Language of document : ECLI:EU:F:2014:185

PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE

(drugo vijeće)

10. srpnja 2014.

Predmet F‑103/11

CG

protiv

Europske investicijske banke (EIB)

„Javna služba – Osoblje EIB‑a – Uznemiravanje – Istražni postupak – Odluka predsjednika o nepostupanju po pritužbi – Mišljenje istražnog odbora – Pogrešna definicija uznemiravanja – Postupanja s namjerom – Utvrđenje postojanja postupaka i simptoma uznemiravanja – Traženje uzročne veze – Nepostojanje – Nedosljednost mišljenja istražnog odbora – Očita pogreška u ocjeni – Povrede službene dužnosti – Obveza povjerljivosti – Zaštita osobnih podataka – Tužba za naknadu štete“

Predmet:      Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a kojom CG u bitnom zahtijeva da Službenički sud poništi odluku predsjednika Europske investicijske banke (EIB ili u daljnjem tekstu: Banka) od 27. srpnja 2011. o nepostupanju po njegovoj pritužbi zbog uznemiravanja i da naloži Banci popravljanje imovinske i neimovinske štete za koju smatra da mu je nastala zbog nezakonitosti odluke od 27. srpnja 2011., uznemiravanja koje je navodno pretrpio i povreda službene dužnosti koje se mogu staviti na teret Banci.

Odluka:      Poništava se odluka predsjednika Europske investicijske banke od 27. srpnja 2011. Europskoj investicijskoj banci nalaže se platiti CG‑u iznos od 35.000 eura. U preostalom dijelu tužba se odbija. Europska investicijska banka će pored vlastitih, snositi i troškove CG‑a. Europski nadzornik za zaštitu podataka, intervenijent u postupku, snosi vlastite troškove.

Sažetak

1.      Dužnosnici – Osoblje Europske investicijske banke – Interna istraga o navodnom uznemiravanju – Mišljenje istražnog odbora koje sadrži nepravilnosti – Nepoštovanje definicije uznemiravanja kakva je utvrđena u internim aktima Banke – Propuštanje da se provjeri postojanje veze između postupanja koje se stavlja na teret i simptoma kod navodne žrtve – Odluka Predsjednika o nepostupanju po pritužbi, donesena na temelju mišljenja – Očita pogreška u ocjeni

(čl. 12.a Pravilnika o osoblju za dužnosnike; čl. 3.6.1. Kodeksa ponašanja osoblja Europske investicijske banke, čl. 2.1. Politike dostojanstva na radnom mjestu Europske investicijske banke)

2.      Dužnosnici – Osoblje Europske investicijske banke – Uznemiravanje – Pojam – Nanošenje štete samopoštovanju i samopouzdanju – Nepostojanje uvjeta zle namjere uznemiravatelja

(čl. 12.a Pravilnika o osoblju za dužnosnike; čl. 3.6.1. Kodeksa ponašanja osoblja Europske investicijske banke; čl. 2.1. Politike dostojanstva na radnom mjestu Europske investicijske banke)

3.      Tužbe dužnosnikâ – Poništavajuća presuda – Učinci – Obveza usvajanja provedbenih mjera – Presuda kojom se poništava odluka o nepostupanju po pritužbi zbog uznemiravanja – Tužiteljev zahtjev za naknadu imovinske štete – Preuranjenost zahtjeva

(čl. 266. UFEU‑a)

4.      Tužbe dužnosnikâ – Tužba za naknadu štete – Poništenje akta koji ne osigurava odgovarajuće popravljanje neimovinske štete – Šteta povezana sa stanjem nesigurnosti i uzrujanosti u kojem se tužitelj nalazi zbog odluke o nepostupanju po njegovoj pritužbi zbog uznemiravanja

(čl. 340. st. 2. UFEU‑a)

5.      Sudski postupak – Troškovi – Odmjeravanje – Troškovi čiju je naknadu moguće tražiti – Pojam – Troškovi odvjetnika nastali tijekom predsudskog istražnog postupka zbog uznemiravanja – Isključenje

(čl. 86. i 91. Poslovnika Službeničkog suda)

6.      Sudski postupak – Intervencija – Razlog koji tužitelj nije istaknuo – Nedopuštenost

(čl. 40. st. 4. Statuta Suda i čl. 7. st. 1. Priloga I. Statutu Suda; čl. 110. st. 3. Poslovnika Službeničkog suda)

7.      Dužnosnici – Osoblje Europske investicijske banke – Interna istraga o navodnom uznemiravanju – Dostava cjelovitog teksta pritužbe navodnom uznemiravatelju od strane administracije protivno internoj politici Banke – Povreda službene dužnosti koja može dovesti do odgovornosti Banke

(čl. 340. UFEU‑a)

1.      Pogreška je očita kada je lako uočljiva i može se otkriti odmah, u svjetlu mjerila kojima je podvrgnuto izvršavanje ovlasti donošenja odluka.

Odluka koju je predsjednik Europske investicijske banke donio na temelju mišljenja istražnog odbora o nepostupanju po pritužbi zbog uznemiravanja sadrži očitu pogrešku u ocjeni kada, s jedne strane, iz spomenutog mišljenja proizlazi da se ponašanje navodnih uznemiravatelja nije ispitivalo u svjetlu definicije uznemiravanja utvrđene u internim smjernicama Europske investicijske banke i, s druge strane, tom mišljenju nedostaje dosljednosti jer se njime istodobno potvrđuje da su postojala određena postupanja navodnih uznemiravatelja koja je tužitelj prijavio i da postoje simptomi uznemirenosti kod tužitelja, ne istražujući jesu li potonji plod tih postupanja.

(t. 66. i 87.)

Izvori:

Opći sud: presuda Canga Fano/Vijeće, T‑281/11 P, EU:T:2013:252, t. 127.

Službenički sud: presuda Canga Fano/Vijeće, F‑104/09, EU:F:2011:29, t. 35.

2.      Uznemiravanje u smislu članka 2.1. Politike dostojanstva na radnom mjestu Europske investicijske banke, zajedno s člankom 3.6.1. Kodeksa ponašanja osoblja Banke postoji kada izjave, ponašanja odnosno postupci, samo zato što su dani ili počinjeni, objektivno nanose štetu samopoštovanju i samopouzdanju druge osobe.

Naime, s jedne strane, izjave, ponašanja ili postupci navedeni u članku 3.6.1. Kodeksa ponašanja trebaju imati za posljedicu nanošenje štete samopoštovanju i samopouzdanju žrtve. S druge strane, kada se ne zahtijeva da predmetno postupanje bude namjerno, nije potrebno utvrđivati da te izjave, ponašanja odnosno postupci uključuju namjeru da se našteti dostojanstvu osobe. Drugim riječima, postojanje uznemiravanja moguće je bez potrebe dokazivanja da je uznemiravatelj namjeravao svojim izjavama, ponašanjima odnosno postupcima namjerno nauditi žrtvi.

(t. 69.)

3.      Sudsko poništenje akta ima za učinak retroaktivno brisanje tog akta iz pravnog sustava, a kada je poništeni akt već izvršen, poništavanje njegovih učinaka nameće potrebu da se uspostavi pravna situacija u kakvoj se tužitelj nalazio prije donošenja tog akta. K tomu, u skladu s člankom 266. UFEU‑a institucija od koje potječe poništeni akt dužna je poduzeti potrebne mjere kako bi postupila sukladno presudi Suda Europske unije.

U pogledu mjera koje treba poduzeti kako bi se izvršila presuda kojom se poništava odluka institucije o nepostupanju po pritužbi zbog uznemiravanja, sud Unije, s obzirom na to da ne može prejudicirati zaključke mogućeg novog istražnog postupka povodom pritužbe, ne može u ovom stadiju naložiti Banci da tužitelju naknadi imovinsku štetu koju je navodno pretrpio. Proizlazi da nije moguće prihvatiti zahtjev koji je u tom smislu istaknuo tužitelj jer je on u svakom slučaju preuranjen.

(t. 97., 98. i 115.)

Izvori:

Službenički sud: presuda Kalmár/Europol, F‑83/09, EU:F:2011:66, t. 88.

4.      Poništenje nezakonitog akta može samo za sebe predstavljati primjeren i načelno dostatan način popravljanja svih neimovinskih šteta koje je taj akt mogao prouzročiti, osim ako tužitelj ne dokaže da je pretrpio neimovinsku štetu koja je odvojiva od nezakonitosti zbog koje je odluka poništena i koja se ne može u cijelosti popraviti tim poništenjem. Osjećaj nepravde i boli uzrokovan time da je osoba morala voditi kontradiktorni postupak kako bi ostvarila svoja prava može predstavljati štetu izvedivu iz same činjenice da je administracija postupala nezakonito. Ta je šteta popravljiva ako već nije nadoknađena zadovoljštinom zbog poništenja predmetnog akta.

Što se tiče poništenja odluke o nepokretanju upravnog postupka po tužiteljevoj pritužbi zbog uznemiravanja, navedena je potonjeg dovela u stanje nesigurnosti i uzrujanosti koje predstavlja neimovinsku štetu odvojivu od nezakonitosti zbog koje je ona poništena i koja se ne može u cijelosti popraviti samim njenim poništenjem.

(t. 99. i 100.)

Izvori:

Službenički sud: presude CC/Parlament, F‑9/12, EU:F:2013:116, t. 128., protiv koje je podnesena žalba Općem sudu Europske unije u predmetu T‑457/13 P, i CH/Parlament, F‑129/12, t. 64.

5.      Troškovi odvjetnika nastali tijekom sudskog postupka troškovi su čiju je naknadu moguće tražiti prema uvjetima iz članka 86. i pratećih članaka Poslovnika Službeničkog suda te ih treba tretirati u tom okviru. Što se tiče troškova odvjetnika nastalih tijekom istražnog postupka zbog uznemiravanja, u članku 91. navedenog poslovnika navode se, među troškovima čiju je naknadu moguće tražiti, samo troškovi postupka pred Službeničkim sudom, ali ne i oni nastali u prethodnom stadiju. Prema tome, kada bi se troškovima koji su nastali u istražnom postupku koji je prethodio onom sudskom priznalo svojstvo štete koju je moguće popravljati putem tužbe za naknadu štete, to bi bilo u suprotnosti s nenadoknadivošću troškova nastalih u tom stadiju. Slijedom navedenog, tužitelj ne može u okviru tužbe za naknadu štete ishoditi povrat troškova i nagrade za rad svojeg savjetnika nastalih tijekom istražnog postupka.

(t. 117.)

6.      Unatoč tomu što se članak 40. stavak 4. Statuta Suda, koji se u postupku pred Službeničkim sudom primjenjuje na temelju članka 7. stavka 1. Priloga I. tom statutu i članka 110. stavka 3. Poslovnika Službeničkog suda, ne protivi tomu da intervenijent iznese argumente koji su novi ili različiti u odnosu na argumente stranke koju podupire, kako se njegova intervencija ne bi ograničila na ponavljanje argumenata iznesenih u tužbi, ne može se prihvatiti da na temelju tih odredaba istakne nove razloge i tako izmijeni odnosno izobliči predmet spora kako je definiran u tužbi.

Budući da intervenijent nije ovlašten istaknuti razlog na koji se ne oslanja tužba, takav razlog treba odbiti kao nedopušten.

(t. 144. i 145.)

Izvori: 

Prvostupanjski sud: presude BaByliss/Komisija, T‑114/02, EU:T:2003:100, t. 417., i SELEX Sistemi Integrati/Komisija, T‑155/04, EU:T:2006:387, t. 42.

7.      U kontekstu istražnog postupka zbog uznemiravanja, iz teksta Politike dostojanstva na radnom mjestu Europske investicijske banke proizlazi da potonja krši taj dokument kada memorandum podnositelja pritužbe u cijelosti dostavlja navodnom uznemiravatelju. Time čini povredu koja može dovesti do njezine izvanugovorne odgovornosti.

Naime, istražni postupak se ne može okončati izricanjem sankcije navodnom uznemiravatelju jer se o toj sankciji može odlučiti tek nakon disciplinskog postupka. Prema tome, budući da istražni postupak ne završava aktom kojim se navodnom uznemiravatelju nanosi šteta, Banka nema pravo dostaviti mu sve osobne podatke tužitelja kako bi poštovala njihova prava obrane.

U tom pogledu, to što se podnositelj pritužbe izričito ne protivi dostavi svojeg memoranduma ne daje pravo Banci da krši vlastita interna pravila.

K tomu, kad memorandum sadrži više osobnih podataka podnositelja pritužbe, osobito onih koji se odnose na njegovo zdravstveno stanje, prosljeđivanje takvih podataka navodnom uznemiravatelju nanosi podnositelju pritužbe neimovinsku štetu.

(t. 146. do 149., 151.)

Izvori:

Prvostupanjski sud: presuda X/BCE, T‑333/99, EU:T:2001:251