, bilo dobrovoljnim prijenosom raspolaganjem imovinom zbog smrti, bilo prijenosom zakonskim nasljeđivanjem”.
42 Nesporno je da se činjenično stanje iz glavnog postupka odnosi na oporučno nasljeđivanje.
43 Iz članka 22. stavka 1. Uredbe br. 650/2012 proizlazi da oporučitelj može za pravo koje će u cijelosti urediti njegovo nasljeđivanje izabrati pravo države čiji je državljanin. Treba navesti i da ta uredba u članku 23. stavku 1. utvrđuje načelo jedinstva prava mjerodavnog za nasljeđivanje.
44 Zakonodavac Unije tako je pojasnio, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 37. te uredbe, da bi, radi pravne sigurnosti i izbjegavanja fragmentacije nasljeđivanja, to pravo trebalo urediti nasljeđivanje u cijelosti, to jest svu imovinu koja čini ostavinu, bez obzira na vrstu imovine i na to nalazi li se u drugoj državni članici ili u trećoj državi. To pravo stoga, u skladu s člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 650/2012, osobito uređuje prijenos imovine koja čini ostavinu na nasljednike i, ovisno o slučaju, na legatare.
45 U vezi s time, u članku 1. stavku 2. Uredbe br. 650/2012 navedena su različita pitanja koja su isključena iz njezina područja primjene, među ostalim, u točki (k) te odredbe „priroda stvarnih prava” i u njezinoj točki (l) „upisivanje u upisnik prava na nepokretnoj i pokretnoj imovini, uključujući pravne zahtjeve [pretpostavke] za takav upis, te učinci upisa ili neupisa takvih prava u upisnik”.
46 Kao prvo, kad je riječ o pitanju treba li članak 1. stavak 2. točku (k) Uredbe br. 650/2012 tumačiti na način da mu se protivi odbijanje priznavanja u Njemačkoj stvarnopravnih učinaka vindikacijskog legata predviđenog poljskim pravom, valja istaknuti da je tom odredbom iz područja primjene Uredbe isključena „priroda stvarnih prava”.
47 Ta se odredba, kao što to proizlazi iz obrazloženja prijedloga Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju (COM (2009) 154 final, str. 5.), odnosi na kvalifikaciju imovine i prava te na određivanje ovlasti nositelja takvih prava.
48 Nadalje, u područje primjene te odredbe ulaze i postojanje i broj stvarnih prava u pravnom poretku država članica (numerus clausus). Naime, u vezi s time, uvodnom izjavom 15. Uredbe br. 650/2012 pojašnjeno je da ona ne utječe na ograničen broj (numerus clausus) stvarnih prava poznatih u nacionalnim pravima nekih država članica te da se od države članice ne bi smjelo zahtijevati priznanje stvarnog prava na imovini koja se nalazi u toj državi članici ako njezino pravo ne poznaje dotično stvarno pravo.
49 U konkretnom slučaju i vindikacijski legat predviđen poljskim pravom i damnacijski legat predviđen njemačkim pravom predstavljaju načine prijenosa prava vlasništva na imovini, odnosno, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 46. i 47. svojeg mišljenja, prijenos stvarnog prava koje poznaju oba pravna sustava o kojima je riječ. Slijedom toga, izravan prijenos prava vlasništva vindikacijskim legatom odnosi se samo na načine prijenosa tog stvarnog prava nakon oporučiteljeve smrti, a iz uvodne izjave 15. Uredbe br. 650/2012 proizlazi da ona nastoji omogućiti taj prijenos u skladu s pravom mjerodavnim za nasljeđivanje.
50 Međutim, člankom 1. stavkom 2. točkom (k) Uredbe br. 650/2012 nisu predviđeni takvi načini prijenosa.
51 Slijedom toga, valja zaključiti da članak 1. stavak 2. točku (k) Uredbe br. 650/2012 treba tumačiti na način da mu se protivi odbijanje priznanja, u državi članici čiji pravni sustav ne poznaje institut vindikacijskog legata, stvarnopravnih učinaka koje taj legat, u skladu s pravom koje je izabrao oporučitelj, proizvodi na dan otvaranja nasljedstva, na temelju nasljednog prava koje je izabrao oporučitelj.
52 Kao drugo, kad je riječ o tome treba li članak 1. stavak 2. točku (l) Uredbe br. 650/2012 tumačiti na način da mu se protivi odbijanje priznanja stvarnopravnih učinaka vindikacijskog legata, valja istaknuti da su, u skladu s tom odredbom, iz područja primjene te uredbe isključeni bilo kakvo upisivanje u upisnik prava na nepokretnoj i pokretnoj imovini, uključujući pravne pretpostavke za takav upis, kao i učinci upisa ili neupisa takvih prava u upisnik.
53 U tom je pogledu uvodnom izjavom 18. Uredbe br. 650/2012 pojašnjeno da bi „pravo države članice u kojoj se nalazi upisnik (za nepokretnu imovinu pravo države u kojoj se nalazi nekretnina, lex rei sitae) trebalo biti ono koje određuje pod kojim pravnim uvjetima i kako se evidencija [stvarnih prava] mora voditi”. Nadalje, u skladu s uvodnom izjavom 19. te uredbe, kada „stjecanje prava na nepokretnoj imovini zahtijeva evidentiranje u upisniku po pravu države članice u kojoj se upisnik vodi kako bi se osigurao učinak upisnika erga omnes ili radi zaštite pravnih transakcija, trenutak tog stjecanja trebao bi se određivati po pravu te države članice”.
54 Iz toga proizlazi, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točki 60. svojeg mišljenja – s obzirom na to da se članak 1. stavak 2. točka (l) Uredbe br. 650/2012 odnosi samo na upis u upisnik prava na nepokretnoj i pokretnoj imovini, uključujući pravne pretpostavke za takav upis, te učinke upisa ili neupisa takvih prava u upisnik – da pretpostavke za stjecanje takvih prava nisu jedan od aspekata koji su na temelju te odredbe isključeni iz područja primjene te uredbe.
55 To tumačenje potvrđuje načelo jedinstva nasljednog prava, predviđeno člankom 23. Uredbe br. 650/2012 i osobito stavkom 2. točkom (e) tog članka, kojim je propisano da to pravo uređuje „prijenos na nasljednike i, ovisno o slučaju, na legatare imovine, prava i obveza koji čine ostavinu, uključujući uvjete i učinke prihvata i odricanja od nasljedstva ili legata”.
56 Također, takvo je tumačenje u skladu s ciljem Uredbe br. 650/2012 iz njezine uvodne izjave 7., koji se sastoji u olakšavanju pravilnog funkcioniranja unutarnjeg tržišta uklanjanjem prepreka slobodnom kretanju osoba koje žele ostvariti svoja prava u kontekstu nasljeđivanja koje ima prekogranične implikacije. U skladu s istom izjavom, u europskom pravnom prostoru građani moraju imati mogućnost unaprijed organizirati svoje nasljeđivanje.
57 U tom kontekstu, priznati da se na temelju članka 1. stavka 2. točke (l) Uredbe br. 650/2012 iz područja njezine primjene može isključiti stjecanje vlasništva na imovini vindikacijskim legatom dovelo bi do fragmentacije nasljeđivanja, što je nespojivo s odredbom članka 23. te uredbe i njezinim ciljevima.
58 Slijedom toga, članak 1. stavak 2. točku (l) Uredbe br. 650/2012 treba tumačiti na način da mu se protivi odbijanje priznanja u državi članici čiji pravni sustav ne poznaje institut vindikacijskog legata stvarnopravnih učinaka koje taj legat proizvodi na dan otvaranja nasljedstva, u skladu s izabranim nasljednim pravom.
59 Nadalje, valja dodati da je Uredbom br. 650/2012 predviđena uspostava potvrde koja svakom ondje navedenom nasljedniku, legataru ili ovlašteniku mora omogućiti da u drugoj državi članici dokaže svoj status i svoja prava, među ostalim, pripadnost određene imovine legataru.
60 U skladu s člankom 69. stavkom 1. te uredbe, potvrda proizvodi svoje učinke u svim državama članicama a da nije potreban poseban postupak. Stavkom 2. tog članka predviđeno je da se za osobu koja je u potvrdi navedena kao legatar predmnijeva da ima ondje naveden status i prava, bez ikakvih uvjeta i/ili ograničenja vezanih za ta prava, osim onih navedenih u potvrdi.
61 Kao treće, kad je riječ o tumačenju članka 31. Uredbe br. 650/2012, valja podsjetiti da, u skladu s tim člankom, „[a]ko se osoba poziva na stvarno pravo koje ima po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje, a pravo države članice u kojoj se poziva na pravo ne poznaje dotično stvarno pravo, to pravo se, ako je to potrebno i u mogućoj mjeri, prilagođava najsličnijem stvarnom pravu po pravu te države, uzimajući u obzir ciljeve i interese koje ostvaruje određeno stvarno pravo i učinke koji su s njim povezani”.
62 Treba utvrditi da je u ovom slučaju stvarno pravo koje A. Kubicka nastoji prenijeti vindikacijskim legatom pravo vlasništva na njezinu suvlasničkom dijelu nekretnine koja se nalazi u Njemačkoj. Nije sporno da njemačko pravo poznaje pravo vlasništva koje, slijedom navedenog, pripada legataru u skladu s poljskim pravom.
63 Članak 31. Uredbe br. 650/2012 ne odnosi se na načine prijenosa stvarnih prava, u koje ulaze, među ostalim, vindikacijski i damnacijski legat, nego samo na poštovanje sadržaja stvarnih prava, određenog pravom mjerodavnim za nasljeđivanje (lex causae), i na njihovo preuzimanje u pravnom poretku države članice u kojem su se stranke na njih pozvale (lex rei sitae).
64 Slijedom toga, ako je stvarno pravo koje se prenosi vindikacijskim legatom pravo vlasništva koje je priznato u njemačkom pravu, nije potrebno provesti prilagodbu iz članka 31. Uredbe br. 650/2012.
65 Iz navedenog proizlazi da članak 31. Uredbe br. 650/2012 treba tumačiti na način da mu se protivi odbijanje u državi članici čiji pravni sustav ne poznaje institut vindikacijskog legata priznanja stvarnopravnih učinaka takvog legata na dan otvaranja nasljedstva, u skladu s izabranim nasljednim pravom.
66 S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da članak 1. stavak 2. točke (k) i (l) kao i članak 31. Uredbe br. 650/2012 treba tumačiti na način da im se protivi odbijanje tijela države članice da prizna stvarnopravne učinke vindikacijskog legata, koji poznaje pravo mjerodavno za nasljeđivanje koje je oporučitelj izabrao u skladu s člankom 22. stavkom 1. iste uredbe, ako se to odbijanje temelji na činjenici da se taj legat odnosi na pravo vlasništva na nekretnini koja se nalazi u toj državi članici čije zakonodavstvo ne poznaje institut legata s izravnim stvarnopravnim učinkom na dan otvaranja nasljedstva.
Troškovi
67 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje:
Članak 1. stavak 2. točke (k) i (l) kao i članak 31. Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju treba tumačiti na način da im se protivi odbijanje tijela države članice da prizna stvarnopravne učinke vindikacijskog legata, koji poznaje pravo mjerodavno za nasljeđivanje koje je oporučitelj izabrao u skladu s člankom 22. stavkom 1. iste uredbe, ako se to odbijanje temelji na činjenici da se taj legat odnosi na pravo vlasništva na nekretnini koja se nalazi u toj državi članici čije zakonodavstvo ne poznaje institut legata s izravnim stvarnopravnim učinkom na dan otvaranja nasljedstva.
Potpisi