PRESUDA SUDA (četvrto vijeće)
9. siječnja 2015.(*)(i)
„Prethodni postupak – Hitni prethodni postupak – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Nadležnost, priznavanje i izvršenje odluka u bračnim stvarima i stvarima koje se odnose na roditeljsku odgovornost – Otmica djeteta – Uredba (EZ) br. 2201/2003 – Članak 11. stavci 7. i 8.“
U predmetu C‑498/14 PPU,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Cour d’appel de Bruxelles (Belgija), odlukom od 7. studenoga 2014., koju je Sud zaprimio 10. studenoga 2014., u postupku
RG
protiv
SF,
SUD (četvrto vijeće),
u sastavu: L. Bay Larsen (izvjestitelj), predsjednik vijeća, K. Jürimaë, J. Malenovský, M. Safjan i A. Prechal, suci,
nezavisni odvjetnik: N. Jääskinen,
tajnik: V. Tourrès, administrator,
uzimajući u obzir zahtjev nacionalnog suda od 7. studenoga 2014., koji je Sud zaprimio 10. studenoga 2014., da se o zahtjevu za prethodnu odluku odlučuje u hitnom postupku, u skladu s člankom 107. Poslovnika Suda,
uzimajući u obzir odluku četvrtog vijeća od 18. studenoga 2014. o prihvaćanju tog zahtjeva,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 11. prosinca 2014.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za belgijsku vladu, C. Pochet, J.-C. Halleux i L. Van den Broeck, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, M. Wilderspin, u svojstvu agenta,
nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 11. stavaka 7. i 8. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000 (SL L 338, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 133., u daljnjem tekstu: Uredba).
2 Zahtjev je podnesen u okviru spora koji RG vodi protiv SF, u vezi s roditeljskom odgovornosti prema njihovu sinu TE, koji se nalazi u Poljskoj sa SF.
Pravni okvir
Haška konvencija iz 1980.
3 Člankom 3. Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece, sklopljene 25. listopada 1980. u Haagu (u daljnjem tekstu: Haška konvencija iz 1980.), propisano je:
„Odvođenje ili zadržavanje djeteta smatrat će se nezakonitim:
a) ako predstavlja povredu prava na brigu [skrb] što ga je dobila osoba, institucija ili bilo koje drugo tijelo, kolektivno ili pojedinačno, po zakonu države u kojoj je dijete bilo stalno nastanjeno [imalo uobičajeno boravište] prije odvođenja ili zadržavanja; i
b) ako su se u vrijeme odvođenja ili zadržavanja ta prava ostvarivala kolektivno ili pojedinačno, ili bi se bila ostvarivala da nije došlo do odvođenja ili zadržavanja.
Prava na brigu [skrb] spomenuta u točki (a) stavka 1. mogu se steći, prije svega, provedbom zakona ili na temelju sudske ili upravne odluke, ili na temelju sporazuma koji ima pravni učinak prema pravu dotične države.“
4 Člankom 12. navedene konvencije određeno je:
„Ako je dijete nezakonito odvedeno ili zadržano u smislu članka 3., a na dan početka postupka pred sudskim ili upravnim organom države ugovornice u kojoj se dijete nalazi proteklo je manje od jedne godine od dana nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, takav nadležni organ naređuje momentalni povratak [predaju] djeteta.
[...]“
5 Člankom 13. Haške konvencije iz 1980. propisano je:
„Bez obzira na odredbe prethodnog članka, sudski ili upravni organ države kojoj se zahtjev upućuje nije dužan narediti povratak [predaju] djeteta ako osoba, institucija ili drugo tijelo koje se suprotstavlja njegovu povratku [predaji] utvrdi:
a) da osoba, institucija ili drugo tijelo koje se brine o ličnosti djeteta nije stvarno ostvarivalo pravo na skrb u vrijeme odvođenja ili zadržavanja, ili da se suglasilo ili naknadno pristalo na odvođenje ili zadržavanje;
b) da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak [predaja] izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili na drugi način doveo dijete u nepovoljan položaj.
[...]“
6 Haška konvencija iz 1980. stupila je na snagu 1. prosinca 1983. Sve države članice Europske unije njezine su ugovorne stranke.
Pravo Unije
7 Uvodne izjave 12., 17., 18. i 33. Uredbe glase:
„(12) Nadležnost u predmetima povezanim s roditeljskom odgovornošću, utvrđena ovom Uredbom, temelji se u svjetlu zaštite interesa djeteta, posebno na kriteriju blizine. To znači da bi u prvome redu trebala biti nadležna država članica u kojoj dijete ima uobičajeno boravište, osim u određenim slučajevima mijenjanja djetetova boravišta ili u skladu sa sporazumom između nositelja roditeljske odgovornosti.
[...]
(17) U slučajevima nezakonitog odvođenja ili zadržavanja djeteta, predaja djeteta trebala bi se postići bez odlaganja, pa bi se u tu svrhu i dalje primjenjivala Haška konvencija [od 25. listopada 1980.], dopunjena odredbama ove Uredbe, posebno njezin članak 11. Sudovi države članice u koju je dijete nezakonito odvedeno ili u kojoj se ono nalazi trebali bi biti u mogućnosti suprotstaviti se njegovoj predaji u posebnim, opravdanim slučajevima. Unatoč tome, takva odluka trebala bi biti zamijenjena naknadnom odlukom suda države članice u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište prije njegova nezakonitog odvođenja ili zadržavanja. Ako je posljedica takve odluke predaja djeteta, za njegovu predaju nije potreban nikakav poseban postupak priznavanja i izvršenja te presude u državi članici u koju je dijete odvedeno ili u kojoj je zadržano.
(18) Ako je sud odlučio da se dijete ne predaje na temelju članka 13. Haške konvencije, o tome bi trebao obavijestiti nadležni sud ili središnje tijelo države članice u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište prije njegova nezakonitog odvođenja ili zadržavanja. Taj sud ili središnje tijelo te države članice, osim ako je pred njima već pokrenut postupak, o tome bi trebali obavijestiti stranke. Ova obveza ne bi trebala spriječiti središnje tijelo da i ono o tome obavijesti odgovarajuća javna tijela, u skladu s nacionalnim pravom.
[...]
(33) Ova Uredba priznaje temeljna prava i poštuje načela Povelje o temeljnim pravima Europske unije [u daljnjem tekstu: Povelja]. Ona posebno nastoji osigurati poštovanje temeljnih prava djeteta, opisanih u članku 24. [Povelje].“
8 Člankom 1. stavcima 1. i 2. Uredbe propisano je:
„1. Ova se Uredba primjenjuje, bez obzira na prirodu suda, u građanskim stvarima koje se odnose na:
[...]
b) dodjelu, izvršavanje, prijenos, ograničenje ili oduzimanje roditeljske odgovornosti
2. Stvari iz stavka 1. točke (b) mogu se odnositi na:
a) pravo na roditeljsku skrb i pravo na kontakt s djetetom;
[...]“
9 U skladu s člankom 2. Uredbe:
„U svrhe ove Uredbe:
1. izraz ,sud’ označava sva tijela u državama članicama nadležna u stvarima koje pripadaju u područje primjene ove Uredbe, u skladu s odredbama članka 1.;
[...]
7. izraz ,roditeljska odgovornost’ označava prava i obveze koje se odnose na dijete ili njegovu imovinu, koja su sudskom odlukom dodijeljena fizičkoj ili pravnoj osobi, primjenom prava ili sporazumom s pravnim učinkom. Ovaj izraz uključuje i prava roditeljske skrbi i odgoja djeteta te prava na kontakt s djetetom;
8. izraz ,nositelj roditeljske odgovornosti’ označava svaku osobu koja ima roditeljsku odgovornost prema djetetu;
9. izraz ,pravo na skrb’ uključuje prava i obveze koji se odnose na roditeljsku skrb nad djetetom, a posebno na pravo određivanja djetetova boravišta;
10. izraz ,pravo na kontakt’ označava posebno pravo da se dijete, na ograničeno vrijeme, odvede na mjesto koje nije njegovo uobičajeno boravište;
11. izraz ,nezakonito odvođenje ili zadržavanje’ označava odvođenje ili zadržavanje djeteta ako:
(a) je riječ o kršenju prava na skrb stečenog sudskom odlukom ili primjenom prava ili sporazumom s pravnim učinkom u skladu s pravom države članice u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije njegova odvođenja ili zadržavanja;
i
(b) pod uvjetom da su, u trenutku odvođenja ili zadržavanja, prava na skrb bila izvršavana, bilo zajednički ili samostalno, ili bi bila izvršavana, ali u svrhe odvođenja ili zadržavanja. Smatra se da se pravo na skrb zajednički koristi kada, u skladu sa sudskom odlukom ili primjenom prava, jedan nositelj roditeljske odgovornosti ne može odlučivati o djetetovu boravištu bez pristanka drugog nositelja roditeljske odgovornosti.“
10 Člankom 8. Uredbe, naslovljenim „Opća nadležnost“, predviđeno je:
„1. Sudovi države članice nadležni su u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću prema djetetu koje ima uobičajeno boravište u državi članici u trenutku pokretanja postupka.
2. Stavak 1. podložan je primjeni odredaba članaka 9., 10. i 12.“
11 Slijedom toga, člankom 11. Uredbe, naslovljenim „Predaja djeteta“, određeno je:
„1. Ako osoba, ustanova ili tijelo koje ima pravo na skrb od nadležnih tijela u državi članici zatraži donošenje sudske odluke na temelju Haške konvencije od 25. listopada 1980. o građanskim aspektima međunarodne otmice djece (dalje u tekstu: ,Haška konvencija iz 1980.’), kako bi postiglo predaju djeteta koje je nezakonito odvedeno ili zadržano u državi članici koja nije država članica u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije njegova nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, primjenjuju se stavci 2. do 8.
[...]
3. Sud kojemu je podnesen zahtjev za predaju djeteta iz stavka 1. djeluje što je moguće brže u postupku na temelju zahtjeva, koristeći najbrži raspoloživi postupak u skladu s nacionalnim pravom.
Ničime ne dovodeći u pitanje odredbe podstavka 1., osim ako to sprečavaju izuzetne okolnosti, sud donosi odluku najkasnije šest tjedana od dana podnošenja zahtjeva.
[...]
6. Ako je sud donio odluku da se dijete ne predaje, u skladu s člankom 13. Haške konvencije iz 1980., sud mora odmah, izravno ili putem svojega središnjega tijela, poslati presliku sudske odluke kojom je određeno da se dijete ne predaje i odgovarajuća pismena, posebno prijepis zapisnika sa saslušanja pred sudom, nadležnom sudu ili središnjem tijelu države članice u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije njegova nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, u skladu s odredbama nacionalnog prava. Sud sva navedena pismena mora primiti u roku od mjesec dana od datuma donošenja sudske odluke kojom je određeno da se dijete ne predaje.
7. Osim u slučaju da je jedna od stranaka pred sudovima države članice u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije njegova nezakonitog odvođenja ili zadržavanja već pokrenula postupak, sud ili središnje tijelo koje prima informacije iz stavka 6. mora o njima obavijestiti stranke i pozvati ih da podnesu prijedloge sudu, u skladu s nacionalnim pravom, u roku od tri mjeseca od datuma obavijesti, kako bi sud mogao razmatrati pitanje skrbi nad djetetom.
Ne dovodeći u pitanje postupovna pravila sadržana u ovoj Uredbi, sud zaključuje predmet ako nije primio nikakve prijedloge u navedenom roku.
8. Neovisno o sudskoj odluci kojom je određeno da se dijete ne predaje, u skladu s člankom 13. Haške konvencije, svaka kasnija sudska odluka kojom se zahtijeva predaja djeteta, koju donese sud nadležan u skladu s ovom Uredbom, izvršiva je u skladu s odredbama dijela 4. poglavlja III., s ciljem osiguranja predaje djeteta.“
12 Članak 15. Uredbe, naslovljen „Prijenos nadležnosti na sud koji je primjereniji za rješavanje“, u stavku 1. predviđa:
„Iznimno, sudovi države članice koji imaju stvarnu nadležnost mogu, ako smatraju da bi sud druge države članice, s kojom je dijete posebno povezano, mogao bolje rješavati predmet, ili neki posebni dio predmeta, i ako je to u interesu djeteta:
(a) zastati s rješavanjem predmeta ili dijela predmeta i pozvati stranke da podnesu zahtjev sudu te države članice u skladu sa stavkom 4.; ili
(b) zahtijevati od suda druge države članice da se proglasi nadležnim u skladu sa stavkom 5.“
Belgijsko pravo
13 Člankom 1322. decies Zakona o sudovima, kako je izmijenjen Zakonom od 30. srpnja 2013. kojim je uspostavljen obiteljski sud (u daljnjem tekstu: Zakon o sudovima) propisano je:
„§ 1. Odluka o zadržavanju djeteta donesena u inozemstvu kao i popratna dokumentacija, proslijeđena središnjem belgijskom tijelu u skladu s člankom 11. stavkom 6. Uredbe Vijeća iz članka 1322. bis 3°, šalje se preporučenom pošiljkom tajništvu prvostupanjskog suda koji se nalazi u mjestu sjedišta drugostupanjskog suda na čijem je području dijete imalo uobičajeno boravište netom prije svojeg nezakonitog odvođenja ili zadržavanja.
§ 2. Odmah po primitku dokumentacije, a najkasnije u roku od tri radna dana, tajnik sudskom obavijesti obavještava stranke i državno odvjetništvo o informacijama iz članka 11. stavka 7. Uredbe Vijeća iz § 1. Sudska obavijest sadrži sljedeće napomene:
1° tekst članka 11. Uredbe Vijeća iz članka 1322. bis 3°;
2° poziv strankama da tajniku predaju zahtjeve u roku od tri mjeseca od obavijesti. Podnošenjem tih zahtjeva pokreće se postupak pred obiteljskim sudom prvog stupnja.
§ 3. Ako barem jedna stranka podnese zahtjeve, tajnik odmah poziva stranke na prvo ročište.
§ 4. Pokretanjem postupka pred obiteljskim sudom prekidaju se drugi pokrenuti sudski postupci koji se odnose na spor o roditeljskoj odgovornosti ili povezani spor.
§ 5. Ako stranke sudu ne podnesu zahtjeve u roku predviđenom u § 2. 2., obiteljski sud donosi rješenje kojim se to utvrđuje, koje tajnik dostavlja strankama, središnjem tijelu i državnom odvjetništvu.
§ 6. Odlukom koja se odnosi na pitanje skrbi nad djetetom, donesenom na temelju članka 11. stavka 8. Uredbe Vijeća iz § 1., može se, na zahtjev jedne od stranaka, odlučiti i o pravu na kontakt, ako se njome određuje predaja djeteta u Belgiju.
§ 7. Odluku iz § 6. tajnik sudskom obavijesti dostavlja strankama, državnom odvjetništvu i središnjem belgijskom tijelu.
§ 8. Središnje belgijsko tijelo jedino je ovlašteno osigurati prosljeđivanje odluke i popratne dokumentacije nadležnim tijelima države u kojoj je donesena odluka o zadržavanju.
§ 9. U svrhu primjene članka 11. stavaka 7. i 8. Uredbe Vijeća iz § 1., provodi se saslušanje djeteta u skladu s člankom 42. stavkom 2. točkom (a) spomenute uredbe i Uredbe Vijeća (EZ) br. 1206/2001 od 28. svibnja 2001. o suradnji između sudova država članica u izvođenju dokaza u građanskim ili trgovačkim stvarima.“
Glavni postupak i prethodno pitanje
14 TE je dijete rođeno u Poljskoj 21. prosinca 2011. iz veze poljske državljanke SF i britanskog državljanina s boravištem u Belgiji, osobe RG.
15 Majka [SF] i dijete tijekom srpnja i kolovoza 2012., kad je dijete bilo staro sedam mjeseci, nastanili su se u Bruxellesu (Belgija). Od tog trenutka dijete je živjelo s majkom i redovito je viđalo oca.
16 Otac i majka u kolovozu 2013. sudjelovali su u lokalnom postupku mirenja s ciljem postizanja sporazuma o smještaju djeteta, ali nikakav sporazum nije postignut.
17 Dana 16. listopada 2013. majka je obavijestila oca da s djetetom putuje na praznike u Poljsku.
18 Tužbom podnesenom 18. listopada 2013. otac je pokrenuo postupak pred Tribunal de la jeunesse de Bruxelles (sud za mladež u Bruxellesu) kojim traži donošenje odluke o načinima izvršavanja roditeljske skrbi i o smještaju djeteta.
19 Dana 23. listopada 2013. otac je pokrenuo postupak i pred sucem privremene pravne zaštite, podnošenjem hitnog i privremenog zahtjeva kojim traži određivanje sekundarnog smještaja djeteta kod sebe.
20 Kad je otac shvatio da majka nema namjeru vratiti se u Belgiju sa zajedničkim djetetom, preinačio je svoje zahtjeve pred sucem privremene pravne zaštite i pred Tribunal de la jeunesse de Bruxelles te je tražio, među ostalim, isključivu roditeljsku skrb, glavni smještaj djeteta te zabranu majci da s djetetom napušta belgijsko državno područje. Majka je osporila međunarodnu nadležnost belgijskih sudova, tražeći primjenu članka 15. Uredbe i upućivanje predmeta poljskim sudovima, s obzirom na to da s tom državom postoji posebna povezanost zbog toga što dijete boravi u Poljskoj i ondje je upisano u vrtić.
21 Rješenjem od 19. prosinca 2013. sudac privremene pravne zaštite proglasio se nadležnim te je privremeno i u interesu hitnosti prihvatio očeve zahtjeve.
22 Presudom od 26. ožujka 2014. Tribunal de la jeunesse de Bruxelles, nakon što je potvrdio svoju nadležnost, presudio je da će roditeljsku skrb izvršavati zajednički oba roditelja, majci je povjerio glavni smještaj djeteta, a ocu privremeno dodijelio sekundarni smještaj svaki drugi vikend, s time da je na njemu da putuje u Poljsku.
23 Smatrajući da je tom presudom potvrđeno nezakonito odvođenje zajedničkog djeteta u Poljsku i pravno osnaženo takvo postupanje, otac je podnio žalbu protiv te presude pred Cour d’appel de Bruxelles tražeći, kao glavni zahtjev, isključivo izvršavanje roditeljske skrbi nad djetetom.
24 Usporedno s meritornim postupkom pred belgijskim sudovima, otac je 20. studenoga 2013. središnjem belgijskom tijelu podnio zahtjev kojim traži hitnu predaju djeteta u Belgiju, prema postupku predaje predviđenom Haškom konvencijom iz 1980.
25 Dana 13. veljače 2014. Okružni sud u Płońsku (Poljska) utvrdio je nezakonito majčino odvođenje djeteta i postojanje uobičajenog djetetova boravišta u Belgiji prije tog odvođenja. Sud je ipak donio odluku o zadržavanju djeteta na temelju članka 13. točke (b) Haške konvencije iz 1980.
26 Središnje belgijsko tijelo, koje je od središnjeg poljskog tijela zaprimilo primjerak spomenute odluke o zadržavanju i relevantnu dokumentaciju, 10. travnja 2014. predalo je taj spis tajništvu Tribunal de première instance francophone de Bruxelles, koji je pozvao stranke da podnesu zahtjeve. Podnošenjem očeva zahtjeva pred tim sudom 9. srpnja 2014. pokrenut je postupak pred predsjednikom Tribunal de première instance francophone de Bruxelles, nadležnim za pitanja skrbi nad djetetom u smislu članka 11. stavaka 6. i 7. Uredbe, na temelju članka 1322. decies Zakona o sudovima, u verziji koja je bila važeća prije stupanja na snagu zakona od 30. srpnja 2013. kojim je uspostavljen obiteljski sud. Na temelju članka 1322. decies Zakona o sudovima, pokretanjem postupka pred obiteljskim sudom prekidaju se drugi pokrenuti sudski postupci koji se odnose na spor o roditeljskoj odgovornosti ili povezani spor. Nakon stupanja na snagu spomenutog zakona, izvršena je nova dodjela predmeta Tribunal de la famille de Bruxelles.
27 Djelomičnom presudom zbog ogluhe majke, donesenom 30. srpnja 2014., Cour d’appel de Bruxelles potvrdio je presudu koju je donio Tribunal de la jeunesse de Bruxelles u dijelu u kojem je utvrđena međunarodna nadležnost belgijskog suda za meritorno odlučivanje o pitanjima vezanim uz roditeljsku odgovornost. S druge strane, utvrdivši da su stranke u međuvremenu predsjedniku Tribunal de première instance francophone de Bruxelles podnijele zahtjev utemeljen na članku 11. stavcima 6. i 7. Uredbe, spomenuti Cour d’appel prekinuo je postupak o meritumu te zatražio od središnjeg belgijskog tijela da u spis postupka koji se pred njim vodi uloži cijeli spis koji je to tijelo, na temelju članka 1322. decies Zakona o sudovima, predalo tajništvu Tribunal de première instance francophone de Bruxelles. Naposljetku, čekajući ishod postupka iz članka 11. stavaka 6. do 8. koji se pred tim sudom vodi, Cour d’appel de Bruxelles privremenom odlukom odredio je majci da ocu priopći adresu novog mjesta u kojem boravi s djetetom te je odredio načine izvršavanja prava na kontakt oca s djetetom.
28 Budući da je majka odbila priopćiti adresu na kojoj boravi s djetetom, otac nije mogao ostvarivati svoje pravo na kontakt koje mu je sud dodijelio.
29 Usporedno s postupcima koje je u Belgiji vodio otac, majka je u Poljskoj pokrenula različite sudske postupke vezane uz roditeljsku odgovornost. Poljski sudovi, nakon što su utvrdili da je pred belgijskim sudom ranije pokrenut postupak te da je taj sud priznao svoju međunarodnu nadležnost, oglasili su se nenadležnima za postupanje u tom predmetu.
30 Konačnom odlukom objavljenom 8. listopada 2014. Tribunal de la famille de Bruxelles uputio je predmet Cour d’appel de Bruxelles, uz obrazloženje da je otac pokrenuo postupak pred belgijskim sudovima prije nezakonitog odvođenja djeteta u smislu članka 11. stavka 7. Uredbe te da je pred spomenutim Cour d’appel bila u tijeku rasprava o meritumu.
31 Cour d’appel de Bruxelles ocjenjuje da se prema belgijskom pravu ne može smatrati da je pred njime odlukom Tribunal de la famille de Bruxelles od 8. listopada 2014. o upućivanju predmeta pokrenut postupak iz članka 11. stavaka 6. do 8. Uredbe. Naime, spomenuti sud smatra da se pred njime takav postupak može pokrenuti samo žalbom koju stranka podnese protiv takve odluke.
32 Taj se sud pita je li, vodeći računa o zahtjevima kratkotrajnosti i učinkovitosti kojima postupak iz članka 11. stavaka 6. do 8. Uredbe mora udovoljavati, stavku 7. tog članka protivno da se u skladu s pravom jedne države članice specijaliziranom sudu dodijeli isključiva nadležnost za postupanje u takvom predmetu te istom prigodom odredi prekid svih sudskih postupaka o roditeljskoj skrbi počevši od trenutka pokretanja postupka pred spomenutim sudom.
33 Slijedom toga, Cour d’appel de Bruxelles smatra potrebnim obratiti se Sudu s prethodnim pitanjem o tumačenju članka 11. stavaka 7. i 8. Uredbe, kako bi mogao odrediti nadležni belgijski sud na temelju prava Unije te osobito kako bi mogao odlučiti je li spomenuti Cour d’appel, pred kojim je pokrenut meritorni postupak o roditeljskoj odgovornosti, nadležan odlučivati o postupku iz članka 11. stavaka 6. do 8. Uredbe.
34 U tim je okolnostima Cour d’appel de Bruxelles odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Mogu li se odredbe članka 11. stavaka 7. i 8. Uredbe tumačiti na način da im je protivno da država članica:
– u slučajevima otmice djeteta koju počini jedan od roditelja daje prednost specijalizaciji sudova za postupke predviđene tim odredbama, čak i ako je pred nekim sudom već pokrenut meritorni postupak o roditeljskoj odgovornosti prema djetetu?
– sudu pred kojim je pokrenut meritorni postupak o roditeljskoj odgovornosti prema djetetu oduzme nadležnost za odlučivanje o skrbi nad djetetom, iako je on u skladu s međunarodnim i nacionalnim pravom nadležan odlučivati o pitanjima roditeljske odgovornosti prema djetetu?“
Hitni prethodni postupak
35 Cour d’appel de Bruxelles zatražio je da se o zahtjevu za prethodnu odluku odlučuje u hitnom postupku predviđenom u članku 107. Poslovnika Suda, zbog razloga iznimne hitnosti glavnog postupka. Naime, taj se postupak odnosi na izvršavanje roditeljske skrbi i skrbi nad djetetom u kontekstu u kojem postoji rizik nepopravljivog narušavanja odnosa između oca i sina, s obzirom na to da potonji trenutačno nema kontakata s ocem.
36 Kao prvo, valja utvrditi da se zahtjev za prethodnu odluku odnosi na tumačenje Uredbe, donesene osobito na temelju članka 61. točke (c) UEZ‑a, sada članak 67. UFEU‑a, koji se nalazi unutar Glave V. trećeg dijela UFEU‑a, koja se odnosi na područje slobode, sigurnosti i pravde, slijedom čega taj zahtjev ulazi u područje primjene hitnog postupka predviđenog člankom 107. Poslovnika.
37 Kao drugo, iz odluke o upućivanju prethodnog pitanja proizlazi da SF odbija postupiti u skladu s presudom Cour d’appel de Bruxelles od 30. srpnja 2014. kojom mu je taj sud, s jedne strane, naložio da u roku od 8 dana od dostave spomenute presude priopći osobi RG adresu novog mjesta u kojem boravi s djetetom i, s druge strane, odlučio da će RG izvršavati svoje pravo na kontakt s TE svaki treći vikend, osim u slučaju drukčijeg sporazuma između stranaka.
38 U tom pogledu valja istaknuti da se ovaj predmet odnosi na dijete u dobi od tri godine, koje je odvojeno od oca više od godinu dana. Slijedom toga, produljenje trenutačne situacije, koju usto karakterizira i velika udaljenost između očeva i djetetova boravišta, moglo bi ozbiljno naštetiti budućem odnosu djeteta s njegovim ocem.
39 U takvim okolnostima četvrto vijeća Suda, na temelju članka 108. Poslovnika, na prijedlog suca izvjestitelja, nakon što je saslušalo nezavisnog odvjetnika, odlučilo je prihvatiti zahtjev nacionalnog suda da se o zahtjevu za prethodnu odluku odlučuje u hitnom postupku.
O prethodnom pitanju
40 Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 11. stavke 7. i 8. Uredbe tumačiti na način da im je protivno da država članica nadležnost za razmatranje pitanja predaje djeteta ili skrbi nad djetetom u okviru postupka predviđenog tim odredbama dodijeli specijaliziranom sudu, čak i ako je pred nekim sudom već pokrenut meritorni postupak o roditeljskoj odgovornosti prema djetetu.
41 Valja upozoriti da cilj Uredbe nije ujednačiti materijalna i postupovna pravna pravila različitih država članica. Međutim, primjena tih nacionalnih pravila ne smije narušavati njezin koristan učinak (vidjeti u tom smislu presudu Rinau, C‑195/08 PPU, EU:C:2008:406, t. 82.).
42 U ovom kontekstu treba također istaknuti da iz uvodne izjave 33. Uredbe proizlazi da ona priznaje temeljna prava i poštuje načela Povelje, a posebno nastoji osigurati poštovanje temeljnih prava djeteta, opisanih u članku 24. Povelje, osobito prava na održavanje redovitog osobnog odnosa i izravan kontakt s obama roditeljima (vidjeti u tom smislu presudu McB, C‑400/10 PPU, EU:C:2010:582, t. 60.).
43 U skladu s člankom 11. stavkom 6. Uredbe, ako u slučaju otmice djeteta sud donese odluku da se dijete ne predaje, u skladu s člankom 13. Haške konvencije iz 1980., on presliku sudske odluke kojom je određeno da se dijete ne predaje i relevantnu dokumentaciju mora odmah poslati nadležnom sudu ili središnjem tijelu države članice u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije svojeg nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, u skladu s odredbama nacionalnog prava. Valja naglasiti da izričito upućivanje na nacionalno pravo posebice upućuje na to da država članica u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije nezakonitog odvođenja ili zadržavanja treba, poštujući ciljeve Uredbe, odrediti sud nadležan za odlučivanje o pitanju predaje djeteta, nakon odluke o zadržavanju donesene u državi članici u koju je dijete odvedeno nakon otmice.
44 Kad je riječ o članku 11. stavku 7. Uredbe, njime je predviđeno da, kad je donesena odluka o zadržavanju, osim u slučaju da je jedna od stranaka pred sudovima države članice u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije njegova nezakonitog odvođenja ili zadržavanja već pokrenula postupak, sud ili središnje tijelo koje prima informacije vezane uz tu sudsku odluku mora o njima obavijestiti stranke i pozvati ih da podnesu prijedloge sudu, kako bi sud mogao razmotriti pitanje skrbi nad djetetom. Međutim, ni ta odredba Uredbe ni njezin članak 11. stavak 6. ne određuju nacionalni sud nadležan za razmatranje pitanja skrbi nad djetetom nakon što je donesena odluka o zadržavanju. Rečeno vrijedi i za stavak 8. tog članka.
45 U tom pogledu – iako u skladu s člankom 11. stavkom 7. Uredbe taj sud ili središnje tijelo moraju strankama dostaviti, među ostalim, presliku odluke o zadržavanju donesene na temelju članka 13. Haške konvencije iz 1980., kako bi omogućili, ako to bude potrebno, razmatranje pitanja skrbi nad djetetom, osim u slučaju da je jedna od stranaka pred sudovima države članice u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije njegova nezakonitog odvođenja ili zadržavanja već pokrenula postupak – pitanje može li, u slučaju da je takav postupak pokrenut, sud koji je država članica odredila kao nadležan za to razmatranje svoju nadležnost ustupiti drugim sudovima iste države jest pitanje nacionalnog prava.
46 Naime, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 60. svojeg stajališta, članak 11. stavak 7. Uredbe nije odredba kojom se određuje nadležni sud, već više odredba tehničke naravi čiji je primarni cilj određivanje načina obavještavanja o informacijama vezanima uz odluku o zadržavanju.
47 Usto možemo podsjetiti da se, u skladu s ustaljenom praksom Suda, iz članka 11. stavka 7. Uredbe ne može izvesti zaključak da odluka o skrbi nad djetetom nužno predstavlja preduvjet možebitnog donošenja odluke kojom se određuje predaja djeteta. Naime, ta zadnjenavedena privremena odluka služi i za ostvarenje cilja upravnih i sudskih postupaka, odnosno reguliranje djetetove situacije (vidjeti u tom smislu, presudu Povse, C‑211/10 PPU, EU:C:2010:400, t. 53.).
48 Iako belgijska vlada ističe da prema nacionalnom postupovnom pravu specijalizirani sud pred kojim je pokrenut postupak predaje djeteta u skladu s člankom 11. stavcima 6. do 8. Uredbe može, na zahtjev jedne od stranaka, uputiti predmet žalbenom sudu pred kojim se odlučuje o meritumu spora o roditeljskoj odgovornosti, kako bi se on izjasnio i o spomenutom pitanju predaje kao i pitanju skrbi nad djetetom, to se pitanje odnosi na tumačenje nacionalnog prava i ne ulazi u nadležnost Suda. O spomenutom pitanju trebaju se izjasniti belgijski sudovi.
49 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da o određivanju nacionalnog suda nadležnog za pitanja predaje djeteta ili skrbi nad djetetom u okviru postupka iz članka 11. stavaka 6. do 8. Uredbe odlučuju države članice, čak i u slučaju kad je u trenutku dostave odluke o zadržavanju djeteta pred nekim sudom već pokrenut meritorni postupak o roditeljskoj odgovornosti prema tom djetetu.
50 Međutim, kako to proizlazi iz točke 41. ove presude, takav izbor ne smije narušavati koristan učinak Uredbe.
51 Za državu članicu dodjeljivanje specijaliziranom sudu nadležnosti za pitanja predaje djeteta ili skrbi nad djetetom u okviru postupka iz članka 11. stavaka 7. i 8. Uredbe, čak i u slučaju da je pred nekim sudom već pokrenut meritorni postupak o roditeljskoj odgovornosti prema djetetu, ne može samo za sebe narušiti koristan učinak Uredbe.
52 Međutim, treba osigurati da u slučaju poput onoga iz glavnog postupka takvo dodjeljivanje nadležnosti bude u skladu s temeljnim pravima djeteta iz članka 24. Povelje i osobito s ciljem kratkotrajnosti postupaka.
53 Kad je riječ o cilju kratkotrajnosti postupaka, valja upozoriti da je prilikom primjene relevantnih odredaba unutarnjeg prava nacionalni sud koji ih mora tumačiti to obvezan činiti u svjetlu prava Unije i osobito Uredbe (vidjeti u tom smislu osobito presude Pfeiffer i dr., spojeni predmeti C‑397/01 do C‑403/01, t. 110. do 112., EU:C:2004:584).
54 Vodeći računa o prethodnim razmatranjima, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da članak 11. stavke 7. i 8. Uredbe treba tumačiti na način da im u pravilu nije protivno da država članica specijaliziranom sudu dodijeli nadležnost za pitanja predaje djeteta ili skrbi nad djetetom u okviru postupka predviđenog tim odredbama, čak i kad je pred nekim sudom već pokrenut meritorni postupak o roditeljskoj odgovornosti prema djetetu.
Troškovi
55 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenoga, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:
Članak 11. stavke 7. i 8. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000, treba tumačiti na način da im u pravilu nije protivno da država članica specijaliziranom sudu dodijeli nadležnost za pitanja predaje djeteta ili skrbi nad djetetom u okviru postupka predviđenog tim odredbama, čak i kad je pred nekim sudom već pokrenut meritorni postupak o roditeljskoj odgovornosti prema djetetu.
Potpisi
i Imena u točkama 2., 14., 15. i 37. su slijedom zahtjeva za anonimizaciju zamijenjena slovima