Language of document : ECLI:EU:C:2015:630

MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE

ELEANOR SHARPSTON

od 24. rujna 2015.(1)

u spojenim predmetima C‑359/14 i C‑475/14,

ERGO Insurance SE, koji djeluje preko svoje litavske podružnice ERGO Insurance SE Lietuvos filialas

protiv

If P&C Insurance AS, koji djeluje preko svoje podružnice If P&C Insurance AS filialas

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Vilniaus miesto apylinkės teismas (Litva))

i

AAS Gjensidige Baltic, koji djeluje preko svoje podružnice AAS „Gjensidige Baltic“ Lietuvos filialas

protiv

UAB DK „PZU Lietuva“

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Lietuvos Aukščiausiasis Teismas (Litva))

„Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Utvrđivanje mjerodavnog prava – Područje primjene uredbi Rim I i Rim II –Direktiva 2009/103/EZ – Nezgoda koju je prouzročio traktor s priključenom prikolicom, pri čemu je građanskopravnu odgovornost svakog vozila osiguravao različiti osiguratelj – Nezgoda koja se dogodila u državi članici različitoj od one u kojoj su sklopljeni ugovori za osiguranje od građanskopravne odgovornosti“





1.        Traktor s priključenom prikolicom sudjelovao je u prometnoj nezgodi u jednoj državi članici, ali oba su vozila registrirana u drugoj državi članici, gdje su osigurana u pogledu građanskopravne odgovornosti kod različitih osiguratelj. Osiguratelj traktora (vučnog vozila) u cijelosti isplaćuje oštećeniku dugovanu naknadu štete uzrokovane nezgodom. Potom taj osiguratelj podnosi zahtjev osiguratelju prikolice (vučenog vozila) radi povrata dijela isplaćenog iznosa (regresni zahtjev).

2.        U ovim zahtjevima za prethodnu odluku sudovi koji su uputili zahtjev traže razjašnjenje ulazi li takav regresni zahtjev u područje primjene pravila Unije kojima se utvrđuje mjerodavno pravo u građanskim i trgovačkim stvarima te, ako ulazi, koja se pravila primjenjuju. Zahtjev u predmetu C‑359/14 uputio je Vilniaus miesto apylinkės teismas (Okružni sud u Vilniusu); u predmetu C‑475/14 zahtjev je uputio Lietuvos Aukščiausiasis Teismas (Vrhovni sud Litve). Oba su postavila bitna pitanja o području primjene i tumačenju zakonodavstva Unije o usklađivanju pravila o sukobu zakona, odnosno uredbi Rim I(2) i Rim II(3). Također se postavlja pitanje uvode li se Direktivom 2009/103/EZ (4) posebna pravila za određivanje mjerodavnog prava u vezi s prometnim nezgodama.

 Pravni okvir

 Sustav za usklađivanje međunarodnog privatnog prava u građanskim i trgovačkim stvarima

3.        U kontekstu usklađivanja međunarodnog privatnog prava u građanskim i trgovačkim stvarima između država članica, Briselska konvencija(5) uspostavila je pravila kojima se utvrđuje država čiji su sudovi nadležni za odlučivanje u prekograničnom sporu. Ta je konvencija zamijenjena Uredbom Bruxelles I(6). Rimska konvencija(7) sklopljena je s ciljem nastavka postupka usklađivanja. Iduća faza bilo je donošenje dviju uredbi (poznatih kao Rim I i Rim II) kako bi se u okolnostima koje uključuju sukob zakona osiguralo da se u cijeloj Europskoj uniji primjenjuju jednaka pravila za utvrđivanje nacionalnog prava koje uređuje postupak, bez obzira na državu u kojoj je sjedište suda pred kojim se vodi postupak. Glavni ciljevi uredbi Rim I i Rim II uključuju osiguravanje pravilnog funkcioniranja unutarnjeg tržišta i unapređenje predvidljivosti ishoda sudskog postupka, osobito u pogledu mjerodavnih zakona i slobodnog kretanja presuda(8).

4.        Određena načela zajednička su objema uredbama, uključujući cilj osiguravanja usklađenosti sadržajnog opsega i tumačenja uredbi međusobno kao i s Uredbom Bruxelles I(9). Također je u skladu s objema uredbama mogućnost da se pravila o sukobu zakona utvrđuju drugim odredbama prava Unije koja uređuju posebna područja(10).

 Uredba Rim I

5.        Uredba Rim I primjenjuje se „[…] u situacijama kada postoji sukob zakona, na ugovorne obveze u građanskim i trgovačkim stvarima“(11).

6.        Opće je pravilo da se na ugovor primjenjuje pravo koje su stranke odabrale(12).

7.        Kada ugovorne stranke nisu odabrale mjerodavno pravo za ugovor, ono se u načelu određuje prema općim pravilima utvrđenima člankom 4. Članak 4. stavak 1. postavlja pravila za određivanje mjerodavnog prava u vezi s nekim posebnim vrstama ugovora. Prema članku 4. stavku 2., druge ili hibridne vrste ugovora podliježu pravu države u kojoj ugovorna stranka koja na karakterističan način mora ispuniti ugovor ima uobičajeno boravište. U drugim okolnostima ugovor podliježe pravu države s kojom je u najužoj vezi (članak 4. stavci 3. i 4.).

8.        Drugim posebnim vrstama ugovora bave se članci 5. do 8. Članak 7. odnosi se na ugovore o osiguranju. Članak 7. stavak 3. utvrđuje kako za ugovore o kojima se ondje govori stranke mogu odabrati jedino određena prava u skladu s člankom 3. Ta prava uključuju: pravo države gdje se nalazi rizik u vrijeme sklapanja ugovora (članak 7. stavak 3. točka (a)) i pravo države u kojoj osiguranik ima uobičajeno boravište (članak 7. stavak 3. točka (b)). Članak 7. stavak 4. utvrđuje dodatna pravila za ugovore o osiguranju koji obuhvaćaju rizike za koje država članica propisuje obvezu ugovaranja osiguranja(13).

9.        Članak 15. nosi naslov „Zakonska subrogacija“. U njemu stoji: „Kad osoba (vjerovnik) ima ugovornu tražbinu protiv druge osobe (dužnika), a treća osoba ima obvezu isplatiti vjerovnika ili je isplatila vjerovnika čime je namirila tu obvezu, pravo kojem podliježu obveze treće strane u pogledu namirenja vjerovnika utvrđuje da li i u kojoj mjeri treća osoba ima mogućnost ostvariti prava protiv dužnika, koja je imao vjerovnik protiv dužnika, na temelju prava kojem podliježe njihov odnos“.

10.      Prema članku 16.: „Ako vjerovnik ima tražbinu protiv više dužnika odgovornih za istu tražbinu, pri čemu je jedan dužnik već djelomično ili u potpunosti namirio tu tražbinu, pravu kojem podliježu obveze prema vjerovniku također podliježe i pravo dužnika na povrat od ostalih dužnika. Ostali dužnici mogu koristiti sva sredstva prema dužniku koja su imali protiv vjerovnika u mjeri u kojoj to dozvoljava pravo kojem podliježu njihove obveze prema vjerovniku“.

 Uredba Rim II

11.      Uredba Rim II primjenjuje se: „[…] u slučajevima koji uključuju sukob zakona, na izvanugovorne obveze u građanskim i trgovačkim stvarima. […]“(14).

12.      Poglavlje II. nosi naslov „Protupravno postupanje“. Člankom 4. stavkom 1. određeno je opće pravilo prema kojemu je „pravo koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu nastalu iz protupravnog postupanja […] pravo one države u kojoj šteta nastane, bez obzira na to u kojoj državi je nastao događaj koji je prouzročio nastalu štetu te bez obzira na državu ili države u kojoj nastanu posredne posljedice tog događaja“. Pravila za određene izvanugovorne obveze navedena su u člancima 5. do 12.(15).

13.      Člankom 18. u korist oštećenika predviđa se mogućnost podnošenja izravne tužbe protiv osiguratelja odgovorne osobe. Taj članak glasi: „Osoba koja je pretrpjela štetu može svoj zahtjev za naknadu štete podnijeti neposredno protiv osiguratelja odgovorne osobe, ako to propisuje pravo kojim se uređuje izvanugovorna obveza ili pravo kojim se uređuje ugovor o osiguranju“.

14.      Neka zajednička pravila utvrđena su u Poglavlju V., uključujući odredbe koje se primjenjuju na subrogaciju u članku 19. te tražbine u slučaju višestruke odgovornosti u članku 20. Te odredbe odražavaju tekst članaka 15. i 16. Uredbe Rim I.

 Direktiva 2009/103

15.      Direktivom 2009/103 kodificiraju se direktive u vezi s osiguranjem od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila. Prema toj direktivi, vozila pokrivena obveznim osiguranjem motornih vozila moraju biti osigurana za vožnju kroz čitavu Europsku uniju. Relevantne su sljedeće uvodne izjave u preambuli Direktive. Prema uvodnoj izjavi 12., obveza država članica da jamče osigurateljno pokriće važan je element u osiguravanju zaštite žrtava. Uvodna izjava 26. navodi: „U interesu je osigurane osobe da svaka polica osiguranja jamči u okviru jedinstvene premije pokriće koje se traži u skladu s pravom svake države članice ili pokriće koje se traži u skladu s pravom države članice u kojoj se vozilo uobičajeno nalazi, kada je to pokriće više“.

16.      Vozilo znači „svako motorno vozilo namijenjeno za kopneni promet, a koje pokreće mehanička snaga, ali koje se ne kreće po tračnicama, i svako priključno vozilo, bilo da je priključeno ili ne“(16).

17.      Opće je načelo iz članka 3. da svaka država članica mora poduzeti sve odgovarajuće mjere kako bi osigurala da je građanskopravna odgovornost u pogledu upotrebe vozila koja se uobičajeno nalaze na njezinu području pokrivena osiguranjem(17).

18.      Članak 14 propisuje:

„Države članice poduzimaju sve potrebne mjere kako bi osigurale da sve police obveznog osiguranja od građanskopravne odgovornosti koja proizlazi iz upotrebe vozila:

(a)      pokrivaju, na temelju jedinstvene premije i tijekom cijelog trajanja ugovora, cjelokupno područje Zajednice, uključujući svaki boravak vozila u drugoj državi članici za vrijeme trajanja ugovora; i

(b)      jamče, na temelju jedinstvene premije, u svakoj državi članici pokriće propisano njezinim zakonom ili pokriće propisano zakonom države članice u kojoj se vozilo uobičajeno nalazi ako je to pokriće više.“

 Litavsko pravo

19.      Članak 16. Zakona br. 1X‑378 od 14. lipnja 2001. o obveznom osiguranju od građanskopravne odgovornosti za upotrebu motornih vozila naslovljen je „Načela o isplati naknade“. Članak 16. stavak 1. nalaže da odgovorni osiguratelj ili Nacionalni ured za osiguranje isplati naknadu štete ako je korisnik motornog vozila odgovoran za štetu nanesenu trećoj osobi. Naknadu štete treba isplatiti u skladu sa zakonodavstvom koje regulira obvezno osiguranje od građanskopravne odgovornosti za upotrebu motornih vozila države u kojoj se dogodila prometna nezgoda. Prema članku 16. stavku 5., opće je pravilo da se naknada štete koju je uzrokovalo vučeno vozilo plaća prema ugovoru o osiguranju kojim je obuhvaćeno vučno vozilo ako su ta dva vozila bila priključena u trenutku kad se dogodila prometna nezgoda. Do naknade štete na temelju ugovora koji se odnosi na vučeno vozilo dolazi samo je došlo do razdvajanja tih vozila te je za nastalu štetu građanskopravno odgovoran korisnik vučenog vozila.

 Njemačko pravo

20.      Sud koji je uputio zahtjev u predmetu C‑457/14 objašnjava kako litavsko i njemačko pravo primjenjuju različita načela o podjeli odgovornosti između osiguratelja vučnog i vučenog vozila u slučajevima kad je šteta uzrokovana prometnom nezgodom u kojoj su sudjelovala oba ta vozila zajedno. Gledište prema litavskom pravu prethodno je izneseno. Međutim, prema njemačkom pravu osiguratelji vučnog i vučenog vozila nadoknađuju svaki 50 % štete koju su uzrokovala oba vozila, neovisno o tome je li se vučeno vozilo odvojilo tijekom nezgode, osim ako su se osigurane osobe drukčije sporazumjele(18). Usto, postoje razlike između litavskog i njemačkog prava u pogledu rokova zastare za podnošenje regresnog zahtjeva.

 Činjenice, postupak i prethodna pitanja

 Predmet C‑359/14

21.      Dana 1. rujna 2011. na području Mannheima (Njemačka) traktor s priključenom prikolicom, okrećući se u uskoj ulici, skliznuo je s ceste i prevrnuo se, uzrokujući štetu u iznosu od 2247,45 eura (7760,02 litavskih litasa). Policija u Cochemu (Njemačka) ustanovila je da je vozač traktora odgovoran za nezgodu i prouzročenu štetu. U vrijeme nezgode građanskopravna odgovornost vlasnika ili zakonitog korisnika traktora bila je pokrivena obveznim osiguranjem sklopljenim s društvom ERGO SE (u daljnjem tekstu: ERGO), a prikolicu je osigurala podružnica If P&C Insurance AS (u daljnjem tekstu: If P&C). Uobičajeno mjesto poslovanja obaju osiguratelja je Litva. ERGO je isplatio naknadu štete koja je nastala kao posljedica nezgode. Zatim je pokrenuo postupak u Litvi u kojem je tvrdio kako je If P&C trebao solidarno odgovarati za nastalu štetu.

22.      Vilniaus miesto apylinkės teismas objašnjava da je Vrhovni sud Litve presudio kako je pravni odnos između osiguratelja vučnog vozila i osiguratelja vučenog vozila, kada se radi o pravu regresa koje prvi osiguratelj ostvaruje protiv drugog, po prirodi ugovoran. Međutim, sud koji je uputio zahtjev smatra to stajalište upitnim jer su pojmovi ugovornih i izvanugovornih odnosa u pravu Unije samostalni. Nadalje, ne postoji pisani ugovor ili usmeni sporazum između dvaju osiguratelja. U tim okolnostima također je nejasno bi li se pravo koje je mjerodavno u ovom slučaju (njemačko ili litavsko pravo) trebalo utvrditi u skladu s Uredbom Rim II.

 Predmet C‑475/14

23.      Dana 21. siječnja 2011. došlo je do cestovne prometne nezgode u Njemačkoj tijekom koje je traktor s priključenom prikolicom nanio štetu imovini treće osobe. U trenutku nezgode građanskopravna odgovornost vlasnika ili zakonitog korisnika traktora bila je pokrivena ugovorom o osiguranju sklopljenim s litavskom podružnicom AAS Gjensidige Baltica (u daljnjem tekstu: Gjensidige Baltic), dok je prikolicu osiguravao UAB DK PZU Lieutuva (u daljnjem tekstu: UAB). Oštećenikovi njemački zastupnici podnijeli su odštetni zahtjev te je Gjensidige Baltic isplatio naknadu štete u iznosu od 1254,36 eura (4331,05 litavskih litasa). Gjensidige Baltic zatim je od osiguratelja prikolice tražio povrat polovice isplaćene naknade u iznosu od 672,02 eura (2165,53 litavskih litasa). Došlo je do spora o pravu (njemačkom ili litavskom) koje je mjerodavno za regresni zahtjev Gjensidige Baltika kao i o pitanju je li osigurateljeva odgovornost isključiva ili solidarna s UAB‑om.

24.      Okružni sud u Vilniusu prihvatio je tužbu Gjensidige Baltika. Presudio je da se, obzirom na to da je šteta prouzročena prometnom nezgodom nastala u Njemačkoj, na izvanugovornu obvezu nastalu iz protupravnog postupanja, u skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe Rim II, primjenjuje njemačko pravo. Vilniaus apygardos teismas (Regionalni sud u Vilniusu) ukinuo je tu presudu. Gjensidige Baltic zatim je podnio kasacijsku žalbu Vrhovnom sudu Litve. Potonji smatra da se spor koji se pred njim vodi ponajprije odnosi na pitanje kategorizacije odnosâ između osiguratelja vučnog vozila i osiguratelja vučenog vozila te pitanje koje je pravo (njemačko ili litavsko) mjerodavno za taj odnos.

25.      Sud koji je uputio zahtjev smatra bitnim utvrditi treba li članak 14. točku (b) Direktive 2009/103 uzimati kao pravilo za utvrđivanje mjerodavnog prava ne samo u slučajevima koji se odnose na zaštitu žrtava prometnih nezgoda nego također kad se odlučuje o osigurateljevu regresnom zahtjevu kada dođe do prometne nezgode u koju su zajedno uključena vučna i vučena vozila.

26.      Stoga su u ovim dvama predmetima Sudu upućena sljedeća prethodna pitanja:

U predmetu C‑359/14 Vilniaus miesto apylinkės teismas postavlja Sudu sljedeća pitanja:

„1.      Treba li članak 4. stavak 4. Uredbe Rim I, kojim je propisano da, ,kad je mjerodavno pravo nemoguće utvrditi na temelju stavaka 1. i 2., ugovor podliježe pravu države s kojom je u najužoj vezi’, tumačiti u smislu da je, u okolnostima kao što su one u predmetnom slučaju, potrebno primijeniti njemačko pravo?

2.      Ako je odgovor na prvo pitanje negativan, treba li načelo sadržano u članku 4. Uredbe Rim II tumačiti u smislu da se, u okolnostima kao što su one u predmetnom slučaju, pravo koje je potrebno primijeniti u sporu između osiguratelja traktora i osiguratelja prikolice mora odrediti u skladu s pravom države mjesta u kojoj je nastala šteta koja je posljedica prometne nezgode?“

U predmetu C‑475/14 Lietuvos Aukščiausiasis Teismas postavlja pitanja:

„1.      Uspostavlja li članak 14. točka (b) [Direktive 2009/103] kolizijsko pravilo koje bi se ratione personae trebalo primjenjivati ne samo na oštećenike cestovnih prometnih nezgoda već i na osiguratelje vozila odgovorne za štetu uzrokovanu u nezgodi za svrhe utvrđivanja mjerodavnog prava za odnose među njima te je li ta odredba posebno pravilo s obzirom na pravila o mjerodavnom pravu koja su uspostavljena uredbama Rim I i Rim II?

2.      Ako je odgovor na prvo pitanje negativan, važno je utvrditi potpadaju li pravni odnosi između osiguratelja u ovom slučaju pod pojam ,ugovornih obveza’ u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe Rim I. Ako pravni odnosi između osiguratelja potpadaju pod pojam ,ugovornih obveza’, onda je važno pitanje potpadaju li ti odnosi pod kategoriju ugovora o osiguranju (pravni odnosi) te bi li pravo koje se na njih primjenjuje trebalo biti utvrđeno u skladu s člankom 7. Uredbe Rim I.

3.      Ako su odgovori na prva dva pitanja negativni, važno je utvrditi potpadaju li u slučaju regresnog zahtjeva pravni odnosi između osiguratelja vozila korištenih zajedno pod pojam ,izvanugovorne obveze’ unutar značenja prema Uredbi Rim II te bi li te odnose trebalo smatrati izvedenim pravnim odnosima koji proizlaze iz cestovne prometne nezgode (delikta) prilikom utvrđivanja mjerodavnog prava u skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe Rim II. Bi li, u slučaju kao što je ovaj, osiguratelje vozila korištenih zajedno trebalo smatrati dužnicima odgovornima za isti zahtjev u smislu članka 20. Uredbe Rim II i bi li pravo mjerodavno za odnose između njih trebalo biti utvrđeno u skladu s tim pravilom?“

27.      ERGO, If P&C, njemačka i litavska vlada te Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja u predmetu C‑359/14. U predmetu C‑475/14 Gjensidige Blatic, Litva i Europska komisija također su podnijeli pisana očitovanja. Predmeti su spojeni u svrhu usmenog postupka i presude. Međutim, rasprava nije zatražena ni održana.

 Ocjena

 Uvodna razmatranja

28.      If P&C i litavska vlada napominju da je Litva potpisnica Haške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode(19). Međutim, članak 2. stavak 5. te konvencije navodi da se ona ne primjenjuje na regresne zahtjeve i subrogaciju koji se odnose na osiguratelje. Konvencija stoga nije relevantna za utvrđivanje mjerodavnog prava u ovom predmetu.

 Direktiva 2009/103

29.      U predmetu C‑475/14 Lietuvos Aukščiausiasis Teismas prvo pita uspostavlja li članak 14. točka (b) Direktive 2009/103 posebno kolizijsko pravilo koje se primjenjuje na regresni zahtjev. To je pitanje jednako relevantno za predmet C‑359/14, u kojem ga Vilniaus miesto apylinkės teismas nije postavio.

30.      Gjensidige Baltic tvrdi da članak 14. točka (b) predviđa takav lex specialis.

31.      Ne slažem se s tim stajalištem.

32.      Iz teksta i ciljeva Direktive jasno je da članak 14. točka (b) ne predviđa posebna pravila za utvrđivanje mjerodavnog prava na regresni zahtjev među osigurateljima.

33.      Kao prvo, kao što to Komisija pravilno ističe, Direktiva ne usklađuje pravila za utvrđivanje mjerodavnog prava u sporovima koji se odnose na prometne nezgode, već je njezin opći cilj osigurati zaštitu žrtava prometnih nezgoda jamčenjem osigurateljnog pokrića(20).

34.      Kao drugo, članak 14. točke (a) i (b) treba tumačiti zajedno. Što se tiče polica osiguranja motornih vozila, članak 14. zahtijeva od država članica da osiguraju da jedinstvena premija pokriva cjelokupno područje Zajednice tijekom trajanja ugovora i na temelju te premije u svakoj državi članici jamče pokriće propisano njezinim zakonom ili zakonom države članice u kojoj se vozilo nalazi ako je to pokriće više(21). Tekst se odnosi isključivo na teritorijalni doseg i razinu pokrića koju je osiguratelj dužan pružiti kako bi za oštećenike prometnih nezgoda osigurao primjerenu razinu zaštite.

35.      Stoga se ne može smatrati da se tekst može široko tumačiti tako da predstavlja posebno pravilo za utvrđivanje mjerodavnog prava u sporovima između osiguratelja u pogledu regresnih zahtjeva. Jednostavno rečeno, ni tekst ni svrha Direktive ne podržavaju takvo tumačenje.

 Opće napomene o uredbama Rim I i Rim II

36.      Stranke imaju različita stajališta o tome treba li se pravo mjerodavno za regresni zahtjev utvrđivati prema pravilima uredbi Rim I ili Rim II. U biti njihova se stajališta razlikuju ovisno o tome smatraju li izvorištem regresnog zahtjeva ugovorni odnos (ugovori o osiguranju) ili izvanuguvorni odnos (cestovna prometna nezgoda).

37.      U predmetu C‑359/14 tri stranke (If P&C, Njemačka i Komisija) tvrde kako je – s obzirom na izvorište i povezanost regresnog zahtjeva s (a) ugovorom između osiguranika i osiguratelja vučnog vozila i (b) ugovorom između osiguranika i osiguratelja vučenog vozila – regresni zahtjev ugovoran po prirodi. Mjerodavno pravo stoga se treba utvrditi na temelju Uredbe Rim I te se primjenjuju litavska pravila. If P&C smatra članak 7. Uredbe Rim I, koji se odnosi upravo na ugovore o osiguranju, uporištem tog stajališta. Njemačka smatra kako se primjenjuje članak 16. Uredbe Rim I, koji regulira odgovornost više osoba.

38.      Komisija upozorava kako je u kontekstu članka 5. Briselske konvencije pojam „stvari koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazidelikte“ „preostala kategorija“, utoliko što se pojavljuje tek nakon razmatranja „predmeta koji se odnose na ugovore“. Komisija tvrdi kako osigurateljeva tražbina ulazi u područje primjene članaka 15. i 16. Uredbe Rim I. Iz članka 16. (koji uređuje odgovornost više osoba) proizlazi da, u slučaju kada vjerovnik ima tražbinu protiv više dužnika odgovornih za istu tražbinu, oni ne moraju biti međusobno povezani ugovornim odnosom. Da bi se na situaciju koja uključuje odgovornost više osoba primijenila Uredba Rim I, dovoljno je da postoje ugovorni odnosi između svakog dužnika i njegova vjerovnika.

39.      ERGO tvrdi da se primjenjuje Uredba Rim II. Prometna nezgoda dovodi do izvanugovornog odnosa između počinitelja i oštećenika. Stoga je na temelju članka 4. stavka 1. Uredbe Rim II mjerodavno pravo njemačko pravo te pravila o odgovornosti više osoba iz članka 20. Uredbe Rim II uređuju regresni zahtjev. Litavska vlada tvrdi da pojam izvanugovornih obveza treba tumačiti široko te da je odnos između osiguratelja bliži izvanugovornom odnosu.

40.      U predmetu C‑475/14 Gjensidige Baltic tvrdi da pravni odnos između osiguratelja vučnog i vučenog vozila proizlazi iz prometne nezgode te se stoga primjenjuje Uredba Rim II. Članak 20. te uredbe (koji se odnosi na višestruku odgovornost dužnika) stoga utvrđuje mjerodavno pravo za regresni zahtjev između osiguratelja. Litva i Komisija imaju ista stajališta kao u predmetu C‑359/14.

41.      Proizlazi li regresni zahtjev osiguratelja vučnog vozila prema osiguratelju vučenog vozila iz ugovorne ili izvanugovorne obveze? Čini se da barem sljedeće tvrdnje nisu sporne.

42.      Kao prvo, pojam „ugovornih obveza“ u Uredbi Rim I nije definiran.

43.      Kao drugo, materijalno područje primjene uredbi Rim I i Rim II trebalo bi biti u međusobnom skladu te u skladu s Uredbom Bruxelles I(22).

44.      Kao treće, Sud se ovdje pita utvrđuju li pravila Uredbe Rim I ili pravila Uredbe Rim II mjerodavno pravo u situaciji kada dva osiguratelja ili više njih mogu biti solidarno odgovorni, na temelju pripadajućih ugovora o osiguranju, za isplatu naknade štete oštećeniku koji je pretrpio gubitak zbog protupravne radnje osiguranika te je jedan osiguratelj u cijelosti isplatio naknadu štete i potražuje doprinos od drugog/drugih. Iako se sudska praksa u vezi s Uredbom Bruxelles I koja se odnosi na nadležnost, priznavanje i izvršavanje sudskih odluka ne može automatski primijeniti, svejedno Sudu može pomoći.

45.      Smatram da su relevantna iduća načela izvedena iz sudske prakse u vezi s Uredbom Bruxelles I.

46.      Kao prvo, pojmove „stvari koje se odnose na ugovore“ i „stvari koje se odnose na štetne radnje, delikte i kvazidelikte“ iz stavka 1. podtočke (a) i stavka 3. članka 5. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti samostalno, prije svega uzimajući u obzir sustav i ciljeve te uredbe(23). Isto mora vrijediti za pojam „ugovornih obveza“ iz Uredbe Rim I i pojam „izvanugovornih obveza“ iz Uredbe Rim II.

47.      Sljedeće, treba imati na umu da se, u mjeri u kojoj se Uredbom Bruxelles I zamjenjuje Briselska konvencija, tumačenje odredaba te konvencije koje je dao Sud primjenjuje i na tu uredbu(24).

48.      Nadalje, nesporno je da pojam „stvari koje se odnose na ugovore“ u smislu članka 5. stavka 1. točke (a) Uredbe Bruxelles I podrazumijeva uspostavljanje obveze koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj osobi i na kojoj se temelji tužiteljeva tužba(25). Pojam „ugovorne obveze“ iz Uredbe Rim I trebao bi stoga imati jednak temelj.

49.      Konačno, pojam „stvari koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazidelikte“ u smislu članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001 obuhvaća sve zahtjeve koji se temelje na odgovornosti tuženika i koji ne pripadaju u „stvari koje se odnose na ugovore“ u smislu članka 5. točke 1. podtočke (a) te uredbe(26). Kako Komisija pravilno ističe, pojam izvanugovornih stvari je preostala kategorija. Istu logiku trebalo bi primijeniti pri razgraničenju između ugovornih obveza uređenih Uredbom Rim I i izvanugovornih obveza uređenih Uredbom Rim II.

50.      Stoga je moje polazište ispitati je li osigurateljev regresni zahtjev u biti ugovorne prirode. Samo ako se potpuno ne uklapa u tu kategoriju treba ga smatrati izvanugovornim.

 Uredba Rim I

51.      U predmetu C‑359/14 sud koji je uputio zahtjev pita znači li članak 4. stavak 4. Uredbe Rim I da se u glavnom postupku mora primijeniti njemačko pravo (prvo pitanje). U predmetu C‑475/14 sud koji je uputio zahtjev želi znati stvaraju li pravni odnosi između osiguratelja traktora i prikolice ugovorne obveze u smislu članka 1. Uredbe Rim I. Ako stvaraju, primjenjuje li se na utvrđivanje mjerodavnog prava članak 7. Uredbe Rim I (drugo pitanje)?

52.      Dvije su činjenice jasne iz zahtjevâ za prethodnu odluku. Kao prvo, ni u jednom predmetu ne postoji ugovor između dvaju osiguratelja. Stoga ne postoji ništa na što se mogu primijeniti odredbe o slobodnom izboru iz članka 3. i pravila iz članka 4. Uredbe Rim I koja reguliraju mjerodavno pravo u slučaju kad ga ugovorne stranke nisu odabrale; članak 7. također je nebitan. Kao drugo, između osiguranika vučenog i vučnog vozila i pripadajućih osiguratelja nedvojbeno postoje ugovori o osiguranju.

53.      Ni u predmetu C‑359/14 ni u C‑475/14 nema utvrđenja da su ti ugovori uređeni litavskim pravom. U onoj mjeri u kojoj je potrebno utvrditi pravo mjerodavno za ugovore o osiguranju, to treba učiniti u skladu s člancima 3., 4. i/ili 7. Iako je to pitanje o kojem treba odlučiti nacionalni sud, dokumentacija kojom raspolaže Sud upućuje na to da je to vjerojatno litavsko pravo(27).

54.      Međutim, što se tiče osigurateljeva regresnog zahtjeva, svejedno smatram da mjerodavno pravo treba utvrditi sukladno pravilima Uredbe Rim I, zbog sljedećih razloga.

55.      Člankom 1. stavkom 1. propisuje se: „Ova se Uredba primjenjuje, u situacijama kada postoji sukob zakona, na ugovorne obveze u građanskim i trgovačkim stvarima.“. Te riječi mogu pokriti situacije poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku.

56.      Članak 5. stavak 1. točka (a) Uredbe Bruxelles I(28) koristi donekle drukčiju formulaciju, to jest „[…] u stvarima koje se odnose na ugovore […]“. Međutim, područje primjene ratione materiae mjera usklađivanja međunarodnog privatnog prava u građanskim i trgovačkim stvarima trebalo bi biti u međusobnom skladu(29). Značenje koje se pripisuje riječima „ugovorne obveze“ iz članka 1. stavka 1. Uredbe Rim I određuje područje primjene te uredbe ratione materiae. Stoga je opravdano potražiti pomoć u sudskoj praksi koja se odnosi na Uredbu Bruxelles I.

57.      Sud je naveo da članak 5. stavak 1. točka (a) Uredbe Bruxelles I ne zahtijeva sklapanje ugovora, no ipak je za primjenu te odredbe nužno utvrditi postojanje obveze, s obzirom na to da se nadležnost nacionalnog suda na temelju te odredbe utvrđuje prema mjestu u kojem obveza o kojoj je riječ treba biti izvršena. Pravilo posebne nadležnosti propisano člankom 5. stavkom 1. točkom (a) „podrazumijeva uspostavljanje obveze koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj osobi i na kojoj se temelji tužiteljeva tužba“(30). Tumačenje te odredbe bez postavljanja takvog uvjeta nadilazilo bi situacije predviđene Uredbom Bruxelles I.

58.      Smatram da su ti kriteriji za analiziranje postojanja „stvari koje se odnose na ugovore“ (i, posljedično, postojanja „ugovorne obveze“) ovdje ispunjeni. Svaki je osiguratelj u ugovornom odnosu s osiguranikom kojim nastaju uzajamne obveze. Osigurateljeve obveze uključuju osiguravanje građanskopravne odgovornosti za osiguranika. Osiguranikove obveze uključuju plaćanje premije osiguranja. Ništa ne upućuje na to da te obveze nisu slobodnom voljom preuzete od jedne osobe prema drugoj. Ukratko, jasno je da se radi o „stvarima koje se odnose na ugovore“ i „ugovornim obvezama“ što se tiče tih stranaka.

59.      Kako bismo kategorizirali tražbine koje su u središtu glavnih postupaka, moglo bi biti korisno detaljnije i na apstraktniji način ispitati odnose između različitih uključenih stranaka.

60.      Zamislimo da je došlo do cestovne prometne nezgode u kojoj su sudjelovali vučeno i vučno vozilo. Nezgoda oštećeniku koji za nju nikako nije kriv prouzroči štetu. Neka je A osiguranik vučnog vozila, B osiguranik vučenog vozila, X oštećenik cestovne prometne nezgode, C osiguratelj vučnog vozila, a D osiguratelj vučnog vozila. A i B nanijeli su štetu i/ili odgovorni su za štetu i ozljedu nanesenu X‑u. X stoga prema A‑u i B‑u ima izvanugovornu tražbinu koja se temelji na protupravnom postupanju.

61.      A i B u ugovornim su odnosima s pripadajućim osigurateljima C i D. Naknada štete isplaćena je X‑u u skladu s tim ugovorima. No, čak i ako su C i/ili D izravno nadoknadili štetu X‑u, ne postoji ugovorni odnos između X‑a, s jedne strane, i C‑a i/ili D‑a, s druge strane. Cestovna prometna nezgoda i tražbine iz polica osiguranja događaji su koji aktiviraju obvezu isplate.

62.      Nije bitno je li naknada isplaćena osiguranicima (A i B) ili izravno oštećeniku X. S obzirom na to da se obveza isplate temelji na ugovoru, identitet njezina primatelja (neovisno o tome radi li se o osiguraniku, oštećeniku ili osiguratelju vučnog vozila) ne utječe na prirodu obveze. Stoga je težište obveze obeštećenja prije u ugovornoj obvezi (osiguratelja da naknadi štetu osiguraniku) nego u bilo kojoj izvanugovornoj obvezi počinitelja prema oštećeniku koja nastaje iz prometne nezgode. Da počinitelj nije bio osiguran, morao bi sam oštećeniku nadoknaditi štetu nastalu iz protupravnog postupanja. Ako ne bi postojao ugovor o osiguranju, osiguratelji ne bi bili odgovorni. Iz toga slijedi da se regresni zahtjev jednog osiguratelja prema drugome (u mojem primjeru C‑a prema D‑u) temelji na ugovorima o osiguranju; što znači da je regresni zahtjev usko povezan s ugovornim obvezama dvaju osiguratelja prema njihovim osiguranicima; te, prema tome, ulazi u područje primjene Uredbe Rim I.

63.      Pojašnjavaju li članci 15. („Zakonska subrogacija“) i 16. („Odgovornost više osoba“) ulazi li pravo mjerodavno za regresni zahtjev u područje primjene Uredbe Rim I?

64.      Smatram da ne.

65.      Članak 15. navodi da pravo kojem podliježu obveze treće strane u pogledu namirenja vjerovnika utvrđuje ima li i u kojoj mjeri treća osoba mogućnost ostvariti prava protiv dužnika koja je imao vjerovnik protiv dužnika na temelju prava kojem podliježe njihov odnos. Članak 16. odnosi se na situacije u kojima vjerovnik ima tražbinu protiv više dužnika odgovornih za istu tražbinu.

66.      Započet ću primjedbom da činjenica da se te odredbe nalaze u člancima 19. i 20. Uredbe Rim II upućuje na to da ne mogu biti odlučujuće za svrhe utvrđivanja što je ugovorno (i stoga regulirano Uredbom Rim I), a što izvanugovorno (i stoga regulirano Uredbom Rim II)(31).

67.      Nažalost, ništa u preambuli Uredbe Rim I ne objašnjava porijeklo članaka 15. i 16. ili svrhu tih odredbi. Formulacija članka 15. Uredbe Rim I slična je onoj članka 13. stavka 1. Rimske konvencije. Izvješće Giuliano/Lagarde navodi: „,subrogacija’ uključuje prijenos vjerovnikovih prava na osobu koja je, imajući obvezu plaćanja duga zajedno ili u korist drugih, imala interes za njezino ispunjenje“ te da je, s obzirom na to da se Konvencija primjenjuje samo na ugovorne obveze, to pravilo ograničeno na prava koja su ugovorna po prirodi(32). Autori izvješća objašnjavaju kako se pravila o subrogaciji ne primjenjuju na zakonsku subrogaciju kada je dug koji treba platiti nastao iz štetne radnje (primjerice, kada su osiguratelju ustupljena osiguranikova prava protiv osobe koja je uzrokovala štetu). Do zakonske subrogacije vjerojatnije će doći kada vjerovnik dužniku odobri kredit pod jamstvom. Ako jamac (treća osoba) u cijelosti isplati dug vjerovniku, on preuzima njegovu tražbinu (zamjenjuje vjerovnika) te ima tražbinu prema dužniku.

68.      Međutim, situacija u obama nacionalnim postupcima o kojima je ovdje riječ nije tako jednostavna kao ona između vjerovnika, dužnika i jamca.

69.      Članak 16. Uredbe Rim I čuva kontinuitet mjerodavnog prava kada postoji odgovornost više osoba u smislu ugovornih obveza. Međutim, nije od koristi za utvrđivanje je li konkretna primarna obveza ugovorna ili izvanugovorna.

70.      Stoga smatram da nijedna odredba ne pojašnjava ulazi li regresni zahtjev u područje primjene Uredbe Rim I.

71.      Na temelju izložene analize zaključujem da – kada su dva osiguratelja ili više njih solidarno odgovorni za naknadu štete oštećeniku koji je pretrpio gubitak, štetu ili ozljedu zbog štetne ili deliktne radnje ili propusta njihovog/njihovih osiguranika te kada je jedan osiguratelj isplatio tu naknadu štete i potražuje doprinos od drugog/drugih – osigurateljevu obvezu da obešteti osiguranika ili oštećeniku naknadi štetu u ime osiguranika treba kategorizirati kao ugovornu za svrhe primjene Uredbe Rim I. Neovisno o tome plaća li osiguratelj iznos izravno oštećeniku ili jedan osiguratelj plati iznos drugomu prilikom davanja doprinosa za taj iznos, ugovorna priroda obveze obeštećenja ostaje ista. Dakle, mjerodavno pravo treba se utvrditi u skladu s Uredbom Rim I.

 Uredba Rim II

72.      Došla sam do zaključka da osigurateljev regresni zahtjev ulazi u područje primjene Uredbe Rim I. Strogo govoreći, nije potrebno ispitati Uredbu Rim II. Međutim, učinit ću to ukratko radi potpunosti.

73.      Smatram da osigurateljev regresni zahtjev ne ulazi u područje primjene članka 1. stavka 1. Uredbe Rim II zbog sljedećih razloga.

74.      Kao prvo, izvanugovorne obveze su preostala kategorija. Iz moje analize u točkama 58. do 62. te zaključka iz gornje točke 71. proizlazi da se u glavnim postupcima radi o ugovornim obvezama. Stoga se članak 1. stavak 1. Uredbe Rim II ne može primijeniti.

75.      Kao drugo, opća kategorija izvanugovornih obveza iz članka 4. Uredbe Rim II ne omogućuje određivanje mjerodavnog prava. To je zato što ne postoji štetni događaj između osiguratelja vučnog i osiguratelja vučenog vozila. Osiguratelj vučnog vozila nije nanio štetu osiguratelju vučenog vozila ni obratno. Dakle, ne postoji izvanugovorna obveza između dvaju osiguratelja. Iako je točno da su cestovna prometna nezgoda i njome nanesena šteta oštećeniku aktivirale tražbinu ili tražbine na temelju ugovora o osiguranju ili više njih, osiguratelji nisu bili sudionici tog čina te su od njega udaljeni. Njihova je jedina povezanost u sklopu obveza iz ugovora o osiguranju s pripadajućim osiguranicima(33). Ustaljena je sudska praksa da „deliktna ili kvazideliktna odgovornost može nastati samo ako se može utvrditi uzročna veza između štete i događaja zbog kojeg je šteta nastupila“(34).

76.      Kao treće, osigurateljev regresni zahtjev nije obuhvaćen nijednom od kategorija izvanugovornih obveza reguliranih člancima 5. do 12. Uredbe Rim II.

77.      Što je onda s člankom 18., koji omogućava odabir prava kada „osoba koja je pretrpjela štetu“ (tj. oštećenik) želi podnijeti izravnu tužbu protiv osiguratelja počinitelja, „[…] ako to propisuje pravo kojim se uređuje izvanugovorna obveza ili pravo kojim se uređuje ugovor o osiguranju“?

78.      Iako nijedna uvodna izjava ne razjašnjava značenje članka 18., pomoć možemo pronaći u obrazloženju Komisijina prijedloga koje se odnosi na članak 14. (koji je kasnije postao članak 18.), a koje navodi: „Članak 14. određuje mjerodavno pravo za pitanje može li osoba koja trpi štetu podnijeti svoj zahtjev za naknadu štete neposredno protiv osiguratelja odgovorne osobe. Predloženim pravilom uspostavlja se razumna ravnoteža između interesa u pitanju jer štiti osobu koja trpi štetu dajući joj izbor, dok istodobno ograničava izbor na dva prava čiju primjenu osiguratelj može legitimno očekivati: mjerodavno pravo za izvanugovorne obveze i mjerodavno pravo za ugovor o osiguranju. U svakom slučaju, opseg osigurateljevih obveza određen je pravom koje regulira ugovor o osiguranju. Kao u članku 7. koji se odnosi na štetu za okoliš, ovdje upotrijebljena formulacija uklonit će rizik sumnji kada oštećenik ne iskoristi svoje pravo izbora“.

79.      Smatram da članak 18. oštećeniku samo daje mogućnost pokretanja postupka izravno protiv osiguratelja (a ne protiv počinitelja), dok osnovne parametre situacije ostavlja netaknutima. Mogućnost oštećenikova isticanja tražbine protiv počinitelja regulirana je pravom mjerodavnim za izvanugovorne obveze. Je li osiguratelj pravno obvezan isplatiti naknadu štete umjesto počinitelja, ovisit će o uvjetima ugovora o osiguranju tumačenima u skladu s mjerodavnim pravom za ugovor.

80.      Stoga je potvrđeno moje stajalište da se Uredba Rim II ne primjenjuje te, posljedično, pravila iz članka 20. o višestrukoj odgovornosti nisu relevantna za utvrđivanje mjerodavnog prava u predmetu C‑359/14 ili u predmetu C‑475/14.

 Zaključak

81.      S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud na pitanja koja su uputili Vilniaus miesto apylinkės teismas u predmetu C‑359/14 i Lietuvos Aukščiausiasis Teismas u predmetu C‑475/14 odgovori na sljedeći način:

–        Člankom 14. točkom (b) Direktive 2009/103/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti ne određuje se posebno pravilo za utvrđivanje mjerodavnog prava.

–        Kada su dva osiguratelja ili više njih solidarno odgovorni za naknadu štete oštećeniku koji je pretrpio gubitak, štetu ili ozljedu zbog štetne ili deliktne radnje ili propusta njihovog/njihovih osiguranika te kada je jedan osiguratelj isplatio tu naknadu štete i potražuje doprinos od drugog/drugih, osigurateljevu obvezu da obešteti osiguranika ili naknadi štetu oštećeniku u ime osiguranika treba kategorizirati kao ugovornu za svrhe primjene članka 1. stavka 1. Uredbe (EZ) Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I). Neovisno o tome plaća li osiguratelj iznos izravno oštećeniku ili jedan osiguratelj plati iznos drugomu prilikom davanja doprinosa za taj iznos, ugovorna priroda obveze obeštećenja ostaje ista. Dakle, mjerodavno pravo treba se utvrditi u skladu s Uredbom Rim I.


1 – Izvorni jezik: engleski


2 – Uredba (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL L 177, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 109.).


3 – Uredba (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Rim II) (SL L 199, str. 40.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 73.).


4 – Direktiva 2009/103/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (SL L 263, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 7., str. 114.; u daljnjem tekstu: Direktiva 2009/103 ili Direktiva)


5 – Konvencija o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL L 1978., L 304, str. 26.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 3.). Za pročišćeni tekst vidjeti SL L 1998., C 27, str. 1.


6 – Uredba Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.; u daljnjem tekstu: Uredba Bruxelles I). Ta se uredba ne primjenjuje na Dansku (članak 1. stavak 3.).


7 – Konvencija o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (SL L 1980, L 266, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 13., str. 7.).


8 – Vidjeti uvodnu izjavu 6. u preambuli uredbi Rim I i Rim II.


9 – Vidjeti uvodnu izjavu 7. u preambuli uredbi Rim I i Rim II.


10 – Vidjeti članak 23. i uvodnu izjavu 40. u preambuli uredbe Rim I. Vidjeti također članak 27. te uvodnu izjavu 35. u preambuli uredbe Rim II.


11 – Članak 1. stavak 1.


12 – Članak 3. stavak 1.


13 – Podaci kojima Sud raspolaže ne sadržavaju dovoljno detaljne informacije o litavskim ili njemačkim zakonima koji uređuju obvezno osiguranje motornih vozila na temelju kojeg bih mogla iznijeti ikakav koristan komentar o ulozi koju bi mogao imati članak 7. stavak 4.


14 – Članak 1. stavak 1.


15 – Međutim, ta pravila ne uključuju regresne tužbe poput onih koje proizlaze iz cestovnih prometnih nezgoda.


16 – Članak 1. stavak 1. Vidjeti presudu Vnuk, C‑162/13, EU:C:2014:2146.


17 – Na temelju članka 5. države članice mogu odstupiti od te obveze u pogledu određenih fizičkih ili pravnih osoba, javnih ili privatnih, pod određenim uvjetima. Podaci kojima Sud raspolaže ne upućuju na relevantnost članka 5. za glavne postupke u predmetima o kojima je ovdje riječ.


18 – U zahtjevu za prethodnu odluku u predmetu C‑475/14 sud koji je uputio zahtjev poziva se na presudu Njemačkog saveznog suda br. IV 279/08 27 od 27. listopada 2010. U tom se slučaju radilo o vozilima osiguranima na temelju njemačkih ugovora o osiguranju na koje se primjenjuje njemačko pravo osiguranja. To se razlikuje od situacije u glavnim postupcima, u kojima se radi o vozilima registriranima u inozemstvu i osiguranima na temelju ugovora o osiguranju sklopljenih u drugoj državi članici.


19 – Vidjeti Hašku konferenciju o međunarodnom privatnom pravu i dokumente 11. sjednice 1968. (svezak III., Prometne nezgode na cestama, str. 223.).



20 – Uvodna izjava 12. u preambuli Direktive


21 – Vidjeti uvodnu izjavu 26. u preambuli Direktive.


22 – Vidjeti uvodnu izjavu 7. u preambulama uredbi Rim I i Rim II. Vidjeti također presudu ÖFAB, C‑147/12, EU:C:2013:490, t. 28.


23 – Vidjeti presudu Brogsitter, C‑548/12, EU:C:2014:148, t. 18. i navedenu sudsku praksu.


24 – Vidjeti presudu Brogsitter, C‑548/12, EU:C:2014:148, t. 19. i navedenu sudsku praksu.


25 – Vidjeti presudu ÖFAB, C‑147/12, EU:C:2013:490, t. 33. i navedenu sudsku praksu.


26 – Vidjeti presudu Brogsitter, C‑548/12, EU:C:2014:148, t. 20. i 21. Vidjeti također presudu ÖFAB, C‑147/12, EU:C:2013:490, t. 32. i navedenu sudsku praksu.


27 – Vjerojatno zbog izričitog odabira (članak 3.); ili zato što pružatelj usluga (osiguratelj) ili osiguranik imaju uobičajeno boravište u Litvi (članak 4. stavak 1. točka (b) i članak 7. stavak 3. točka (b), navedenim redoslijedom). Također je vjerojatno da se u vrijeme sklapanja ugovora rizik nalazio u Litvi (članak 7. stavak 3. točka (a)). Za mogući značaj članka 7. stavka 4. vidjeti gore navedenu bilješku 13.


28 – Opće je pravilo prema Uredbi Bruxelles I da se protiv osoba s domicilom u državi članici može podnijeti tužba pred sudovima te države (članak 2.). Članak 5. stavak 1. Uredbe Bruxelles I uvodi pravilo posebne nadležnosti koje odstupa od općeg pravila te propisuje kako u stvarima koje se odnose na ugovore osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u mjestu u kojem treba biti izvršena ugovorna obveza.


29 – Vidjeti gore navedenu točku 43.


30 – Vidjeti presudu Česká spořitelna, C‑419/11, EU:C:2013:165, t. 46. i 47. i navedenu sudsku praksu. Vidjeti također moje mišljenje u tom predmetu, Česká spořitelna, EU:C:2012:586, t. 43. do 45.


31 – Vidjeti obrazloženje Komisijina prijedloga Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Uredba Rim II) COM(2003) 427 final, str. 26.


32 – Vidjeti izvješće M. Giuliana, profesora na Sveučilištu u Milanu, i P. Lagardea, profesora na Sveučilištu Pariz I, o Konvenciji o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (SL 1980., C 282, str. 1.), članak 13. (Subrogacija).


33 – Vidjeti gornju točku 60.


34 – Vidjeti presudu ÖFAB, C‑147/12, EU:C:2013:490 t. 34. i navedenu sudsku praksu.