PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE
(drugo vijeće)
19. studenoga 2014.(*)
„Javna služba – Dužnosnik – Primici od rada – Obiteljske naknade – Pravilo o sprječavanju preklapanja nacionalnih naknada i naknada na temelju Pravilnika o osoblju – Primanje nacionalnih obiteljskih naknada dužnosnikova bračnog druga – Izostanak dužnosnikove prijave promjene osobnih okolnosti svojoj administrativnoj službi – Stegovni postupak – Stegovna mjera – Nazadovanje na niži stupanj – Razmjernost – Obrazloženje – Olakotne okolnosti – Nepažnja administracije“
U predmetu F‑42/14,
povodom tužbe podnesene na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivog na Ugovor o EZAE‑u na temelju njegova članka 106.a,
E. H., dužnosnik Europske komisije, sa stalnom adresom u Etterbeeku (Belgija), kojeg zastupaju S. Rodrigues i A. Blot, avocats,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju J. Currall i C. Ehrbar, u svojstvu agenata,
tuženika,
SLUŽBENIČKI SUD
(drugo vijeće),
u sastavu: M. I. Rofes i Pujol, predsjednica, K. Bradley i J. Svenningsen (izvjestitelj), suci,
tajnik: X. Lopez Bancalari, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 25. rujna 2014.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Tužbom koju je tajništvo Službeničkog suda zaprimilo 6. svibnja 2014., E. H. zahtijeva poništenje odluke tijela za imenovanje (u daljnjem tekstu: TZI) Europske komisije od 24. lipnja 2013. kojom se tužitelju izriče sankcija nazadovanja za tri stupnja kao i poništenje odluke od 24. siječnja 2014. kojom se odbija njegova žalba.
Pravni okvir
Prava i obveze dužnosnika
2 Člankom 11. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije, u verziji koja se primjenjuje u sporu (u daljnjem tekstu: Pravilnik), među ostalim, predviđeno je da „[d]užnosnik obavlja poslove i ponaša se imajući u vidu isključivo interese Unije [i da] dodijeljene poslove obavlja objektivno, nepristrano i u skladu s dužnom odanošću Uniji“ .
Odredbe koje se odnose na stegovne mjere
3 U Glavi VI., naslovljenoj „Stegovne mjere“, člankom 86. Pravilnika određeno je:
„1. Dužnosnik ili bivši dužnosnik koji namjerno ili iz nepažnje povrijedi obveze koje proizlaze iz ovog Pravilnika o osoblju može zbog toga stegovno odgovarati.
2. Ako [TZI] ili OLAF [Europski ured za borbu protiv prijevara] raspolaže dokazima o povredi u smislu stavka 1., mogu pokrenuti upravnu istragu kako bi utvrdili je li se takva povreda dogodila.
3. Stegovna pravila, postupci i mjere te pravila i postupci u vezi s upravnim istragama utvrđeni su Prilogom IX.“
4 U Prilogu IX., Odjeljku 3., naslovljenom „Stegovne mjere“, u članku 9. određeno je:
„1. [TZI] može izreći sljedeće sankcije:
(a) pisano upozorenje;
(b) ukor;
(c) odgodu napredovanja na viši stupanj u razdoblju od jednog do 23 mjeseca;
(d) nazadovanje na niži stupanj;
(e) privremeni prelazak u niži razred u razdoblju od 15 dana do jedne godine;
(f) prelazak u niži razred u istoj funkcijskoj skupini;
(g) razvrstavanje u nižu funkcijsku skupinu, s prelaskom u niži razred ili bez njega;
(h) udaljavanje […]“
5 U članku 10. Priloga IX. Pravilniku određeno je:
„Težina propisanih stegovnih sankcija razmjerna je težini povrede dužnosti. Kako bi se utvrdila težina povrede dužnosti i donijela odluka o stegovnoj sankciji koju treba izreći, posebno se uzimaju u obzir:
(a) priroda povrede dužnosti i okolnosti pod kojima je do nje došlo;
(b) u kojoj mjeri povreda dužnosti negativno utječe na integritet, ugled ili interese institucija;
(c) u kojoj mjeri povreda dužnosti uključuje namjerne radnje ili nepažnju;
(d) dužnosnikovi motivi za povredu dužnosti;
(e) razred i radni staž dužnosnika;
(f) stupanj osobne odgovornosti dužnosnika;
(g) razina dužnosnikovih poslova i odgovornosti;
(h) uključuje li povreda dužnosti ponavljane radnje ili ponašanje;
(i) ponašanje dužnosnika tijekom njegove karijere.“
Odredbe o obiteljskim naknadama
6 U smislu članka 67. stavka 2. Pravilnika, „[d]užnosnici koji primaju obiteljske naknade [, odnosno naknadu za kućanstvo, naknadu za uzdržavano dijete i/ili naknadu za obrazovanje,] moraju prijaviti naknade slične naravi koje primaju iz drugih izvora; naknade isplaćene u skladu s člancima 1., 2. i 3. Priloga VII. umanjuju se za iznos naknada iz drugih izvora“ .
7 U članku 2. Priloga VII. Pravilniku propisano je:
„1. Dužnosnik s jednim uzdržavanim djetetom ili više njih, u skladu sa stavcima 2. i 3. koji slijede, prima mjesečnu naknadu […] za svako uzdržavano dijete.
2. ,Uzdržavano dijeteʼ znači zakonito, biološko ili posvojeno dijete dužnosnika ili njegova bračnog druga, koje dužnosnik uzdržava.
[…]
Svako dijete koje je dužnosnik obvezan uzdržavati na temelju sudske odluke temeljene na zakonodavstvu države članice o zaštiti maloljetnika smatra se uzdržavanim djetetom.
[…]
7. Ako je skrbništvo nad uzdržavanim djetetom u smislu stavaka 2. i 3. na temelju zakonskih propisa, naloga suda ili nadležnog upravnog tijela povjereno drugoj osobi, naknada za uzdržavano dijete isplaćuje se toj osobi u ime i za račun dužnosnika.“
Činjenice iz kojih proizlazi spor
8 Nakon što je stupio u službu Europskih zajednica 1991. u svojstvu privremenog službenika, tužitelj je od 1. ožujka 1998. imenovan dužnosnikom Komisije te je, prije nego što mu je TZI odredio stegovnu mjeru nazadovanja na niže stupnjeve, obavljao poslove administratora u razredu AD 13, 1. stupanj, zaduženog za upravljanje programima u Glavnoj upravi (GU) za poljoprivredu i ruralni razvoj.
9 Tužitelj je otac petero djece te je s te osnove bio korisnik obiteljskih naknada u skladu s člankom 2. Priloga VII. Pravilniku (u daljnjem tekstu: statutarne obiteljske naknade).
10 Što se tiče dvoje tužiteljeve najstarije djece, rođene u prvom braku koji je razvrgnut 14. siječnja 2000., Ured za upravljanje individualnim materijalnim pravima i njihovu isplatu (PMO) isplaćivao je, počevši od 1. travnja 1994., puni iznos statutarne obiteljske naknade za uzdržavano dijete tužiteljevoj bivšoj supruzi, na ime i za račun tužitelja, koja se umanjuje za iznos naknade za uzdržavanje koju je tužitelj dužan isplaćivati bivšoj supruzi.
11 Što se tiče ostalo troje djece tužitelja i njegove sadašnje supruge, koja su rođena 1995., 1998. i 2002., iz spisa proizlazi da je tužitelj u obrascu za prijavu rođenja djeteta koji se odnosi na dijete rođeno 1998. prijavio Komisiji da je njegova majka „obavlja[la] profesionalnu djelatnost i prima[la] naknadu za rođenje djeteta:,daʼ“, ali da nije primala obiteljske naknade, izričito naznačivši oznaku „ne“.
12 Za svako od to troje djece tužitelj je od PMO‑a primio obavijest sadržaja kako slijedi:
„[…]
Iz popratne dokumentacije proizlazi:
– da se za to dijete ne isplaćuje nikakva [nacionalna] obiteljska naknada za uzdržavano dijete.
Stoga vas obavještavam:
– da vam se za to dijete odobrava naknada za uzdržavano dijete […] na temelju članka 2. Priloga VII. Pravilniku;
– da će vam se na temelju članka 67. stavka 2. Pravilnika naknada za uzdržavano dijete isplaćivati u punom iznosu;
[…]
Pozivanje na administrativne odredbe:
– Svaki dužnosnik dužan je odmah pisanim putem obavijestiti administrativno tijelo o svakoj promjeni osobnih okolnosti.
– Članak 85. Pravilnika: ,Mora se osigurati povrat svakog preplaćenog iznosa ako je primatelj bio svjestan da za njegovu isplatu nema valjanog razloga, odnosno ako je nepostojanje valjanog razloga bilo toliko očito da je toga morao biti svjestanʼ.“
13 Iz ove obavijesti upućene tužitelju, koja se odnosi na statutarnu naknadu za uzdržavano dijete, proizlazi da je on 1. svibnja 2002. primao statutarne obiteljske naknade u punom iznosu za svako od svoje petero djece.
Početna prepiska između administrativnih tijela
14 Iz cjelokupne prepiske koju je tužitelj dostavio u prilogu svojoj tužbi proizlazi, u bitnome, da je njegova sadašnja supruga, s kojom je sklopio brak 1. rujna 2000., prilikom rođenja svakog od troje njihove djece od Assubela, belgijske ustanove za osiguranje koja je nadležna za isplatu nacionalnih socijalnih davanja, poput naknade za rođenje djeteta i obiteljskih naknada, zatražila stjecanje navedenih davanja.
15 U tom je pogledu Assubel dopisom od 14. veljače 1996., u odgovoru na zahtjev za stjecanje obiteljskih naknada za dijete rođeno 1995., obavijestio tužiteljevu suprugu da joj se nacionalna obiteljska naknada ne može odobriti jer je iznos obiteljske naknade koju isplaćuje Komisija veći od belgijske obiteljske naknade.
16 Belgijska ustanova za osiguranje Partena (u daljnjem tekstu: Partena), sljednica Assubela, dopisom od 25. rujna 2000., u odgovoru na drugi od njezinih zahtjeva za obiteljske naknade koji je podnesen telefonskim putem nakon sklapanja braka s tužiteljem 1. rujna iste godine, obavijestila je tužiteljevu suprugu da, kako bi joj se ta davanja mogla isplaćivati, toj nacionalnoj ustanovi treba Komisijina potvrda u kojoj se navodi da od Unije ne prima istovrsna davanja. Tužiteljeva supruga nije odgovorila na taj dopis i nije zatražila od Komisije ni da joj dostavi takvu potvrdu ni da se obrati toj nacionalnoj ustanovi.
17 Partena je u dopisu od 25. ožujka 2002. koji je uputila Komisiji navela da mora raspolagati Komisijinom potvrdom na kojoj je jasno naznačen datum početka isplate statutarnih obiteljskih naknada kako bi tužiteljeva supruga mogla steći pravo na nacionalne obiteljske naknade.
18 Komisija je u dopisu od 12. travnja 2002. koji je uputila Parteni, primjerak kojeg je dostavljen tužitelju na znanje, potvrdila da je potonji korisnik statutarnih obiteljskih naknada u punom iznosu za djecu rođenu 1995. i 1998., odnosno u slučaju prvog djeteta od 1. studenoga 1995., a drugog od 1. veljače 1998.
19 Partena je dopisom od 28. kolovoza 2003. obavijestila Komisiju da utvrđuje ima li tužiteljeva supruga pravo na obiteljske naknade počevši od 1. prosinca 1995. Partena je zatražila od Komisije da joj dostavi potvrdu o rođenju najmlađeg tužiteljeva djeteta, kojom Komisija raspolaže, te ju je obavijestila da će joj dostaviti pojedinosti o isplatama koje je provela u korist tužiteljeve supruge od prosinca 1995. Naposljetku, Partena je pozvala Komisiju da stupi u kontakt s tužiteljevom suprugom „kako bi od [potonje] dobila [statutarne] obiteljske naknade koje je [Komisija] isplatila […] umjesto [Partene]“.
20 PMO je dopisom od 6. siječnja 2004. koji je uputio Parteni, primjerak kojeg je dostavljen tužitelju na znanje (u daljnjem tekstu: dopis od 6. siječnja 2004.), odgovorio da je upoznat s time da Partena u postupku utvrđuje ima li tužiteljeva supruga pravo na belgijske obiteljske naknade s obzirom na to da je od 1. prosinca 1995. obavljala djelatnost zaposlene osobe. U tom pogledu, PMO je podsjetio Partenu da je tužitelju u punom iznosu isplaćivao statutarnu obiteljsku naknadu za njegovo troje najmlađe djece, odnosno u slučaju dvoje najstarije djece kako je navedeno u točki 18. ove presude, a trećeg djeteta od 1. svibnja 2002. PMO je zatražio od Partene da „[mu] vrati ukupnu svotu isplaćenih belgijskih obiteljskih naknada računajući od 1. prosinca 1995. i dostavi [mu] mjesečni obračun u skladu s tom isplatom izvršenom na računu [Komisije] navodeći [p]odatke [, tj. ime tužitelja i njegov broj osiguranja]“. PMO je ujedno zamolio Partenu da izda potvrdu u kojoj se detaljno navodi mjesec od kada je i u kojim mjesečnim iznosima ta nacionalna ustanova tužiteljevoj supruzi počela isplaćivati belgijske obiteljske naknade, a kako bi PMO počevši od tog datuma dodatno isplaćivao statutarne obiteljske naknade. Na taj se PMO‑ov dopis Partena nije naknadno očitovala.
21 Partena je dopisom od 9. studenoga 2006., u vezi s tužiteljevim zahtjevom od 7. studenoga 2006. koji je, prema tužitelju, imao za cilj da „u svakom slučaju pribavi pojašnjenje zbog kojih je razloga Partena obustavila svoje isplate u razdoblju od travnja 2005. do rujna 2006.“, obavijestila tužiteljevu suprugu da joj je odobrena isplata obiteljskih naknada u visini od 482,14 eura mjesečno, počevši od 1. listopada 2006., za njezino troje uzdržavane djece.
22 Komisija je dopisom od 9. studenoga 2009., koji je uputila Parteni i uložila u tužiteljev osobni spis, obavijestila tu nacionalnu ustanovu da je isplatila statutarne obiteljske naknade u punom iznosu za tužiteljevo troje najmlađe djece, podsjetivši je da, u smislu sudske prakse koja proizlazi iz presude od 7. svibnja 1987., Komisija/Belgija (186/85, EU:C:1987:208), obiteljske naknade koje isplaćuju nacionalna tijela imaju prednost pred statutarnim obiteljskim naknadama, koje su dopunskog karaktera.
Postupci nadzora
23 Dopisom od 10. veljače 2010., naslovljenim „[…] Nadzor nad naknad[ama] za uzdržavano dijete koje se isplaćuju iz drugih izvora (od [1. siječnja] 2005. do danas)“, PMO je u bitnome obavijestio tužitelja da je, prema njemu raspoloživim informacijama, utvrđeno da je njegov bračni drug zaposlen ili nezaposlen, što upućuje na to da prima belgijske obiteljske naknade, te da tužitelj nije prijavio naknade koje se isplaćuju iz drugih izvora, a u vezi s njihovom djecom. U tom pogledu, PMO je podsjetio na odredbe Pravilnika, odnosno na njegov članak 67. stavak 2. i članak 68. stavak 2., kojima je propisano pravilo o „sprječavanju preklapanja“ svake obiteljske naknade koja se prima iz drugih izvora, a koje dužnosnici moraju prijaviti (u daljnjem tekstu: pravilo o sprječavanju preklapanja), pri čemu se podrazumijeva da se iznos statutarnih obiteljskih naknada umanjuje za iznos obiteljskih naknada primljenih iz drugih izvora, koje imaju prednost. PMO je također podsjetio na to da svaki bračni drug koji ima pravo na nacionalne obiteljske naknade mora u tom pogledu podnijeti zahtjev, u konkretnom slučaju belgijskoj nacionalnoj ustanovi za obiteljske naknade putem svojeg poslodavca, te o tome mora obavijesti PMO. Naposljetku, PMO je od tužitelja zatražio da ispuni obrazac izjave naslovljen „Obiteljske naknade […] koje se primaju iz drugih izvora“ te da mu ga vrati u slučaju da je primao ili imao pravo primati nacionalne obiteljske naknade iz drugih izvora.
24 Tužitelj je u odgovoru na dopis od 10. veljače 2010. koji je uputio PMO‑u, primjerak kojeg je dostavio svojoj supruzi, obrazložio potonjem da ne razumije smisao njegova zahtjeva jer je PMO neposredno kontaktirao s Partenom, slijedom njihovih izjava o rođenju djece i u vezi s njihovim zahtjevom za stjecanje davanja neposredno od Partene, koja je vodila postupak u vezi s obiteljskim naknadama njegove supruge posredstvom njezina poslodavca. Tužitelj je naveo da je „[p]rema tome, [P]MO već [bio] obaviješten o osobnim okolnostima [nj]egove supruge koja je od svojeg poslodavca [bila] primala obiteljske naknade te da je upitao PMO je li mu potrebno više informacija“. Također, tom prilikom tužitelj nije ni ispunio ni vratio PMO‑u obrazac izjave koji mu je PMO dostavio elektroničkom poštom, što je spomenuto u prethodnoj točki. S druge strane, tužitelj je vratio PMO‑u primjerak dopisa od 6. siječnja 2004., ali nije dostavio primjerak dopisa od 9. studenoga 2006. koji je Partena uputila njegovoj supruzi.
25 Dopisom od 11. veljače 2010. PMO je potvrdio tužitelju da je zbog obiteljskih naknada za njegovo troje najmlađe djece bio u kontaktu s Partenom i da je „[s]spis još [bio] u postupku rješavanja koji se vodi pri Parteni“. PMO je također obavijestio tužitelja da se zahtjev o izjavi o obiteljskim naknadama koje se primaju iz drugih izvora koji mu je bio upućen jednako tako odnosio i na njegovo dvoje najstarije djece jer je, prema posljednjim informacijama kojima je PMO raspolagao, za majku to dvoje djece, za koju se isplaćuju statutarne obiteljske naknade u punom iznosu, izjavljeno da „ne obavlja profesionalnu djelatnost“. PMO je od tužitelja zatražio potvrdu o tome je li radni status njegove bivše supruge i dalje isti.
26 Nakon telefonskog razgovora sa zaposlenikom PMO‑a zaduženim za njegov spis, tužitelj mu je 11. veljače 2010. uputio dopis u kojem je istaknuo da je, kao prvo, što se tiče njegovo troje najmlađe djece i uzimajući u obzir da PMO iščekuje Partenin odgovor, temeljem toga zaključio da u ovom stadiju postupka nije morao dopuniti informacije o nacionalnim obiteljskim naknadama koje prima njegova supruga. Drugo, u pogledu njegovo prvo dvoje djece, koja žive s majkom, njegovom bivšom suprugom, tužitelj je naveo da s potonjom više nije u kontaktu i da, prema njegovu saznanju, ona više ne radi. On je PMO‑u dostavio njezinu adresu u Belgiji.
27 PMO je dopisom od 15. veljače 2010. obavijestio tužitelja da je na temelju informacija koje mu je dostavio dopisom obustavio nadzor u odnosu na njegovo dvoje najstarije djece, ali ga je pozvao da obavijesti PMO o promjeni radnog statusa njegove bivše supruge. PMO je naveo tužitelju da je, u odnosu na njegovo troje najmlađe djece, „[njegov] spis u postupku obrade“ i da što prije obavijesti PMO o informacijama koje zaprimi od Partene.
28 PMO je dopisom otpremljenim tužitelju 23. rujna 2011. prijepodne naveo da do tog dana još nije zaprimio novosti koje se odnose na njegov spis te ga je pozvao da obavijesti PMO o statusu njegova zahtjeva podnesenog Parteni.
29 PMO je dopisom otpremljenim 23. rujna 2011. tijekom poslijepodneva obavijestio tužitelja da je primio potrebne informacije neposredno od Partene i da će se njegov spis sukladno tome ažurirati.
30 PMO je dopisom od 29. rujna 2011., u bitnome, obavijestio tužitelja o zaprimanju Partenine potvrde iz koje proizlazi da je od 1. listopada 2006. na ime svoje supruge od te ustanove primao obiteljske naknade u mjesečnom iznosu između 482,14 eura i 586,27 eura, što je potvrdila belgijska ustanova, te da ukupna svota odgovara visini od 33.875 eura. Isto tako, tužitelj je obaviješten da će se temeljem članka 85. Pravilnika protiv njega pokrenuti regresni postupak radi povrata tog iznosa prema planu obročne otplate te da je PMO, uzimajući u obzir da nije prijavio primanje nacionalnih obiteljskih naknada, obvezan „proslijediti [njegov] spis [Uredu Komisije za istražne radnje i stegovne postupke] radi dostavljanja na znanje i eventualnog nadzora osnovanosti povrata [nakon isteka] pet [posljednjih godina]“.
O istražnom postupku i izvješću TZI‑ja
31 Glavni direktor Opće uprave „Ljudski potencijali i sigurnost“, postupajući u svojstvu TZI‑ja, u obavijesti od 27. siječnja 2012. o „[o]bvezi saslušanja predviđenoj u članku 3. Priloga IX. Pravilniku“ naveo je direktoru Ureda Komisije za istražne radnje i stegovne postupke (IDOC) da je bio obaviješten o tome da tužitelj nije prijavio obiteljske naknade koje je primao iz drugih izvora te da ga je, sukladno tome, odlučio prethodno saslušati, u skladu s člankom 3. Priloga IX. Pravilniku, kako bi mogao razmotriti optužbe čija bi se osnovanost mogla dokazati protiv njega i odlučiti, posljedično, opravdavaju li one pokretanje stegovnog postupka.
32 Iz zapisnika o saslušanju osobito proizlazi da je tužitelj potvrdio primanje statutarnih obiteljskih naknada za prvo dijete od 1. kolovoza 1991. do 31. kolovoza 2008., za drugo dijete od 1. kolovoza 1991. do 31. srpnja 2011., za treće dijete od 1. siječnja 1996., za četvrto dijete od 1. veljače 1998. i, naposljetku, za peto dijete od 1. svibnja 2002. Tužitelj je također potvrdio da je zaprimio primjerak obavijesti od 14. veljače 1994. koju je PMO uputio njegovoj bivšoj supruzi, a kojom je obavještava da će joj se statutarna obiteljska naknada za uzdržavano dijete isplaćivati na račun i u ime tužitelja, ako su i dalje ispunjeni uvjeti propisani odredbama za priznanje prava na obiteljske naknade.
33 Što se tiče nepostojanja izjave da njegova bivša supruga od 1995. obavlja profesionalnu djelatnost, tužitelj je naveo da nakon raspada njihova braka i teškog razvoda koji je uslijedio 2000. više nisu održavali kontakt; da u to vrijeme ona nije radila; da je PMO, sukladno brakorazvodnom sporazumu supružnika postignutom u okviru razvoda braka, isplaćivao njegovoj bivšoj supruzi statutarne obiteljske naknade, umanjene za iznos naknade za uzdržavanje koju joj je on morao isplaćivati; da je od tada stupio u kontakt sa svojom bivšom suprugom kako bi mu ona potvrdila datum od kojega je započela obavljati profesionalnu djelatnost nakon razvoda njihova braka te navela razloge zbog kojih, prema njezinoj izjavi, nije primala obiteljske naknade iz belgijskog sustava.
34 Tužitelj je tijekom saslušanja također priznao da ga je PMO u tri navrata obavijestio o činjenici da su mu isplaćene statutarne obiteljske naknade u punom iznosu za svako od troje najmlađe uzdržavane djece, sukladno članku 67. stavku 2. Pravilnika, jer mu nikakva nacionalna obiteljska naknada nije bila isplaćena iz drugih izvora. Tužitelj je, potvrdivši da je izjavio kako nije primao nacionalne naknade kad je prijavio rođenje svojeg četvrtog djeteta 1998. kao i ostale djece, priznao da je njegova supruga počela primati belgijske obiteljske naknade od 1. listopada 2006., o čemu ga je obavijestila.
35 Upitan o razlozima zbog kojih, nakon dopisa od 9. studenoga 2006. koji je Partena uputila njegovoj supruzi, PMO‑u nije prijavio naknade iz drugih izvora, odnosno one koje isplaćuje ta nacionalna ustanova, tužitelj je naveo, s jedne strane, da je tada, uzimajući u obzir primjerak dopisa od 6. siječnja 2004. koji je zaprimio, u dobroj vjeri mislio da će Partena obavijestiti PMO o točnoj svoti koju je njegova supruga primala te, s druge strane, da je bio uvjeren, s obzirom na to da su ta dva tijela bila u kontaktu, da nije moguće istodobno biti korisnik nacionalnih i statutarnih obiteljskih naknada. Prema zapisniku sa saslušanja, tužitelj je također tvrdio da je, nakon što ga je supruga obavijestila da joj je Partena isplaćivala obiteljske naknade za njihovo troje djece, potonjoj odgovorio da će se PMO baviti tim pitanjem i pronaći rješenje u dogovoru s Partenom.
36 Naposljetku, tužitelj je tvrdio da na svojim obračunskim ispravama za isplatu plaće, u ovom slučaju izvacima koji se odnose na razdoblje od 2006. do 2011., nije provjeravao isplaćuju li mu se statutarne obiteljske naknade u punom iznosu ili ne te da, osim toga, njegova supruga i on nemaju zajednički bankovni račun.
37 Glavni direktor Opće uprave „Ljudski potencijali i sigurnost“ podnio je 6. srpnja 2012. u svojstvu TZI‑ja izvješće stegovnom povjerenstvu u skladu s člankom 12. Priloga IX. Pravilniku (u daljnjem tekstu: izvješće TZI‑ja).
38 Što se tiče tužiteljevo troje najmlađe djece, u izvješću TZI‑ja stoji da je otkriveno da je Partena od kolovoza 2003. mjesečno isplaćivala belgijske obiteljske naknade na osobni bankovni račun tužiteljeve supruge i da je usto u rujnu 2003. i travnju 2005. bankovnom doznakom isplatila pojedinačne svote od 10.866,17 eura i 5547,27 eura radi podmirenja zaostalih svota obiteljskih naknada za troje djece, za svako razdoblje posebno, odnosno od listopada 1997. do lipnja 2002. i od srpnja 2002. do veljače 2005.
39 Uz iznos od 33.875 eura naveden u točki 30. ove presude, u izvješću TZI‑ja navedeno je da je iznos nacionalnih obiteljskih naknada koji je Partena isplatila tužiteljevoj supruzi za razdoblje obuhvaćeno između listopada 1997. i ožujka 2005. dosegnuo 25.816 eura. Budući da je tu svotu trebalo umanjiti iz iznosa statutarnih obiteljskih naknada koje je tužitelj primao, ukupna financijska šteta u gotovu novcu u pitanju u konačnici je dosegnula 59.691 euro.
40 Što se tiče statutarnih naknada koje su isplaćivane za tužiteljevo dvoje najstarije djece, u izvješću TZI‑ja napomenuto je da se, čak i da je njegova bivša supruga obavljala profesionalnu djelatnost barem od 2005., temeljem čega je imala pravo na belgijske obiteljske naknade, tužitelju ne može predbaciti to što o tome nije obavijestio PMO.
41 Što se tiče troje najmlađe djece za koje je Partena njegovoj supruzi isplaćivala nacionalne obiteljske naknade, u izvješću TZI‑ja utvrđeno je da je „[tužitelj] [bio] prekršio članak 67. stavak 2. Pravilnika jer nije samoinicijativno prijavio administrativnoj službi da se belgijske [obiteljske] naknade isplaćuju za njegovu djecu unatoč tome što je znao da se one isplaćuju njegovoj supruzi te da on usto prima statutarne obiteljske naknade u punom iznosu za istu tu djecu.“
42 U izvješću TZI‑ja smatra se da se, protivno tužiteljevim tvrdnjama, njegovo ponašanje ne može opravdati neposrednim kontaktima Partene i PMO‑a, čije bi postojanje potvrđivalo njegovu ideju da bi se njima izbjegla svaka mogućnost preklapanja nacionalnih i statutarnih obiteljskih davanja. U izvješću TZI‑ja posebno je naglašeno da je sadržaj dopisa od 6. siječnja 2004., primjerak kojeg je tužitelj zaprimio, trebao najkasnije do tog datuma razjasniti njegovu osobnu okolnost jer, suprotno onome što je u to vrijeme PMO smatrao i što je proizlazilo iz tog dopisa, Partena u tom trenutku više nije utvrđivala postoji li pravo tužiteljeve supruge na belgijske obiteljske naknade, već joj je, suprotno tome, već pet mjeseci isplaćivala navedenu naknadu, o čemu je tužitelj trebao izričito obavijestiti PMO.
43 Usto, prema izvješću TZI‑ja, smatralo se da je tužitelj trebao stupiti u kontakt s PMO‑om, razjasniti okolnosti i obavijestiti ga o novoj činjenici kad je Partena u studenome 2006. počela isplaćivati naknade u korist tužiteljeve supruge i kad je potonja upitala tužitelja što bi valjalo napraviti. Dakle, dok su se tužitelju istodobno isplaćivale statutarne obiteljske naknade u punom iznosu, što je on mogao utvrditi na svojim obračunskim ispravama za isplatu plaće, ali se suzdržavao od toga da to učini, tužitelj ih je prihvaćao unatoč tome što mu je bilo poznato pravilo o sprječavanju preklapanja, odnosno da mu je Komisija isplaćivala znatne nepripadne iznose, kršeći time članak 67. stavak 2. Pravilnika.
44 S druge strane, u izvješću TZI‑ja navedeno je da tužiteljevo ponašanje predstavlja povredu njegove obveze odanosti instituciji u smislu članka 11. Pravilnika jer je, u skladu s tom obvezom, trebao olakšati posao administraciji, čak i da je ona bila u kontaktu s Partenom, tako da joj dostavi sve korisne informacije temeljem kojih je mogla utvrditi može li tužitelj steći pravo na isplatu cijele statutarne obiteljske naknade, a što je on propustio učiniti.
45 U izvješću TZI‑ja zaključeno je da je u pogledu povreda iz članka 67. stavka 2. i članka 11. stavka 1. Pravilnika, koje su bile trajne naravi i uzrok znatne financijske štete Komisiji, sankcija prelaska u niži razred razmjerna težini povrede dužnosti.
O obrazloženom mišljenju stegovnog povjerenstva
46 Stegovno povjerenstvo, kojem je TZI podnio izvješće, 6. rujna 2012. tužitelju je uputilo poziv za saslušanje, predviđeno za 24. listopada iste godine, pozivajući ga da se očituje u pisanom obliku.
47 Dopisom od 15. listopada 2012. tužitelj je iznio svoja pisana očitovanja kojima je osobito želio pobiti određene tvrdnje navedene u izvješću TZI‑ja i dopuniti stegovni spis, koji je, prema njegovu mišljenju, nepotpun, te iznijeti određene oslobađajuće dokaze koji nisu uzeti u obzir.
48 U tom pogledu, tužitelj je opovrgnuo tvrdnju navedenu u izvješću TZI‑ja prema kojoj ga je njegova supruga u studenome 2006. upitala „što je valjalo napraviti“ nakon što je „Partena potonjoj [bila] počela isplaćivati obiteljske naknade“. Naime, prema njemu, njegova supruga u tom je trenutku ignorirala narav i točne iznose isplata u pitanju koje su provedene prije studenoga 2006., što je dokazano činjenicom prema kojoj iz Partenina dopisa od 9. studenoga 2006., koji je zaprimila njegova supruga, proizlazi kako je ta nacionalna ustanova priznala pravo na obiteljska davanja tek počevši od 1. listopada 2006. Tužitelj je također tvrdio da nije prihvatio Komisijine isplate jer je iskreno smatrao da je PMO, koji je bio u kontaktu s Partenom, mogao razriješiti situaciju jednostavnim dopisom ili telefonskim pozivom.
49 Uz dopise navedene u točkama 15. do 18. ove presude, tužitelj je stegovnom povjerenstvu dostavio dopis od 22. ožujka 2012. koji je njegova supruga uputila Parteni u odgovoru na dopis te ustanove od 14. ožujka iste godine. Tim dopisom, koji se poziva na izvadak iz baze podataka te ustanove od 14. ožujka 2012. i prikazuje isplate obiteljskih naknada za razdoblje od 2000. do 2012. koje su bile provedene na njezin osobni račun, tužiteljeva supruga zatražila je od te nacionalne ustanove, a u vezi s izvatkom u prilogu dopisu od 14. ožujka, da joj dostavi presliku odluke kojom je Partena tada priznala pravo na belgijske obiteljske naknade u razdoblju koje prethodi listopadu 2006. jer se ne sjeća da je zaprimila takav dopis te da joj je, prema njezinu mišljenju, pravo priznato tek počevši od listopada 2006., o čemu je bila obaviještena dopisom iz studenoga 2006.
50 Tužitelj je stegovnom povjerenstvu također dostavio potpisanu izjavu svoje supruge od 11. ožujka 2012. kojom potonja izjavljuje da je od Partene primala naknade za rođenje djeteta, no da se ne sjeća da je od Partene primala obiteljske naknade prije listopada 2006. Tužiteljeva supruga također je izjavila da je „bila jako iznenađena, moglo bi se reći zapanjena nedavnom Parteninom izjavom Komisiji [prema kojoj je primala] naknade od [te ustanove] počevši od 1995.“ te da je imala namjeru tražiti, ako je to potrebno, preslike bankovnih izvadaka koje nije sačuvala, a koje se odnose na razdoblje za koje Partena tvrdi da joj je isplaćivala novac.
51 U svojim pisanim očitovanjima tužitelj je tvrdio da nikada nije imao namjeru prijevarno postupiti i da je, čak i da je pogriješio, do toga došlo dijelom zbog neznanja, a dijelom zbog visokog stupnja povjerenja u sposobnost PMO‑a i Partene da riješe pitanje isplate obiteljskih naknada bez njegova posredovanja. Među ostalim, spis je bio osobito složen, o čemu svjedoče kontradikcije i očite pogreške koje je počinila Partena pri isplati obiteljskih naknada njegovoj supruzi. Osim toga, Partena u dopisima nije iskazala svoje navodne isplate koje nisu bile evidentirane na obračunskim ispravama za isplatu plaće njegove supruge te, što se tiče isplata, tužitelj nije znao da one postoje s obzirom na to da nije imao pristup osobnom bankovnom računu svoje supruge.
52 Tužitelj je također naglasio činjenicu da tijekom dvadesetogodišnjeg rada u Komisiji nije bio prozivan zbog povrede statutarnih dužnosti te da je, naprotiv, opisivan kao osoba svjesna pravila i prakse, koja poštuje etiku i integritet, o čemu svjedoči izvješće o njegovu radu za 2010. godinu.
53 Tužitelj je zaključio da mu se prelazak u niži razred, koji predlaže TZI, čini potpuno nerazmjernim.
54 Dana 12. studenoga 2012. stegovno povjerenstvo izdalo je svoje obrazloženo mišljenje. U tom pogledu, ono je iz razmatranja izuzelo obiteljske naknade za tužiteljevo dvoje najstarije djece, istaknuvši da TZI u odnosu na njih nije uputio nijedan prigovor.
55 Što se tiče troje najmlađe djece, stegovno povjerenstvo utvrdilo je da do 2003. nije bilo preklapanja statutarnih i belgijskih davanja jer tužiteljeva supruga nije redovito primala belgijske obiteljske naknade od Partene na koje je imala pravo, čak i da je obavljala profesionalnu djelatnost. Naprotiv, to je bio slučaj počevši od kolovoza 2003., kada je Partena počela tužiteljevoj supruzi mjesečno isplaćivati obiteljske naknade za tužiteljevo troje najmlađe djece na njezin osobni bankovni račun i kad joj je usto u rujnu 2003. isplatila iznos u visini od otprilike 11.000 eura radi namirenja za razdoblje od listopada 1997. do lipnja 2002. Iako je ta nacionalna ustanova, nakon što je tužiteljevoj supruzi od travnja 2005. bankovnom doznakom isplatila iznos veći od 5500 eura radi namirenja za razdoblje od srpnja 2002. do veljače 2005., iz nepoznatih razloga obustavila isplate sve do rujna 2006., od listopada 2006. mjesečne isplate belgijskih obiteljskih naknada bile su ponovno uspostavljene te su se nastavile isplaćivati bez prekida.
56 Stegovno povjerenstvo navelo je da tužiteljeve izjave koje je dao prilikom rođenja svoje troje najmlađe djece, odnosno 1995., 1998. i 2000., nisu bile lažne ili prijevarne jer u to vrijeme Partena nije isplaćivala nijednu obiteljsku naknadu.
57 Stegovno povjerenstvo smatralo je da iz spisa ne proizlazi dovoljno činjenica koje dokazuju tužiteljevu namjeru kršenja članka 67. stavka 2. Pravilnika, „[i]ako je teško povjerovati da supruga nije obavijestila [tužitelja] o isplatama od 11.000 eura i 5000 eura koje je primila 2003. i 2005. godine.“
58 S druge strane, stegovno povjerenstvo smatralo je da je tužitelj trebao primijeniti veći stupanj pažnje kada ga je, prema njegovim riječima, u listopadu ili studenome 2006. supruga obavijestila da će primati belgijske obiteljske naknade od gotovo 500 eura mjesečno te je trebao obavijestiti PMO o nastaloj promjeni, koja bi dovela do umanjenja statutarnih naknada koje bi on nastavljao primati iz proračuna Unije za iznos naknade koju je primala njegova supruga, to više što je tužitelj bio dužnosnik višeg razreda jer je bio zadužen za upravljanje programima i u potpunosti svjestan pravila o sprječavanju preklapanja, na što ga je podsjetio PMO prilikom rođenja svakog njegova djeteta.
59 Što se tiče tužiteljevih argumenata prema kojima nije obraćao pažnju na obiteljske naknade koje je njegova supruga primala, ne gledajući svoje obračunske isprave za isplatu plaće radi provjere je li statutarna naknada za uzdržavano dijete bila umanjena za iznos obiteljskih naknada koje je primala njegova supruga, te je čekao da PMO i Partena, koji su zbog toga bili u neposrednom kontaktu, samostalno riješe pitanje između administrativnih službi, stegovno povjerenstvo utvrdilo je da ta objašnjenja ne predstavljaju ispriku ni valjano opravdanje. Stoga je smatralo da bi se tužitelju trebala izreći stegovna mjera teža od jednostavnog upozorenja ili ukora kako bi shvatio da institucija od svojih dužnosnika ima pravo očekivati primjeren stupanj pažnje, to više što upravna pitanja koja sadržavaju stjecanje financijske koristi od njih zahtijevaju znatno veću pažnju.
60 Što se tiče prijedloga TZI‑ja za tužiteljevo nazadovanje, stegovno povjerenstvo jednoglasno je zaključilo da je trebalo uzeti u obzir postojanje više olakotnih okolnosti prilikom određivanja sankcije o kojoj se odlučivalo.
61 U tom pogledu, stegovno povjerenstvo potvrdilo je kao olakotnu okolnost to što je dugo vladala „gotovo opća zbrka“ u vezi s pravom tužiteljeve supruge na belgijske obiteljske naknade, osobito zato što joj je u razdoblju od 1995. do 2000. Assubel odbio, protivno sudskoj praksi Suda Europske unije, stjecanje prava na navedene naknade zbog toga što su iznosi statutarnih obiteljskih naknada bili viši; zatim je 2000. Partena stjecanje belgijskih obiteljskih naknada uvjetovala dostavom Komisijine potvrde da se statutarna naknada za uzdržavano dijete više ne isplaćuje; i, naposljetku, Partena je počela isplaćivati belgijske obiteljske naknade tek od kolovoza 2003., nakon Komisijina odgovora od 12. travnja 2002. o tužiteljevoj osobnoj situaciji u pogledu statutarnih obiteljskih naknada.
62 Stegovno povjerenstvo također je kao olakotnu okolnost potvrdilo inertnost PMO‑a, s obzirom na to da ta Komisijina služba, nakon što je bezuspješno u siječnju 2004. zatražila povrat belgijskih obiteljskih naknada, ne znajući da ih je tužiteljeva supruga zapravo već počela primati od Partene, nikada nije uputila Parteni požurnicu niti je pokušala ispraviti stanje koje je trajalo sve do veljače 2010., kad je počela opća provjera obiteljskih naknada koje su se primale iz drugih izvora.
63 U stvari, čak i da PMO nije imao saznanja o tome da je Partena provela dvije isplate radi poravnanja tužiteljevoj supruzi kad je dopisom od 6. siječnja 2004., preslika kojeg je dostavljena tužitelju, zatražio od Partene da Komisiji izvrši povrat ukupno isplaćenih belgijskih obiteljskih naknada počevši od 1. prosinca 1995., stegovno povjerenstvo takvo je postupanje PMO‑a ocijenilo inertnim, to više što su iznosi koje je potonji potraživao od Partene bili znatni. Naime, prema mišljenju stegovnog povjerenstva, da je PMO inzistirao na povratu od Partene, problem dvostrukih isplata bio bi otkriven i riješen 2004. godine.
64 Prema mišljenju stegovnog povjerenstva, „[d]rugim riječima, PMO je najkasnije od siječnja 2004. raspolagao svim saznanjima potrebnima da se izbjegne situacija da do preklapanja [ne] dođe, ali koja nije iskoristio, [stoga stegovno povjerenstvo] postavlja sebi pitanje preuzima li PMO u tom kontekstu odgovornost da brani financijske interese [Unije] prema nacionalnom administrativnom tijelu [i] zaključuje da se u svakom slučaju rigoroznijim vođenjem spisa u 2004., ako ne još u 2002., moglo izbjeći da ovaj slučaj [ne] poprimi stegovne razmjere“.
65 Međutim, stegovno povjerenstvo jednoglasno je smatralo da tužiteljeva nepažnja nije ispričiva te da zaslužuje izricanje stegovne mjere s financijskim posljedicama, ujedno pripisujući jednim dijelom odgovornost PMO‑u jer je, unatoč tome što je znao da tužiteljeva supruga ima pravo na isplatu belgijskih obiteljskih naknada, dopustio da takvo stanje traje više od 6 godina.
66 Stoga je stegovno povjerenstvo predložilo TZI‑ju da uzme u obzir samo jednu povredu, iz nepažnje, članka 67. stavka 2. Pravilnika a da je ne kvalificira kao povredu obveze odanosti prema članku 11. Pravilnika. Ono je također predložilo TZI‑ju da tužitelju izrekne sankciju odgode napredovanja na viši stupanj u razdoblju od 18 mjeseci.
O odluci tročlanog TZI‑ja
67 Tročlani TZI, koji čine glavni direktor Opće uprave „Ljudski potencijali i sigurnost“, zamjenik glavnog direktora Opće uprave „Tržišno natjecanje“ i posebni savjetnik Opće uprave „Poljoprivreda i ruralni razvoj“, nakon saslušanja tužitelja održanog 5. ožujka 2013., donio je odluku od 24. lipnja 2013. kojom se tužitelju izriče sankcija nazadovanja za tri stupnja (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).
68 U tom je pogledu tročlani TZI, zaprimivši presliku dopisa od 6. siječnja 2004., uvažio to što je tužitelj bio upozoren da će iznos statutarnih obiteljskih naknada biti umanjen za iznos naknada iste naravi koje Partena isplaćuje njegovoj supruzi. Tužitelj je tako, nakon pregleda svojih obračunskih isprava za isplatu plaće između 2004. i 2011. koje su mu prvo dostavljene internom dostavom, a potom elektroničkim putem, mogao lako zaključiti da će, naprotiv, primati puna davanja prema Pravilniku. Tročlani TZI zaključio je da se tužitelj trebao obratiti svojoj službi kako bi razriješio svoju situaciju najkasnije od 2006., kada ga je supruga obavijestila da redovito prima belgijske obiteljske naknade, te u tom pogledu TZI nije mogao prihvatiti argument prema kojem tužitelj nije provjeravao svoje obračunske isprave za isplatu plaće.
69 Uz povredu članka 67. stavka 2. Pravilnika koja proizlazi iz izostanka prijave primanja belgijskih obiteljskih naknada, tročlani TZI naglasio je da je, prema njegovu mišljenju, dužnosnikova obveza dostaviti administrativnoj službi sve informacije temeljem kojih se određuje može li dužnosnik steći zatraženo davanje. Taj proaktivni pristup proizlazi iz obveze odanosti koja dužnosniku nameće obvezu da interese institucije stavi iznad svih drugih razmatranja, uključujući svoje osobne interese. Tužitelj je tako svojom krajnjom nepažnjom povrijedio i obvezu iz članka 11. Pravilnika.
70 Što se tiče postojanja neposrednih kontakata između PMO‑a i Partene, tročlani TZI zaključio je da ta okolnost nikako ne oslobađa tužitelja od njegove odgovornosti da instituciji dostavi sve informacije koje su potrebne radi određivanja njegovih financijskih prava. Unatoč PMO‑ovoj inerciji, tužitelj je, znajući da statutarne obiteljske naknade imaju dopunski karakter, u svakom slučaju propustio javiti PMO‑u da se belgijske naknade u pitanju redovito isplaćuju, iako je nastavio primati statutarne naknade u cijelosti. Tročlani TZI tako je smatrao da „nedostatno vođenje spisa administrativnih tijela u pitanju ne može u pogledu [tužiteljeva] ponašanja od listopada 2006. predstavljati olakotnu okolnost“.
71 Što se tiče značaja štete koja je nanesena interesima Komisije, tročlani TZI utvrdio je da je tužitelj nepripadno primio 59.691 euro, od kojih je za 32.000 eura već bio izvršen povrat primjenom članka 85. Pravilnika. Tijelo je također uzelo u obzir tužiteljeve napore da dobrovoljno vrati ostatak nepripadno isplaćenih svota za koje još od njega nije zatražen povrat zbog zastare, odnosno iznos od 27.691 euro.
72 Tročlani TZI, ističući tužiteljevu krajnju nepažnju za koju smatra da nije prihvatljiva za dužnosnika, ipak nije utvrdio da se tužitelj svojim ponašanjem namjerno htio obogatiti na štetu proračuna Unije.
73 Što se tiče stupnja osobne odgovornosti dotične osobe, tročlani TZI utvrdio je da je tužitelj „potpuno odgovoran“ jer svojoj upravi nije dostavio informacije o redovitim isplatama belgijskih obiteljskih naknada svojoj supruzi od listopada 2006. Usto, tročlani TZI smatrao je da su se od dotične osobe mogli očekivati dodatna pozornost i interes za pravila koja se primjenjuju, s obzirom na njezino iskustvo, razred i staž. Na kraju, što se tiče ponavljanja i njegova ponašanja u prošlosti, tročlani TZI naglasio je izostanak povreda obveza tijekom tužiteljeve karijere.
74 U pogledu ovih razmatranja, tročlani TZI smatrao je opravdanim izricanje sankcije trajnog premještaja u niži razred. Međutim, određujući razinu sankcije u odnosu na njezine posljedice, tročlani TZI smatrao je potrebnim uzeti u obzir činjenicu da se tužitelju približava kraj karijere te je na kraju odlučio da će mu se izreći samo sankcija nazadovanja za tri stupnja.
O predsudskom postupku
75 Dopisom od 23. rujna 2013. tužitelj je podnio žalbu protiv pobijane odluke. U prilog osnovanosti svoje žalbe on je istaknuo dva žalbena razloga koji se, redom, temelje na očitoj pogrešci u ocjeni i nedostatku obrazloženja. U bitnome, tužitelj je istaknuo da se tročlani TZI nije obazirao na olakotne okolnosti koje je stegovno povjerenstvo uzelo u obzir.
76 TZI Komisije, koji je nadležan za odlučivanje o žalbi, odlukom od 24. siječnja 2014. odbio je žalbu. U tom pogledu, TZI je naveo da je, protivno tužiteljevoj tvrdnji, tročlani TZI uzeo u obzir činjenicu da njegov propust prijave redovitih primitaka belgijskih obiteljskih naknada od 2006. nije bio namjeran kao i činjenicu da je svojevoljno pristao vratiti nepripadno isplaćene svote koje su eventualno bile pale u zastaru. Isto vrijedi u odnosu na činjenicu da tužitelj tijekom karijere nije povrijedio svoje obveze, iako je tročlani TZI utvrdio da njegovo ponašanje u prošlosti samo po sebi ne može predstavljati olakotnu okolnost teške tužiteljeve povrede u ovom slučaju.
77 Dopuštajući da je u početku postojala nesređena situacija u pogledu prava tužiteljeve supruge na belgijske obiteljske naknade, TZI je naglasio, s jedne strane, da je situacija bila razjašnjena i regulirana počevši od 2003. te, s druge strane, da je od listopada 2006. tužiteljeva supruga obavijestila tužitelja o davanjima koja joj isplaćuje Partena, što je potvrđeno dopisom te ustanove od 9. studenoga 2006. Prema tome, najkasnije u tom trenutku prestala je početna zbrka u pogledu prava njegove supruge i više nije mogla biti takve naravi da od tog trenutka utječe na tužiteljevo ponašanje.
78 TZI je osporio mogućnost da se tužitelj poziva na legitimna očekivanja koja se temelje na tome da je PMO u siječnju 2004. navodno svakako znao da Partena isplaćuje davanja, zbog čega se nije smatrao obveznim dostaviti PMO‑u dodatne podatke. Naime, TZI je u tom pogledu jasno naglasio da iz sadržaja dopisa od 6. siječnja 2004. jasno proizlazi da PMO u tom trenutku nije znao da Partena obavlja isplate u korist tužiteljeve supruge.
79 U pogledu nedostatka pažnje PMO‑a pri vođenju tužiteljeva spisa, priznajući da je pažljivije praćenje tužiteljeva spisa moglo spriječiti da preklapanje nacionalnih obiteljskih naknada i statutarnih naknada traje šest godina, TZI je, međutim, utvrdio da taj nedostatak pažnje ne umanjuje tužiteljevu osobnu odgovornost jer zbog svoje nepažnje nije prijavio svojoj administrativnoj službi da od 2006. njegova supruga prima belgijske obiteljske naknade.
80 Što se tiče navodnog nedostatka obrazloženja, TZI je utvrdio da je tročlani TZI dostatno obrazložio tužiteljevo ponašanje kvalificirajući ga krajnje nepažljivim. U pogledu razloga koji opravdavaju izbor tročlanog TZI‑ja da ne prihvati obrazloženo mišljenje stegovnog povjerenstva, TZI je naglasio da je on isključio mogućnost uzimanja u obzir ponašanja PMO‑a kao olakotne okolnosti, što istodobno opravdava pooštrenje izrečene sankcije u odnosu na onu koju je predložilo stegovno povjerenstvo.
Zahtjevi stranaka i postupak
81 Tužitelj od Službeničkog suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– poništi, pod uvjetom da je potrebno, odluku o odbijanju žalbe;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
82 Komisija od Službeničkog suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
83 Tajništvo je dopisom od 15. rujna 2014. pozvalo stranke da odgovore na pitanja Službeničkog suda u okviru mjera upravljanja postupkom. One su se uredno odazvale 22. rujna iste godine.
Pravo
84 U prilog svojoj tužbi tužitelj ističe dva tužbena razloga za poništenje pobijane odluke i odluke o odbijanju žalbe, koji se temelje, prvo, na očitoj pogrešci u ocjeni i povredi načela proporcionalnosti i, drugo, na nedostatku obrazloženja.
Predmet tužbe
85 Najprije je potrebno podsjetiti na to da, sukladno načelu ekonomičnosti postupka, sudovi Unije mogu odlučiti da nije potrebno posebno odlučivati o zahtjevima usmjerenima protiv odluke koja se odnosi na odbijanje žalbe, ako zaključe da ti zahtjevi nemaju samostalan sadržaj, već su zapravo isti kao oni upućeni protiv odluke protiv koje je uložena žalba. To osobito može biti slučaj ako utvrde da odluka o odbijanju žalbe samo potvrđuje odluku koja je predmet žalbe i da stoga poništenje odluka o odbijanju žalbe ne bi proizvelo učinak na pravni položaj osobe u pitanju koji bi se razlikovao od učinka poništenja odluke koja je predmet žalbe (presude Adjemian i dr./Komisija, T‑325/09 P, EU:T:2011:506, t. 33. i Lopez Cejudo/Komisija, F‑28/13, EU:F:2014:55, t. 29.).
86 Iako je to tako u ovom slučaju što se tiče odluke o odbijanju žalbe, uzevši u obzir odvijanje predsudskog postupka, obrazloženje odluke kojom se odbija žalba, u kojem se u ovom slučaju pojašnjavaju određeni aspekti pobijane odluke, mora se također uzeti u obzir prilikom ispitivanja zakonitosti prvotnog akta jer se pretpostavlja da se poklapa s ovim posljednjim aktom (vidjeti presudu Mocová/Komisija, F‑41/11, EU:F:2012:82, t. 21.).
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni i povredi načela proporcionalnosti
Argumenti stranaka
87 U prilog svojem prvom tužbenom razlogu tužitelj u bitnome tvrdi da je TZI počinio očitu pogrešku u ocjeni time što neke okolnosti slučaja nije okvalificirao kao olakotne. Stoga je TZI izrekao sankciju koja predstavlja povredu načela proporcionalnosti.
88 Konkretno, među okolnostima koje je TZI trebao ocijeniti kao olakotne tužitelj navodi, prvo, nepostojanje zajedničkog bankovnog računa njega i njegove supruge, što objašnjava zašto nije saznao da je njegova supruga primila znatne višestruke iznose koje je Partena isplatila u 2003. i 2005. i da je redovno primala obiteljske naknade koje je Partena isplaćivala od studenoga 2006. Drugo, tužitelj se poziva na nesređenu situaciju izazvanu dvojbenim postupanjem Partene u pogledu stjecanja prava njegove supruge na belgijske obiteljske naknade. Treće, ističe nedostatak pažnje PMO‑a, koji se trebao vrednovati kao olakotna okolnost. Četvrto, TZI nije pripisao dovoljno olakotni karakter okolnosti da je on dobrovoljno odlučio vratiti nepripadno isplaćene svote koje su već bile pale u zastaru. Isto vrijedi u odnosu na, peto, izostanak s njegove strane svake namjere dovođenja administrativne službe u zabludu. Naposljetku, šesto, tužitelj se poziva na svoje besprijekorno ponašanje tijekom cijele karijere.
89 Komisija predlaže da se tužbeni razlog odbaci kao neosnovan navodeći u bitnome da je tužitelj u svakom slučaju od 2006. znao da je Partena obavijestila njegovu suprugu o isplati belgijskih obiteljskih naknada, što znači da od tog trenutka nije mogao nastaviti primati, i to tijekom više od 5 godina, statutarne obiteljske naknade, ne opterećujući se pritom provjerom je li na njegovim obračunskim ispravama za plaću doista i provedeno poravnanje koje se trebalo obračunati, u ovom slučaju umanjenje od 500 eura, te da nije obavijestio PMO o sadržaju Partenina dopisa iz studenoga 2006. Komisija naglašava da tužitelj nije mogao vjerovati da će administrativna tijela rješavati situaciju čak pet godina, dok je za to vrijeme nastavio primati statutarne obiteljske naknade u punom iznosu, a njegova supruga, sa svoje strane, belgijske obiteljske naknade u punom iznosu.
Ocjena Službeničkog suda
90 Najprije valja podsjetiti da zakonitost svake stegovne mjere pretpostavlja da su činjenice koje se pripisuju dotičnoj osobi dokazane (presude Daffix/Komisija, T‑12/94, EU:T:1997:208, t. 63. i 64. i Tzikis/Komisija, T‑203/98, EU:T:2000:130, t. 51.).
91 Što se tiče procjene težine povrede dužnosti koju stegovno povjerenstvo stavlja na dužnosnikov teret i izbora sankcije koja se u pogledu povrede dužnosti čini najprimjerenijom, oni podliježu načelu širokog diskrecijskog prava TZI‑ja, osim ako je izrečena sankcija u nerazmjeru s utvrđenim činjenicama (vidjeti presudu E/Komisija, T‑24/98 i T‑241/99, EU:T:2001:175, t. 85. i 86.). Tako, prema ustaljenoj sudskoj praksi, TZI raspolaže diskrecijskom ovlasti da ocjenjuje dužnosnikovu odgovornost različitom od one kojom raspolaže stegovno povjerenstvo kao i, posljedično, da odredi stegovnu mjeru koju smatra primjerenom radi sankcioniranja dokazanih stegovnih povreda (presude Y/Sud, T‑500/93, EU:T:1996:94, t. 56. i Tzikis/Komisija, EU:T:2000:130, t. 48.).
92 S obzirom na široku diskrecijsku ovlast TZI‑ja u pogledu stegovne odgovornosti, kada se jednom utvrdi materijalna utemeljenost činjenica, sudski nadzor mora se ograničiti na provjeru nepostojanja očite pogreške u ocjeni i zlouporabe ovlasti (presuda Tzikis/Komisija, EU:T:2000:130, t. 50.).
93 Osobito kad je riječ o razmjeru stegovne mjere i težine dokazanih činjenica, Službenički sud mora uzeti u obzir činjenicu da se određivanje sankcije temelji na cjelokupnoj TZI‑jevoj ocjeni svih konkretnih činjenica i okolnosti svojstvenih svakom pojedinačnom slučaju, podsjećajući pritom da Pravilnik o osoblju ne određuje jasno čvrst odnos između propisanih sankcija i raznih oblika povrede dužnosti dužnosnika i ne navodi jasno u kojoj mjeri postojanje otegotnih ili olakotnih okolnosti utječe na izbor sankcije. Stoga je ocjena suca u prvostupanjskom postupku ograničena na pitanje je li TZI ocijenio olakotne i otegotne okolnosti u razmjernoj mjeri, jasno navodeći da prilikom tog ispitivanja sudac ne može zamijeniti TZI u pogledu njegovih vrijednosnih ocjena (presuda BG/Ombudsman, T‑406/12 P, EU:T:2014:273, t. 64. i navedena sudska praksa).
94 U ovom slučaju Službenički sud utvrdio je da tužitelj ne osporava činjenicu da, čak i nakon što ga je supruga 2006. obavijestila da joj je Partena potvrdila stjecanje prava na nacionalne obiteljske naknade od 1. listopada 2006., svojoj administrativnoj službi nije prijavio da njegova supruga od Partene prima belgijske obiteljske naknade, dok je pritom nastavio primati statutarne obiteljske naknade u punom iznosu sve dok u veljači 2010. nije pokrenut nadzor.
95 S druge strane, tužitelj ističe da prilikom određivanja sankcije koja mu je izrečena pobijanom odlukom nisu uzete u obzir, ili jesu, ali u nedovoljnoj mjeri, određene okolnosti koje on smatra olakotnima. Stoga ih valja redom ispitati.
– Nepostojanje zajedničkog bankovnog računa tužitelja i njegove supruge
96 Što se tiče prije svega činjenice da je Partena isplaćivala belgijske obiteljske naknade na osobni račun tužiteljeve supruge te da njih dvoje nisu imali zajednički bankovni račun, što je od početka sprječavalo tužitelja da bude svjestan preklapanja, Službenički sud smatra da ta okolnost nije relevantna za tužiteljevu obvezu prijave naknada koje je njegova supruga primala iz drugih izvora za njihovo troje djece, s obzirom na to da je i on, sa svoje strane, primao statutarne naknade u punom iznosu.
97 U tom pogledu, osim činjenice, koju je navela i Komisija, da tužitelj navodno nikada nije prekinuo kontakt sa svojom suprugom, s kojom živi, Službenički sud smatra, prvo, da je malo vjerojatno da tužiteljeva supruga u razdoblju od 2003. do 2006., s obzirom na visinu svoje plaće, nije primijetila da joj Partena doznačuje isplate, uključujući znatne iznose od 11.000 i 5500 eura u rujnu 2003. i travnju 2005., te da ni o tome nije obavijestila svojega supruga.
98 Drugo, neovisno o bankovnim doznakama koje je Partena provela između 2003. i 2006. na bankovni račun tužiteljeve supruge, nesporno je da je potonja primila službenu obavijest od 9. studenoga 2006. kojom je Partena obavještava o njezinim pravima na belgijske obiteljske naknade, što je ona priopćila tužitelju, no on je odlučio da tu informaciju neće proslijediti svojoj administrativnoj službi. Međutim, da je on u razumnom roku proslijedio tu informaciju PMO‑u, potonji bi nedvojbeno znao da je tužiteljeva supruga primala obiteljske naknade od Partene te u kojim točno iznosima. PMO bi tada bio obvezan odmah umanjiti iznos statutarnih obiteljskih naknada koje se isplaćuju tužitelju, a on je tako mogao izbjeći stegovni postupak.
99 Treće, kada je davanje zatraženo i priznato dužnosniku na temelju njegovih obiteljskih okolnosti, on se ni u kojem slučaju ne može pozivati na navodno nepoznavanje osobnih okolnosti svojeg bračnog druga, bez obzira na to radi li se o obavljanju profesionalne djelatnosti, primicima od te djelatnosti ili nacionalnim davanjima koja se isplaćuju bračnom drugu, a koja su istovrsna statutarnim davanjima.
100 Naime, kada bi se taj argument uvažio, to bi moglo omogućiti dužnosnicima ili službenicima koji, kao što je to u ovom slučaju, primaju statutarne obiteljske naknade u punom iznosu da se smatraju oslobođenima od obveze da prijave nacionalne obiteljske naknade koje primaju iz drugih izvora, u ovom slučaju svaki put kad su te obiteljske naknade isplaćene ne neposredno dužnosniku već njegovu bračnom drugu na njegov osobni bankovni račun. Nadalje, isti bi pristup mogao poticati zadržavanje informacija na štetu financijskih interesa Unije.
– Nesređena situacija koju održava Partena u pogledu prava tužiteljeve supruge na stjecanje belgijskih obiteljskih naknada
101 Kada je pak riječ o nesređenoj situaciji koju održava Partena u pogledu prava tužiteljeve supruge na stjecanje belgijskih obiteljskih naknada, iz spisa doista proizlazi da je to nacionalno tijelo u početku pogrešno odbilo tužiteljevoj supruzi priznati pravo na belgijske obiteljske naknade, barem do kolovoza 2003., te da je od tog datuma sve do listopada 2006. Partena povremeno provodila bankovne isplate na osobni bankovni račun tužiteljeve supruge a da nije nužno u vezi s njima dostavljala obavijest o odlukama kojima se odobravaju nacionalna obiteljska davanja.
102 Stoga Službenički sud utvrđuje, s jedne strane, da tužitelj sâm u tužbi priznaje da su „[i]splate [Partene] postale redovite u 2006.“ i u odgovoru na pitanje Službeničkog suda čak navodi da je njegova supruga dopisom od 7. studenoga 2006. zatražila od Partene objašnjenje zbog kojih je razloga to tijelo obustavilo isplate između travnja 2005. i rujna 2006. Ti elementi upućuju i na to da je, suprotno onome što je tužitelj dao do znanja stegovnom povjerenstvu, njegova supruga itekako znala da je u navedenom razdoblju primala belgijske obiteljske naknade koje joj je isplaćivala Partena. Tomu se pridodaje činjenica, koju je Komisija naglasila na raspravi, da je tužiteljeva supruga, s obzirom na sadržaj dopisa od 28. kolovoza 2003. koji je Partena uputila Komisiji, svakako bila dužna dostaviti Komisiji potvrdu o rođenju njihova najmlađeg djeteta, kako bi ta ustanova mogla započeti s isplatama koje su se kasnije provodile u njezinu korist od 2003. do 2006.
103 S druge strane, Partena je dopisom od 9. studenoga 2006. u svakom slučaju obavijestila tužiteljevu suprugu, koja je toj ustanovi aktivno u više navrata od 1996. podnosila zahtjev za davanja, da će nadalje isplaćivati nacionalne obiteljske naknade za njihovo troje djece. Dakle, neovisno o Parteninim uzastopnim isplatama u korist tužiteljeve supruge od 2003. do 2006. kao i od njezinim aktivnim pokušajima stjecanja obiteljskih davanja od Partene, jasno je da je od studenoga 2006. pravo potonje na belgijske obiteljske naknade bilo razjašnjeno i riješeno.
104 No, tužitelj je u izjavama koje je dostavio PMO‑u nakon rođenja svakog djeteta naveo da se za troje najmlađe djece ne isplaćuju obiteljske naknade istovrsne statutarnim obiteljskim naknadama za uzdržavano dijete te je, osim toga, priznao da je bio potpuno upoznat s pravilom o sprječavanju preklapanja. Međutim, tužitelj nije smatrao potrebnim službeno obavijestiti PMO o promjenama osobnih okolnosti, odnosno u ovom slučaju o tome da njegova supruga prima belgijske obiteljske naknade, zanemarivši tako opću obvezu svakog dužnosnika koji prima novčane pogodnosti, izričito navedenu u članku 67. stavku 2. Pravilnika u vezi s pravilom o sprječavanju preklapanja, da dostavi sve informacije koje se odnose na njegove osobne okolnosti te da svoju administrativnu službu upozna sa svim promjenama istih (vidjeti u tom smislu presudu López Cejudo/Komisija, EU:F:2014:55, t. 67.).
– Navodni nedostatak pažnje ili inertnost PMO‑a
105 Što se tiče nedostatka pažnje PMO‑a pri utvrđivanju tužiteljevih osobnih okolnosti, osobito od siječnja 2004., kada je PMO zatražio od Partene povrat uzastopno isplaćenih zaostatka, Službenički sud smatra da eventualna neučinkovitost ili inertnost administrativne službe koja je nadležna za zaštitu financijskih interesa Unije ne može osloboditi dužnosnika od odgovornosti za povredu dužnosti prijave svake promjene svojih osobnih okolnosti koja može utjecati na njegovo pravo na statutarno davanje za koje je osobno podnio zahtjev.
106 Naime, prvo, iako se od odgovorne administrativne službe doista može očekivati da barem jednom godišnje ažurira osobne podatke o korisnicima statutarnih davanja koja se mjesečno isplaćuju, treba podsjetiti na to da se pozicija administrativnog tijela kojemu je zadaća voditi na tisuće predmeta i naknada svih vrsta ne može usporediti s pozicijom dužnosnika, koji ima osobni interes provjeriti iznose koji mu se mjesečno isplaćuju i javiti sve što bi moglo predstavljati pogrešku u njegovu korist ili na njegovu štetu (vidjeti u tom smislu rješenje Michel/Komisija, F‑44/13, EU:F:2014:40, t. 54. i navedenu sudsku praksu).
107 Drugo, pažljiv dužnosnik, koji je upoznat s odredbama Pravilnika temeljem kojih mu je na njegov zahtjev priznato pravo na davanje, osobito kad se u odluci o priznanju prava na navedeno davanje navode te odredbe, što je i bilo u ovom slučaju, ne može samo šutke nastaviti primati navedeno davanje, u ovom slučaju statutarne obiteljske naknade u punom iznosu, dok i njegov bračni drug prima istovrsne nacionalne obiteljske naknade u punom iznosu za istu djecu. U takvoj situaciji dužnosnik svoju šutnju ne može opravdati činjenicom da je njegova administrativna služba ta plaćanja nepažnjom implicitno prihvatila ili tolerirala. Naime, kada bi se takva nepažnja administrativne službe uvažila kao olakotna okolnost, to bi ohrabrilo druge dužnosnike i službenike da eventualno izvlače korist iz pogrešaka potonje.
108 Na kraju, treće, kao što to Komisija ispravno ističe, Partena nije bila nužno obvezna u odgovoru na eventualne Komisijine molbe dostaviti podrobne informacije o osobnim okolnostima tužiteljeve supruge koja nije dužnosnica te institucije. Dakle, u istoj situaciji obveza je dužnosnika korisnika statutarnog davanja, kakav je tužitelj, dostaviti dokumente kojima već raspolaže i u svakom slučaju obavijestiti svoju administrativnu službu o eventualnim isplatama socijalnih davanja koja druga tijela, poput Partene, provode njegovu bračnom drugu. Obveza odanosti Uniji iz članka 11. Pravilnika u stvari implicira to da dužnosnici olakšavaju zadatak administrativne službe u pogledu određivanja opsega svojih novčanih statutarnih prava.
– Tužiteljevo uvjerenje da će administrativna tijela međusobno riješiti pitanje preklapanja davanja
109 Što se tiče tužiteljeva argumenta prema kojem je on mislio da će administrativna tijela međusobno riješiti situaciju, on nije relevantan, odnosno neprihvatljiv je s obzirom na činjenicu da je, nakon konačne obavijesti koju je Partena dopisom od 9. studenoga 2006. uputila tužiteljevoj supruzi, preklapanje belgijskih i statutarnih obiteljskih naknada u punom iznosu trajalo tijekom mnogih godina.
110 U tom pogledu, čak i ako se prihvati da je tužitelj mogao imati pogrešno uvjerenje da će administrativna tijela međusobno riješiti situaciju, ipak treba priznati da je on zbog svoje inertnosti imao korist od nerješavanja svoje administrativne situacije, i to tijekom mnogih godina. Naime, tužitelj je u svakom slučaju morao sumnjati u osnovanost isplata PMO‑a koje je nastavio primati, odnosno u statutarne obiteljske naknade u punom iznosu, koje su bile evidentirane na njegovim mjesečnim obračunskim ispravama za isplatu plaće i o kojima je redovito trebao imao saznanja. Jednako tako, isto vrijedi, kao što je to Komisija naglasila, unatoč tome što se u toj instituciji obračunske isprave za isplatu plaće više ne dostavljaju internom poštom, već poveznicom dostavljenom elektroničkom poštom.
111 Stoga se tužitelj morao javiti svojoj administrativnoj službi tijekom provođenja općeg nadzora, odnosno od studenoga 2006. do veljače 2010., kako bi potonja mogla provesti nužne provjere (vidjeti u tom smislu presudu Tsirimiagos/Odbor regija, F‑100/07, EU:F:2009:21, t. 75.) jer mu se tijekom svih tih godina trebalo činiti sve izvjesnijim i očitijim da PMO nije provjerio njegove osobne okolnosti i da ih PMO i Partena nisu riješili, s obzirom na to da je tužitelj nastavio primati statutarne obiteljske naknade u punom iznosu, a njegova supruga belgijske obiteljske naknade, kršeći naočigled članak 67. stavak 2. Pravilnika.
112 U svakom slučaju, s jedne strane, pažnji prosječno odgovornog dužnosnika ne smije promaknuti činjenica da obavijest o promjeni njegovih obiteljskih okolnosti, kao što je to Partenin dopis od 9. studenoga 2006. kojim se tužiteljeva supruga obavještava o pravima na belgijske obiteljske naknade, treba neposredno uputiti nadležnoj službi svoje institucije, i to na jasan i nedvosmislen način, što je tužitelj očito propustio učiniti, i, s obzirom na to, dužnosnik ne može iskorištavati činjenicu da je administrativna služba stekla određene informacije slučajno ili posredno (vidjeti presudu Costacurta/Komisija, T‑34/89 i T‑67/89, EU:T:1990:20, t. 45. i 46.). To osobito vrijedi, kao u ovom slučaju, u situaciji kad iz odredaba članka 67. stavka 2. Pravilnika nedvojbeno proizlazi da nije Komisijina obveza informirati se o mogućem primanju obiteljskih naknada iste naravi iz drugih izvora, već da je zaposlenikova dužnost da podnesu izjave o primanju tih naknada iz drugih izvora.
113 S druge strane, umjesto da se pogrešno osloni na osobno tumačenje svoje osobne okolnosti, tužitelj je trebao izložiti to pitanje TZI‑ju (vidjeti u tom smislu presude Costacurta/Komisija, EU:T:1990:20, t. 40. i López Cejudo/Komisija, EU:F:2014:55, t. 78.).
114 Uostalom, tužitelj ne može tvrditi da je PMO 2004. bio potpuno upoznat s okolnostima njegove supruge. Naime, iz Partenina dopisa od 28. kolovoza 2003. upućenog PMO‑u doista proizlazi da je to tijelo provelo isplate tužiteljevoj supruzi, iako iznosi nisu bili detaljno navedeni. Međutim, iz dopisa PMO‑a od 22. siječnja 2004. upućenog Parteni proizlazi da je u tom trenutku PMO samo pogrešno shvatio dvosmislene pojmove iz dopisa od 28. kolovoza 2003., odnosno da Partena utvrđuje pravo tužiteljeve supruge, dok je u stvarnosti potonja već primala obiteljske naknade od te nacionalne ustanove. Dakle, tužitelj je na kraju svojom neaktivnošću i šutnjom ostavio PMO u pogrešnom uvjerenju, čak i nakon što je Partena njegovoj supruzi uputila dopis od 9. studenoga 2006. obavještavajući je o njezinim pravima na belgijske obiteljske naknade.
– Nepostojanje financijske štete prema proračunu Unije i tužiteljeve volje da namjerno prima nepripadna statutarna davanja
115 Što se tiče okolnosti da se tužitelj, nakon što je doznao za mišljenje stegovnog povjerenstva, dobrovoljno založio vratiti nepripadne svote isplaćene u razdoblju prije rujna 2006., s jedne strane, Službenički sud zaključuje da je TZI to naveo u pobijanoj odluci pod „značaj štete nanesene interesima Komisije“ u smislu članka 10. točke (b) Priloga IX. Pravilniku. S druge strane, Službenički sud smatra da ovaj aspekt treba relativizirati jer se njime ne umanjuje kvalifikacija ove povrede, otkrivene tek tijekom nadzora koji je provela Komisija, a ne zbog izjave koju je tužitelj samoinicijativno dao u to vrijeme.
116 Podredno, Službenički sud također ističe da, u pogledu sudske prakse (vidjeti presudu López Cejudo/Komisija, EU:F:2014:55, t. 67.), nije nužno isključeno da je Komisija, nakon istrage u tom smislu, mogla na drukčiji način prikupiti dovoljno informacija pozivajući se na članak 85. stavak 2. drugu rečenicu Pravilnika. Osim toga, to je u bitnome naglasila Komisija u svojem odgovoru na tužbu navodeći da je ta tužiteljeva gesta suradnje uzeta u obzir s obzirom na to da je njome izbjegnuta rasprava koja je mogla dovesti do drukčijeg sudskog postupka, u ovom slučaju u pogledu moguće primjene te odredbe Pravilnika.
117 Što se tiče nepostojanja namjere prijevare, valja zaključiti da ni stegovno povjerenstvo ni TZI nisu utvrdili takvu tužiteljevu namjeru te da su izričito uzeli u obzir to nepostojanje namjere prijevare prilikom određivanja sankcije koja će mu se izreći. Međutim, Službenički sud ističe da je razlog koji stegovno povjerenstvo navodi kao opravdanje tog izbora činjenica da u spisu nije bilo dovoljno činjeničnih elemenata koji dokazuju namjeru prijevare, iako je ono utvrdilo da „je teško povjeravati kako [tužitelja] njegova supruga ni[je] obavijestila o isplatama od 11.000 [eura] i 5000 [eura] koje je primila u 2003. i 2005.“
118 Sa svoje strane, TZI je u pobijanoj odluci utvrdio da je, „[š]to se tiče stupnja namjere ili nepažnje“, na temelju članka 10. točke (c) Priloga IX. Pravilniku, tužitelj „povrijedio dužnost krajnjom nepažnjom“ te u ovom slučaju počinio pogrešku koja se ne smatra namjerom bogaćenja na štetu proračuna Unije, ali koja se teško može opravdati, osobito s obzirom na dužnosti i odgovornosti dotične osobe, njezin razred i radni staž u službi Komisije.
– Druge navodno olakotne okolnosti
119 Što se tiče ponašanja tužitelja u službi, TZI je naveo da je uzeo u obzir činjenicu da, osim povrede dužnosti koja mu se pripisuje u ovom slučaju, tužitelj nije počinio druge povrede dužnosti tijekom svoje duge karijere. Međutim, kao što je to ispravno tvrdila Komisija na raspravi, uzimanje u obzir takvog aspekta, prema članku 10. Priloga IX. Pravilniku, ne mora nužno značiti da se to mora smatrati olakotnom okolnošću.
120 Što se tiče argumenta koji se temelji na tužiteljevim poslovnim i privatnim dužnostima, koji je TZI odbio u odluci kojom se odbija žalba, valja utvrditi da je preklapanje obiteljskih davanja trajalo dulje od pet godina nakon što je Partena službeno obavijestila tužiteljevu suprugu o njezinim pravima na belgijske obiteljske naknade. Dakle, Službenički sud u svakom slučaju smatra da, pod pretpostavkom da taj argument može u određenoj mjeri biti uzet u obzir za određeno razdoblje, njime se ipak ne može opravdati nepažnja tijekom tako dugog razdoblja.
121 Što se tiče navodne tužiteljeve primjerene suradnje koju je u dopisu od 29. ožujka 2013. navela osoba iz PMO‑a zadužena za vođenje postupka povrata nepripadno isplaćenih svota, Službenički sud ističe da, kad ga je u početku voditelj postupka nadzora u veljači 2010. zamolio da, „[č]im bude raspolagao informacijama od Partene, [o tome] što prije obavijesti [PMO]“, tužitelj nije smatrao shodnim ni ispuniti obrazac s izjavom o „[o]biteljskim naknadama […] koje se primaju iz drugih izvora“, koji mu je navedeni voditelj postupka tom prilikom dostavio, niti mu dostaviti presliku Partenina dopisa od 9. studenoga 2006., kojim je u to vrijeme raspolagala njegova supruga, ili bilo kojeg drugog dokumenta koji je Partena kasnije izdala. Takvo je tužiteljevo postupanje moglo Komisiji omogućiti da odmah okonča postupak nadzora. Međutim, zbog tužiteljeva suzdržavanja proteklo je više od 18 mjeseci sve dok Komisija svojim sredstvima nije pribavila relevantne informacije izravno od Partene, a ne od tužitelja, u ovom slučaju 23. rujna 2011.
122 Iz navedenog proizlazi da TZI nije propustio uzeti u obzir olakotne okolnosti relevantne u ovom slučaju.
– Razmjernost izrečene sankcije
123 Što se tiče toga je li TZI prilikom određivanja sankcije u pitanju razmjerno ocijenio otegotne i olakotne okolnosti, Službenički sud podsjeća da članak 11. Pravilnika predstavlja jedan od specifičnih izraza obveze odanosti koja dužnosniku nameće ne samo suzdržavanje od nepriličnog ponašanja koje šteti ugledu dužnosti i dužnom poštovanju instituciji i svojim nadređenima nego i da dokaže, to više ako je u višem razredu, kao što je to u ovom slučaju, da je njegovo ponašanje izvan svake sumnje radi očuvanja povjerenja koje postoji između njega i institucije (presuda Andreasen/Komisija, F‑40/05, EU:F:2007:189, t. 233. i navedena sudska praksa).
124 U pogledu okolnosti ovog slučaja, Službenički sud smatra, s jedne strane, da je TZI ispravno utvrdio da je tužitelj povrijedio obveze iz „krajnje nepažnje“ jer nije prijavio da njegova supruga prima belgijske obiteljske naknade u tako dugom razdoblju. S druge strane, izrečena sankcija ne čini se nerazmjernom. TZI je, uzimajući u obzir njegove široke diskrecijske ovlasti, osobito mogao smatrati da izricanje sankcije zabrane napredovanja tijekom 18 mjeseci, koju je predložilo stegovno povjerenstvo, nije dovoljno, posebno u ovom slučaju, u kojem je, protivno mišljenju stegovnog povjerenstva, TZI utvrdio da je tužitelj povrijedio ne samo obvezu iz članka 67. stavka 2. Pravilnika već i iz članka 11. Pravilnika.
125 Podredno, Službenički sud smatra da iz odredbe članka 10. Priloga IX. Pravilniku ne proizlazi obveza TZI‑ja, kao što je to on tvrdio, da kao olakotnu okolnost vrednuje činjenicu da se tužitelj približava dobi za umirovljenje. Stoga, uzevši u obzir da se prilikom donošenja odluke vodilo računa ex gratia o tom aspektu, konačno utvrđena sankcija ne može se a fortiori kvalificirati kao nerazmjerna.
126 Na temelju navedenih razmatranja proizlazi da TZI nije zanemario određene olakotne okolnosti te da, što se tiče uzimanja u obzir različitih okolnosti u tužiteljevu slučaju, one prilikom određivanja sankcije koja je tužitelju na kraju izrečena nisu bile nerazmjerno ocijenjene.
127 Stoga prvi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na nepostojanju obrazloženja
Argumenti stranaka
128 U prilogu svojem drugom tužbenom razlogu tužitelj u bitnome navodi, s jedne strane, da TZI u pobijanoj odluci i u odluci kojom se odbija žalba nije u dovoljnoj mjeri objasnio razloge zbog kojih je tužiteljeva povreda obveze okvalificirana „krajnjom nepažnjom“, osobito stoga što navedeno tijelo uopće nije obrazložilo ili je u manjoj mjeri obrazložilo zbog čega je određene okolnosti odbilo vrednovati kao olakotne. S druge strane, TZI nije u dovoljnoj mjeri obrazložio zbog kojih je razloga tužitelju izrekao težu sankciju od one koju je predložilo stegovno povjerenstvo.
129 Komisija zahtijeva da se tužbeni razlog odbije kao neosnovan.
Ocjena Službeničkog suda
130 Obveza obrazlaganja iz članka 296. UFEU‑a, navedena i u članku 41. stavku 2. točke (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima kao i u članku 25. stavku 2. Pravilnika, jedno je od bitnih načela prava Unije koje ima za cilj, s jedne strane, nadležnom tijelu dati smjernicu radi ocjenjivanja utemeljenosti akta koji se osporava i, s druge strane, omogućiti sudski nadzor (vidjeti presude Michel/Parlament, 195/80, EU:C:1981:284, t. 22.; Lux/Revizorski sud, 69/83, EU:C:1984:225, t. 16. i Camacho‑Fernandes/Komisija, F‑16/13, EU:F:2014:51, t. 111.).
131 U pogledu stegovne odgovornosti, pitanje odgovara li obrazloženje TZI‑ja kojim se izriče sankcija tim zahtjevima treba ocijeniti ne samo u pogledu njegova teksta već jednako tako s obzirom na kontekst kao i cjelokupna pravna pravila koja uređuju dotično područje. U tom pogledu, iako su stegovno povjerenstvo i TZI obvezni navesti pravne i činjenične elemente o kojima ovisi pravno obrazloženje njihovih odluka kao i razmatranja koja su ih dovela do odluka, od njih se ne zahtijeva da se očituju o svakom činjeničnom ili pravnom pitanju koje je pred njih izneseno tijekom postupka (presuda Stevens/Komisija, T‑277/01, EU:T:2002:302, t. 71.). U svakom slučaju, presuda je u dovoljnoj mjeri obrazložena kada je njezin sadržaj poznat dotičnom dužnosniku te mu omogućava da shvati njezin značaj i mjere koje su protiv njega poduzete (presuda N/Komisija, T‑198/02, EU:T:2004:101, t. 70. i navedena sudska praksa).
132 Ako je u konačnici izrečena sankcija stroža od one koju je predložilo stegovno povjerenstvo, odluka TZI‑ja svakako mora detaljno obrazložiti razloge koji su doveli navedeno tijelo do odbijanja mišljenja koje je dalo to povjerenstvo (presude F./Komisija, 228/83, EU:C:1985:28, t. 35. i N/Komisija, EU:T:2004:101, t. 95. i navedena sudska praksa).
133 U ovom slučaju Službenički sud smatra da je TZI u pobijanoj odluci ispitao okolnosti slučaja u pogledu svakog relevantnog aspekta navedenog u članku 10. Priloga IX. Pravilniku. Osim toga, u odluci kojom se odbija žalba on je dao detaljno obrazložen odgovor na različite argumente koje je iznio tužitelj.
134 Što se tiče toga je li TZI u dovoljnoj mjeri obrazložio razloge zbog kojih je tužiteljeva nepažnja okvalificirana „teškom“, Službenički sud smatra da je TZI već u pobijanoj odluci detaljno ispitao opseg dužne pažnje koji imaju dužnosnici i u dovoljnoj mjeri objasnio da se činjenica da je preklapanje nacionalnih i statutarnih davanja ostavljeno da traje tijekom mnogih godina, kao što je to u ovom slučaju, zbog izostanka izjave koja je na dužnosniku da je podnese, može smatrati samo krajnjom nepažnjom, u slučaju da se ne kvalificira ili se ne može kvalificirati kao namjerna povreda članka 11. i članka 67. stavka 2. Pravilnika. U odluci kojom se odbija žalba TZI se ponovno osvrnuo na taj aspekt u odgovoru na tužiteljevu argumentaciju, unatoč činjenici da pobijana odluka i odluka kojom se odbija žalba predstavljaju ishod postupka čiji su detalji tužitelju već u velikoj mjeri bili poznati (vidjeti u tom smislu presudu Komisija/Daffix, C‑166/95 P, EU:C:1997:73, t. 34.).
135 Što se tiče činjenice da je TZI tužitelju izrekao sankciju težu od one koju je predložilo stegovno povjerenstvo, iz odluke kojom se odbija žalba proizlazi da je TZI obrazložio zbog kojeg je bitnog razloga smatrao svrhovitim pooštriti sankciju koju je predložilo stegovno povjerenstvo, odnosno, suprotno potonjem, odbio je vrednovati PMO‑ovu inerciju kao olakotnu okolnost. Dakle, kao što je to utvrđeno u okviru razmatranja prvog tužbenog razloga, TZI je mogao s pravom odbaciti ovaj aspekt kao olakotnu okolnost, što je, posljedično, samo po sebi dovoljno radi obrazloženja njegova izbora izricanja teže sankcije od one koju je predložilo stegovno povjerenstvo.
136 Osim toga, što se opet tiče izricanja teže sankcije u odnosu na onu koju je predložilo stegovno povjerenstvo, Službenički sud smatra da je TZI pobijanom odlukom namjeravao sankcionirati povredu članka 11. i članka 67. stavka 2. Pravilnika, dok se sankcija koju je predložilo stegovno povjerenstvo odnosila samo na povredu potonjeg članka.
137 Na temelju navedenog, drugi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan, a slijedom toga i tužbu u cijelosti.
Troškovi
138 Sukladno članku 101. Poslovnika, ne dovodeći u pitanje ostale odredbe Poglavlja 8. Odjeljka 2. navedenog Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi vlastite troškove i dužna je na zahtjev druge stranke snositi troškove koje joj je prouzročila. Sukladno članku 102. stavku 1. istog Poslovnika, Službenički sud može odlučiti da, ako to zahtijeva pravičnost, stranka koja ne uspije u postupku snosi vlastite troškove, ali da je dužna samo djelomično snositi troškove druge stranke odnosno da uopće nije dužna snositi troškove po toj osnovi.
139 Iz razloga navedenih u predmetnoj presudi proizlazi da tužitelj nije uspio u svojoj tužbi. Osim toga, Komisija je u svojem tužbenom zahtjevu izričito zatražila da tužitelju bude naloženo snošenje troškova. Budući da predmetne okolnosti ne opravdavaju primjenu odredaba članka 87. stavka 2. Poslovnika, tužitelju valja naložiti snošenja troškova Komisije.
Slijedom navedenoga,
SLUŽBENIČKI SUD
(drugo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. E. H. snosi vlastite troškove i nalaže mu se snošenje troškova Europske komisije.
Rofes i Pujol | Bradley | Svenningsen |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 19. studenoga 2014.