Language of document : ECLI:EU:C:2016:326

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

NILSA WAHLA

od 4. svibnja 2016.(1)

Predmet C‑110/15

Microsoft Mobile Sales International Oy, ranije Nokia Italia SpA

Hewlett‑Packard Italiana Srl

Telecom Italia SpA

Samsung Electronics Italia SpA

Dell SpA

Fastweb SpA

Sony Mobile Communications Italy SpA

Wind Telecomunicazioni SpA

protiv

Ministero per i beni e le attività culturali (MiBAC)

Società italiana degli autori ed editori (SIAE)

Istituto per la tutela dei diritti degli artisti interpreti esecutori (IMAIE), u stečaju

Associazione nazionale industrie cinematografiche audiovisive e multimediali (Anica)

i

Associazione produttori televisivi (Apt)

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Consiglio di Stato (Državno vijeće, Italija))

„Intelektualno vlasništvo – Direktiva 2001/29/EZ – Autorsko pravo i srodna prava – Članak 5. – Isključivo pravo reproduciranja – Iznimke i ograničenja – Pravična naknada – Opseg – Određivanje, putem privatnih pregovora, kriterija za izuzeće ex ante od naknade – Zahtjev za povrat ograničen na krajnjeg korisnika”





1.        Ovaj zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Consiglio di Stato (Državno vijeće, Italija) odnosi se na pravilno tumačenje članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29/EZ(2). U skladu s tom odredbom, države članice mogu u pogledu privatnog reproduciranja predvidjeti iznimku od isključivog „prava reproduciranja” nositelja prava. Ako država članica odluči na taj način ograničiti isključiva prava nositelja prava, direktivom se od države članice zahtijeva da uvede sustav kojim će se osigurati da nositelji prava dobiju pravičnu naknadu za uporabu materijala zaštićenog autorskim pravom.

2.        U Italiji, gdje je privatno reproduciranje dopušteno, ta naknada ima oblik naknade za privatno reproduciranje za opremu, uređaje i medije kojima se mogu reproducirati zaštićena djela i drugi materijal. Prethodna pitanja odnose se na usklađenost talijanskog sustava naknada s Direktivom 2001/29. Točnije, ovaj slučaj omogućuje Sudu da odredi granice diskrecije država članica pri određivanju pojedinosti sustava naknada za privatno reproduciranje i da pruži dodatne smjernice u pogledu tumačenja članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29.

I –  Pravni okvir

A –    Pravo Unije

3.        Direktiva 2001/29 odnosi se na usklađivanje određenih aspekata autorskog i srodnih prava.

4.        U uvodnoj izjavi 31. Direktive 2001/29 objašnjeno je da je jedan od ciljeva direktive postizanje pravedne ravnoteže prava i interesa između različitih kategorija nositelja prava, kao i između različitih kategorija nositelja prava i korisnika zaštićenog materijala.

5.        Uvodna izjava 35. odnosi se na iznimke i ograničenja. U skladu s tom uvodnom izjavom, nositelji prava trebali bi u određenim slučajevima dobiti pravičnu naknadu koja bi im na odgovarajući način nadoknadila uporabu njihovih zaštićenih djela ili drugog materijala. Pri određivanju oblika, detaljnih rješenja i moguće visine takve primjerene naknade, trebalo bi uzeti u obzir okolnosti svakog pojedinog slučaja. Pri ocjenjivanju tih okolnosti, osobito važno pitanje je šteta koja se nositeljima prava nanosi dotičnom radnjom.

6.        Članak 2. Direktive 2001/29 odnosi se na pravo reproduciranja. Njime se predviđa:

„ Države članice moraju predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili u dijelovima:

(a)       autorima, njihovih djela;

(b)       umjetnicima izvođačima, fiksacija njihovih izvedbi;

(c)       proizvođačima fonograma, njihovih fonograma;

(d)       proizvođačima prvih fiksiranja filmova, izvornika i umnoženih primjeraka njihovih filmova;

(e)       organizacijama za radiodifuziju, fiksacija njihovih radiodifuzijskih emitiranja, bez obzira na to jesu li ta emitiranja prenesena putem žice ili putem zraka, uključujući kabelom ili satelitom.”

7.        Članak 5. direktive odnosi se na iznimke i ograničenja prava reproduciranja. U njemu se, među ostalim, navodi:

„[…]

2.      Države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava reproduciranja predviđenog člankom 2. u sljedećim slučajevima:

[…]

(b)       u odnosu na reproduciranje na bilo koji medij koje je učinila fizička osoba za privatnu uporabu i u svrhu koja nije ni izravno ni neizravno komercijalna, uz uvjet da nositelji prava dobiju pravičnu naknadu, pri čemu se uzima u obzir primjena ili neprimjena tehničkih mjera iz članka 6. na djelo ili na drugi predmet zaštite;

[…]”

B –    Talijansko pravo

8.        Relevantne odredbe Zakona br. 633 o zaštiti autorskog prava i drugih prava povezanih s njegovim izvršavanjem (u daljnjem tekstu: Zakon o autorskom pravu)(3) su sljedeće.

9.        U članku 71-sexies predviđeno je:

„Dopušteno je privatno reproduciranje fonograma i videograma na bilo koji medij koju su učinile fizičke osobe isključivo za privatnu uporabu, pod uvjetom da svrha tog reproduciranja nije stjecanje profita te da nije izravno ili neizravno komercijalna, u skladu s tehničkim mjerama iz članka 102-quater.

[…]“

10.      U članku 71-septies navodi se:

„1.      Autori i proizvođači fonograma, te prvotni proizvođač audiovizualnih djela, izvođači i proizvođači videograma, i njihovi pravni sljednici, imaju pravo na naknadu za privatno reproduciranje fonograma i videograma navedeno u članku 71-sexies. U pogledu uređaja koji su isključivo namijenjeni za analogno ili digitalno snimanje fonograma ili videograma, ta se naknada plaća kao postotak cijene koju krajnji potrošač plati maloprodavatelju koji se, u pogledu višenamjenskih uređaja i medija, izračunava na temelju uređaja i medija s karakteristikama koje su istovjetne onima unutarnje komponente koja služi snimanju ili, ako to nije moguće, kao fiksni iznos za svaki pojedini uređaj i medij. U pogledu medija za snimanje audio i video sadržaja, kao što su analogni mediji, digitalni mediji, unutarnja ili vanjska memorija, koji su namijenjeni snimanju fonograma ili videograma, naknada se plaća kao iznos koji odgovara kapacitetu snimanja koju imaju ti mediji. U pogledu sustava za snimanje na daljinu, naknadu iz ovog stavka mora platiti osoba koja pruža uslugu, a ta naknada mora odgovarati naknadi koja se primi za tu uslugu.

2.      Naknada iz stavka 1. određuje se, u skladu s pravom Zajednice te, u svakom slučaju, vodeći računa o pravima reproduciranja, uredbom ministra za kulturnu baštinu i aktivnosti [MiBAC] koja će se usvojiti do 31. prosinca 2009., nakon konzultacija sa […] sektorskim udruženjima koja predstavljaju većinu proizvođača uređaja i medija te medija navedenih u stavku 1. Pri određivanju naknade, u obzir će se uzeti primjena ili neprimjena tehničkih mjera iz članka 102-quater te različiti učinci digitalnog reproduciranja u usporedbi s analognim reproduciranjem. Uredba će se ažurirati svake tri godine.

3.      Naknadu su obvezne plaćati sve osobe koje radi stjecanja profita proizvode ili uvoze u državno područje uređaje i medije navedene u stavku 1. […] Ako naknada ne bude plaćena, prodavatelj uređaja i medija za snimanje solidarno je odgovoran za isplatu.“

11.      U članku 71-octies predviđeno je:

„1. Naknada iz članka 71-septies za uređaje koji su namijenjeni snimanju fonograma plaća se Società italiana degli autori ed editori (SIAE) koji, nakon što namiri svoje troškove, osigurava isplatu te naknade u jednakim udjelima autorima i proizvođačima fonograma, uključujući posredstvom sektorskih i strukovnih udruženja s najviše članova.

2. Proizvođač fonograma bez odgode, a najkasnije u roku od 6 mjeseci, dotičnim izvođačima plaća 50 % naknade koju je primio.

3. Naknada iz članka 71-septies za uređaje koji su namijenjeni snimanju videograma plaća se [SIAE‑u], koji, nakon što namiri svoje troškove, osigurava isplatu 30 %-tnog udjela naknade autorima, a ostalih 70 % u jednakim udjelima proizvođaču prve fiksacije filmova, proizvođaču fonograma i izvođačima. Polovica naknade plaćene izvođačima služit će za financiranje aktivnosti i ciljeva opisanih u članku 7. stavku 2. Zakona br. 93 od 5. veljače 1992.

[…]“

12.      MiBAC je 30. prosinca 2009. usvojio uredbu navedenu u članku 71-septies, stavku 2. Zakona o autorskom pravu (u daljnjem tekstu: pobijana uredba).

13.      U članku 4. Tehničkog priloga toj uredbi predviđeno je:

„1. [SIAE] donosi protokole za učinkovitiju primjenu ovih odredbi te, primjerice, u svrhu predviđanja objektivnih i subjektivnih iznimaka, primjerice, u pogledu poslovne uporabe uređaja i medija ili u pogledu određenih uređaja i medija za videoigre. Ti se provedbeni protokoli usvajaju u sporazumu s obveznicima naknade za privatno reproduciranje, ili s njihovim sektorskim udruženjima.

[…]“

II –  Činjenično stanje, postupak i prethodna pitanja

14.      Tužitelji u glavnom postupku su proizvođači i maloprodavatelji osobnih računala, kompaktnih diskova, uređaja za snimanje, mobilnih telefona i kamera.

15.      MiBAC je na temelju članka 71-septies, stavka 2. Zakona o autorskom pravu, usvojio pobijanu uredbu i Tehnički prilog istoj. Tim su prilogom predviđena pravila za izračunavanje naknade za privatno reproduciranje fonograma i videograma koja se mora platiti nositeljima prava. Konkretno, u vezi predmetnog slučaja, pobijanom uredbom prošireno je područje primjene pravične naknade. Tako su sada i uređaji i mediji poput mobilnih telefona, računala i druge opreme obuhvaćeni naknadom za privatno reproduciranje, iako ti uređaji nisu posebno namijenjeni reproduciranju, snimanju i spremanju sadržaja. Nasuprot tomu, prije usvajanja pobijane uredbe, dotična naknada primjenjivala se samo na uređaje koji su primarno ili isključivo bili namijenjeni snimanju fonograma i videograma.

16.      Nakon usvajanja pobijane uredbe, tužitelji iz glavnog postupka podnijeli su tužbu pred Tribunale amministrativo regionale del Lazio (Regionalni upravni sud Lacija, Italija) zahtijevajući poništenje pobijane uredbe. Tvrdili su da je pobijana uredba u suprotnosti s pravom Unije. Po njihovu mišljenju, razlog tomu je osobito taj što su i fizičke i pravne osobe koje očito ne vrše privatno reproduciranje obvezne plaćati dotičnu naknadu. U tom kontekstu, tužitelji su također uputili kritiku u pogledu ovlasti koje su pobijanom uredbom dodijeljene SIAE‑u: po njihovu mišljenju, s obzirom na diskreciju SIAE‑a u pogledu naplate naknade, ne može se jamčiti jednako postupanje prema obveznicima plaćanja naknade.

17.      Tribunale amministrativo regionale del Lazio (Regionalni upravni sud Lacija) odbio je zahtjeve tužiteljâ.

18.       Potom su tužitelji iz glavnog postupka protiv te odluke uložili žalbu pred Consiglio di Stato (Državno vijeće). Budući da je imao sumnje u pogledu pravilnog tumačenja članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29, taj je sud odlučio prekinuti postupak te Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

„(1) Protivi li se pravu Unije, a osobito uvodnoj izjavi 31. i članku 5. stavku 2. točki (b) [Direktive 2001/29], nacionalni propis kao što je članak 71-sexies [Zakona o autorskom pravu], u vezi s člankom 4. pobijane uredbe, koji predviđa da kada se mediji i uređaji kupuju u svrhu koja se očito razlikuje od svrhe privatnog reproduciranja – odnosno isključivo za poslovnu uporabu – određivanje kriterija za izuzeće ex ante od [naknade za privatno reproduciranje] bude podvrgnuto privatnom pregovaranju, ili ‚slobodnom dogovaranju’, osobito u skladu s ‚provedbenim protokolima’ iz navedenog članka 4. [priloga] pobijanoj uredbi, a da pritom nisu propisana opća pravila niti bilo kakvo jamstvo jednakosti postupanja između SIAE‑a i obveznika plaćanja naknade ili njihovih sektorskih i strukovnih udruženja?

(2)      Protivi li se pravu Unije, a osobito uvodnoj izjavi 31. i članku 5. stavku 2. točki (b) [Direktive 2001/29], nacionalni propis kao što je članak 71-sexies [Zakona o autorskom pravu], u vezi s [pobijanom uredbom] i uputama SIAE‑a o povratu, koji predviđa da u slučaju kada se mediji i uređaji kupuju u svrhu koja se očito razlikuje od svrhe privatnog reproduciranja (odnosno isključivo za poslovnu uporabu), naknadu može zatražiti samo krajnji korisnik, a ne proizvođač medija i uređaja?”

19.      Pisana očitovanja podnijeli su Assotelecommunicazioni‑ASSTEL, društva Hewlett‑Packard Italiana Srl (u daljnjem tekstu: HP), Microsoft Mobile Sales International (ranije Nokia Italia SpA), Samsung Electronics Italia SpA, Sony Mobile Communications SpA, Telecom Italia SpA, Wind Telecomunicazioni SpA i SIAE, kao i talijanska vlada i Komisija. Altroconsumo, društva Hewlett‑Packard Italiana, Microsoft Mobile Sales International, Sony Mobile Communications, Telecom Italia, Samsung Electronics Italia, Dell i SIAE, kao i talijanska i francuska vlada te Komisija iznijeli su usmena očitovanja na raspravi održanoj 24. veljače 2016.

III –  Analiza

A –    Uvodne napomene

20.      Za početak bih istaknuo da je cilj Direktive 2001/29, među ostalim, postizanje pravedne ravnoteže između sukobljenih prava i interesa nositelja prava i korisnika djela i drugih materijala zaštićenih autorskim pravom. S jedne strane, radi ostvarenja tog cilja i zaštite prava nositelja prava, u članku 2. Direktive 2001/29 navodi se da države članice trebaju nositeljima prava navedenima u toj odredbi dodijeliti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za reproduciranje svojih djela. To se pravo odnosi na izravno i neizravno, privremeno i trajno reproduciranje koje se može vršiti bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku. Pravo reproduciranja pruža jednako široku zaštitu neovisno o tome radi li se o cijelom djelu zaštićenom autorskim pravom ili o njegovu dijelu.

21.      Međutim, s druge strane, kako bi se uzeli u obzir i legitimni interesi korisnika materijala zaštićenog autorskim pravom, države članice na temelju članka 5. stavka 2. Direktive 2001/29 mogu ograničiti isključivo pravo reproduciranja koje proizlazi iz članka 2. te direktive. U skladu s tom odredbom, iznimke od tog prava mogu se predvidjeti, između ostalog, u odnosu na reproduciranje na bilo koji medij koje je učinila fizička osoba za privatnu uporabu. Stoga, tom je iznimkom dopušteno samo reproduciranje u svrhu koja nije ni izravno ni neizravno komercijalna (u daljnjem tekstu: iznimka za privatno reproduciranje). Osim toga, nositelji prava moraju dobiti pravičnu naknadu za štetu koja im je nanesena takvim reproduciranjem. Ta naknada obično, kakav je slučaj u Italiji, ima oblik naknade za privatno reproduciranje.

22.      Kako sudska praksa Suda jasno pokazuje, pitanje pravične naknade – te osobito njezina oblika i sustava njezina prikupljanja – predstavlja prijeporno pitanje u današnjem digitaliziranom svijetu(4). To nije iznenađujuće: sustav naknada uveden je jer su, u „neumreženom (offline) svijetu”, naknade jedini način da se osigura da nositelji prava dobiju naknadu za kopije djela koje naprave krajnji korisnici(5). To u potpunosti ne odgovara digitalnom umreženom (online) okruženju u kojem se materijal zaštićen autorskim pravom danas koristi.

23.      U biti, sukladno članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29, pravična naknada obično se naplaćuje na uređaje i medije kojima se može vršiti privatno reproduciranje uključujući, ali ne ograničavajući se na, CD‑e, računala različitih vrsta, mobilne telefone, memorijske kartice i USB stickove. Međutim, takav se sustav pravičnih naknada nužno temelji na fictio juris: pretpostavlja da će osoba koja kupi uređaje i medije kojima se, načelno, može vršiti privatno reproduciranje koristiti sve moguće njihove funkcije, uključujući one koje omogućuju privatno reproduciranje(6). Treba istaknuti da je u vrijeme usvajanja Direktive 2001/29 uporaba takvih uređaja za privatno reproduciranje bila uobičajena. Međutim, kao što je dobro poznato, čini se da je danas privatno reproduciranje bar djelomično (ako ne i uvelike) zamijenjeno različitim vrstama internetskih usluga koje nositeljima prava omogućuju da nadziru uporabu materijala zaštićenog autorskim pravom putem sporazuma o licencijama(7).

24.      Unatoč tom tehnološkom razvoju i smanjenju praktične važnosti privatnog reproduciranja, iznimka za privatno reproduciranje u Europskoj uniji se i dalje široko primjenjuje. Države članice usvojile su različite pristupe iznimki za privatno reproduciranje u više pogleda: među ostalim razlikama, ne samo da se razlikuju metode određivanja naknada za privatno reproduciranje, nego i proizvodi na koje se takve naknade primjenjuju(8). U ovom predmetu, Sud ponovno mora razmotriti opseg diskrecije koje države članice imaju pri uređivanju takvog sustava pravičnih naknada.

25.      Kako ću pokazati u nastavku, potrebno je jasno razlikovati dva zasebna scenarija: s jedne strane, okolnosti u kojima države članice moraju osigurati da oprema, uređaji i mediji budu izuzeti, ex ante, od naknada za privatno reproduciranje te, s druge strane, okolnosti u kojima države članice moraju osigurati postojanje učinkovitog sustava povrata ex post za neosnovano plaćene naknade za privatno reproduciranje.

B –    Prvo pitanje: Zahtjev u pogledu izuzeća ex ante od naknade za privatno reproduciranje

26.      Prvo prethodno pitanje odnosi se na (izostanak) izuzeća ex ante od naknade za privatno reproduciranje i uvjeta za odobravanje takvog izuzeća u talijanskom pravu. U vezi toga, sud koji je uputio zahtjev izražava sumnje u pogledu usklađenosti talijanskog sustava pravičnih naknada s člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29 i načelom jednakog postupanja.

27.      Sumnje suda koji je uputio zahtjev temelje se, kao prvo, na činjenici da se dotična naknada, načelno, bez razlike primjenjuje na svu opremu, uređaje i medije obuhvaćene pobijanom uredbom. Ne postoji zakonodavna odredba kojom se predviđa izuzeće od te naknade ako se takva oprema kupi radi poslovne uporabe. Kao drugo, još jednu posebnost talijanskog sustava predstavlja način na koji se proizvođači i uvoznici opreme, uređaja i medija kojima se može vršiti privatno reproduciranje (koji su odgovorni za plaćanje naknade za privatno reproduciranje) mogu izuzeti od plaćanja dotične naknade.

28.      Konkretnije, iako se naknada za privatno reproduciranje bez razlike primjenjuje na određene kategorije opreme, uređaja i medija kojima se može vršiti privatno reproduciranje, izuzeće od plaćanja te naknade može se odrediti u pregovorima između SIAE‑a i proizvođača i uvoznika uređaja i medija na koje se ta naknada primjenjuje (ili njihovih udruženja). U tom pogledu, čini se da SIAE ima znatnu diskreciju u pregovaranju o uvjetima mogućeg izuzeća od naknade te, u konačnici, u njihovu određivanju.

29.      Najprije bih istaknuo da glavnu značajku sustava pravičnih naknada koje je Sud do sada razmatrao predstavlja činjenica da se obveza plaćanja naknade, načelno, bez razlike primjenjuje na određene vrste opreme, uređaja i medija kojima se može vršiti reproduciranje(9). To je i ovdje slučaj.

30.      U tekstu članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29 nema ničega što bi upućivalo da bi primjena naknade bez razlike bila u suprotnosti s pravom Unije. U biti, u toj je odredbi navedeno da države članice mogu primjenu iznimke za privatno reproduciranje dopustiti u pogledu reproduciranja na bilo koji medij koje je učinila fizička osoba za privatnu uporabu, pod uvjetom da se osigura pravična naknada za nositelje prava.

31.      Međutim, kako bi osigurao postizanje pravedne ravnoteže između uključenih sukobljenih interesa, kako se zahtijeva uvodnom izjavom 31. Direktive, Sud je u svojoj sudskoj praksi formulirao određene uvjete u pogledu dosega članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29. Ti su uvjeti u ovom predmetu iznimno relevantni.

32.      U presudi Padawan, Sud je zaključio da primjena naknade za privatno reproduciranje bez razlike na uređaje i medije za digitalnu reprodukciju kupljene u svrhu koja se očito razlikuje od svrhe privatnog reproduciranja nije u skladu s člankom 5. stavkom 2. Direktive 2001/92(10). Smatram da taj navod, odmah u startu, iz područja izuzeća za privatno reproduciranje isključuje opremu, uređaje i medije koji su očito namijenjeni za poslovnu uporabu.

33.      U presudi Copydan Båndkopi, Sud je dodatno razjasnio područje primjene članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29. Zaključio je da se, u svakom slučaju, naknada za privatno reproduciranje ne može zakonito primjenjivati na isporuku uređaja i medija ako se može utvrditi da je osoba koja je obvezna platiti naknadu te uređaje i medije isporučila drugim osobama koje nisu fizičke osobe u svrhe koje se očito razlikuju od svrhe privatnog reproduciranja(11). Smatram da je, na temelju tog navoda, jasno da se članak 5. stavak 2. točka (b) Direktive 2001/29 ne primjenjuje na izravnu isporuku poslovnim klijentima i javnim subjektima opreme, uređaja i medija kojima se a priori može vršiti privatno reproduciranje(12). Odnosno, da uporabim formulaciju Suda, ta se oprema mora izuzeti (ex ante) od naknade za privatno reproduciranje.

34.      U tom pogledu, treba istaknuti da u Italiji ne postoji zakonsko izuzeće za opremu, uređaje i medije koju kupe pravne osobe u svrhe koje se očito razlikuju od svrhe privatnog reproduciranja. Umjesto toga, sukladno članku 71-sexies Zakona o autorskom pravu, u vezi s člankom 4. Tehničkog priloga pobijanoj uredbi, SIAE ima diskreciju odlučivanja da se izuzeća ex ante odobre (ili ne odobre). Tijekom usmene rasprave nadalje je objašnjeno da izuzeća koje SIAE odobrava nisu samo malobrojna i ograničenog opsega, nego i da ih prate strogi uvjeti koji se, među ostalim, odnose na pridržavanje pravila ponašanja od strane subjekta koji kupuje dotične uređaje i medije. Jednostavno rečeno, talijanski sustav dopušta da SIAE po vlastitom nahođenju primjenjuje izuzeća na obveznike plaćanja naknade.

35.      Međutim, kako je već objašnjeno, proizvođači i uvoznici moraju biti izuzeti ex ante od plaćanja naknade ako mogu dokazati da su uređaje i medije isporučili za uporabu koja se očito razlikuje od privatnog reproduciranja(13). To bi bio slučaj kada obveznici plaćanja naknade vrše izravnu prodaju poslovnim klijentima ili javnim subjektima, neovisno o tome jesu li ti subjekti registrirani kod organizacije koja je odgovorna za naplatu naknade(14).

36.      U svakom slučaju, izuzeće ex ante ne bi se trebalo uvjetovati uspješnim pregovorima i sklapanjem sporazuma s organizacijom koja vrši naplatu naknade. Da bi pravo na izuzeće ex ante bilo učinkovito, mora se primjenjivati općenito i bez razlike na proizvođače i uvoznike uređaja i medija kojima se može vršiti privatno reproduciranje koji mogu dokazati da su dotični uređaji i mediji isporučeni osobama koje nisu fizičke osobe u svrhe koje se razlikuju od svrhe privatnog reproduciranja. U suprotnom, prevelike naknade se teško mogu izbjeći. To bi bilo u suprotnosti sa zahtjevom pravedne ravnoteže iz uvodne izjave 31. direktive.

37.      U vezi toga, smatram jasnim da su talijanska pravila u suprotnosti s člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29.

38.      Međutim, pored toga, sud koji je uputio zahtjev identificirao je dodatne probleme s talijanskim pravilima u pogledu (nedostatka opće primjenjivog) izuzeća ex ante.

39.      Kako je već navedeno, kriteriji za osiguravanje (potencijalnog) izuzeća ex ante od plaćanja naknade određuju se putem privatnog pregovaranja (ili takozvanog slobodnog dogovaranja). Ti se pregovori vode između proizvođača i uvoznika opreme, uređaja i medija na koje se naknada primjenjuje (ili njihovih udruženja), s jedne strane, i SIAE‑a, s druge. U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev nije siguran je li to u skladu s člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29, načelom jednakog postupanja i načelom pravedne ravnoteže iz uvodne izjave 31. Direktive.

40.      Za početak, ne smije se zanemariti da je Sud u pogledu primjene iznimki iz članka 5. Direktive 2001/29 osobitu važnost pridao načelu jednakog postupanja(15). U kontekstu pravične naknade, to znači da države članice bez opravdanja ne mogu praviti razliku između različitih kategorija proizvođača i uvoznika usporedivih uređaja i medija obuhvaćenih iznimkom za privatno reproduciranje.

41.      Taj navod ima očit utjecaj na ovaj predmet. 

42.      Istina, stranke se ne slažu u vezi širine diskrecije koju SIAE ima u pogledu pregovaranja o izuzećima od naknade za privatno reproduciranje. Unatoč tomu, iz odluke kojom je upućeno prethodno pitanje dovoljno jasno proizlazi da se o uvjetima i provedbenim protokolima izuzeća od naknade u biti pregovara između SIAE‑a i proizvođača i uvoznika dotičnih uređaja i medija (ili između udruženja koja ih zastupaju). Već sama ta činjenica stvara sumnju u pogledu usklađenosti talijanskih pravila s načelom jednakog postupanja. Razlog tomu je što članak 4. Tehničkog priloga pobijanoj uredbi dopušta SIAE‑u da sporazume o izuzeću sklapa zasebno s pojedinim subjektima i udruženjima, čime ne osigurava dosljednu i opću primjenu prava na izuzeće na isporuke za poslovnu uporabu uređaja i medija kojima se može vršiti privatno reproduciranje. Po mojemu viđenju, sklapanje pojedinačnih i zasebnih sporazuma nužno će dovesti do nejednakog postupanja prema proizvođačima i uvoznicima koji su inače u usporedivom položaju.

43.      Naposljetku, u vezi zahtjeva pravične naknade iz članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29, najprije bih podsjetio da je pojam „pravična naknada” autonomni pojam prava Unije. Iako se točno značenje onoga što predstavlja pravičnu naknadu ne može odrediti bez određenih poteškoća, taj se pojam u svim državama članicama koje su odlučile primjenjivati iznimku za privatno reproduciranje mora dosljedno tumačiti(16).

44.      Pojam pravične naknade temelji se na ideji da privatno reproduciranje nanosi štetu nositelju autorskog prava te da nositelj prava, kako bi mu se ta šteta ispravila, mora dobiti pravičnu naknadu(17). Stoga se pretpostavlja da između plaćene naknade i štete, ili potencijalne štete, koja se privatnim reproduciranjem nanosi nositelju prava, postoji nužna veza(18). U pogledu uređaja i medija isporučenih potrošačima, prihvaćeno je da je ta veza dovoljno snažna da opravda plaćanje naknade.

45.      Takva veza ne postoji ako su uređaji i mediji namijenjeni za uporabu koja se očito razlikuje od privatnog reproduciranja. Naime, ako se dotični uređaji i mediji isporučuju za poslovnu uporabu, nikakva šteta (povezana s privatnim reproduciranjem) ne nastaje. Iako se čini nelogičnim, to vrijedi i kada fizičke osobe mogu koristiti opremu, uređaje i medije isporučene poslovnim klijentima ili javnim subjektima kako bi napravile kopije u privatne svrhe.

46.      Kako je objašnjeno, tumačenje članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29 koje je Sud pružio ostavlja medije koje kupuju poslovni i javni subjekti izvan područja primjene te odredbe. Stoga je nevažno izrađuje li fizička osoba (kao zaposlenik) kopije na takvim medijima. Budući da je oprema kupljena za poslovnu uporabu, više se ne radi o privatnom reproduciranju. Te situacije jednostavno ne ulaze u područje primjene iznimke za privatno reproduciranje. Umjesto toga, na njih se primjenjuje opće pravilo licenciranja. Sve kopije izrađene bez izričitog odobrenja u tom kontekstu bile bi nezakonite(19).

47.      U talijanskom sustavu, mogućnost da obveznici plaćanja naknade ostvare izuzeće ex ante ovisi o privatnim pregovorima čak i kada mogu dokazati da su dotična oprema, uređaji i mediji namijenjeni poslovnoj uporabi. Teško mi je prihvatiti da bi takav sustav mogao biti u skladu sa zahtjevom pravične naknade koja se temelji na šteti nanesenoj nositelju prava. Naime, naknada se na taj način odvaja od štete za koju se pretpostavlja da nastaje zbog privatnog reproduciranja. Jednostavno rečeno, više se ne radi o reproduciranju koje spada u područje primjene iznimke za privatno reproduciranje.

48.      Na toj osnovi, odgovor na prvo pitanje mora biti da se sustav pravičnih naknada prema kojem se naknada za privatno reproduciranje naplaćuje čak i na opremu, uređaje i medije koji su kupljeni u svrhe koje su očito nepovezane s privatnim reproduciranjem te u kojem moguće izuzeće od te naknade ovisi o pregovorima između organizacije koja vrši naplatu naknade i obveznika plaćanja iste protivi članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29.

49.      Unatoč navedenom, svejedno postoje okolnosti u kojima se naknada može bez razlike naplaćivati, neovisno o tome je li krajnja uporaba dotičnih uređaja i medija privatna ili poslovna. Međutim, kako ću dodatno objasniti u kontekstu drugog pitanja, to vrijedi samo kada praktične poteškoće povezane s određivanjem krajnjeg korisnika opravdavaju takav pristup. U sustavima u kojima su proizvođači i uvoznici obvezni plaćati naknadu, sustav povrata naknade ex post čini se gotovo obveznim dijelom sustava pravičnih naknada.

C –    Drugo pitanje: Povrat ex post naknade za privatno reproduciranje

50.      Drugo prethodno pitanje odnosi se na povrat ex post neosnovano plaćenih naknada za privatno reproduciranje. Sud koji je uputio zahtjev nije siguran je li talijanski sustav pravičnih naknada u skladu s člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29 s obzirom na to da – kao i u gore opisanoj situaciji u pogledu nedostatka zakonodavnih odredbi o iznimki ex ante – u nedostatku izričitih zakonodavnih odredbi o povratu ex post, SIAE ima diskreciju i u pogledu tog pitanja. Sukladno uputama i smjernicama te organizacije, zahtjev za povrat naknade – koja je neosnovano plaćena za opremu, uređaje i medije kupljene za poslovnu uporabu – može podnijeti samo krajnji korisnik.

51.      Za početak moram istaknuti da se nikakva naknada ne bi trebala plaćati ako obveznik plaćanja naknade unaprijed može dokazati da se radi o poslovnoj uporabi dotične opreme, uređaja i medija. Te situacije trebaju biti obuhvaćene izuzećem ex ante od plaćanja naknade, kako je gore objašnjeno.

52.      Uzimajući u obzir tu činjenicu, u kojim okolnostima država članica treba predvidjeti sustav povrata ex post?

1.      Uvjeti za primjenu bez razlike naknade za privatno reproduciranje

53.      Kako SIAE i talijanska vlada ističu, države članice imaju znatnu diskreciju pri uređivanju pojedinosti sustava naknada za privatno reproduciranje na nacionalnoj razini. S obzirom na tu slobodu, Sud je u presudi Amazon.com International Sales i drugi prihvatio da države članice kao polaznu točku mogu uzeti oborivu pretpostavku da su uređaji i mediji namijenjeni privatnoj uporabi(20). Međutim, takva je pretpostavka samo pod strogim uvjetima sukladna Direktivi 2001/29. Kao prvo, moraju postojati praktične poteškoće pri određivanju je li krajnja uporaba dotičnih medija privatna ili poslovna. Kao drugo, takva je pretpostavka prihvatljiva samo u pogledu proizvoda koji se prodaju fizičkim osobama(21).

54.      Ovdje je korisno istaknuti da se čini da je u predmetima koje je Sud do sada razmatrao polazna točka bila to da se naknada naplaćuje kada se uređaji i mediji na koje se primjenjuje naknada za privatno reproduciranje stave na tržište(22). S obzirom na objašnjenja stranaka na raspravi, i ja ću to ovdje uzeti kao polaznu točku.

55.      Praktične poteškoće mogu opravdati primjenu bez razlike naknade za privatno reproduciranje ako – kao u predmetu Copydan Båndkopi – proizvođači i uvoznici koji su obvezni plaćati naknadu angažiraju maloprodavatelje za distribuciju svojih proizvoda. U takvim okolnostima, obveznici plaćanja naknade ne mogu utvrditi krajnjeg korisnika bez znatnih poteškoća(23).

56.      Nasuprot tomu, ako obveznik plaćanja naknade svoju opremu, uređaje i medije prodaje izravno poslovnim klijentima (ili javnim subjektima, poput bolnica, primjerice) bez posrednika, smatram da se nije moguće pozivati na praktične poteškoće kako bi se opravdalo proširenje primjene naknade na takve okolnosti. Iako izrazi koji se koriste u sudskoj praksi ostavljaju prostor za tumačenje, mora se razumjeti da takvi slučajevi jednostavno ne ulaze u područje primjene članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29.

57.      Stoga, po mojemu viđenju, naknada za privatno reproduciranje može se u kontekstu maloprodaje bez razlike primjenjivati na opremu, uređaje i medije kojima se može vršiti privatno reproduciranje, neovisno o tome je li krajnja uporaba poslovna ili privatna. To vrijedi pod pretpostavkom da su proizvođači i uvoznici obvezni plaćati naknadu. U tom slučaju, mora se uvesti sustav povrata ex post za neosnovano plaćene naknade.

2.      Opseg prava da se zahtijeva povrat i njegova učinkovitost

58.      Na prvi pogled, moglo bi se pogrešno pomisliti da države članice povrat ex post mogu slobodno ograničiti na krajnje korisnike. Doista, Sud je u presudi Copydan Båndkopi zaključio da se članak 5. stavak 2. točka (b) Direktive 2001/29 ne protivi sustavu pravičnih naknada prema kojem samo krajnji korisnici mogu zahtijevati povrat. Međutim, ključno je da je Sud u tom pogledu predvidio važan uvjet. Istaknuo je da je takav sustav sukladan pravu Unije pod uvjetom da se obveznici naknade mogu izuzeti od iste ako dokažu da su dotične uređaje isporučili osobama koje nisu fizičke osobe u svrhe koje se očito razlikuju od svrhe privatnog reproduciranja(24). Doista, potreba za takvim izuzećem ex ante jasno proizlazi iz navoda Suda u presudi Amazon.com International Sales i drugi da se primjena bez razlike naknade za privatno reproduciranje može opravdati samo ako se dotični proizvodi prodaju fizičkim osobama(25).

59.      Drugim riječima, sustav pravičnih naknada prema kojem samo krajnji korisnik može zahtijevati povrat ex post u skladu je s člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive samo ako taj sustav uključuje i izuzeće ex ante za opremu, uređaje i medije koji se kupuju u svrhe koje se očito razlikuju od svrhe privatnog reproduciranja (odnosno, za poslovnu uporabu).

60.      Imajući to na umu, talijanski sustav povrata ex post kojim se pravo na traženje povrata daje samo krajnjim korisnicima može biti u skladu s pravom Unije samo ako je u relevantnim odredbama nacionalnog prava predviđeno izuzeće ex ante u pogledu poslovne uporabe.

61.      Međutim, kako je gore ustanovljeno, u Italiji ne postoji nijedno opće primjenjivo izuzeće ex ante za opremu, uređaje i medije koji se isporučuju za poslovnu uporabu. U tim okolnostima, čini se da se približna, iako nezadovoljavajuća, ravnoteža između uključenih interesa može postići samo ako i obveznici naknade mogu tražiti povrat. 

62.      Kako je istaknula francuska vlada, točno je da takvo proširenje sustava povrata stvara rizik od plaćanja prevelikih naknada u drugom smjeru: zahtjev za povrat mogao bi se dvaput podnijeti, od strane obveznika plaćanja naknade i od strane krajnjeg korisnika. Međutim, s obzirom na to da ne postoji nikakvo opće primjenjivo izuzeće ex ante u pogledu opreme, uređaja i medija za poslovnu uporabu, ne vidim drugi način za pomirenje uključenih interesa. U svakom slučaju, budući da zbog kasnijih prodaja proizvođači i uvoznici koji su obvezni plaćati naknadu u većini slučajeva ne mogu znati tko će biti krajnji korisnik (ili to mogu doznati samo uz poteškoće), to rješenje ostaje nezadovoljavajuće.

63.      Dodao bih da je teorijska polazna točka sudske prakse Suda da obveznici plaćanja naknade mogu iznos te naknade prenijeti na prodajnu cijenu dotičnih uređaja i medija(26). Iako to može predstavljati točnu pretpostavku u pogledu određenih vrsta opreme, uređaja i medija, to ne vrijedi sustavno. Mjera u kojoj je isplativo prenijeti iznos naknade ovisi o nekoliko čimbenika koji se mogu razlikovati s obzirom na pojedina tržišta. Zanimljivo, prema jednom istraživanju moguće je odrediti paneuropsku maloprodajnu cijenu za nekoliko potrošačkih uređaja, neovisno o sustavu naknada(27). Stoga, do prijenosa iznosa naknade na cijenu ne dolazi uvijek te je moguće da ga, u biti, moraju snositi obveznici plaćanja naknade. Imajući to na umu, u okolnostima poput onih iz ovog predmeta (kada ne postoji opće primjenjivo izuzeće ex ante), ograničavanjem sustava povrata ex post na krajnje korisnike bi se obveznike naknade, u biti, kažnjavalo u više od jednog pogleda.

64.      Čak i pod pretpostavkom da je opće primjenjivo izuzeće ex ante postojalo u Italiji, svejedno bih imao sumnje u pogledu usklađenosti talijanskog sustava povrata s pravom Unije.

65.      U sudskoj praksi Suda zahtijeva se da sustav povrata bude učinkovit. U tom kontekstu, države članice moraju osigurati, osobito, da ne bude pretjerano teško ostvariti povrat neosnovano plaćene naknade(28). Čimbenici poput opsega, raspoloživosti, javnosti i jednostavnosti korištenja prava na povrat imaju ključnu ulogu pri ocjenjivanju učinkovitosti sustava povrata(29).

66.      Po mojemu mišljenju, što sud koji je uputio zahtjev treba potvrditi, sustav povrata poput onog opisanog u odluci kojom je upućeno prethodno pitanje ne poštuje pravednu ravnotežu koja se zahtijeva Direktivom 2001/29 zbog bar tri međusobno povezana razloga. Kao prvo, provedba tog sustava prepuštena je diskrecijskoj ocjeni SIAE‑e bez izričitih zakonodavnih odredbi kojima se uređuju pravila o povratu. Kako navodi Altroconsumo, to očito ograničava raspoloživost i javnost u pogledu mogućnosti ostvarenja povrata. Kao drugo, u skladu s pravilima koja primjenjuje SIAE, fizičke osobe isključene su iz skupine subjekata koji imaju pravo na povrat. To vrijedi čak i kada te osobe mogu dokazati da su dotičnu opremu, uređaje ili medije kupili za poslovnu uporabu. Ne vidim razlog zašto fizičke osobe (poput samozaposlenih osoba) ne bi mogle tražiti povrat ako mogu dokazati da su opremu na koju se primjenjuje naknada za privatno reproduciranje kupili u poslovne svrhe. Kao treće, povrat neosnovano plaćene naknade zahtijeva da dotične pravne osobe primjenjuju pravila ponašanja u pogledu uporabe dotičnih uređaja i medija, da vrše potrebne provjere radi provedbe tih pravila ponašanja te da zahtjev za povrat podnesu unutar propisanog roka (90 dana od datuma izdavanja računa). Očito je da će takvi dodatni uvjeti za povrat – koji se tijekom vremena mogu mijenjati s obzirom na diskreciju koju SIAE uživa u tom pogledu – obeshrabriti dotične osobe u traženju povrata. Kao četvrto, te općenitije, čini se izrazito problematičnim da se postupak dobivanja povrata temelji na uputama za povrat koje je dao SIAE, i koje slobodno može mijenjati.

67.      Stoga, čini mi se da sustav povrata koji se primjenjuje u Italiji u osnovi ne ispunjava, osobito, uvjet učinkovitosti, kako je određen u sudskoj praksi Suda. Ako je naknada naplaćena na opremu, uređaje i medije koji su kupljeni od maloprodavatelja, krajnji korisnik mora imati pravu mogućnost dobivanja povrata. Ta mogućnost mora biti postojeća i stvarna kako bi se osiguralo da plaćena naknada nije veća od onog što je potrebno da bi se ispravila šteta koju privatno reproduciranje potencijalno može uzrokovati.

68.      To me navodi na zaključak da odgovor na drugo prethodno pitanje mora biti da se – u okolnostima poput onih iz ovog predmeta, kada ne postoji opće primjenjivo izuzeće ex ante za opremu, uređaje i medije koji su kupljeni u svrhe koje se očito razlikuju od privatnog reproduciranja – sustav pravičnih naknada prema kojem povrat neosnovano plaćene naknade za privatno reproduciranje može zahtijevati samo krajnji korisnik protivi članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29.

IV –  Zaključak

69.      S obzirom na iznesene argumente, predlažem da Sud na pitanja koja je uputio Consiglio di Stato (Državno vijeće) odgovori na sljedeći način:

(1)       Sustav pravičnih naknada prema kojem se naknada za privatno reproduciranje naplaćuje čak i na opremu, uređaje i medije koji su kupljeni u svrhe koje se očito razlikuju od privatnog reproduciranja te u kojem moguće izuzeće od te naknade ovisi o pregovorima između organizacije koja vrši naplatu naknade i obveznika plaćanja iste protivi se članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu.

(2)      U okolnostima poput onih iz ovog predmeta, kada ne postoji opće primjenjivo izuzeće ex ante za opremu, uređaje i medije koji su kupljeni u svrhe koje se očito razlikuju od privatnog reproduciranja, sustav pravičnih naknada prema kojem povrat neosnovano plaćene naknade za privatno reproduciranje može zahtijevati samo krajnji korisnik protivi se članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29.


1 – Izvorni jezik: engleski


2 – Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu (SL 2001., L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.).


3 – Legge No 633 sulla protezione del diritto d’autore e di altri diritti connessi al suo esercizio od 22. travnja 1941., GURI br. 166, 16. srpnja 1941., kako je izmijenjen Decreto Legislativo No 68 od 9. travnja 2003., GURI br. 87, od 14. travnja 2003.


4 – Za pregled problema i izazova koji prate uspostavu sustava pravičnih naknada za privatno reproduciranje, vidjeti Latreille, A., „La copie privée dans la jurisprudence de la CJUE”, Propriété intellectuelles, br. 55, 2015.


5 – Vitorino, A., „Recommendations resulting from mediation on private copying and reprography levies”, Bruxelles, 2013., str. 7. Dostupno na: http://ec.europa.eu/internal_market/copyright/docs/levy_reform/130131_levies‑vitorino‑recommendations_en.pdf


6 – Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Szpunara u predmetu EGEDA i dr., C‑470/14, EU:C:2016:24, osobito t. 44.


7 – U tom pogledu, zanimljivo je istaknuti da se iznos pravične naknade obično izračunava na temelju memorijskog kapaciteta dotičnog uređaja ili medija. Stoga, kako je Komisija navela na raspravi, donekle je paradoksalno da je privatno reproduciranje bar djelomično zamijenjeno drugim oblicima uporabe, a da se istodobno memorijski kapacitet uređaja i medija kojima se može vršiti takvo reproduciranje tijekom posljednjeg desetljeća povećao.


8 – Za prijedlog usklađivanja iznimke za privatno reproduciranje s trenutnom tehnološkom stvarnošću diljem Europske unije, vidjeti Vitorino, op. cit., str. 19. i slj.


9 – Vidjeti, osobito, presudu od 21. listopada 2010., Padawan, C‑467/08, EU:C:2010:620, t. 59.; i presudu od 11. srpnja 2013., Amazon.com International Sales i dr., C‑521/11, EU:C:2013:515, t. 37. U tom pogledu, također vidjeti presudu od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi, C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 44.


10 – Presuda od 21. listopada 2010., C‑467/08, EU:C:2010:620, t. 53.


11 – Presuda od 5. ožujka 2015., C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 47. i 50. U sličnom smislu, vidjeti presudu od 11. srpnja 2013., Amazon.com International Sales i dr., C‑521/11, EU:C:2013:515, t. 28.


12 – U suprotnosti s tvrdnjama koje je društvo HP iznijelo na raspravi, relevantni kriterij za izuzeće ex ante mora, dakle, biti isporuka opreme poslovnim klijentima ili javnim subjektima, a ne, primjerice, okolnost pripada li određeni proizvod u proizvođačev poslovni ili potrošački asortiman proizvoda.


13 – Presuda od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi, C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 47. i navedena sudska praksa.


14 – Presuda od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi, C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 55.


15 – Presuda od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi, C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 31. i navedena sudska praksa


16 – Presuda od 21. listopada 2010., Padawan, C‑467/08, EU:C:2010:620, t. 37.


17 – Presude od 21. listopada 2010., Padawan, C‑467/08, EU:C:2010:620, t. 40.; od 27. lipnja 2013., VG Wort i dr., C‑457/11 do C‑460/11, EU:C:2013:426, t. 31., 49. i 75.; od 11. srpnja 2013., Amazon.com International Sales i dr., C‑521/11, EU:C:2013:515, t. 47.; i od 10. travnja 2014., ACI Adam i dr., C‑435/12, EU:C:2014:254, t. 50.


18 – Koliko mi je poznato, pitanje točne pravne naravi naknade za privatno reproduciranje još nije riješeno. Doista, iako predstavlja iznimku od općeg pravila licenciranja, svejedno se čini da ima određene sličnosti ne samo s licencijom, nego i s porezom.


19 – SIAE je na raspravi istaknuo da se nezanemariv dio opreme, uređaja i medija koje kupuju poslovni i javni subjekti koriste i u poslovne i u privatne svrhe (mješovita uporaba). Smatra da to opravdava primjenu naknade i u pogledu opreme koju kupuju poslovni klijenti i javna tijela. Međutim, zbog upravo objašnjenih razloga, taj argument je unaprijed nevaljan.


20 – Presuda od 11. srpnja 2013., C‑521/11, EU:C:2013:515, t. 43.


21 – Presuda od 11. srpnja 2013., Amazon.com International Sales i dr., C‑521/11, EU:C:2013:515, t. 45.


22 – U tom pogledu, vidjeti presude od 21. listopada 2010., Padawan, C‑467/08, EU:C:2010:620, t. 15., 17. i 56.; od 11. srpnja 2013., Amazon.com International Sales i dr., C‑521/11, EU:C:2013:515, t. 26. i 39.; i od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi, C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 50.


23 – Presuda od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi, C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 42. i 46.


24 – Presuda od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi, C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 55.


25 – Presuda od 11. srpnja 2013., C‑521/11, EU:C:2013:515, t. 45.


26 – Ta je pretpostavka jasno izražena u presudama od 11. srpnja 2013., Amazon.com International Sales i dr., C‑521/11, EU:C:2013:515, t. 27.; 10. travnja 2014., ACI Adam i dr., C‑435/12, EU:C:2014:254, t. 52.; i od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi, C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 53.


27 – Prema tom istraživanju, to je bio slučaj svugdje osim u Skandinaviji gdje su potrošači, čini se zbog nedostatka odgovarajućeg tržišnog natjecanja, morali plaćati više. Vidjeti Kretschmer, M., „Private Copying and Fair Compensation: An empirical study of copyright levies in Europe”, Intellectual Property Office, 2011/9, str. 57. Dostupno na: http://ssrn.com/abstract=2063809.


28 – Presude od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi, C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 48., i od 11. srpnja 2013., Amazon.com International Sales i dr., C‑521/11, EU:C:2013:515, t. 31. i 34.


29 – Presude od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi, C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 52., i od 11. srpnja 2013., Amazon.com International Sales i dr., C‑521/11, EU:C:2013:515, t. 36.