PRESUDA SUDA (treće vijeće)
28. srpnja 2016.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Uredbe (EZ) br. 864/2007 i (EZ) br. 593/2008 – Zaštita potrošača – Direktiva 93/13/EEZ – Zaštita podataka – Direktiva 95/46/EZ – Online ugovori o prodaji sklopljeni s potrošačima koji su rezidenti drugih država članica – Nepoštene odredbe – Opći uvjeti koji sadržavaju odredbu o izboru mjerodavnog prava u korist prava države članice u kojoj društvo ima sjedište – Određivanje prava mjerodavnog za ocjenu nepoštene naravi odredbi tih općih uvjeta u okviru postupka za dobivanje sudskog naloga – Određivanje prava koje uređuje obradu osobnih podataka potrošača”
U predmetu C‑191/15,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Oberster Gerichtshof (Vrhovni Sud, Austrija), odlukom od 9. travnja 2015., koju je Sud zaprimio 27. travnja 2015., u postupku
Verein für Konsumenteninformation
protiv
Amazon EU Sàrl,
SUD (treće vijeće),
u sastavu: L. Bay Larsen, predsjednik vijeća, D. Švaby, J. Malenovský, M. Safjan (izvjestitelj) i M. Vilaras, suci,
nezavisni odvjetnik: H. Saugmandsgaard Øe,
tajnik: I. Illéssy, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 2. ožujka 2016.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Verein für Konsumenteninformation, S. Langer, Rechtsanwalt,
– za Amazon EU Sàrl, G. Berrisch, Rechtsanwalt,
– za austrijsku vladu, G. Eberhard, u svojstvu agenta,
– za njemačku vladu, T. Henze, A. Lippstreu, M. Hellmann i T. Laut kao i J. Mentgen, u svojstvu agenata,
– za vladu Ujedinjene Kraljevine, M. Holt, u svojstvu agenta, uz asistenciju M. Gray, barristera,
– za Europsku komisiju, M. Wilderspin i J. Vondung, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 2. lipnja 2016.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Uredbi (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća, od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze („Rim II”) (SL 2007., L 199, str. 40., u daljnjem tekstu: Uredba Rim II) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 73.) i (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća, od 17. lipnja 2008., o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL 2008., L 177, str. 6.; u daljnjem tekstu: Uredba Rim I) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 109.), kao i direktive 93/13/EEZ Vijeća, od 5. travnja 1993., o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.), i 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, od 24. listopada 1995., o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom protoku takvih podataka (SL 1995., L 281, str. 31.)(SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 7., str. 88.).
2 Zahtjev je podnesen u okviru spora između Vereina für Konsumenteninformation (Udruga za informiranje potrošača, u daljnjem tekstu: VKI) i Amazona EU Sàrl, sa sjedištem u Luxembourgu, povodom zahtjeva za pokretanje postupka za dobivanje sudskog naloga koji je podnio VKI.
Pravni okvir
Pravo Unije
Uredba Rim I
3 Prema uvodnoj izjavi 7. Uredbe Rim I:
„Sadržajni bi opseg i odredbe ove Uredbe trebali biti u skladu s Uredbom Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima [(SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.] te s Uredbom [Rim II].”
4 Člankom 1. stavcima 1. i 3. uredbe Rim I propisano je:
„1. Ova se Uredba primjenjuje, u situacijama kada postoji sukob zakona, na ugovorne obveze u građanskim i trgovačkim stvarima.
Međutim, ne primjenjuje se na porezne, carinske ili upravne stvari.
[…]
3. Ova se Uredba ne odnosi na dokaze i postupak, ne dovodeći u pitanje članak 18.”
5 Članak 4. te uredbe, naslovljen „Mjerodavno pravo u slučaju kad ga ugovorne stranke nisu odabrale”, određuje:
„1. U mjeri u kojoj pravo koje je mjerodavno za ugovor nije odabrano u skladu s člankom 3., te ne dovodeći u pitanje članke od 5. do 8., pravo kojem podliježe ugovor utvrđuje se kako slijedi:
(a) ugovor o prodaji robe podliježe pravu države u kojoj prodavatelj ima uobičajeno boravište;
(b) ugovor o pružanju usluga podliježe pravu države u kojoj pružatelj usluga ima uobičajeno boravište;
(c) ugovor koji se odnosi na stvarno pravo na nekretninama odnosno na pravo najma ili zakupa nekretnina podliježe pravu države u kojoj se nekretnina nalazi;
(d) neovisno o točki (c), najam nekretnina ugovoren za privremeno privatno korištenje u razdoblju koje nije duže od šest uzastopnih mjeseci, podliježe pravu države u kojoj najmodavac ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da je najmoprimac fizička osoba, te da ima uobičajeno boravište u istoj državi;
(e) ugovor o franšizi podliježe pravu države u kojoj korisnik franšize ima uobičajeno boravište;
(f) ugovor o distribuciji podliježe pravu države u kojoj distributer ima uobičajeno boravište;
(g) ugovor o prodaji robe putem dražbe podliježe pravu države u kojoj se odvija dražba, ako je to mjesto moguće utvrditi;
(h) ugovor sklopljen unutar multilateralnog sustava koji spaja odnosno pojednostavljuje spajanje interesa trećih osoba kod višestruke kupovine i prodaje u vezi s financijskim instrumentima, kako je definirano člankom 4. stavkom 1. točkom (17.) Direktive 2004/39/EZ [Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o tržištima financijskih instrumenata te o izmjeni direktiva Vijeća 85/611/EEZ i 93/6/EEZ i Direktive 2000/12/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 93/22/EEZ (SL 2004., L 145, str. 1.)(SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 4., str. 29.)], u skladu s nediskrecijskim pravilima, te koji regulira samo jedno pravo, podliježe tom pravu.
2. Kad ugovor nije obuhvaćen stavkom 1. odnosno kad su dijelovi ugovora obuhvaćeni s više točaka od (a) do (h) stavka 1., ugovor podliježe pravu države u kojoj ugovorna strana koja na karakterističan način mora ispuniti ugovor ima uobičajeno boravište.
3. Kad je jasno iz svih okolnosti slučaja da je ugovor očigledno u užoj vezi s državom koja nije država navedena u stavcima 1. i 2., mjerodavno je pravo te druge države.
4. Kad je mjerodavno pravo nemoguće utvrditi na temelju stavaka 1. i 2., ugovor podliježe pravu države s kojom je u najužoj vezi.”
6 Članak 6. te iste uredbe, naslovljen „Potrošački ugovori” sastavljen je ovako:
„1. Ne dovodeći u pitanje članke 5. i 7., ugovor koji sklopi fizička osoba u svrhu za koju se smatra da je izvan njegove struke ili profesije (potrošač) s drugom osobom koja djeluje u svojoj struci ili profesiji (poduzetnik) podliježe pravu države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da poduzetnik:
(a) provodi svoje komercijalne ili stručne djelatnosti u državi u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, ili
(b) bilo kojim sredstvima usmjerava takve aktivnosti na tu državu ili na više država, uključujući tu državu,
te da je ugovor obuhvaćen opsegom tih aktivnosti.”
2. Bez obzira na stavak 1., ugovorne stranke mogu odabrati mjerodavno pravo za ugovor koji ispunjava zahtjeve stavka 1. u skladu s člankom 3. Međutim, takav izbor ne može za posljedicu imati lišavanje potrošača zaštite koja mu je osigurana odredbama od kojih se ne može odstupiti sporazumom, na temelju prava koje bi bilo mjerodavno na temelju stavka 1. u slučaju da mjerodavno pravo nije izabrano.
[…]”
7 Članak 9. Uredbe Rim I pod naslovom „Prevladavajuće obvezne odredbe” određuje:
„1. Prevladavajuće obvezne odredbe su odredbe čije se poštovanje smatra ključnim u državi za zaštitu njezinih javnih interesa, poput političkog, socijalnog ili gospodarskog ustroja, u mjeri u kojoj ih je moguće primijeniti na bilo koju situaciju koju obuhvaćaju, bez obzira na pravo koje je inače mjerodavno za ugovor na temelju ove Uredbe.
2. Ničime se u ovoj Uredbi ne ograničava primjena prevladavajućih obveznih odredaba prava države pred čijim se sudom vodi postupak.
3. Moguće je priznati učinak prevladavajućih obveznih odredaba prava države u kojoj obveze koje proizlaze iz ugovora moraju biti ili su izvršene, u mjeri u kojoj te prevladavajuće obvezne odredbe provedbu ugovora čine nezakonitom. Pri odlučivanju o učinku tih odredaba mora se u obzir uzeti njihova priroda i svrha te posljedice njihove primjene odnosno neprimjene.”
8 Na temelju članka 10. navedene uredbe, naslovljenog „Pristanak i materijalna valjanost”:
„1. Postojanje i valjanost ugovora ili bilo koje odredbe ugovora utvrđuju se pravom kojem bi ugovor bio podložan na temelju ove Uredbe da je ugovor ili njegova odredba valjana.
2. Bez obzira na to, ugovorna stranka kako bi utvrdila da nije dala svoj pristanak, može se osloniti na pravo države u kojoj ima uobičajeno boravište ako iz okolnosti proizlazi da ne bi bilo razumno utvrđivati učinak njezinih postupaka u skladu s pravom utvrđenim u stavku 1.”
9 Članak 23. te uredbe naslovljen „Odnos prema drugim odredbama prava Zajednice” glasi:
„Uz izuzetak članka 7., ova Uredba ne dovodi u pitanje primjenu odredaba prava Zajednice, koja u pogledu definiranih pitanja, utvrđuje pravila o sukobu zakona vezanih za ugovorne obveze.”
Uredba Rim II
10 Prema uvodnim izjavama 7. i 21. Uredbe Rim II:
„(7) Područje primjene u materijalnom smislu i odredbe ove Uredbe bi trebale biti u skladu s Uredbom [br. 44/2001] te s instrumentima koji uređuju koje se pravo primjenjuje na ugovorne obveze.
[…]
(21) Posebno pravilo iz članka 6. nije iznimka od općeg pravila iz članka 4. stavka 1., već njegovo pojašnjenje. U slučajevima nelojalne konkurencije, kolizijsko pravilo bi trebalo zaštititi konkurente, potrošače i široku javnost te osigurati pravilno funkcioniranje tržišnoga gospodarstva. Veza s pravom države u kojoj je došlo do djelovanja na odnose između konkurenata ili zajedničke interese potrošača, općenito je u skladu s tim ciljevima.”
11 Člankom 1. stavcima 1. i 3. navedene uredbe propisano je:
„1. Ova se Uredba, u slučajevima koji uključuju sukob zakona, primjenjuje na izvanugovorne obveze u građanskim i trgovačkim stvarima. Ne primjenjuje se, posebice, na porezna, carinska ili upravna pitanja ili na odgovornost države za radnje ili propuste u izvršavanju državne vlasti (acta iure imperii).
[…]
3. Ova se Uredba ne primjenjuje na dokaze i postupke, ne dovodeći u pitanje članke 21. i 22.”
12 Sukladno članku 4. iste uredbe, naslovljenom „Opće pravilo” koji se nalazi u Poglavlju II. te uredbe, koji je pak naslovljen „Protupravno postupanje”:
„1. Ako nije drukčije propisano ovom Uredbom, pravo koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu nastalu iz protupravnog postupanja je pravo one države u kojoj šteta nastane, bez obzira na to u kojoj državi je nastao događaj koji je prouzročio nastalu štetu te bez obzira na državu ili države u kojoj nastanu posredne posljedice tog događaja.
2. Međutim, ako osoba kojoj je utvrđena odgovornost i osoba koja je pretrpjela štetu u trenutku nastanka štete imaju uobičajeno boravište u istoj državi, primjenjuju se propisi te države.
3. Ako je iz svih okolnosti slučaja jasno da je protupravno postupanje očito jače povezano s državom različitom od one iz stavaka 1. i 2., primjenjuju se propisi te druge države. Očito se jača veza s drugom državom može temeljiti posebno na prethodno postojećem odnosu između stranaka, kao što je primjerice ugovor, koji je u uskoj vezi s tim protupravnim postupanjem.”
13 Članak 6. Uredbe Rim II, naslovljen „Nelojalna konkurencija i radnje koje ograničavaju slobodu tržišnog natjecanja” koji se također nalazi u Poglavlju II. te uredbe, sastavljen je kako slijedi:
„1. Pravo koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu nastalu zbog nelojalne konkurencije je pravo one države u kojoj je došlo do štetnog djelovanja na odnose između konkurenata ili skupne interese potrošača ili postoji vjerojatnost štetnog djelovanja.
2. Ako nelojalna konkurencija utječe isključivo na interese konkretnog takmaca, primjenjuje se članak 4.
3. (a) Pravo koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu nastalu zbog ograničavanja tržišnog natjecanja pravo je one države u kojoj je došlo do štetnog djelovanja po tržište ili postoji vjerojatnost štetnog djelovanja.
(b) Ako je došlo do štetnog djelovanja na tržište, ili postoji vjerojatnost štetnog djelovanja na tržišta više država, osoba koja traži odštetu i podnese tužbu na sudu domicila tuženika, može umjesto tog odabrati da svoj zahtjev temelji na pravu suda pred kojim se vodi postupak, pod uvjetom da je tržište u toj državi članici među onim tržištima na koje je izravno i bitno štetno djelovalo ograničenje tržišnog natjecanja zbog kojeg je i nastala izvanugovorna obveza na kojoj se zahtjev temelji; ako podnositelj zahtjeva tuži, u skladu s pravilima o nadležnosti koja se primjenjuju na tom sudu više od jednog tuženika, on ili ona može izabrati da svoj zahtjev temelji samo na pravu tog suda, ako je ograničenje tržišnog natjecanja, na kojem se temelji tužba protiv svakog od tih tuženika, neposredno i bitno štetno djelovalo također i na tržište u državi članici tog suda.
4. Od prava koje se primjenjuje prema ovom članku nije moguće odstupiti sporazumom u skladu s člankom 14.”
14 Članak 14. te uredbe, naslovljen „Sloboda izbora”, određuje:
„1. Stranke se mogu dogovoriti da za izvanugovorne obveze bude mjerodavno pravo koje one izaberu:
(a) sporazumom sklopljenim po događaju koji je prouzročio nastalu štetu;
ili
(b) ako obje stranke obavljaju poslovnu djelatnost, i sporazumom koji su stranke slobodno sklopile prije događaja koji je prouzročio nastalu štetu.
Izbor se iskazuje ili dokazuje opravdanom sigurnošću iz okolnosti slučaja i ne dovodi u pitanje prava trećih.
2. Ako su svi elementi relevantni za stanje u trenutku kada se dogodio događaj koji je prouzročio štetu prisutni u državi čije pravo stranke nisu izabrale, izbor stranaka ne dovodi u pitanje primjenu odredaba zakona te druge države od kojih nije moguće odstupiti sporazumom.
3. Ako su svi elementi relevantni za stanje u trenutku kada se dogodio događaj koji je prouzročio štetu prisutni u jednoj ili više država članica, izbor stranaka u pogledu prava koje će se primjenjivati, a koje nije pravo države članice, ne dovodi u pitanje primjenu odredaba propisa Zajednice i, prema potrebi, njihovu primjenu od strane suda države članice, od kojih nije moguće odstupiti sporazumom.”
15 U skladu s člankom 16. navedene uredbe, pod naslovom „Prevladavajuće obvezujuće odredbe”:
„Ova Uredba ničim ne ograničuje primjenu prava države u kojoj se vodi postupak kada su te odredbe obvezujuće bez obzira na pravo koje se inače primjenjuje na izvanugovornu obvezu.”
Uredba (EZ) br. 2006/2004
16 Članak 3. Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. listopada 2004. o suradnji između nacionalnih tijela odgovornih za provedbu zakona o zaštiti potrošača (Uredba o suradnji u zaštiti potrošača) (SL 2004., L 364, str. 1.), pod naslovom „Definicije” propisuje:
„Za potrebe ove Uredbe:
[…]
(b) ,povrede unutar Zajednice’ znači svaki čin ili propust suprotan zakonima koji štite interese potrošača, kako su definirani u točki (a), koji šteti ili bi mogao štetiti kolektivnim interesima potrošača koji imaju boravište u državi članici ili državama članicama različitim od one u kojoj je čin ili propust nastao ili se dogodio; ili u kojoj odgovorni prodavatelj ili dobavljač ima poslovni nastan; ili u kojoj se pronađu dokazi ili sredstva koja se odnose na navedeni čin ili propust;
[…]”
17 Članak 4. navedene uredbe, naslovljen „Nadležna tijela”, predviđa:
„1. Svaka država članica određuje nadležna tijela i jedinstveni ured za vezu koji su odgovorni za primjenu ove Uredbe.
2. Svaka država članica može, ako je to potrebno za ispunjenje obveza prema ovoj Uredbi, odrediti druga javna tijela. Može odrediti i tijela koja imaju legitimni interes za prestanak ili zabranu povrede unutar Zajednice u skladu s člankom 8. stavkom 3.
3. Svako nadležno tijelo, ne dovodeći u pitanje stavak 4., ima ovlasti za istragu i provedbu koje su potrebne za primjenu ove Uredbe pa te ovlasti koristi u skladu s nacionalnim pravom.
4. Nadležna tijela mogu izvršavati ovlasti iz stavka 3. u skladu s nacionalnim pravom ili:
(a) izravno prema svojoj ovlasti ili pod nadzorom pravosudnih tijela; ili
(b) zahtjevom upućenim sudovima nadležnim za donošenje potrebnih odluka, uključujući prema potrebi i žalbom, ako zahtjev za dobivanje potrebne odluke nije bio uspješan.
5. Ako nadležna tijela iskoriste svoje ovlasti za upućivanje zahtjeva sudu u skladu sa stavkom 4. točkom (b), ti sudovi imaju ovlasti za donošenje potrebnih odluka.
6. Ovlasti iz stavka 3. izvršavaju se samo kada postoji opravdana sumnja da je došlo do povrede unutar Zajednice i uključuju barem pravo:
(a) na pristup svakom relevantnom dokumentu, u bilo kojem obliku, koji se odnosi na povredu unutar Zajednice;
(b) da zatraži od svake osobe relevantne informacije povezane s povredom unutar Zajednice;
(c) da se provedu inspekcije na licu mjesta;
(d) tražiti u pisanom obliku da prodavatelj ili dobavljač prestane s povredom unutar Zajednice;
(e) da se od prodavatelja ili dobavljača odgovornih za povredu unutar Zajednice ishodi izjava da će prestati s povredom i da se, prema potrebi, objave obveze koje iz toga proizlaze;
(f) da se zahtijeva prestanak ili zabrana svake povrede unutar Zajednice i da se, prema potrebi, objave odluke koje iz toga proizlaze;
(g) da se od strane koja je izgubila spor, u slučaju nepoštovanja odluke zahtijeva isplata u javnu blagajnu ili drugom za to određenom korisniku prema nacionalnom zakonodavstvu.
[…]”
Direktiva 2009/22/EZ
18 Članak 2. stavak 2. Direktive 2009/22/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. o sudskim nalozima za zaštitu interesa potrošača (SL 2009., L 110, str. 30.)(SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 1., str. 269.) propisuje:
„Ovom Direktivom ne dovode se u pitanje propisi međunarodnog privatnog prava u vezi s primjenjivim pravom, a to je u pravilu pravo države članice iz koje je povreda potekla ili države članice u kojoj povreda proizvodi učinke.”
Direktiva 93/13
19 Sukladno uvodnim izjavama 5. i 6. Direktive 93/13:
„budući da potrošači uglavnom ne poznaju zakonske propise kojima se u drugim državama članicama uređuju ugovori o prodaji robe ili usluga; budući da ih nedovoljno poznavanje može odvratiti od izravnog sklapanja poslova kupovine robe ili usluga u drugoj državi članici;
budući da, kako bi se olakšala uspostava unutarnjeg tržišta i zaštitilo građane u ulozi potrošača dok robu i usluge stječu u skladu s ugovorima koji se ne uređuju zakonima njegove nego drugih država članica, iz tih ugovora treba izbaciti nepoštene odredbe”.
20 Članak 3. te direktive propisuje:
„1. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
[…]
3. Prilog sadrži indikativan i netaksativni popis odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima.”
21 Prema članku 5. navedene direktive:
„U slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Ako postoji sumnja oko značenja neke odredbe, prednost ima tumačenje koje je najpovoljnije za potrošača. Ovo pravilo o tumačenju ne primjenjuje se u kontekstu postupka utvrđenog u članku 7. stavku 2.”
22 Članak 6. Direktive 93/13 propisuje:
„1. Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.
2. Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža ovom Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.”
23 Članak 7. te direktive glasi:
„1. U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.
2. Sredstva iz stavka 1. uključuju odredbe prema kojima osobe ili organizacije koje u skladu s nacionalnim pravom imaju legitiman interes zaštititi potrošače mogu u skladu s dotičnim nacionalnim pravom postupati pred sudovima ili pred nadležnim upravnim tijelima radi donošenja odluke o tome jesu li ugovorne odredbe sastavljene za opću upotrebu nepoštene, kako bi potom mogle primijeniti odgovarajuća i djelotvorna sredstva radi sprečavanja daljnjeg korištenja takvih odredbi.
[…]”
24 Sukladno članku 8. navedene direktive:
„Kako bi osigurale najviši stupanj zaštite potrošača, države članice mogu u području na koje se odnosi ova Direktiva usvojiti ili zadržati najstrože odredbe spojive s Ugovorom.”
25 Prilog Direktive 93/13 nabraja odredbe iz članka 3. stavka 3. te direktive. Točka 1. (q) tog priloga sastavljena je kako slijedi:
„Odredbe čiji su predmet ili svrha:
[…]
(q) isključenje ili ometanje prava potrošača na poduzimanje sudske tužbe ili provođenja svakog drugog pravnog lijeka [...]”
Direktiva 95/46
26 U članku 4. Direktive 95/46, naslovljenom, „Primjena nacionalnog prava”, navodi se:
„1. Svaka država članica na obradu osobnih podataka primjenjuje nacionalne propise koje donese u skladu s ovom Direktivom kada:
(a) se obrada provodi u smislu [u okviru] aktivnosti poslovnog nastana nadzornika na području države članice; kada taj nadzornik ima poslovni nastan na području nekoliko država članica, on mora poduzeti potrebne mjere kako bi osigurao da svaki od tih poslovnih nastana ispunjava obveze propisane važećim nacionalnim pravom;
(b) nadzornik nema poslovni nastan na području države članice, nego na mjestu na kojem se njezino nacionalno pravo primjenjuje na temelju međunarodnog javnog prava;
(c) nadzornik nema poslovni nastan na području Zajednice i u svrhu obrade osobnih podataka koristi opremu, bilo da je automatizirana ili ne, smještenu na području navedene države članice, ako se takva oprema ne koristi isključivo u svrhe prijenosa preko područja Zajednice.
2. U okolnostima iz stavka 1. točke (c) ovog članka nadzornik mora imenovati zastupnika s poslovnim nastanom na području te države članice, ne dovodeći u pitanje pravna sredstva koja se mogu podnijeti protiv samog nadzornika.”
Austrijsko pravo
27 Članak 6. Konsumentenschutzgesetza (Zakon o zaštiti potrošača) od 8. ožujka 1979. (BGBl. 140/1979), pod naslovom „Nezakoniti elementi ugovora” predviđa u članku 3. da je odredba sadržana u općim uvjetima ili tipskim ugovorima bez učinka ako je sastavljena nejasno ili nerazumljivo.
28 Prema članku 13.a tog zakona, njegov članak 6. primjenjiv je u svrhu zaštite potrošača, neovisno o ugovornom pravu, kada je taj ugovor rezultat aktivnosti poduzetnika ili njegovih posrednika koja se obavlja u Austriji u svrhu sklapanja takvih ugovora.
Glavni postupak i prethodna pitanja
29 Amazon EU je društvo sa sjedištem u Luxembourgu koje pripada međunarodnoj grupi za trgovinu na daljinu te se ciljano, među ostalim aktivnostima, putem internetske stranice s imenom domene čiji nastavak je „.de”, obraća potrošačima rezidentima u Austriji s kojima sklapa ugovore o prodaji u elektroničkom obliku. To društvo nema ni sjedište ni poslovni nastan u Austriji.
30 Do sredine 2012. godine, opći uvjeti koji se nalaze u ugovorima sklopljenim s potrošačima bili su sročeni na sljedeći način.
„1. Amazon.de ne priznaje različite uvjete od strane klijenta, osim ako Amazon.de nije izričito pristao pisanim putem na valjanost takvih odredbi.
[…]
6. U slučaju plaćanja po primitku računa, kao i u ostalim raznim slučajevima, kada je to opravdano, Amazon.de provjerava i ocjenjuje osobne podatke klijenata i razmjenjuje podatke s drugim poduzetnicima u sklopu grupe Amazon, s uredima za ekonomske informacije (bureaux d’informations économiques) i po potrebi s Bürgel Wirtschaftsinformationen GmbH & Co. KG, Postfach 5001 66, 22701, Hamburg, Njemačka.
[…]
9. Za odluku o načinu plaćanja, kako bi procijenili rizik neplaćanja, koristimo, osim naših vlastitih podataka, izračune vjerojatnosti koje nabavljamo od Bürgel Wirtschaftsinformationen GmbH & Co. KG, Gasstrasse 18, 22761, Hambourg, i informa Solutions GmbH, Rheinstrasse 99, 76532 Baden‑Baden [(Njemačka)]. Prethodno navedenim poduzetnicima obraća se i za potvrdu podataka o adresama koje navedete.
[…]
11. Ako korisnik odluči staviti sadržaj na Amazon.de (primjerice ocjenu klijenata) on daje Amazonu, za vrijeme trajanja temeljnog prava, licencu neograničenu u vremenu ili prostoru za korištenje u sve svrhe sadržaja bilo online ili offline.
12. Primjenjuje se luksemburško pravo, izuzevši Konvenciju Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe (CISG).”
31 VKI, subjekt ovlašten pokretati postupke za dobivanje sudskog naloga u smislu Direktive 2009/22, podnio je pred austrijskim sudovima, zahtjev za nalog protiv korištenja svih odredbi sadržanih u tim općim uvjetima kao i zahtjev objave presude koja će se donijeti, smatrajući da su te odredbe protivne zakonskim zabranama ili dobrim poslovnim običajima.
32 Sud prvog stupnja je prihvatio sve tužbene zahtjeve, osim onog koji se odnosi na odredbu 8. koja se tiče plaćanja dodatka u slučaju plaćanja po primitku računa. Temeljeći se na primjeni načela Uredbe Rim I, presudio je na temelju članka 6. stavka 2. te uredbe, da je odredba 12. koja se odnosi na izbor mjerodavnog prava, ništetna, jer izbor prava ne treba dovesti do toga da potrošača liši zaštite koja mu je zajamčena zakonom države njegova uobičajenog boravišta. Navedeni sud je iz toga zaključio da je valjanost ostalih klauzula trebalo ocijeniti s obzirom na austrijsko pravo. Konačno, kada je riječ o odredbama 6., 9. i 11., taj isti sud je primijetio da je samo pitanja koja se tiču zaštite podataka trebalo ocijeniti s obzirom na mjerodavno luksemburško pravo, s obzirom na to da uredba Rim I ne isključuje primjenu Direktive 95/46.
33 Žalbeni sud, pred kojim su pokrenule postupak obje stranke u glavnom postupku, ukinuo je presudu prvostupanjskog suda i vratio mu predmet na ponovno odlučivanje. Smatrao je da je uredba Rim I mjerodavna za određivanje mjerodavnog prava te je meritorno ispitao samo odredbu 12., koja se odnosi na izbor mjerodavnog prava. U tom smislu, odlučio je da članak 6. stavak 2. te uredbe ne omogućava zaključiti da je navedena odredba nezakonita i da je, na temelju članka 10. stavka 1. navedene uredbe, analiza navedene odredbe trebala biti izvršena više s obzirom na luksemburško pravo. Nakon što je pozvao prvostupanjski sud da provede tu analizu, žalbeni sud je istaknuo da, ako se ta ista odredba pokaže zakonitom u odnosu na luksemburško pravo, ostale odredbe bi se također trebale ispitati s obzirom na to pravo te bi trebalo stoga provesti usporedbu s austrijskim pravom u svrhu određivanja najpovoljnijeg prava u smislu članka 6. stavka 2. Uredbe Rim I.
34 Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija), pred kojim je VKI pokrenuo postupak, pita se o mjerodavnom pravu u okviru glavnog postupka. U tim okolnostima taj sud odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li pravo koje se primjenjuje na postupak za dobivanje sudskog naloga u smislu Direktive 2009/22 odrediti na temelju članka 4. Uredbe Rim II ako se tužba podnosi protiv primjene nedopuštenih odredbi poduzetnika sa sjedištem u državi članici koji u okviru elektroničke trgovine sklapa ugovore s potrošačima rezidentima u drugim državama članicama, osobito u državi suda pred kojim se vodi postupak?
2. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje:
a) Treba li državom nastanka štete (članak 4. stavak 1. uredbe Rim II) smatrati svaku državu na koju je usmjerena poslovna djelatnost tuženog poduzetnika tako da se pobijane odredbe trebaju ocjenjivati prema pravu države suda ako subjekt koji je ovlašten za podnošenje tužbe pobija primjenu tih odredbi u trgovini s potrošačima koji imaju prebivalište u toj državi?
b) Postoji li očito jača veza (članak 4. stavak 3. uredbe Rim II) s pravom one države u kojoj tuženi poduzetnik ima svoje sjedište ako njegovi uvjeti poslovanja propisuju da se na ugovore koje on sklapa treba primjenjivati pravo te države?
c) Vodi li takva odredba o izboru mjerodavnog prava iz drugih razloga do toga da ispitivanje pobijanih ugovornih odredbi treba provesti prema pravu one države u kojoj tuženi poduzetnik ima svoje sjedište?
3. U slučaju negativnog odgovora na prvo pitanje:
Kako u tom slučaju treba odrediti mjerodavno pravo?
4. Neovisno o odgovoru na prethodna pitanja:
a) Je li odredba sadržana u Općim uvjetima poslovanja – prema kojoj se na ugovor koji je u okviru elektroničke trgovine sklopljen između potrošača i poduzetnika sa sjedištem u drugoj državi članici treba primijeniti pravo države sjedišta tog poduzetnika – nepoštena u smislu članka 3. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13?
b) Podliježe li obrada osobnih podataka od strane poduzetnika koji u okviru elektroničke trgovine sklapa ugovore s potrošačima koji imaju prebivalište u drugim državama članicama, u skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom (a) Direktive 95/46 isključivo i neovisno o pravu koje se inače primjenjuje, isključivo pravu države članice u kojoj se nalazi poslovni nastan poduzetnika koji provodi obradu ili je poduzetnik dužan poštovati propise o zaštiti podataka i onih država članica na koje je usmjerena njegova poslovna djelatnost?”
O prethodnim pitanjima
O prvim trima prethodnim pitanjima
35 Svojim prvim trima pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u bitnome želi znati, kako treba tumačiti Uredbe Rim I i Rim II u svrhu određivanja mjerodavnog prava na postupak za dobivanje sudskoga naloga, u smislu Direktive 2009/22, usmjerenog protiv korištenja navodno nezakonitih ugovornih odredbi od strane poduzetnika sa sjedištem u državi članici, koji sklapa ugovore elektroničkim putem s potrošačima koji su rezidenti u drugim državama članicama a osobito u državi suda pred kojim se vodi postupak.
36 Uvodno valja naglasiti, da kada se radi o područjima primjene uredbi Rim I i Rim II, pojmove „ugovorne obveze” i „izvanugovorne obveze” koji se u njima nalaze treba tumačiti autonomno, pozivajući se poglavito na sustav i ciljeve tih uredbi. Također valja uzeti u obzir, sukladno uvodnoj izjavi 7. obiju uredbi, da cilj dosljedne primjene tih uredbi, ne samo između njih, već i u odnosu na Uredbu br. 44/2001 (u daljnjem tekstu „Uredba Bruxelles I”) koja među ostalim pravi razliku u članku 5. između stvari koje se odnose na ugovore i stvari koje se odnose na delikte ili kvazi‑delikte (vidjeti presudu od 21. siječnja 2016., ERGO Insurance i Gjensidige Baltic, C‑359/14 i C‑475/14, EU:C:2016:40, t. 43.).
37 Kad je riječ o pojmu „izvanugovorne obveze” u smislu članka 1. Uredbe Rim II, valja podsjetiti da pojam „stvari koje se odnose na [...] delikte ili kvazidelikte” u smislu članka 5. točke 3. Uredbe Bruxelles I uključuje svaki zahtjev čiji je cilj uspostaviti odgovornost tuženika i koji nije vezan za navedene „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. te uredbe (presuda od 21. siječnja 2016., ERGO Insurance i Gjensidige Baltic, C‑359/14 i C‑475/14, EU:C:2016:40, t. 45.).
38 U kontekstu Konvencije o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima od 27. rujna 1968. (SL 1972., L 299, str. 32.; u daljnjem tekstu: Briselska konvencija)(SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 3.) Sud je već presudio da je preventivna sudska tužba, koju je podnijela udruga potrošača kako bi postigla zabranu trgovcu da koristi odredbe koje su ocijenjene nepoštenima u ugovorima s pojedincima, deliktne ili kvazi‑deliktne naravi u smislu članka 5. stavka 3. te konvencije (presuda od 1. listopada 2002., Henkel, C‑167/00, EU:C:2002:555, t. 50.), s time da to tumačenje vrijedi jednako i u odnosu na Uredbu Bruxelles I (vidjeti u tom smislu presudu od 13. ožujka 2014., Brogsitter, C‑548/12, EU:C:2014:148, t. 19.).
39 No, s obzirom na cilj dosljedne primjene istaknute u točki 36. ove presude, razmatranje prema kojem, u području zaštite potrošača, izvanugovorna odgovornost pokriva također povrede pravnog poretka koje proizlaze iz korištenja nepoštenih odredbi koje udruge za zaštitu potrošača žele spriječiti (vidjeti u tom smislu presudu od 1. listopada 2002., Henkel, C‑167/00, EU:C:2002:555, t. 42.), potpuno je primjenjivo na tumačenje uredbi Rim I i Rim II. Stoga valja smatrati da se postupak za dobivanje sudskog naloga iz Direktive 2009/22 odnosi na izvanugovornu obvezu koja proizlazi iz protupravnog postupanja u smislu Poglavlja II. Uredbe Rim II.
40 Članak 6. stavak 1. te uredbe, koji se nalazi u njezinu poglavlju II., uvodi, kao posebno pravilo koje se odnosi na izvanugovorne obveze koje proizlaze iz nelojalne konkurencije, primjenu prava države na čijem području je došlo do štetnog djelovanja na odnose između konkurenata ili skupne interese potrošača ili postoji vjerojatnost štetnog djelovanja.
41 U tom smislu, iz uvodne izjave 21. Uredbe Rim II proizlazi da članak 6. stavak 1. konkretizira, u posebnom području nelojalne konkurencije, načelo lex loci damni, uspostavljeno člankom 4. stavkom 1. navedene uredbe.
42 Kako je nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 73. svojeg mišljenja, nelojalna konkurencija u smislu članka 6. stavka 1. Uredbe Rim II obuhvaća korištenje nepoštenih odredbi umetnutih u opće uvjete prodaje ako ona može utjecati na kolektivne interese potrošača kao skupine, i, stoga utjecati na uvjete tržišnog natjecanja.
43 U slučaju postupka za dobivanje sudskog naloga iz Direktive 2009/22, država u kojoj postoji štetno djelovanje na kolektivne interese potrošača, u smislu članka 6. stavka 1. Uredbe Rim II, jest ona u kojoj su rezidenti potrošači prema kojima poduzetnik usmjerava svoje djelatnosti i čije interese brani predmetna udruga za zaštitu potrošača putem tog postupka.
44 Valja precizirati da članak 4. stavak 3. Uredbe Rim II na temelju kojeg se primjenjuje propis druge države ako iz svih okolnosti proizlazi da protupravno postupanje jače povezano s državom različitom od one iz članka 4. stavka 1. te uredbe, ne može dovesti do drugačijeg ishoda.
45 Naime, kako je istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 77. svojeg mišljenja, alternativno pravilo predviđeno u članku 4., stavku 3. Uredbe Rim II nije prilagođeno području nelojalne konkurencije s obzirom da se člankom 6. stavkom 1. te uredbe želi zaštititi kolektivne interese – koji prelaze okvir odnosa između stranaka spora – predviđajući posebno pravilo prilagođeno tom učinku. Taj cilj ne bi bio postignut ako bi bilo dopušteno zaobići to pravilo na temelju osobnih veza između tih stranaka.
46 U svakom slučaju, činjenica da je Amazon EU u svojim općim uvjetima predvidio da se na ugovore koje je sklopio primjenjuje pravo države u kojoj ima sjedište ne može legitimno predstavljati takvu očito jaču vezu.
47 Ako bi bilo drugačije, prodavatelj robe ili pružatelj usluga kao što je Amazon EU mogao bi de facto, putem takve odredbe, odabrati pravo kojem treba podvrgnuti izvanugovornu obvezu i tako izbjeći uvjete koje je u tom smislu postavio članak 14. stavak 1. podstavak 1. točka (a) Uredbe Rim II.
48 Stoga treba smatrati da pravo primjenjivo na postupak za dobivanje sudskog naloga u smislu Direktive 2009/22 treba odrediti, ne dovodeći u pitanje članak 1. stavak 3. Uredbe Rim II, sukladno članku 6. stavku 1. te uredbe kada je istaknuta povreda propisa kojim se želi zaštititi interese potrošača u odnosu na korištenje nepoštenih odredbi u općim uvjetima prodaje.
49 Naprotiv, pravo primjenjivo na ispitivanje nepoštene naravi odredbi koje se nalaze u potrošačkim ugovorima i koje su predmet postupka za dobivanje sudskog naloga treba odrediti autonomno s obzirom na prirodu tih odredbi. Tako, u slučaju da se postupkom za dobivanje sudskog naloga želi spriječiti da se takve odredbe umetnu u potrošačke ugovore kako bi u njima stvorili ugovorne obveze, pravo mjerodavno za ocjenu navedenih odredbi treba odrediti sukladno Uredbi Rim I.
50 U ovom slučaju, navodno nepoštene odredbe koje su predmet postupka za dobivanje sudskog naloga koji je u pitanju u glavnom postupku, imaju u odnosu na potrošače kojima su upućene, narav ugovornih obveza u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe Rim I.
51 Takav zaključak nije poništen kolektivnom naravi tužbi putem koje je valjanost navedenih odredbi dovedena u pitanje. Naime, okolnost prema kojoj se taj postupak ne odnosi na stvarno sklopljene individualne ugovore svojstvena je prirodi takvog kolektivnog i preventivnog postupka, u okviru kojeg se vrši apstraktni nadzor.
52 Stoga treba razlikovati, u svrhu određivanja mjerodavnog prava, s jedne strane, ocjenu predmetnih odredbi i s, druge strane, postupak za dobivanje sudskog naloga za prestanak korištenja navedenih odredbi koji je pokrenula udruga poput VKI.
53 To razlikovanje se nameće kako bi se jamčila ujednačena primjena Uredbi Rim I i Rim II. Štoviše, autonomna povezanost predmetnih odredbi jamči da se mjerodavno pravo ne razlikuje ovisno o odabranoj vrsti tužbe.
54 Ako, u okviru postupka pokrenutog nakon podnošenja kolektivne tužbe, predmetne ugovorne odredbe treba ispitati u odnosu na pravo koje je određeno kao mjerodavno s obzirom na članak 6. stavak 1. Uredbe Rim II, postoji opasnost da kriterij ispitivanja bude različit od onih koji su korišteni u okviru individualnog postupka koji je pokrenuo potrošač.
55 Naime, što se tiče ispitivanja odredbi u okviru individualnog postupka koji je pokrenuo potrošač, pravo koje je određeno kao mjerodavno, kao ugovorno pravo, može biti različito od onog koje je određeno kao mjerodavno, kao deliktno pravo , na postupak za dobivanje sudskog naloga. U tom smislu valja primijetiti da razina zaštite potrošača varira još uvijek od države do države, sukladno članku 8. Direktive 93/13, tako da ocjena odredbe može varirati, pri čemu su sve stvari jednake uostalom, s obzirom na mjerodavno pravo.
56 Takva različita veza neke odredbe, u odnosu na pravo koje je određeno kao mjerodavno, ovisno o vrsti pokrenute tužbe ima za cilj neutralizirati osobito slaganje ocjena koje je donio Sud između kolektivnih tužbi i individualnih tužbi obvezujući nacionalne sudove da i ubuduće po službenoj dužnosti poštuju posljedice koje su predviđene nacionalnim pravom za priznanje nepoštene naravi potrošačkih ugovora u okviru postupka za dobivanje sudskog naloga, kako takva odredba ne bi vezivala potrošače koji su sklopili ugovor koji sadržava iste opće uvjete (vidjeti presudu od 26. travnja 2012., Invitel, C‑472/10, EU:C:2012:242, t. 43.).
57 Nedosljednost koja bi proizišla iz različite veze odredbe s obzirom na vrstu tužbe koja je podnesena, ugrozila bi cilj direktiva 2009/22 i 93/13 a koji je učinkovito prekinuti korištenje takvih odredbi.
58 Iz svega što prethodi proizlazi da pravo mjerodavno za postupak za dobivanje sudskog naloga, u smislu Direktive 2009/22, treba odrediti u skladu s člankom 6. stavkom 1. Uredbe Rim II kada je istaknuta navodna povreda propisa kojim se želi zaštiti interese potrošača u odnosu na korištenje nepoštenih odredbi u općim uvjetima prodaje, dok pravo mjerodavno na ocjenu dane ugovorne odredbe treba uvijek biti određeno primjenom Uredbe Rim I, bilo u okviru individualne tužbe bilo u okviru kolektivne tužbe.
59 Međutim, valja precizirati da kod ocjene nepoštene naravi dane ugovorne odredbe u okviru postupka za dobivanje sudskog naloga, iz članka 6. stavka 2. Uredbe Rim I proizlazi da izbor mjerodavnog prava ne ovisi o primjeni obaveznih odredbi predviđenih pravom države u kojoj su potrošači čija se prava brane putem te tužbe rezidenti. Te odredbe mogu obuhvaćati one odredbe koje prenose Direktivu 93/13 ako one osiguravaju, sukladno članku 8. te direktive, višu razinu zaštite potrošača.
60 Stoga, na prva tri pitanja treba odgovoriti da Uredbe Rim I i Rim II treba tumačiti na način da, ne dovodeći u pitanje članak 1. stavak 3. svake od tih uredbi, pravo mjerodavno za postupak za dobivanje sudskog naloga, u smislu Direktive 2009/22, usmjereno protiv korištenja navodno nezakonitih ugovornih odredbi od strane poduzetnika s poslovnim nastanom u državi članici koja sklapa ugovore elektroničkim putem s potrošačima koji su rezidenti u drugim državama članicama a, osobito u državi u kojoj se nalazi sud pred kojim se vodi postupak, treba odrediti u skladu s člankom 6. stavkom 1. Uredbe Rim II, dok pravo koje je mjerodavno za ocjenu dane ugovorne odredbe treba uvijek odrediti primjenom Uredbe Rim I, bilo da se ta ocjena izvrši u okviru individualne tužbe ili kolektivne tužbe.
Četvrto pitanje točka (a)
61 Svojim četvrtim pitanjem, točkom (a), sud koji je uputio zahtjev želi znati je li nepoštena odredba koja se nalazi u općim uvjetima prodaje ugovora koji je sklopljen elektroničkim putem između prodavatelja (robe) ili pružatelja (usluge) i potrošača, prema kojoj je taj ugovor uređen pravom države članice u kojoj se nalazi sjedište tog prodavatelja (robe) ili pružatelja (usluge), u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13.
62 Iz potonje odredbe proizlazi da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.
63 Članak 3. stavak 2. Direktive 93/13 precizira da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako ju je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) sastavio unaprijed pa potrošač stoga nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Kao što je nezavisni odvjetnik iznio u točki 84. svojeg mišljenja, opći uvjeti prodaje poput onih iz glavnog postupka odgovaraju takvom slučaju.
64 Sukladno članku 4. stavku 1. Direktive 93/13, nepoštena narav neke odredbe može se utvrditi samo na temelju ispitivanja svakog pojedinog slučaja u odnosu na sve relevantne okolnosti, uključujući prirodu robe ili usluga koji su predmet ugovora.
65 Na nacionalnom sudu je da s obzirom na okolnosti svojstvene predmetnom slučaju odredi ispunjava li odredba zahtjevima dobre vjere, ravnoteže i transparentnosti. Sud je pak nadležan iz odredbi Direktive 93/13 razaznati kriterije koje taj sud može ili mora primijeniti prilikom takve ocjene (vidjeti u tom smislu presudu od 30. travnja 2014., Kásler i Káslerné Rábai, C‑26/13, EU:C:2014:282, t. 40. i 45. kao i navedenu sudsku praksu).
66 Kada je riječ o odredbi poput odredbe 12. općih uvjeta prodaje koji su predmet glavnog postupka, u odnosu na mjerodavno pravo, valja najprije istaknuti da propisi Unije načelno odobravaju odredbe o izboru prava. Naime, članak 6. stavak 2. Uredbe Rim I uvodi mogućnost za stranke da ugovore pravo mjerodavno za potrošački ugovor, pod uvjetom da se osigura poštovanje zaštite koju potrošač uživa na temelju odredbi lex fori od kojih se ne može sporazumno odstupiti.
67 U tim okolnostima, kao što je nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 94. svojeg mišljenja, unaprijed sastavljena odredba o izboru mjerodavnog prava kojom se određuje pravo države sjedišta prodavatelja (robe) ili pružatelja (usluge) nepoštena je samo ako ima određene specifičnosti svojstvene svojem sadržaju ili kontekstu, čime stvara značajnu neravnotežu između prava i obveza stranaka.
68 Osobito, nepoštena narav takve odredbe može proisteći iz formulacije koja ne udovoljava zahtjevu jasnoće i razumljivosti iz članka 5. Direktive 93/13. Taj zahtjev mora, s obzirom na inferioran položaj u kojem se nalazi potrošač prema prodavatelju (robe) ili pružatelju (usluge), osobito kada se radi o razini informiranosti, biti predmet širokog tumačenja (vidjeti u tom smislu presudu od 23. travnja 2015., Van Hove, C‑96/14, EU:C:2015:262, t. 40. i navedenu sudsku praksu).
69 Štoviše, kada su učinci odredbe određeni obaveznim zakonodavnim odredbama, temeljno je da prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) obavijesti potrošača o tim odredbama (vidjeti u tom smislu presudu od 26. travnja 2012., Invitel, C‑472/10, EU:C:2012:242, t. 29.). To je slučaj članka 6. stavka 2. Uredbe Rim I, kojim je propisano da izbor mjerodavnog prava ne može imati za posljedicu lišavanje potrošača zaštite koja mu je osigurana odredbama od kojih se ne može odstupiti sporazumom, na temelju prava koje bi bilo mjerodavno u nedostatku izbora.
70 S obzirom na obvezujući karakter zahtjeva iz članka 6. stavka 2. Uredbe Rim I sudac suočen s odredbom o izboru mjerodavnog prava morat će primijeniti, u slučaju kada je u pitanju potrošač koji ima glavno prebivalište u Austriji, one austrijske zakonske odredbe od kojih se po austrijskom pravu ne može sporazumno odstupiti. Po potrebi, bit će na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi te odredbe.
71 Stoga, na četvrto pitanje točku a) treba odgovoriti da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je odredba koja se nalazi među općim uvjetima prodaje prodavatelja (robe) ili pružatelja (usluge), koja nije bila predmet individualnih pregovora, prema kojoj je ugovor sklopljen u okviru elektroničke trgovine s potrošačem uređen pravom države članice sjedišta tog prodavatelja (robe) ili pružatelja (usluge), nepoštena ako dovodi tog potrošača u zabludu dajući mu dojam da se samo pravo te države primjenjuje na ugovor, a da ga ne obavještava o činjenici da na temelju članka 6. stavka 2. Uredbe Rim I uživa zaštitu koju mu osiguravaju obavezne odredbe prava koje bi bilo mjerodavno u nedostatku te odredbe, što je na nacionalnom sudu da utvrdi s obzirom na sve relevantne okolnosti.
Četvrto pitanje, točka (b)
72 Svojim četvrtim pitanjem točkom b), sud koji je uputio zahtjev želio je u bitnome znati treba li članak 4. stavak 1. točku (a) Direktive 95/46 tumačiti na način da je obrada osobnih podataka koju izvrši poduzetnik e‑trgovine uređena pravom države članice prema kojoj taj poduzetnik usmjerava svoju djelatnost.
73 Sukladno članku 4. stavku 1. točki (a) te direktive, svaka država članica na obradu osobnih podataka primjenjuje nacionalne propise koje donese u skladu s tom direktivom kada se obrada provodi u okviru aktivnosti poslovnog nastana nadzornika na području države članice.
74 Iz toga proizlazi da je obrada podataka koja je izvršena u okviru djelatnosti nekog poslovnog nastana uređena pravom države članice na čijem području se nalazi ta ustanova.
75 Kao prvo, kada je riječ o pojmu „poslovni nastan” u smislu članka 4. stavka 1. točke (a) Direktive 95/46, Sud je već precizirao da se on odnosi na svaku stvarnu i učinkovitu djelatnost, pa i minimalnu, koja se obavlja putem stabilnih aranžmana (presuda od 1. listopada 2015., Weltimmo, C‑230/14, EU:C:2015:639, t. 31.).
76 U tom smislu, kako je nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 119. svojeg mišljenja, ako je okolnost da poduzetnik odgovoran za obradu podataka nema ni društvo kćer ni podružnicu u državi članici ne isključuje da ona može tamo imati poslovni nastan u smislu članka 4. stavka 1. točke (a) Direktive 95/46, takav poslovni nastan ne može postojati samo zbog činjenice što je dotična internetska stranica tamo dostupna.
77 Valja prije procijeniti, kao što je Sud već istaknuo, kako stupanj stabilnosti aranžmana tako i stvarnost obavljanja aktivnosti u predmetnoj državi članici (vidjeti u tom smislu presudu od 1. listopada 2015., Weltimmo, C‑230/14, EU:C:2015:639, t. 29.).
78 Kao drugo, kada je riječ o tome je li predmetna obrada osobnih podataka izvršena „u okviru aktivnosti” tog poslovnog nastana u smislu članka 4. stavka 1. točke (a) Direktive 95/46, Sud je već podsjetio da ta odredba zahtijeva da predmetna obrada osobnih podataka bude izvršena ne „od strane” samog predmetnog poslovnog nastana, već samo „u okviru [njegove] aktivnosti” (presuda od 1. listopada 2015., Weltimmo, C‑230/14, EU:C:2015:639, t. 35.).
79 Na sudu koji je uputio zahtjev je da odredi, s obzirom na tu sudsku praksu i uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti predmeta u glavnom postupku, je li Amazon EU obradio predmetne podatke u okviru aktivnosti poslovnog nastana smještenog u državi članici različitoj od Luksemburga.
80 Kao što je nezavisni odvjetnik iznio u točki 128. svojeg mišljenja, ako sud koji je uputio zahtjev utvrdi da je poslovni nastan u okviru kojeg Amazon EU obrađuje te podatke smješten u Njemačkoj, ta obrada treba biti uređena njemačkim pravom.
81 S obzirom na prethodno, na četvrto pitanje točku b) treba odgovoriti da članak 4. stavak 1. točku (a) Direktive 95/46 treba tumačiti na način da je obrada osobnih podataka koju izvrši poduzetnik za e‑trgovinu uređena pravom države članice prema kojoj taj poduzetnik usmjerava svoje aktivnosti ako se pokaže da taj poduzetnik predmetne podatke obrađuje u okviru aktivnosti poslovnog nastana smještenog u toj državi članici. Na nacionalnom je sudu da ocijeni je li to slučaj.
Troškovi
82 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenoga, Sud (treće vijeće) odlučuje:
1. Uredbu (EU) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća, od 17. lipnja 2008., o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) i Uredbu (EU) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća, od 11. srpnja 2007., o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze („Rim II”), treba tumačiti na način da, ne dovodeći u pitanje članak 1. stavak 3. svake od tih uredbi, pravo primjenjivo na postupak za dobivanje sudskog naloga, u smislu Direktive 2009/22/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. o sudskim nalozima za zaštitu interesa potrošača, usmjereno protiv korištenja navodno nezakonitih ugovornih odredbi od strane poduzetnika s poslovnim nastanom u državi članici koja sklapa ugovore elektroničkim putem s potrošačima koji su rezidenti u drugim državama članicama, a osobito u državi u kojoj se nalazi sud pred kojim se vodi postupak, treba odrediti u skladu s člankom 6. stavkom 1. Uredbe br. 864/2007, dok pravo koje je mjerodavno za ocjenu dane ugovorne odredbe treba uvijek odrediti primjenom Uredbe br. 593/2008, bilo da se ta ocjena izvrši u okviru individualne tužbe ili kolektivne tužbe.
2. Članak 3. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, treba tumačiti na način da je odredba koja se nalazi među općim uvjetima prodaje prodavatelja (robe) ili pružatelja (usluge), koja nije bila predmet individualnih pregovora, prema kojoj je ugovor sklopljen u okviru elektroničke trgovine s potrošačem uređen pravom države članice sjedišta tog prodavatelja (robe) ili pružatelja (usluge), nepoštena ako dovodi tog potrošača u zabludu dajući mu dojam da se samo pravo te države primjenjuje na ugovor, a da ga ne obavještava o činjenici da na temelju članka 6. stavka 2. Uredbe br. 593/2008 uživa zaštitu koju mu osiguravaju obavezne odredbe prava koje bi bilo mjerodavno u nedostatku te odredbe, što je na nacionalnom sudu da utvrdi s obzirom na sve relevantne okolnosti.
3. Članak 4. stavak 1. točku (a) Direktive 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom protoku takvih podataka, treba tumačiti na način da je obrada osobnih podataka koju izvrši poduzetnik za e‑trgovinu uređena pravom države članice prema kojoj taj poduzetnik usmjerava svoje aktivnosti ako se pokaže da taj poduzetnik predmetne podatke obrađuje u okviru aktivnosti poslovnog nastana smještenog u toj državi članici. Na nacionalnom je sudu da ocijeni je li to slučaj.
Potpisi