Language of document : ECLI:EU:F:2015:32

RJEŠENJE SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE

(drugo vijeće)

23. travnja 2015.

Predmet F‑54/14

François Vainker

protiv

Europskog parlamenta

„Javna služba – Dužnosnici – Popunjavanje radnog mjesta pravnog savjetnika Europskog parlamenta – Odbijanje prijave – Tužba za poništenje – Konačan odlazak iz službe na dan podnošenja tužbe – Nedostatak pravnog interesa – Tužba za naknadu štete – Neodređen zahtjev za naknadu štete – Očita nedopuštenost“

Predmet:      Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivog na Ugovor o EZAE‑u na temelju njegova članka 106.a, kojom F. Vainker zahtijeva, s jedne strane, poništenje odluke predsjedništva Europskog parlamenta od 9. rujna 2013. o imenovanju osobe X na radno mjesto pravnog savjetnika Parlamenta i, s druge strane, određivanje naknade štete nastale zbog utvrđenih nepravilnosti u službi.

Odluka:      Tužba se odbacuje kao očito nedopuštena. F. Vainker snosi vlastite troškove i nalaže mu se snošenje troškova Europskog parlamenta.

Sažetak

1.      Tužbe dužnosnikâ – Pravni interes – Ocjena u trenutku podnošenja tužbe –Odluka o imenovanju – Tužba za poništenje koju je podnio dužnosnik umirovljen prije podnošenja tužbe – Nedopuštenost – Tužba za naknadu štete – Dopuštenost

(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 90. i 91.)

2.      Sudski postupak – Akt kojim se pokreće postupak – Formalni zahtjevi – Određivanje predmeta spora – Jasan i detaljan prikaz istaknutih tužbenih razloga – Tužba za naknadu štete koju je nanijela institucija

(Poslovnik Službeničkog suda, čl. 35. st. 1. t. ( d) i (e))

1.      Da bi dužnosnik ili bivši dužnosnik, na temelju članka 90. i 91. Pravilnika o osoblju, mogao podnijeti tužbu kojom zahtijeva poništenje odluke tijela za imenovanje o imenovanju mora postojati osobni interes da pobijani akt bude poništen, i to takav interes koji pretpostavlja da će mu zahtjev vjerojatno, svojim ishodom, ići u korist. Kao uvjet dopuštenosti, interes tužitelja za pokretanje postupka mora se ocijeniti u trenutku podnošenja tužbe.

Naime, bivši dužnosnik koji je, u trenutku podnošenja svoje tužbe umirovljen i koji dakle više nije u javnoj službi Europske unije ne bi mogao, u slučaju da Službenički sud poništi odluku o imenovanju, podnijeti prijavu za sporno radno mjesto jer više ne bi ispunjavao jedan od uvjeta odabira predviđenih u oglasu za slobodno radno mjesto, odnosno onaj da mora biti dužnosnik. Posljedično, budući da bivši dužnosnik više ne može podnijeti prijavu za sporno radno mjesto kad podnosi svoju tužbu, on nema nikakav osobni interes da odluka o imenovanju bude poništena s obzirom na to da mu to poništenje ne ide u korist.

Okolnost da je bivši dužnosnik umirovljen na osobni zahtjev, prije nego što je navršio dob propisanu za odlazak u mirovinu po službenoj dužnosti, ne dovodi u pitanje taj zaključak. Naime, iz tumačenja u vezi s člankom 47. točkom (f) i člankom 52. točkom (b) Pravilnika o osoblju proizlazi da pravo na prijevremenu starosnu mirovinu, koje se priznaje na zahtjev zainteresirane osobe, dovodi do konačnog odlaska iz službe. Stoga su posljedice umirovljenja jednake posljedicama ostavke.

Iako bivši dužnosnik više nema legitiman interes da odluka o imenovanju bude poništena, on još uvijek ima interes tražiti donošenje presude o tom imenovanju u okviru zahtjeva za naknadu štete, kako materijalne tako i nematerijalne, koju smatra da je pretrpio zbog raznih nepravilnosti koje je počinila njegova uprava.

(t. 17. do 19., 22. i 25.)

Izvori:

Sud: presuda Del Plato/Komisija, 126/87, EU:C:1989:115, t. 18. do 20.

Prvostupanjski sud: presude Marcato/Komisija, T‑82/89, EU:T:1990:77, t. 54.; Moritz/Komisija, T‑20/89, EU:T:1990:80, t. 15.; Latham/Komisija, T‑82/91, EU:T:1994:14, t. 24. do 26.; Moat/Komisija, T‑41/95, EU:T:1996:87, t. 26.; Contargyris/Vijeće, T‑6/96, EU:T:1997:76, t. 32., i Combescot/Komisija, T‑250/04, EU:T:2007:262, t. 28.

Opći sud Europske unije: presuda Komisija/Q, T‑80/09 P, EU:T:2011:347, t. 156., i navedena sudska praksa, i rješenje Attey i dr./Vijeće, T‑118/11, T‑123/11 i T‑124/11, EU:T:2012:270, t. 28.

2.      Prema članku 35. stavku 1. točkama (d) i (e) Poslovnika Službeničkog suda tužba mora sadržavati, među ostalim, predmet spora i prikaz istaknutih tužbenih razloga. Da bi ti zahtjevi bili ispunjeni, tužba za naknadu štete koju je nanijela institucija Unije mora sadržavati elemente na temelju kojih je moguće identificirati postupanje zbog kojeg tužitelj prigovara instituciji, razloge zbog kojih tužitelj smatra da postoji kauzalna veza između postupanja i štete za koju tvrdi da ju je pretrpio kao i narav i opseg te štete. Naprotiv, zahtjev kojim se potražuje naknada neke neodređene štete nije dovoljno precizan i stoga se mora smatrati nedopuštenim.

Zahtjevi iz članka 35. stavku 1. točkama (d) i (e) Poslovnika Službeničkog suda nisu ispunjeni u tužbi u kojoj tužitelj ne navodi da je pretrpio štetu, poput nematerijalne štete ili gubitka prihoda, ne navodi jasno traži li se naknada za materijalnu ili nematerijalnu štetu ili obje istovremeno, ne određuje visinu štete koju je pretrpio niti dovoljno određuje činjenice na temelju kojih bi bilo moguće ocijeniti njezinu narav i opseg.

(t. 26. i 27.)

Izvori:

Sud: presuda Zuckerfabrik Schöppenstedt/Vijeće, 5/71, EU:C:1971:116, t. 9.

Prvostupanjski sud: rješenja Osorio/Komisija, T‑505/93, EU:T:1994:76, t. 33., i Moat/Komisija, T‑112/94, EU:T:1995:31, t. 32.

Službenički sud: presuda N/Komisija, F‑95/05, EU:F:2007:226, t. 86.