Language of document : ECLI:EU:C:2015:686

Predmet C‑216/14

Kazneni postupak

protiv

Gavrila Covacija

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Amtsgericht Laufen)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Direktiva 2010/64/EU – Pravo na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima – Jezik postupka – Kazneni nalog kojim se izriče novčana kazna – Mogućnost da se prigovor podnese na jeziku koji nije jezik postupka – Direktiva 2012/13/EU – Pravo na informiranje u kaznenim postupcima – Pravo na informiranje o optužbama – Dostava kaznenog naloga – Načini – Obvezno imenovanje punomoćnika za primanje pismena od okrivljenika – Rok za podnošenje prigovora koji teče od dostave punomoćniku“

Sažetak – Presuda Suda (prvo vijeće) od 15. listopada 2015.

1.        Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Pravo na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima – Direktiva 2010/64 – Područje primjene – Prigovor protiv nepravomoćnog kaznenog naloga o kaznenoj osudi izdanog u pojednostavljenom postupku – Uključenost

(Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2010/64, čl. 1.)

2.        Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Pravo na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima – Direktiva 2010/64 – Doseg – Nacionalni propis kojim se adresatu akta o kaznenoj osudi nalaže da pravni lijek protiv navedenog akta podnese na jeziku postupka države članice u kojoj je akt donesen – Dopuštenost – Granica –Akt kojim se podnosi pravno sredstvo koji predstavlja bitan dokument

(Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2010/64, čl. 1. do 3.)

3.        Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Pravo na informiranje u kaznenim postupcima – Direktiva 2012/13 – Pravo osumnjičenih ili okrivljenih osoba da ih se informira o njihovim pravima i optužbama protiv njih – Doseg

(Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2012/13, čl. 1. st. 3. i 6.)

4.        Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Pravo na informiranje u kaznenim postupcima – Direktiva 2012/13 – Područje primjene – Prigovor protiv nepravomoćnog kaznenog naloga o kaznenoj osudi izdanog u skraćenom postupku – Uključenost

(Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2012/13, čl. 6.)

5.        Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Pravo na informiranje u kaznenim postupcima – Direktiva 2012/13 – Pravo na informiranje o optužbama – Doseg – Dostava akta o kaznenoj osudi – Modaliteti – Nacionalni propis kojim se nalaže imenovanje punomoćnika za primanje pismena osobama koje ne borave u državi članici u kojoj je akt donesen – Dopuštenost – Uvjet – Pravo adresata na cijeli rok za podnošenje pravnog sredstva

(Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2012/13, čl. 2., 3. st. 1. t. (c) i čl. 6. st. 1. i 3.)

1.        Situacija osobe koja želi podnijeti prigovor protiv kaznenoga naloga koji još nije pravomoćan i čiji je ona adresat, ulazi u područje primjene Direktive 2010/64 o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima, slijedom čega ta osoba ima pravo na tumačenje i prevođenje koje je zajamčeno navedenom direktivom.

(t. 26., 27.)

2.        Članke 1. do 3. Direktive 2010/64 o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalno zakonodavstvo koje u kaznenom postupku ne omogućava osobi na koju se odnosi kazneni nalog podnošenje pisanoga prigovora protiv toga naloga na jeziku koji nije jezik postupka, iako ta osoba ne vlada tim jezikom, pod uvjetom da nadležna tijela ne smatraju da, sukladno članku 3. stavku 3. te direktive, s obzirom na dotični postupak i okolnosti predmeta, takav prigovor predstavlja bitan dokument.

Naime, s jedne strane, pravo na tumačenje propisano člankom 2. Direktive 2010/64 ima za cilj prevođenje usmene komunikacije, od strane tumača, između osumnjičenika ili okrivljenika i istražnih tijela, pravosudnih tijela ili, ovisno o slučaju, pravnog zastupnika, ali ne i pisani prijevod svakog pisanoga akta tih osumnjičenika ili okrivljenika. Stoga, navedeni članak jamči pravo na besplatnu pomoć tumača ako osoba sama usmeno uloži prigovor protiv kaznenog naloga čiji je ona adresat tajništvu nadležnog nacionalnog suda kako bi ono sastavilo zapisnik o tome ili ako navedena osoba uloži pisani prigovor pravo na pomoć pravnog zastupnika koji će sastaviti odgovarajući dokument na jeziku postupka. Međutim, tražiti da države članice omoguće dotičnim osobama ne samo da budu informirane, potpuno i na svojem jeziku, o tome koja im se djela stavljaju na teret i da ponude vlastitu verziju tih činjenica, nego također da preuzmu sustavno prevođenje svakog pravnog sredstva koje su podnijele dotične osobe protiv sudske odluke čiji su oni adresati, prelazilo bi ciljeve koji se žele postići Direktivom 2010/64.

S druge strane, pravo na prevođenje određenih bitnih dokumenata predviđeno člankom 3. stavcima 1. i 2. Direktive 2010/64 odnosi se načelno samo na pisani prijevod određenih dokumenata koja su nadležna tijela sastavila na jeziku postupka na jezik koji dotična osoba razumije. Ono načelno ne uključuje pravo na pisani prijevod dokumenta kao što je prigovor uložen protiv kaznenog naloga.

Međutim, budući da članak 3. stavak 3. navedene direktive omogućuje nadležnim tijelima da u svakom pojedinačnom slučaju odluče je li bitan još neki dokument osim onih predviđenih člankom 3. stavcima 1. i 2. te direktive, na sudu je koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku da, uzimajući osobito u obzir obilježja postupka koji se primjenjuje na takav kazneni nalog kao i predmeta o kojem on odlučuje, odredi treba li prigovor podnesen pisano protiv kaznenog naloga smatrati bitnim dokumentom čiji prijevod je potreban. U tom pogledu, relevantno je to da taj prigovor, koji može biti podnesen pisano ili, kad je podnesen usmeno, izravno tajništvu nadležnog suda, ne podliježe obvezi obrazlaganja, da treba biti podnesen u osobito kratkom dvotjednom roku od dostave tog naloga, da ne zahtijeva obveznu intervenciju odvjetnika te da ga dotična osoba može sama sastaviti na jeziku koji poznaje ali koji nije jezik postupka.

(t. 38., 40.‑44., 47., 49.‑51. i t. 1. izreke)

3.        Kao što to proizlazi iz zajedničkog tumačenja članaka 3. i 6. Direktive 2012/13 o pravu na informiranje u kaznenom postupku, pravo na informiranje osumnjičenika ili okrivljenika o njihovim pravima u kaznenom postupku i optužbama protiv njih navedeno u njezinu članku 1. odnosi se na najmanje dva različita prava, to jest, s jedne strane, pravo osumnjičenika ili okrivljenika da ih se sukladno članku 3. navedene direktive barem informira o određenim postupovnim pravima, među kojima su pravo pristupa odvjetniku, pravo na besplatan pravni savjet i uvjete za dobivanje takvog savjeta, pravo na informiranost o optužbama, pravo na tumačenje i prevođenje i pravo na uskraćivanje iskaza te s druge strane, pravo na informiranje o optužbama protiv njih koje navedena direktiva definira u članku 6.

(t. 54.‑56.)

4.        Situacija osobe protiv koje je izdan kazneni nalog koji predstavlja privremenu odluku donesenu povodom zahtjeva državnog odvjetništva i koji je izdan a da nije provedena rasprava ili kontradiktorni postupak te koji neće postati pravomoćan prije nego što protekne rok za podnošenje prigovora protiv tog naloga ulazi u područje primjene Direktive 2012/13 o pravu na informiranje u kaznenom postupku kako bi dotična osoba imala pravo na informiranje o optužbama i to kroz cijeli postupak.

Iako je točno da, zbog skraćenog i pojednostavljenog postupka u pitanju, dostava takvog kaznenog naloga nastupa nakon što je sud odlučio o osnovanosti optužbe, činjenica je da tim nalogom sud donosi samo privremenu odluku i da je dostavom naloga okrivljenik prvi put u prilici da se informira o optužbi protiv sebe. Slijedom toga, dostavu kaznenog naloga treba, sukladno članku 6. Direktive 2012/13, smatrati oblikom priopćavanja optužbe protiv dotične osobe koji treba poštovati zahtjeve postavljene tim člankom.

(t. 59.‑61.)

5.        Članak 2., članak 3. stavak 1. točku (c) i članak 6. stavke 1. i 3. Direktive 2012/13 o pravu na informiranje u kaznenom postupku treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalno zakonodavstvo države članice koje u kaznenom postupku zahtijeva da okrivljenik koji nema boravište u toj državi članici imenuje punomoćnika za primanje pismena u svrhu dostave kaznenog naloga koji se odnosi na njega pod uvjetom da okrivljenik ima pravo na cijeli rok za podnošenje prigovora protiv navedenoga naloga.

Naime, kako cilj koji se sastoji od toga da okrivljenik može pripremiti svoju obranu tako i potreba za izbjegavanjem svake diskriminacije između, s jedne strane, okrivljenika koji imaju boravište na području primjene dotičnog nacionalnog zakona i, s druge strane, onih čije je boravište izvan njegova područja primjene, koji su u svrhu dostave sudskih odluka jedini dužni imenovati punomoćnika za primanje pismena, zahtijevaju da se okrivljeniku stavi na raspolaganje cijeli taj rok, to jest da trajanje toga roka nije skraćeno za vrijeme potrebno da punomoćnik dostavi kazneni nalog njegovu adresatu.

(t. 65.‑68. i t. 2. izreke)