Language of document : ECLI:EU:C:2013:771

Predmet C‑50/12 P

Kendrion NV

protiv

Europske komisije

„Žalba – Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Tržište industrijskih plastičnih vreća – Pripisivanje društvu majci protupravnog ponašanja društva kćeri – Solidarna odgovornost društva majke za plaćanje novčane kazne izrečene društvu kćeri – Prekomjerna duljina postupka pred Općim sudom – Načelo djelotvorne sudske zaštite”

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 26. studenoga 2013. 

1.        Tržišno natjecanje – Pravila Unije – Povrede – Pripisivanje – Društvo majka i društva kćeri – Gospodarska jedinica – Kriteriji za ocjenu – Pretpostavka da društvo majka izvršava odlučujući utjecaj na društva kćeri koja su u njegovom stopostotnom vlasništvu – Obveze društva koje želi oboriti tu pretpostavku u pogledu dokazivanja

(čl. 81. st. 1. UEZ‑a (koji je postao čl. 101. st. 1. UFEU‑a))

2.        Akti institucija – Obrazloženje – Obveza – Doseg – Odluka o primjeni pravila tržišnog natjecanja

(čl. 296. UFEU‑a)

3.        Tržišno natjecanje – Pravila Unije – Povreda od strane društva kćeri – Pripisivanje društvu majci – Solidarna odgovornost za plaćanje novčane kazne – Doseg – Društvo kći i društvo majka koja su u vrijeme počinjenja povrede činili poduzetnika u smislu članka 81. UEZ‑a, ali koja u vrijeme donošenja odluke o određivanju novčane kazne više nisu postojala u tom obliku – Posljedice za određivanje najvišeg iznosa novčane kazne

(čl. 81. st. 1. UEZ‑a (koji je postao čl. 101. st. 1. UFEU‑a); Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 23. st. 2.)

4.        Tržišno natjecanje – Novčane kazne – Iznos – Određivanje – Načelo jednakog postupanja – Razlike između poduzetnika koje proizlaze iz primjene najvišeg iznosa – Dopuštenost

(čl. 81. st. 1. UEZ‑a (koji je postao čl. 101. st. 1. UFEU‑a); Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 23. st. 2.)

5.        Pravo Europske unije – Načela – Temeljna prava – Poštovanje koje osigurava Sud – Pravo svake osobe na pošteno suđenje – Poštovanje razumnog roka – Ugrađeno u Europsku konvenciju o ljudskim pravima – Upućivanje na Povelju Europske unije o temeljnim pravima – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu

(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47.)

6.        Sudski postupak – Trajanje postupka pred Općim sudom – Razuman rok – Spor o postojanju povrede pravila tržišnog natjecanja – Nepoštovanje razumnog roka – Posljedice

(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47. st. 2.)

7.        Sudski postupak – Trajanje postupka pred Općim sudom – Razuman rok – Kriteriji za ocjenu

(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47. st. 2.)

8.        Izvanugovorna odgovornost – Zahtjev koji se temelji na prekomjernom trajanju postupka pred Općim sudom – Pretpostavke – Nezakonitost – Šteta – Uzročna veza – Kriteriji za ocjenu – Članovi sastava suda

(čl. 256. UFEU‑a, 269. UFEU‑a i 340. UFEU‑a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47. st. 2.)

1.        Vidjeti tekst odluke.

(t. 27.‑34.)

2.        Vidjeti tekst odluke.

(t. 41.‑48.)

3.        Ako se odgovornost društva majke i odgovornost društva kćeri temelji na činjenici da su oba ta društva bila dio gospodarskog subjekta koji je povrijedio članak 81. UEZ‑a, na toj se osnovi smatra da je samo društvo majka počinilo povredu pravila o tržišnom natjecanju prava Unije. Slijedi da se, što se tiče plaćanja novčane kazne, odnos solidarnosti koji postoji između dvaju društava koja čine takav gospodarski subjekt ne može svesti na oblik jamstva koje društvo majka daje radi osiguranja plaćanja novčane kazne izrečene društvu kćeri.

U slučaju da dvije odvojene pravne osobe, poput društva majke i njegovog društva kćeri, više ne čine jednog poduzetnika u smislu članka 81. UEZ‑a u vrijeme donošenja odluke kojom im se izriče novčana kazna zbog povrede pravila tržišnog natjecanja, svaka od njih ima pravo na to da se prema njoj pojedinačno primijeni gornja granica od 10 % prihoda. U tim okolnostima, društvo majka ne može zahtijevati da se na njega primijeni gornja granica koja se primjenjuje na njegovo bivše društvo kćer.

Društvu majci stoga se može naložiti plaćanje novčane kazne u iznosu višem od iznosa novčane kazne izrečene njegovom društvu kćeri.

(t. 55.‑58.)

4.        Vidjeti tekst odluke.

(t. 62.‑68.)

5.        Vidjeti tekst odluke.

(t. 77., 78., 106.)

6.        Povreda obveze suđenja u razumnom roku iz članka 47. stavka 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, koju je počinio jedan od sudova Unije, mora pronaći svoju sankciju u tužbi za naknadu štete podnesenoj Općem sudu jer takva tužba predstavlja djelotvorno pravno sredstvo.

Stoga se zahtjev za popravljanje štete pretrpljene nepoštovanjem razumnog roka od strane Općeg suda ne može podnijeti izravno Sudu u okviru žalbe, već se mora podnijeti samome Općem sudu.

Osim toga, u nedostatku bilo kakve indicije o tome da je prekomjerna duljina postupka pred Općim sudom utjecala na rješenje spora, nepoštovanje razumnog roka za suđenje ne može dovesti do ukidanja pobijane presude. Nadalje, vodeći računa o potrebi da se osigura poštovanje pravila tržišnog natjecanja Europske unije, Sud žalitelju ne može dopustiti da jedino na temelju nepoštovanja razumnog roka za suđenje dovede u pitanje osnovanost ili iznos novčane kazne, dok su svi ostali žalbeni razlozi usmjereni protiv utvrđenja Općeg suda o pitanju iznosa te novčane kazne i ponašanja koja su njome sankcionirana bili odbijeni.

(t. 81., 82., 87., 94., 95.)

7.        Vidjeti tekst odluke.

(t. 96.‑98., 102.‑106.)

8.        U okviru ispitivanja zahtjeva za popravljanje štete pretrpljene nepoštovanjem razumnog roka od strane Općeg suda, taj sud mora ocijeniti pitanje postojanja navodne štete i uzročnu vezu između nje i prekomjerne duljine sudskog postupka razmatrajući dokaze koji su u tu svrhu dostavljeni.

U tom pogledu, u slučaju tužbe radi naknade štete koja se temelji na tome da je Opći sud povrijedio članak 47. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima time što nije ispunio zahtjeve u vezi s poštovanjem razumnog roka za suđenje, on mora, sukladno članku 340. stavku 2. UFEU‑a, uzeti u obzir opća načela primjenjiva u pravnim sustavima država članicama za postupanje po pravnim lijekovima koji se temelje na sličnim povredama. U tom kontekstu Opći sud mora posebno ispitati je li moguće utvrditi, pored postojanja imovinske štete, postojanje neimovinske štete koju je pretrpjela stranka oštećena prekoračenjem roka i koja bi se trebala, ako je to potrebno, popraviti na primjeren način.

Stoga je na Općem sudu, koji je nadležan na temelju članka 256. stavka 1. UFEU‑a, da odluči o takvim zahtjevima za naknadu štete u sastavu drukčijem od onoga u kojem je odlučivao o sporu u vezi s kojim je vođen postupak čijoj se duljini prigovara i primjenjujući kriterije koje je utvrdio Sud u svrhu ocjenjivanja je li Opći sud poštovao načelo razumnog roka.

(t. 99.‑101.)