Language of document : ECLI:EU:F:2013:154

PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE

(treće vijeće)

23. listopada 2013.

Predmet F‑148/12

Ulrik Solberg

protiv

Europskog centra za praćenje droga i ovisnosti o drogama (EMCDDA)

„Javna služba – Bivši član privremenog osoblja – Izvještaj o ocjeni – Pravni interes – Obveza obrazlaganja – Širina diskrecijske ovlasti“ 

Predmet:      Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a kojom U. Solberg traži poništenje odluke od 5. ožujka 2012. koju je donijelo tijelo ovlašteno za sklapanje ugovora u radu (u daljnjem tekstu: TOSUR) Europskog centra za praćenje droga i ovisnosti o drogama (EMCDDA ili u daljnjem tekstu: Centar) kojom utvrđuje njegovo izvješće o ocjeni za 2011. godinu.

Odluka:      Tužba se odbija. U. Solberg snosi vlastite troškove i nalaže mu se snošenje troškova Europskog centra za praćenje droga i ovisnosti o drogama.

Sažetak

1.      Tužbe dužnosnikâ – Pravni interes –Tužba za poništenje izvješća o ocjeni koju je podnio član privremenog osoblja nakon prestanka njegovih funkcija –Zadržavanje pravnog interesa

(čl. 90. i 91. Pravilnika o osoblju za dužnosnike)

2.      Dužnosnici – Ocjenjivanje – Izvješće o ocjeni – Obveza obrazlaganja – Opseg

(čl. 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima; čl. 43. Pravilnika o osoblju za dužnosnike)

3.      Dužnosnici – Ocjenjivanje – Izvješće o ocjeni – Diskrecijska ovlast ocjenjivača – Sudski nadzor – Granice – Očita pogreška u ocjeni – Teret dokazivanja

(čl. 43. Pravilnika o osoblju za dužnosnike)

4.      Dužnosnici – Ocjenjivanje – Izvješće o ocjeni – Nužna dosljednost između opisnih komentara i brojčane ocjene – Poništenje jedino u slučaju očite nedosljednosti

(čl. 43. Pravilnika o osoblju za dužnosnike)

1.      Svaki tužitelj, kako bi mogao valjano podnijeti tužbu na temelju članaka 90. i 91. Pravilnika o osoblju, mora opravdati osobni interes, postojeći i konkretni, koji ima za poništenje pobijanog akta, s obzirom na to da se takav interes ocjenjuje u trenutku podnošenja tužbe i mora nastaviti postojati sve do objave sudske odluke, inače se postupak obustavlja.

Izvješće o ocjeni predstavlja bitni dokument u ocjenjivanju osoblja koje su institucije zaposlile jer omogućuje donošenje ocjene sposobnosti, učinkovitosti i ponašanja dužnosnika ili člana osoblja i predstavlja vrijednosni sud njihovih hijerarhijski nadređenih o načinu na koji je ocjenjivani dužnosnik ili član osoblja ispunio zadatke koji su mu bili povjereni i o njegovom ponašanju u službi tijekom predmetnog razdoblja. Posljedično, svaki dužnosnik raspolaže pravom na to da za svoj rad dobije ocjenu donesenu na pravičan i prikladan način i, sukladno pravu na djelotvornu sudsku zaštitu, da mu se prizna pravo na osporavanje izvješća o ocjeni koje se na njega odnosi zbog njegovog sadržaja ili zato što nije bilo doneseno prema pravilima propisanima Pravilnikom o osoblju. Isto vrijedi za člana osoblja koji se ocjenjuje i na kojeg se odnose uvjeti zapošljavanja za druge službenike.

Kako bi se ocijenio osobni i konkretni pravni interes bivšeg člana privremenog osoblja za poništenje svojeg izvješća o ocjeni, valja uzeti u obzir njegovu želju, s obzirom na njegovo stečeno iskustvo u agenciji, da se u nekom trenutku ponovno uključi u osoblje Unije i interes koji bi mogao imati u tome da se u tu svrhu oslanja na izvješće o ocjeni koje pokriva njegovu zadnju godinu rada u svojstvu člana privremenog osoblja i koje ne sadrži nepravilnosti. K tome, činjenica da, ako se osoba vrati među osoblje Unije, karijera te osobe se nastavlja, također dokazuje da osoba ima pravni interes djelovati protiv spornog izvješća o ocjeni.

(t. 16., 17. i 21.)

Izvori:

Sud: 29. listopada 1975., Marenco i dr./Komisija, 81/74 do 88/74, t. 6.; 22. prosinca 2008., Gordon/Komisija, C‑198/07 P, t. 42., 43. i 45.

Prvostupanjski sud: 18. lipnja 1992., Turner/Komisija, T‑49/91, t. 24.; 28. lipnja 2005., Ross/Komisija, T‑147/04, t. 24. i 25. i navedena sudska praksa

Opći sud Europske unije: 12. srpnja 2011., Komisija/Q, T‑80/09 P, t. 162.; 4. lipnja 2012., Attey i dr./Vijeće, T‑118/11, T‑123/11 i T‑124/11, t. 28.

2.      Među jamstvima prava Unije u upravnim postupcima nalazi se načelo dobre uprave, ugrađeno u članak 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, a posebice jedan od njegovih oblika iz stavka 2. točke (c) istog članka, tj. „obveza uprave da obrazloži svoje odluke“.

Obveza obrazlaganja odluka kojima se nanosi šteta predstavlja temeljno načelo prava Unije, od kojega se može odstupiti samo iz važnih razloga.

Kako bi se ocijenilo je li izvješće o ocjeni dostatno motivirano, potrebno je uzeti u obzir sve informacije o kojima je obaviješten dotični dužnosnik ili član osoblja, a ne samo informacije koje se nalaze u navedenom izvješću.

(t. 28. do 31.)

Izvori:

Prvostupanjski sud: 29. rujna 2005., Napoli Buzzanca/Komisija, T‑218/02, t. 57. i navedena sudska praksa; 8. rujna 2009., ETF/Landgren, T‑404/06 P, t. 148. i navedena sudska praksa

Opći sud: 27. rujna 2012., Applied Microengineering/Komisija, T‑387/09, t. 76.

Službenički sud: 13. rujna 2011., Nastvogel/Vijeće, F‑4/10, t. 61.; 11. srpnja 2013., Tzirani/Komisija, F‑46/11, t. 136.

3.      Široka diskrecijska ovlast priznaje ocjenjivačima prilikom prosudbi koje se odnose na rad osoba za čiju su ocjenu zaduženi. Prema tome, nadzor suda Unije nad sadržajem izvješća o ocjeni ograničen je na nadzor nad postupovnom pravilnošću, materijalnom točnošću činjenica i nepostojanjem očite pogreške u ocjeni ili zloporabe ovlasti. Nije na Službeničkom sudu da nadzire osnovanost ocjene koju je donio ocjenjivač o profesionalnim sposobnostima dužnosnika ili člana osoblja kad ona uključuje složene vrijednosne sudove koji po samoj svojoj naravi ne mogu biti predmet objektivne provjere.

K tome, kad je riječ o nadzoru suda Unije nad postojanjem očite pogreške u ocjeni dužnosnikâ, on se mora ograničiti na pitanje je li uprava, s obzirom na načine i razloge koji su je mogli dovesti do njezine ocjene, ostala unutar nespornih granica i da nije koristila svoju ovlast na očito pogrešan način.

Dokazi koje tužitelj treba podnijeti, kako bi se utvrdilo da je uprava počinila očitu pogrešku u ocjeni činjenica koja je takve naravi da opravdava poništenje izvješća o ocjeni, moraju biti dovoljni za to da pokažu da ocjene uprave nisu prihvatljive. Drugim riječima, razlog koji se temelji na očitoj pogrešci mora se odbiti ako se, u nedostatku dokaza tužitelja, ocjena koja je dovedena u pitanje može prihvatiti kao istinita ili valjana.

(t. 39. i 40.)

Izvori:

Sud: 3. prosinca 1981., Bakke‑d’Aloya/Vijeće, 280/80, t. 10.; 3. travnja 2003., Parlament/Samper, C‑277/01 P, t. 35.

Prvostupanjski sud: 29. veljače 1996., Lopes/Sud, T‑547/93, t. 133.; 12. prosinca 1996., AIUFFASS i AKT/Komisija, T‑380/94, t. 59.; 12. veljače 2008., BUPA i dr./Komisija, T‑289/03, t. 221.

Opći sud: 16. prosinca 2010., Vijeće/Stols, T‑175/09 P, t. 23. i navedena sudska praksa; 16. svibnja 2013., Canga Fano/Vijeće, T‑281/11 P, t.  41.

Službenički sud: 29. rujna 2009., Wenning/Europol, F‑114/07, t. 111.; 23. veljače 2010., Faria/OHIM, F‑7/09, t. 44.; 15. veljače 2012., AT/EACEA, F‑113/10, t. 74.; 12. prosinca 2012., Lebedef/Komisija, F‑109/11, t. 61. koji je predmet žalbenog postupka u tijeku pred Općim sudom Europske unije u predmetu T‑117/13 P

4.      Svrha opisnih komentara u izvješću o ocjeni jest opravdati analitičke ocjene u izvješću i služe kao temelj za utvrđivanje ocjene, omogućujući dužnosniku ili članu osoblja u pitanju da razumije dobivene ocjene. Posljedično, s obzirom na njihovu prevladavajuću ulogu u donošenju izvješća o ocjeni, komentari moraju biti dosljedni danim brojčanim ocjenama tako da se one smatraju brojčanim odnosno analitičkim izrazom komentara. Međutim, uzimajući u obzir široku diskrecijsku ovlast priznatu ocjenjivačima, eventualna nedosljednost u izvješću o ocjeni može opravdati njegovo poništenje samo ako je očita.

(t. 41.)

Izvori:

Službenički sud: 13. prosinca 2007., Sequeira Wandschneider/Komisija, F‑28/06, t. 109. i 110.; 13. rujna 2011., Behnke/Komisija, F‑68/10, t. 78.