PRESUDA OPĆEG SUDA (peto vijeće)

15. srpnja 2015. (*)

„Pristup dokumentima – Uredba (EZ) br. 1049/2001 – Dokumenti koji se odnose na osiguranje određenih članova Parlamenta u dodatnom mirovinskom sustavu – Odbijanje pristupa – Izuzeće koje se odnosi na zaštitu privatnosti i integriteta pojedinca – Članak 8. točka (b) Uredbe (EZ) br. 45/2001 – Prijenos osobnih podataka – Uvjeti koji se odnose na potrebu za prijenosom podataka i na opasnost od narušavanja zakonitih interesa subjekta podataka“

U predmetu T‑115/13,

Gert‑Jan Dennekamp, sa stalnom adresom u Giethoornu (Nizozemska), kojeg zastupaju O. Brouwer, T. Oeyen i E. Raedts, odvjetnici,

tužitelj,

kojeg podupiru

Republika Finska, koju zastupa H. Leppo, u svojstvu agenta,

Kraljevina Švedska, koju su zastupale A. Falk, C. Meyer‑Seitz, S. Johannesson i U. Persson, a zatim A. Falk, C. Meyer‑Seitz, U. Persson, E. Karlsson, L. Swedenborg, C. Hagerman i F. Sjövall, u svojstvu agenata,

i

Europski nadzornik za zaštitu podataka (ENZP), kojeg zastupaju A. Buchta i U. Kallenberger, u svojstvu agenata,

intervenijenti,

protiv

Europskog parlamenta, koji zastupaju N. Lorenz i N. Görlitz, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva za poništenje odluke Parlamenta A (2012) 13180 od 11. prosinca 2012., kojom se tužitelju odbija pristup određenim dokumentima o osiguranju određenih članova Parlamenta u dodatnom mirovinskom sustavu,

OPĆI SUD (peto vijeće),

u sastavu: A. Dittrich, predsjednik, J. Schwarcz (izvjestitelj) i V. Tomljenović, suci,

tajnik: L. Grzegorczyk, administrator,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 19. studenoga 2014.,

donosi sljedeću

Presudu

 Činjenice iz kojih proizlazi spor

1        Tužitelj Gert‑Jan Dennekamp je novinar zaposlen u Nederlandse Omroep Stichting (Nizozemsko radiotelevizijsko udruženje).

2        Dana 25. studenoga 2005. tužitelj je na temelju Uredbe (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL L 145, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.) Parlamentu podnio zahtjev za pristup „svim dokumentima“ koji se odnose na dodatni mirovinski sustav članova Parlamenta (u daljnjem tekstu: sustav). Odobren mu je pristup obavijesti glavnog tajnika predsjedništvu Parlamenta (u daljnjem tekstu: predsjedništvo), „Godišnjim financijskim izvještajima i godišnjim izvješćima“ koji se odnose na više godina i zapisniku sa sastanka predsjedništva. Nakon toga zaključena je pritužba koju je tužitelj podnio europskom ombudsmanu zato što mu je odbijen pristup popisu članova Parlamenta uključenih u sustav.

3        Dopisom od 20. listopada 2008. tužitelj je podnio zahtjev za pristup svim dokumentima u kojima se navodi koji su članovi Parlamenta (u daljnjem tekstu: članovi) uključeni u sustav, popisu članova uključenih u sustav 1. rujna 2005. i popisu onih uključenih u sustav na datum podnošenja zahtjeva za pristup, u čiju je korist Parlament plaćao mjesečni doprinos. Odlukom od 17. prosinca 2008. Parlament je odbio ponovni zahtjev za pristup gore navedenim dokumentima.

4        Opći je sud presudom od 23. studenoga 2011., Dennekamp/Parlament (T‑82/09, EU:T:2011:688), odbio tužbu za poništenje odluke od 17. prosinca 2008. U biti, Opći je sud smatrao da tužitelj u zahtjevu za pristup dokumentima nije uzeo u obzir načelo uvedeno presudom od 29. srpnja 2010., Komisija/Bavarian Lager (C‑28/08 P, Zb., EU:C:2010:378, t. 63.), prema kojem, kad se zahtjev za pristup odnosi na osobne podatke, treba u cijelosti primijeniti Uredbu (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2000. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama i tijelima Zajednice i o slobodnom kretanju takvih podataka (SL 2001., L 8, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 34., str. 6.). Točnije, Opći sud je utvrdio da tužitelj nije dokazao potrebu za prijenosom osobnih podataka, kao što se zahtijevalo odredbama članka 8. točke (b) Uredbe br. 45/2001 (gore navedena presuda Dennekamp/Parlament, EU:T:2011:688, t. 31. do 35.).

5        Dopisom od 10. rujna 2012. tužitelj je od predsjednika Parlamenta zatražio da mu odobri pristup četirima kategorijama dokumenata: svim dokumentima iz kojih proizlazi koji su od trenutačnih članova osigurani u sustavu; popisu imena članova koji su bili osigurani u sustavu nakon rujna 2005.; popisu imena članova koji su trenutačno osigurani u sustavu i za koje Parlament plaća mjesečni doprinos; svim dokumentima koji su povezani s financijskim stanjem sustava od 2009. (u daljnjem tekstu: početni zahtjev).

6        U početnom zahtjevu tužitelj je tvrdio, s jedne strane, da postoji objektivna potreba u smislu članka 8. točke (b) Uredbe br. 45/2001 za prijenosom osobnih podataka i, s druge strane, da nema opasnosti da bi zakoniti interesi subjekata podataka trpjeli štetu zbog otkrivanja predmetnih podataka javnosti.

7        Što se tiče potrebe za prijenosom osobnih podataka, tužitelj je, oslanjajući se na postojanje velikog javnog interesa za transparentnost, koji je priznat Uredbom br. 1049/2001, istaknuo potrebu da javnost bolje razumije kako se donose odluke te činjenicu da bi se u tu svrhu mogla pokrenuti rasprava izvještavanjem u tisku. U ovom slučaju istaknuo je da je za građane Unije iznimno važno da znaju koji su članovi imali osobni interes u sustavu, prije svega s obzirom na okolnosti da je Parlament plaćao dvije trećine doprinosa članova uključenih u sustav, da je u više navrata pokrio manjkove sustava i da se obvezao nadoknaditi sve gubitke koje bi sustav mogao pretrpjeti, čime je osigurao da članovi uključeni u sustav zadrže stečena prava na mirovinu, što je prema mišljenju tužitelja značilo značajnu upotrebu javnih sredstava.

8        Što se tiče nepostojanja bilo kakve štete za zakonite interese članova, tužitelj je smatrao da je teško razabrati koja bi šteta proizlazila iz otkrivanja javnosti imena članova uključenih u sustav s obzirom na to da su oni mogli i dalje biti uključeni u sustav i ostvarivati koristi iz njega te da na taj način njihova privatna ulaganja ne bi bila otkrivena. Tužitelj je tvrdio da se, u slučaju ocjene da bi otkrivanje javnosti imena članova uključenih u sustav utjecalo na njihove privatne interese, ne bi radilo o zakonitim privatnim interesima jer se prema takvim privatnim interesima ne bi trebalo postupati jednako kao prema interesima koji se odnose na privatnost doprinosa u uobičajenom mirovinskom sustavu, s obzirom na činjenicu da su sustav osnovali i na njega utjecali izabrani predstavnici za račun izabranih predstavnika i da se doprinosi financiraju javnim sredstvima. Prema mišljenju tužitelja, negativna reakcija javnosti na uključenost određenih članova u sustav ne može se smatrati ugrožavanjem privatnosti, koje se Uredbom br. 1049/2001 nastoji izbjeći.

9        Konačno, u početnom je zahtjevu tužitelj, nakon što je uputio na Povelju Europske unije o temeljnim pravima i na Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisanu u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), istaknuo da zahtjevom koji je podnio ne želi zadirati u dom ili obiteljski život članova, nego pokrenuti javnu raspravu o izvršavanju javnih dužnosti u kojoj bi građani Unije trebali moći sudjelovati.

10      Dopisom od 17. listopada 2012. glavni tajnik Parlamenta odbio je pristup prvim trima kategorijama dokumenata zbog toga što se radilo o dokumentima koji su sadržavali osobne podatke za koje se člankom 8. točkom (b) Uredbe br. 45/2001 zahtijeva da primatelj utvrdi potrebu za njihovim prijenosom i da nema razloga za pretpostaviti da bi se mogli narušiti zakoniti interesi subjekata podataka. Međutim, glavni tajnik je smatrao da tužitelj nije dokazao potrebu za prijenosom predmetnih podataka pozivajući se isključivo na javni interes za transparentnost. Slijedom toga, smatrao je da nije potrebno ispitati postoji li opasnost od narušavanja zakonitih interesa članova. Konačno, što se tiče četvrte kategorije dokumenata koje je zahtijevao tužitelj, glavni tajnik je utvrdio dokumente koji su se odnosili na financijsko stanje sustava od 2009. i naveo reference pod kojima se oni mogu pronaći na internetskoj stranici Parlamenta.

11      Dopisom od 8. studenoga 2012. tužitelj je na temelju članka 7. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001 podnio ponovni zahtjev za pristup prvim trima kategorijama dokumenata navedenima u točki 5. ove presude (u daljnjem tekstu: ponovni zahtjev). Tužitelj je ustrajao na razlozima zbog kojih je prijenos predmetnih osobnih podataka smatrao potrebnim, na temelju prava na pristup informacijama i prava na slobodu izražavanja. Istaknuo je da Parlament nije odvagnuo potrebu za prijenosom tih podataka i pravo na poštovanje privatnosti članova na koje se odnose, kao i da nije objasnio način na koji bi zahtijevani pristup mogao konkretno i specifično ugroziti privatnost navedenih članova. Nadalje, tužitelj je detaljno objasnio, s jedne strane, zašto je potrebno otkriti zahtijevane dokumente javnosti – riječ je bila o izradi izvještaja o načinu trošenja javnih sredstava, o mogućem utjecaju privatnih interesa na glasovanje članova i o funkcioniranju mehanizama nadzora – i, s druge strane, zbog kojih razloga mogući privatni interesi članova na koje se odnose zahtijevani dokumenti ne mogu prevladati nad slobodom izražavanja i interesom javnosti da bude obaviještena o načinu na koji se troše javna sredstva i donose političke odluke.

12      Odlukom A (2012) 13180 od 11. prosinca 2012. Parlament je odbio ponovni zahtjev (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

13      U pobijanoj odluci Parlament je odbijanje pristupa zahtijevanim dokumentima utemeljio na izuzeću koje se temelji na opasnosti od ugrožavanja privatnosti i integriteta pojedinca, predviđenom u članku 4. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 1049/2001, zbog toga što ti dokumenti sadržavaju osobne podatke u smislu članka 2. točke (a) Uredbe br. 45/2001, čije je otkrivanje javnosti protivno toj uredbi, koju treba u cijelosti primijeniti kada zahtijevani dokumenti sadržavaju takve podatke.

14      Što se tiče uvjeta potrebe predviđenog u članku 8. točki (b) Uredbe br. 45/2001, Parlament je u pobijanoj odluci, kao prvo, smatrao da ga treba tumačiti usko, kao i svako drugo izuzeće od temeljnog prava. Kao drugo, priznao je da je tužitelj bio vrlo precizan u pogledu svojih namjera u odnosu na predmetne osobne podatke, ali da na temelju njegovih argumenata nije utvrđena potreba za njihovim prijenosom. Naime, Parlament je smatrao da bi se prihvaćanjem pozivanja na interes javnosti i medija da izvršavaju nadzor nad javnim troškovima, kao valjanog argumenta u okviru članka 8. točke (b) Uredbe br. 45/2001, omogućilo otkrivanje javnosti osobnih podataka preko svih razumnih granica i da bi se povrijedila pravila njihove zaštite. Točnije, Parlament je napomenuo da tužitelj nije utvrdio povezanost između svojih namjera i točno određenih podataka kojima je zahtijevao pristup. Međutim, nije ni potrebno ni proporcionalno zahtijevati imena svih članova uključenih u sustav s obzirom na to da odluke koje se odnose na njih donosi predsjedništvo. Kao treće, Parlament je istaknuo da je opasnost od sukoba interesa svojstvena položaju parlamenta koji uvijek odlučuje o plaćama svojih članova, a ta činjenica sama za sebe ne može opravdati otkrivanje osobnih podataka javnosti. Kao četvrto, Parlament je smatrao da članak 8. točku (b) Uredbe br. 45/2001 treba tumačiti na način da se osiguraju svrha i korisni učinak navedene uredbe te da se njegovom primjenom potonjoj ne oduzme svaki smisao, što bi bio slučaj kad bi, kao u ovom primjeru, jedini cilj prijenosa osobnih podataka bilo njihovo trenutno otkrivanje javnosti. Međutim, budući da se člankom 8. točkom (b) Uredbe br. 45/2001 zahtijeva da potrebu za prijenosom osobnih podataka dokaže onaj koji taj prijenos traži, cilj koji želi postići tužitelj omogućio bi osobama koje nisu dokazale takvu potrebu da dobiju pristup tim podacima, suprotno pravilu navedenom u presudi Komisija/Bavarian Lager, točka 4. supra (EU:C:2010:378, t. 63.).

15      Što se tiče odvagivanja potrebe za prijenosom predmetnih osobnih podataka i zakonitih interesa subjekata podataka, Parlament je smatrao, s obzirom na Uredbu br. 45/2001, da potonji interesi prevladavaju, zato što ne bi bilo proporcionalno odobriti takav prijenos. Kao prvo, Parlament je priznao da su zakoniti interesi člana uži od interesa privatne osobe koja ne djeluje javno i da je stoga stupanj zaštite njihovih podataka niži. Kao drugo, Parlament je, međutim, istaknuo da javno financiranje sustava ne podrazumijeva da se zaštita osobnih podataka članova ne treba primijeniti ili da oni nemaju zakonite interese da iznose tvrdnje protiv otkrivanja tih podataka. U tom okviru, Parlament je objasnio da treba razlikovati podatke o javnom životu, koji uživaju niži stupanj zaštite, od podataka iz privatnog života, koji su zaštićeni pojmom zakonitih interesa. Međutim, prema mišljenju Parlamenta, predmetni osobni podaci dio su privatnog života članova s obzirom na to da informacije koje sadržavaju predstavljaju zakonit interes da ih se zaštiti. Naime, radi se o podacima koji se odnose na osobno financijsko stanje predmetnih članova, odnosno doprinose za mirovinski sustav i prava na mirovinu koja iz toga proizlaze, što su privatna pitanja. Parlament je napomenuo da, iako je postojanje mandata člana uvjet sine qua non za pristup sustavu, mirovina se isplaćuje tek nakon završetka mandata te da su osobni doprinosi značajni. Kao treće, Parlament je tvrdio da, kad bi financiranje javnim sredstvima bilo dovoljno da se ospori karakter osobnih podataka, to bi se jednako primjenjivalo na sve službenike u javnoj službi. Kao četvrto, Parlament je prilikom odvagivanja interesa zaključio da, s obzirom osobito na opći karakter interesa medija i šire javnosti za osobno stanje članova, nije proporcionalno otkriti zahtijevane podatke javnosti, osim ako bi se priznalo da je moguć pristup svim osobnim podacima članova ili čak svih javnih službenika koji podrazumijevaju javne troškove. Prema mišljenju Parlamenta, takav bi pristup članku 16. UFEU‑a potpuno oduzeo smisao, dok se tužitelj za ostvarivanje ciljeva mogao zadovoljiti zahtijevanjem zbirnih brojki koje se odnose na financijsko stanje sustava. Kao peto, Parlament je napomenuo da postoje prikladnije mjere za ostvarivanje ciljeva koje je tužitelj želio postići, čime bi se dovoljno osigurao nadzor nad javnim troškovima i informirala javnost. 

 Postupak i zahtjevi stranaka

16      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 22. veljače 2013. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

17      Aktima podnesenima 29., odnosno 30. svibnja i 11. lipnja 2013., Europski nadzornik za zaštitu podataka (ENZP), Kraljevina Švedska i Republika Finska podnijeli su zahtjeve za intervenciju u potporu zahtjevu tužitelja.

18      Rješenjima predsjednika drugog vijeća Općeg suda od 11. rujna 2013. ENZP‑u, s jedne strane, i Republici Finskoj i Kraljevini Švedskoj, s druge strane, odobrena je intervencija.

19      Budući da je sastav vijećâ izmijenjen, sudac izvjestitelj raspoređen je u peto vijeće, kojemu je, slijedom toga, dodijeljen ovaj predmet.

20      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku,

–        Parlamentu naloži snošenje troškova, uključujući troškove intervenijenata.

21      Republika Finska, Kraljevina Švedska i ENZP zahtijevaju od Općeg suda da prihvati zahtjeve tužitelja i, prema tome, poništi pobijanu odluku.

22      Parlament od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu kao neosnovanu,

–        tužitelju naloži snošenje troškova.

23      U okviru mjere upravljanja postupkom Opći sud je postavio pitanje glavnim strankama. Parlament je odgovorio dopisom od 16. listopada 2014., a tužitelj dopisom od 17. listopada 2014.

24      Nakon rasprave Parlamentu je upućeno više pisanih pitanja, na koje je tajništvo Općeg suda zaprimilo odgovor 7. siječnja 2015. Tužitelj se očitovao o odgovoru Parlamenta. Usmeni dio postupka zaključen je 2. veljače 2015.

 Pravo

1.     Opseg spora

25      U odgovoru na mjeru upravljanja postupkom tužitelj je naveo da su se 64 člana uključena u sustav protivila izmjenama koje je u sustav uvelo predsjedništvo na sastancima održanima 9. ožujka i 1. travnja 2009., time što su podnijeli tužbu Općem sudu koja je odbijena rješenjem od 15. prosinca 2010., Albertini i dr. i Donnelly/Parlament (T‑219/i T‑326/09, Zb., EU:T:2010:519).

26      Osim toga, još jedan član uključen u sustav također je podnio tužbu Općem sudu protiv odluke Parlamenta kojom je potonji odbio isplatiti mu u jednokratnom iznosu mirovinu iz dobrovoljnog dodatnog mirovinskog osiguranja (presuda od 18. listopada 2011., Purvis/Parlament, T‑439/09, Zb., EU:T:2011:600).

27      Stoga treba utvrditi da su imena 65 članova uključenih u sustav bila objavljena na datume kada je Opći sud donio odluku u tri predmeta spomenuta u točkama 25. i 26. ove presude, odnosno prije podnošenja ove tužbe.

28      U tom dijelu ova je tužba bespredmetna (vidjeti u tom smislu rješenje od 11. prosinca 2006., Weber/Komisija, T‑290/05, EU:T:2006:381, t. 42.).

29      Slijedom navedenog, nije potrebno odlučivati o tom dijelu spora.

2.     Osnovanost tužbe

30      Kako bi osporio pobijanu odluku, tužitelj iznosi dva tužbena razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi članaka 11. i 42. Povelje o temeljnim pravima i pogrešci koja se tiče prava u primjeni članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 1049/2001 u vezi s člankom 8. točkom (b) Uredbe br. 45/2001. Drugi tužbeni razlog temelji se na nepostojanju obrazloženja.

 Prvi tužbeni razlog koji se temelji na povredi članaka 11. i 42. Povelje o temeljnim pravima i pogrešci koja se tiče prava u primjeni članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 1049/2001 u vezi s člankom 8. točkom (b) Uredbe br. 45/2001

31      U prvom dijelu tužbenog razloga tužitelj ističe da je u ponovnom zahtjevu, u skladu s člankom 8. točkom (b) Uredbe br. 45/2001, iznio izričite i zakonite razloge kojima potrebu za prijenosom osobnih podataka sadržanih u zahtijevanim dokumentima opravdava pravom na informiranje građana Unije. U drugom dijelu tužitelj tvrdi da u odvagivanju interesa članovi nemaju zakonit interes za zaštitu privatnosti u smislu članka 8. točke (b) Uredbe br. 45/2001.

32      Prvi dio tužbenog razloga podijeljen je na četiri prigovora u okviru kojih tužitelj smatra, kao prvo, da je dokazao potrebu za prijenosom osobnih podataka, što je kriterij predviđen člankom 8. točkom (b) Uredbe br. 45/2001 i koji se tumači s obzirom na presude Komisija/Bavarian Lager, točka 4. supra (EU:C:2010:378, t. 63.) i Dennekamp/Parlament, točka 4. supra (EU:T:2011:688, t. 31. do 35.), kao drugo, da kriterij potrebe ne treba usko tumačiti, kao treće, da je izričito povezao cilj koji želi postići zahtjevom i potrebu za otkrivanjem svih zahtijevanih imena, što je najprikladnije sredstvo za postizanje tog cilja te, kao četvrto, da se pobijanom odlukom ne uzima dovoljno u obzir struktura i cilj Uredbe br. 1049/2001.

33      Drugi dio tužbenog razloga podijeljen je na tri prigovora. Kao prvo, tužitelj ističe da članovi nemaju zakonit interes za zaštitu privatnosti u smislu članka 8. točke (b) Uredbe br. 45/2001, s obzirom na to da je njihovo postupanje u velikoj mjeri pod nadzorom javnosti. Kao drugo, tužitelj smatra da u pobijanoj odluci Parlament nije opravdao činjenicu da bi otkrivanje zahtijevanih dokumenata javnosti narušilo zakonite interese članova. U okviru trećeg prigovora tužitelj smatra da, unatoč pravilnoj ocjeni Parlamenta da je zahtijevana informacija dio privatnog života članova, to nije dovoljno da se ona zaštiti kao zakoniti interes u smislu članka 8. točke (b) Uredbe br. 45/2001, kojim se zahtijeva odvagivanje postojećih interesa.

34      Najprije treba ispitati uvjete pod kojima se člankom 8. točkom (b) Uredbe br. 45/2001 dopušta prijenos osobnih podataka, odgovarajući osobito na drugi i četvrti prigovor prvog dijela tužbenog razloga, kojima se nastoji osporiti način na koji je Parlament zajedno primijenio Uredbe br. 1049/2001 i br. 45/2001. Zatim treba utvrditi je li Parlament pravilno ocijenio razloge koje je iznio tužitelj u pogledu potrebe za prijenosom osobnih podataka, odgovarajući na prvi i treći prigovor prvog dijela tužbenog razloga. Konačno, treba ispitati je li Parlament pravilno odvagnuo zakonite interese zaštite privatnosti članova i interes u korist prijenosa osobnih podataka, odgovarajući na tri prigovora drugog dijela tužbenog razloga, koji se znatno podudaraju.

 Zajednička primjena uredbi br. 1049/2001 i br. 45/2001 i tumačenje uvjeta za primjenu članka 8. točke (b) Uredbe br. 45/2001

35      Najprije treba podsjetiti na to da na temelju članka 15. stavka 3. UFEU‑a svaki građanin Europske unije i svaka fizička ili pravna osoba s boravištem ili sjedištem u državi članici ima pravo pristupa dokumentima institucija Unije podložno načelima i uvjetima koji su utvrđeni u skladu s postupkom iz članka 294. UFEU‑a (vidjeti presudu od 27. veljače 2014, Komisija/EnBW, C‑365/12 P, Zb., EU:C:2014:112, t. 61. i navedenu sudsku praksu). U skladu s njenom uvodnom izjavom 1., Uredba br. 1049/2001 dio je nastojanja izraženog člankom 1. stavkom 2. UEU‑a, uvedenog Ugovorom iz Amsterdama, da se učini novi korak u procesu stvaranja sve tješnje povezane unije među narodima Europe u kojoj se odluke donose na što otvoreniji način i na razini što je moguće bližoj građanima. Kao što stoji u uvodnoj izjavi 2. spomenute Uredbe, pravo na javni pristup dokumentima institucija odraz je njihove demokratičnosti (presude od 1. srpnja 2008., Švedska i Turco/Vijeće, C‑39/05 P i C‑52/05 P, Zb., EU:C:2008:374, t. 34., i od 21. srpnja 2011., Švedska/MyTravel i Komisija, C‑506/08 P, Zb., EU:C:2011:496, t. 72.).

36      Slijedom navedenog, svrha je Uredbe br. 1049/2001, kao što to stoji u njenoj uvodnoj izjavi 4. i članku 1., dati javnosti najšire moguće pravo pristupa dokumentima (presude Švedska i Turco/Vijeće, t. 35. supra, EU:C:2008:374, t. 33., i Švedska/MyTravel i Komisija, t. 35. supra, EU:C:2011:496, t. 73.).

37      Dakako, to je pravo ipak podložno određenim ograničenjima utemeljenima na razlozima javnog ili privatnog interesa. Pobliže, spomenuta Uredba, u skladu s uvodnom izjavom 11., u članku 4. utvrđuje režim izuzeća na temelju kojih institucije mogu odbiti pristup dokumentu u slučaju kad bi njegovo otkrivanje ugrozilo neki od interesa zaštićenih tim člankom (presuda Švedska/MyTravel i Komisija, t. 35. supra, EU:C:2011:496, t. 74.).

38      Međutim, s obzirom na to da navedena izuzeća predstavljaju odstupanje od načela što šireg pristupa javnosti dokumentima, potrebno ih je tumačiti i primjenjivati usko (presude Švedska i Turco/Vijeće, točka 35. supra, EU:C:2008:374, t. 36., i Švedska/MyTravel i Komisija točka 35. supra, EU:C:2011:496, t. 75.).

39      Stoga, kad predmetna institucija odluči odbiti pristup dokumentu čije se dostavljanje od nje zahtijevalo, na njoj je načelno da objasni na koji bi način pristup tom dokumentu mogao konkretno i stvarno ugroziti interes zaštićen izuzećem iz članka 4. Uredbe br. 1049/2001 koje navodi ta institucija (presuda Švedska/MyTravel i Komisija, točka 35. supra, EU:C:2011:496, t. 76.). Osim toga, opasnost od takvog ugrožavanja treba biti razumno predvidiva, a ne samo hipotetska (presude Švedska i Turco/Vijeće, točka 35. supra, EU:C:2008:374, t. 43. i Švedska/MyTravel i Komisija, točka 35. supra, EU:C:2011:496, t. 76.).

40      Važno je također podsjetiti da iz sudske prakse proizlazi da prilikom ispitivanja odnosa između uredbi br. 1049/2001 i br. 45/2001 radi primjene izuzeća predviđenog u članku 4. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 1049/2001, odnosno zaštite privatnosti i integriteta pojedinca, treba imati na umu da navedene uredbe imaju različite ciljeve. Prva ima za cilj osiguravanje najveće moguće transparentnosti postupka odlučivanja javnih tijela kao i informacija na kojima temelje svoje odluke. Ona stoga ima za cilj što je više moguće olakšati ostvarivanje prava na pristup dokumentima kao i promicati dobru upravnu praksu. Druga ima za cilj osiguravanje zaštite sloboda i temeljnih prava fizičkih osoba, osobito njihove privatnosti tijekom obrade osobnih podataka (presude Komisija/Bavarian Lager, točka 4. supra, EU:C:2010:378, t. 49. i Dennekamp/Parlament, točka 4. supra, EU:T:2011:688, t. 23.).

41      Budući da uredbe br. 45/2001 i br. 1049/2001 ne sadržavaju odredbe kojima se jednoj od njih izričito daje prednost u odnosu na drugu, treba, u načelu, osigurati njihovu punu primjenu (presude Komisija/Bavarian Lager, točka 4. supra, EU:C:2010:378, t. 56. i Dennekamp/Parlament, točka 4. supra, EU:T:2011:688, t. 24.).

42      Člankom 4. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 1049/2001, na kojem je Parlament temeljio odbijanje pristupa zahtijevanim dokumentima u pobijanoj odluci, predviđa se da „[i]nstitucije uskraćuju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu […] privatnost[i] i integritet[a] pojedinca, posebno u skladu s propisima [Unije] o zaštiti osobnih podataka“. Iz sudske prakse proizlazi da se radi o nedjeljivoj odredbi kojom se zahtijeva da se moguće ugrožavanje privatnosti i integriteta pojedinca uvijek ispituje i ocjenjuje u skladu sa zakonodavstvom Unije o zaštiti osobnih podataka, osobito Uredbom br. 45/2001. Tom se odredbom tako utvrđuje poseban i pojačan sustav zaštite osobe čiji bi se osobni podaci mogli, prema potrebi, otkriti javnosti (presude Komisija/Bavarian Lager, točka 4. supra, EU:C:2010:378, t. 59. i 60. i Dennekamp/Parlament, točka 4. supra, EU:T:2011:688, t. 25.).

43      Kad se zahtjevom na temelju Uredbe br. 1049/2001 traži pristup dokumentima koji sadržavaju osobne podatke, odredbe Uredbe br. 45/2001, uključujući članak 8., postaju u cijelosti primjenjive (presude Komisija/Bavarian Lager, točka 4. supra, EU:C:2010:378, t. 63. i Dennekamp/Parlament, točka 4. supra, EU:T:2011:688, t. 26.).

44      Argumentaciju tužitelja, kojeg u tome podržavaju Republika Finska, Kraljevina Švedska i ENZP, treba ispitati s obzirom na ta razmatranja.

45      Tužitelj ističe da se pobijanom odlukom ne uzima dovoljno u obzir struktura i cilj Uredbe br. 1049/2001, odnosno poboljšanje odgovornosti i legitimnosti javnog postupka odlučivanja njegovim približavanjem građaninu pomoću transparentnosti. Na temelju presude Komisija/Bavarian Lager, točka 4. supra (EU:C:2010:378), Uredbi br. 1049/2001 ne može se oduzeti njezin korisni učinak tumačenjem relevantnih odredbi koje bi podrazumijevalo da cilj koji se želi postići zakonitim otkrivanjem nikad ne bi moglo biti potpuno otkrivanje javnosti. Osim toga, takvim ishodom ne bi se uzeli u obzir razlozi zbog kojih Europski sud za ljudska prava smatra da interes javnosti da dobije informacije ima prednost pred pravom na poštovanje privatnosti javne ličnosti, odnosno da se izvještavanjem prenose činjenice koje mogu pridonijeti raspravi u demokratskom društvu o tim ličnostima kad one izvršavaju svoje službene dužnosti. Tužitelj smatra da Parlament povrjeđuje članak 11. Povelje o temeljnim pravima u vezi s člankom 10. EKLJP‑a kad se u pobijanoj odluci tvrdi da bi bilo protivno cilju članka 8. točke (b) Uredbe br. 45/2001 kad bi otkrivanje osobnih podataka javnosti bilo opravdani cilj.

46      U replici tužitelj tvrdi da se kriterij potrebe predviđen u članku 8. točki (b) Uredbe br. 45/2001 ne smije usko tumačiti, što bi dovelo do širokog tumačenja izuzeća od temeljnog prava na pristup dokumentima, do nezakonitog ograničenja tog prava i do proturječnosti sa sudskom praksom Unije.

47      Teza tužitelja temelji se na stajalištu da zajednička primjena uredbi br. 1049/2001 i br. 45/2001, u skladu s presudom Komisija/Bavarian Lager, točka 4. supra (EU:C:2010:378), ne smije dovesti do potpunog neutraliziranja odredbi prve uredbe i, stoga, temeljnog prava svih građana Unije na pristup dokumentima institucija Unije. Štoviše, Republika Finska smatra, u svojem intervencijskom podnesku, da treba primijeniti osnovni sadržaj i temeljna načela dviju uredbi kako bi primjena jedne uredbe bila u skladu i dosljedna s primjenom druge uredbe. Ona smatra da među tim načelima treba uzeti u obzir osobito pravilo propisano Uredbom br. 1049/2001 koje se odnosi na neopravdanost zahtjeva za pristup dokumentima. U tom okviru pojam potrebe za prijenosom osobnih podataka, predviđen u članku 8. točki (b) Uredbe br. 45/2001, ne može se tumačiti usko, čime bi se ograničila ili poništila svaka mogućnost pristupa dokumentima kad se zahtjev temelji na općem interesu kao što je pravo na informiranje.

48      Kako bi se odgovorilo na tu argumentaciju kojom se nastoji uspostaviti ravnoteža između prava na pristup dokumentima institucija, koje proizlazi iz Uredbe br. 1049/2001 i obveza u pogledu prijenosa osobnih podataka koje proizlaze za te institucije iz Uredbe br. 45/2001, treba pojasniti izričaj pravila utvrđenih tim dvjema uredbama.

49      Kao prvo, važno je podsjetiti da se u okviru zahtjeva za pristup dokumentima Uredba br. 45/2001 primjenjuje samo kad institucija kojoj je podnesen zahtjev odbije pristup dokumentima i protiv podnositelja zahtjeva primijeni izuzeće predviđeno u članku 4. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 1049/2001. Tom se odredbom zahtijeva da se moguće ugrožavanje privatnosti i integriteta pojedinca ispituje i ocjenjuje u skladu sa zakonodavstvom Unije o zaštiti osobnih podataka, osobito s Uredbom br. 45/2001 (vidjeti u tom smislu presudu Komisija/Bavarian Lager, točka 4. supra, EU:C:2010:378, t. 59.).

50      Ako zahtijevani dokumenti sadržavaju osobne podatke u smislu članka 2. točke (a) Uredbe br. 45/2001, institucija načelno treba osigurati punu primjenu obiju uredbi na zahtjev za pristup (presude Komisija/Bavarian Lager, točka 4. supra, EU:C:2010:378, t. 56. i Dennekamp/Parlament, točka 4. supra, EU:T:2011:688, t. 24.). Međutim, treba napomenuti da se Uredbom br. 45/2001 uspostavlja poseban i pojačan sustav zaštite osobe čiji bi se osobni podaci mogli otkriti javnosti te da tijekom ispitivanja zahtjeva za pristup njezine odredbe, uključujući članak 8., postaju u cijelosti primjenjive (presude Komisija/Bavarian Lager, točka 4. supra, EU:C:2010:378, t. 60. i 63. i Dennekamp/Parlament, točka 4. supra, EU:T:2011:688, t. 25. i 26.). Osim toga, u uvodnoj izjavi 7. u vezi s uvodnom izjavom 14. Uredbe br. 45/2001, navodi se da su te odredbe obvezujuće i da se primjenjuju na cjelokupnu obradu osobnih podataka u institucijama Unije u kojem god okviru.

51      Stoga, kad posljedica zahtjeva za pristup dokumentima, ako je on odobren, može biti otkrivanje osobnih podataka javnosti, institucija kojoj je podnesen treba primijeniti sve odredbe Uredbe br. 45/2001, pri čemu različita pravila i načela iz Uredbe br. 1049/2001 ne mogu ograničiti punu zaštitu tih podataka. Takvo načelo djelovanja institucija proizlazi, u skladu s uvodnom izjavom 12. Uredbe br. 45/2001, iz važnosti koja se priznaje pravima dodijeljenima subjektima podataka da se zaštite prilikom obrade takvih podataka.

52      U takvom općem okviru točno je da, kao što ističu tužitelj i Republika Finska, pravo na pristup dokumentima nije, na temelju članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1049/2001 uvjetovano time da tužitelj opravda interes za otkrivanje navedenih dokumenata javnosti. Tu se radi o konkretnom izrazu načela otvorenosti djelovanja i transparentnosti koja trebaju poticati djelovanje institucija Unije kao i njihov demokratski karakter.

53      Međutim, treba utvrditi da, time što obvezuje institucije na ispitivanje opasnosti od ugrožavanja zaštite privatnosti i integriteta pojedinca putem Uredbe br. 45/2001 i ograničenja koja se njome propisuju u pogledu obrade osobnih podataka, osobito u okviru članka 8. točke (b), članak 4. stavak 1. točka (b) Uredbe br. 1049/2001 posredno od podnositelja zahtjeva traži da opravda, jednim ili više izričitih i zakonitih razloga, potrebu za prijenosom osobnih podataka sadržanih u dokumentima za koje zahtijeva pristup (vidjeti u tom smislu presude Komisija/Bavarian Lager, točka 4. supra, EU:C:2010:378, t. 78. i Dennekamp/Parlament, točka 4. supra, EU:T:2011:688, t. 30.).

54      Stoga se člankom 8. točkom (b) Uredbe br. 45/2001 od institucije kojoj je podnesen zahtjev zahtijeva da, kao prvo, ocijeni potrebu za prijenosom osobnih podataka, a stoga i njegovu proporcionalnost, s obzirom na cilj koji želi postići podnositelj zahtjeva (vidjeti u tom smislu presudu Dennekamp/Parlament, točka 4. supra, EU:T:2011:688, t. 34.). Istim se člankom 8. točkom (b) Uredbe br. 45/2001 nalaže instituciji kojoj je podnesen zahtjev da ispita, kao drugo, može li prijenos osobnih podataka narušiti zakonite interese subjekata podataka, pri čemu tijekom tog ispitivanja treba utvrditi može li cilj koji podnositelj zahtjeva želi postići prouzročiti takvu posljedicu (vidjeti u tom smislu presude Komisija/Bavarian Lager, točka 4. supra, EU:C:2010:378, t. 78. i Dennekamp/Parlament, točka 4. supra, EU:T:2011:688, t. 30.). Tako institucija mora ocijeniti razloge kojima podnositelj zahtjeva opravdava prijenos osobnih podataka i stoga pristup dokumentima.

55      Slijedom toga, primjena uvjeta potrebe za prijenosom osobnih podataka iz članka 8. točke (b) Uredbe br. 45/2001 dovodi do priznavanja postojanja izuzeća od pravila utvrđenog člankom 6. stavkom 1. Uredbe br. 1049/2001. Takva posljedica opravdana je korisnim učinkom koji treba dodijeliti odredbama Uredbe br. 45/2001 s obzirom na to da bi drugim rješenjem, koje nije ispitivanje potrebe za prijenosom osobnih podataka s obzirom na cilj koji želi postići podnositelj zahtjeva, članak 8. točka (b) te uredbe postao neprimjenjiv.

56      Kao drugo, važno je posebno uzeti u obzir ključna obilježja sustava zaštite koji se Uredbom br. 45/2001 dodjeljuje fizičkim osobama u pogledu obrade njihovih osobnih podataka, s obzirom na to da primjena izuzeća od prava na pristup predviđenog u članku 4. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 1049/2001 podrazumijeva punu i potpunu primjenu Uredbe br. 45/2001 u čijem se članku 1. pojašnjava da ona ima za cilj, među ostalim, štititi temeljna prava i slobode fizičkih osoba, a posebno njihovo pravo na privatnost. 

57      U poglavlju II., odjeljku 2., članku 5. Uredbe br. 45/2001 pojašnjavaju se razlozi zbog kojih se obrada osobnih podataka smatra zakonitom. Člancima 7., 8. i 9. Uredbe br. 45/2001 određeni su uvjeti za prijenos osobnih podataka unutar ili među institucijama ili tijelima Unije, odnosno primateljima koji nisu institucije i tijela Unije, a podliježu Direktivi 95/46/EZ Europskog Parlamenta i Vijeća od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom protoku takvih podataka (SL L 281, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 7., str. 88.) te primateljima koji nisu institucije i tijela Unije, a koji ne podliježu Direktivi 95/46.

58      Iako se nijednim od članaka 7., 8. i 9. Uredbe br. 45/2001 ne uvodi načelo s izuzećima, svakim od tih članaka precizno se ograničavaju mogućnosti prijenosa osobnih podataka na način da se on podvrgava strogim uvjetima, kojima se, ako nisu ispunjeni, prijenos zabranjuje. Među tim uvjetima uvijek je potreba za prijenosom s obzirom na ciljeve različite prirode.

59      U skladu s uvodnom izjavom 5., Uredbom br. 45/2001 nastoji se osobama koje su njome određene kao subjekti podataka, osigurati zakonito ostvarivanje prava te utvrditi dužnosti voditelja obrade pri obradi podataka u institucijama i tijelima Unije. Kako bi se ostvario taj cilj, uvjete određene u odnosu na mogućnost da institucija ili tijelo Unije prenese osobne podatke treba strogo tumačiti, inače bi bila ugrožena prava koja se Uredbom br. 45/2001 priznaju tim osobama kao temeljna prava, u skladu s uvodnom izjavom 12. Stoga ispunjavanje uvjeta potrebe za prijenosom osobnih podataka podrazumijeva dokazivanje da je on najprikladnija od svih mogućih mjera za ostvarivanje cilja koji podnositelj zahtjeva želi postići te da je ona proporcionalna tom cilju, zbog čega je podnositelj zahtjeva obvezan ponuditi izričite i zakonite razloge u tom smislu (vidjeti u tom smislu presude Komisija/Bavarian Lager, točka 4. supra, EU:C:2010:378, t. 78. i Dennekamp/Parlament, točka 4. supra, EU:T:2011:688, t. 30. i 34.).

60      Suprotno argumentaciji tužitelja, tako protumačen uvjet potrebe predviđen u članku 8. točki (b) Uredbe br. 45/2001 ne može se smatrati širokim tumačenjem izuzeća od temeljnog prava na pristup dokumentima koje bi dovelo do nezakonitog ograničavanja tog prava, protivno sudskoj praksi Unije. Takvo tumačenje ne dovodi do stvaranja „kategoričkog“ izuzeća od načela pristupa dokumentima u korist osobnih podataka, nego do pomirivanja dvaju suprotstavljenih temeljnih prava kad se zahtjev za pristup dokumentima odnosi na osobne podatke zaštićene Uredbom br. 45/2001, kao što proizlazi iz točaka 56. do 59. ove presude. U odnosu između odredbi kojima se štite ta suprotstavljena prava, pravo na pristup dokumentima također je sačuvano s obzirom na to da obvezna primjena, kao u ovom slučaju, članka 8. točke (b) Uredbe br. 45/2001 dovodi, kao prvo, samo do toga da se od podnositelja zahtjeva traži da dokaže potrebu za prijenosom osobnih podataka, odnosno da se radi o proporcionalnom sredstvu koje je najprikladnije za ostvarivanje cilja koji on želi postići (vidjeti u tom smislu presudu Dennekamp/Parlament, točka 4. supra, EU:T:2011:688, t. 34.), i, kao drugo, do nalaganja instituciji da ispita mogu li se prijenosom osobnih podataka narušiti zakoniti interesi subjekata podataka s obzirom na cilj koji želi postići podnositelj zahtjeva (vidjeti u tom smislu presude Komisija/Bavarian Lager, točka 4. supra, EU:C:2010:378, t. 78. i Dennekamp/Parlament, točka 4. supra, EU:T:2011:688, t. 30.). Strogo tumačenje uvjeta postavljenih člankom 8. točkom (b) Uredbe br. 45/2001 stoga ni na koji način ne dovodi do uvođenja izuzeća koje bi općenito spriječilo bilo kakav pristup dokumentima koji sadržavaju osobne podatke.

61      Ipak, strogo tumačenje uvjeta potrebe predviđenog u članku 8. točki (b) Uredbe br. 45/2001 ne znači da se ne može uzeti u obzir razlog za prijenos osobnih podataka opće prirode, kao što je pravo javnosti na informiranje o ponašanju članova prilikom izvršavanja njihovih dužnosti. Zapravo, kao što već proizlazi iz točke 54. ove presude, opća priroda razloga za prijenos ne utječe izravno na to je li prijenos potreban za ostvarivanje cilja koji želi postići podnositelj zahtjeva.

62      Točno je da, kao što ističe Parlament, odredbama članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 1049/2001 nije predviđeno odvagivanje javnog interesa koji se odnosi na privatnost i integritet pojedinca i prevladavajućeg javnog interesa. Međutim, osim članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 45/2001 kojim se zahtijeva da se osobni podaci ne obrađuju na način koji je neusklađen s ciljevima zbog kojih su ti podaci prikupljeni, nijednom odredbom navedene uredbe ne ograničava se opseg razloga koje podnositelj zahtjeva može navesti za zahtijevani prijenos. Ništa ga ne sprječava da navede razlog opće prirode, kao što je razlog koji je naveden u ovom slučaju, u biti pravo javnosti na informiranje.

63      Iako izuzeće od prava na pristup dokumentima predviđeno člankom 4. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 1049/2001 obvezuje institucije da ispitaju opasnost od ugrožavanja zaštite privatnosti i integriteta pojedinca kroz primjenu Uredbe br. 45/2001 i preciznije članka 8. točke (b), ono se treba primijeniti na način da se ostalim odredbama Uredbe br. 1049/2001 da koristan učinak. To ne bi bio slučaj kad bi bilo moguće da institucija kojoj je podnesen zahtjev za pristup dokumentima koji sadržavaju osobne podatke, na temelju članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 1049/2001, zabrani podnositelju zahtjeva da prijenos zahtijevanih podataka opravda ciljem opće prirode, kao što je u ovom slučaju pravo javnosti na informiranje.

64      Stoga se ne može tvrditi da bi općenit razlog za prijenos podataka koji je naveo tužitelj, kako bi opravdao uvjet potrebe predviđen u članku 8. točki (b) Uredbe br. 45/2001, doveo do ponovnog uvođenja kriterija prevladavajućeg javnog interesa u smislu Uredbe br. 1049/2001.

65      Kao treće, neovisno o onome što je utvrđeno u točki 51. ove presude, treba odbiti argumentaciju Parlamenta prema kojoj je strogo tumačenje uvjeta potrebe propisanog člankom 8. točkom (b) Uredbe br. 45/2001 utoliko potrebnije što je, u ovom slučaju, izričit i isključiv cilj tužitelja da javnosti odmah otkrije osobne podatke koji bi mu bili preneseni, što bi bilo najveće moguće zadiranje u pravo na zaštitu tih podataka. Prema mišljenju Parlamenta, svrha Uredbe br. 45/2001 nije da omogući otkrivanje erga omnes osobnih podataka.

66      Tužitelj je, naime, izrazio želju da otkrije javnosti osobne podatke čiji prijenos zahtijeva. Međutim, treba podsjetiti na pravni okvir u kojem se primjenjuje članak 8. točka (b) Uredbe br. 45/2001. Kao što je objašnjeno u točkama 49. i 50. ove presude, odredbe Uredbe br. 45/2001 postale su u cijelosti primjenjive zato što je zahtjev za pristup dokumentima Parlamenta podnesen na temelju Uredbe br. 1049/2001 i zato što je u odnosu na njega primijenjeno izuzeće na temelju članka 4. stavka 1. točke (b) navedene uredbe.

67      Čak i u tom okviru cilj je i učinak zahtjeva za pristup, ako je on odobren, otkrivanje zahtijevanih dokumenata javnosti, čime se podrazumijeva, na temelju članka 2. stavka 4. Uredbe br. 1049/2001, da institucija ili tijelo kojem je podnesen zahtjev da te dokumente na uvid javnosti. Međutim, uvjeti koji su za prijenos osobnih podataka postavljeni Uredbom br. 45/2001, osobito oni određeni člankom 8. točkom (b), ne mogu se tumačiti na način da se primjenom nekog od njih pristup dokumentima koji sadržavaju takve podatke načelno ograničava samo na podnositelja zahtjeva, a zabranjuje javnosti te da se tako onemogući primjena Uredbe br. 1049/2001. Ako je osoba koja zahtijeva pristup dokumentima koji sadržavaju osobne podatke dokazala potrebu za prijenosom tih podataka i ako je institucija kojoj je podnesen zahtjev ocijenila da nema nikakvog razloga za pretpostavku da bi se mogli narušiti zakoniti interesi subjekata podataka, podaci se mogu prenijeti te se, pod uvjetom da se ne primjenjuje nijedno izuzeće predviđeno Uredbom br. 1049/2001 osim onog koje se temelji na ugrožavanju zaštite privatnosti i integriteta pojedinca, dokument ili dokumenti koji sadržavaju podatke otkrivaju i, prema tome, daju na uvid javnosti.

68      Iz točaka 49. do 67. ove presude proizlazi da kriterij potrebe predviđen u članku 8. točki (b) Uredbe br. 45/2001 treba tumačiti strogo, da uvjet potrebe za prijenosom osobnih podataka podrazumijeva da institucija ili tijelo kojem je podnesen zahtjev ispita potrebu s obzirom na cilj koji želi postići podnositelj zahtjeva za pristup dokumentima, čime se ograničava doseg pravila o nedostatku opravdanja zahtjeva za pristup, da razlog kojim se opravdava potreba za prijenosom tih podataka, koji navodi podnositelj zahtjeva, može biti opće prirode i da se Uredbi br. 1049/2001 ne smije oduzeti njezin koristan učinak tumačenjem relevantnih odredbi koje podrazumijeva da cilj zakonitog otkrivanja nikad ne može biti potpuno otkrivanje javnosti.

 Ocjena razloga kojima se opravdava potreba za prijenosom osobnih podataka

69      U biti, tužitelj smatra da je dokazao potrebu za prijenosom osobnih podataka, što je kriterij predviđen člankom 8. točkom (b) Uredbe br. 45/2001, kao što se tumači s obzirom na presude Komisija/Bavarian Lager, točka 4. supra (EU:C:2010:378, t. 63.) i Dennekamp/Parlament, točka 4. supra (EU:T:2011:688, t. 31. do 35.) te da je izričito povezao cilj koji želi postići svojim zahtjevom i potrebu za otkrivanjem svih zahtijevanih imena.

70      Kako bi se odgovorilo na prigovore tužitelja, najprije treba izložiti razloge kojima se opravdava potreba za prijenosom predmetnih osobnih podataka, koji su izneseni tijekom upravnog postupka, ocjenu Parlamenta u tom pogledu u pobijanoj odluci te, zatim, ocjenu Općeg suda u pogledu argumenata koji su pred njim razmijenjeni.

–       Ocjena Parlamenta u pogledu potrebe za prijenosom osobnih podataka u pobijanoj odluci

71      Treba utvrditi da je, što se tiče potrebe za prijenosom osobnih podataka, u početnom zahtjevu istaknuta potreba da javnost bolje razumije kako se donose odluke te činjenica da bi se u tu svrhu mogla pokrenuti rasprava izvještavanjem u tisku. U ovom je slučaju za građane Unije bilo iznimno važno znati koji su članovi imali osobni interes u sustavu kada su bili pozvani odlučivati o upravljanju njime.

72      U ponovnom zahtjevu tužitelj je prijenos osobnih podataka opravdao pravom na informiranje i pravom na slobodu izražavanja. Objasnio je da je bilo potrebno otkriti zahtijevane dokumente javnosti kako bi mogao izraditi izvještaj o načinu na koji se troše javna sredstva, o mogućem utjecaju privatnih interesa na glasovanje članova i o funkcioniranju mehanizama nadzora. S tim ciljem, naveo je da je za potrebe izvještaja neophodno znati imena predmetnih članova kako bi ostvario slobodu izražavanja i prenio tu informaciju onima koji su kao građani i porezni obveznici imali interes saznati je. Prema njegovu mišljenju, otkrivanje javnosti imena članova uključenih u sustav omogućilo bi da se izbjegne da oni svojim glasovanjem utječu na sustav kako bi im pogodovao na način koji nije u skladu sa željama njihovih birača. Prema mišljenju tužitelja, nema drugog sredstva pomoću kojeg bi javnost saznala kako se članovi koriste svojim javnim ovlastima s obzirom na sustav.

73      U pobijanoj odluci Parlament je smatrao, prije svega, da tužitelj nije dokazao potrebu za prijenosom osobnih podataka, pri čemu se oslonio na dva različita argumenta kako bi odbio iznesene razloge. Kao prvo, Parlament je utvrdio da se zahtjev opravdava interesom javnosti i medija u pogledu javnih troškova, koji uključuju financijske pogodnosti za članove, u okviru slobode informiranja i slobode izražavanja. U pogledu tog pitanja, smatrao je da je javni interes na koji se tužitelj poziva apstraktan i vrlo općenit te da bi, kad bi predstavljao valjan argument u okviru članka 8. točke (b) Uredbe br. 45/2001, omogućio otkrivanje osobnih podataka javnosti preko svake razumne granice i doveo do ishoda protivnog pravilima Unije o zaštiti osobnih podataka. Kao drugo, Parlament je istaknuo da tužitelj nije povezao ciljeve koje je želio postići i određene osobne podatke čiji je prijenos zahtijevao, pri čemu razlozi zbog kojih je prijenos bio potreban nisu bili jasni. Potom je napomenuo da za provedbu javnog nadzora nije ni potrebno ni proporcionalno zahtijevati imena svih članova uključenih u sustav, s obzirom na to da odluke koje se odnose na njih donosi predsjedništvo, pri čemu je istaknuo da je tužitelj trebao utvrditi posebnu i specifičnu opasnost od sukoba interesa kako bi se dokazala potreba za prijenosom.

–       Argumenti stranaka

74      U prvom prigovoru tužitelj tvrdi da je potrebu za prijenosom osobnih podataka opravdao činjenicom da se radi o informacijama od javnog interesa, koje bi on kao novinar mogao predstaviti građanima Unije kako bi saznali na koji se način troše javna sredstva, kako se ponašaju njihovi izabrani predstavnici i utječe li financijski interes potonjih na to kako glasaju u pogledu sustava. U drugom prigovoru, on smatra da je izričito povezao cilj koji želi postići zahtjevom i potrebu za otkrivanjem javnosti svih zahtijevanih imena, što je jedini način na koji izabrani predstavnici mogu odgovarati javnosti za svoje postupke povezane sa sustavom. Tužitelj smatra da u zahtjevu nije trebao biti precizniji u pogledu članova koji su članovi predsjedništva.

75      Prema mišljenju Republike Finske, Kraljevine Švedske i ENZP‑a, otkrivanje javnosti zahtijevanih informacija opravdano je općim javnim interesom za transparentnost koji treba omogućiti da se javnosti pruži relevantna ocjena činjenica koje se odnose na sustav, kao što je glasovanje članova, te da se ponudi mogućnost njihova ispitivanja ili saslušanja, zatim činjenicom da prag za utvrđivanje potrebe za prijenosom osobnih podataka treba biti nizak u slučaju tumačenja izuzeća od prava na pristup predviđenog u članku 4. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 1049/2001 te činjenicom da se potreba u smislu tog članka može opravdati razlozima koji se temelje na javnom interesu, kao što to precizno i konkretno tvrdi tužitelj u zahtjevu za pristup.

76      Parlament prije svega ističe da tužitelj nije ispunio zahtjeve proporcionalnosti koji proizlaze iz sudske prakse Unije kako bi dokazao potrebu za prijenosom predmetnih osobnih podataka. Podsjeća da je takvo tumačenje pojma potrebe u skladu s člankom 15. UEU‑a i Uredbom br. 1049/2001. Tome je još više tako kad je, kao u ovom slučaju, cilj zahtjeva za prijenosom osobnih podataka njihovo otkrivanje javnosti, što je najveće zadiranje u pravo na zaštitu tih podataka. Prema mišljenju Parlamenta, svrha Uredbe br. 45/2001 nije omogućiti otkrivanje erga omnes, nego odobriti isključivi prijenos osobnih podataka točno određenim osobama. Štoviše, ističe da tužitelj prije donošenja pobijane odluke nije pružio argument kojim bi objektivno potkrijepio navodni javni interes, osobito da trenutačno postoji rasprava o sustavu ili da je ponašanje nekog člana upitno, kao što je predviđeno presudom Dennekamp/Parlament, točka 4. supra (EU:T:2011:688).

–       Ocjena Općeg suda

77      Kao što je utvrđeno u točki 59. ove presude, ispunjavanje uvjeta potrebe predviđenog u članku 8. točki (b) Uredbe br. 45/2001, koji se strogo tumači, podrazumijeva dokazivanje da je prijenos osobnih podataka najprikladnija mjera među drugim mogućim mjerama za ostvarivanje cilja koji želi postići tužitelj te da je proporcionalna tom cilju. U ovom slučaju, na dva prigovora prema kojima je prijenos predmetnih podataka najprikladnija mjera za ostvarivanje ciljeva koji se žele postići treba odgovoriti zajedno.

78      Među ciljevima s obzirom na koje je tužitelj u ponovnom zahtjevu tvrdio da Parlament treba izvršiti prijenos predmetnih osobnih podataka valja razlikovati, s jedne strane, javni nadzor načina na koji se troše javna sredstva, ostvarivanjem prava na informiranje i, s druge strane, mogući utjecaj interesa članova na njihovo glasovanje u pogledu sustava, odnosno utvrđivanje njihova mogućeg sukoba interesa.

79      Kao prvo, tužitelj navodi svoju želju da informacije o sustavu predstavi kroz novinske članke i televizijske izvještaje kako bi javnosti omogućio da sudjeluje u legitimnoj raspravi o sustavu, pri čemu osobito ističe svoju ulogu novinara u demokratskom društvu.

80      U tom smislu, tužitelj je na raspravi istaknuo da potrebitost prijenosa osobnih podataka treba ocijeniti s obzirom na članak 9. Direktive 95/46, kojim se predviđaju posebna pravila kad je obrada tih podataka izvršena u novinarske svrhe, zato što se člankom 4. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 1049/2001 upućuje na zakonodavstvo Unije o zaštiti osobnih podataka bez dodatnih pojašnjenja. Međutim, iz odredaba članka 76. točke (d) i članka 84. stavka 1. Poslovnika Općeg suda proizlazi da se u tužbi kojom se pokreće postupak mora naznačiti predmet spora i sažeti prikaz tužbenih razloga i da je tijekom postupka zabranjeno iznositi nove razloge ili argumente, osim ako se temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka (presuda od 21. listopada 2010., Umbach/Komisija, T‑474/08, EU:T:2010:443, t. 60.), ili ako predstavljaju dopunu tužbenog razloga koji je, izravno ili neizravno, ranije naveden u tužbi kojom se pokreće postupak i koji predstavlja usku vezu s tim tužbenim razlogom (vidjeti presudu od 29. studenoga 2012., Thesing i Bloomberg Finance/ESB, T‑590/10, EU:T:2012:635, t. 24. i navedenu sudsku praksu). To ovdje nije slučaj i taj argument, koji je iznesen prekasno, treba odbiti kao nedopušten.

81      Budući da u svojem ponovnom zahtjevu tužitelj opravdava potrebu za prijenosom predmetnih osobnih podataka pravom na informiranje i pravom na slobodu izražavanja, treba utvrditi da to ne može biti dovoljno za dokazivanje da je prijenos imena članova uključenih u sustav najprikladnija mjera među ostalim mogućim mjerama za postizanje njegova cilja i da je proporcionalna tom cilju.

82      Točno je da je tužitelj u svojoj argumentaciji jasno odredio ciljeve koje želi postići i razloge zbog kojih prijenos podataka smatra potrebnim: riječ je u biti o mogućnosti izrade izvještaja o sustavu kako bi omogućio europskoj javnosti da se upozna s funkcioniranjem sustava i izvršava nadzor nad članovima koji je predstavljaju. Međutim, time se ne objašnjava zašto je prijenos imena članova uključenih u sustav najprikladnija mjera za postizanje cilja koji si je zadao, suprotno zahtjevu koji proizlazi iz članka 8. točke (b) Uredbe br. 45/2001, kako je protumačen u presudi Dennekamp/Parlament, točka 4. supra (EU:T:2011:688, t. 30. i 34.).

83      Naime, tužitelj je u svojem ponovnom zahtjevu samo tvrdio da se mjerama čija je svrha omogućiti nadzor javnosti nad javnim troškovima učinjenima u okviru sustava, kao što je postupak proračunske razrješnice, ne štite temeljna prava na koja se on poziva, odnosno pravo na informiranje i obavješćivanje javnosti o prikupljenim informacijama te da se tim mjerama stoga ne može opravdati neotkrivanje predmetnih podataka javnosti. Treba konstatirati da se na temelju tih elemenata ne može utvrditi zašto je prijenos imena članova uključenih u sustav najprikladnija mjera za ostvarivanje cilja koji tužitelj želi postići niti zašto je ona proporcionalna tom cilju. Sama tvrdnja da bi se prijenosom najbolje osigurala zaštita temeljnih prava ne može se smatrati rezultatom analize, čak ni ograničene, učinaka i implikacija različitih mjera koje bi se mogle donijeti radi ostvarivanja ciljeva tužitelja.

84      Što se tiče argumenta tužitelja da već postoji rasprava o sustavu s obzirom na spor u vezi s njegovim nastankom i financiranjem ili da bi, čak i da takve rasprave nema, pristup imenima članova bio potreban za poticanje njezina pokretanja, tužitelj samo navodi argumente koji su povezani s ciljem koji on želi postići svojim zahtjevom za pristup dokumentima. Na temelju tih argumenata ne može se dokazati njegova potreba za prijenosom predmetnih podataka s obzirom na to da iz njih nije razvidna nikakva veza s prikladnošću i proporcionalnošću zahtijevane mjere, kao što se to zahtijeva sudskom praksom Unije (vidjeti u tom smislu presudu Dennekamp/Parlament, točka 4. supra, EU:T:2011:688, t. 34.) Osim toga, postojanjem rasprave o sustavu, točnije o njegovoj pogodnosti za članove na štetu javnih financija, kao i različitim činjeničnim elementima koje je istaknuo tužitelj, želi se dokazati da potonji već raspolaže preciznim informacijama o pravilima i djelovanju sustava, koje mu mogu omogućiti da pokrene ili razvije javnu raspravu koju želi započeti u pogledu dobrog upravljanja sustavom i financijskih opasnosti za proračun Unije. Osim toga što nema dokaza o potrebi za prijenosom predmetnih osobnih podataka, treba utvrditi da ti različiti elementi koje je iznio sam tužitelj ne idu u prilog tezi da je potrebno saznati imena članova uključenih u sustav kako bi se otklonili njegovi navodni negativni učinci na javna sredstva.

85      Nadalje, treba izvesti iste zaključke što se tiče sudske prakse Europskog suda za ljudska prava, koji je presudio da odbijanje pristupa informacijama s osobnim podacima izabranog predstavnika nije potrebno u demokratskom društvu s obzirom na pravo novinara da dobiju i objave informacije od javnog interesa. Naime, na temelju takvog utvrđenja nije uopće moguće ocijeniti je li mjera koju zahtijeva tužitelj najprikladnija za ostvarivanje cilja koji želi postići i je li proporcionalna tom cilju.

86      Konačno, na zaključke iz točke 82. ove presude ne utječu ni argumenti prema kojima je tužitelj izričito povezao cilj koji želi postići svojim zahtjevom i potrebu za otkrivanjem javnosti svih zahtijevanih imena te nije trebao biti precizniji u svojem zahtjevu, osobito u pogledu članova koji su ujedno bili članovi predsjedništva, s obzirom na mogućnost djelomičnog otkrivanja predviđenu člankom 4. stavkom 6. Uredbe br. 1049/2001. Takvim argumentima ni na koji način nije moguće dokazati potrebu za prijenosom imena članova uključenih u sustav kao što se zahtijeva člankom 8. točkom (b) Uredbe br. 45/2001.

87      Slijedom toga, treba odbiti argumentaciju tužitelja u pogledu potrebe za prijenosom imena članova uključenih u sustav s obzirom na cilj informiranja javnosti i omogućavanja njezina sudjelovanja u raspravi o zakonitosti tog sustava, i shodno tome konstatirati da članci 11. i 42. Povelje o temeljnim pravima koji se odnose na slobodu izražavanja, odnosno na pravo na pristup dokumentima institucija i tijela Unije, nisu povrijeđeni.

88      Kao drugo, tužitelj smatra da je prijenos predmetnih osobnih podataka potreban kako bi se moglo utvrditi utječu li na glasovanje članova u pogledu sustava njihovi financijski interesi, pri čemu je otkrivanje imena svih članova uključenih u sustav jedini način na koji izabrani predstavnici mogu odgovarati javnosti za svoje postupke povezane sa sustavom.

89      Argumentacija tužitelja temelji se, u njegovu ponovnom zahtjevu, kao i u pisanim očitovanjima u postupku, na potrebi otkrivanja mogućih sukoba interesa članova.

90      Kao prvo, treba istaknuti da je Parlament u odgovoru na pitanje postavljeno na raspravi tvrdio da se otkrivanje sukoba interesa pravno ne može smatrati zakonitom namjenom obrade osobnih podataka u smislu članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 45/2001, čime je ponovio argument koji je istaknuo u odgovoru na tužbu, tada ga ne povezujući s tom odredbom. Međutim, treba utvrditi da Parlament u pobijanoj odluci nije ocijenio da prijenos imena članova uključenih u sustav predstavlja obradu podataka nespojivu sa zakonitim namjenama zbog kojih su ti podaci prikupljeni. Stoga, taj argument u svakom slučaju treba odbiti kao činjenično neutemeljen s obzirom na to da pobijana odluka nije ni na koji način utemeljena na takvom utvrđenju.

91      Kao drugo, člankom 3. stavkom 1. Kodeksa ponašanja zastupnika Europskog parlamenta u vezi s financijskim interesima i sukobima interesa propisano je:

„Sukob interesa postoji kada [član] ima osobni interes koji bi mogao neprimjereno utjecati na izvršavanje zastupničkih dužnosti. Sukob interesa ne postoji kada zastupnik uživa prednosti zbog same činjenice da je dio opće javnosti ili široke skupine ljudi.“

92      Također, može se napomenuti da, prema mišljenju Vijeća Europe, sukob interesa nastaje iz situacije u kojoj javni službenik ima osobni interes koji može utjecati ili za koji se može činiti da utječe na nepristrano i objektivno izvršavanje njegovih službenih dužnosti, pri čemu navedeni interes obuhvaća svaku pogodnost za njega, njegovu obitelj, blisku rodbinu, prijatelje i osobe ili organizacije s kojima ima ili je imao poslovne ili političke odnose, kao i svaku financijsku ili građansku odgovornost kojoj podliježe javni službenik (vidjeti članak 13. Preporuke R (2000) 10 Odbora ministara Vijeća Europe državama članicama o kodeksu ponašanja za javne službenike, donesene 11. svibnja 2000.).

93      U slučaju izabranog predstavnika, sukob interesa stoga pretpostavlja, kao što tvrdi tužitelj, da prilikom glasovanja o određenom pitanju na ponašanje izabranog predstavnika može utjecati njegov osobni interes. U ovom slučaju mogući sukob interesa sastoji se u tome da članovi kao korisnici sustava mogu glasovanjem promijeniti sustav ili izraziti stajalište o njemu na način da prednost daju osobnim interesima.

94      Međutim, kako bi se mogli otkriti mogući sukobi interesa članova prilikom odlučivanja o sustavu, potrebno je znati imena onih uključenih u taj sustav, pri čemu okolnost da je predmetni sukob interesa, kao što ističe Parlament, svojstven dužnosti člana izabrane skupštine, ne utječe na ocjenu potrebe za prijenosom osobnih podataka. Samo na temelju te okolnosti ne može se ni na koji način dokazati da namjeravani prijenos nije potreban. Stoga je takav prijenos jedina mjera koja omogućava ostvarivanje cilja koji tužitelj želi postići jer nijedna druga mjera ne može osigurati utvrđivanje članova koji se nalaze u situaciji mogućeg sukoba interesa. Stoga za potrebe primjene članka 8. točke (b) Uredbe br. 45/2001 treba smatrati da je prijenos imena članova uključenih u sustav najprikladnija mjera i da je proporcionalna za utvrđivanje mogu li interesi članova u sustavu utjecati na njihovo glasovanje (vidjeti u tom smislu presudu Dennekamp/Parlament, točka 4. supra, EU:T:2011:688, t. 30. i 34.).

95      Međutim, u ovoj fazi treba napomenuti da u ovakvoj situaciji, u kojoj se mogući sukob interesa odnosi na glasovanje članova, samo otkrivanje identiteta onih članova uključenih u sustav ne može, kao takvo, otkriti sukob interesa. Osim toga, treba utvrditi koji su članovi bili pozvani da odlučuju o sustavu prilikom glasovanja jer Parlament ističe da se u položaju mogućeg sukoba interesa mogu naći samo oni članovi uključeni u sustav koji su ujedno članovi predsjedništva, tijela koje, prema mišljenju Parlamenta, određuje način upravljanja sustavom.

96      Međutim, tužitelj u svojem ponovnom zahtjevu ne samo da je uputio na glasovanja nakon kojih je došlo do izmjena u načinu upravljanja sustavom, nego i na sva glasovanja tijekom kojih je Parlament ili neko njegovo tijelo na neki način odlučivalo o sustavu. Tako je ukazao na mogući utjecaj privatnih interesa na glasovanje članova, na položaj članova kojim oni mogu utjecati na način na koji se koriste javna sredstva u njihovu korist i na nepostojanje drugog načina osim otkrivanja javnosti imena članova uključenih u sustav da bi se otkrilo kako izabrani predstavnici koriste svoje javne ovlasti u odnosu na sustav.

97      U odgovoru na mjeru upravljanja postupkom (vidjeti točku 23. ove presude) tužitelj je Općem sudu podnio akte donesene 1. listopada 2005. kojima su, prema njegovim tvrdnjama, plenarna skupština Parlamenta, Odbor za proračunski nadzor Parlamenta i predsjedništvo uveli promjene u sustavu ili su odlučivali o njegovu upravljanju. U odnosu na plenarnu skupštinu, radi se o Odluci Europskog parlamenta 2008/497/EZ, Euratom od 24. travnja 2007. o razrješnici za izvršenje općeg proračuna Europske unije za financijsku godinu 2005., Dio I – Parlament (SL 2008., L 187, str. 1.), Odluci Europskog parlamenta 2009/185/EZ, Euratom od 22. travnja 2008. o razrješnici za izvršenje općeg proračuna Europske unije za financijsku godinu 2006., Dio I – Parlament (SL 2009., L 88, str. 1.), Odluci Europskog parlamenta 2009/628/EZ, Euratom od 23. travnja 2009. o razrješnici za izvršenje općeg proračuna Europske unije za financijsku godinu 2007., Dio I – Parlament (SL L 255, str. 1.) i Odluci Europskog parlamenta 2012/544/EU, Euratom od 10. svibnja 2012. o razrješnici za izvršenje općeg proračuna Europske unije za financijsku godinu 2010., Dio I – Parlament (SL L 286, str. 1.). U odnosu na Odbor za proračunski nadzor, radi se o nacrtu izvješća od 8. ožujka 2007. o izmjenama 1. do 21. koje se odnose na razrješnicu za izvršenje općeg proračuna Europske unije za financijsku godinu 2005., Dio I – Parlament, o informativnom dokumentu o mišljenju Odbora o proračunskoj razrješnici za financijsku godinu 2006. i o zapisniku o radu Odbora na proračunskoj razrješnici za financijsku godinu 2010. U odnosu na predsjedništvo, radi se o Odluci od 30. studenoga 2005. o upravljanju sustavom, Odluci od 19. svibnja i 9. srpnja 2008. o provedbenim mjerama vezanima uz Statut zastupnika u Europskom parlamentu (SL 2009., C 159, str. 1.), Odluci od 9. ožujka 2009. o dobrovoljnom mirovinskom fondu i Odluci od 1. travnja 2009. o dobrovoljnom mirovinskom fondu.

98      Prije svega, treba zanemariti Odluku Europskog parlamenta 2005/684/EZ, Euratom od 28. rujna 2005. o donošenju Statuta zastupnika u Europskom parlamentu (SL L 262, str. 1.), s obzirom na to da je ta odluka izvan opsega zahtjeva za pristup dokumentima koji je podnio tužitelj, a koji se odnosi, među ostalim, na popis imena članova uključenih u sustav nakon rujna 2005. Isto vrijedi i za informativni dokument o mišljenju Odbora za proračunski nadzor o proračunskoj razrješnici za financijsku godinu 2006. te za zapisnik o radu navedenog Odbora na proračunskoj razrješnici za financijsku godinu 2010., koji samo neizravno upućuju na odluke ili na glasovanja a da ih točno ne utvrđuju.

99      Osim toga, treba utvrditi da iz odgovora glavnih stranaka na mjeru upravljanja postupkom proizlazi da su četiri odluke plenarne skupštine, navedene u točki 97. ove presude, od kojih svaka sadržava odluku o davanju razrješnice predsjedniku Parlamenta za izvršenje proračuna i očitovanja sadržana u rezoluciji, bile predmet glasovanja koje se odnosi na same odluke o razrješnicama i na rezolucije. Prilikom ispitivanja na raspravi Parlament stoga nije mogao pojasniti je li se za svaku od tih odluka i rezolucija glasovalo općenito ili pojedinačno o stavcima ili prijedlozima izmjena određenih stavaka.

100    Pisana pitanja koja su postavljena Parlamentu nakon rasprave odnosila su se dakle osobito na utvrđivanje točnih načina glasovanja o gore navedenim četirima odlukama o proračunskoj razrješnici i njima priloženim četirima rezolucijama koje je donijela plenarna skupština.

101    Međutim, iz odgovora Parlamenta proizlazi da su, iako su sve četiri odluke o razrješnici koje su navedene u točki 97. ove presude i sve rezolucije koje su im priložene donesene općim glasovanjem plenarne skupštine, glasovanju o rezolucijama koje se odnose na razrješnicu za financijsku godinu 2005., koje se održalo 24. travnja 2007., glasovanju o razrješnici za financijsku godinu 2006., koje se održalo 22. travnja 2008. i glasovanju o razrješnici za financijsku godinu 2010., koje se održalo 10. svibnja 2012., prethodila pojedinačna glasovanja o posebnim izmjenama i stavcima nacrta rezolucije. Što se tiče rezolucije koja se odnosi na razrješnicu za financijsku godinu 2005., stavci 74. do 84. nacrta rezolucije, koji se odnose na sustav, bili su predmet pojedinačnih glasovanja tijekom kojih su se članovi očitovali. Što se tiče rezolucije koja se odnosi na razrješnicu za financijsku godinu 2006., stavci 70. do 73. koji se odnose na sustav, doneseni su na isti način. Isti je slučaj i u pogledu rezolucije koja se odnosi na razrješnicu za financijsku godinu 2010., u pogledu stavaka 98. i 99. nacrta rezolucije koji se odnose na sustav.

102    Iz prethodno navedenog proizlazi da su se svi članovi plenarne skupštine imali pravo izjasniti o sustavu 24. travnja 2007., 22. travnja 2008. i 10. svibnja 2012.

103    Stoga, kako bi omogućio tužitelju da ostvari cilj otkrivanja mogućih sukoba interesa članova, Parlament je trebao izvršiti prijenos imena članova uključenih u sustav koji su ujedno bili i članovi plenarne skupštine na datume navedene u točki 102. ove presude i koji su stvarno sudjelovali u glasovanju koje se održalo na te datume, a ne samo imena onih članova koji su sudjelovali u glasovanju organiziranom u skladu s postupkom poimeničnog glasovanja, predviđenim u članku 180. Poslovnika Parlamenta, kao što se može zaključiti iz napomena sadržanih u tužiteljevu očitovanju podnesenom 2. veljače 2015. Naime, bez obzira na to koji se postupak primjenjuje prilikom glasovanja o sustavu, na sve članove koji su stvarno sudjelovali u glasovanju i koji su bili uključeni u sustav mogao je utjecati interes koji imaju u tom pogledu (vidjeti točku 102. ove presude).

104    Iz prethodno navedenog proizlazi da ne treba podrobno ispitivati načine na koje su glasovali Odbor za proračunski nadzor i predsjedništvo jer su njihovi članovi ujedno i članovi plenarne skupštine.

105    Kao treće, Parlament smatra da je po prirodi stvari nemoguće utvrditi je li na članove, kada su bili pozvani odlučivati o sustavu, stvarno utjecao njihov financijski interes ili bili koji drugi zakoniti ili nezakoniti razlog, s obzirom na to da utvrđivanje članova uključenih u sustav ne bi pružilo nikakvu informaciju o subjektivnim razlozima njihova glasovanja o sustavu.

106    Međutim, pojam sukoba interesa ne upućuje samo na situaciju u kojoj javni službenik ima osobni interes koji je mogao stvarno utjecati na nepristrano i objektivno izvršavanje njegovih službenih dužnosti, u ovom slučaju dužnosti izabranog predstavnika u Parlamentu, nego i na one situacije u kojima se javnosti može činiti da utvrđeni interes utječe na nepristrano i objektivno izvršavanje službenih dužnosti. Osim toga, svrha otkrivanja javnosti mogućih sukoba interesa nije samo otkriti slučajeve u kojima je javni službenik izvršavao svoje dužnosti s ciljem zadovoljavanja svojih osobnih interesa, nego i obavijestiti javnost o opasnostima od sukoba interesa javnih službenika, kako bi oni u izvršavanju svojih službenih dužnosti djelovali nepristrano, nakon što su, s obzirom na okolnosti u kojima se nalaze, objavili da su u situaciji mogućeg sukoba interesa te poduzeli ili predložili mjere za rješavanje ili izbjegavanje navedenog sukoba. Stoga je argument Parlamenta neosnovan i treba ga odbiti jer se subjektivni razlozi glasovanja izabranog predstavnika po prirodi ne mogu provjeriti.

107    Kao četvrto, zbog istih razloga kao što su oni izneseni u točki 106. ove presude treba odbiti argument Parlamenta koji se odnosi na to da tužitelj nije dokazao postojanje rasprave o mogućim sukobima interesa članova u odnosu na sustav ili o ponašanju točno određenog člana.

108    Kao peto, iz razmatranja u točkama 91. do 106. ove presude također proizlazi da pravilo prema kojem bi iz Uredbe br. 45/2001, kako je protumačena u presudi Dennekamp/Parlament, točka 4. supra (EU:T:2011:688, t. 34. i 35.) proizlazilo da je na osobi koja zahtijeva prijenos osobnih podataka da precizno iznese elemente na temelju kojih se može zaključiti da je prijenos potreban, ne može dovesti do posljedica koje u svojoj argumentaciji navodi Parlament. 

109    Najprije, suprotno onome što tvrdi Parlament, treba utvrditi da je tužitelj objasnio razloge zbog kojih treba saznati koji su članovi uključeni u sustav, osobito što se tiče mogućnosti da se tako otkriju mogući sukobi interesa koji mogu utjecati na izvršavanje njihovih dužnosti.

110    Zatim, iako Parlament ističe da je tužitelj bio obavezan precizno iznijeti sve elemente koji dokazuju postojanje sukoba interesa kako bi utvrdio potrebu za prijenosom, treba utvrditi da se tužitelj, radi otkrivanja mogućih sukoba interesa članova prilikom glasovanja o sustavu, mogao ograničiti samo na dokazivanje da se oni nalaze u takvoj situaciji jer su istodobno članovi Parlamenta i osobe uključene u sustav. Naime, pojam sukoba interesa upućuje na situaciju u kojoj se javnosti može činiti da utvrđeni interes utječe na nepristrano i objektivno izvršavanje službenih dužnosti (vidjeti točku 106. ove presude) te stoga nije potrebno dokazivati da se predmetne dužnosti ne izvršavaju nepristrano. Konkretno, tužitelju se ne može prigovoriti to što on sam, prije zahtijevanja prijenosa imena predmetnih članova, nije utvrdio tijelo koje je u Parlamentu bilo pozvano odlučiti o sustavu i, stoga, skupinu dotičnih članova.

111    Suprotnim tumačenjem od tužitelja bi se zahtijevalo da, kao prvo, zatraži pristup dokumentima iz kojih je razvidno u kojim se tijelima glasovalo o sustavu i da, kao drugo, s obzirom na dobiveni odgovor, zatraži pristup dokumentima kojima se utvrđuju članovi koji su stvarno sudjelovali u glasovanju o tom pitanju, a zatim dokumentima kojima se utvrđuju članovi uključeni u sustav. Nijednom odredbom Uredbe br. 1049/2001 ne nalaže se podnositelju zahtjeva za pristup dokumentima institucije ili tijela Unije da slijedi takav redoslijed radnji, koji, kada je riječ o dokumentima koji sadržavaju osobne podatke, ne proizlazi ni iz primjene Uredbe br. 45/2001.

112    Kao šesto, Parlament tvrdi da se interes, s obzirom na koji se zahtijeva prijenos imena članova uključenih u sustav, temelji isključivo na ocjeni novinara koji zahtijeva pristup dokumentima, u ovom slučaju tužitelja, a ne na objektivnim razlozima. Međutim, time Parlament zanemaruje činjenicu da se tužitelj oslonio na postojanje mogućih sukoba interesa članova uključenih u sustav prilikom glasovanja o njemu, što ne predstavlja subjektivnu ocjenu određene situacije nego utvrđenje opasnosti za nepristrano i objektivno izvršavanje službenih dužnosti dotičnih članova.

113    Posljedično, iz točaka 88. do 112. ove presude proizlazi da je Parlament počinio očitu pogrešku u ocjeni time što je smatrao da tužitelj nije, s obzirom na namjeravani cilj otkrivanja mogućih sukoba interesa, dokazao potrebu za prijenosom imena članova uključenih u sustav, koji su, kao članovi plenarne skupštine, stvarno sudjelovali u glasovanjima o sustavu održanima 24. travnja 2007., 22. travnja 2008. i 10. svibnja 2012.

114    Međutim, ispitivanje tužbe treba nastaviti analizom argumenata koji se odnose na primjenu drugog kumulativnog uvjeta za prijenos osobnih podataka, koji se zahtijeva člankom 8. točkom (b) Uredbe br. 45/2001, a to je da nema razloga za pretpostaviti da bi se prijenosom imena članova plenarne skupštine uključenih u sustav koji su sudjelovali u glasovanju o tom sustavu mogli narušiti njihovi zakoniti interesi.

 Primjena uvjeta iz članka 8. točke (b) Uredbe br. 45/2001 koji se odnosi na nepostojanje zakonitog interesa zaštite privatnosti članova

115    Drugi dio tužbenog razloga podijeljen je na tri prigovora koji se podudaraju. U okviru prvog prigovora tužitelj ističe da članovi nemaju zakonit interes za zaštitu privatnosti u smislu članka 8. točke (b) Uredbe br. 45/2001 s obzirom na to da je njihovo postupanje u velikoj mjeri pod nadzorom javnosti. U okviru drugog prigovora tužitelj smatra da u pobijanoj odluci Parlament nije dokazao činjenicu da bi se otkrivanjem zahtijevanih dokumenata javnosti narušili zakoniti interesi članova. U okviru trećeg prigovora tužitelj smatra da, unatoč pravilnoj ocjeni Parlamenta da je zahtijevana informacija dio privatnog života članova, to nije dovoljno da se ona zaštiti kao zakoniti interes u smislu članka 8. točke (b) Uredbe br. 45/2001, kojim se zahtijeva odvagivanje postojećih interesa.

116    Najprije treba podsjetiti da sudska praksa zahtijeva da, nakon što je dokazana potreba za prijenosom osobnih podataka, institucija ili tijelo Unije kojem je podnesen zahtjev za pristup dokumentima koji sadržavaju takve podatke odvagne različite interese predmetnih stranaka i provjeri nema li razloga za pretpostaviti da bi se tim prijenosom mogli narušiti zakoniti interesi subjekata podataka, kao što je propisano člankom 8. točkom (b) Uredbe br. 45/2001 (vidjeti u tom smislu presude Komisija/Bavarian Lager, točka 4. supra, EU:C:2010:378, t. 78. i Dennekamp/Parlament, točka 4. supra, EU:T:2011:688, t. 30.).

117    Na temelju navedenog, institucija ili tijelo Unije kojem je podnesen zahtjev treba odbiti prijenos osobnih podataka ako utvrdi da postoji i najmanji razlog za pretpostaviti da bi se mogli narušiti zakoniti interesi subjekata podataka.

118    Kao prvo, cjelokupna argumentacija tužitelja u prilog drugom dijelu prvog tužbenog razloga temelji se na pretpostavci da zakoniti interesi članova, zbog javnog karaktera dužnosti koje obnašaju i njihova položaja, nemaju pravo na isti stupanj zaštite kao interesi osoba koje nisu javne ličnosti. Među interesima članova trebalo bi razlikovati interese iz njihova javnog života, koje prilikom odvagivanja s interesom za prijenos osobnih podataka treba zaštititi blaže nego li je to slučaj s interesima koji su dio privatnog života, a traže zaštitu.

119    Kao što priznaje Parlament, razlikovanje između javnog i privatnog života koje je u odnosu na javne ličnosti učinio tužitelj, relevantno je za utvrđivanje stupnja zaštite osobnih podataka na koju one imaju pravo u skladu s Uredbom br. 45/2001, iako njome to nije propisano. Naime, bilo bi posve neprikladno na jednak način ocjenjivati zahtjev za prijenos osobnih podataka neovisno o identitetu subjekta podataka. Javna ličnost izabrala je izlagati se trećim osobama, osobito medijima, i, putem njih, više ili manje širokoj javnosti ovisno o području na kojem djeluje, iako taj izbor ni na koji način ne podrazumijeva da za odlučivanje o prijenosu podataka koji se na nju odnose treba smatrati da se zakoniti interesi te osobe nikad ne narušavaju. Tako je javna ličnost općenito već prihvatila da se njezini određeni osobni podaci otkrivaju javnosti ili je čak poticala takvo postupanje ili je sama postupila u tom smislu. Stoga te okolnosti treba uzeti u obzir prilikom ocjene opasnosti od narušavanja zakonitih interesa javnih ličnosti u okviru primjene članka 8. točke (b) Uredbe br. 45/2001 i odvagivanja tih interesa i potrebe za zahtijevanim prijenosom osobnih podataka.

120    U tim okolnostima, kada se, kao u ovom slučaju, ocjenjuje opasnost od narušavanja zakonitih interesa članova, među kojima su nedvojbeno određeni aspekti njihova profesionalnog djelovanja, poput elemenata za izračun primanja, treba osobito uzeti u obzir vezu između predmetnih osobnih podataka, odnosno imena članova uključenih u sustav koji su sudjelovali u glasovanju o tom sustavu, i njihova mandata. Naime, mogućnost uključivanja u sustav imaju samo članovi. Tako je mandat člana Parlamenta prvi i nužan uvjet za korištenje dodatne mirovine koju sustav omogućava. Zbog tog glavnog razloga predmetni osobni podaci dio su javnog života članova.

121    S obzirom na to obilježje, koje ograničava područje primjene sustava samo na članove, okolnost da uključenost u sustav nije obvezna nego je rezultat dobrovoljnog pristupanja te stoga ne proizlazi automatski iz mandata, ili okolnost da se dodatna mirovina isplaćuje nakon isteka mandata, što proizlazi iz same prirode svake mirovine, nisu odlučujuće za uključivanje predmetnih osobnih podataka u privatni život članova. Također treba uzeti u obzir ne samo vezu s mandatom člana, nego i sve informacije o djelovanju sustava koje je dao tužitelj i koje Parlament nije osporio, nego su čak i potvrđene dokazima iz spisa, prema kojima Parlament financira dvije trećine plaćenih doprinosa, pokriva sve manjkove sustava te se obavezao nadoknaditi sve gubitke koje bi sustav mogao pretrpjeti što, prema mišljenju tužitelja, članovima uključenima u sustav osigurava zadržavanje stečenih prava na mirovinu. Radi se o elementima koji potvrđuju da predmetni osobni podaci pripadaju javnom životu članova s obzirom na to da ukazuju na značajnu financijsku i pravnu uključenost Parlamenta u sustav.

122    Treba uzeti u obzir i sudsku praksu u skladu s kojom je, s jedne strane, sustav dio pravnih rješenja čiji je cilj, u općem interesu, osigurati financijsku neovisnost članova i u skladu s kojom se, s druge strane, odluke koje u tom pogledu donose nadležna tijela Parlamenta trebaju smatrati mjerama unutarnje organizacije čija je svrha osigurati njegovo dobro djelovanje, a koje su dio javnih ovlasti koje su mu dodijeljene kako bi mogao ostvariti svoju funkciju, pri čemu su prava i obveze koje proizlaze iz sustava obuhvaćeni javnim pravom (vidjeti u tom smislu presude Purvis/Parlament, točka 26. supra, EU:T:2011:600, t. 60. i 61. i od 13. ožujka 2013., Inglewood i dr./Parlament, T‑229/11 i T‑276/11, Zb., EU:T:2013:127, t. 61.).

123    Što se tiče argumenta Parlamenta prema kojem se doprinosi sustavu odnose na privatno financijsko stanje članova, treba ga odbiti, s obzirom na vezu koja se može uspostaviti između financijskih elemenata sustava, među kojima su doprinosi, i javnog života članova. Takav zaključak vrijedi i kada je riječ o argumentu Parlamenta prema kojem treba razlikovati glasovanje članova, koje je uvijek dio njihova javnog života, i njihovu uključenost u sustav, koja je, prema njegovu mišljenju, dio privatnog života. Osim toga, prijenos imena članova uključenih u sustav omogućava samo otkrivanje njihove uključenosti u sustav a da se javnosti ne otkrivaju informacije o njihovu financijskom stanju, osobito o njihovoj imovini, ušteđevini ili instrumentima u koje su uložena sredstva uplaćena u sustav.

124    S obzirom na prethodno navedeno, treba smatrati da u odvagivanju postojećih interesa, zakoniti interesi članova uključenih u sustav, koji su povezani s njihovim javnim životom, trebaju biti predmet zaštite nižeg stupnja od zaštite koju, u skladu s logikom Uredbe br. 45/2001, uživaju interesi iz njihova privatnog života.

125    Kao drugo, treba podsjetiti da se čak i u tom okviru osobni podaci prenose samo ako nema razloga za pretpostaviti da bi se mogli narušiti zakoniti interesi subjekta podataka. Međutim, kao posljedica manjeg stupnja zaštite imena članova uključenih u sustav, veća se važnost pridaje interesima koje predstavlja namjeravani cilj prijenosa.

126    Kao što tvrdi tužitelj, otkrivanje mogućih sukoba interesa članova, što je cilj zahtijevanog prijenosa podataka, omogućava osiguravanje boljeg nadzora nad postupcima članova i djelovanjem institucije Unije koja predstavlja narode država članica, kao i poboljšavanje transparentnosti njezina djelovanja. Suprotno onome što je tvrdio Parlament na raspravi, takvi interesi mogu se zakonito uzeti u obzir prilikom odvagivanja koje je potrebno provesti na temelju članka 8. točke (b) Uredbe br. 45/2001 (vidjeti točke 61. do 63. ove presude). Stoga, s obzirom na važnost ovdje navedenih interesa, čija je svrha osigurati dobro funkcioniranje Unije razvijanjem povjerenja koje građani mogu legitimno ukazati institucijama, treba utvrditi da se prijenosom predmetnih osobnih podataka ne mogu narušiti zakoniti interesi članova uključenih u sustav, kao što su određeni u točkama 120. i 121. ove presude.

127    Odvagivanje postojećih interesa tako je moralo dovesti do odobravanja prijenosa imena članova uključenih u sustav koji su sudjelovali u glasovanju o tom sustavu jer Parlament ne može zakonito isticati postojanje pravno obvezujuće pretpostavke u korist zakonitih interesa subjekata osobnih podataka koje treba prenijeti. Ništa u tekstu članka 8. točke (b) Uredbe br. 45/2001 ne ide u prilog priznavanju takve pretpostavke jer ocjena zahtjeva za prijenosom osobnih podataka podrazumijeva odvagivanje postojećih interesa, nakon što je njegov podnositelj dokazao postojanje potrebe za prijenosom navedenih podataka (vidjeti u tom smislu presude Komisija/Bavarian Lager, točka 4. supra, EU:C:2010:378, t. 79. i Dennekamp/Parlament, točka 4. supra, EU:T:2011:688, t. 34.), a taj se uvjet tumači strogo i na način da podnositelju zahtjeva nalaže da iznese izričite i zakonite razloge kojima opravdava istaknutu potrebu. Osim toga, Parlament se pogrešno oslanja na Uredbu br. 1049/2001 kako bi opravdao postojanje takve pretpostavke, pri čemu napominje da se tom uredbom dopuštaju odstupanja od prava na transparentnost. Iako se Uredbom br. 1049/2001 stvarno predviđa izuzeće od prava na pristup dokumentima u slučaju kada bi njihovo otkrivanje moglo ugroziti privatnost i integritet pojedinca, čime bi bila primjenjiva Uredba br. 45/2001, to ni na koji način nema za posljedicu stvaranje pretpostavke u korist zakonitih interesa osoba čiji se osobni podaci štite potonjom uredbom.

128    Među ostalim argumentima Parlamenta, bespredmetna je kritika proporcionalnosti mjera koje zahtijeva tužitelj. Parlament time dovodi u pitanje potrebu za prijenosom imena članova uključenih u sustav radi ostvarivanja ciljeva koje želi postići tužitelj, a ne odvagivanje postojećih interesa.

129    Ostale argumente Parlamenta treba odbiti kao neosnovane. To se odnosi na ocjenu Parlamenta prema kojoj u slučaju prihvaćanja tužiteljevih argumenata članovi više ne bi imali pravo na poštovanje svoje privatnosti i prema kojoj bi prijenos osobnih podataka ugrozio neovisnost njihovih mandata. Takve tvrdnje nisu potkrijepljene nijednim ozbiljnim dokazom, pri čemu treba istaknuti da su informacije otkrivene prijenosom predmetnih podataka ograničene pa se ne može shvatiti zašto bi neovisnost mandata člana bila ugrožena kad bi njihova uključenost u sustav bila poznata javnosti. Isto vrijedi i za argument koji se odnosi na činjenicu da bi članovi mogli biti izloženi kritikama javnosti zbog navodnog sukoba interesa. Budući da je takav sukob svojstven dužnosti člana Parlamenta, moguće kritike već može uputiti svaka osoba koja je dio javnosti i poznaje problematiku sustava, čak i ako nije detaljno obaviještena o imenima članova koji su možda u takvom sukobu interesa. Nadalje, treba konstatirati da tužitelj iznosi takvu kritiku u različitim pisanim podnescima.

130    Stoga treba utvrditi da je Parlament počinio očitu pogrešku u ocjeni time što je smatrao da će prijenos imena članova uključenih u sustav koji su sudjelovali u glasovanju o tom sustavu narušiti njihove zakonite interese.

131    Treba nastaviti s ispitivanjem tužbe, s obzirom na to da se pogreška u ocjeni koju je počinio Parlament prilikom primjene dvaju kumulativnih uvjeta iz članka 8. točke (b) Uredbe br. 45/2001 odnosi samo na članove plenarne skupštine koji su sudjelovali u glasovanju o sustavu 24. travnja 2007., 22. travnja 2008. i 10. svibnja 2012., a ne i na članove koji su se suzdržali od glasovanja i one koji tada nisu više ili nisu još bili na dužnosti, među ostalim, zato što je njihov mandat završio prije, što uključuje one članove koji su iskoristili svoja prava na mirovinu.

 Drugi tužbeni razlog koji se temelji na nepostojanju obrazloženja

132    Tužitelj u biti ističe da je zaključak iz pobijane odluke prema kojem obveza zaštite privatnosti s obzirom na osobne podatke ima prednost pred zahtjevom transparentnosti manjkav zbog nepostojanja obrazloženja. Parlament nije objasnio zbog čega bi otkrivanje zahtijevanih dokumenata javnosti konkretno i stvarno ugrozilo privatnost članova čija se imena nalaze u tim dokumentima.

133    Treba podsjetiti da, kad predmetna institucija odluči odbiti pristup dokumentu čije se dostavljanje od nje zahtijevalo, na njoj je, u načelu, da objasni na koji bi način pristup tom dokumentu mogao konkretno i stvarno ugroziti interes zaštićen izuzećem iz članka 4. Uredbe br. 1049/2001, koje navodi ta institucija (presude Švedska/MyTravel i Komisija, točka 35. supra, EU:C:2011:496, t. 76. i od 28. ožujka 2012. Egan i Hackett/Parlament, T‑190/10, EU:T:2012:165, t. 90.). Stoga se takvo objašnjenje ne može sastojati samo od tvrdnje da bi pristup određenim dokumentima ugrozio privatnost u smislu članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 1049/2001 (gore navedena presuda Egan i Hackett/Parlament, EU:T:2012:165, t. 90.).

134    Također treba podsjetiti da odredbe Uredbe br. 45/2001, uključujući njezin članak 8., postaju u cijelosti primjenjive kad se zahtjevom na temelju Uredbe br. 1049/2001 traži pristup dokumentima koji sadržavaju osobne podatke (presude Komisija/Bavarian Lager, točka 4. supra, EU:C:2010:378, t. 63. i Dennekamp/Parlament, točka 4. supra, EU:T:2011:688, t. 26.).

135    Stoga, kad se, kao u ovom slučaju, na zahtjev za pristup dokumentima primjenjuje članak 8. točka (b) Uredbe br. 45/2001, ispitivanje postoji li konkretno i stvarno ugrožavanje interesa zaštićenih izuzećem iz članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 1049/2001 podudara se s ocjenom opasnosti od narušavanja zakonitih interesa osobe na koju se odnosi prijenos osobnih podataka, s obzirom na to da se zakoniti interesi iz članka 8. točke (b) podudaraju s privatnošću i integritetom pojedinca iz potonje odredbe Uredbe br. 1049/2001, koje prijenos tih podataka može ugroziti otkrivanjem njihovih određenih aspekata javnosti.

136    Osim toga, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da obrazloženje, koje je propisano člankom 296. UFEU‑a, mora odgovarati prirodi akta o kojemu je riječ i mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere, ali i kako bi se nadležnom sudu omogućilo provođenje nadzora. Zahtjev za obrazlaganje treba ocjenjivati prema okolnostima slučaja, osobito prema sadržaju akta, prirodi navedenih razloga i mogućem interesu adresata i drugih osoba na koje se taj akt izravno i osobno odnosi da dobiju objašnjenja. U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve činjenične i pravne okolnosti s obzirom na to da se pitanje ispunjava li obrazloženje zahtjeve iz navedenog članka 296. mora ocjenjivati ne samo s obzirom na tekst obrazloženja, nego i na njegov kontekst te na ukupnost pravnih pravila kojima se uređuje predmetno područje (vidjeti presudu od 1. veljače 2007., Sison/Vijeće, C‑266/05 P, Zb., EU:C:2007:75, t. 80. i navedenu sudsku praksu).

137    Prema mišljenju tužitelja, pobijana odluka nije obrazložena u odnosu na pitanje kako bi otkrivanje zahtijevanih dokumenata javnosti konkretno i stvarno ugrozilo privatnost članova uključenih u sustav.

138    U pobijanoj odluci Parlament je smatrao da nije proporcionalno odobriti prijenos predmetnih osobnih podataka s obzirom na težinu zakonitih interesa subjekata podataka. Izrazio je svoje mišljenje da je opseg zakonitih interesa članova sigurno manji od opsega interesa privatnih osoba koje ne djeluju javno, pri čemu je tvrdio da se u ovom slučaju primjenjuju mehanizmi zaštite predviđeni Uredbom br. 45/2001 i da članovi imaju zakoniti interes da se predmetni podaci ne otkriju javnosti, jer su dio njihova privatnog života i stoga predstavljaju zakoniti interes koji treba zaštititi kao podatke koji se odnose na njihovo osobno financijsko stanje. Prema mišljenju Parlamenta, mirovinski doprinosi i prava na mirovinu koja iz njih proizlaze uvijek su privatna pitanja, na što ne utječu mandat člana ili način financiranja sustava. Parlament je zatim ocijenio da bi se u suprotnom slučaju teza tužitelja primjenjivala na sve javne službenike. Ponovio je svoje mišljenje da prijenos predmetnih podataka, koji se temelji na općem interesu medija i javnosti u pogledu osobnog financijskog stanja članova nije proporcionalan, osim ako bi se smatralo da mediji i javnost imaju pristup svim privatnim podacima članova, čak i javnih službenika, koji podrazumijevaju javne troškove. Osporio je stajalište tužitelja da je otkrivanje zahtijevanih dokumenata javnosti prikladnije od mjera čija je svrha omogućiti javni nadzor nad javnim troškovima. Zaključio je, s obzirom na te elemente, da zakoniti interesi članova trebaju prevladati nad navodnom potrebom za prijenosom predmetnih podataka.

139    Iz pobijane odluke proizlazi da se opasnost od narušavanja zakonitih interesa članova i, stoga, njihove privatnosti, nalazi u činjenici da, s obzirom na to da su dio privatnog života članova, predmetni osobni podaci predstavljaju zakonit interes koji treba zaštititi jer se odnose na osobno financijsko stanje članova, pri čemu su mirovinski doprinosi i prava na mirovinu koja iz njih proizlaze pitanja privatne prirode. Ostale ocjene Parlamenta u okviru odvagivanja postojećih interesa, navedene u točki 138. ove presude, ne odnose se na ocjenu opasnosti od narušavanja zakonitih interesa ili privatnosti članova.

140    Međutim, budući da se ispitivanje konkretnog i stvarnog karaktera ugrožavanja interesa zaštićenog izuzećem iz članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 1049/2001 podudara s ocjenom opasnosti od narušavanja zakonitih interesa subjekta podataka predviđenom u članku 8. točki (b) Uredbe br. 45/2001, treba utvrditi da je Parlament izvršio potonju ocjenu, pri čemu je naglasio da su predmetni osobni podaci dio privatnog života članova, uživaju višu razinu zaštite na temelju navedene uredbe te ih stoga treba zaštititi kao zakonite interese. Napomenuo je da su doprinosi za mirovinski sustav i prava na mirovinu koja iz njih proizlaze privatna pitanja, neovisno o predmetnom sustavu i načinu na koji se on financira, da se mirovina koja proizlazi iz sustava isplaćuje nakon završetka mandata i da članovi trebaju uplatiti značajan osobni financijski doprinos koji im Parlament ne nadoknađuje.

141    Točno je da je obrazloženje Parlamenta u pobijanoj odluci prilično sažeto, ali omogućava i adresatu odluke i Općem sudu da shvate razloge zbog kojih je Parlament došao do zaključka da bi postojala opasnost od narušavanja zakonitih interesa članova kad bi se odobrio prijenos predmetnih osobnih podataka. Budući da takva ocjena nužno obuhvaća ocjenu opasnosti od konkretnog i stvarnog ugrožavanja privatnosti i integriteta članova, prilično manjkavu argumentaciju tužitelja treba, posljedično, odbiti.

142    Slijedom toga, valja odbiti drugi tužbeni razlog.

143    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je tužba bespredmetna u dijelu u kojem se zahtijeva pristup imenima 65 članova uključenih u sustav, tužiteljâ u predmetima u kojima su doneseni rješenje Albertini i dr. i Donnelly/Parlament, točka 25. supra (EU:T:2010:519) i presuda Purvis/Parlament, točka 26. supra (EU:T:2011:600), da treba poništiti pobijanu odluku u dijelu u kojem je Parlament odbio pristup imenima članova uključenih u sustav koji su, kao članovi plenarne skupštine, stvarno sudjelovali u glasovanju o sustavu 24. travnja 2007., 22. travnja 2008. i 10. svibnja 2012. te da u preostalom dijelu tužbu treba odbiti.

 Troškovi

144    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Međutim, u skladu sa stavcima 2. i 3. istog članka, Opći sud može podijeliti troškove ili odlučiti da svaka stranka snosi vlastite troškove ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima.

145    Budući da Parlament u bitnom dijelu nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje vlastitih troškova, kao i triju četvrtina troškova tužitelja. Tužitelj će snositi jednu četvrtinu svojih troškova.

146    Na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika, institucije i države članice koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. U ovom slučaju ENZP, Republika Finska i Kraljevina Švedska snosit će vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (peto vijeće),

proglašava i presuđuje:

1.      Obustavlja se postupak o zahtjevu za poništenje odluke Parlamenta A (2012) 13180 od 11. prosinca 2012. kojom se Gert‑Janu Dennekampu odbija pristup određenim dokumentima o osiguranju određenih članova Parlamenta u dodatnom mirovinskom sustavu, u dijelu u kojem se navedenom odbija pristup imenima 65 članova Parlamenta, tužiteljâ u predmetima u kojima su doneseni rješenje od 15. prosinca 2010., Albertini i dr. i Donnelly/Parlament (T‑219/09 i T‑326/09, Zb., EU:T:2010:519), i presuda od 18. listopada 2011., Purvis/Parlament (T‑439/09, Zb., EU:T:2011:600).

2.      Odluka A (2012) 13180 poništava se u dijelu u kojem se odbija pristup imenima članova uključenih u dodatni mirovinski sustav, koji su, kao članovi plenarne skupštine Parlamenta, stvarno sudjelovali u glasovanju o tom dodatnom mirovinskom sustavu 24. travnja 2007., 22. travnja 2008. i 10. svibnja 2012.

3.      U preostalom dijelu tužba se odbija.

4.      Parlament će snositi vlastite troškove i tri četvrtine troškova Gert‑Jana Dennekampa.

5.      Gert‑Jan Dennekamp snosit će jednu četvrtinu vlastitih troškova.

6.      Europski nadzornik za zaštitu podataka (ENZP), Republika Finska i Kraljevina Švedska snosit će vlastite troškove.

Dittrich Schwarcz Tomljenović

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 15. srpnja 2015.

Potpisi

* Jezik postupka: engleski