Language of document : ECLI:EU:F:2014:177

PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE

(prvo vijeće)

2. srpnja 2014.

Predmet F‑63/13

Aristidis Psarras

protiv

Europske agencije za mrežnu i informacijsku sigurnost (ENISA)

„Javna služba – Član privremenog osoblja – Raskid ugovora – Članak 41. stavak 2. točka (a) Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Pravo na saslušanje – Nematerijalna šteta – Posljedično nezakonita odluka – Pretjerana povreda pravâ trećih – Ex offo osuda na naknadu štete – Neizvršenje presude o poništenju“

Predmet:      Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a kojom A. Psarras među ostalim traži poništenje odluke Europske agencije za mrežnu i informacijsku sigurnost (ENISA ili u daljnjem tekstu: Agencija) od 4. rujna 2012. o raskidu njegova ugovora kao člana privremenog osoblja.

Odluka:      Poništava se odluka od 4. rujna 2012. izvršnog ravnatelja Europske agencije za mrežnu i informacijsku sigurnost kojom se raskida ugovor člana privremenog osoblja A. Psarrasa. Nalaže se Europskoj agenciji za mrežnu i informacijsku sigurnost plaćanje iznosa od 40.000 eura A. Psarrasu. U preostalom dijelu tužba se odbija. Europska agencije za mrežnu i informacijsku sigurnost snosi vlastite troškove i nalaže joj se snošenje troškova A. Psarrasa.

Sažetak

1.      Dužnosnici – Načela – Pravo na obranu – Obveza saslušanja osobe u pitanju prije donošenja akta kojim joj se nanosi šteta – Opseg

(čl. 41. st. 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima)

2.      Tužbe dužnosnikâ – Poništavajuća presuda – Učinci – Posljedično poništenje kasnijih akata koji se tiču trećih – Nezakonitost odluke o raskidu ugovora o radu – Poništenje koje predstavlja pretjeranu sankciju koja povrjeđuje prava trećih – Popravljanje štete plaćanjem naknade štete

(čl. 340. st. 2. UFEU‑a; čl. 90. i 91. Pravilnika o osoblju za dužnosnike; čl. 117. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika)

3.      Tužbe dužnosnikâ – Tužba za naknadu štete – Poništenje akta koji ne osigurava odgovarajuće popravljanje nematerijalne štete – Određivanje novčane naknade štete

(čl. 90. i 91. Pravilnika o osoblju za dužnosnike; čl. 117. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika)

4.      Dužnosnici – Izvanugovorna odgovornost institucija – Povreda obveze izvršenja poništavajuće presude – Povreda dužnosti koja sama po sebi uzrokuje nematerijalnu štetu

(čl. 266. i čl. 340. st. 2. UFEU‑a)

1.      Prema članku 41. stavku 2. točki (a) Povelje Europske unije o temeljnim pravima, svatko ima pravo na saslušanje prije poduzimanja bilo kakve pojedinačne mjere koja bi na njega mogla nepovoljno utjecati, među ostalim odluke o raskidu ugovora.

Budući da je bit temeljnog prava na saslušanje pružiti svakomu mogućnost da izrazi svoje stajalište o mjeri koja na njega nepovoljno utječe, sadržaj tog temeljnog prava podrazumijeva da osoba u pitanju ima mogućnost utjecaja na predmetni proces odlučivanja, što jamči da odluka koja se donosi ne sadrži materijalne pogreške i predstavlja rezultat prikladnog odvagivanja interesa službe i osobnog interesa dotične osobe.

(t. 34., 35. i 41.)

Izvori:

Opći sud Europske unije: presuda Marcuccio/Komisija, T‑236/02, EU:T:2011:465, t. 115.

Službenički sud: presuda CH/Parlament, F‑129/12, EU:F:2013:203, t. 33. i 34.

2.      Ako uspostava stanja koje je prethodilo poništenom aktu podrazumijeva poništenje kasnijih akata, ali onih koji se odnose na treće, takvo poništenje se uslijed toga proglašava samo ako nije pretjerano, osobito uzimajući u obzir narav nezakonitosti i interes službe.

Međutim, ako usporedba postojećih interesa ukazuje na to da interes službe i interes trećih predstavljaju prepreke posljedičnom poništenju odluka poput odluke o imenovanju, sud Unije može, kako bi u interesu tužitelja očuvao korisni učinak poništavajuće presude, upotrijebiti punu nadležnost koja mu je dodijeljena u novčanim sporovima i čak po službenoj dužnosti naložiti tuženoj instituciji plaćanje naknade štete. Ako je akt kojim se nanosi šteta odluka o raskidu ugovora u radu čije poništenje podrazumijeva poništenje kasnije odluke o imenovanju treće osobe, dodjela naknade štete za nematerijalnu štetu otpuštene osobe predstavlja oblik popravljanja štete koji najbolje odgovara interesima tužitelja i potrebama službe istovremeno.

(t. 46. i 47.)

Izvori:

Sud: presuda Oberthür/Komisija, 24/79, EU:C:1980:145, t. 11., 13. i 14.

Prvostupanjski sud: presude Kotzonis/GSO, T‑586/93, EU:T:1995:54, t. 108.; Wenk/Komisija, T‑159/96, EU:T:1998:86, t. 122. i Girardot/Komisija, T‑10/02, EU:T:2004:94, t. 85. i 89.

3.      Poništenje akta koji sadrži nezakonitost može samo po sebi predstavljati prikladno i u načelu dostatno popravljanje svake nematerijalne štete koju je taj akt mogao prouzročiti, osim ako tužitelj ne dokaže da je pretrpio nematerijalnu štetu koja je odvojiva od nezakonitosti koja je razlog poništenja i koja se ne može u cijelosti popraviti tim poništenjem.

U slučaju u kojem ozbiljnost odluke, narav počinjene nezakonitosti, tj. povreda članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje Europske unije o temeljnim pravima, i okolnosti u kojima je nezakonitost počinjena uključuju ozbiljno stanje nesigurnosti i zabrinutosti, poništenje odluke ne može samo po sebi predstavljati prikladno i dostatno popravljanje prouzročene nematerijalne štete.

(t. 54. i 55.)

Izvori:

Službenički sud: presuda CH/Parlament, EU:F:2013:203, t. 64.

4.      Tijelo od kojeg potječe poništeni akt krši članak 266. UFEU‑a i čini povredu dužnosti koja je takve naravi da dovodi do odgovornosti ako tijelo propusti poduzeti ikakvu mjeru radi izvršenja poništavajuće presude i čak propusti u tu svrhu poduzeti ikakav korak u odnosu na tužitelja s ciljem postizanja sporazumnog rješenja spora. Neizvršenje poništavajuće presude predstavlja povredu povjerenja koje svaki pojedinac mora imati u pravni sustav Unije, koji se osobito temelji na poštovanju odluka koje donesu sudovi Unije, i samo po sebi uključuje nematerijalnu štetu za stranku koja je ishodila povoljnu presudu, neovisno o ikakvoj materijalnoj šteti do koje može doći.

(t. 60. i 63.)

Izvori:

Prvostupanjski sud: presude Hautem/EIB, T‑11/00, EU:T:2000:295, t. 51. i C/Komisija, T‑166/04, EU:T:2007:24, t. 49. i 52.

Službenički sud: presuda C i F/Komisija, F‑44/06 i F‑94/06, EU:F:2007:66, t. 69.