Language of document : ECLI:EU:F:2015:162

PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE

(sudac pojedinac)

18. prosinca 2015.

Predmet F‑37/12

Carlo De Nicola

protiv

Europske investicijske banke (EIB)

„Javna služba – Osoblje EIB‑a – Uznemiravanje – Istražni postupak – Izvješće istražnog odbora – Pogrešna definicija uznemiravanja – Odluka predsjednika EIB‑a o nepostupanju po pritužbi – Poništenje – Tužba za naknadu štete“

Predmet:      Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a kojom C. De Nicola, u biti, zahtijeva, s jedne strane, poništenje odluke od 20. prosinca 2011. kojom je predsjednik Europske investicijske banke (EIB ili u daljnjem tekstu: Banka) odbio njegovu pritužbu zbog uznemiravanja i, s druge strane, nalaganje EIB‑u da naknadi štetu koju on smatra da je pretrpio zbog navedenog uznemiravanja.

Odluka:      Poništava se odluka od 20. prosinca 2011. kojom je predsjednik Europske investicijske banke odbio pritužbu C. De Nicole zbog uznemiravanja. U preostalom dijelu tužba se odbija. Europska investicijska banka snosit će vlastite troškove i nalaže joj se snošenje troškova C. De Nicole.

Sažetak

1.      Tužbe dužnosnikâ – Osoblje Europske investicijske banke – Akt koji negativno utječe – Pojam – Pripremni akt – Mišljenje istražnog odbora u području uznemiravanja

(Kodeks ponašanja osoblja Europske investicijske banke, čl. 3.6.; Politika Europske investicijske banke o dostojanstvu na radnom mjestu, čl. 5.5.)

2.      Dužnosnici – Osoblje Europske investicijske banke – Interna istraga o navodnom uznemiravanju – Mišljenje istražnog odbora zahvaćeno nepravilnostima – Nepoštovanje definicije uznemiravanja koja je utvrđena u internim aktima Banke – Nepostojanje zahtjeva zlonamjernosti uznemiravatelja – Nedopuštenost

(Kodeks ponašanja osoblja Europske investicijske banke, čl. 3.6.1.; Politika Europske investicijske banke o dostojanstvu na radnom mjestu, čl. 2.1.)

1.      Štetu nanose samo mjere koje stvaraju obvezne pravne učinke takve naravi da izravno i neposredno utječu na interese tužitelja na način da značajno mijenjaju njegov pravni položaj. Kada je riječ o aktima ili odlukama koji se donose u nekoliko stadija, osobito u skladu s internim postupkom, akte koji se mogu pobijati načelno predstavljaju samo mjere koje konačno određuju položaj uprave na kraju tog postupka, uz iznimku međumjera čiji je cilj priprema konačne odluke. Pripremnim aktima odluke ne nanosi se šteta i tužitelj može u tužbi protiv odluke donesene na kraju postupka istaknuti nepravilnost prethodnih akata koji su usko povezani s njom.

Budući da mišljenje istražnog odbora Europske investicijske banke slijedom toga nije akt koji se kao takav može pobijati, tužbeni zahtjev za njegovo poništenje valja odbaciti kao nedopušten.

S druge strane, nezakonitost mišljenja navedenog istražnog odbora može se istaknuti u prilog tužbenom zahtjevu za poništenje konačne odluke koju je donio predsjednik Europske investicijske banke. Naime, iz internog propisa naslovljenog „Politika poštovanja ljudskog dostojanstva na radnom mjestu“, koji je donijela Europska investicijska banka i koji je naveden u članku 3.6. Kodeksa ponašanja osoblja Banke, proizlazi da mišljenje istražnog odbora predstavlja bitnu postupovnu pretpostavku, a materijalne ili postupovne nepravilnosti eventualno počinjene prilikom njegova donošenja predstavljaju nedostatak koji utječe na zakonitost konačne odluke predsjednika Banke donesene upravo na temelju navedenog mišljenja.

(t. 47. do 49.)

Izvori:

Službenički sud: presuda od 11. studenoga 2014., De Nicola/EIB, F‑52/11, EU:F:2014:243, t. 144. i 145.

2.      U članku 3.6.1. Kodeksa ponašanja Europske investicijske banke uznemiravanje je definirano kao neprijateljske ili neprimjerene primjedbe, ponašanje ili postupci koje jedan ili više članova osoblja izražavaju ili pokazuju prema drugom članu osoblja koji se ponavljaju kroz duže razdoblje. U skladu s Bankinom politikom dostojanstva na radnom mjestu nije relevantna činjenica je li ponašanje u pitanju namjerno ili ne. Odlučujuće je to da su uznemiravanje i zastrašivanje nepoželjna i neprihvatljiva ponašanja koja štete samopoštovanju i samopouzdanju osobe koja je izložena takvom ponašanju.

Iz toga slijedi da, u odnosu na Bankin interni propis, postoji uznemiravanje na temelju kojeg je Banka dužna pružiti pomoć kad su uznemiravateljeve primjedbe, ponašanje ili postupci objektivno i stoga sadržajno naštetili samopoštovanju i samopouzdanju osobe koja im je bila izložena unutar Banke a da pritom nije potrebno utvrditi postojanje uznemiravateljeve namjere.

Mišljenje istražnog odbora o uznemiravanju, u skladu s kojim ponašanje mora biti namjerno kako bi bila riječ o uznemiravanju, nije u skladu s tim obvezujućim internim propisom.

(t. 53., 54., 56.)

Izvori:

Službenički sud: presuda od 11. studenoga 2014., De Nicola/EIB, F‑52/11, EU:F:2014:243, t. 154.