Language of document : ECLI:EU:C:2016:73

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

HENRIKA SAUGMANDSGAARDA ØEA

od 4. veljače 2016.(1)

Predmet C‑481/14

Jørn Hansson

protiv

Jungpflanzen Grünewald GmbH

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Oberlandesgericht Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu, Njemačka))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Intelektualno i industrijsko vlasništvo – Oplemenjivačka prava na biljnu sortu Zajednice – Povreda – Uredba (EZ) br. 2100/94 – Članak 94. – Razumna naknada – Naknada štete koju je pretrpio nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu – Korist koja je proizašla za osobu koja je počinila povredu – Članak 97. – Dodatna primjena nacionalnog prava – Direktiva 2004/48/EZ – Članak 2. stavak 1. – Područje primjene – Članak 13. – Naknada štete – Paušalni iznos – Hipotetska naknada za licencu – Dobit koju je ostvario počinitelj povrede – Članak 14. – Naknada sudskih i ostalih troškova”





I –    Uvod

1.        Ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 94. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2100/94 od 27. srpnja 1994. o oplemenjivačkim pravima na biljnu sortu Zajednice(2) kao i članka 13. stavka 1. Direktive 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva(3).

2.        Taj zahtjev upućen je u okviru spora između J. Hanssona, nositelja oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice za posebnu sortu ivančicâ, i društva Jungpflanzen Grünewald GmbH (u daljnjem tekstu: Jungpflanzen Grünewald) radi naknade štete koja je J. Hanssonu navodno nastala iz neovlaštene distribucije te sorte.

3.        Oberlandesgericht Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu) ispituje Sud o opsegu štete koju može zahtijevati nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice koji je oštećen povredom tog svojeg prava, kao i o metodama koje valja primjenjivati kako bi se takva šteta odredila i nadoknadila na odgovarajući način.

II – Pravni okvir

A –    Uredba

4.        U članku 13. stavku 2. Uredbe utvrđene su radnje koje se ne smiju obavljati bez odobrenja nositelja oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice, koje, među ostalim, obuhvaćaju proizvodnju, reprodukciju i stavljanje na tržište zaštićene sorte.

5.        Neovlašteno obavljanje neke od tih radnji predstavlja povredu u smislu članka 94. Uredbe, u kojem je utvrđeno sljedeće:

„1.      Osobu koja:

(a)      počini jedno od djela određenih u članku 13. stavku 2., a da nema pravo to učiniti, u pogledu sorte za koju je dodijeljeno oplemenjivačko pravo na biljnu sortu Zajednice; ili

(b)      propusti ispravno koristiti naziv sorte kako je navedeno u članku 17. stavku 1. ili propusti pružiti odgovarajuću informaciju kako je navedeno u članku 17. stavku 2.; ili

(c)      suprotno članku 18. stavku 3., koristi naziv sorte za sortu za koju je dodijeljeno oplemenjivačko pravo na biljnu sortu Zajednice ili naziv koji se može zamijeniti s istom;

nositelj može tužiti za prestanak takve povrede ili za plaćanje razumne naknade ili oboje.

2.      Osoba koja postupi namjerno ili s nemarom nadalje je dužna nadoknaditi nositelju svaku daljnju štetu koja proizlazi iz predmetnog djela. U slučajevima običnog nemara navedeni zahtjevi mogu se umanjiti sukladno stupnju takvog običnog nemara, međutim, ne u tolikoj mjeri da budu manji od koristi koja je proizašla za osobu koja je počinila povredu.”

6.        Članak 97. („Dodatna primjena nacionalnog prava u pogledu povrede”) Uredbe glasi kako slijedi:

„1.      Ako je stranka koja je odgovorna sukladno članku 94., na temelju povrede ostvarila neku dobit na štetu nositelja ili osobe s pravom na iskorištavanje, sudovi nadležni sukladno člancima 101. ili 102. primjenjuju svoje nacionalno pravo, uključujući njihovo međunarodno privatno pravo, u odnosu na povrat u prijašnje stanje.

2.      Stavak 1. također se primjenjuje u pogledu drugih zahtjeva koji mogu nastati u odnosu na izvršenje ili propusta radnji na temelju članka 95. u razdoblju između objave zahtjeva za dodjeljivanje oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice i odlučivanja o zahtjevu.

3.      U svakom drugom pogledu učinci oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice utvrđuju se isključivo u skladu s ovom Uredbom.”

7.        Što se tiče postupovnih odredbi, člankom 103. Uredbe predviđa se da se primjenjuju pravila države članice nadležnog suda kojima se uređuje ista vrsta postupaka koji se odnose na odgovarajuća nacionalna vlasnička prava.

8.        U skladu s člankom 107. Uredbe „[d]ržave članice poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi osigurale primjenu istih odredaba za kažnjavanje povreda oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice kao što se primjenjuju u predmetima povreda odgovarajućih nacionalnih prava”.

B –    Direktiva

9.        Cilj je Direktive, u skladu s njezinom uvodnom izjavom 10., „usklađivanje zakonodavnih sustava [država članica] radi osiguravanja visoke, jednake i istovrsne razine zaštite na unutarnjem tržištu”.

10.      Uvodna izjava 26. Direktive glasi kako slijedi:

„Radi naknade štete pretrpljene kao posljedice povrede koju je izvršio počinitelj povrede koji je bio uključen u izvršenje radnje znajući, ili imajući razloga da zna, kako će one dovesti do takve povrede, iznos odštete koja se dodjeljuje nositelju prava treba uzeti u obzir sve odgovarajuće aspekte, kao što su gubitak zarade koji je imao nositelj prava ili nepoštenu dobit koju je ostvario počinitelj povrede i, kada je to prikladno, bilo kakvu moralnu štetu nanesenu nositelju prava. Kao alternativa, na primjer kada je teško utvrditi iznos stvarno pretrpljene štete, iznos odštete može biti izveden iz elemenata kao što su naknade ili pristojbe koje bi trebalo platiti da je počinitelj povrede zahtijevao odobrenje za korištenje tog prava intelektualnog vlasništva. Cilj nije uvođenje obveze za propisivanje kaznene odštete već omogućavanje naknade štete utemeljene na objektivnom kriteriju istovremeno vodeći računa o troškovima koje je imao nositelj prava, kao što su troškovi identifikacije i istraživanja.”

11.      Člankom 2. („Područje primjene”) stavkom 1. Direktive predviđa se:

„Ne dovodeći u pitanje sredstva koja su predviđena ili koja mogu biti predviđena zakonodavstvom Zajednice ili nacionalnim zakonodavstvom, ako su ta sredstva povoljnija za nositelje prava, mjere, postupci i pravna sredstva predviđeni ovom Direktivom primjenjuju se, u skladu s člankom 3., na svaku povredu prava intelektualnog vlasništva kako je predviđeno pravom Zajednice i/ili nacionalnim pravom dotične države članice.”

12.      U skladu s člankom 3. stavkom 2. Direktive mjere, postupci i pravna sredstva koje propisuju države članice moraju biti „učinkoviti i razmjerni i moraju odvraćati od povrede”.

13.      Članak 13. Direktive glasi kako slijedi:

„1.      Države članice osiguravaju da nadležna sudska tijela, na zahtjev oštećene stranke, počinitelju povrede koji je znao ili za kojeg je osnovano pretpostaviti da je morao znati da sudjeluje u vršenju povrede, nalože da nositelju prava plati naknadu primjerenu stvarnoj šteti koju je pretrpio kao posljedicu povrede.

Pri određivanju naknade štete sudska tijela:

(a)      uzimaju u obzir sve primjerene aspekte, kao što su negativne gospodarske posljedice, uključujući i izgubljenu dobit, koje je pretrpjela oštećena stranka, svaku nepoštenu dobit koju je ostvario počinitelj povrede i, u odgovarajućim slučajevima, elemente koji nisu gospodarski čimbenici, kao što je moralna šteta koju je povreda nanijela nositelju prava;

ili

(b)      kao alternativa točki (a), ona mogu u odgovarajućim slučajevima odrediti naknadu štete u obliku paušalnog iznosa na temelju elemenata kao što je barem iznos naknada ili pristojbi koje bi povreditelj prava morao platiti da je zatražio odobrenje za korištenje tog prava intelektualnog vlasništva.

2.      Kad počinitelj nije znao, ili nije imao osnovanih razloga znati da sudjeluje u vršenju povrede, države članice mogu propisati da sudska tijela mogu naložiti povrat dobiti ili isplatu naknade štete, koja može biti unaprijed utvrđena.”

14.      U skladu s člankom 14. Direktive „[d]ržave članice osiguravaju da opravdane i razmjerne sudske i ostale troškove koje je imala uspješna stranka u sporu, kao opće pravilo, snosi neuspješna stranka, osim ako to nije dopušteno zbog pravičnosti”.

III – Glavni postupak, prethodna pitanja i postupak pred Sudom

15.      J. Hansson nositelj je oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice za sortu EU 4282 pod nazivom „Lemon Symphony”, koja pripada vrsti afričkih ivančica. U razdoblju od 2002. do 2009. Jungpflanzen Grünewald stavljao je na tržište te afričke ivančice pod nazivom „Summerdaisy’s Alexander”, bez odobrenja J. Hanssona.

16.      Pozivajući se na povredu zaštićene sorte J. Hansson zatražio je da Landgericht Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu) zabrani tu djelatnost na temelju privremene pravne zaštite. Landgericht, kao i Oberlandesgericht Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu), koji je odlučivao u fazi žalbe, odbili su taj zahtjev s obrazloženjem da nije dostatno dokazana vjerojatnost povrede. J. Hansson morao je snositi troškove u oba postupka privremene pravne zaštite.

17.      U kasnijem je postupku o meritumu Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) pravomoćno utvrdio postojanje povrede.

18.      Nakon toga se J. Hansson ponovno obratio Landgerichtu Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu) i zatražio naknadu štete koju je pretrpio na temelju te povrede. Točnije, zahtijevao je sljedeće:

–        iznos od 66 231,74 eura, koji proizlazi iz množenja naknade za licencu predviđene u ugovorima o licenci za zaštićenu sortu i broja primjeraka te sorte koji je tuženik u glavnom postupku stavio na tržište u razdoblju od 2002. do 2009.,

–        iznos od 33 115,89 eura, koji odgovara polovini prvonavedenog iznosa, kao „dodatak zbog povrede” kako bi se uzele u obzir okolnosti konkretnog slučaja i spriječilo da počinitelj povrede bude u povoljnijem položaju od imatelja licence,

–        iznos od 6067,35 eura za troškove puta na sastanke s odvjetnikom, kao naknadu za utrošak vremena za put i općenito bavljenje predmetom te

–        zatezne kamate za ta tri iznosa.

19.      Landgericht Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu) naložio je tuženiku u glavnom postupku isplatu prvonavedenog iznosa uvećanog za zatezne kamate. S druge strane, odbio je dodijeliti „dodatak zbog povrede” uz obrazloženje da takav dodatak ima kaznenu narav koja nije predviđena ni Uredbom, ni Direktivom, ni nacionalnim pravom. Odbio je i zahtjev za nadoknađivanje daljnjih troškova i vremena koje je J. Hansson utrošio. U vezi s tim, spomenuti je sud istaknuo da isplata naknade za „uložene napore” pri bavljenju sporom u načelu ne dolazi u obzir ni u postupku odlučivanja o troškovima ni u skladu s člankom 94. stavkom 2. Uredbe.

20.      Obje stranke podnijele su žalbe protiv te presude pred Oberlandesgerichtom Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu). One su u bitnome usmjerene protiv ocjene koja je u prvom stupnju provedena u vezi s iznosom na koji J. Hansson ima pravo u skladu s člankom 94. stavcima 1. i 2. Uredbe.

21.      J. Hansson posebno tvrdi da je Landgericht Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu) razumnu naknadu u skladu s člankom 94. stavkom 1. Uredbe neopravdano izračunao isključivo na temelju pristojbi koje su obično dogovorene u ugovorima o licenci za zaštićenu sortu, iako je uvećanje naknade za licencu bilo opravdano zbog brojnih okolnosti. Podredno, J. Hansson navodi da u skladu s člankom 94. stavkom 2. Uredbe nema samo pravo na plaćanje razumne naknade izračunane na temelju tih naknada za licencu, nego i na povrat dobiti počinitelja povrede, koja iznosi 66 703,14 eura.

22.      Jungpflanzen Grünewald osporava uobičajenost naknada za licence na temelju kojih je prvostupanjski sud izračunao razumnu naknadu u smislu članka 94. stavka 1. Uredbe. Kao odgovor na argumentaciju koju je tužitelj u glavnom postupku iznio u žalbenom postupku, Jungpflanzen Grünewald nadalje navodi da sud koji je uputio zahtjev u izračun razumne naknade ne smije, uz uobičajenu naknadu koja se plaća za proizvodnju prema licenci, uključiti dodatak u paušalnom iznosu. Osim toga, osporava pojedine okolnosti koje J. Hansson ističe kao temelj za uvećanje naknade za licencu.

23.      Tuženik u glavnom postupku nadalje tvrdi da počinjenu povredu nije počinio u zloj vjeri, nego u najgorem slučaju s običnim nemarom. Međutim, sud koji je uputio zahtjev pretpostavlja da je to društvo postupalo u zloj vjeri.

24.      U tim je okolnostima Oberlandesgericht Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

1.      Treba li prilikom utvrđivanja „razumne naknade” koju osoba koja povrijedi oplemenjivačko pravo na biljnu sortu Zajednice mora isplatiti nositelju tog prava u skladu s člankom 94. stavkom 1. točkom (a) Uredbe jer je poduzela radnje navedene u članku 13. stavku 2. Uredbe, a da za to nije bila ovlaštena, i koja se utvrđuje na temelju uobičajene naknade koja se plaća za licencu koja se upotrebljava na tržištu na istom području za radnje opisane u članku 13. stavku 2. Uredbe, spomenutu naknadu uvijek uvećati za „dodatak zbog povrede” u paušalnom iznosu? Proizlazi li to iz članka 13. stavka 1. druge rečenice Direktive?

2.      Treba li prilikom utvrđivanja „razumne naknade” koju osoba koja povrijedi oplemenjivačko pravo na biljnu sortu Zajednice mora isplatiti nositelju tog prava u skladu s člankom 94. stavkom 1. točkom (a) Uredbe jer je poduzela radnje navedene u članku 13. stavku 2. Uredbe, a da za to nije bila ovlaštena, koja se utvrđuje na temelju uobičajene naknade koja se plaća za licencu koja se upotrebljava na tržištu na istom području za radnje opisane u članku 13. stavku 2. Uredbe, u konkretnom slučaju dodatno uzeti u obzir sljedeća razmatranja odnosno okolnosti radi uvećavanja naknade:

a)      okolnost da je u relevantnom razdoblju povrijeđena sorta koja je navedena u tužbi na tržištu zbog svojih posebnih svojstava uživala ekskluzivnost, ako se uobičajena naknada za standardnu licencu na tržištu izračunava na osnovi ugovora o licenci i obračuna zaključenih u vezi sa sortom navedenom u tužbi;

Ako uvažavanje ove okolnosti dolazi u obzir u konkretnom slučaju:

Je li uvećavanje naknade dopušteno samo onda kada su osobine na kojima se temelji ekskluzivni položaj sorte koja je navedena u tužbi navedene u opisu oplemenjivačkog prava na biljnu sortu?

b)      okolnost da je sorta koja je navedena u tužbi već vrlo uspješno prodavana na tržištu u trenutku uvođenja na tržište sorte kojom se povrjeđuje oplemenjivačko pravo nositelja, čime je osoba koja je povrijedila to pravo uštedjela na troškovima uvođenja svoje sorte na tržište, ako se uobičajena naknada za standardnu licencu na tržištu izračunava na osnovi ugovora o licenci i obračuna zaključenih u vezi sa sortom navedenom u tužbi;

c)      okolnost da je razmjer povrede sorte navedene u tužbi s obzirom na vrijeme trajanja povrede i broj prodanih primjeraka veći od prosječnog;

d)      razmatranje prema kojem se osoba koja je povrijedila pravo nositelja oplemenjivačkog prava na biljnu sortu – za razliku od imatelja licence – ne mora pribojavati da će platiti naknadu za licencu (i da neće moći tražiti njezin povrat) i u slučaju da sorta koja je navedena u tužbi, a protiv koje se vodi postupak za proglašenje ništavosti, kasnije bude proglašena ništavom;

e)      okolnost da osoba koja je povrijedila pravo nositelja oplemenjivačkog prava na biljnu sortu – za razliku od onog što je bilo uobičajeno za imatelje licence – nije bila obvezna sačinjavati tromjesečne obračune;

f)      razmatranje prema kojem nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu snosi rizik od inflacije, nastao zbog dugačkog trajanja postupka pravne zaštite,

g)      razmatranje prema kojem nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu zbog nužnosti pokretanja pravnog postupka – za razliku od ostvarivanja prihoda od dodjele licenci za sortu navedenu u tužbi – ne može prihode dobivene od sorte navedene u tužbi uvrstiti u svoje planove;

h)      razmatranje prema kojem nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu u slučaju povrede sorte navedene u tužbi snosi i opći procesni rizik povezan s vođenjem sudskog postupka, ali i rizik da u konačnici neće moći ovršiti osobu koja je povrijedila njegovo pravo;

i)      razmatranje prema kojem je nositelju oplemenjivačkog prava na biljnu sortu povredom njegova prava samovoljnim ponašanjem osobe koja je to pravo povrijedila uskraćena sloboda odlučivanja hoće li toj osobi uopće dopustiti korištenje sorte navedene u tužbi?

3.      Treba li prilikom utvrđivanja „razumne naknade” koju osoba koja povrijedi oplemenjivačko pravo na biljnu sortu Zajednice mora isplatiti nositelju tog prava u skladu s člankom 94. stavkom 1. točkom (a) Uredbe jer je poduzela radnje navedene u članku 13. stavku 2. Uredbe, a da za to nije bila ovlaštena, uvažiti i pravo na kamate na godišnji iznos naknade prema redovnoj stopi zateznih kamata, ako se pretpostavi da bi razumne ugovorne stranke predvidjele takve kamate?

4.      Treba li prilikom izračunavanja „svake daljnje štete koja proizlazi iz predmetnog djela” koju osoba koja je povrijedila oplemenjivačko pravo na biljnu sortu Zajednice mora nadoknaditi nositelju tog prava u skladu s člankom 94. stavkom 2. drugom rečenicom Uredbe jer je poduzela radnje navedene u članku 13. stavku 2. Uredbe, a da za to nije bila ovlaštena, kao temelj za izračun uzeti uobičajenu naknadu koja se plaća za licencu koja se upotrebljava na tržištu na istom području za radnje navedene u članku 13. stavku 2. Uredbe?

5.      U slučaju potvrdnog odgovora na četvrto pitanje:

(a)      Treba li prilikom izračuna „daljnje štete” na osnovi licence koja se upotrebljava na tržištu u skladu s člankom 94. stavkom 2. prvom rečenicom Uredbe u pojedinom slučaju uzeti u obzir razmatranja odnosno okolnosti navedene u točkama (a) do (i) i/ili okolnost da je nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu zbog potrebe vođenja pravnog postupka prisiljen u uobičajenom opsegu osobno trošiti svoje vrijeme na istraživanje povrede i bavljenje predmetom, kao i provesti istragu o povredi oplemenjivačkog prava na biljnu sortu u opsegu uobičajenom pri povredi takvog prava tako da je opravdano izricanje dodatka na uobičajenu naknadu za licencu?

(b)      Treba li prilikom izračuna „daljnje štete” na osnovi licence koja se upotrebljava na tržištu u skladu s člankom 94. stavkom 2. prvom rečenicom Uredbe tu naknadu uvijek uvećati za „dodatak zbog povrede” u paušalnom iznosu? Proizlazi li to iz članka 13. stavka 1. druge rečenice Direktive?

(c)      Treba li prilikom izračuna „daljnje štete” na osnovi licence koja se upotrebljava na tržištu u skladu s člankom 94. stavkom 2. prvom rečenicom Uredbe uvažiti i pravo na kamate na godišnji iznos naknade prema redovnoj stopi zateznih kamata, ako se pretpostavi da bi razumne ugovorne stranke predvidjele takve kamate?

6.      Treba li članak 94. stavak 2. prvu rečenicu Uredbe tumačiti na način da dobit osobe koja je povrijedila nositeljevo pravo predstavlja „daljnju štetu” u smislu tog propisa, čiju se naknadu može dodatno tražiti uz razumnu naknadu iz članka 94. stavka 1. Uredbe ili je dobit osobe koja je povrijedila pravo nositelja koja se duguje na temelju članka 94. stavka 2. prve rečenice Uredbe u slučaju zabranjenog ponašanja samo alternativa plaćanju razumne naknade iz članka 94. stavka 1.?

7.      Protivi li se zahtjev za naknadu štete iz članka 94. stavka 2. Uredbe nacionalnim propisima prema kojima nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu kojem je pravomoćno naloženo snošenje troškova postupka privremene pravne zaštite zbog povrede tog prava ne može tražiti naknadu tih troškova na temelju materijalnog prava, pa čak i u slučaju kada je uspio u kasnijem glavnom postupku vođenom povodom iste te povrede?

8.      Protivi li se zahtjev za naknadu štete iz članka 94. stavka 2. Uredbe nacionalnim propisima prema kojima oštećenik ne može tražiti naknadu za svoje vrijeme utrošeno tijekom izvansudskog i sudskog ostvarivanja odštetnog zahtjeva, osim u uskim granicama postupka za utvrđivanje troškova, sve dok utrošak vremena ne prelazi uobičajene okvire?

25.      J. Hansson, Jungpflanzen Grünewald i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja i sudjelovali na raspravi održanoj 12. studenoga 2015.

IV – Ocjena

A –    Uvodna razmatranja

26.      U ovom predmetu Sud je pozvan, s jedne strane, pojasniti odnos između stavaka 1. i 2. članka 94. Uredbe. U njemu se opseg prava nositelja oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice oštećenog zbog povrede na naknadu utvrđuje u skladu s tim je li povreda počinjena namjerno (ili s nemarom) ili bez krivnje. S druge strane, Sud u ovom predmetu ima priliku u određenim aspektima pojasniti metode izračuna iznosa takve naknade.

27.      Uvodno ću najprije pobliže objasniti opći cilj članka 94. Uredbe i posebne ciljeve njegovih dvaju stavaka. Kako bih bolje obuhvatio opseg pitanja suda koji je uputio zahtjev, nakon toga ću razdvojiti pitanje o tome za koje je elemente štete moguće tražiti naknadu od pitanja u pogledu metoda kojima se određuju iznos štete i odgovarajući iznos naknade.

1.      Ciljevi članka 94. Uredbe

28.      Člankom 94. stavkom 1. Uredbe, koji je predmet prvih triju prethodnih pitanja, osoba koja je počinila povredu obvezuje se neovisno o svakom subjektivnom elementu na plaćanje „razumne naknade” nositelju oplemenjivačkog prava na biljnu sortu koji je žrtva povrede. U skladu s člankom 94. stavkom 2. Uredbe, čije tumačenje sud koji je uputio zahtjev traži svojim prethodnim pitanjima 4. do 8., ako postupi namjerno ili s nemarom, osoba koja je počinila povredu nadalje je dužna nadoknaditi nositelju oplemenjivačkog prava na biljnu sortu svaku „štetu” koja proizlazi iz predmetnog djela.

29.      Što se tiče ciljeva članka 94. Uredbe i razgraničenja njegovih dvaju stavaka, posebno mi se poučnim čini tekst stavka 2. u danskoj, engleskoj i portugalskoj verziji, i to s triju stajališta(4).

30.      Kao prvo, smatram da upotreba izraza „eventuel yderligere opstået skade”, „any further damage” i „quaisquer danos suplementares” pokazuje da se tom odredbom namjerava zajamčiti da će se nositelju oplemenjivačkog prava na biljnu sortu nadoknaditi svaka šteta koja proizlazi iz predmetnog djela ili, drugim riječima, da će se on staviti u položaj u kojem bi bio da nije došlo do povrede(5).

31.      Kao drugo, takva formulacija upućuje na to da se taj cilj naknade štete ne slijedi samo u okviru članka 94. stavka 2. Uredbe, nego i u okviru stavka 1. Naime, izrazima „eventuel yderligere opstået skade”, „any further damage” i „quaisquer danos suplementares” pretpostavlja se da plaćanje razumne naknade u smislu stavka 1. već služi naknadi jednog dijela štete koju je pretrpio nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu(6). Sud je, osim toga, u presudi Geistbeck utvrdio da je cilj članka 94., razmatranog u cijelosti, „nadoknaditi [...] štetu [koju je pretrpio nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu]”(7).

32.      Kao treće, taj tekst pokazuje da naknada štete u skladu sa spomenutim stavkom 2. ima samo dopunsku ulogu u smislu da obuhvaća svaku štetu koja još nije nadoknađena u skladu sa stavkom 1. članka 94. Uredbe. Slijedom toga, tim stavkom 2. isključuje se dvostruko uzimanje u obzir različitih elemenata štete. Oni se stoga dijele na one koje svaka osoba koja je počinila povredu mora nadoknaditi štetu u skladu sa stavkom 1. i one koje mora nadoknaditi samo osoba koja je počinila povredu namjerno ili s nemarom, u skladu sa stavkom 2. spomenutog članka 94.

33.      Nadalje, iz teksta te odredbe i strukture Uredbe zaključujem da je jedini cilj te odredbe zajamčiti potpunu naknadu štete koju je pretrpio nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu.

34.      Naime, čini mi se da je upotrebom izraza „nadoknaditi [...] štetu” isključeno svako tumačenje prema kojem bi se spomenutom odredbom nastojao postići cilj kažnjavanja, koji se sastoji od toga da se nositelju oplemenjivačkog prava na biljnu sortu dodijeli naknada koja premašuje iznos potreban za nadoknadu štete koju je pretrpio.

35.      S druge strane, druge odredbe uredbe omogućuju da se osobi koja je počinila povredu nalože obveze koje premašuju nadoknadu nastale štete. Cilj kažnjavanja tako se može ostvariti kaznenopravnim sankcijama, koje zbog nedostatka usklađenosti na razini Europske unije u skladu s člankom 107. Uredbe(8) podliježu nacionalnom pravu pojedine države članice(9). U skladu s člankom 97. stavkom 1. Uredbe države članice mogu nadići isključivi cilj naknade štete na način da u svojem nacionalnom pravu propišu povrat dobiti koju je osoba koja je počinila povredu ostvarila na štetu nositelja oplemenjivačkog prava na biljnu sortu ili osobe koja uživa pravo na iskorištavanje, a koja moguće prelazi iznos štete nastale nositelju. Na ovo ću se vratiti pri ispitivanju šestog pitanja.

2.      Razlika između utvrđivanja elemenata štete za koje je moguće tražiti naknadu i metode naknade štete

36.      Kao pozadina za moju analizu čini mi se korisna i napomena da je potrebno razlikovati utvrđivanje elemenata štete za koje je moguće tražiti naknadu od procjene štete i određivanja iznosa naknade štete.

37.      Pri utvrđivanju elemenata štete za koje je moguće tražiti naknadu potrebno je razjasniti opseg materijalnog prava na naknadu štete koje članak 94. Uredbe dodjeljuje oštećenom nositelju oplemenjivačkog prava na biljnu sortu ili, drugim riječima, koji su različiti elementi štete čiju naknadu potonji može tražiti u skladu s njegovim stavcima 1. i 2. Taj se postupak stoga odnosi na rezultat koji se nastoji postići člankom 94. Uredbe.

38.      U taj kontekst potpadaju pitanja 2. i 3. koja se odnose na utvrđivanje čimbenika koje valja uzeti u obzir pri izračunu razumne naknade u smislu članka 94. stavka 1. Uredbe. Isto vrijedi za pitanja 5.(a), 5.(c), 7. i 8., u kojima je riječ o utvrđivanju štete koju treba nadoknaditi u skladu s člankom 94. stavkom 2. Uredbe.

39.      Za procjenu štete i utvrđivanje iznosa naknade štete nacionalni sudovi moraju u konkretnom slučaju odabrati metodu koja omogućuje da se procjeni šteta za koju je moguće tražiti naknadu i, u skladu s tim, odredi iznos naknade štete koji osoba koja je počinila povredu mora platiti. To se može pokazati problematično u praksi, osobito zbog poteškoća u pogledu dokazivanja različitih elemenata štete.

40.      Iz te ću perspektive ispitati pitanja 1., 4. i 5.(b), kojima sud koji je uputio zahtjev želi saznati valja li naknadu štete na koju nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu ima pravo u skladu s člankom 94. stavkom 1. i/ili stavkom 2. Uredbe izračunati na temelju naknade dogovorene u postojećim ugovorima o licenci za zaštićenu sortu na mjerodavnom tržištu uvećanu, prema potrebi, za dodatak u paušalnom iznosu. Šesto pitanje, u kojem se radi o povratu dobiti počinitelja povrede, u biti se također odnosi na metodu izračuna naknade štete u skladu s tom odredbom.

41.      Međutim, u članku 94. Uredbe ne ulazi se dublje u metode određivanja štete i iznosa naknade štete. Smatram da to proizlazi iz okolnosti da Uredba nije u prvom redu namijenjena usklađivanju građanskopravnih mjera kažnjavanja povreda oplemenjivačkog prava. Međutim, takav se cilj nastoji ostvariti Direktivom, što znači da se iz nje mogu dobiti neke dodatne informacije o tim metodama. U tim okolnostima čini mi se nužnim najprije ispitati je li Direktiva primjenjiva na povredu oplemenjivačkih prava na biljnu sortu Zajednice i, ako jest, razjasniti na koji je način valja razgraničiti od Uredbe.

B –    Primjenjivost Direktive na oplemenjivačko pravo na biljnu sortu Zajednice i njezino razgraničavanje od Uredbe

1.      Pripadnost oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice području primjene Direktive

42.      Kao što proizlazi iz članka 2. stavka 1. Direktive, ona se sveobuhvatno primjenjuje na povrede svih vrsta prava intelektualnog vlasništva predviđenih pravom Unije i/ili pravom država članica. Kao i J. Hansson i Komisija(10), smatram da se oplemenjivačka prava na biljnu sortu Zajednice ubrajaju u ta prava.

43.      To se utvrđenje ne dovodi u pitanje argumentacijom tuženika u glavnom postupku koja se temelji na članku 97. stavku 3. Uredbe.

44.      Tuženik, s jedne strane, u bitnome navodi da odredbe Direktive nisu primjenjive na oplemenjivačka prava na biljnu sortu Zajednice jer je člankom 97. stavkom 3. Uredbe propisano da se, izvan granica postavljenih stavcima 1. i 2. tog članka, „učinci oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice utvrđuju [...] isključivo u skladu s ovom Uredbom”.

45.      U tom pogledu smatram da iz naslova članka 97. Uredbe („Dodatna primjena nacionalnog prava [...]”) proizlazi da se njegovim stavkom 3. samo isključuje primjena nacionalnog prava, a ne primjena drugih instrumenata prava Unije poput Direktive, koja, osim toga, u trenutku donošenja Uredbe još nije postojala(11).

46.      S druge strane, društvo Jungpflanzen Grünewald tvrdi da se članak 97. stavak 3. Uredbe u području oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice protivi i primjeni nacionalnih propisa kojima se prenosi Direktiva.

47.      Smatram da takav pristup nije opravdan s obzirom na cilj te odredbe, koji je u uvodnoj izjavi 23. Uredbe opisan na način da se njome namjerava pojasniti ulogu Uredbe u odnosu na „neusklađene zakonske odredbe država članica”. Stoga „nacionalno pravo” u smislu članka 97. Uredbe ne obuhvaća nacionalno pravo kojim se prenosi Direktiva.

2.      Razgraničenje Direktive i Uredbe

48.      U skladu s člankom 2. stavkom 1. Direktive, njome se neovisno o zakonodavstvu država članica ili Unije, ako je ono povoljnije za nositelja prava, provodi samo minimalno usklađivanje zaštite prava intelektualnog vlasništva(12).

49.      U predmetnom slučaju Uredba nudi veću zaštitu od Direktive jer se člankom 94. stavkom 1. Uredbe određuje da osoba koja je počinila povredu plaća razumnu naknadu čak i ako nije postupila namjerno ili s nemarom. S druge strane, na temelju članka 13. stavka 2. Direktive države članice imaju diskrecijsko pravo odlučivanja o tome hoće li ovlastiti sudska tijela za određivanje naknade nositelju prava ako počinitelj povrede nije znao, ili nije imao osnovanih razloga znati da sudjeluje u vršenju povrede(13).

50.      Međutim, nijednom odredbom Uredbe ne objašnjava se metoda za određivanje naknade štete primjerene posljedicama povrede na način usporediv s onim iz članka 13. stavka 1. Direktive. Uredbom se ne uređuje ni naknada sudskih troškova, na koju se, međutim, odnosi članak 14. Direktive.

51.      U tim okolnostima nisam uvjeren da članak 94. i prateći članci Uredbe, kako je navela Komisija, predstavljaju lex specialis u odnosu na Direktivu, a posebno na njezine članke 13. i 14. Smatram da je točnije da se te odredbe međusobno dopunjuju. Stoga bi ih u slučaju povrede oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice valjalo primjenjivati istodobno. U tom ću pogledu pokazati kako između odredbi tih dvaju instrumenata o kojima se radi u predmetnom slučaju ne postoji proturječje koje bi onemogućilo usklađeno zajedničko funkcioniranje.

52.      Direktiva također može, ovisno o okolnostima, predstavljati relevantan aspekt konteksta koji valja uzeti u obzir pri tumačenju Uredbe(14). Međutim, valja izbjeći stvaranje izravno primjenjivih prava u okviru kontekstualnog tumačenja Uredbe, koja nisu predviđena Uredbom, na način da ih se preuzima iz Direktive.

3.      Primjenjivost Direktive u glavnom postupku

53.      Međutim, društvo Jungpflanzen Grünewald smatra da Direktiva nije primjenjiva u glavnom postupku jer nije pravilno prenesena u njemačko pravo. Zakonske odredbe kojima se ta direktiva prenosi vrijede samo za nacionalno oplemenjivačko pravo na biljnu sortu, ali ne i za oplemenjivačko pravo na biljnu sortu Zajednice. Stoga, s obzirom na ustaljenu sudsku praksu Suda o nepostojanju „horizontalnog” izravnog učinka direktiva(15), odredbe Direktive nisu izravno primjenjive u odnosima među pojedincima.

54.      Sud nije ovlašten u okviru ovog predmeta odlučivati o tome je li Direktiva pravilno i u dovoljnoj mjeri prenesena u njemačko pravo.

55.      Međutim, u svakom je slučaju na sudu koji je uputio zahtjev da svoje nacionalno pravo tumači u skladu s Direktivom(16), ako se tekst relevantnih nacionalnih odredbi tomu ne protivi(17). Sud koji je uputio zahtjev u predmetnom slučaju nije istaknuo ni jednu odredbu nacionalnog prava koja bi se činila neusklađena s člancima 13. i 14. Direktive, kako ću ih tumačiti u ovom mišljenju.

C –    Pitanja 1. do 3., o utvrđivanju „razumne naknade” u smislu članka 94. stavka 1. Uredbe

56.      Prvim trima pitanjima sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita ograničava li se iznos razumne naknade u smislu članka 94. stavka 1. Uredbe na iznos naknade dogovorene u postojećim ugovorima o licenci za zaštićenu sortu na mjerodavnom tržištu (u daljnjem tekstu: uobičajena naknada za licencu) ili odgovara iznosu uobičajene naknade za licencu i. koji se prilagođava kako bi se uzele u obzir daljnje okolnosti po kojima se položaj osobe koja je počinila povredu razlikuje od položaja imatelja licence (drugo pitanje), ii. na koji se zaračunavaju zatezne kamate (treće pitanje) i/ili iii. koji se uvećava za dodatak u paušalnom iznosu (prvo pitanje).

57.      S obzirom na ciljeve članka 94. stavka 1. Uredbe kao prvo ću zastupati mišljenje da razumna naknada u smislu te odredbe odgovara naknadi za licencu koju bi osoba koja je počinila povredu morala platiti nositelju oplemenjivačkog prava na biljnu sortu da je zatražila njegovo odobrenje za upotrebu zaštićene sorte (u daljnjem tekstu: hipotetska naknada za licencu), uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja koje bi razumne ugovorne stranke obično uzele u obzir, a koja ne odgovara uvijek uobičajenoj naknadi za licencu. Kao drugo, navest ću razloge zbog kojih bi, iako pri utvrđivanju razumne naknade određene na ovaj način nije nužno uvećati uobičajenu naknadu za licencu za dodatak u paušalnom iznosu, trebalo dopustiti takvu praksu ako je cilj tog uvećanja isključivo da se uzmu u obzir okolnosti po kojima se položaj osobe koja je počinila povredu razlikuje od položaja referentnih imatelja licence.

1.      Usklađivanje razumne naknade s „hipotetskom naknadom za licencu”

58.      Sud je u presudi Geistbeck već utvrdio da članak 94. stavak 1. Uredbe služi nadoknađivanju prednosti koju je osoba koja je počinila povredu ostvarila na temelju povrede jer nije platila naknadu za proizvodnju predmetne sorte prema licenci(18). Iz perspektive nositelja oplemenjivačkog prava na biljnu sortu tako je cilj te odredbe nadoknaditi mu što nije dobivao takvu naknadu na temelju djelatnosti osobe koja je počinila povredu, „ali se njome ne predviđa naknada štete koja nije povezana s neplaćanjem [razumne] naknade”(19).

59.      Smatram da se na temelju presude Geistbeck može zaključiti da se šteta koja se želi nadoknaditi člankom 94. stavkom 1. ne sastoji od neplaćanja uobičajene naknade za licencu kao takve, nego od neplaćanja hipotetske naknade za licencu koju bi osoba koja je počinila povredu, uzimajući u obzir posebne okolnosti pojedinog slučaja, morala platiti da je zatražila odobrenje za upotrebu zaštićene sorte(20).

60.      Naime, Sud je s jedne strane u toj presudi utvrdio da iznos uobičajene naknade za proizvodnju prema licenci predstavlja „osnovu za izračun” iznosa razumne naknade(21). Stoga smatram da je taj iznos samo početna točka koju valja prilagoditi okolnostima pojedinog slučaja(22).

61.      S druge strane, istaknuo je da je nužno spriječiti da osoba koja je počinila povredu zahvaljujući utvrđenom iznosu razumne naknade bude u povoljnijem položaju od imatelja licence koji je ispunio sve svoje obveze(23). Međutim, takva bi situacija postojala da su obojica morali platiti jednaku naknadu, iako bi neke posebne okolnosti svojstvene položaju osobe koja je počinila povredu opravdale veću naknadu da je s nositeljem oplemenjivačkog prava na biljnu sortu pregovarao o sklapanju ugovora o licenci.

62.      Stoga smatram da se u iznosu razumne naknade moraju odražavati okolnosti po kojima se položaj osobe koja je počinila povredu razlikuje od položaja imatelja licence pri sklapanju referentnih ugovora, ako nadležni sud smatra da bi razumne ugovorne stranke uzele u obzir te okolnosti. Suprotno tomu, okolnosti koje su već uzete u obzir u iznosu uobičajene naknade za licencu dogovorene u referentnim ugovorima ne mogu se još jednom uzeti u obzir pri izračunu razumne naknade na način da se njezin iznos uveća.

63.      Budući da su nacionalni sudovi u najboljem položaju za ocjenu svih mjerodavnih okolnosti s obzirom na činjenice pojedinog slučaja, u pogledu ispitivanja tih okolnosti i odgovarajućeg utvrđivanja iznosa razumne naknade trebali bi imati široku marginu prosudbe. U predmetnom slučaju sud koji je uputio zahtjev već je obrazložio svoje stajalište o uzimanju u obzir čimbenika navedenih u njegovu drugom pitanju. To stajalište neću zamijeniti vlastitom ocjenom i ograničit ću se na neka općenita razmatranja:

–        sud koji je uputio zahtjev smatra da se u iznosu uobičajene naknade za licencu već odražava prednost koju je osoba koja je počinila povredu ostvarila na temelju ekskluzivnosti zaštićene sorte, njezina gospodarskog uspjeha i uštede troškova stavljanja na tržište koja iz toga proizlazi, kao i trajanje i opseg povrede. Ako je to slučaj, slažem se sa zaključkom suda koji je uputio zahtjev da ti čimbenici ne opravdavaju prilagodbu iznosa uobičajene naknade za licencu.

–        ako je povreda na temelju svojeg trajanja ili opsega osim do štete zbog neplaćanja razumne naknade dovela i do neke posebne štete, nju ne bi trebalo nadoknaditi u okviru članka 94. stavka 1. Uredbe, nego u okviru članka 94. stavka 2. Uredbe, ako su ispunjeni subjektivni uvjeti koji su njime predviđeni(24). Takva šteta može, među ostalim, proizići iz mogućeg narušavanja tržišnog natjecanja na tržištu koje bi dovelo do pada cijena, zbog čega bi imatelji licence mogli smatrati da imaju povod za zahtijevanje smanjenja dogovorenih naknada na koje se J. Hansson pozvao u svojim pisanim očitovanjima.

–        smatram da se zbog okolnosti da se osoba koja je počinila povredu ne mora pribojavati da će platiti naknadu, a da neće moći tražiti njezin povrat u slučaju da predmetna sorta kasnije bude proglašena ništavom, može razlikovati položaj osobe koja je počinila povredu od položaja imatelja licence ako u referentnim ugovorima o licenci za takav slučaj nije predviđen povrat naknada.

–        čini mi se da i okolnost da osoba koja je počinila povredu ne podliježe istim ugovornim obvezama kao imatelj licence, osobito u vezi s računovodstvenim pitanjima, može opravdati da se od osobe koja je počinila povredu traži drukčija protuusluga nego od imatelja licence.

–        isto vrijedi za štetu koja nastaje za nositelja oplemenjivačkog prava na biljnu sortu zato što osoba koja je počinila povredu plaća razumnu naknadu općenito znatno kasnije od imatelja licence. U to se ubrajaju i mogući problemi u vezi s likvidnošću te rizici od inflacije nositelja, kao i nemogućnost da se unaprijed uvrste u planove prihodi koje osoba koja je počinila povredu ostvaruje od proizvodnje zaštićene sorte. Smatram da nacionalni sudovi te okolnosti mogu uzeti u obzir na način da iznos razumne naknade uvećaju za iznos zateznih kamata koje bi predvidjele razumne ugovorne stranke (čak i ako u referentnim ugovorima o licenci nije predviđena takva klauzula). U okviru primjene svoje margine prosudbe mogu dodatno uvećati iznos razumne naknade ako smatraju da zatezne kamate ne predstavljaju primjerenu naknadu.

–        nasuprot tomu, smatram da u okviru ugovornog odnosa između nositelja oplemenjivačkog prava na biljnu sortu i imatelja njegove licence također postoje procesni rizik te rizik da se odluka protiv osobe koja je počinila povredu neće moći provesti. Komisija je, osim toga, istaknula da je procesni rizik u pravilu već uzet u obzir u iznosu uobičajene naknade za proizvodnju prema licenci.

–        smatram da štetom koju treba nadoknaditi u skladu s člankom 94. stavkom 1. Uredbe nije obuhvaćeno ni razmatranje da je nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu pri utvrđivanju hipotetske naknade za licencu gotovo prisiljen s osobom koja je počinila povredu sklopiti „hipotetski” ugovor.

–        ne čini mi se da je potencijalno narušavanje politike u pogledu licenci nositelja oplemenjivačkog prava na biljnu sortu zbog stavljanja na tržište primjeraka kojima se povrijedilo oplemenjivačko pravo na biljnu sortu izravno povezano s neplaćanjem razumne naknade. Međutim, ono bi, prema potrebi, moglo dovesti do naknade štete u skladu s člankom 94. stavkom 2. Uredbe.

2.      Mogućnost paušalnog uvećanja iznosa uobičajene naknade za licencu

64.      U prethodnim je razmatranjima određen opseg štete za koju je moguće tražiti naknadu u skladu s člankom 94. stavkom 1. Uredbe. Sad ću razmotriti pitanje o metodi utvrđivanja iznosa razumne naknade koji služi naknadi štete: mora (ili može) li se on izračunati na način da se uobičajena naknada za proizvodnju prema licenci uveća za dodatak u paušalnom iznosu?

65.      Iako Oberlandesgericht Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu) ne definira pojam dodatka u paušalnom iznosu u okviru svojeg prvog pitanja, na drugom se mjestu u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje poziva na hipotetski iznos koji je određen na temelju indicija. Smatram da sud koji je uputio zahtjev pod time podrazumijeva iznos koji se dodaje uobičajenoj naknadi za licencu i dodjeljuje na temelju pravičnosti ako nije dostavljen dokaz za svaki element štete koju je stvarno pretrpio nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu zbog neplaćanja razumne naknade.

66.      Već uvodno isključujem postojanje obveze da se osobi koja je počinila povredu naloži plaćanje takvog dodatka na temelju članka 94. stavka 1. Uredbe. Naime, smatram da razumna naknada odgovara hipotetskoj naknadi za licencu koju bi razumne ugovorne stranke dogovorile uzimajući u obzir sve mjerodavne okolnosti. Međutim, takve okolnosti ne opravdavaju nužno, i ne uvijek u istoj mjeri, uvećanje iznosa uobičajene naknade za licencu upotrijebljenog kao osnovu za izračun.

67.      Ni u članku 13. stavku 1. podstavku 2. točki (b) Direktive, u skladu s kojim nacionalni sudovi mogu odrediti štetu nositelja prava u paušalnom iznosu na temelju barem iznosa hipotetske naknade za licencu, nije predviđena obveza u tom pogledu. Naime, osim što se ta odredba odnosi samo na slučaj počinitelja povrede „koji je znao ili za kojeg je osnovano pretpostaviti da je morao znati” da sudjeluje u vršenju povrede, ona države članice obvezuje samo da osiguraju da sudovi mogu takvu metodu upotrijebiti kao alternativu metodi utvrđivanja naknade štete na temelju „sv[ih] primjeren[ih] aspek[ata]” opisanoj u članku 13. stavku 1. podstavku 2. točki (a) Direktive. Međutim, odabir metode u svakom konkretnom slučaju u nadležnosti je nacionalnih sudova.

68.      Iako se tekst prvog pitanja odnosi samo na to postoji li obveza uvećanja uobičajene naknade za licencu za dodatak u paušalnom iznosu, čini mi se primjerenim ispitati i imaju li nacionalni sudovi barem mogućnost postupiti na taj način.

69.      J. Hansson u tom je pogledu uputio na poteškoću u pogledu procjene važnosti svake pojedine okolnosti koju bi razumne ugovorne stranke obično uzele u obzir pri utvrđivanju naknade za proizvodnju prema licenci. I sud koji je uputio zahtjev naveo je da se iznos hipotetske naknade za licencu po definiciji ne može točno dokazati ili izračunati. Smatram da ta razmatranja opravdavaju da se nacionalnim sudovima dopusti da utvrđuju iznos naknade na temelju pravičnosti, na način da prema potrebi uvećaju iznos uobičajene naknade za licencu za dodatak u paušalnom iznosu.

70.      Međutim, smatram da se razumna naknada može izračunati na temelju paušalnog iznosa koji premašuje iznos uobičajene naknade za licencu samo kad je taj paušalni iznos isključivo namijenjen nadoknađivanju štete koja je nastala iz neplaćanja takve naknade. Drugim riječima, uvećanje za paušalni iznos može služiti samo kako bi odražavalo okolnosti koje bi razumne ugovorne stranke obično uzele u obzir, kao na primjer okolnosti navedene u točki 63. ovog mišljenja. U glavnom postupku sud koji je uputio zahtjev nadležan je za to da na temelju pravičnosti i indicija koje smatra mjerodavnima ocijeni je li dodatak koji zahtijeva J. Hansson primjeren za ostvarivanje takvog cilja ili da, prema potrebi, utvrdi iznos primjerenog dodatka.

71.      S druge strane, takvo uvećanje ne može uključivati daljnje elemente štete koju je pretrpio nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu i čija naknada nije obuhvaćena člankom 94. stavkom 1. Uredbe, nego člankom 94. stavkom 2. Uredbe. Još se manje njime može ostvarivati cilj kažnjavanja(25). Naime, članak 94. stavak 1. Uredbe obuhvaća i osobu koja je počinila povredu, a nije kriva za svoje postupanje, tako da se u tom pogledu ne primjenjuju koncepti odvraćanja ni, a fortiori, koncepti kažnjavanja(26).

D –    Pitanja 4. do 6., o naknadi štete u skladu s člankom 94. stavkom 2. Uredbe

72.      Sad ću ispitati preostala pitanja i pritom razlikovati pitanje o utvrđivanju elemenata štete za koje je moguće tražiti naknadu od pitanja o metodi za procjenu štete i odgovarajućeg utvrđivanja iznosa naknade štete.

1.      Utvrđivanje elemenata štete za koje je moguće tražiti naknadu u skladu s člankom 94. stavkom 2. Uredbe

73.      Pitanjima 5.(a), 5.(c), 7. i 8. (kojima ću se pojedinačno baviti u točkama 105. do 123. ovog mišljenja) u bitnome se žele dobiti pojašnjenja u pogledu elemenata štete za koje nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu može tražiti naknadu ako je osoba koja je počinila povredu u smislu članka 94. stavka 2. Uredbe postupala namjerno ili s nemarom. Ubrajaju li se u te elemente i okolnosti navedene u drugom pitanju (ako već nisu uzete u obzir pri primjeni članka 94. stavka 1. Uredbe) te vrijeme utrošeno u otkrivanje povrede i pripremu tužbe kao i određeni drugi troškovi povezani s vođenjem pravnog postupka(27)?

74.      Kako sam naveo u točki 32. ovog mišljenja, naknada štete u skladu s člankom 94. stavkom 2. Uredbe ima dopunsku ulogu jer obuhvaća sve elemente štete prouzročene nositelju oplemenjivačkog prava na biljnu sortu koji se već nisu uzeli u obzir u okviru članka 94. stavka 1. Uredbe.

75.      Ako nacionalni sud smatra da neke okolnosti navedene u drugom pitanju ne predstavljaju štetu povezanu s neplaćanjem razumne naknade u smislu članka 94. stavka 1. Uredbe, one bi se mogle, prema potrebi, nadoknaditi u skladu s člankom 94. stavkom 2. Uredbe.

76.      U te okolnosti posebno se mogu ubrajati ograničenje slobode nositelja oplemenjivačkog prava na biljnu sortu da odabire svoje ugovorne stranke koje proizlazi iz toga da u slučaju povrede može samo naknadno zahtijevati naknadu štete te posljedično narušavanje njegove politike u pogledu licenci. Smatram da one obuhvaćaju i moguće narušavanje tržišnog natjecanja na tržištu koje proizlazi iz osobito dugotrajne ili opsežne povrede.

77.      Smatram da, međutim, člankom 94. stavkom 2. Uredbe nije predviđena naknada štete za vrijeme i napor uložene u istragu i pripremu sudskog postupka te sudskih troškova i daljnjih troškova vođenja pravnog postupka. To ću obrazložiti u svojem ispitivanju pitanja 7. i 8. (točke 105. do 123. ovog mišljenja).

2.      Metoda utvrđivanja naknade štete u skladu s člankom 94. stavkom 2. Uredbe

78.      Pitanjima 4. i 5.(b) sud koji je uputio zahtjev želi saznati valja li (ili može li se) za izračun naknade štete u skladu s člankom 94. stavkom 2. Uredbe kao osnovu za izračun upotrijebiti uobičajena naknada za proizvodnju prema licenci (iako ona već služi kao osnova za izračun razumne naknade u smislu članka 94. stavka 1. Uredbe), prema potrebi uvećana za dodatak u paušalnom iznosu.

a)      Uvodna razmatranja

79.      Člankom 94. stavkom 2. Uredbe ne ulazi se dublje u metodu utvrđivanja štete koju je nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu pretrpio kao žrtva štete. Stoga ću razmotriti članak 13. stavak 1. Direktive, kojim je, među ostalim, predviđena minimalna razina zaštite za oplemenjivačka prava na biljnu sortu Zajednice.

80.      Člankom 13. stavkom 1. podstavkom 1. Direktive, kojim se uređuje opseg prava nositelja prava na naknadu štete, države članice obvezuju se da na teret počinitelja povrede koji je znao da sudjeluje u vršenju povrede predvide naknadu štete koja odgovara stvarnoj šteti koju je pretrpio nositelj prava. Člankom 13. stavkom 1. podstavkom 2. Direktive države članice obvezuju se da će nadležnim sudovima za ostvarivanje rezultata propisanog podstavkom 1. osigurati postojanje dviju alternativnih metoda(28).

81.      U skladu s člankom 13. stavkom 1. podstavkom 2. točkom (a) Direktive prva od tih metoda temelji se na uzimanju u obzir svih primjerenih aspekata, kao što su, na primjer, negativne gospodarske posljedice, uključujući i izgubljenu dobit, koje je pretrpio nositelj prava i svaku nepoštenu dobit koju je ostvario počinitelj povrede, te nekih elemenata koji nisu gospodarski čimbenici, kao što je moralna šteta za nositelja prava.

82.      Druga se metoda, u skladu s člankom 13. stavkom 1. podstavkom 2. točkom (b) Direktive sastoji od toga da se „u odgovarajućim slučajevima odredi [...] naknadu štete u obliku paušalnog iznosa na temelju elemenata kao što je barem iznos naknada ili pristojbi koje bi povreditelj prava morao platiti da je zatražio odobrenje za korištenje tog prava intelektualnog vlasništva.” U kontekstu oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice taj minimalni iznos stoga odgovara iznosu hipotetske naknade za licencu izračunanom u skladu s člankom 94. stavkom 1. Uredbe. Kako je navedeno u uvodnoj izjavi 26. Direktive, takva je metoda osobito primjerena ako je teško dokazati stvarnu štetu koju je pretrpio nositelj prava.

83.      U tom se pogledu, među ostalim, u njemačkoj pravnoj teoriji opetovano upućivalo na praktične poteškoće povezane s metodama utvrđivanja naknade štete na temelju dobiti počinitelja povrede ili gubitaka koje je pretrpio nositelj prava, posebno s obzirom na teret dokazivanja i nedostatak sredstava za prikupljanje potrebnih dokaza. U tim okolnostima metoda koja se temelji na hipotetskoj naknadi za licencu prikazana je kao najučinkovitija u praksi(29). Osim toga, neki autori navode kako se sudovi često služe tim načinom(30). Isto proizlazi iz studije Europske promatračnice za povrede prava intelektualnog vlasništva o građanskopravnim zahtjevima za naknadu štete u području intelektualnog vlasništva(31).

84.      Smatram da s tog stajališta hipotetska naknada za licencu kao i upućivanje na dobit počinitelja povrede predstavljaju zamjenske čimbenike koji služe procjeni stvarne štete koju je pretrpio nositelj prava ako ne postoje dovoljni dokazi za sve elemente štete(32). Različite metode predviđene člankom 13. stavkom 1. podstavkom 2. Direktive stoga su usmjerene na isti rezultat, to jest utvrđivanje štete i njezinu odgovarajuću naknadu. Osim toga, tom odredbom nacionalnim sudovima priznaje se margina prosudbe pri odabiru metode koju smatraju svrsishodnom s obzirom na okolnosti pojedinog slučaja i osobito na dostupna dokazna sredstva.

b)      Mogućnost da se kao osnova za izračun naknade štete upotrijebi uobičajena naknada za licencu, prema potrebi uvećana za dodatak u paušalnom iznosu

85.      U skladu sa sadržajem pitanja 4. i 5.(b), u njima je riječ samo o obvezi upotrebe iznosa uobičajene naknade za licencu uvećane za paušalni iznos kao osnove za izračun naknade štete u skladu s člankom 94. stavkom 2. Uredbe. Smatram da takva obveza nije u skladu s marginom prosudbe koju na temelju članka 13. stavka 1. podstavka 2. Direktive nacionalni sudovi imaju pri odabiru metode utvrđivanja naknade štete. Moje je mišljenje da su oni slobodni štetu zbog neplaćanja razumne naknade paušalno procijeniti na osnovi hipotetske naknade za licencu izračunane na temelju uobičajene naknade za licencu (u skladu s metodom opisanom u točki (b) te odredbe), a preostalu štetu koju je pretrpio nositelj prava na temelju drugih mjerodavnih čimbenika (u skladu s metodom opisanom u točki (a) te odredbe).

86.      Međutim, čini mi se da se u pitanjima suda koji je uputio zahtjev radi i o mogućnosti da se naknada štete u skladu s člankom 94. stavkom 2. Uredbe utvrdi uvećanjem uobičajene naknade za licencu za paušalni iznos.

87.      Tuženik u glavnom postupku i Komisija u tom pogledu smatraju da uobičajena naknada za licencu, s obzirom na to da već služi kao osnova za izračun razumne naknade u smislu članka 94. stavka 1. Uredbe, ne može služiti kao mjerilo u okviru članka 94. stavka 2. Uredbe.

88.      Smatram da nacionalni sudovi, ako je povreda počinjena namjerno ili s nemarom, ne moraju osobi koja je počinila povredu naložiti plaćanje dvaju posebnih iznosa, jednog u skladu sa stavkom 1., a drugog u skladu sa stavkom 2. Naprotiv, budući da je cilj članka 94. Uredbe, razmatranog u cijelosti, nadoknaditi štetu koju je pretrpio nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu, ništa ne sprječava nacionalne sudove da u praksi nalože plaćanje naknade te štete u obliku ukupnog iznosa kojim će se nadoknaditi šteta zbog neplaćanja razumne naknade kao i ostale elemente štete.

89.      U tom pogledu upućujem na to da države članice u skladu s člankom 13. stavkom 1. podstavkom 2. točkom (b) Direktive moraju nadležnim sudskim tijelima dopustiti određivanje naknade štete u obliku paušalnog iznosa, i to na osnovi barem iznosa hipotetske naknade koji se načelno izračunava na temelju iznosa uobičajene naknade za licencu. Kako proizlazi iz teksta te odredbe, ona se primjenjuje na slučaj počinitelja povrede „koji je znao ili za kojeg je osnovano pretpostaviti da je morao znati” za povredu, što je slučaj obuhvaćen člankom 94. stavkom 2. Uredbe. Stoga, prema mojem shvaćanju, takva mogućnost naknade štete u paušalnom iznosu u području oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice obuhvaća ukupnu štetu koju je pretrpio nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu i nije ograničena na štetu zbog neplaćanja razumne naknade, čija je naknada predviđena člankom 94. stavkom 1. Uredbe.

90.      Međutim, ako nacionalni sudovi utvrde ukupnu naknadu štete u skladu s člankom 94. stavcima 1. i 2. Uredbe na temelju iznosa uobičajene naknade za licencu, smatram da cilj da se u potpunosti nadoknadi šteta koju je pretrpio nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu zahtijeva prilagodbu tog iznosa na način da on što je više moguće odgovara šteti. Takvim tumačenjem također se jamči koristan učinak članka 94. stavka 2. Uredbe. Naime, člankom 94. stavkom 1. Uredbe, kako je protumačen u točkama 58. do 71. ovog mišljenja, već je predviđeno da se nositelju oplemenjivačkog prava na biljnu sortu plaća iznos hipotetske naknade za licencu koji odgovara uobičajenoj naknadi za licencu, po potrebi prilagođenoj kako bi odgovarala okolnostima po kojima se položaj osobe koja je počinila povredu razlikuje od položaja referentnih imatelja licence.

91.      Taj pristup usklađen je i s člankom 13. stavkom 1. podstavkom 1. Direktive, u skladu s kojim naknada štete mora biti primjerena stvarnoj šteti koju je pretrpio nositelj prava. Kako je nezavisni odvjetnik M. Wathelet naveo u svojem mišljenju u predmetu Liffers, iznos hipotetske naknade ne odražava uvijek u cijelosti tu štetu(33).

92.      Sad se postavlja pitanje može li se takva prilagodba iznosa uobičajene naknade za licencu provesti u obliku dodatka u paušalnom iznosu.

93.      Oberlandesgericht Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu) u tom pogledu upućuje na kaznenu narav koju bi imalo nalaganje takvog dodatka. Ako time opisuje uvećanje kojim se nositelju oplemenjivačkog prava na biljnu sortu priznaje naknada štete kojom se nastoje ispuniti drugi ciljevi koji nisu nadoknađivanje stvarne štete koju je pretrpio, to uvećanje ne čini mi se usklađenim s kompenzacijskim ciljem iz članka 94. stavka 2. Uredbe. Stoga smatram da se tom odredbom ne dopušta nacionalnim sudovima da nositelju oplemenjivačkog prava na biljnu sortu dodijele takvu vrstu dodatka.

94.      Međutim, pojam kazne dovodi do nesporazuma s obzirom na to da sud koji je uputio zahtjev njime želi obuhvatiti i naknadu štete koja, iako (čak i znatno) premašuje iznos uobičajene naknade za licencu, u stvarnosti služi nadoknađivanju štete koja je stvarno nastala na temelju povrede.

95.      Smatram da se naknada štete te vrste ne zabranjuje ni jednom odredbom Uredbe ili Direktive. Uredbom je propisan cilj – potpuno nadoknađivanje štete koju je pretrpio nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu – bez propisivanja određene metode u tu svrhu. Direktivom je u skladu s njezinim člankom 2. stavkom 1. predviđena samo minimalna razina zaštite prava nositelja prava, neovisno o primjeni nacionalnih odredbi ili odredbi prava Unije koje su povoljnije za nositelja. Stoga, iako se Direktivom države članice ne obvezuju na priznavanje naknade štete na temelju paušalnog iznosa koji premašuje iznos hipotetske naknade za licencu (koja se, pak, izračunava na temelju uobičajene naknade za licencu), to im se niti ne zabranjuje(34). Suprotno tomu, takva mogućnost izričito proizlazi iz članka 13. stavka 1. podstavka 2. točke (b) Direktive, koji se odnosi na paušalni iznos koji odgovara „barem” iznosu hipotetske naknade za licencu(35). Taj se pristup potvrđuje i uvodnom izjavom 26. Direktive, u skladu s kojom se tom odredbom ne uvodi obveza propisivanja kaznene odštete, nego joj je cilj „omogućavanje naknade štete utemeljene na objektivnom kriteriju”.

96.      S obzirom na sva prethodna razmatranja smatram da nacionalni sud pri utvrđivanju naknade štete u skladu s člankom 94. stavcima 1. i 2. Uredbe, čiji je cilj u potpunosti nadoknaditi štetu koju je pretrpio nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu, može upotrijebiti iznos uobičajene naknade za proizvodnju prema licenci kao osnovu za izračun te ga uvećati za paušalni iznos na temelju pravičnosti i svih aspekata za koje smatra da dolaze u obzir, kako bi taj iznos odražavao sve elemente štete(36).

c)      Povrat dobiti osobe koja je počinila povredu

97.      Svojim šestim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi znati predstavlja li dobit osobe koja je počinila povredu štetu čiju naknadu nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu može u skladu s člankom 94. stavkom 2. Uredbe zahtijevati uz razumnu naknadu utvrđenu u skladu s člankom 94. stavkom 1. Uredbe ili se ta dobit duguje samo kao alternativa plaćanju razumne naknade.

98.      Najprije još jednom upućujem na to da nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu zbog isključivo kompenzacijskog cilja iz članka 94. Uredbe može zahtijevati samo naknadu štete koju je stvarno pretrpio zbog povrede.

99.      Međutim, dobit osobe koja je počinila povredu kao takva nije dio te štete. Kao što je navedeno u točki 84. ovog mišljenja, prednost koja je proizašla ili dobit koju je ostvarila osoba koja je počinila povredu, kao i hipotetska naknada za licencu, u okviru članka 94. stavka 2. Uredbe i članka 13. stavka 1. podstavka 2. točke (a) Direktive predstavljaju samo nadomjeske u svrhu procjene stvarne štetu koju je pretrpio nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu ako ne postoje dokazi za sve elemente štete(37). Drugim riječima, upućivanje na hipotetsku naknadu za licencu ili dobit osobe koja je počinila povredu instrument je kojim nacionalni sudovi mogu utvrditi štetu i, na odgovarajući način, iznos naknade štete.

100. Stoga smatram da nacionalni sudovi u skladu s člankom 94. Uredbe ne mogu nositelju oplemenjivačkog prava na biljnu sortu istodobno dodijeliti razumnu naknadu u iznosu hipotetske naknade za licencu i iznos u visini dobiti osobe koja je počinila povredu, a da se ne premaši kompenzacijski cilj te odredbe.

101. Međutim, u praksi dobit osobe koja je počinila povredu može premašiti hipotetsku naknadu za licencu, na koju nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu ima pravo u skladu s člankom 94. stavkom 1. Uredbe radi nadoknađivanja štete zbog neplaćanja razumne naknade. U takvom slučaju, daljnju štetu čiju naknadu potonji može tražiti u skladu s člankom 94. stavkom 2. Uredbe moguće je odrediti s pomoću iznosa za koji dobit osobe koja je počinila povredu premašuje hipotetsku naknadu za licencu(38). Međutim, pritom se radi samo o mogućnosti koju nacionalni sudovi mogu iskoristiti ako to smatraju svrsishodnim radi utvrđivanja stvarne štete koju je pretrpio nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu.

102. U tom pogledu čini mi se primjerenim napomenuti da se s obzirom na cilj naknade štete iz članka 94. Uredbe u njegovu stavku 2. drugoj rečenici, suprotno mišljenju Komisije, ne upućuje na to da prednost koja je proizašla za osobu koja je počinila povredu predstavlja donju granicu koju nacionalni sudovi moraju uzeti u obzir, čak i ako ta prednost premašuje štetu koju je pretrpio nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu(39). Smatram da se nacionalnim sudovima tom rečenicom samo pruža margina prosudbe koja im omogućuje da naknadu štete na temelju pravičnosti odrede na iznos manji od stvarne štete ako je osoba koja je počinila povredu postupila samo s običnim nemarom. Iz te perspektive upućivanje na prednost koja je proizašla za osobu koja je počinila povredu znači samo da nacionalni sudovi u okviru postupanja na temelju pravičnosti ne mogu umanjiti iznos naknade štete na način da se njime ne samo propusti nadoknaditi cjelokupna šteta koju je pretrpio nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu, nego i da on ne obuhvati čak ni iznos dobiti osobe koja je počinila povredu. S druge strane, ako dobit osobe koja je počinila povredu premašuje tu štetu, nacionalni sudovi moraju ograničiti iznos obeštećenja na iznos spomenute štete(40).

103. Iako je člankom 13. stavkom 1. podstavkom 2. točkom (a) Direktive predviđeno da nacionalni sudovi „uzimaju u obzir” sve primjerene aspekte, a među njima i nepoštenu dobit koju je ostvario počinitelj povrede, tom se odredbom ipak ne određuje da je ta dobit najmanja granica ili obvezujući kriterij za utvrđivanje štete. Smatram da se ta odredba ograničava na pružanje margine prosudbe nacionalnom sudu za utvrđivanje štete na temelju kriterija koje smatra svrsishodnima i u koje se ubraja dobit koju je ostvario počinitelj povrede(41).

104. Stoga se člankom 94. stavkom 2. Uredbe i člankom 13. stavkom 1. Direktive nositelju oplemenjivačkog prava na biljnu sortu ne daje pravo na povrat dobiti osobe koja je počinila povredu koji bi premašio štetu koju je pretrpio, ali mu se takvo pravo može priznati u skladu s člankom 97. stavkom 1. Uredbe na temelju nacionalnog prava država članica. U skladu s tom odredbom usporedno uz Uredbu mogu se primjenjivati nacionalni propisi o povratu dobiti koja je proizašla iz povrede za osobu koja je počinila povredu na štetu nositelja ili osobe koja uživa pravo na iskorištavanje, bez ikakvog subjektivnog uvjeta za primjenu. U tom pogledu dobit osobe koja je počinila povredu, kako je primijetila Komisija, nije mjerilo za utvrđivanje štete koju je pretrpio nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu, nego predstavlja predmet tužbe za povrat na temelju nacionalnog prava. Međutim, iz članka 97. stavka 1. Uredbe proizlaze problemi u tumačenju koji su mu svojstveni i koji premašuju okvir predmetnog slučaja(42).

E –    Pitanja 7. i 8. o naknadi sudskih troškova i daljnjih troškova vođenja pravnog postupka

105. Sukladno tekstu tih dvaju pitanja sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita protivi li se članak 94. stavak 2. Uredbe nacionalnim propisima u skladu s kojima nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu koji je oštećen povredom ne može zahtijevati povrat troškova postupka privremene pravne zaštite ako nije uspio u tom postupku, ali je uspio u glavnom postupku (sedmo pitanje), te ne može zahtijevati naknadu za vrijeme utrošeno u pripremu sudskog postupka ako utrošeno vrijeme ne premašuje uobičajeni okvir (osmo pitanje)(43).

106. Prije odgovora na ta pitanja potrebno je razjasniti obuhvaća li šteta za koju je moguće tražiti naknadu u skladu s člankom 94. stavkom 2. Uredbe sudske i druge troškove povezane s pripremom sudskog postupka.

107. J. Hansson i Komisija na to odgovaraju potvrdno te upućuju na tekst te odredbe i onaj članka 13. Direktive, koji predviđaju naknadu štete nositelju oplemenjivačkog prava na biljnu sortu bez ikakvih ograničenja. Osim toga, Komisija je na raspravi navela da posebnosti oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice, osobito poteškoće u dokazivanju povrede, zahtijevaju tumačenje članka 94. stavka 2. Uredbe na način da šteta koja se nadoknađuje u skladu s njim obuhvaća sudske troškove te troškove otkrivanja povrede i istraživanja.

108. Međutim, općenitiji kontekst tih odredbi ide u prilog suprotnom stavu.

109. Iako se u tom pogledu u Uredbi ne spominje pitanje naknade sudskih i daljnjih troškova vođenja pravnog postupka, u drugim instrumentima prava Unije u pogledu zaštite intelektualnog vlasništva za to postoje posebne odredbe koje su odvojene od odredbi o naknadi štete koju je pretrpio nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu kao žrtva povrede. Tako je u Direktivi naknada sudskih i „ostalih troškova” uspješne stranke u sporu uređena u odredbi odvojenoj od članka 13. kojim se uređuje naknada štete, odnosno u članku 14. Pripremni akti Direktive upućuju na zaključak da ti „ostali troškovi” osobito obuhvaćaju troškove istraživanja i stručnih mišljenja povezanih s utvrđivanjem povrede(44). Osim toga, člankom 14. predviđeno je da neuspješna stranka snosi sudske i „ostale troškove” samo ako su oni opravdani i razmjerni(45), osim ako to nije dopušteno zbog pravičnosti. Sporazum o Jedinstvenom sudu za patente sadržava sličnu odredbu(46).

110. Osim toga, kako proizlazi iz studije Europske promatračnice za povrede prava intelektualnog vlasništva o građanskopravnim zahtjevima za naknadu štete u području intelektualnog vlasništva, nacionalno pravo država članica ne sadržava zajednička načela koja bi opravdala opsežnije pravo na naknadu sudskih troškova i ostalih troškova vođenja pravnog postupka, ni, a fortiori, na naknadu svih tih troškova, kao što vrijedi za naknadu sve ostale štete koju je pretrpio nositelj prava. U skladu s tom studijom većina država članica za takve troškove predviđa posebne propise u okviru utvrđivanja troškova, koji se razlikuju od općenitih odredbi o građanskopravnoj odgovornosti(47). Bez ispitivanja usklađenosti tih propisa s člankom 14. Direktive(48) upućujem na to da se njima općenito ograničava mogućnost traženja naknade za te troškove na način da isključuju naknadu određenih kategorija troškova, predviđaju stope ili gornje granice za određene kategorije, da nacionalnim sudovima ostavljaju marginu prosudbe s obzirom na razloge pravičnosti ili da kombiniraju više tih metoda(49).

111. S obzirom na sva prethodna razmatranja bez takvog upućivanja u tekstu Uredbe ne vidim razlog da se na nositelja oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice primjenjuju povoljnija pravila o naknadi za sudske i druge troškove vođenja pravnog postupka od onih koje općenito vrijede za nositelje drugih prava intelektualnog vlasništva. Osim toga, nije isključeno da će se i u odnosu na zaštitu drugih vlasničkih prava ili barem njihova dijela dokazivanje povredi i izvođenje dokaza u sudskom postupku pokazati složenima i skupima.

112. Stoga smatram da se člankom 94. stavkom 2. Uredbe, ako se razmatra s obzirom na kontekst, nositelju oplemenjivačkog prava na biljnu sortu ne odobrava pravo naknade za sudske troškove i daljnje troškove vođenja pravnog postupka. Stoga smatram da je naknada tih troškova obuhvaćena nacionalnim pravom država članica, uključujući odredbe kojima se prenosi Direktiva, ako one postoje.

113. U tom pogledu napominjem, kao i Komisija, da uspješna stranka može od neuspješne stranke u skladu s člankom 14. Direktive tražiti naknadu sudskih i ostalih troškova, ako su opravdani i razmjerni, i to čak i ako neuspješna stranka nije kriva za povredu.

114. Stoga mi se čini smislenim, kako bi sud koji je uputio zahtjev dobio odgovarajući odgovor, ispitati pitanja 7. i 8. i s obzirom na članak 14. Direktive, iako sud koji je uputio zahtjev to nije spomenuo u svojem zahtjevu za prethodnu odluku(50).

115. U pogledu sedmog pitanja smatram da se članak 14. Direktive odvojeno primjenjuje u postupku privremene pravne zaštite i u glavnom postupku jer se ti postupci odnose na različite mjere s različitim predmetima. Naime, u postupku privremene pravne zaštite radi se o donošenju privremene mjere, dok se glavni postupak odnosi na utvrđivanje povrede kao takve. U predmetnom slučaju svrha postupka privremene pravne zaštite bila je, kako je naveo sud koji je uputio zahtjev, privremeno zabraniti društvu Jungpflanzen Grünewald obavljanje spornih djelatnosti. Uspjeh tog postupka ovisio je o utvrđivanju, u skladu s posebnim pravilima o dokazivanju, vjerojatnosti postojanja prava nositelja oplemenjivačkog prava na biljnu sortu kao i postojanja hitnog slučaja.

116. Međutim, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je J. Hansson u postupku privremene pravne zaštite bio neuspješan u prvom kao i u drugom stupnju. U skladu s člankom 14. Direktive podnositelj zahtjeva u takvoj situaciji načelno snosi troškove tog postupka, čak i ako je kasnije uspješan u glavnom postupku.

117. Iz toga zaključujem da se članak 14. Direktive ne protivi nacionalnom propisu u skladu s kojim podnositelj zahtjeva koji je uspješan na kraju glavnog postupka, nakon što je bio neuspješan u postupku privremene pravne zaštite, ne može zahtijevati naknadu troškova potonjeg postupka.

118. Radi odgovora na osmo pitanje valja razjasniti obuhvaća li pojam ostalih troškova u smislu članka 14. Direktive utrošeno vrijeme za pripremu postupka, osobito u okviru sastanaka s odvjetnicima i odgovarajućih putovanja.

119. Kako sam naveo u točki 109. ovog mišljenja, na temelju pripremnih akata Direktive može se zaključiti da je Komisija pod pojmom ostalih troškova osobito mislila na troškove istraživanja i stručnih mišljenja(51) uobičajenih za sporove o intelektualnom vlasništvu.

120. Osim toga, Sud je utvrdio da se člankom 14. Direktive, na način da se njime osiguravaju posebno povoljni uvjeti za naknadu sudskih troškova nositeljima prava intelektualnog vlasništva, nastoji spriječiti da se oni odvrate od ostvarivanja svojih prava pred sudovima(52).

121. Stoga smatram, kao i nezavisni odvjetnik P. Mengozzi u predmetu Realchemie Nederland, da opasnost odvraćanja od vođenja pravnog postupka koja bi se trebala spriječiti tom odredbom proizlazi iz posebnosti postupaka i dokaznih sredstava u području intelektualnog vlasništva, jer troškovi istraživanja i stručnih mišljenja mogu biti vrlo visoki(53).

122. S druge strane, ne čini mi se da vrijeme koje je nositelj prava utrošio u sastanke s odvjetnicima i odgovarajuća putovanja posebno povezano sa sporovima u području intelektualnog vlasništva ni da bi ga ono moglo odvratiti od pokretanja sudskog postupka.

123. Stoga smatram da se ni članak 14. Direktive ne protivi nacionalnim odredbama kojima se ograničava mogućnost zahtijevanja naknade za vlastito utrošeno vrijeme pri pripremi tužbe.

V –    Zaključak

124. Slijedom navedenog, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio Oberlandesgericht Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu) odgovori na sljedeći način:

1.      Članak 94. stavak 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2100/94 od 27. srpnja 1994. o oplemenjivačkim pravima na biljnu sortu Zajednice treba tumačiti na način da iznos razumne naknade odgovara iznosu naknade koju bi osoba koja je počinila povredu morala platiti nositelju oplemenjivačkog prava na biljnu sortu da je zatražila njegovo odobrenje za upotrebu zaštićene sorte, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja koje bi razumne ugovorne stranke obično uzele u obzir. Na nacionalnom je sudu da utvrdi te okolnosti i odgovarajući iznos razumne naknade. U upotrebi takve margine prosudbe nacionalni sud može, među ostalim, uzeti u obzir vrijeme koje je prošlo od počinjenja povrede na način da dopuni iznos razumne naknade za zatezne kamate.

2.      Ni člankom 94. stavkom 1. Uredbe br. 2100/94 ni člankom 13. stavkom 1. Direktive 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva ne propisuje se nacionalnom sudu da pri utvrđivanju iznosa razumne naknade uveća iznos naknade dogovorene u postojećim ugovorima o licenci za zaštićenu sortu na mjerodavnom tržištu za dodatak u paušalnom iznosu. Međutim, njima se ne sprječava da nacionalni sud postupi na taj način ako to smatra svrsishodnim radi utvrđivanja iznosa naknade koji bi osoba koja je počinila povredu morala platiti da je zatražila odobrenje nositelja oplemenjivačkog prava na biljnu sortu za upotrebu zaštićene sorte, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja koje bi razumne ugovorne stranke obično uzele u obzir. Ipak, takav dodatak u paušalnom iznosu ne može se primijeniti u druge svrhe u okviru članka 94. stavka 1. te uredbe.

3.      Ni člankom 94. stavkom 2. Uredbe br. 2100/94 ni člankom 13. stavkom 1. Direktive 2004/48 ne propisuje se nacionalnom sudu da iznos naknade štete koji služi nadoknađivanju ukupne štete koju je pretrpio nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu računa na temelju naknade dogovorene u postojećim ugovorima o licenci za zaštićenu sortu na mjerodavnom tržištu. Međutim, njima se ne sprječava da nacionalni sud upotrijebi takvu naknadu kao početnu točku za izračun takve naknade štete i prema potrebi je prilagodi ako to smatra svrsishodnim za nadoknađivanje stvarne štete koju je zbog povrede pretrpio nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu.

4.      Ni člankom 94. stavkom 2. Uredbe br. 2100/94 ni člankom 13. stavkom 1. Direktive 2004/48 ne propisuje se nacionalnom sudu da, ako radi utvrđivanja naknade štete kojom se namjerava nadoknaditi ukupna šteta koju je pretrpio nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu kao osnovu za izračun odluči upotrijebiti iznos naknade dogovorene u postojećim ugovorima o licenci za zaštićenu sortu na mjerodavnom tržištu, tom iznosu doda dodatak u paušalnom iznosu. Međutim, njima se ne sprječava da nacionalni sud postupi na taj način, ako to smatra svrsishodnim za nadoknađivanje stvarne štete koju je zbog povrede pretrpio nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu. Ipak, takav dodatak u paušalnom iznosu ne može se primijeniti u druge svrhe.

5.      Članak 94. stavak 2. Uredbe (EZ) br. 2100/94 treba tumačiti na način da dobit koju je ostvarila osoba koja je počinila povredu ne predstavlja štetu za nositelja oplemenjivačkog prava na biljnu sortu čiju naknadu on u skladu s tom odredbom može zahtijevati uz razumnu naknadu u skladu s člankom 94. stavkom 1. Uredbe. Međutim, sud koji je uputio zahtjev može uzeti u obzir iznos te dobiti pri utvrđivanju štete koju je pretrpio nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu te na odgovarajući način utvrditi iznos naknade štete.

6.      Ni članak 94. stavak 2. Uredbe br. 2100/94 ni članak 14. Direktive 2004/48 ne protive se nacionalnim propisima u skladu s kojima nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu ne može zahtijevati naknadu troškova postupka privremene pravne zaštite zbog povrede čak ni ako je kasnije uspješan u glavnom postupku.

7.      Ni članak 94. stavak 2. Uredbe br. 2100/94 ni članak 14. Direktive 2004/48 ne protive se nacionalnim propisima u skladu s kojima nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu ne može zahtijevati naknadu za vlastito utrošeno vrijeme pri pripremi tužbe za naknadu štete zbog povrede.


1 – Izvorni jezik: francuski


2 – SL L 227, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 24., str. 3.), u daljnjem tekstu: Uredba


3 – SL L 157, str. 45. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 74.), u daljnjem tekstu: Direktiva


4 – Isto proizlazi iz češke, njemačke, estonske, grčke, hrvatske, latvijske, mađarske, nizozemske, slovačke, slovenske i švedske verzije. Iako su ostale jezične verzije u tom pogledu manje jasne, nisu ni suprotne navedenim verzijama.


5 – Moje isticanje. Vidjeti i mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Jääskinena u predmetu Geistbeck (C‑509/10, EU:C:2012:187, t. 40.). Međutim, tvrdnju da se člankom 94. Uredbe namjerava zajamčiti da će se nositelju oplemenjivačkog prava na biljnu sortu u potpunosti nadoknaditi svaka šteta koja proizlazi iz predmetnog djela ublažit ću u točkama 105. do 123. ovog mišljenja pojašnjenjem da pravo na naknadu štete na temelju te odredbe ne obuhvaća sudske troškove i druge troškove koji se odnose na ostvarivanje prava nositelja.


6 – Moje isticanje


7 – C‑509/10, EU:C:2012:416, t. 36.


8 – Iako u francuskoj verziji te odredbe nedostaje izričito upućivanje na to da ona ne obuhvaća građanskopravne sankcije, to jasno proizlazi iz, među ostalim, danske, engleske, talijanske i nizozemske verzije, u kojima se upotrebljavaju pojmovi „strafbarhed“, „penalties“, „reprimere“ i „bestraffing“. Osim toga, takvo tumačenje omogućava da se osigura korisni učinak članka 94. Uredbe.


9 – Komisija je 2013. podnijela prijedlog izmjene Uredbe u skladu s kojim bi države članice bile obvezne propisivati učinkovite, razmjerne i odvraćajuće sankcije (Prijedlog Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o proizvodnji i tržišnoj dostupnosti biljnog reprodukcijskog materijala od 6. svibnja 2013., COM[2013] 262 final, str. 98). Taj je prijedlog odbijen zakonodavnom rezolucijom Europskog parlamenta od 11. ožujka 2014. (T7‑0185/2014) te ga je Komisija zatim povukla (SL 2015., C 80, str. 20.).


10 – Osim toga, Komisija je utvrdila da, među ostalim, oplemenjivačka prava na biljnu sortu pripadaju području primjene Direktive (Objašnjenje Komisije uz članak 2. Direktive (SL 2005., L 94, str. 37.)).


11 – Tuženik u glavnom postupku upućuje na izvješće Komisije u kojem se navodi opasnost da se članak 97. stavak 3. Uredbe može tumačiti na način da se njime potpuno isključuje primjena Direktive te se zagovara prilagodba te odredbe (Europska komisija, Glavna uprava za zdravlje i sigurnost hrane, Evaluation of the Community Plant Variety Right Acquis – Final Report“, travanj 2011., dostupno na http://ec.europa.eu/food/plant/plant_property_rights/evaluation/docs/cpvr_evaluation_final_report_en.pdf, str. 28.). Smatram da se izvješćem potkrepljuje mišljenje da je Direktiva primjenjiva na oplemenjivačko pravo na biljnu sortu Zajednice, a ne da se njime potkrepljuje stajalište društva Jungpflanzen Grünewald.


12 – Vidjeti i članak 16. Direktive, u skladu s kojim države članice „[n]e dovodeći u pitanje građanskopravne i upravne mjere, postupke i pravna sredstva predviđene [...] Direktivom, [...] mogu primijeniti druge odgovarajuće sankcije u slučajevima povrede prava intelektualnog vlasništva“.


13 – Ni Uredbom (EU) br. 1257/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2012. o provedbi pojačane suradnje u području stvaranja jedinstvene patentne zaštite (SL L 361, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 3., str. 208.), u čijoj se uvodnoj izjavi 13. upućuje na nacionalne odredbe za prenošenja Direktive, države članice ne obvezuju se na propisivanje obveze plaćanja naknade štete za počinitelja povrede koji nije kriv za svoje postupanje. Isto vrijedi za članak 45. Sporazuma o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva u Prilogu 1.C Sporazumu o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO), potpisanom 15. travnja 1994. u Marakešu i potvrđenom Odlukom Vijeća 94/800/EZ od 22. prosinca 1994. o sklapanju u ime Europske zajednice, s obzirom na pitanja iz njezine nadležnosti, sporazuma postignutih u Urugvajskom krugu multilateralnih pregovora (1986. – 1994.) (SL L 336, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 3.).


14 – Vidjeti u tom smislu presudu Cilfit i dr. (283/81, EU:C:1982:335, t. 20.).


15 – Vidjeti među ostalim presude Marshall (152/84, EU:C:1986:84, t. 48.) i Faccini Dori (C‑91/92, EU:C:1994:292, t. 20.).


16 – Vidjeti među ostalim presudu Pfeiffer i dr. (C‑397/01 do C‑403/01, EU:C:2004:584, t. 110. do 119.).


17 – Vidjeti među ostalim presudu Impact (C‑268/06, EU:C:2008:223, t. 100. i navedenu sudsku praksu).


18 – C‑509/10, EU:C:2012:416, t. 40.


19 – Ibid. (t. 50.)


20 – Upućivanjem u točki 40. te presude na iznos „u visini naknade koju [poljoprivrednik] nije platio za proizvodnju prema licenci Z“ ne osporava se taj zaključak. Naime, s obzirom na okolnosti te presude, ta formulacija samo znači da takav iznos valja uzeti kao početnu točku za izračun razumne naknade, i to za razliku od manjeg iznosa koji u skladu s člankom 14. stavkom 3. Uredbe plaćaju poljoprivrednici obuhvaćeni „povlasticom za poljoprivrednike“ iz članka 14. stavka 1. Uredbe.


21 – Presuda Geistbeck (C‑509/10, EU:C:2012:416, t. 37.)


22 – Osim toga, katkad bi se moglo dogoditi da ne postoje ugovori o licenci za zaštićenu sortu na mjerodavnom tržištu, posebno kad se povreda odnosi na tržište na koje sorta još nije stavljena. Nacionalni sud tad bi mogao kao osnovu za izračun uzeti naknadu dogovorenu u ugovorima o licenci za slične sorte ili tržišta, ili iznos koji je primjeren s obzirom na okolnosti pojedinog slučaja.


23 – Presuda Geistbeck (C‑509/10, EU:C:2012:416, t. 40. i 41.)


24 – U svakom mi se slučaju čini vjerojatnim da se opsežna i dugotrajna povreda rijetko počini nenamjerno, tako da bi se ta šteta načelno mogla nadoknaditi u skladu s člankom 94. stavkom 2. Uredbe.


25 – Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Jääskinena u predmetu Geistbeck (C‑509/10, EU:C:2012:187, t. 57.).


26 – Točkom 42. presude Geistbeck (C‑509/10, EU:C:2012:416) u kojoj se radi o „poticajnom učinku“ članka 94. stavka 1. Uredbe, ako je se razmatra s obzirom na njezin kontekst, ne dovodi se u pitanje takav zaključak. Presuda se odnosila na posebnu situaciju poljoprivrednika koji je povrijedio svoju obvezu pružanja podataka u skladu s člankom 14. stavkom 3. Uredbe, tako da se više nije mogao pozvati na (povoljniji) način izračuna naknade za licencu predviđen tom odredbom.


27 – Iako je peto pitanje upućeno Sudu samo za slučaj da pri odgovoru na četvrto pitanje zaključi da i za izračun naknade u skladu s člankom 94. stavkom 2. Uredbe valja upotrijebiti uobičajenu naknadu kao osnovu za izračun, ono mi se čini važnim neovisno o odgovoru na četvrto pitanje. Naime, utvrđivanje elemenata štete za koje je moguće tražiti naknadu prethodi utvrđivanju primjerene metode za procjenu štete i odgovarajućeg iznosa naknade štete.


28 – Vidjeti i članak 68. stavak 3. Sporazuma o Jedinstvenom sudu za patente (SL 2013., C 175, str. 1.).


29 – Vidjeti među ostalim Geiger, C., Raynard, J., i Rodà, C., „What developments for the European framework on enforcement of intellectual property rights? A comment on the evaluation report dated December 22, 2010“, EIPR, 2011., br. 9, str. 547.; Meier‑Beck, P., „Les dommages‑intérêts pour contrefaçon de brevet en droit allemand: Principes fondamentaux, évaluation et mise en œuvre“, Revue mensuelle du JurisClasseur – Propriété Industrielle, 2004., str. 11. do 15., i Rau, M., „Damages for patent infringement in Germany“, RIPIA, 2000., br. 201., str. 78. do 82. Za poteškoće u pogledu utvrđivanja gubitaka nastalih za nositelja prava vidjeti Moss, G., i Rogers, D., „Damages for Loss of Profits in Intellectual Property Litigation“, EIPR, 1997., str. 425. i sljedeće.


30 – Vidjeti među ostalim Raynard, J., „IP enforcement in Europe: acquis and future plans“, u Geiger, C. (Hrsg.), Constructing European intellectual property: Achievements and new perspectives, 2013., str. 392.


31 – Prije „Europska promatračnica za krivotvorenje i piratstvo“. European Observatory on Counterfeiting and Piracy, „Damages in Intellectual Property Rights“, dostupno na http://ec.europa.eu/internal_market/iprenforcement/docs/damages_en.pdf, str. 3. odjeljka „Analysis, recommendations and best practices“ i str. 1. do 22. te 44. do 53. tablice sa sažetkom.


32 – Vidjeti uvodnu izjavu 26. Direktive.


33 – C‑99/15, EU:C:2015:768, t. 27.


34 – To nije u suprotnosti s pripremnim aktima Direktive. Prvim prijedlogom Komisije bilo je predviđeno da se nacionalnim sudovima dopusti utvrđivanje naknade štete na temelju paušalnog iznosa dvostruko većeg od hipotetske naknade, uz napomenu da taj paušalni iznos nije osmišljen kao kazna (Prijedlog direktive Europskog parlamenta i Vijeća o mjerama i postupcima zaštite prava intelektualnog vlasništva od 30. siječnja 2003., COM[2003] 46 final, str. 25. i 43.). Međutim, budući da se Direktivom provodi samo minimalno usklađivanje, preuzimanjem općenitijeg teksta u završnoj verziji članka 13. stavka 1. točke (b) državama članicama nipošto se ne oduzima mogućnost da svojim sudovima dopuste takvo postupanje.


35 – Pitanje omogućuje li se člankom 13. stavkom 1. Direktive da se pri utvrđivanju naknade štete iznosu hipotetske naknade utvrđenom u skladu s člankom 13. stavkom 1. podstavkom 2. točkom (b) Direktive pridoda iznos radi nadoknađivanja moralne štete pojavilo se u jednom prethodnom pitanju u predmetu Liffers (C‑99/15) koji je u tijeku pred Sudom. Nezavisni odvjetnik M. Wathelet predložio je pozitivan odgovor na to pitanje (mišljenje u predmetu Liffers, C‑99/15, EU:C:2015:768).


36–      Vidjeti u tom smislu uvodnu izjavu 17. Direktive u kojoj se naglašava važnost utvrđivanja naknade štete na temelju posebnih značajki pojedinog slučaja. Načelno će dodatak u paušalnom iznosu za koji se radi cjelokupne naknade štete prouzročene nositelju oplemenjivačkog prava na biljnu sortu uvećava iznos uobičajene naknade za licencu koju mora platiti osoba koja je počinila povredu, a kriva je za svoje postupanje, biti veći od dodatka u paušalnom iznosu koji se, prema potrebi, priznaje u skladu s člankom 94. stavkom 1. Uredbe kako bi se nadoknadila samo šteta zbog neplaćanja razumne naknade.


37–      Pozivanje na dobit osobe koja je počinila povredu nudi i prednost da se nositelju oplemenjivačkog prava na biljnu sortu može nadoknaditi šteta, a da se ne otkriva njegova struktura troškova ili njegovi izgledi za dobit (vidjeti Meier‑Beck, P., „Allemagne: les dommages‑intérêts pour contrefaçon des droits de propriété industrielle après la loi sur l’amélioration du respect des droits de propriété intellectuelle“, Propriété Industrielle – Revue mensuelle LexisNexis Jurisclasseur, studeni 2013., str. 21.).


38 – U predmetnom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da dobit koja je nastala za društvo Jungpflanzen Grünewald na temelju povrede iznosi 66 703,14 eura, odnosno iznos koji je približan iznosu od 66 231,74 eura koji je J. Hanssonu dodijelio Landgericht Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu) i koji je utvrđen na temelju uobičajene naknade za licencu (vidjeti točke 18. i 21. ovog mišljenja). Oberlandesgericht Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu) mogao bi u okviru svoje margine prosudbe uzeti u obzir razliku između tih dvaju iznosa, odnosno 471,40 eura, za utvrđivanje daljnje štete nastale J. Hanssonu koja još nije nadoknađena odobravanjem razumne naknade.


39 – Vidjeti u tom smislu Bouche, N., „Protection communautaire des obtentions végétales“, Jurisclasseur – Droit International, ažurirano 20. studenoga 2014., t. 225.


40 – Ako dobit osobe koja je počinila povredu služi kao zamjenski čimbenik kako bi se mogla izmjeriti stvarna šteta koju je pretrpio nositelj oplemenjivačkog prava na biljnu sortu, njezin točan iznos može biti nepoznat. Međutim, ako je utvrđen opseg štete, ne smatram da se člankom 94. stavkom 2. drugom rečenicom Uredbe zahtijeva prilagodba naknade štete dobiti osobe koja je počinila povredu ako dobit premašuje štetu.


41 – Vidjeti u tom smislu Rodá, C., „Les conséquences civiles de la contrefaçon des droits de propriété industrielle“, Coll. du CEIPI, br. 58., 2010., str. 243. i 244. Upućujem na to da se Prijedlogom direktive COM(2003.) 46 final prvotno u članku 17. (str. 25. i 43.) državama članicama davala i mogućnost da u svrhe odvraćanja predvide povrat dobiti osobe koja je počinila povredu, ako ta mogućnost nije uzeta u obzir pri utvrđivanju naknade štete. Međutim, ta odredba nije sadržana u završnoj verziji Direktive.


42 – Osobito iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje nije jasno je li primjena nacionalnih propisa o povratu dobiti istaknuta u glavnom postupku.


43 – O toj se problematici govori i u pitanju 5.(a).


44 – Prijedlog direktive COM(2003.) 46 final, članak 18., str. 26.


45 –      U nekim jezičnim verzijama, kao što su španjolska, danska, francuska i talijanska, sintaksa članka 14. upućuje na to da se pridjevi „opravdane i razmjerne“ odnosi samo na „sudske“, a ne i na „ostale troškove“ uspješne stranke. Međutim, takva dvosmislenost ne proizlazi iz drugih jezičnih verzija, kao što su njemačka („dass die Prozesskosten und sonstigen Kosten …, soweit sie zumutbar und angemessen sind“), engleska („reasonable and proportionate legal costs and other expenses“) ili nizozemska („redelijke en evenredige gerechtskosten en andere kosten“). Ako različite jezične verzije odredbe prava Unije međusobno odstupaju, ona se mora tumačiti u skladu sa strukturom i svrhom propisa kojem pripada (presuda Endendijk, C‑187/07, EU:C:2008:197, t. 22. do 24. i navedena sudska praksa). Međutim, u Direktivi ništa ne upućuje na to da je ograničena samo naknada sudskih troškova. Osim toga, ne vidim ni objektivno opravdanje za takvo razlikovanje. Stoga dajem prednost tumačenju da se naknada i sudskih i ostalih troškova može tražiti samo za „opravdane i razmjerne“ troškove.


46 – Članak 69. stavak 1. Sporazuma


47 – Međutim, neki nacionalni sudovi priznaju mogućnost traženja naknade za sudske troškove ili čak za troškove stručnih savjetnika kao sastavnog dijela štete u slučaju da je osoba koja je počinila povredu kriva za svoje postupanje na temelju pravila o građanskopravnoj odgovornosti, prema potrebi uz ograničenja na temelju pravičnosti (vidjeti izvješće European Observatory on Counterfeiting and Piracy, „Damages in Intellectual Property Rights“, dostupno na http://ec.europa.eu/internal_market/iprenforcement/docs/damages_en.pdf, str. 66. do 96. stranice sa sažetkom, i Rodá, C., „Les conséquences civiles de la contrefaçon des droits de propriété industrielle“, Coll. du CEIPI, br. 58., 2010., str. 213. do 218. i 321. do 327.).


48 – U predmetu United Video Properties (C‑57/15), koji je u tijeku pred Sudom, Sud se poziva da razjasni protivi li se članak 14. Uredbe nacionalnim odredbama u kojima se za naknadu troškova zastupanja odvjetnika predviđa sustav tarifa u paušalnom iznosu i u skladu s kojima se za troškove tehničkog savjetnika naknada može tražiti samo u slučaju protupravnog postupanja osobe koja je počinila povredu.


49 – European Observatory on Counterfeiting and Piracy, op. cit., str. 3. odjeljka „Analysis, recommendations and best practices“, str. 9. odjeljka „Executive summary“ i str. 66. do 81. tablice sa sažetkom.


50 – Vidjeti u tom smislu presude Medipac‑Kazantzidis (C‑6/05, EU:C:2007:337, t. 34.) i Enterprise Focused Solutions (C‑278/14, EU:C:2015:228, t. 17.).


51 – Međutim, prema mojem shvaćanju člankom 14. propisana je samo naknada troškova nastalih u pogledu utvrđivanja sporne povrede u pojedinom slučaju. S druge strane, općeniti troškovi otkrivanja i nadzora tržišta koji nastaju prije određenog postupka, a ne u pogledu njega, mogu već biti uključeni u iznos uobičajene naknade za proizvodnju prema licenci (vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Jääskinena u predmetu Geistbeck, C‑509/10, EU:C:2012:187, t. 64. i 72. do 74.). Smatram da se stoga u uvodnoj izjavi 26. Direktive upućuje na to da se utvrđivanjem naknade štete u paušalnom iznosu na temelju hipotetske naknade za licencu omogućuje uzimanje u obzir troškova koji su nastali za nositelja prava u pogledu istraživanja i utvrđivanja.


52 – Presude Realchemie Nederland (C‑406/09, EU:C:2011:668, t. 48.) i Diageo Brands (C‑681/13, EU:C:2015:471, t. 77.)


53–      C‑406/09, EU:C:2011:209, t. 87.