Language of document : ECLI:EU:F:2016:73

PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE (drugo vijeće)

11. travnja 2016.

Predmet F‑94/15

Oren Wolff

protiv

Europske službe za vanjsko djelovanje (ESVD)

„Javna služba – Osoblje ESVD‑a – Odbor osoblja – Izbor članova odbora osoblja – Valjanost – Članak 1. stavak 5. Priloga II. Statutu – Izborna pravila ESVD‑a – Prvi krug glasovanja – Nepostojanje kvoruma – Produljenje razdoblja glasovanja – Dodatno produljenje razdoblja glasovanja – Neorganiziranje drugog kruga glasovanja – Nezakonitost“

Predmet:      Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivog na UEZAE na temelju njegova članka 106.a, kojom Oren Wolff zahtijeva poništenje odluke od 23. travnja 2015. kojom je Europska služba za vanjsko djelovanje (ESVD) odbila njegov zahtjev kojim se osporava valjanost rezultata izbora članova odbora osoblja.

Odluka      Poništava se odluka od 23. travnja 2015. kojom je Europska služba za vanjsko djelovanje odbila zahtjev Orena Wolffa za poništenje rezultata izbora članova odbora osoblja. Europska služba za vanjsko djelovanje snosi vlastite troškove i nalaže joj se snošenje troškova O. Wolffa.

Sažetak

Dužnosnici – Predstavljanje – Odbor osoblja – Izbori – Europska služba za vanjsko djelovanje (ESVD) – Nepostojanje potrebnog kvoruma nakon prvog kruga glasovanja – Obveza organiziranja drugog kruga glasovanja – Dodatno produljenje razdoblja glasovanja za prvi krug glasovanja, bez organiziranja drugog kruga – Nezakonitost

(Pravilnik o osoblju, čl. 9. i Prilog II., čl. 1. st. 5.)

Način izbora odbora osoblja nije propisan niti člankom 9. Pravilnika niti u njegovom Prilogu II. Stoga, opće skupštine dužnosnika imaju visok stupanj imaju visok stupanj autonomije kada je riječ o određivanju načina izbora članova odbora, pod uvjetom da način izbora nije takav da se njime povrjeđuju načelo demokracije ili pravičnosti. Europska služba za vanjsko djelovanje (ESVD) ima izborna pravila koja su usvojena nakon savjetovanja s osobljem i koja sadrže precizne odredbe u vezi s odvijanjem krugova glasovanja i trajanjem razdoblja glasovanja.

S tim u vezi iz članka 17. izbornih pravila jasno proizlazi da izborno povjerenstvo mora organizirati drugi krug glasovanja u slučaju da nakon prvog kruga glasovanja nije postignut potrebni kvorum od dvije trećine birača.

Iz članaka 14. i 17. izbornih pravila također proizlazi da kada izborno povjerenstvo jednom utvrdi početak razdoblja glasovanja za prvi krug glasovanja, ono više nema nikakvu mogućnost određivanja trajanja tog razdoblja i njegovih eventualnih produljenja. Naime, članak 14. izbornih pravila propisuje mogućnost samo jednog produljenja, koje je uostalom automatsko, inicijalnog desetodnevnog razdoblja glasovanja za prvo razdoblje glasovanja. Članak 17. izbornih pravila, sam po sebi, jasno propisuje organiziranje, bez odgađanja, drugog kruga glasovanja kada u prvom krugu glasovanja nije postignut kvorum od dvije trećine glasača i kada se stoga ne može smatrati valjanim.

Stoga nije na izbornom povjerenstvu da suprotno članku 14. izbornih pravila propiše drugo produljenje razdoblja glasovanja u okviru prvog kruga glasovanja, jer bi se mogao zaobići svaki smisao članka 17. izbornih pravila.

Takvo produljenje prvog kruga glasovanja izvan rokova predviđenih izbornim pravilima suprotno je petom stavku članka 1. Priloga II. Pravilniku koji propisuje organiziranje drugog kruga glasovanja sa smanjenim kvorumom koji predstavlja običnu većinu glasova glasača, ako se u prvom krugu glasovanja ne postigne kvorum od dvije trećine.

Kada je riječ o činjenici da se prvo produljenje razdoblja glasovanja preklapalo s razdobljem odmora, izborno povjerenstvo nije pri određivanju početka prvog kruga glasovanja moglo ne znati za okolnost da će to automatsko produljenje razdoblja u trajanju od deset kalendarskih dana obuhvatiti razdoblje odmora za što je bilo vjerojatno da će utjecati na stopu odaziva birača.

(t. 30. do 34. i 36.)

Izvori:

Prvostupanjski sud: presude od 14. srpnja 1998., Lebedef/Komisija, T‑192/96, EU:T:1998:162, t. 70., i od 22. travnja 2004., Schintgen/Komisija, T‑343/02, EU:T:2004:111, t. 39.

Službenički sud: presuda od 1. listopada 2013., Loukakis i dr./Parlement, F‑82/11, EU:F:2013:139, t. 63.