PRESUDA SUDA (četvrto vijeće)
29. travnja 2015.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Javno zdravlje – Direktiva 2004/33/EZ – Tehnički zahtjevi za krv i krvne sastojke – Davanje krvi – Kriteriji prikladnosti davatelja – Kriteriji za trajno ili privremeno odbijanje – Osobe koje njihovo seksualno ponašanje dovodi u visok rizik dobivanja ozbiljnih zaraznih bolesti koje se mogu prenositi krvlju – Muškarac koji je imao spolne odnose s drugim muškarcem – Povelja Europske unije o temeljnim pravima – Članak 21. stavak 1. i članak 52. stavak 1. – Spolna orijentacija – Diskriminacija – Opravdanje – Proporcionalnost“
U predmetu C‑528/13,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a koji je uputio tribunal administratif de Strasbourg (Francuska), odlukom od 1. listopada 2013., koju je Sud zaprimio 8. listopada 2013., u postupku
Geoffrey Léger
protiv
Ministre des Affaires sociales, de la Santé et des Droits des femmes,
Établissement français du sang,
SUD (četvrto vijeće),
u sastavu: L. Bay Larsen, predsjednik vijeća, K. Jürimäe, J. Malenovský, M. Safjan (izvjestitelj) i A. Prechal, suci,
nezavisni odvjetnik: P. Mengozzi,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za francusku vladu, D. Colas i F. Gloaguen, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, C. Gheorghiu i M. Owsiany‑Hornung, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 17. srpnja 2014.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje točke 2.1. Priloga III. Direktive Komisije 2004/33/EZ od 22. ožujka 2004. o provedbi Direktive 2002/98/EZ Europskog parlamenta i Vijeća u odnosu na određene tehničke zahtjeve za krv i krvne sastojke (SL L 91, str. 25.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 14., str. 14.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između G. Légera i ministre des Affaires sociales, de la Santé et des Droits des femmes, kao i Établissement français du sang u vezi s odbijanjem Légera kao davatelja krvi jer je potonji održavao spolni odnos s muškarcem.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Direktiva 2002/98/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 27. siječnja 2003. o utvrđivanju standarda kvalitete i sigurnosti za prikupljanje, ispitivanje, preradu, čuvanje i promet ljudske krvi i krvnih sastojaka i o izmjeni Direktive 2001/83/EZ (SL L 33, str. 30.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 83.) temelji se na članku 152. stavku 4. točki (a) UEZ‑a.
4 U skladu s uvodnim izjavama 1., 2., 24. i 29. Direktive 2002/98:
„(1) Mjera u kojoj se ljudska krv koristi u terapijske svrhe zahtijeva da se osiguraju kvaliteta i sigurnost krvi i krvnih sastojaka kako bi se spriječilo prenošenje bolesti.
(2) Dostupnost krvi i krvnih sastojaka koji se koriste u terapijske svrhe većinom ovisi o građanima Zajednice koji su spremni donirati. Kako bi se očuvalo javno zdravlje i spriječio prijenos zaraznih bolesti, potrebno je poduzeti sve mjere opreza tijekom njihovog prikupljanja, prerade, prometa i upotrebe koristeći se odgovarajućim znanstvenim dostignućima u otkrivanju i deaktivaciji i uklanjanju patogenih agenata koji se mogu prenijeti transfuzijom.
[...]
(24) Krv i krvne sastojke koji se koriste u terapijske svrhe ili u medicinskim proizvodima trebalo bi uzeti od pojedinaca čije je zdravstveno stanje takvo da davanje krvi neće izazvati negativne posljedice i da je rizik od prenošenja zaraznih bolesti minimalan; svako se davanje krvi mora ispitati u skladu s pravilima koja pružaju jamstvo da su poduzete sve potrebne mjere radi očuvanja zdravlja pojedinaca koji su primatelji krvi i krvnih sastojaka.
[...]
(29) Ispitivanja bi trebalo provesti u skladu s najnovijim znanstvenim i tehničkim postupcima koji odražavaju trenutačnu najbolju praksu kao što je utvrđena, redovito provjeravana i obnovljena kroz primjeren postupak stručnog savjetovanja. Taj postupak trebao bi voditi računa o znanstvenom napretku u detekciji, deaktivaciji i eliminaciji patogena koji se mogu prenijeti transfuzijom.“
5 Članak 1. navedene direktive glasi:
„Ova Direktiva utvrđuje standarde kvalitete i sigurnosti ljudske krvi i krvnih sastojaka, kako bi se osigurala visoka razina zaštite zdravlja ljudi.“
6 Članak 2. stavak 1. iste direktive predviđa:
„Ova se Direktiva primjenjuje na prikupljanje i ispitivanje ljudske krvi i krvnih sastojaka, bez obzira na njihovu namjenu, te na njihovu preradu, čuvanje i promet kada je namijenjena za transfuziju.“
7 Članak 18. Direktive 2002/98, naslovljen „Podobnost davatelja“, glasi kako slijedi:
„1. Krvne ustanove osiguravaju da za sve davatelje krvi i krvnih sastojaka postoje postupci procjene i da su kriteriji za davanje krvi iz članka 29. točke (d) ispunjeni.
2. Rezultati ocjene davatelja i postupci ispitivanja dokumentiraju se i davatelj se obavješćuje o eventualnim relevantnim nalazima koji odstupaju od referentnih vrijednosti.“
8 Članak 19. navedene direktive, naslovljen „Ispitivanje davatelja“, glasi:
„Prije davanja krvi ili krvnih sastojaka obavlja se pregled davatelja, uključujući i razgovor. Kvalificirani zdravstveni djelatnik odgovoran je za pružanje informacija i prikupljanje podataka o davatelju koji su potrebni za procjenu njihove podobnosti za davanje krvi i na osnovi njih se procjenjuje podobnost davatelja.“
9 Članak 20. iste direktive, naslovljen „Dobrovoljno i neplaćeno davanje krvi“, u svom stavku 1. određuje:
„Države članice poduzimaju sve potrebne mjere za poticanje dobrovoljnog i neplaćenog davanja krvi s ciljem osiguravanja da se krv i krvni sastojci u mjeri u kojoj je to moguće prikupljaju takvim davanjem.“
10 Članak 21. Direktive 2002/98, naslovljen „Ispitivanje prikupljene krvi“, propisuje:
„Krvne ustanove osiguravaju da je svaka prikupljena doza krvi i krvnih sastojaka ispitana u skladu sa zahtjevima iz Priloga IV.
Države članice osiguravaju da su krv i krvni sastojci uvezeni u Zajednicu ispitani u skladu sa zahtjevima iz Priloga IV.“
11 Članak 29. podstavak 2. točka (d) navedene direktive glasi kako slijedi:
„O sljedećim tehničkim uvjetima i njihovom prilagođavanju tehničkom i znanstvenom napretku odlučuje se u skladu s postupkom iz članka 28. stavka 2.:
[...]
(d) uvjeti koji se odnose na prikladnosti davatelja krvi i plazme i probir prikupljene krvi uključujući:
– kriterije trajne odgode i moguće iznimke,
– kriterije privremene odgode“.
12 U skladu s Prilogom IV. te iste direktive, naslovljenom „Osnovni uvjeti ispitivanja za doze krvi i plazme“:
„Sljedeći se testovi moraju primijeniti na svaku prikupljenu dozu krvi i afereze, uključujući autologne prethodno pohranjene doze:
[...]
– testiranje na sljedeće infekcije kod davatelja:
– hepatitis B (HBs‑Ag),
– hepatitis C (Anti‑HCV),
– HIV 1/2 (Anti‑HIV 1/2).
Dodatni testovi mogu biti potrebni za pojedine sastojke ili davatelje ili u epidemiološkim kriznim situacijama.“
Direktiva 2004/33
13 Članak 3. Direktive 2004/33, naslovljen „Informacije koje se traže od davatelja“, glasi:
„Države članice osiguravaju da davatelji, nakon izražavanja suglasnosti da se započne postupak davanja krvi ili krvnih sastojaka, daju krvnoj ustanovi informacije određene dijelom B Priloga II.“
14 Članak 4. te direktive, naslovljen „Prikladnost davatelja“, predviđa:
„Krvne ustanove osiguravaju da davatelji pune krvi ili krvnih sastojaka zadovoljavaju kriterije prikladnosti određene Prilogom III.“
15 Prilog I. točke 2. i 4. navedene direktive sadrže sljedeće definicije:
„2. ,Alogenično davanjeʼ znači krv ili krvne sastojke uzete od određene osobe, a namijenjene za davanje transfuzije nekoj drugoj osobi, za uporabu u medicinskim uređajima ili kao početni materijal/sirovina za proizvodnju medicinskih proizvoda.
[...]
4. ,Puna krvʼ znači jedna doza krvi.“
16 Pod naslovom „Informacije koje krvna ustanova treba dobiti od davatelja kod svakog davanja“, dio B Priloga II. toj istoj direktivi propisuje u svojoj točki 2. da davatelji moraju dati sljedeće informacije:
„Zdravstvena i medicinska anamneza koja se dobiva kroz upitnik i kroz osobni intervju koji provodi kvalificiran zdravstveni stručnjak, a koja uključuje relevantne čimbenike koji mogu pomoći pri identificiranju i izdvajanju osoba čije bi doze mogle predstavljati zdravstveni rizik za druge osobe, poput mogućnosti prenošenja bolesti, a i za njih same.“
17 Prilog III. Direktive 2004/33, naslovljen „Kriteriji prikladnosti za davatelje pune krvi i krvnih sastojaka“, navodi u svojoj točki 2. kriterije za odbijanje davatelja pune krvi i krvnih sastojaka.
18 Točka 2.1. tog priloga naslovljena je „Kriteriji za trajno odbijanje davatelja alogeničnih doza“. Ti se kriteriji u biti odnose na četiri kategorije sljedećih osoba: osobe s određenim oboljenjima, među kojima HIV-1/2, ili koje imaju određene patološke simptome; osobe koje su intravenozno ili intramuskularno uporabile lijekove; primatelji stranih transplantata te „[o]sobe koje njihovo seksualno ponašanje dovodi u visok rizik dobivanja ozbiljnih zaraznih bolesti koje se mogu prenositi krvlju“.
19 Točka 2.2. navedenog priloga, naslovljena „Kriteriji za privremeno odbijanje davatelja alogeničnih doza“, sadrži točku 2.2.2., koja se odnosi na izloženost riziku zarazne infekcije koja se može prenijeti transfuzijom.
20 U toj točki 2.2.2., u retku tablice koji se odnosi na „[o]sobe koje su zbog svog ponašanja ili aktivnosti izložene riziku dobivanja zaraznih bolesti koje se mogu prenijeti krvlju“ nalazi se sljedeća napomena: „[o]dbijanje davatelja nakon prestanka rizičnog ponašanja kroz razdoblje koje ovisi o bolesti o kojoj se radi te o raspoloživosti odgovarajućih testova.“
Francusko pravo
21 Ministrica zdravlja i sporta donijela je 12. siječnja 2009. odluku kojom uspostavlja kriterije odabira davatelja krvi (JORF od 18. siječnja 2009., str. 1067., u daljnjem tekstu: odluka od 12. siječnja 2009.), koja u svojem uvodnom dijelu spominje Direktivu 2004/33.
22 Članak 1. stavak V. točka 1. te odluke, koji se odnosi na klinička obilježja davatelja, propisuje:
„Kod prethodnog ispitivanja davanja, osoba ovlaštena za odabir davatelja ocjenjuje mogućnost davanja s obzirom na kontraindikacije, njihovo trajanje, povijest i razvoj zahvaljujući dodatnim pitanjima iz upitnika koji prethodi davanju.
[...]
Kandidat se odbija za davanje ako postoji kontraindikacija navedena u jednoj od tablica iz Priloga II. ove odluke. [...]
[...]“
23 Prilog II. navedenoj odluci sadržava tablice s kontraindikacijama, među kojima se tablica B odnosi na rizike za primatelja. Dio tablice B koji se odnosi na rizik povezan s prenošenjem virusne infekcije predviđa da, što se tiče rizika izlaganja kandidata za davanje zaraznom agensu koji se prenosi spolnim putem, postoji trajna kontraindikacija za davanje krvi u situaciji kad je riječ o „muškarcu koji je imao spolne odnose s [drugim] muškarcem“.
Glavni postupak i prethodno pitanje
24 G. Léger došao je u transfuzijsku jedinicu Établissement français du sang smještenu u Metzu (Francuska) radi davanja krvi.
25 Liječnik zadužen za prikupljanje krvi odbio je odlukom od 29. travnja 2009. to davanje krvi jer je g. Léger održavao spolni odnos s drugim muškarcem.
26 Taj se liječnik pozvao na odluku od 12. siječnja 2009., u kojoj tablica B Priloga II. predviđa, što se tiče rizika izlaganja kandidata za davanje krvi zaraznom agensu koji se prenosi spolnim putem, trajnu kontraindikaciju za davanje krvi za muškarca koji je imao spolne odnose s drugim muškarcem.
27 G. Léger podnio je tužbu protiv te odluke pred tribunal administratif de Strasbourg, navodeći osobito da Prilog II. iz odluke od 12. siječnja 2009. krši odredbe Direktive 2004/33.
28 Sud koji je uputio zahtjev navodi da pitanje usklađenosti trajne kontraindikacije za davanje krvi za muškarca koji je imao spolne odnose s drugim muškarcem i Priloga III. navedene direktive predstavlja ozbiljnu poteškoću koja je presudna za rješenje spora u glavnom postupku.
29 U tim je okolnostima tribunal administratif de Strasbourg odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„S obzirom na Prilog III. Direktivi 2004/33/EZ, predstavlja li okolnost da je muškarac imao spolne odnose s drugim muškarcem sama po sebi seksualno ponašanje kojim se dovodi u visok rizik dobivanja ozbiljnih zaraznih bolesti koje se mogu prenositi krvlju te opravdava trajno odbijanje davanja krvi osobama koje su imale takvo seksualno ponašanje ili samo može predstavljati, s obzirom na okolnosti pojedinog slučaja, seksualno ponašanje kojim se dovodi u rizik dobivanja ozbiljnih zaraznih bolesti koje se mogu prenositi krvlju te opravdava privremeno odbijanje osobe za davanje krvi u određenom trajanju nakon prestanka rizičnog ponašanja?“
O prethodnom pitanju
30 Sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem u biti pita treba li točku 2.1. Priloga III. Direktive 2004/33 tumačiti u smislu da se kriterij za trajno odbijanje davanja krvi, naveden u toj odredbi, u vezi sa seksualnim ponašanjem kojim se dovodi u visok rizik dobivanja ozbiljnih zaraznih bolesti koje se mogu prenositi krvlju, protivi tome da država članica predvidi trajnu kontraindikaciju za davanje krvi za muškarca koji je imao spolne odnose s muškarcima.
31 Uvodno valja navesti da, kao što su to istaknule francuska vlada i Europska komisija, postoje razlike među različitim jezičnim verzijama točaka 2.1. i 2.2.2. Priloga III. navedenoj direktivi što se tiče razine rizika navedene u tim odredbama.
32 Naime, u francuskoj verziji tih odredaba trajno odbijanje davanja krvi predviđeno u točki 2.1. i privremeno odbijanje predviđeno u navedenoj točki 2.2.2. odnose se oboje na osobe koje njihovo seksualno ponašanje dovodi u „rizik“ dobivanja ozbiljnih zaraznih bolesti koje se mogu prenositi krvlju. U toj jezičnoj verziji stupanj rizika koja opravdava trajno odbijanje davanja krvi jest upravo jednaka razini rizika koja se primjenjuje za privremeno odbijanje.
33 Nasuprot tome, iako u određenim jezičnim verzijama tih odredaba privremeno odbijanje pretpostavlja postojanje „rizik[a]“, trajno odbijanje zahtijeva „visok rizik“. Takav je osobito slučaj u verzijama točke 2.1. Priloga III. Direktive 2004/33 na danskom („stor risiko“), estonskom („kõrgendatud ohtu“), engleskom („high risk“), talijanskom („alto rischio“), nizozemskom („groot risico“), poljskom („wysokie ryzyko“) ili portugalskom jeziku („grande risco“).
34 U drugim jezičnim verzijama, točke 2.1. i 2.2.2. navedenog Priloga odnose se obje na „visok rizik“, kao što je to u verziji na španjolskom („alto riesgo“) i njemačkom jeziku („hohes Risiko“).
35 Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, formulacija korištena u jednoj od jezičnih verzija neke odredbe prava Unije ne može služiti kao jedini temelj za tumačenje te odredbe ili imati prednost u odnosu na ostale jezične verzije. Odredbe prava Unije treba tumačiti i primjenjivati na ujednačen način, s obzirom na ostale verzije sastavljene na svim jezicima Europske unije. U slučaju neslaganja između različitih jezičnih verzija određenog teksta prava Unije, dotičnu odredbu treba tumačiti u odnosu na opću strukturu i krajnji cilj propisa kojih je ona dio (presude Cricket St Thomas, C‑372/88, EU:C:1990:140, t. 18. i 19.; Kurcums Metal, C‑558/11, EU:C:2012:721, t. 48., kao i Ivansson i dr., C‑307/13, EU:C:2014:2058, t. 40.).
36 Što se tiče opće strukture točaka 2.1. i 2.2.2. Priloga III. Direktivi 2004/33, valja navesti da navedeni prilog razlikuje trajno odbijanje od privremenog odbijanja davanja krvi, za koje primjenjivi kriteriji logično moraju biti različiti. Stoga strože, trajno, odbijanje pretpostavlja postojanje povišenog rizika u odnosu na rizik kod privremenog odbijanja.
37 Osim toga, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 24. Direktive 2002/98, krv i krvne sastojke koji se koriste u terapijske svrhe ili u medicinskim proizvodima trebalo bi uzeti od pojedinaca čije je zdravstveno stanje takvo da davanje krvi neće izazvati negativne posljedice i da je rizik od prenošenja zaraznih bolesti minimalan. Iz toga proizlazi da se, kad je riječ o cilju Direktive 2004/33, trajno odbijanje mora primijeniti kad je rizik takvog prenošenja povišen.
38 Stoga opća struktura i cilj te potonje direktive upućuju na tumačenje prema kojem se trajno odbijanje davanja krvi, predviđeno u točki 2.1. Priloga III. navedene direktive, odnosi na osobe koje njihovo seksualno ponašanje dovodi u „visok rizik“ dobivanja ozbiljnih zaraznih bolesti koje se mogu prenositi krvlju, a privremeno se odbijanje davanja krvi odnosi na manji rizik.
39 Kad je riječ o tom trajnom odbijanju, valja navesti da izraz „osobe koje njihovo seksualno ponašanje dovodi u visok rizik“ dobivanja zaraznih bolesti, koji se nalazi u točki 2.1. Priloga III. Direktivi 2004/33, ne utvrđuje na precizan način osobe ili kategorije osoba na koje se navedeno izuzeće odnosi, što državama članicama ostavlja diskrecijski prostor u primjeni te odredbe.
40 Stoga valja ispitati u kojoj mjeri trajna kontraindikacija predviđena francuskim pravom u slučaju „muškarca koji je imao spolne odnose s muškarcem“ odgovara na zahtjev postojanja „visokog rizika“ naveden u točki 2.1. Priloga III. Direktivi 2004/33, uz poštovanje temeljnih prava priznatih pravnim poretkom Unije.
41 Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, zahtjevi koji proizlaze iz zaštite navedenih temeljnih prava obvezuju države članice da kod provedbe propisa Unije primijene taj propis u uvjetima koji ne povređuju navedene zahtjeve (vidjeti u tom smislu presudu Parlament/Vijeće, C‑540/03, EU:C:2006:429, t. 105. i navedenu sudsku praksu). U tom kontekstu, države članice moraju osobito osigurati da se ne temelje na tumačenju teksta sekundarnog prava kojim bi se došlo u sukob s tim temeljnim pravima (vidjeti presude Ordre des barreaux francophones et germanophone i dr., C‑305/05, EU:C:2007:383, t. 28., kao i O i dr., C‑356/11 i C‑357/11, EU:C:2012:776, t. 78.).
42 Kao prvo, što se tiče ocjene postojanja visokog rizika dobivanja ozbiljnih zaraznih bolesti koje se mogu prenositi krvlju, valja uzeti u obzir epidemiološku situaciju u Francuskoj, što prema mišljenju francuske vlade i Komisije, koje upućuju na podatke Institut de veille sanitaire français, predstavlja posebno obilježje. Iz tih podataka proizlazi da su gotovo svi slučajevi zaraze HIV‑om u razdoblju od 2003. do 2008. proizašli iz spolnog odnosa te da muškarci koji imaju spolne odnose s drugim muškarcima čine najugroženiji dio populacije na koji se odnosi 48 % novih slučajeva. Iako je tijekom istog razdoblja ukupna pojavnost slučajeva zaraze HIV‑om smanjena, osobito što se tiče heteroseksualnih odnosa, ona nije smanjena kod muškaraca koji imaju spolne odnose s muškarcima. Usto, tijekom tog istog razdoblja, oni su činili populaciju koja je bila najugroženija zarazom HIV‑a, sa stopom pojavnosti od 1 % na godinu, što je 200 puta više od stope za francusku heteroseksualnu populaciju.
43 Komisija također upućuje na izvješće koje je izradio Europski centar za sprečavanje i kontrolu bolesti, koji je osnovan Uredbom (EZ) br. 851/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. (SL L 142, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 6., str. 93.). Prema tom izvješću objavljenom u listopadu 2013., naslovljenom „Men who have sex with men (MSM), Monitoring implementation of the Dublin Declaration on Partnership to Fight HIV/AIDS in Europe and Central Asia: 2012 progress“, u Francuskoj je prevalencija HIV‑a u okviru grupe muškaraca koji imaju spolne odnose s muškarcima najviša od svih promatranih država.
44 Na sudu je koji je uputio zahtjev provjera jesu li podaci iz točke 42. ove presude pouzdani u svjetlu aktualnih medicinskih, znanstvenih i epidemioloških spoznaja te, ako je to slučaj, jesu li još uvijek relevantni.
45 Kao drugo, pod pretpostavkom prema kojoj bi navedeni sud zaključio, osobito razmatrajući navedene podatke, da su u slučaju muškarca koji je imao spolne odnose s muškarcem nacionalna tijela mogla razumno smatrati da u Francuskoj postoji visok rizik od dobivanja ozbiljnih zaraznih bolesti koje se mogu prenositi krvlju u smislu točke 2.1. Priloga III. Direktive 2004/33, potrebno je ispitati može li, i u kojim uvjetima, trajna kontraindikacija za davanje krvi, kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, biti usklađena s temeljnim pravima koje priznaje pravni poredak Unije.
46 U tom pogledu valja podsjetiti da je područje primjene Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), u pogledu djelovanja država članica, definirano u njezinom članku 51. stavku 1., prema kojem se odredbe Povelje odnose na države članice „samo kada provode pravo Unije“.
47 U ovom slučaju, odluka od 12. siječnja 2009., koja u svojim uvodnim odredbama izričito upućuje na Direktivu 2004/33, provodi pravo Unije.
48 Stoga navedena odluka mora, među ostalim odredbama Povelje, poštovati osobito njezin članak 21. stavak 1., prema kojem je zabranjena svaka diskriminacija na osnovi, među ostalim, spolne orijentacije. Taj je članak 21. stavak 1. poseban izričaj načela jednakog postupanja koje predstavlja opće načelo prava Unije propisano u članku 20. Povelje (vidjeti u tom smislu presude Römer, C‑147/08, EU:C:2011:286, t. 59., i Glatzel, C‑356/12, EU:C:2014:350, t. 43.).
49 Međutim, uzimajući u tom pogledu kao kriterij trajne kontraindikacije za davanje krvi činjenicu bivanja „muškarcem koji je imao spolne odnose s muškarcem“, tablica B iz Priloga II. odluci od 12. siječnja 2009. utvrđuje odbijanje davanja krvi s obzirom na homoseksualnu orijentaciju muških davatelja koji, zbog same činjenice da su imali spolni odnos koji odgovara toj orijentaciji, trpe nepovoljnije postupanje nego muške heteroseksualne osobe.
50 U tim okolnostima odluka od 12. siječnja 2009. može na temelju spolne orijentacije diskriminirati homoseksualne osobe u smislu članka 21. stavka 1. Povelje.
51 Stoga valja ispitati ispunjava li ipak trajna kontraindikacija za davanje krvi predviđena odlukom od 12. siječnja 2009. za muškarca koji je imao spolne odnose s muškarcem uvjete utvrđene u članku 52. stavku 1. Povelje kako bi bila opravdana.
52 U skladu s tom odredbom, svako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih Poveljom mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda. Usto, u skladu s tom istom odredbom, podložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako doista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba.
53 U ovom slučaju, nesporno je da se trajna kontraindikacija za davanje krvi za muškarca koji je imao spolne odnose s muškarcem, što predstavlja ograničenje ostvarivanja prava i sloboda priznatih Poveljom, treba smatrati da je predviđena zakonom, u smislu članka 52. stavka 1. Povelje, s obzirom na to da proizlazi iz odluke od 12. siječnja 2009.
54 Usto, to ograničenje poštuje bit načela nediskriminacije. Naime, navedeno ograničenje ne dovodi u pitanje načelo kao takvo jer se odnosi samo na pitanje, koje je ograničenog dosega, odbijanja davanja krvi radi zaštite zdravlja primatelja.
55 Međutim, također je potrebno provjeriti odgovara li isto ograničenje cilju od općeg interesa u smislu članka 52. stavka 1. Povelje te, u slučaju potvrdnog odgovora, poštuje li ono načelo proporcionalnosti u smislu te odredbe.
56 U tom pogledu valja podsjetiti da se Direktiva 2004/33 odnosi na primjenu Direktive 2002/98. Cilj potonje direktive, u skladu s njezinom pravnom osnovom, odnosno člankom 152. stavkom 4. točkom (a) UEZ‑a, jest zaštita javnog zdravlja.
57 U ovom slučaju, trajno odbijanje davanja krvi nastoji svesti na minimum rizik od prenošenja zaraznih bolesti na primatelje. Stoga to odbijanje pridonosi općem cilju osiguranja visoke razine zaštite zdravlja ljudi, što predstavlja cilj koji je Unija priznala u članku 152. UEZ‑a, osobito u njegovom stavku 4. točki (a) i stavku 5., kao i u drugoj rečenici članka 35. Povelje, koji nalažu da se pri utvrđivanju i provedbi svih politika i aktivnosti Unije osigurava visok stupanj zaštite zdravlja ljudi.
58 Kad je riječ o načelu proporcionalnosti, iz sudske prakse Suda proizlazi da mjere koje su predviđene nacionalnim zakonodavstvom ne smiju prelaziti granice onoga što je prikladno i nužno za postizanje ciljeva kojima zakonodavstvo legitimno teži, s time da, ako postoji izbor između više prikladnih mjera, treba izabrati manje ograničavajuću, a uzrokovane nepovoljnosti ne smiju biti nerazmjerne u odnosu na ciljeve koje se želi postići (vidjeti presude ERG i dr., C‑379/08 i C‑380/08, EU:C:2010:127, t. 86.; Urbán, C‑210/10, EU:C:2012:64, t. 24., kao i Texdata Software, C‑418/11, EU:C:2013:588, t. 52.).
59 U predmetu kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku to se načelo poštuje samo ako se visoka razina zaštite zdravlja primatelja ne može osigurati učinkovitim tehnikama otkrivanja HIV‑a koje su manje ograničavajuće nego trajno odbijanje davanja krvi za cijelu grupu koju čine muškarci koji su imali spolne odnose s muškarcima.
60 Naime, s jedne strane, nije moguće isključiti da učinkovite tehnike za osiguranje visoke razine zaštite zdravlja primatelja postoje čak i kod seksualnog ponašanja koje dovodi u visok rizik dobivanja ozbiljnih zaraznih bolesti koje se mogu prenositi krvlju, u smislu točke 2.1. Priloga III. Direktive 2004/33 koja se odnosi na rizik prenošenja takvih bolesti između partnera nakon spolnog odnosa.
61 U tom pogledu, kao što to osobito proizlazi iz članka 21. Direktive 2002/98, radi osiguranja kvalitete i sigurnosti krvi i krvnih sastojaka, svako davanje krvi mora se kontrolirati u skladu sa zahtjevima navedenima u Prilogu IV. toj direktivi, uzimajući u obzir da ti zahtjevi evoluiraju s obzirom na znanstveni i tehnički napredak (presuda Humanplasma, C‑421/09, EU:C:2010:760, t. 42.). U skladu s tim Prilogom IV., kod davatelja se moraju primijeniti testovi za otkrivanje HIV‑a 1/2.
62 Međutim, francuska vlada i Komisija navode da prema sadašnjem stanju znanosti postoji „dijagnostički prozor“, razdoblje nakon virusne infekcije tijekom kojega biološki markeri koji se koriste u okviru testiranja davanja krvi ostaju negativni unatoč infekciji davatelja. Nedavne infekcije predstavljaju, dakle, rizik da neće biti otkrivene tijekom testiranja i da će se stoga HIV prenijeti na primatelja.
63 Na sudu je koji je uputio zahtjev da provjeri postoje li u takvoj situaciji, u okviru poštovanja načela proporcionalnosti, učinkovite tehnike otkrivanja HIV‑a radi izbjegavanja prenošenja takvog virusa na primatelje, a ispitivanja bi trebalo provesti u skladu s najnovijim znanstvenim i tehničkim postupcima, u skladu s uvodnom izjavom 29. Direktive 2002/98.
64 Posebice je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri omogućava li napredak zdravstvene znanosti ili tehnike osiguravanje visoke razine zaštite zdravlja primatelja, uzimajući osobito u obzir trošak sustavnog stavljanja u karantenu davanja krvi muškaraca koji su imali spolne odnose s muškarcima, odnosno trošak sustavnog otkrivanja HIV‑a za sva davanja krvi, a da trošak koji iz toga proizlazi nije nerazmjeran u odnosu na ciljeve zaštite zdravlja koje se želi postići.
65 S druge strane, pod pretpostavkom da prema sadašnjem stanju znanosti ne postoji tehnika koja odgovara uvjetima navedenima u točkama 63. i 64. ove presude, trajna kontraindikacija davanja krvi za cijelu grupu koju čine muškarci koji su imali spolne odnose s muškarcima proporcionalna je samo ako ne postoje manje ograničavajuće metode za osiguranje visoke razine zaštite zdravlja primatelja.
66 U tom pogledu, osobito je na sudu koji je uputio zahtjev da ispita mogu li upitnik i osobni intervju, koje provodi zdravstveni stručnjak, predviđeni u točki 2. dijelu B. Priloga II. Direktivi 2004/33, omogućiti preciznije utvrđivanje ponašanja koja predstavljaju rizik za zdravlje primatelja radi utvrđivanja manje ograničavajućih kontraindikacija nego što je to trajna kontraindikacija za cijelu grupu koju čine muškarci koji su imali spolne odnose s muškarcem.
67 U tom smislu, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 61. svojeg mišljenja, sud koji je uputio zahtjev treba osobito provjeriti omogućuju li ciljana pitanja, koja se odnose na vrijeme proteklo od zadnjeg spolnog odnosa s obzirom na trajanje „dijagnostičkog prozora“, stabilnost veze dotične osobe ili zaštitu kod spolnih odnosa, ocjenu razine rizika koji svaki davatelj pojedinačno predstavlja zbog svojeg seksualnog ponašanja.
68 U tim okolnostima valja zaključiti da pod pretpostavkom da se visoka razina zaštite zdravlja primatelja može osigurati učinkovitim tehnikama otkrivanja ozbiljnih bolesti koje se mogu prenijeti krvlju ili, u izostanku takvih tehnika, manje ograničavajućim metodama nego što je to trajno odbijanje davanja krvi za cijelu grupu koju čine muškarci koji su imali spolne odnose s muškarcima, takva trajna kontraindikacija ne poštuje načelo proporcionalnosti u smislu članka 52. stavka 1. Povelje.
69 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da točku 2.1. Priloga III. Direktivi 2004/33 treba tumačiti u smislu da kriterij za trajno odbijanje davanja krvi u vezi sa seksualnim ponašanjem, naveden u toj odredbi, obuhvaća pretpostavku u kojoj država članica, s obzirom na situaciju koja u njoj prevladava, predvidi trajnu kontraindikaciju za davanje krvi za muškarce koji su imali spolne odnose s muškarcima ako se na temelju aktualnih spoznaja i medicinskih, znanstvenih i epidemioloških podataka utvrdi da takvo seksualno ponašanje dovodi te osobe u visok rizik za dobivanje ozbiljnih zaraznih bolesti koje se mogu prenositi krvlju te u smislu da, poštujući načelo proporcionalnosti, ne postoje učinkovite tehnike otkrivanja tih zaraznih bolesti ili, u izostanku takvih tehnika, manje ograničavajuće metode nego što je to trajna kontraindikacija radi osiguranja visoke razine zaštite zdravlja primatelja. Na nacionalnom je sudu da provjeri jesu li ti uvjeti ispunjeni u dotičnoj državi članici.
Troškovi
70 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenoga, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:
Točku 2.1. Priloga III. Direktivi Komisije 2004/33/EZ od 22. ožujka 2004. o provedbi Direktive 2002/98/EZ Europskog parlamenta i Vijeća u odnosu na određene tehničke zahtjeve za krv i krvne sastojke treba tumačiti u smislu da kriterij za trajno odbijanje davanja krvi u vezi sa seksualnim ponašanjem, naveden u toj odredbi, obuhvaća pretpostavku u kojoj država članica, s obzirom na situaciju koja u njoj prevladava, predvidi trajnu kontraindikaciju za davanje krvi za muškarce koji su imali spolne odnose s muškarcima ako se na temelju aktualnih spoznaja i medicinskih, znanstvenih i epidemioloških podataka utvrdi da takvo seksualno ponašanje dovodi te osobe u visok rizik za dobivanje ozbiljnih zaraznih bolesti koje se mogu prenositi krvlju te u smislu da, poštujući načelo proporcionalnosti, ne postoje učinkovite tehnike otkrivanja tih zaraznih bolesti ili, u izostanku takvih tehnika, manje ograničavajuće metode nego što je to trajna kontraindikacija radi osiguranja visoke razine zaštite zdravlja primatelja. Na nacionalnom je sudu da provjeri jesu li ti uvjeti ispunjeni u dotičnoj državi članici.
Potpisi