MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
JULIANE KOKOTT
od 30. lipnja 2016.(1)
Predmet C‑443/15
Dr. David L. Parris
protiv
Trinity College Dublin i dr.
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Labour Court (Sud za radne sporove, Irska))
„Temeljna prava – Direktiva 2000/78/EZ – Jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja – Diskriminacija na temelju dobi i spolnog opredjeljenja – Višestruka diskriminacija – Istospolna životna partnerstva – Strukovna mirovina – Mirovina za nadživjele članove obitelji – Podobnost nadživjelog bračnog druga ili životnog partnera – Zahtjev da brak ili životno partnerstvo budu sklopljeni prije 60. godine života – Zapreke u nacionalnom pravu”
I – Uvod
1. Rođendani su obično razlog za radost i slavlje. Međutim, istodobno mogu biti prilike za sagledavanje prošlih vremena i mogu izazvati ne samo pozitivne uspomene nego i bolna prisjećanja na stvari koje su nam promaknule ili su nam uskraćene zbog okolnosti u proteklim godinama.
2. Tako je to možda bilo za Davida L. Parrisa kada je prije nekoliko tjedana slavio svoj 70. rođendan. Njegova radost zbog činjenice da je država, na temelju promjene zakona u Irskoj 2011. godine, priznala njegovo dugotrajno partnerstvo s drugim muškarcem vjerojatno je bila pomiješana s priličnom dozom gorčine. Naime, strukovni mirovinski sustav kojem D. L. Parris pripada kao bivši predavač na Trinity Collegeu Dublin ne daje njegovu partneru pravo na mirovinu za nadživjele članove obitelji. Razlog tomu je činjenica da je navedeni par prekasno formalizirao svoju vezu, odnosno tek nakon što je D. L. Parris navršio 60 godina. D. L. Parris pak tvrdi da zbog pravne situacije u Irskoj nije mogao sklopiti istospolni brak ili životno partnerstvo prije svoje 60. godine.
3. Ovaj postupak, koji proizlazi iz situacije D. L. Parrisa, pruža Sudu priliku da dodatno razradi svoju iznimno višeslojnu sudsku praksu u pogledu načela prava Unije o jednakom postupanju s obzirom na dob i spolno opredjeljenje. Kao i načelo jednakog postupanja prema muškarcima i ženama, načelo jednakog postupanja s obzirom na dob i spolno opredjeljenje temeljno je načelo prava Unije koje je u primarnom zakonodavstvu propisano člankom 21. Povelje o temeljnim pravima(2) te konkretizirano Direktivom Vijeća 2000/78/EZ(3) (4).
4. U predmetnom slučaju posebna se pozornost mora pridati činjenici da moguća diskriminacija predmetne osobe proizlazi iz zajedničkog djelovanja dvaju čimbenika, dobi i spolnog opredjeljenja. Presuda će odražavati stvarnu situaciju samo ako Sud adekvatno analizira zajedničko djelovanje tih dvaju čimbenika, umjesto da zasebno razmatra svaki od njih. Osim toga, morat će se uzeti u obzir činjenica da se sporni zahtjev, u skladu s kojim se brak ili životno partnerstvo moraju sklopiti prije 60. godine života, pokazao nepremostivom preprekom za cijelu jednu skupinu stanovništva u Irskoj.
II – Pravni okvir
A – Pravo Unije
5. Pravo Unije koje se primjenjuje na ovaj predmet određeno je Direktivom 2000/78, koja je, u skladu sa svojim člankom 20., stupila na snagu 2. prosinca 2000., kada je objavljena u Službenom listu Europskih zajednica.
6. U skladu s njezinim člankom 1., svrha je te direktive:
„utvrditi opći okvir za borbu protiv diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolnog opredjeljenja u vezi sa zapošljavanjem i obavljanjem zanimanja, kako bi se u državama članicama ostvarila primjena načela jednakog postupanja”.
7. U članku 2. Direktive 2000/78, naslovljenom „Pojam diskriminacije”, predviđeno je sljedeće:
„1. Za potrebe ove Direktive ‚načelo jednakog postupanja’ znači nepostojanje bilo kakve izravne ili neizravne diskriminacije na temelju bilo kojeg od razloga iz članka 1.
2. Za potrebe stavka 1.:
(a) smatra se da se radi o izravnoj diskriminaciji u slučaju kada se prema jednoj osobi postupa lošije nego prema drugoj osobi ili je došlo do takvog postupanja ili je moglo doći do takvog postupanja u sličnim situacijama, zbog bilo kojeg od razloga iz članka 1.;
(b) smatra se da se radi o neizravnoj diskriminaciji u slučaju kada kakva naizgled neutralna odredba, mjerilo ili postupanje dovede u neravnopravan položaj osobe određene vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolnog opredjeljenja, u usporedbi s ostalim osobama, osim u sljedećim slučajevima:
i. ako su ta odredba, mjerilo ili postupanje objektivno opravdani legitimnim ciljem, a sredstva za postizanje tog cilja su primjerena i nužna; […]
[…]
5. Ova Direktiva ne utječe na mjere koje proizlaze iz nacionalnog zakonodavstva, a koje su u demokratskom društvu potrebne zbog očuvanja javne sigurnosti, održanja javnog reda i prevencije kaznenih djela, radi zaštite zdravlja te zaštite prava i sloboda drugih ljudi.”
8. Područje primjene Direktive 2000/78 određeno je u njezinu članku 3.:
„1. U granicama nadležnosti prenesenih na Zajednicu, ova se Direktiva primjenjuje na sve osobe, bilo u javnom ili privatnom sektoru, uključujući javna tijela, u odnosu na:
[…]
(c) zapošljavanje i uvjete rada, uključujući otkaze i plaće;
[…]
3. Ova se Direktiva ne primjenjuje na isplate bilo koje vrste koje se provode iz javnih ili sličnih sustava, uključujući javne sustave socijalne sigurnosti i socijalne zaštite.”
9. U članku 6. Direktive 2000/78, koji se odnosi na „[o]pravdano različito postupanje na temelju dobi”, među ostalim je predviđeno:
„1. Neovisno o članku 2. stavku 2., države članice mogu predvidjeti da se različito postupanje na temelju dobi neće smatrati diskriminacijom, ako su, u kontekstu nacionalnog prava, te razlike objektivno i razumno opravdane legitimnim ciljem, uključujući legitimnu [legitimne ciljeve koji se odnose na] politiku zapošljavanja, tržište rada i strukovno obrazovanje te ako su načini ostvarivanja tog cilja primjereni i nužni.
Takvo različito postupanje može, između ostalog, uključivati:
[…]
2. Neovisno o članku 2. stavku 2., države članice mogu predvidjeti da utvrđivanje starosne dobi za umirovljenje ili stjecanje prava na starosnu ili invalidsku mirovinu, za potrebe sustava socijalne sigurnosti vezan[e] za rad [strukovnog socijalnog osiguranja], obuhvaćajući, u okviru tih sustava, određivanje različitih dobnih granica za zaposlenike ili skupine ili kategorije zaposlenika te korištenje, u okviru tih sustava, mjerila starosti u aktuarskim izračunima, ne predstavlja diskriminaciju na temelju dobi, pod uvjetom da nemaju za posljedicu diskriminaciju na temelju spola.”
10. Naposljetku, mora se spomenuti uvodna izjava 22. Direktive 2000/78, u kojoj Vijeće navodi:
„Ova Direktiva ne dovodi u pitanje nacionalne propise o bračnom statusu i davanjima koja se na tome temelje.”
11. U članku 18. stavku 1. Direktive 2000/78 bilo je predviđeno da se ona do 2. prosinca 2003. prenese u nacionalno pravo.
B – Nacionalno pravo
12. Irski propis koji je relevantan za ovaj predmet prije svega je Pensions Act 1990(5), kako je izmijenjen 2004.(6). U članku 66. Pensions Acta predviđena je opća zabrana diskriminacije u strukovnim mirovinskim sustavima, osobito na temelju dobi, spolnog opredjeljenja ili bračnog statusa.
13. U članku 72. Pensions Acta određeno je nekoliko iznimki od zabrane diskriminacije u strukovnim mirovinskim sustavima te se, među ostalim, navodi:
„(1) Ne postoji povreda načela jednakog postupanja u području mirovina zbog razloga vezanih uz dob kad sustav
[…]
(c) odredi da dob ili trajanje radnog staža ili kombinacija tih dvaju čimbenika bude uvjet ili kriterij za stjecanje prava na davanja u okviru sustava, […] pod uvjetom da to ne rezultira povredom načela jednakog postupanja u području mirovine na temelju spola.
[…]
(3) Ne postoji povreda načela jednakosti postupanja u području mirovina iz razloga koji se odnosi na bračni status ili spolno opredjeljenje kad se povoljnija davanja za zaposlenike dodijele udovici ili udovcu preminulog osiguranika, pod uvjetom da to ne dovede do povrede navedenog načela na temelju spola.
[…]”
14. Treba spomenuti i Civil Partnership and Certain Rights and Obligations of Cohabitants Act 2010(7). Tim je zakonom istospolnim parovima 2011. prvi put dano pravo sklapanja životnog partnerstva u Irskoj. Osim toga, uredbom ministarstva iz 2010. koja se odnosila na taj zakon(8) omogućeno je da se životna partnerstva sklopljena u inozemstvu priznaju u Irskoj od 1. siječnja 2011., ali samo u pogledu njihovih budućih učinaka.
15. Naposljetku, ustavnom izmjenom koja je donesena referendumom od 22. svibnja 2015. istospolnim je parovima odobreno pravo sklapanja braka u Irskoj. To je pravo dostupno od 16. studenoga 2015., nakon što su na snagu stupile potrebne zakonske prilagodbe.
III – Činjenično stanje i glavni postupak
16. Pred Irish Labour Courtom(9), koji je uputio zahtjev, vodi se postupak koji je pokrenuo D. L. Parris kako bi ishodio odluku kojom se njegovu istospolnom partneru, u slučaju da nadživi tužitelja, dodjeljuje strukovna mirovina za nadživjelog člana obitelji na temelju strukovnog mirovinskog sustava. Tužba D. L. Parrisa usmjerena je, s jedne strane, protiv Trinity Collegea Dublin, njegova bivšeg poslodavca, te, s druge strane, protiv Higher Education Authorityja, Departmenta of Public Expenditure and Reform i Departmenta of Education and Skills (potonja tri tijela u daljnjem tekstu zajedno nazvana: tužena tijela).
A – D. L. Parris i njegov bračni status
17. D. L. Parris rođen je 21. travnja 1946. te ima dvojno državljanstvo, irsko i britansko. Više od 30 godina živi sa svojim istospolnim partnerom u čvrstoj vezi. Nacionalni sud prihvaća da bi D. L. Parris i njegov partner davno sklopili životno partnerstvo, da je to bilo pravno moguće.
18. Budući da su životna partnerstva u Ujedinjenoj Kraljevini moguća od prosinca 2005.(10), D. L. Parris 21. travnja 2009., na svoj 63. rođendan, ondje je sklopio životno partnerstvo sa svojim partnerom. Međutim, to se životno partnerstvo tada nije moglo priznati u Irskoj. Doista, njegovo životno partnerstvo priznato je tek 12. siječnja 2011., u skladu s uredbom ministra iz 2010., i to samo u pogledu budućih učinaka.
19. Četiri godine nakon što je njegovo životno partnerstvo priznato, D. L. Parris sklopio je 12. siječnja 2015. u Ujedinjenoj Kraljevini brak sa svojim partnerom.
B – Članstvo D. L. Parrisa u strukovnom mirovinskom sustavu Trinity Collegea
20. D. L. Parris od 1972. do 2010. radio je kao predavač na Trinity Collegeu. U tom je svojstvu postao i osiguranik u strukovnom mirovinskom sustavu Trinity Collegea, pri čemu u njega nije trebao uplaćivati doprinose.
21. D. L. Parris od svojeg prijevremenog umirovljenja 31. prosinca 2010. iz tog je sustava primao strukovnu mirovinu. Nešto više od jedne godine prije toga, 3. prosinca 2009., mirovinski fond, s obzirom na to da je bio u ozbiljnim financijskim poteškoćama(11), prenesen je na državnu agenciju, National Treasury Management Agency. Davanja iz tog sustava otad se financiraju iz državnih sredstava.
22. U skladu s člankom 5. uvjeta mirovinskoga sustava, u slučaju osiguranikove smrti, njegov nadživjeli bračni drug ili životni partner ima pravo doživotno primati mirovinu u iznosu od dvije trećine mirovine koju je osiguranik primao prije smrti. Međutim, to pravo postoji samo ako su brak ili životno partnerstvo sklopljeni prije nego što je osiguranik navršio 60 godina ili prije nego što se umirovio, do čega dođe ranije. Ako su brak ili životno partnerstvo sklopljeni nakon toga, nadživjeli bračni drug ili životni partner ima pravo samo na smanjenu mirovinu za nadživjele članove obitelji tijekom pet godina, i to samo ako osiguranik umre unutar pet godina od svojeg umirovljenja.
C – Zahtjev D. L. Parrisa da se njegovu partneru prizna mirovina za nadživjele članove obitelji
23. Dana 17. rujna 2010. D. L. Parris podnio je službeni zahtjev Trinity Collegeu kako bi se njegovu partneru priznalo pravo na mirovinu za nadživjele članove obitelji.
24. Taj je zahtjev odbijen na temelju članka 5. tog mirovinskog sustava jer životno partnerstvo D. L. Parrisa nije bilo sklopljeno prije njegova 60. rođendana. The Higher Education Authority potvrdio je odluku Trinity Collegea.
25. D. L. Parris podnio je Equality Tribunalu, koji predstavlja agenciju za borbu protiv diskriminacije, prigovor protiv tih negativnih odluka, tvrdeći da je bio izložen izravnoj i/ili neizravnoj diskriminaciji na temelju dobi i spolnog opredjeljenja, što je u suprotnosti s Pensions Actom 1990, kako je izmijenjen. Budući da je i taj prigovor bio neuspješan, D. L. Parris naposljetku je podnio tužbu Labour Courtu.
IV – Zahtjev za prethodnu odluku i postupak pred Sudom
26. Odlukom od 11. kolovoza 2015., koju je Sud zaprimio 13. kolovoza 2015., Labour Court na temelju članka 267. UFEU‑a Sudu je uputio sljedeća prethodna pitanja:
„1. Predstavlja li diskriminaciju na temelju spolnog opredjeljenja, protivnu članku 2. Direktive 2000/78/EZ, primjena pravila u strukovnom mirovinskom sustavu kojim je isplata davanja za nadživjele članove obitelji nadživjelom životnom partneru osiguranika nakon smrti potonjeg uvjetovana time da su taj osiguranik i njegov nadživjeli životni partner sklopili životno partnerstvo prije 60. rođendana tog osiguranika, u okolnostima u kojima im je prema nacionalnom pravu bilo dopušteno sklopiti životno partnerstvo tek nakon 60. rođendana tog osiguranika i u kojima su osiguranik i njegov partner već bili u faktičnom odnosu životnog partnerstva prije tog datuma?
2. Ako je odgovor na prvo pitanje negativan,
Predstavlja li diskriminaciju na temelju dobi, protivnu članku 2. u vezi s člankom 6. stavkom 2. Direktive 2000/78/EZ, ako pružatelj davanja iz strukovnog mirovinskog sustava uvjetuje pravo na mirovinu za nadživjele članove obitelji nadživjelom životnom partneru osiguranika nakon smrti potonjeg time da su taj osiguranik i njegov nadživjeli životni partner sklopili životno partnerstvo prije 60. rođendana tog osiguranika
(a) ako se uvjet koji se odnosi na dob do koje osiguranik treba sklopiti životno partnerstvo ne koristi u aktuarskim izračunima, i
(b) ako je osiguraniku i njegovu životnom partneru prema nacionalnom pravu bilo dopušteno sklopiti životno partnerstvo tek nakon 60. rođendana tog osiguranika i ako su osiguranik i njegov partner već bili u faktičnom odnosu životnog partnerstva prije tog datuma?
3. Ako je odgovor na drugo pitanje negativan:
Radi li se o diskriminaciji protivnoj članku 2. u vezi s člankom 6. stavkom 2. Direktive 2000/78/EZ ako bi ograničenja prava u strukovnom mirovinskom sustavu opisana u prvom odnosno drugom pitanju proizlazila iz zajedničkog djelovanja dobi i spolnog opredjeljenja osiguranika u tom sustavu?”
27. Pisana očitovanja u postupku pred Sudom podnijeli su D. L. Parris, Trinity College, tužena tijela, vlada Ujedinjene Kraljevine i Europska komisija. Navedene su stranke, osim vlade Ujedinjene Kraljevine, sudjelovale na raspravi održanoj 28. travnja 2016.
V – Ocjena
28. Ovo nije prvi put da je Sudu postavljeno pitanje imaju li nadživjeli istospolni životni partneri zaposlenikâ pravo na mirovinu za nadživjele članove obitelji u okviru strukovnog mirovinskog sustava(12). Međutim, za razliku od prijašnjih postupaka, u ovom predmetu nije sporno treba li se u tu svrhu prema istospolnim životnim partnerima načelno postupati jednako kao prema udovicama i udovcima iz tradicionalnih brakova. Uostalom, u sporu iz glavnog postupka priznato je da svi nadživjeli bračni drugovi ili životni partneri zaposlenikâ – neovisno o tome radi li se o istospolnim ili heterospolnim parovima – imaju pravo na mirovinu za nadživjele članove obitelji iz strukovnog mirovinskog sustava. U ovom je predmetu sporan samo uvjet iz predmetnog sustava u skladu s kojim dotični zaposlenik mora brak ili životno partnerstvo sklopiti prije nego što navrši 60 godina (u daljnjem tekstu: dobna granica od 60 godina ili sporna dobna granica).
29. Nacionalni sud svojim zahtjevom za prethodnu odluku traži pojašnjenje o tome predstavlja li ta dobna granica diskriminaciju zabranjenu pravom Unije na temelju Direktive 2000/78, s obzirom na to da do prije nekoliko godina istospolni parovi u Irskoj nisu mogli sklopiti brak ili životno partnerstvo. Točnije, homoseksualni zaposlenici rođeni prije 1. siječnja 1951., poput D. L. Parrisa, zbog pravnih razloga nisu u Irskoj mogli ispuniti uvjet u pogledu sklapanja braka ili životnog partnerstva prije svoje 60. godine. Iako je točno da je D. L. Parris mogao u inozemstvu (odnosno u Ujedinjenoj Kraljevini) sklopiti životno partnerstvo prije svoje 60. godine, ono, kako to ističe sud koji je uputio zahtjev, u Irskoj ne bi bilo priznato prije njegove 60. godine.
30. Sud se u ovom predmetu s problemom diskriminacije suočava iz triju različitih perspektiva, od kojih je svaka predmet zasebnog pitanja: kao prvo, iz perspektive seksualnog opredjeljenja dotičnog zaposlenika (vidjeti odjeljak B u nastavku), kao drugo, iz perspektive njegove dobi (vidjeti odjeljak C u nastavku) i, kao treće, iz perspektive zajedničkog djelovanja seksualnog opredjeljenja i dobi (vidjeti odjeljak D u nastavku).
A – Područje primjene Direktive 2000/78 (uvodno pitanje)
31. Prije sadržajne analize triju pitanja, potrebno je iznijeti nekoliko uvodnih napomena u vezi s područjem primjene Direktive 2000/78.
1. Materijalno područje primjene
32. U skladu s člankom 3. stavkom 1. točkom (c), Direktiva 2000/78 primjenjuje se „[u] granicama nadležnosti prenesenih na Zajednicu […] na sve osobe, bilo u javnom ili privatnom sektoru, uključujući javna tijela, u odnosu na […] zapošljavanje i uvjete rada, uključujući otkaze i plaće”.
33. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, pojam plaće iz prava Unije, u smislu članka 157. UFEU‑a i antidiskriminacijskih direktiva(13), obuhvaća i strukovne mirovine utoliko što one predstavljaju oblik odgođene plaće(14). Osim toga, što se konkretno tiče članka 3. stavka 1. točke (c) Direktive 2000/78, Sud je već zaključio da davanja koja se isplaćuju u okviru mirovinskoga sustava za nadživjele članove obitelji iz strukovnog mirovinskog sustava spadaju u pojam plaće(15). I Trinity College i Komisija na raspravi su priznali da sporna mirovina za nadživjelog člana obitelji predstavlja plaću.
34. Točno je da su isplate iz državnih sustava socijalne sigurnosti, u skladu s člankom 3. stavkom 3. Direktive 2000/78, isključene iz njezina područja primjene(16). Međutim, mirovina za nadživjelog partnera iz glavnog postupka dio je strukovnog mirovinskog sustava kojim upravlja Trinity College, u kojem je D. L. Parris osiguran na temelju svojeg ugovora o radu.
35. Osobito, klasifikaciju mirovinskog fonda Trinity Collegea kao sustava strukovnih mirovina ne mijenja činjenica da je taj fond kasnije prenesen na nacionalno tijelo te da isplate iz njega sada financira država. Uostalom, Sud je već u nekoliko prigoda istaknuo da način financiranja i upravljanja sustavom mirovina nije odlučujući pri određivanju spada li taj sustav u pojam plaće(17). Jedini je odlučujući kriterij isplaćuje li se mirovina za nadživjele članove obitelji na temelju ranijeg radnog odnosa, odnosi li se mirovina na posebnu kategoriju radnika, je li izravno povezana s trajanjem zaposlenja te izračunava li se njezin iznos na temelju zadnje plaće(18). Iz informacija sadržanih u odluci kojom je upućeno prethodno pitanje proizlazi da su u predmetnom slučaju svi ti uvjeti ispunjeni.
36. Stoga mirovina za nadživjele članove obitelji poput one čije priznanje D. L. Parris traži za svojeg partnera u predmetnom slučaju spada u materijalno područje primjene Direktive 2000/78.
2. Vremenska primjena
37. Direktiva 2000/78 stupila je na snagu 2. prosinca 2000. (članak 20. Direktive). Države članice bile su obvezne prenijeti je u svoja nacionalna prava najkasnije do 2. prosinca 2003. (članak 18. stavak 1. Direktive).
38. Zahtjev D. L. Parrisa da se njegovu partneru prizna pravo na mirovinu za nadživjele članove obitelji potječe od 17. rujna 2010. te je stoga podnesen više od šest godina nakon isteka roka za prijenos Direktive 2000/78. Stoga se Direktiva primjenjuje na taj zahtjev, kao i na svaku mirovinu za nadživjele članove obitelji koja bi se u budućnosti mogla isplaćivati partneru D. L. Parrisa.
39. Ujedinjena Kraljevina iznosi prigovor da se pravo D. L. Parrisa na mirovinu gotovo isključivo temelji na razdobljima zaposlenja koja su prethodila stupanju na snagu Direktive 2000/78 te da se stoga na to pravo ne može primjenjivati načelo jednakog postupanja iz te direktive.
40. Međutim, taj je prigovor neosnovan. Naime, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se novo pravno pravilo primjenjuje počevši od stupanja na snagu akta kojim je ono uspostavljeno te da se, iako se ne primjenjuje na pravne situacije nastale i okončane tijekom važenja prethodnog zakona, primjenjuje na buduće učinke tih situacija kao i na nove pravne situacije. Drukčije vrijedi, poštujući načelo zabrane retroaktivnosti pravnih akata, samo u slučaju kada se uz novo pravilo donesu posebne odredbe kojima se izričito određuju uvjeti njegove vremenske primjene(19).
41. Ta se načela primjenjuju i na vremensku primjenu Direktive 2000/78. Ograničenje vremenske primjene te direktive, čime bi se odstupilo od navedenih općih načela, bilo bi moguće samo da je zakonodavac Unije to izričito predvidio. Međutim, nije to učinio.
42. Posljedično, Sud je već zaključio da se Direktiva 2000/78 primjenjuje na slučajeve koji se odnose na prava iz strukovnog mirovinskog sustava i mirovina za nadživjele članove obitelji koja su – kao i u ovom slučaju – nastala davno prije stupanja na snagu te direktive te u kojima su plaćanja doprinosa ili referentna razdoblja prethodila njezinu stupanju na snagu(20). Za razliku od, primjerice, presude Barber(21), koja se odnosila na članak 119. UEZ‑a (sadašnji članak 157. UFEU‑a), Sud izričito nije vremenski ograničio učinke svoje sudske prakse o strukovnim mirovinskim sustavima u skladu s Direktivom 2000/78(22). Osim toga, dodao bih da više nije bilo potrebe za takvim vremenskim ograničenjem jer je od presude Barber svim zainteresiranim osobama postalo dovoljno jasno da strukovni mirovinski sustavi spadaju u pojam plaće iz prava Unije te da se na njih primjenjuju sve zabrane diskriminacije.
43. Točno je da je Sud zaključio da se zahtjevi za isplate u pogledu proteklih razdoblja koja prethode datumu isteka roka za prijenos Direktive 2000/78 ne mogu temeljiti na zabrani diskriminacije iz te direktive(23). Međutim, to načelo ne utječe na priznanje prava na buduću mirovinu za nadživjele članove obitelji iz ovog predmeta jer se takvo priznanje odnosi samo na buduće isplate iz mirovinskog sustava, iako se izračun tih isplata temelji na proteklim razdobljima zaposlenja ili uplaćenim doprinosima(24).
44. Stoga se Direktiva 2000/78 vremenski primjenjuje na činjenično stanje spora iz glavnog postupka.
B – Diskriminacija na temelju spolnog opredjeljenja (prvo pitanje)
45. Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi utvrditi radi li se o diskriminaciji na temelju spolnog opredjeljenja, koja je zabranjena Direktivom 2000/78/EZ, ako se u strukovnom mirovinskom sustavu pravo istospolnih životnih partnera na mirovinu za nadživjele članove obitelji uvjetuje sklapanjem životnog partnerstva prije 60. rođendana zaposlenika koji je osiguran u tom sustavu, u okolnostima u kojima dotične osobe pravno nisu mogle sklopiti takvo životno partnerstvo ili brak prije nego što je dotični zaposlenik navršio tu dob.
46. Diskriminacija je neopravdano različito postupanje(25). Iako se u tekstu Direktive 2000/78 gotovo uopće ne pravi jasna razlika između pojmova „različito postupanje” i „diskriminacija”, očito je da i zakonodavac Unije djeluje na temelju pretpostavke da je „važno razlikovati opravdano različito postupanje […] od diskriminacije koju treba zabraniti”(26).
1. Razlika između izravne i neizravne diskriminacije
47. Kako to proizlazi iz članka 1. u vezi s člankom 2. stavkom 1. Direktive 2000/78, svrha je te direktive borba i protiv izravne i protiv neizravne diskriminacije na temelju spolnog opredjeljenja pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja.
48. Razlika između izravne i neizravne diskriminacije pravno je značajna prije svega jer se njezina moguća opravdanja mogu razlikovati ovisno o tome je li odnosno različito postupanje izravno ili neizravno povezano sa spolnim opredjeljenjem. Osobito, ciljevi koji mogu poslužiti za opravdanje izravnog različitog postupanja na temelju spolnog opredjeljenja malobrojniji su od onih koji mogu opravdati neizravno različito postupanje(27).
a) Izravna diskriminacija na temelju spolnog opredjeljenja
49. Smatra se da se radi o izravnoj diskriminaciji u smislu Direktive 2000/78 u slučaju kada se na temelju spolnog opredjeljenja prema jednoj osobi postupa lošije nego prema drugoj osobi u sličnim situacijama ili je došlo do takvog postupanja ili je moglo doći do takvog postupanja (članak 2. stavak 2. točka (a) u vezi s člankom 1.); dakle, odnosno različito postupanje izravno je povezano sa spolnim opredjeljenjem.
50. Nasuprot stajalištu D. L. Parrisa, to ovdje nije slučaj. Uostalom, uvjet iz mirovinskog sustava kao što je predmetni nije izravno povezan sa spolnim opredjeljenjem zaposlenika. Upravo suprotno, neutralno je formuliran te, osim toga, na homoseksualne zaposlenike utječe na isti način kao i na heteroseksualne, čiji partneri također nemaju pravo na mirovinu za nadživjele članove obitelji ako njihov brak ili životno partnerstvo nisu sklopljeni prije nego što je zaposlenik navršio 60 godina.
51. Točno je da je Sud u svojoj ranijoj sudskoj praksi u pogledu različitih zabrana diskriminacije općenito usvojio široko tumačenje pojma izravne diskriminacije te je u svakom slučaju uvijek smatrao da takva diskriminacija postoji ako je određena mjera neraskidivo povezana s relevantnim razlogom različitog postupanja(28).
52. Međutim, u predmetnom slučaju nije moguće govoriti ni o neraskidivoj vezi sa spolnim opredjeljenjem. Puka činjenica da zaposlenik nije sklopio brak ili životno partnerstvo prije svojeg 60. rođendana – bilo zbog pravnih prepreka ili svojim izborom – nije izravno povezana s njegovim spolnim opredjeljenjem. Mogu postojati brojni razlozi zbog kojih netko ne sklapa brak ili to ne čini do kasnih godina života. Primjerice, da je D. L. Parris sklopio brak sa ženom nakon svoje 60. godine, ona ne bi imala pravo na mirovinu za nadživjele članove obitelji kao ni njegov trenutačni partner, u skladu s uvjetima koji se odnose na tu mirovinu.
53. Stoga se ovaj predmet razlikuje od, primjerice, poznatih predmeta povezanih s trudnoćom, koja je, u skladu sa sudskom praksom, toliko neraskidivo povezana sa spolom zaposlenika da se svako upućivanje na nju po definiciji može odnositi samo na žene te stoga predstavlja izravnu diskriminaciju(29).
b) Neizravna diskriminacija na temelju spolnog opredjeljenja
54. Međutim, potrebno je razmotriti može li uvjet mirovinskog sustava poput predmetnog uzrokovati neizravnu diskriminaciju na temelju spolnog opredjeljenja. Smatra se da se radi o neizravnoj diskriminaciji u slučaju kada kakva naizgled neutralna odredba, mjerilo ili postupanje dovede u neravnopravan položaj osobe određenog spolnog opredjeljenja u usporedbi s ostalim osobama (članak 2. stavak 2. točka (b) Direktive 2000/78).
55. Nema sumnje da zahtjev u pogledu sklapanja braka ili životnog partnerstva prije zaposlenikova 60. rođendana predstavlja naizgled neutralno mjerilo koje, kako je to gore navedeno, nije izravno povezano sa zaposlenikovim spolnim opredjeljenjem.
56. Na temelju površne analize čini se da to mjerilo jednako utječe na sve zaposlenike. Naime, strukovni mirovinski sustav daje osobama koje prije 60. godine sklope brak ili životno partnerstvo pravo da, u slučaju svoje smrti, nadživjelom partneru osiguraju mirovinu za nadživjele članove obitelji, ali to pravo ne daje osobama koje sklope brak nakon te dobi.
57. Međutim, na temelju dublje analize vidljivo je da dobna granica od 60 godina na velik broj homoseksualnih zaposlenika u Irskoj utječe lošije nego na njihove heteroseksualne kolege te ih u odnosu na njih stavlja u neravnopravan položaj.
58. Naime, dok je za heteroseksualne zaposlenike sklapanje braka prije 60. godine bilo i jest samo pitanje vlastitih životnih planova i osobnog izbora, homoseksualni zaposlenici u Irskoj dugo vremena nisu imali mogućnost sa svojim partnerima sklopiti zajednicu koju država priznaje. Točnije, svi homoseksualni zaposlenici u Irskoj rođeni prije 1951. nisu mogli prije svoje 60. godine sklopiti životno partnerstvo jer ta institucija u Irskoj nije postojala do 2011. te je najbolja mogućnost koju su do tada imali na raspolaganju bila da žive u neslužbenoj zajednici. Dakle, ta skupina ljudi zbog pravnih razloga nije mogla svojim partnerima u okviru spornog strukovnog mirovinskog sustava osigurati mirovinu za nadživjele članove obitelji te im tako osigurati određeni oblik socijalne zaštite koju su njihovi heteroseksualni kolege i njihovi bračni drugovi uzimali zdravo za gotovo.
59. Stoga, kad mirovina za nadživjele članove obitelji, kao u ovom slučaju, ovisi o sklapanju braka ili životnog partnerstva prije nego što zaposlenik navrši 60 godina, u Irskoj to stavlja u nepovoljan položaj homoseksualne zaposlenike rođene prije 1951.
60. Taj je zaključak dovoljan za pretpostavku da se radi o neizravnoj diskriminaciji na temelju spolnog opredjeljenja koja je, ako se ne može opravdati, zabranjena u skladu s člankom 2. stavkom 1. u vezi s člankom 2. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2000/78.
61. Naime, pretpostavka postojanja neizravne diskriminacije ne zahtijeva da su svi homoseksualni zaposlenici u neravnopravnom položaju te ne ovisi o tome da heteroseksualni zaposlenici nikad ne mogu biti u neravnopravnom položaju(30). Umjesto toga, u skladu s definicijom neizravne diskriminacije u članku 2. stavku 2. točki (b) Direktive 2000/78, dovoljno je da sporne odredbe, mjerila ili postupanja dovode „osobe određen[og] […] spolnog opredjeljenja” (u ovom slučaju: homoseksualne zaposlenike) „u neravnopravan položaj […] u odnosu na ostale osobe” (u ovom slučaju: heteroseksualne zaposlenike).
62. Ovdje je takav slučaj. Naime, iako može postojati nekolicina heteroseksualnih zaposlenika kojima će dobna granica od 60 godina naštetiti te, s druge strane, nekolicina homoseksualnih zaposlenika koji će, u skladu sa zakonom koji je na snazi od 2010/2011., moći sklopiti brak ili životno partnerstvo prije svoje 60. godine, pravilo poput predmetnoga ima osobito nepovoljan utjecaj na homoseksualne zaposlenike kao skupinu jer je velikom njihovu dijelu, bez njihove krivnje, bilo uskraćeno državno priznanje njihovih postojećih partnerstava prije 60. rođendana, zbog čega nisu mogli ispuniti temeljni uvjet koji je spornim strukovnim mirovinskim sustavom predviđen za stjecanje prava kojim bi za svoje partnere osigurali mirovinu za nadživjele članove obitelji.
63. Primjena strožih uvjeta za pretpostavku postojanja neizravne diskriminacije ne samo da bi bila suprotna tekstu članka 2. stavka 2. točke (b) Direktive 2000/78 („dovede […] u neravnopravan položaj”) i zahtjevu da se antidiskriminacijske direktive moraju široko tumačiti(31) nego bi se teško mogla pomiriti i s ustaljenom sudskom praksom Suda u pitanjima diskriminacije – pa tako i one na temelju državljanstva(32) ili spola(33).
64. Stoga, s obzirom na sve navedeno, pravilo poput predmetnoga predstavlja neizravnu diskriminaciju na temelju spolnog opredjeljenja u smislu članka 2. stavka 2. točke (b) Direktive 2000/78.
2. Ocjena opravdanosti
65. Ako se, kako predlažem, za pravilo poput predmetnoga smatra da predstavlja neizravnu diskriminaciju na temelju spolnog opredjeljenja, ostaje za razmotriti je li odnosno različito postupanje moguće opravdati u skladu s Direktivom 2000/78 ili, ako ga nije moguće opravdati, predstavlja zabranjenu diskriminaciju.
66. Neizravno različito postupanje na temelju spolnog opredjeljenja može se objektivno opravdati legitimnim ciljem, ali samo ako je dotična mjera – u ovom slučaju nepriznavanje mirovine za nadživjele članove obitelji ako zaposlenik sklopi brak ili životno partnerstvo nakon svoje 60. godine – primjerena i nužna za ostvarenje tog cilja (članak 2. stavak 2. točka (b) podtočka i. Direktive 2000/78).
a) Legitiman cilj
67. Uvjeti strukovnog mirovinskog sustava ne govore ništa o ciljevima spornog pravila. Na prvi pogled nije jasno zašto nadživjeli partneri zaposlenika koji su tek nakon 60. godine sklopili brak ili životno partnerstvo nemaju pravo na mirovinu za nadživjele članove obitelji.
68. Točno je da to samo po sebi ne znači da takvo pravilo automatski nije moguće opravdati u skladu s člankom 2. stavkom 2. točkom (b) podtočkom i. Direktive 2000/78. Međutim, u takvoj je situaciji važno da drugi elementi općeg konteksta dotičnog pravila omogućuju utvrđivanje njegova cilja za potrebe sudskog nadzora legitimnosti tog cilja te primjerenosti i nužnosti sredstava za njegovo postizanje(34).
69. Legitimnost cilja nikako se ne može pretpostaviti na temelju puke činjenice da je dobna granica od 60 godina navodno bila „uobičajena” u vrijeme uspostave strukovnog mirovinskog sustava ranih 1970-ih(35).
70. Mogući su slučajevi u kojima je cilj takve dobne granice za sklapanje braka ili životnog partnerstva da se pravo na mirovinu za nadživjele članove obitelji odobri nadživjelim bračnim drugovima ili životnim partnerima koji su takvo pravo „zaslužili” jer su zaposleniku davali podršku tijekom njegova zaposlenja te su pritom možda sami propuštali značajnija zaposlenja. Tradicionalno je to bila supruga, koja bi se, preuzimajući u braku uobičajenu ulogu „kućanice”, često usredotočivala na brigu o kućanstvu i odgoj djece. U tako oblikovanom mirovinskom sustavu pravo na mirovinu uskraćeno je nadživjelom bračnom drugu ili životnom partneru s kojim je zaposlenik započeo vezu tek u svojim kasnijim godinama, pri kraju radnog vijeka.
71. Međutim, dobna granica u predmetnom slučaju nema takav cilj. Na temelju navoda Trinity Collegea, sud koji je uputio zahtjev izričito ističe da je cilj dobne granice od 60 godina zaštita od „štetne selekcije zbog zdravstvenih razloga koja nepovoljno djeluje na financijska sredstva sustava i njegove ostale osiguranike”. Kako je to Trinity College dalje naveo u postupku pred Sudom, taj se cilj temelji na pretpostavci da se zdravlje osiguranika u mirovinskom sustavu s godinama pogoršava te da bi se stoga mogli odlučiti na sklapanje braka iz koristi kako bi svojim neslužbenim partnerima osigurali davanja iz mirovinskog sustava.
72. Dakle, grubo rečeno, svrha je sporne dobne granice spriječiti zaposlenike osigurane u strukovnom mirovinskom sustavu da „na samrti” sklope brak – ili, od 2011., životno partnerstvo – kako bi nekomu tko im je blizak osigurali pravo na mirovinu za nadživjele članove obitelji na štetu poslodavca i ostalih osiguranika u sustavu(36).
73. Stoga se može zaključiti, podložno provjeri nacionalnog suda, da je svrha predmetnog pravila, jednostavno rečeno, spriječiti zlouporabu na štetu financijske stabilnosti mirovinskog sustava. Ocjena proporcionalnosti koju ću sada provesti tiče se tog cilja, koji se svakako može smatrati legitimnim(37).
b) Ocjena proporcionalnosti
74. Ostaje za razmotriti je li sporno pravilo bilo primjereno i nužno kako bi se zlouporaba spriječila. Ta dva pridjeva upotrebljavaju se u članku 2. stavku 2. točki (b) podtočki i. Direktive 2000/78 zapravo samo kako bi uputila na načelo proporcionalnosti.
75. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, načelo proporcionalnosti jedno je od općih načela prava Unije. Njime se zahtijeva da mjere donesene za ostvarenje legitimnih ciljeva pravila o kojem je riječ budu primjerene te da ne prelaze ono što je nužno za njihovo ostvarenje(38). Ako je na raspolaganju više primjerenih mjera, mora se izabrati ona koja je najmanje ograničavajuća, a uzrokovane nepovoljnosti ne smiju biti neproporcionalne ciljevima koji se žele postići(39).
i) Primjerenost
76. Prvo se mora razmotriti je li pravilo poput predmetnoga primjereno(40) za postizanje svojeg legitimnog cilja, odnosno za sprečavanje zlouporabe.
77. Nema sumnje da takvo pravilo ograničava obveze strukovnog mirovinskog sustava kao i mogućnosti za zlouporabu.
78. Međutim, mora se imati na umu da se određeno pravilo, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, može smatrati primjerenim za ostvarivanje postavljenih ciljeva samo ako doista omogućuje njihovo ispunjavanje na koherentan i sustavan način(41).
79. To je donekle upitno u predmetnom slučaju jer neki zaposlenici i prije svoje 60. godine mogu biti toliko lošeg zdravlja da će pokušati zlouporabiti sustav na način da sklope brak iz koristi kako bi osigurali socijalnu zaštitu svojim partnerima. S druge strane, s obzirom na opće povišenje životnog vijeka ljudi i trend povišenja dobi za umirovljenje(42), upitno je nastaje li navršetkom 60 godina doista opći rizik od zlouporabe ili je moguće da takav rizik danas ne nastaje dok osoba ne navrši 65 ili čak 70 godina.
80. Međutim, u tom pogledu treba istaknuti, s jedne strane, da se primjerenost mjere uvijek mora ocjenjivati s obzirom na njezin cilj. Kada je cilj mjere, kao u ovom slučaju, onemogućiti potencijalnu zlouporabu mirovinskih davanja, teško je njezinu primjerenost uvjetovati time da više ne bude nikakvih slučajeva zlouporabe(43).
81. S druge strane, poslodavcu koji uspostavi dobrovoljni strukovni mirovinski sustav te koji stoga načelno ima potpuno pravo odrediti dodatne uvjete za isplatu davanja nadživjelim članovima obitelji moraju se dati široke diskrecijske ovlasti u pogledu izbora mjera za ostvarenje željenih ciljeva. U skladu s time, ocjena primjerenosti uvjeta poput predmetnih treba se ograničiti na pitanje jesu li pravila tih uvjeta očito neprimjerena ili nerazumna za ostvarenje legitimnog cilja koji poslodavac nastoji postići(44).
82. Pravilo poput predmetnoga nipošto nije očito neprimjereno za sprečavanje zlouporabe.
ii) Nužnost
83. Drugo je pitanje je li pravilo poput predmetnoga nužno za ostvarenje željenih ciljeva. Mjera je nužna ako se željeni cilj nije mogao postići manje ograničavajućim, ali jednako primjerenim sredstvima(45). Stoga je potrebno razmotriti je li se zlouporaba pri stjecanju prava na mirovinu za nadživjele članove obitelji mogla spriječiti blažim sredstvima.
84. Najblaža mjera iz perspektive dotičnih osoba nesumnjivo bi bila ona kojom se u strukovnom mirovinskom sustavu ne predviđa opća dobna granica za sklapanje braka ili životnog partnerstva, nego se dopušta pojedinačno podnošenje dokaza o tome da dotični brak ili životno partnerstvo nisu sklopljeni tek iz koristi te da ne postoji rizik od zlouporabe pri stjecanju prava na mirovinu za nadživjele članove obitelji. Međutim, s obzirom na to da bi time nastao golem upravni teret, upitno je bi li takva mjera bila primjerena za postizanje cilja kojem teži sporna dobna granica.
85. Kako bi se osiguralo da uvjeti stjecanja prava na mirovinu za nadživjele članove obitelji u okviru strukovnog mirovinskog sustava budu predvidljivi i praktični, poslodavac mora biti u mogućnosti usvojiti standardizirani pristup koji se temelji na općim kriterijima i u tu svrhu slučajeve klasificirati(46). To osobito vrijedi s obzirom na ranije spomenutu činjenicu da poslodavac ima široke diskrecijske ovlasti prilikom oblikovanja dobrovoljnog strukovnog mirovinskog sustava. Stoga načelno nije moguće prigovoriti strukovnom mirovinskom sustavu čiji se uvjeti temelje na empirijskim vrijednostima koje ostvarenje željenog cilja čine vjerojatnim, barem u većini slučajeva.
86. Međutim, čak i ako poslodavac može usvojiti standardizirani pristup koji se temelji na općim kriterijima, stroga dobna granica od 60 godina svejedno se čini iznimno drastičnom mjerom. Smatram da bi blaža, ali jednako primjerena mjera bila da se odredi minimalno razdoblje koje nakon sklapanja braka ili životnog partnerstva mora proteći za stjecanje prava na mirovinu za nadživjele članove obitelji.
87. Primjerice, cilj sprečavanja zlouporabe pri stjecanju prava na davanja iz mirovinskog sustava jednako učinkovito, možda i učinkovitije, ostvario bi se ako bi sustav, umjesto primjene stroge dobne granice, predviđao da nadživjeli partner može pravo na mirovinu za nadživjele članove obitelji steći samo pod uvjetom da određen minimalni broj godina – pet godina, primjerice – protekne od sklapanja braka ili životnog partnerstva sa zaposlenikom do trenutka zaposlenikove smrti. Osim toga, takav pristup ne bi bio samo jednostavan i nebirokratski nego bi bio i u skladu sa samim sustavom, čiji uvjeti u drugom pogledu već predviđaju da se uzme o obzir razdoblje između dvaju događaja(47).
88. S obzirom na navedeno, smatram da, čak i uzimajući u obzir široke diskrecijske ovlasti i praktične probleme povezane s upravljanjem sustavom mirovina, sporna dobna granica od 60 godina predstavlja mjeru koja prelazi ono što je nužno za ostvarenje legitimnog cilja koji poslodavac želi postići.
iii) Pretjerano ograničenje zaposlenikâ
89. Međutim, čak i pod pretpostavkom da je sporna dobna granica primjerena i nužna za ostvarenje cilja koji se njome želi postići, postavlja se i treće pitanje je li proporcionalna u strogom smislu riječi.
90. U skladu s tim načelom, mjere ne smiju, čak i ako su primjerene i nužne za ostvarenje legitimnih ciljeva, uzrokovati nepovoljnosti koje su neproporcionalne željenim ciljevima. Stoga, drukčije rečeno, mora se osigurati da učinak pravila poput predmetnoga nije da pretjerano ograničava legitimne interese zaposlenikâ(48). U konačnici to znači da se mora postići pravična ravnoteža između suprotstavljenih interesa zaposlenika kao što je D. L. Parris, s jedne strane, i strukovnog mirovinskog sustava, s druge.
91. U slučaju poput predmetnoga mora se postići pravična ravnoteža između legitimnog cilja poslodavca da spriječi zlouporabu strukovnog mirovinskog sustava i jednako legitimnih interesa zaposlenika da za svoje partnere osiguraju odgovarajuće mirovine za nadživjele članove obitelji.
92. Što se tiče, prije svega, isključivo financijskog utjecaja zahtjeva D. L. Parrisa da svojem partneru osigura mirovinu za nadživjele članove obitelji, doista se mora uzeti u obzir da svaka dodatna isplata davanja povećava pritisak na strukovni mirovinski sustav, koji je već u ozbiljnim financijskim poteškoćama. Čak su i financije irske države, koja je od kraja 2009. preuzela obveze tog mirovinskog sustava, nedvojbeno pod velikim pritiskom s obzirom na globalnu gospodarsku i financijsku krizu iz 2008.
93. Međutim, mora se imati na umu, u skladu s informacijama kojima Sud raspolaže, da je strukovni mirovinski sustav od svojih početaka bio načelno zamišljen da svim zaposlenicima koji su u njemu osigurani prizna i pravo na mirovinu za nadživjele članove obitelji za njihove nadživjele bračne drugove – sada i za njihove nadživjele životne partnere – te da se pritom od zaposlenika ne zahtijeva plaćanje dodatnih mirovinskih doprinosa.
94. Posljedično, ako zaposlenik poput D. L. Parrisa sada traži da se njegovu partneru prizna pravo na strukovnu mirovinu za nadživjele članove obitelji, na njegov se zahtjev ne može prigovoriti pozivanjem na okolnost da potrebni doprinosi nisu u ime njegova partnera uplaćeni u strukovni mirovinski sustav. Uostalom, čak i da je D. L. Parris brak ili životno partnerstvo sklopio znatno prije svoje 60. godine, nikakvi dodatni doprinosi ne bi bili uplaćeni te mirovinski sustav stoga ne bi bio u mogućnosti lakše financijski podnijeti isplatu mirovina za nadživjele članove obitelji nego sada(49).
95. Osim toga, općenito govoreći, isključivo financijski razlozi ne mogu biti opravdanje za diskriminaciju. U skladu s tim, nepoštovanje zabrane diskriminacije iz članka 2. Direktive 2000/78 ne može se opravdati samo pozivanjem na financijski teret ili moguće administrativne poteškoće(50).
96. Osim toga, u slučaju poput ovoga sporna dobna granica dovodi do potpunog isključenja čitave kategorije zaposlenika od prava na davanja iz strukovnog mirovinskog sustava(51). Tako su svi homoseksualni zaposlenici rođeni prije 1951. automatski spriječeni da u okviru strukovnog mirovinskog sustava osiguraju socijalnu zaštitu svojim nadživjelim partnerima u obliku mirovine za nadživjele članove obitelji. Sustavom mirovina nametnut im je uvjet da brak ili životno partnerstvo moraju sklopiti prije svoje 60. godine, koji nikako ne mogu ispuniti – željeli to ili ne i neovisno o svojim osobnim životnim planovima.
97. Tako su ozbiljni nepovoljni učinci na interese čitave kategorije zaposlenika potpuno neproporcionalni cilju koji se želi postići spornom dobnom granicom, a to je jednostavno spriječiti zlouporabu pojedinih osiguranika.
98. To svakako vrijedi za situacije poput predmetne, u kojoj se, u skladu sa zaključcima iz odluke kojom je upućeno prethodno pitanje, ne radi o braku (ili životnom partnerstvu) iz koristi. Uostalom, D. L. Parris i njegov partner zajedno su više od 30 godina i nacionalni sud prihvaća da bi, da su to pravno mogli, davno bili sklopili brak.
99. Stoga, s obzirom na sve navedeno, sporna dobna granica ne predstavlja pravičnu ravnotežu interesa i uzrokuje pretjerane nepovoljne učinke na legitimne interese zaposlenika. Ne zadovoljava test proporcionalnosti. Stoga sporno pravilo predstavlja neizravnu diskriminaciju na temelju spolnog opredjeljenja koja je zabranjena člankom 2. stavkom 1. u vezi s člankom 2. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2000/78.
c) Autonomija država članica pri uređivanju bračnog statusa
100. Trinity College, tužena tijela, vlada Ujedinjene Kraljevine i Komisija prigovaraju da zaključak o postojanju diskriminacije na temelju spolnog opredjeljenja u predmetnom slučaju može imati za posljedicu to da se institutu životnog partnerstva, koji je irski zakonodavac uveo tek 2010. – a počeo se primjenjivati tek od 2011. – u biti daje retroaktivan učinak. Smatraju da je takva posljedica suprotna uvodnoj izjavi 22. Direktive 2000/78.
101. Međutim, taj je prigovor neosnovan.
102. Zakonodavac Unije u spomenutoj uvodnoj izjavi 22. jednostavno je pojasnio da Direktiva 2000/78 ne dovodi u pitanje nacionalne propise o bračnom statusu i davanjima koja se na tome temelje.
103. Tumačenje i primjena Direktive 2000/78 koje ovdje predlažem ni na koji način ne prisiljavaju irsku državu da retroaktivno promijeni bračni status zaposlenika kao što je D. L. Parris. Osobito ne znače da se za D. L. Parrisa i njegova partnera mora smatrati da su u prošlosti bili u braku ili životnom partnerstvu. Također, Direktiva 2000/78 ne obvezuje nacionalna tijela da dotičnim osobama osiguraju ikakva davanja koja ne odgovaraju njihovu bračnom statusu.
104. Država Irska danas priznaje D. L. Parrisa i njegova partnera kao par koji živi zajedno te oni danas traže – buduća – davanja na temelju strukovnog mirovinskog sustava koja odgovaraju njihovu današnjem bračnom statusu. Ni na koji način ne traže davanje na koje ih njihov bračni status ne ovlašćuje. Nipošto ne traže takvo davanje s retroaktivnim učinkom. Ne traže ni retroaktivnu promjenu svojeg bračnog statusa. Oni se jednostavno štite od uvjeta iz spornog strukovnog mirovinskog sustava – dobne granice od 60 godina – koji je još u prošlosti predviđen, ali ih danas izlaže diskriminaciji.
105. Stoga predmetna situacija nije drukčija od onih u predmetima Maruko i Römer(52), u kojima su se, kao i ovdje, određena davanja zahtijevala samo u pogledu razdoblja nakon što je država priznala istospolna životna partnerstva, iako se ta davanja temelje na okolnostima (uplaćeni doprinosi ili razdoblja zaposlenja) iz daleke prošlosti, odnosno iz razdoblja prije nego što je institut životnog partnerstva uveden.
106. Ništa u Direktivi 2000/78 ne upućuje na to da njezine odredbe pružaju zaštitu isključivo u pogledu pravnih odnosa koji su uspostavljeni nakon njezina stupanja na snagu ili nakon isteka roka za njezin prijenos. Ako bi pravni učinci temeljnog načela kao što je načelo prava Unije o jednakom postupanju bili ograničeni isključivo na potpuno nove pravne odnose, prošlo bi mnogo godina – a u situaciji poput predmetne možda i desetljeća – prije nego što bi svi građani Unije mogli ostvariti zaštitu koju pruža.
107. Stoga, kako sam to već navela(53), opće je pravno načelo da se nova pravna odredba, kao što je zabrana diskriminacije u skladu s člankom 2. Direktive 2000/78, primjenjuje ne samo na potpuno nove pravne odnose nego i na sadašnje i buduće učinke pravnih odnosa koji su nastali na temelju ranijih propisa. To može značiti da se diskriminirajuće odredbe usvojene u prošlosti ubuduće moraju tumačiti i primjenjivati u skladu s pravom Unije ili ih se u cijelosti treba prestati primjenjivati(54).
108. Upravo je to slučaj u ovom predmetu. Sud je u tom smislu već izrekao nekoliko presuda kada je primjenjivao antidiskriminacijske direktive na sadašnje ili buduće aspekte situacija koje su katkad potjecale iz daleke prošlosti ili su u svakom slučaju nastale prije stupanja na snagu tih direktiva(55).
109. Iz pravne je perspektive neodrživ i prigovor da bi irskoj državi, u situaciji poput predmetne, bilo bolje – barem financijski – da uopće nije uvela institut životnog partnerstva i da brak nije omogućila i istospolnim parovima. Točno je da pravo Unije trenutačno ne zadire u nadležnost država članica u pitanjima bračnog statusa i davanja koja o njemu ovise. Međutim, države članice zauzvrat moraju prilikom izvršavanja svoje nadležnosti poštovati pravo Unije, osobito načelo jednakog postupanja i nediskriminacije(56). Posljedično, ako država članica prizna istospolne partnere te i na dotične osobe proširi prava i obveze usporedive s onima koje imaju bračni drugovi, više ih ne može diskriminirati u odnosu na bračne drugove(57).
3. Međuzaključak
110. S obzirom na sve navedeno, odgovor na prvo prethodno pitanje mora biti da se radi o neizravnoj diskriminaciji na temelju spolnog opredjeljenja, koja je zabranjena člankom 2. stavkom 1. u vezi s člankom 2. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2000/78, ako se u strukovnom mirovinskom sustavu pravo istospolnih životnih partnera na mirovinu za nadživjele članove obitelji uvjetuje sklapanjem životnog partnerstva prije 60. rođendana zaposlenika koji je osiguran u tom sustavu, u okolnostima u kojima dotične osobe pravno nisu mogle sklopiti takvo životno partnerstvo ili brak prije nego što je dotični zaposlenik navršio tu dob.
C – Diskriminacija na temelju dobi (drugo pitanje)
111. Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi utvrditi radi li se o diskriminaciji na temelju dobi, koja je zabranjena Direktivom 2000/78, ako se u strukovnom mirovinskom sustavu pravo istospolnih životnih partnera na mirovinu za nadživjele članove obitelji uvjetuje sklapanjem životnog partnerstva prije 60. rođendana zaposlenika koji je osiguran u tom sustavu, u okolnostima u kojima dotične osobe pravno nisu mogle sklopiti takvo životno partnerstvo ili brak prije nego što je dotični zaposlenik navršio tu dob.
112. To se pitanje postavlja samo ako odgovor na prvo pitanje bude negativan. Budući da sam u okviru prvog pitanja zaključila da postoji diskriminacija koja je zabranjena pravom Unije, na drugo pitanje, strogo gledano, više nije potrebno odgovoriti. Ipak ću ga razmotriti radi cjelovitosti.
1. Razlika između izravne i neizravne diskriminacije
113. Iz članka 1. u vezi s člankom 2. stavkom 1. Direktive 2000/78 proizlazi da je njezina svrha borba i protiv izravne i protiv neizravne diskriminacije na temelju dobi pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja.
114. Smatra se da se radi o izravnoj diskriminaciji na temelju dobi u smislu Direktive 2000/78 kada se prema jednoj osobi na temelju dobi postupa lošije nego prema drugoj osobi ili je došlo do takvog postupanja ili je moglo doći do takvog postupanja u sličnim situacijama (članak 2. stavak 2. točka (a) u vezi s člankom 1.); dakle, odnosno različito postupanje mora biti izravno povezano s dobi. S druge strane, smatra se da se radi o neizravnoj diskriminaciji u slučaju kada kakva naizgled neutralna odredba, mjerilo ili postupanje dovede u neravnopravan položaj osobe određene dobi u usporedbi s ostalim osobama (članak 2. stavak 2. točka (b)).
115. Sporna dobna granica izravno je povezana s dobi jer je izričito predviđeno da zaposlenici koji su osigurani u strukovnom mirovinskom sustavu moraju brak ili životno partnerstvo sklopiti do svoje 60. godine kako bi njihovi nadživjeli partneri imali pravo na mirovinu za nadživjele članove obitelji.
116. Dakle, postoji izravno različito postupanje na temelju dobi u smislu članka 2. stavka 2. točke (a) Direktive 2000/78: prema zaposlenicima koji ne sklope brak ili životno partnerstvo do svoje 60. godine postupa se lošije nego prema zaposlenicima koji to učine u ranijoj dobi.
117. Stoga u predmetnom slučaju pretpostavku postojanja izravne diskriminacije zaposlenika D. L. Parrisa na temelju dobi nije moguće osporiti prigovorom da stvarna financijska nepovoljnost povezana sa spornom dobnom granicom neće utjecati na njega, nego na njegova životnog partnera kojemu je uskraćena mirovina za nadživjele članove obitelji. Uostalom, iz perspektive prava Unije mirovina za nadživjele članove obitelji predstavlja odgođeno plaćanje koje se duguje zaposleniku, iako se ono ne isplaćuje tijekom njegova života nego se dodjeljuje njegovu nadživjelom partneru(58). Osim toga, u predmetnom je slučaju posebno vidljivo da sporna dobna granica ima iznimno osoban učinak jer zaposleniku kao što je D. L. Parris uskraćuje nematerijalnu pogodnost da još za života svojem partneru pruži socijalnu zaštitu i tako „obavi svoje dužnosti prije smrti”.
118. Čak i ako bi se smatralo da sporna dobna granica nepovoljno utječe samo na nadživjelog partnera zaposlenika kao što je D. L. Parris (odnosno na njegova nadživjelog bračnog druga ili životnog partnera), to ne dovodi u pitanje pretpostavku da u ovom slučaju postoji izravna diskriminacija na temelju dobi. Uostalom, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da izravna diskriminacija u smislu članka 2. stavka 2. točke (a) Direktive 2000/78 postoji uvijek kada je nepovoljan položaj određene osobe izravno povezan s jednim od razloga različitog postupanja navedenih u Direktivi(59). Jednostavno rečeno, osoba može biti žrtva izravne diskriminacije na temelju dobi čak i ako se ta diskriminacija ne odnosi na njezinu dob, nego na dob njezina bliskog srodnika. Uostalom, Direktiva 2000/78 ne samo da pruža zaštitu određenoj kategoriji osoba nego nameće i opću zabranu diskriminacije na temelju dobi, pri čemu nužno ne zahtijeva postojanje veze s dobi upravo one osobe koja je u neravnopravnom položaju(60).
2. Ocjena opravdanosti
119. Međutim, dobna granica poput predmetne može uzrokovati diskriminaciju na temelju dobi koja je zabranjena Direktivom 2000/78 samo ako izravno različito postupanje na temelju dobi koje je njome predviđeno nije opravdano. Zahtjevi prava Unije koji se primjenjuju na opravdanje takvog različitog postupanja navedeni su u članku 2. stavku 5., članku 4. stavku 1. i članku 6. Direktive(61).
120. Samo je posljednja odredba relevantna u predmetnom slučaju. Nacionalni sud u pitanjima koja je uputio spominje samo članak 6. stavak 2. Direktive 2000/78 (vidjeti odjeljak (a) odmah u nastavku). Međutim, iz općeg konteksta odluke kojom je upućeno prethodno pitanje te iz pojašnjenja koja je podnio Labour Court jasno proizlazi da će i analiza članka 6. stavka 1. te direktive biti relevantna (u tom pogledu vidjeti odjeljak (b) u nastavku).
a) Opravdanje na temelju članka 6. stavka 2. Direktive 2000/78 nije moguće
121. Člankom 6. stavkom 2. Direktive predviđeni su uvjeti za određivanje dobnih granica i primjenu dobnih kriterija u strukovnom socijalnom osiguranju koji ne predstavljaju diskriminaciju zabranjenu pravom Unije.
122. Ta se odredba izričito primjenjuje samo na strukovno socijalno osiguranje koje pokriva rizike starosti i invaliditeta(62). Predmetni sustav upravo je takav sustav jer mirovina za nadživjele članove obitelji koju D. L. Parris želi osigurati za svojeg partnera predstavlja oblik starosne mirovine.
i) Tri kategorije predviđene člankom 6. stavkom 2. Direktive 2000/78
123. Iz teksta članka 6. stavka 2. Direktive proizlazi da su dopuštene točno tri vrste odstupanja od zabrane diskriminacije na temelju dobi predviđene člankom 2. stavkom 1. u vezi s člankom 2. stavkom 2. Direktive: kao prvo, ako se dobna granica određuje kao uvjet za članstvo u strukovnom socijalnom osiguranju; kao drugo, ako se dobna granica određuje kao uvjet za stjecanje prava na starosnu ili invalidsku mirovinu i, kao treće, ako se dobne granice koriste u aktuarskim izračunima(63). Nasuprot stajalištu koje se čini da zauzima nacionalni sud, to su tri neovisne kategorije. Relevantno pravilo može se opravdati na temelju članka 6. stavka 2. čak i ako dobna granica spada samo u jednu od tih kategorija.
124. Međutim, dobna granica poput predmetne ne može se izravno svrstati ni u jednu od tih triju kategorija.
125. Kao prvo, sporna dobna granica nije uvjet za članstvo u strukovnom mirovinskom sustavu (prva kategorija). Uostalom, D. L. Parris je član sustava, kako su to i Trinity College i Komisija naglasili na raspravi. D. L. Parris tom sustavu pripada na temelju svojeg radnog odnosa s Trinity Collegeom od 1972. i njegova pripadnost nikad nije ovisila o tome je li i kada sklopio brak ili životno partnerstvo.
126. Ta dobna granica ne predstavlja ni uvjet za stjecanje prava na davanja (druga kategorija). Iz sporne dobne granice od 60 godina ne može se utvrditi ima li partner D. L. Parrisa na temelju svoje dobi pravo na mirovinu za nadživjele članove obitelji upravo zato što nije povezana s njegovom dobi, nego s dobi D. L. Parrisa u vrijeme sklapanja životnog partnerstva ili braka.
127. Naposljetku, u skladu s izričitim zaključcima nacionalnog suda, dobna granica od 60 godina ne predstavlja ni kriterij koji se u okviru spornog strukovnog mirovinskog sustava koristi za aktuarske izračune(64) (treća kategorija).
ii) Pitanje analogne primjene članka 6. stavka 2. Direktive 2000/78
128. Točno je da bi se radilo o širem tumačenju članka 6. stavka 2. Direktive 2000/78 ako bi se dobna granica od 60 godina smatrala uvjetom za članstvo (prva kategorija) ili uvjetom za stjecanje prava na starosnu mirovinu (druga kategorija). Uostalom, nema sumnje da sporna dobna granica predstavlja uvjet koji se mora ispuniti kako bi mirovinski sustav obuhvatio i zaposlenikova nadživjelog bračnog druga ili životnog partnera (slično uvjetu za članstvo u smislu prve kategorije) te kako bi zaposlenikov nadživjeli bračni drug ili životni partner stekao pravo na mirovinu za nadživjele članove obitelji (slično uvjetu za stjecanje prava na starosnu mirovinu u smislu druge kategorije).
129. Međutim, detaljna analiza pokazuje da prijedlog o analognoj primjeni članka 6. stavka 2. Direktive na dobnu granicu poput predmetne nije uvjerljiv.
130. Naime, s jedne strane, članak 6. stavak 2. Direktive 2000/78 iznimka je koja se mora usko tumačiti(65) te se ne može analogno proširiti na situacije koje zakonodavac Unije nije izričito predvidio(66). To osobito vrijedi jer su mjere u članku 6. stavku 2., za razliku od onih u članku 6. stavku 1., navedene iscrpno, a ne kao primjer(67).
131. S druge strane, sporna dobna granica nema istu svrhu kao uobičajene dobne granice za članstvo ili stjecanje prava na starosnu mirovinu o kojima govori članak 6. stavak 2. Direktive. Takve uobičajene dobne granice osiguravaju postizanje ravnoteže između vjerojatnog životnog vijeka korisnika (te stoga i očekivanog trajanja prava na davanja), s jedne strane, i uplaćenih doprinosa, s druge. Dobna granica poput predmetne po definiciji ne može služiti usporedivoj svrsi. Naime, ta dobna granica ne govori koliko je dugo zaposlenik (u ovom slučaju D. L. Parris) član strukovnog mirovinskog sustava ili je to bio niti govori išta o dobi – te stoga neizravno o životnom vijeku – korisnika (u ovom slučaju partnera D. L. Parrisa).
132. Posljedično, dobna granica poput predmetne ne može se opravdati na temelju članka 6. stavka 2. Direktive, čak ni analognom primjenom te odredbe.
b) Opravdanje na temelju članka 6. stavka 1. Direktive 2000/78 nije moguće
133. Ostaje za razmotriti može li se dobna granica od 60 godina poput predmetne opravdati na temelju članka 6. stavka 1. Direktive 2000/78.
134. Članak 6. stavak 1. Direktive dopušta različito postupanje na temelju dobi ako ono ima legitiman cilj te ako je proporcionalno, a legitimni ciljevi u smislu te odredbe „[uključuju legitimne ciljeve koji se odnose na] politiku zapošljavanja, tržište rada i strukovno obrazovanje”.
135. Međutim, potpuno je jasno da se cilj dobne granice poput predmetne ne odnosi na politiku zapošljavanja, tržište rada ili strukovno obrazovanje. Također, ta dobna granica, u skladu s informacijama kojima Sud raspolaže, nije namijenjena „socijalnom priznanju” dugotrajne zaposlenikove partnerske zajednice u kojoj se jedna osoba skrbi za kućanstvo(68). Njezina je jedina svrha spriječiti zlouporabu strukovnog mirovinskog sustava te se stoga članak 6. stavak 1. mora razmotriti isključivo s obzirom na tu svrhu.
136. Točno je da se na prvi pogled možda ne čini nezamislivim da se i mjera za suzbijanje zlouporabe temelji na članku 6. stavku 1. Direktive. Uostalom, može se smatrati da uporaba priloga „uključujući” u tekstu te odredbe znači da zakonodavac Unije izričitim upućivanjem na „[legitimne ciljeve koji se odnose na] politiku zapošljavanja, tržište rada i strukovno obrazovanje” pruža tek neiscrpan popis primjera koji ne sprečava da se dobne granice odrede i radi ostvarivanja drugih legitimnih ciljeva.
137. Međutim, kako je to Sud već više puta zaključio(69), svim „legitimnim ciljevima” u smislu članka 6. stavka 1. Direktive zajedničko je to da su socijalno‑političke naravi. Popis iz članka 6. stavka 1. neiscrpan je samo u pogledu ciljeva koji se odnose na socijalnu politiku. Dakle, članak 6. stavak 1. ne pruža pravnu osnovu za različito postupanje na temelju dobi čiji se cilj ne odnosi na socijalnu politiku.
138. S obzirom na funkciju i položaj članka 6. stavka 1. u cjelokupnoj strukturi Direktive 2000/78, ta sudska praksa ima smisla. Članak 6. stavak 1. posebna je odredba čija je glavna svrha opravdati izravno različito postupanje na temelju dobi u smislu članka 2. stavka 2. točke (a) te direktive.
139. Iako je nesporno da postoje mnoga različita postupanja koja se mogu opravdati na temelju članka 6. stavka 1. Direktive, ta se odredba ipak ne može tako široko tumačiti da se njome može opravdati bilo koji legitiman cilj. U suprotnom bi sadržaj članka 6. stavka 1. Direktive bio jednak sadržaju članka 2. stavka 2. točke (b) podtočke i. Direktive, na temelju kojeg se može opravdati neizravno različito postupanje. Time bi se izbrisala razlika između izravne i neizravne diskriminacije na temelju dobi te bi mogući razlozi opravdanja postali isti za oboje. To ne bi bilo u skladu s općom strukturom Direktive.
140. U skladu sa strukturom Direktive (kao i u drugim područjima prava Unije), samo se neizravno različito postupanje može opravdati pozivanjem na bilo koji legitiman cilj, pod uvjetom da se poštuje načelo proporcionalnosti, dok, s druge strane, za opravdanje izravnog različitog postupanja vrijede stroži kriteriji, zbog čega su u tom pogledu jedini dopušteni ciljevi oni koji su izričito predviđeni pravom Unije.
141. U skladu s tim, područje primjene članka 6. stavka 1. Direktive ne može se proširiti na legitimne ciljeve bilo koje vrste, već obuhvaća samo one iz područja socijalne politike, koje je u toj odredbi izričito navedeno.
142. Iz toga slijedi da se dobna granica poput predmetne, čiji se cilj, s obzirom na sve informacije kojima Sud raspolaže, u stvarnosti ne odnosi na socijalnu politiku, ne može opravdati na temelju članka 6. stavka 1. Direktive.
c) Zaključne napomene o drugom pitanju
143. Ako se Sud ne bude slagao s mojim stajalištem te usvoji šire tumačenje članka 6. stavka 1. ili 2. Direktive, istaknula bih da se načelo proporcionalnosti, kao opće načelo prava Unije, u svakom slučaju mora poštovati(70).
144. Smatram da ocjena proporcionalnosti u pogledu diskriminacije na temelju dobi ne može dovesti do drukčijeg rezultata od onog do kojeg je dovela ocjena proporcionalnosti koju sam gore provela(71) u pogledu diskriminacije na temelju spolnog opredjeljenja.
145. Ne vidim nijedan razlog zbog kojeg bi se dobna granica od 60 godina trebala povoljnije ocijeniti iz perspektive proporcionalnosti kada se diskriminacija odnosi na dob, a ne na spolno opredjeljenje. Dapače, ocjena proporcionalnosti u pogledu diskriminacije na temelju dobi treba biti stroža jer se tu radi o izravnom različitom postupanju u smislu članka 2. stavka 2. točke (a) Direktive, dok diskriminacija na temelju spolnog opredjeljenja proizlazi iz neizravnog različitog postupanja u smislu članka 2. stavka 2. točke (b) Direktive. Dodatni argument za primjenu strožeg kriterija pri ocjeni proporcionalnosti jest činjenica da se diskriminacija kojoj su izloženi zaposlenici poput D. L. Parrisa u predmetnom slučaju ne odnosi samo na dob, nego i na spolno opredjeljenje dotičnih osoba te je stoga zapravo pogoršava drugi čimbenik u smislu članka 1. Direktive.
3. Međuzaključak
146. Stoga, s obzirom na sve navedeno, u pogledu drugog prethodnog pitanja mora se zaključiti da se radi o izravnoj diskriminaciji na temelju dobi, koja je zabranjena člankom 2. stavkom 1. u vezi s člankom 2. stavkom 2. točkom (a) Direktive 2000/78, ako se u strukovnom mirovinskom sustavu pravo istospolnih životnih partnera na mirovinu za nadživjele članove obitelji uvjetuje sklapanjem životnog partnerstva prije 60. rođendana zaposlenika koji je osiguran u tom sustavu, u okolnostima u kojima dotične osobe pravno nisu mogle sklopiti takvo životno partnerstvo ili brak prije nego što je dotični zaposlenik navršio tu dob.
D – Diskriminirajuće djelovanje više čimbenika (treće pitanje)
147. Svojim trećim pitanjem nacionalni sud u biti želi utvrditi radi li se u kontekstu Direktive 2000/78 o zabranjenoj diskriminaciji čak i ako mjera samo na temelju dobi ili samo na temelju spolnog opredjeljenja ne predstavlja diskriminaciju, ali predstavlja na temelju zajedničkog djelovanja obaju tih razloga različitog postupanja.
148. To se pitanje postavlja samo ako odgovori na prvo i drugo pitanje budu negativni. Budući da sam u okviru obaju tih pitanja zaključila da diskriminacija zabranjena pravom Unije postoji, s jedne strane, na temelju spolnog opredjeljenja (neizravna diskriminacija)(72) i, s druge strane, na temelju dobi (izravna diskriminacija)(73), na treće pitanje, strogo gledano, više nije potrebno odgovoriti. Ipak ću ga razmotriti radi cjelovitosti.
149. Od Suda se tim pitanjem u biti traži da pojasni na koji način treba diskriminaciju pojedinaca koja se pripisuje zajedničkom djelovanju jednog ili više razloga različitog postupanja(74) promatrati u kontekstu zabrana diskriminacije iz prava Unije. Iako je nesporno da je Sud u prošlosti već razmatrao predmete u kojima je postojao jedan ili više takvih čimbenika(75), do sada – koliko mi je poznato – ni u jednom predmetu nije morao odlučiti o tom pitanju.
150. Ta je problematika već dugo poznata u pravnoj literaturi, kako izvan tako i unutar Europske unije(76). Primjerice, u Sjedinjenim Američkim Državama još od kasnih 1980-ih raspravlja se o tome kako riješiti slučajeve u kojima su određene mjere osobito nepovoljne za žene određene boje kože(77).
151. Tu su problematiku posljednjih godina usputno razmatrali i Europski parlament(78) i Komisija(79). Stoga je još nevjerojatnije da Komisija nije zauzela konkretno stajalište u predmetnom slučaju.
152. Točno je da zakonodavac Unije nije donio nikakve izričite odredbe o predmetnoj problematici. Međutim, iz toga se ne smije brzopleto zaključiti da se na temelju Direktive 2000/78 ne mogu riješiti slučajevi zajedničkog djelovanja više razloga različitog postupanja. Na nekoliko mjesta u Direktivi vidljivo je da su njezini autori bili itekako svjesni te problematike te su pretpostavili da se može adekvatno riješiti na temelju instrumenata koje Direktiva pruža(80).
153. Zajedničko djelovanje dvaju ili više razloga različitog postupanja daje novu dimenziju slučaju poput predmetnoga te se mora uzeti u obzir prilikom njegove ocjene s obzirom na pravo Unije. Uostalom, bilo bi suprotno značenju zabrane diskriminacije predviđene člankom 1. u vezi s člankom 2. Direktive 2000/78 ako bi se situacija poput predmetne razdijelila i ocjenjivala isključivo s obzirom na jedan ili drugi razlog različitog postupanja. Stoga se temeljno pravilo Direktive, u skladu s kojim ne smije postojati diskriminacija na temelju ijednog razloga različitog postupanja o kojima govori (članak 2. stavak 1. u vezi s člankom 1. Direktive), mora primjenjivati i na slučajeve koji uključuju moguću diskriminaciju na temelju zajedničkog djelovanja jednog ili više tih razloga.
154. Ako se postojanje diskriminacije ne može dokazati samo na temelju jednog od razloga različitog postupanja navedenih u članku 1. Direktive 2000/78 (vjera, uvjerenje, invaliditet, dob ili spolno opredjeljenje), što nacionalni sud uzima kao pretpostavku svojeg trećeg pitanja, smatram da situaciju treba razmotriti iz perspektive neizravne diskriminacije. Stoga se u takvom slučaju, s obzirom na članak 2. stavak 2. točku (b) Direktive, mora razmotriti stavlja li odnosna mjera dotične osobe u neravnopravan položaj upravo zbog zajedničkog djelovanja dvaju ili više razloga različitog postupanja.
155. Ako je neravnopravan položaj na temelju samo jednog od čimbenika navedenih u članku 1. Direktive 2000/78 dovoljan da bi se određena situacija smatrala neizravnom diskriminacijom u smislu članka 2. stavka 2. točke (b) Direktive(81), isto vrijedi i kada su osobe dovedene u neravnopravan položaj ne na temelju jednog, nego na temelju zajedničkog djelovanja dvaju ili više čimbenika. Uostalom, s obzirom na to da zabrana diskriminacije iz Direktive 2000/78 ima narav temeljnog pravila, njezin opseg ne smije se usko tumačiti(82).
156. Stoga bi se u situaciji poput predmetne za zaposlenike poput D. L. Parrisa, u skladu s člankom 2. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2000/78, moralo smatrati da su u osobito neravnopravnom položaju zbog zajedničkog djelovanja njihova spolnog opredjeljenja i dobi jer uvjeti strukovnog mirovinskog sustava imaju učinak da njihovim nadživjelim partnerima uskraćuju mirovinu za nadživjele članove obitelji(83). Točno je da u pogledu svih zaposlenika pravo njihovih nadživjelih partnera na mirovinu za nadživjele članove obitelji ovisi o (naizgled neutralnom) uvjetu da odnosni par mora brak ili životno partnerstvo sklopiti prije nego što zaposlenik navrši 60 godina. Međutim, u stvarnosti se time homoseksualnim zaposlenicima koji su rođeni prije 1951. – za razliku od svih drugih kategorija zaposlenika – sustavno uskraćuje takva mirovina za nadživjele članove obitelji jer ti zaposlenici nikako ne mogu ispuniti navedeni uvjet, čak i da to žele.
157. Međutim, to nije sve. Zajedničko djelovanje dvaju ili više razloga različitog postupanja navedenih u članku 1. Direktive 2000/78 može, prilikom odvagivanja suprotstavljenih interesa u okviru ocjene proporcionalnosti, značiti da interesi zaposlenika u neravnopravnom položaju imaju veći značaj, čime se povećava vjerojatnost da se radi o neopravdanom ograničenju dotičnih osoba, što znači da zahtjevi testa proporcionalnosti nisu ispunjeni u strogom smislu.
158. Upravo je to ovdje slučaj. Kako sam to ranije navela(84), sporna dobna granica od 60 godina nije proporcionalna jer dotične zaposlenike, poput D. L. Parrisa, koji su homoseksualci te su rođeni prije 1951., stavlja u neopravdano nepovoljan položaj.
159. S obzirom na sve navedeno, radi se o neizravnoj diskriminaciji, koja je zabranjena člankom 2. stavkom 1. u vezi s člankom 2. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2000/78, ako se dokaže da uvjeti spornog strukovnog mirovinskog sustava ne uzrokuju neravnopravan položaj samo na temelju dobi ili spolnog opredjeljenja, nego na temelju zajedničkog djelovanja tih dvaju razloga različitog postupanja.
E – Vremenski učinci presude Suda u ovom predmetu
160. Nastavno na argument tuženih tijela, valja podsjetiti da Sud načelno može, u iznimnim slučajevima i na temelju nužnih razloga pravne sigurnosti, ograničiti vremenske učinke svoje presude na buduće situacije, osobito ako ona utječe na velik broj pravnih odnosa uspostavljenih u dobroj vjeri i ako će vjerojatno imati ozbiljne financijske posljedice(85).
161. Međutim, u predmetnom slučaju nema konkretnih informacija koje bi opravdale takav pristup. Uostalom, u nedostatku bilo kakvih dokaza o suprotnom, mora se pretpostaviti da pravilo poput predmetnoga, koje dovodi u neravnopravan položaj homoseksualce rođene prije 1951., utječe na znatno manji broj zaposlenika i njihovih nadživjelih partnera nego što bi to bilo u slučaju koji se odnosi na diskriminaciju na temelju spola kakva je, primjerice, bila prisutna u predmetu Barber(86). Nadalje, iz toga slijedi da u predmetnom slučaju svi dodatni tereti na strukovni mirovinski sustav i druge slične mirovinske sustave moraju biti u prihvatljivim okvirima. To osobito vrijedi s obzirom na to da je financiranje tog sustava od početka bilo organizirano s očekivanjem da će zaposlenici doista sklopiti brakove. Da je D. L. Parris sklopio brak sa ženom, financiranje njezine mirovine za nadživjele članove obitelji bilo bi, koliko je moguće ustanoviti, automatski uključeno u izračune u okviru mirovinskog sustava.
162. Osim toga, Sud redovito odbija ograničiti vremenske učinke presuda ako o određenom pravnom pitanju ne odlučuje prvi put(87). To je u ovom predmetu slučaj. Još od presude Maruko jasno je da se Direktiva 2000/78 primjenjuje na mirovine za nadživjele članove obitelji predviđene strukovnim mirovinskim sustavima. Budući da je Sud u tom predmetu izričito odbio ograničiti učinke presude(88), nezamislivo je da bi to učinio u ovom predmetu.
163. Ako bi Sud ipak odredio takvo ograničenje, morala bi se napraviti iznimka u skladu s ustaljenom sudskom praksom, barem u pogledu zahtjeva osoba koje su pravodobno poduzele korake za zaštitu svojih prava, bilo pokretanjem sudskog postupka ili sličnim pravnim sredstvom(89). D. L. Parris jest takva osoba.
VI – Zaključak
164. S obzirom na navedeno, predlažem da odgovor Suda na zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Irish Labour Court, na temelju prvog pitanja, bude sljedeći:
Radi se o neizravnoj diskriminaciji na temelju spolnog opredjeljenja, koja je zabranjena člankom 2. stavkom 1. u vezi s člankom 2. stavkom 2. točkom (b) Direktive Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja, ako se u strukovnom mirovinskom sustavu pravo istospolnih životnih partnera na mirovinu za nadživjele članove obitelji uvjetuje sklapanjem životnog partnerstva prije 60. rođendana zaposlenika koji je osiguran u tom sustavu, u okolnostima u kojima dotične osobe pravno nisu mogle sklopiti takvo životno partnerstvo ili brak prije nego što je dotični zaposlenik navršio tu dob.