Language of document : ECLI:EU:C:2016:657

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

NILSA WAHLA

od 8. rujna 2016.(1)

Postupak za donošenje mišljenja 3/15

pokrenut na zahtjev Europske komisije

„Sklapanje međunarodnih sporazuma od strane Europske unije – Ugovor iz Marakeša za olakšanje pristupa objavljenim djelima slijepim, slabovidnim i osobama koje se iz nekog drugog razloga ne mogu koristiti tiskom – Nadležnost Europske unije – Pravne osnove – Članak 19. UFEU‑a – Članak 114. UFEU‑a – Članak 153. UFEU‑a – Članak 207. UFEU‑a – Članak 209. UFEU‑a – Direktiva 2001/29/EZ”





1.        Činjenica da se međunarodnim sporazumima može nastojati istovremeno postići razne ciljeve objašnjava zašto se u pravnom sustavu Unije mogu pojaviti određena specifična pravna pitanja kada Europska unija sklapa takve sporazume. Osobito, određivanje ispravne pravne osnove za sklapanje međunarodnog sporazuma i utvrđivanje naravi nadležnosti koju Europska unija izvršava prilikom sklapanja tog sporazuma mogu se ponekad pokazati izrazito složenim zadaćama. Nažalost, ali možda ne iznenađujuće, institucije Unije i vlade država članica ponekad dolaze do različitih zaključaka u pogledu tih pitanja.

2.        Tu situaciju ilustrira predmetni slučaj, u kojem Komisija od Suda traži da razjasni ima li Europska unija isključivu nadležnost za sklapanje Ugovora iz Marakeša za olakšanje pristupa objavljenim djelima slijepim, slabovidnim i osobama koje se iz nekog drugog razloga ne mogu koristiti tiskom(2) (u daljnjem tekstu: Ugovor iz Marakeša), o kojem se pregovaralo u okviru Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (u daljnjem tekstu: WIPO).

I –  Pravni okvir

A –    Ugovor iz Marakeša

3.        U preambuli Ugovora iz Marakeša ugovorne stranke navode, među ostalim, razloge i cilj tog ugovora. Osobito, prvo podsjećaju na „načela nediskriminacije, jednakih mogućnosti, dostupnosti te potpunog i učinkovitog sudjelovanja u društvu i uključivanja u njega iz Opće deklaracije o ljudskim pravima i Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom”. Imajući na umu „izazove koji su štetni za potpuni razvoj osoba s oštećenjem vida ili s drugim poteškoćama zbog kojih se ne mogu služiti tiskom”, naglašavaju „važnost zaštite autorskih prava radi poticanja i nagrađivanja književnog i umjetničkog stvaralaštva”. Izjavljuju da su svjesne „prepreka koje osobama s oštećenjem vida ili s drugim poteškoćama zbog kojih se ne mogu služiti tiskom onemogućuju pristup objavljenim djelima” i „potrebe da se poveća broj djela u dostupnom formatu i poboljša optjecaj takvih djela”. Priznaju da se, „unatoč razlikama među nacionalnim zakonima o autorskom pravu, pozitivni utjecaj koji nove informacijske i komunikacijske tehnologije imaju na život osoba s oštećenjem vida ili s drugim poteškoćama zbog kojih se ne mogu služiti tiskom može poboljšati boljim pravnim okvirom na međunarodnoj razini”.

4.        U preambuli je također naglašeno da, unatoč činjenici da su „mnoge države članice u svojim nacionalnim zakonima o autorskom pravu odredile ograničenja i iznimke u korist osoba s oštećenjem vida ili s drugim poteškoćama zbog kojih se ne mogu služiti tiskom”, „svejedno postoji stalan manjak djelâ u formatu dostupnom tim osobama”. Naime, potrebna su znatna sredstva kako bi djela postala dostupna tim osobama, a ograničena prekogranična razmjena primjeraka u dostupnom formatu rezultira udvostručenjem napora koji su za to potrebni.

5.        Ugovorne stranke dalje priznaju „važnost uloge nositeljâ prava u omogućavanju dostupnosti njihovih djela osobama s oštećenjem vida ili s drugim poteškoćama zbog kojih se ne mogu služiti tiskom i važnost primjerenih ograničenja i iznimaka kako bi djela postala dostupna tim osobama, posebno kada tržište nije u mogućnosti osigurati takav pristup”. Osim toga, ističu „potrebu održavanja ravnoteže između učinkovite zaštite autorskih prava i interesa šire javnosti […] te da se tom ravnotežom mora olakšati učinkovit i pravovremen pristup djelima u korist osoba s oštećenjem vida ili s drugim poteškoćama zbog kojih se ne mogu služiti tiskom”.

6.        Članak 2. Ugovora iz Marakeša sadržava definicije „djela”(3), „primjerka u dostupnom formatu”(4) i „ovlaštenog subjekta”(5) za potrebe tog ugovora. U članku 3. pojam „korisnik” je u bitnome definiran kao osoba s jednom ili nizom smetnji koje negativno utječu na čitanje tiskanog materijala. Ova široka definicija obuhvaća osobe koje imaju oštećenje vida, kao i one koje zbog fizičkog hendikepa ne mogu držati knjigu ili rukovati njome.

7.        Obveze ugovornih stranaka osobito su navedene u člancima 4. do 6. Ugovora iz Marakeša. Konkretno, u članku 4. stavku 1. predviđeno je uvođenje iznimke ili ograničenja u nacionalnom zakonodavstvu o autorskom pravu kojim bi se omogućila izrada primjeraka u dostupnom formatu pod određenim uvjetima, kako bi djela u dostupnom formatu mogla biti lakše stavljena na raspolaganje korisnicima. U toj je odredbi dalje navedeno da ugovorne stranke mogu predvidjeti ograničenje ili iznimku od prava na javno izvođenje kako bi se korisnicima olakšao pristup djelima. Članak 5. stavak 1. odnosi se na prekograničnu razmjenu primjeraka u dostupnom formatu: ugovorne stranke moraju predvidjeti da „ako je primjerak u dostupnom formatu izrađen na temelju ograničenja ili iznimke ili primjenom zakona, taj primjerak u dostupnom formatu ovlašteni subjekt može distribuirati ili staviti na raspolaganje korisniku ili ovlaštenom subjektu u drugoj ugovornoj stranci.” Članak 6. odnosi se na uvoz primjeraka u dostupnom formatu te predviđa da „u mjeri u kojoj je nacionalnim zakonodavstvom ugovorne stranke dopušteno korisniku, osobi koja djeluje u njegovo ili njezino ime ili ovlaštenom subjektu da izradi primjerak djela u dostupnom formatu, nacionalnim zakonodavstvom te ugovorne stranke dopušta im se i uvoz primjerka u dostupnom formatu u korist korisnika, bez odobrenja nositelja prava”.

8.        U članku 7. Ugovora iz Marakeša predviđeno je da ugovorne stranke moraju korisnicima osigurati pristup kada nositelji prava koriste tehnološke mjere za zaštitu autorskih prava. Člankom 8. tog ugovora nastoji se zaštititi privatnost korisnika, dok se njegov članak 9. odnosi na suradnju radi poticanja prekogranične razmjene primjeraka u dostupnom formatu.

9.        Članci 10., 11. i 12. Ugovora iz Marakeša pružaju opće smjernice u pogledu tumačenja i primjene tog ugovora. U članku 11. navodi se, među ostalim, da ugovorne stranke moraju poštovati obveze koje proizlaze iz Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela (u daljnjem tekstu: Bernska konvencija), Sporazuma o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (u daljnjem tekstu: Sporazum o TRIPS‑u) te Ugovora o autorskom pravu Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (u daljnjem tekstu: WCT)(6).

10.      Naposljetku, članci 13. do 22. Ugovora iz Marakeša sadržavaju administrativne i postupovne odredbe. Osobito, u članku 15. stavku 3. stoji: „Europska unija, budući da je podnijela izjavu iz prethodnog stavka tijekom diplomatske konferencije na kojoj je donesen ovaj Ugovor, može postati stranka ovog ugovora.” U članku 18. predviđeno je da će taj ugovor stupiti na snagu „tri mjeseca nakon što dvadeset stranaka koje ispunjavaju [potrebne] uvjete […] položi svoje isprave o ratifikaciji ili pristupu”. U članku 21. stavku 1. navodi se da se taj ugovor „potpisuje u jednom izvorniku na engleskom, arapskom, kineskom, francuskom, ruskom i španjolskom jeziku, pri čemu su verzije na svim tim jezicima jednako vjerodostojne”.

B –    Pravo Unije

11.      Direktiva 2001/29/EZ(7) usklađuje određene aspekte autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu. Osobito, tim se instrumentom u odnosu na autore usklađuju isključivo pravo u pogledu reproduciranja (članak 2. točka (a)), pravo priopćavanja njihovih djela javnosti uključujući pravo stavljanja na raspolaganje tih djela javnosti (članak 3. stavak 1.), te isključivo pravo distribucije (članak 4.) njihovih djela.

12.      U članku 5. stavcima 2. i 3. Direktive 2001/29 navedeni su slučajevi u kojima države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava reproduciranja iz članka 2., odnosno drugih prava predviđenih u člancima 2. i 3. te direktive. Osobito, u članku 5. stavku 3. točki (b) govori se o „korištenj[u] za potrebe osoba s invalidnošću, koje je u neposrednoj vezi s invalidnošću i koje je nekomercijalne naravi, a u opsegu potrebnom za određenu invalidnost”(8). U članku 5. stavku 4. dodaje se da „[k]ada države članice mogu predvidjeti iznimku ili ograničenje prava umnožavanja sukladno stavcima 2. i 3., one slično tomu mogu predvidjeti iznimku ili ograničenje prava distribucije iz članka 4. u opsegu opravdanom svrhom odobrene radnje umnožavanja”. Nadalje, u članku 5. stavku 5. navodi se da se predviđene iznimke i ograničenja „primjenjuju […] samo u određenim posebnim slučajevima koji nisu u sukobu s uobičajenim iskorištavanjem djela ili drugog predmeta zaštite i koji bezrazložno ne dovode u pitanje zakonite interese nositelja prava”.

13.      U članku 6. stavcima 1. i 4. Direktive 2001/29 predviđeno je:

„1. Države članice moraju predvidjeti odgovarajuću pravnu zaštitu protiv izbjegavanja učinkovitih tehničkih mjera, koje određena osoba obavlja znajući to ili imajući osnove to znati.

[…]

4. Neovisno o pravnoj zaštiti predviđenoj stavkom 1., u odsutnosti dobrovoljnih mjera koje poduzimaju nositelji prava, uključujući ugovore između nositelja prava i drugih zainteresiranih strana, države članice moraju poduzeti odgovarajuće mjere kako bi osigurale da nositelji prava korisniku iznimke ili ograničenja, predviđenih nacionalnim pravom u skladu s člankom 5. stavkom 2. točkama (a), (c), (d) i (e) i stavkom 3. točkama (a), (b) i (e), stave na raspolaganje sredstva za korištenje takve iznimke ili takvog ograničenja, u opsegu potrebnom za takvo korištenje i kad korisnik ima zakoniti pristup dotičnom zaštićenom djelu ili predmetu zaštite.

[…]”

II –  Činjenično stanje, zahtjev za donošenje mišljenja i postupak pred Sudom

A –    Činjenična pozadina

14.      Godine 2009., u WIPO‑u su počeli pregovori o sklapanju mogućeg međunarodnog ugovora kojim bi se uvela ograničenja i iznimke od autorskog prava u korist slijepih, slabovidnih i osoba koje se iz nekog drugog razloga ne mogu koristiti tiskom, s ciljem olakšavanja prekogranične razmjene knjiga i drugog tiskanog materijala u dostupnim formatima.

15.      Dana 26. studenoga 2012., Vijeće je usvojilo odluku kojom je Komisiju ovlastilo da u ime Europske unije sudjeluje u tim pregovorima(9). Pregovori u WIPO‑u uspješno su zaključeni na diplomatskoj konferenciji koja se između 17. i 28. lipnja 2013. održala u Marakešu. Oni su rezultirali sklapanjem Ugovora iz Marakeša 27. lipnja 2013.

16.      Dana 14. travnja 2014., Vijeće je odobrilo potpisivanje Ugovora iz Marakeša u ime Europske unije(10). Odluka Vijeća temeljila se i na članku 114. UFEU‑a i na članku 207. UFEU‑a. Međutim, tom je prigodom izneseno nekoliko izjava: Komisija je navela da smatra da predmet Ugovora iz Marakeša spada u isključivu nadležnost Unije, dok je nekoliko država članica zauzelo stajalište da je ta nadležnost podijeljena između država članica i Unije.

17.      Dana 21. listopada 2014., Komisija je usvojila prijedlog odluke o sklapanju, u ime Europske unije, Ugovora iz Marakeša za olakšanje pristupa objavljenim djelima slijepim, slabovidnim i osobama koje se iz nekog drugog razloga ne mogu koristiti tiskom (u daljnjem tekstu: predmetna odluka)(11). Prijedlog Odluke vijeća temeljio se na člancima 114. i 207. UFEU‑a te na članku 218. stavku 6. točki (a) podtočki (v) UFEU‑a. Međutim, nakon brojnih rasprava, osobito u okviru Odbora stalnih predstavnika (COREPER), taj prijedlog u Vijeću nije dobio potrebnu većinu jer su države članice bile podijeljene u pogledu pitanja spada li Ugovor iz Marakeša u isključivu nadležnost Unije. Stoga, Unija do danas nije sklopila Ugovor iz Marakeša.

18.      Unatoč tomu, 19. svibnja 2015., Vijeće je odlučilo na temelju članka 241. UFEU‑a od Komisije zatražiti da bez odgode dostavi zakonodavni prijedlog o izmjeni pravnog okvira Unije kako bi se proveo Ugovor iz Marakeša.

19.      U tim okolnostima, Komisija je 17. srpnja 2015., na temelju članka 218. stavka 11. UFEU‑a, odlučila Sudu podnijeti zahtjev za donošenje mišljenja o naravi Unijine nadležnosti u pogledu Ugovora iz Marakeša.

20.      Dana 6. listopada 2015., Komisija je pozitivno odgovorila na zahtjev Vijeća podnesen na temelju članka 241. UFEU‑a, navevši da će „predstaviti nacrt propisa kako bi se uređenje u Uniji uskladilo s Ugovorom iz Marakeša”.

B –    Zahtjev za donošenje mišljenja

21.      Zahtjev za donošenje mišljenja koji je Komisija podnijela Sudu glasi:

„Ima li Europska unija isključivu nadležnost za sklapanje [Ugovora iz Marakeša]?”

22.      Tekst Ugovora iz Marakeša, u tri autentične verzije (na engleskom, francuskom i španjolskom jeziku), priložen je Komisijinu zahtjevu za donošenje mišljenja.

C –    Postupak pred Sudom

23.      Pisana očitovanja u predmetnom postupku podnijeli su češka, francuska, litavska, mađarska, rumunjska, finska vlada i vlada Ujedinjene Kraljevine te Europski parlament. Češka, francuska, mađarska, talijanska, rumunjska, finska vlada, vlada Ujedinjene Kraljevine, Europski parlament, Vijeće i Komisija iznijeli su usmena očitovanja na raspravi održanoj 7. lipnja 2016.

D –    Sažetak očitovanja podnesenih Sudu

24.      Komisija Sudu predlaže da na zahtjev za donošenje mišljenja odgovori na način da Ugovor iz Marakeša spada u isključivu nadležnost Unije. Komisija zauzima stajalište da su materijalne pravne osnove članak 114. UFEU‑a, s jedne strane, te članak 207. UFEU‑a, s druge strane. Na prvonavedenu odredbu se poziva zbog usklađujućeg učinka za koji Komisija tvrdi da će Ugovor iz Marakeša imati u pogledu određenih aspekata autorskog i srodnih prava. Potonja se odredba smatra relevantnom jer se Ugovorom iz Marakeša nastoji, osobito, osigurati prekogranična razmjena primjeraka u dostupnom formatu između ugovornih stranaka, uključujući između Europske unije i trećih zemalja. Neovisno o konkretnim materijalnim pravnim osnovama, Komisija smatra da je Unijina nadležnost isključiva na temelju članka 3. stavka 2. UFEU‑a jer sklapanje Ugovora iz Marakeša može utjecati na opseg odredbi Direktive 2001/29, ili ga izmijeniti.

25.      Europski parlament podupire Komisijino stajalište. On smatra da članci 114. i 207. UFEU‑a predstavljaju ispravne pravne osnove predmetne odluke. Isključiva nadležnost Unije da sklopi Ugovor iz Marakeša proizlazi iz članka 3. stavka 2. UFEU‑a: obveza predviđanja ograničenja ili iznimki od nacionalnog zakonodavstva o autorskom pravu spada u područje primjene Direktive 2001/29 općenito te, konkretno, njezina članka 5. stavka 3. točke (b). Vijeće pak ne zauzima stajalište o naravi Unijine nadležnosti ili o materijalnoj pravnoj osnovi predmetne odluke. Ono sâmo osporava da činjenica da je od Komisije, na temelju članka 241. UFEU‑a, službeno zatražilo da dostavi nacrt propisa može imati ikakav utjecaj na ocjenu Unijine nadležnosti.

26.      Nasuprot tomu, češka, francuska, litavska, mađarska, rumunjska, finska vlada i vlada Ujedinjene Kraljevine zauzimaju stajalište da Unija nije isključivo nadležna sklopiti Ugovor iz Marakeša. Osobito, sve navedene vlade tvrde da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 3. stavka 2. UFEU‑a koji su potrebni da bi Unijina nadležnost bila isključiva. Međutim, stajališta tih vlada se razlikuju u pogledu materijalne pravne osnove predmetne odluke.

27.      Litavska vlada slaže se s Komisijom i Europskim parlamentom da su članci 114. i 207. UFEU‑a ispravne pravne osnove. Francuska vlada je u svojim pisanim očitovanjima prvotno zauzela stajalište da samo članak 114. UFEU‑a predstavlja ispravnu pravnu osnovu da bi kasnije, na raspravi, izjavila da je promijenila svoje stajalište te da smatra da je potrebno pozvati se i na članak 209. UFEU‑a.

28.      Češka i finska vlada također smatraju da je članak 114. UFEU‑a relevantan, ali predlažu da se članak 19. UFEU‑a uključi kao dodatna pravna osnova. Mađarska vlada tvrdi da je pozivanje na članak 114. UFEU‑a ispravno, ali predlaže dodati i upućivanje na članak 4. stavak 2. točku (b) UFEU‑a jer se glavni cilj Ugovora iz Marakeša odnosi na socijalnu politiku.

29.      S druge strane, vlada Ujedinjene Kraljevine smatra da članak 114. UFEU‑a ne može biti pravna osnova predmetne odluke: po njezinu mišljenju, ta se odluka treba temeljiti samo na članku 19. UFEU‑a ili, podredno, i na članku 207. UFEU‑a. Naposljetku, rumunjska vlada ne zauzima stajalište u pogledu ispravne pravne osnove predmetne odluke, ali osporava primjenjivost članka 207. UFEU‑a.

III –  Ocjena

A –    Uvod

30.      U svojem zahtjevu za donošenje mišljenja, jedino pitanje o kojem Komisija traži mišljenje Suda je da odluči ima li Europska unija isključivu nadležnost za sklapanje Ugovora iz Marakeša.

31.      Međutim, da bi se odgovorilo na to pitanje, potrebno je odrediti ispravnu pravnu osnovu (ili osnove) predmetne odluke. U sustavu koji je izgrađen Ugovorima EU‑a, koji se temelji na načelu dodjele ovlasti, izbor ispravne pravne osnove za predloženi akt je od ustavne važnosti(12). Taj izbor određuje je li Unija ovlaštena djelovati, za koje svrhe može djelovati i postupak koji će biti potrebno slijediti u slučaju da je ovlaštena djelovati.

32.      To je od osobite važnosti u pogledu sklapanja međunarodnih sporazuma od strane Unije. Kako je Sud istaknuo, odgovor na pitanje je li sama Unija nadležna sklopiti sporazum, ili takvu nadležnost dijeli s državama članicama, ovisi, među ostalim, o području primjene odredbi prava Unije koje ovlašćuju institucije Unije da sudjeluju u sporazumu(13). Doista, Unija u nekim područjima ne može a posteriori steći isključivu vanjsku nadležnost, sukladno članku 3. stavku 2. UFEU‑a, čak ni ako je već na unutarnjem planu izvršila svoju nadležnost. Stoga, navođenje pravne osnove određuje raspodjelu ovlasti između Unije i država članica(14).

33.      U skladu s ustaljenom sudskom praksom, izbor pravne osnove neke mjere, uključujući mjere donesene radi sklapanja međunarodnog sporazuma, mora se temeljiti na objektivnim elementima koji podliježu sudskom nadzoru. Ti elementi osobito uključuju cilj i sadržaj mjere. Ako analiza mjere pokaže da ona slijedi dva cilja ili da ima dva sastavna dijela i ako se jedan od tih ciljeva ili sastavnih dijelova može prepoznati kao glavni, a drugi samo kao sporedan, mjera se treba temeljiti samo na jednoj pravnoj osnovi, to jest na onoj koju zahtijeva glavni ili prevladavajući cilj ili sastavni dio. Iznimno, ako je utvrđeno da mjera istovremeno slijedi više ciljeva ili da ima više sastavnih dijelova koji su neodvojivo povezani, a nijedan nije sporedan u odnosu na drugi, takva se mjera može temeljiti na odgovarajućim pravnim osnovama(15).

34.      Dakle, ustaljena sudska praksa podrazumijeva da u slučaju sklapanja međunarodnih sporazuma, baš kao i u slučaju bilo kojeg drugog akta Europske unije, tumač treba težiti određivanju, kada je to moguće, samo jedne pravne osnove ili, ako to nije moguće, njihova apsolutno najmanjeg broja. Jasno, nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona – koji pojednostavljuje postupak donošenja odluka te uopćuje uporabu redovnog zakonodavnog postupka za veliku većinu Unijinih područja djelovanja – problemi koji proizlaze iz istodobnog postojanja različitih pravnih osnova u aktima Unije možda nisu više toliko izraženi. Međutim, nedvojbeno još uvijek vrijedi osnovno načelo da treba izbjeći bilo kakvo nepotrebno povećavanje broja pravnih osnova.

35.      Smatram da to osobito vrijedi za međunarodne sporazume koji obuhvaćaju točno određeno područje i imaju jedinstven i jasno određen cilj. Dok se u pogledu međunarodnih sporazuma kojima se nastoji urediti odnos između ugovornih stranaka u širokom rasponu područja (koji se često nazivaju „okvirnim sporazumima”, „sporazumima o partnerstvu” ili „sporazumima o suradnji”) može lakše opravdati pozivanje na više pravnih osnova, to u manjoj mjeri vrijedi kada je opseg sporazuma ograničeniji i konkretniji.

36.      Unatoč tomu, određivanje tzv. glavnog (ili glavnih) predmeta predloženog pravnog instrumenta može se pokazati teškom zadaćom. Naime, područja Unijine nadležnosti u Ugovorima su definirana na različite načine. U svim kategorijama, nadležnosti su pretežno izražene ciljevima koji se trebaju ostvariti (primjerice, unutarnje tržište ili očuvanje i zaštita okoliša). Ti ciljevi pak mogu biti ograničeni na određene „teme” kao što su specifični gospodarski sektori (primjerice, promet) ili specifična područja politike (primjerice, zaštita potrošača), ili, nasuprot tomu, mogu biti općenito formulirani (primjerice, unutarnje tržište) ili obuhvaćati razna područja politike (primjerice, područje slobode, sigurnosti i pravde). Međutim, u drugim slučajevima, nadležnosti se uglavnom izražavaju vrstama instrumenata koje Europska unija može usvojiti u određenom području (kao što je to primjerice slučaj na području carinske unije, tržišnog natjecanja ili zajedničke trgovinske politike). Naposljetku, Unijino vanjsko djelovanje uvijek mora slijediti ista načela i nastojanja, neovisno o vrsti nadležnosti koja se izvršava.

37.      Naprijed spomenute poteškoće prilikom određivanja ispravne pravne osnove akta Unije prisutne su i u predmetnom slučaju. Kako je navedeno u gornjim točkama 24. do 29., države članice i institucije Unije koje su podnijele očitovanja u predmetnom postupku uputile su na čak pet različitih odredbi UFEU‑a koje po njihovu mišljenju, same ili u različitim kombinacijama, mogu predstavljati materijalne pravne osnove predmetne odluke: članak 4. stavak 2. točka (b), članak 19. stavak 1., članak 114., članak 207. i članak 209. UFEU‑a.

38.      Istina, argumenti koji su izneseni u prilog svakoj od tih odredbi imaju određenu snagu. Međutim, uzimajući sve u obzir, smatram da predmetna odluka, kako predlaže većina država članica koje su podnijele očitovanja, treba imati dvojnu pravnu osnovu. Smatram da su članci 19. stavak 1. i članak 207. UFEU‑a odredbe koje su primjenjive. U sljedećem odjeljku objasniti ću razlog zbog kojih zauzimam to stajalište. U tom kontekstu, u završnoj ću analizi objasniti i zašto mi argumenti koji su izneseni u prilog drugim trima odredbama nisu uvjerljivi, iako nisu nerazumni. Naposljetku ću razmotriti bit predmetnog zahtjeva za donošenje mišljenja: isključiva ili podijeljena narav Unijine nadležnosti za sklapanje Ugovora iz Marakeša.

B –    Materijalne pravne osnove

1.      Članak 207. UFEU‑a

a)      Opća zapažanja

39.      Komisija, koju podupiru Europski parlament, litavska vlada i vlada Ujedinjene Kraljevine(16), smatra da Ugovor iz Marakeša predstavlja instrument zajedničke trgovinske politike te da, sukladno tomu, članak 207. UFEU‑a treba biti jedna od materijalnih pravnih osnova predmetne odluke.

40.      S tim se slažem.

41.      Zajednička trgovinska politika jedan je od glavnih stupova Unijinih odnosa s ostatkom svijeta. U skladu s člankom 207. stavkom 1. UFEU‑a, ona se „[mora temeljiti] na jedinstvenim načelima, osobito u odnosu na promjene carinskih stopa, sklapanje carinskih i trgovinskih sporazuma o trgovini robom i uslugama te komercijalne aspekte intelektualnog vlasništva, izravna strana ulaganja i postizanje ujednačenosti mjera liberalizacije, izvoznu politiku i mjere za zaštitu trgovine poput onih koje se poduzimaju u slučaju dampinga ili subvencija”.

42.      Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da činjenica da akt Unije može utjecati na međunarodnu trgovinu sama za sebe nije dovoljna da bi se zaključilo da taj akt treba svrstati u kategoriju onih koji pripadaju zajedničkoj trgovinskoj politici. Naime, akt Europske unije pripada toj politici ukoliko se posebno odnosi na međunarodnu razmjenu na način da je prvenstveno namijenjen njezinom promicanju, olakšavanju ili upravljanju te na istu djeluje izravno i trenutno(17).

43.      Predmet međunarodne trgovine ne može se odrediti ni na apstraktan ni na statičan i krut način. Globalna trgovina neprestano se mijenja: trgovinske prakse, modeli i trendovi razvijaju se tijekom vremena. Unija u svakom trenutku mora biti u mogućnosti ispunjavati svoju ulogu globalnog trgovinskog subjekta u odnosu prema svojim trgovinskim partnerima, kako u bilateralnom tako i u multilateralnom kontekstu. Iz toga je razloga Sud, od ranih dana, opetovano zauzimao stajalište da se zajednička trgovinska politika mora široko definirati, odbacujući uska tumačenja pravila Ugovora koja bi tu politiku „s vremenom učinili bezvrijednom”(18). Kako je Sud istaknuo, zajednička trgovinska politika zamišljena je da bude „otvorene naravi”(19). Ugovori su prilikom definiranja značajki i instrumenata te politike vodili računa o mogućim promjenama: u skladu s tim, članak 207. UFEU‑a „pretpostavlja da će se zajednička trgovinska politika prilagoditi eventualnim promjenama koncepata u međunarodnoj zajednici”(20).

44.      S obzirom na ta načela, čini mi se da predmetna odluka, bar djelomično, spada u zajedničku trgovinsku politiku.

45.      Članak 207. stavak 1. UFEU‑a „komercijalne aspekte intelektualnog vlasništva” uključuje u sektore koji ulaze u okvir zajedničke trgovinske politike. Sud je prilikom tumačenja tog pojma u predmetu Daiichi Sankyo istaknuo da od normi koje Unija usvaja u području intelektualnog vlasništva, samo one koja predstavljaju osobitu vezu s međunarodnom trgovinom mogu ulaziti u područje zajedničke trgovinske politike(21).

46.      Nekoliko središnjih odredbi Ugovora iz Marakeša očito ima takvu osobitu vezu s međunarodnom trgovinom: posebice, članak 5. („Prekogranična razmjena primjeraka u dostupnom formatu”), članak 6. („Uvoz primjeraka u dostupnom formatu”) i članak 9. („Suradnja u cilju olakšanja prekogranične razmjene”). Navedene odredbe predviđaju neke od najvažnijih obveza ugovornih stranaka te se čine ključnima za ostvarenje ciljeva koji se odnose na „poveća[nje] broj[a] djela u dostupnom formatu i […] poboljša[nje] optjecaj[a] takvih djela”, koji su navedeni u preambuli Ugovora iz Marakeša(22). U skladu s tom preambulom, jedan od razloga „stal[nog] manj[ka] djelâ u [dostupnom] formatu” upravo je ograničena prekogranična razmjena primjeraka u dostupnom formatu.

47.      Osim toga, i drugim odredbama Ugovora iz Marakeša (kao što je to članak 4.) cilj je olakšati međunarodnu trgovinu ujednačavanjem određenih pravila o dostupnosti, obujmu i uporabi prava intelektualnog vlasništva među ugovornim strankama. Stoga, iako u drugačijem kontekstu i u mnogo manjem opsegu, i Ugovorom iz Marakeša nastoji se ostvariti jedan od ciljeva Sporazuma o TRIPS‑u koji je Sud u predmetu Daiichi Sankyo(23) smatrao ključnim da bi taj sporazum spadao u područje primjene članka 207. UFEU‑a.

48.      U skladu s tim, Ugovor iz Marakeša nema tek ograničen značaj za međunarodnu trgovinu, nego se njegova velika i važna komponenta posebno na nju odnosi. Njegove odredbe su namijenjene promicanju, olakšavanju trgovine i upravljanju istom u pogledu posebne vrste robe: primjeraka u dostupnom formatu. U kontekstu cjelokupne strukture Ugovora iz Marakeša, otvaranje nacionalnih tržišta primjercima u dostupnom formatu iz drugih zemalja jedno je od ključnih sredstava za postizanje ciljeva koje ugovorne stranke nastoje ostvariti.

49.      Taj zaključak ne dovode u pitanje određeni argumenti koje je iznijelo nekoliko država članica osporavajući da članak 207. UFEU‑a može predstavljati odgovarajući pravni temelj, a na koje ću se u nastavku osvrnuti.

b)      Nekomercijalni aspekti intelektualnog vlasništva

50.      Kao prvo, češka, francuska, mađarska i finska vlada ne prihvaćaju tvrdnju da se prekogranična razmjena primjeraka u dostupnom formatu odvija u komercijalnom okviru. Osobito ukazuju na članak 4. stavak 2. Ugovora iz Marakeša kojim je predviđeno da ugovorne stranke uvedu ograničenja i iznimke u svojim nacionalnim zakonodavstvima o autorskom pravu kada se, među ostalim, „djelatnost obavlja na neprofitnoj osnovi”. Također upućuju na članak 4. stavak 4. tog ugovora, u skladu s kojim „ugovorna stranka može ograničenja ili iznimke iz ovog članka ograničiti na djela koja se u posebnom dostupnom formatu ne mogu nabaviti na tržištu [komercijalnim putem] pod razumnim uvjetima za korisnike na tom tržištu”.

51.      Međutim, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da djelatnost podliježe pravu Unije ako je gospodarske naravi(24). Djelatnost koja je naizgled gospodarske naravi samo u vrlo iznimnim okolnostima neće ulaziti u područje primjene prava Unije, na temelju načela solidarnosti(25). Osim toga, iako je Sud zaključio da države članice imaju široku diskreciju u području javnog zdravstva i socijalne sigurnosti te da se u tom pogledu, osobito, mogu osloniti na neprofitne organizacije, on nije potpuno isključio takve djelatnosti iz područja primjene prava Unije(26). Osobito, Sud je dosljedno smatrao da se odredbe Unije u području tržišnog natjecanja načelno primjenjuju na sve subjekte koji se bave gospodarskom djelatnošću, neovisno o njihovu pravnom statusu ili načinu njihova financiranja(27). Stoga, čini se da sudska praksa Suda ne isključuje primjenjivost prava Unije na djelatnosti koje se obavljaju na neprofitnoj osnovi ili s gubitkom, ili radi ostvarenja negospodarskih ciljeva. Dodao bih da države članice koje osporavaju primjenjivost članka 207. UFEU‑a ne objašnjavaju zašto je taj pristup neprimjeren kada je riječ o međunarodnoj trgovini.

52.      Čini se da te stranke zauzimaju stajalište da je roba koja se razmjenjuje na neprofitnoj osnovi obuhvaćena pojmom „nekomercijalni aspekti intelektualnog vlasništva” te da stoga ne ulazi u pojam zajedničke trgovinske politike.

53.      Smatram da to predstavlja pogrešno tumačenje članka 207. UFEU‑a. Ta odredba iz svojeg područja primjene ne isključuje transakcije ili djelatnosti nekomercijalne naravi. Naime, činjenica da se određena roba ili usluge mogu, pod određenim okolnostima, razmijeniti u svrhe koje ne uključuju stjecanje profita (uključujući, primjerice, besplatnu razmjenu) ne znači da se tom robom ili uslugama ne trguje. Članak 4. stavak 4. Ugovora iz Marakeša, govoreći o primjercima u dostupnom formatu koji se „ne mogu nabaviti na tržištu [komercijalnim putem] pod razumnim uvjetima” implicira da postoji tržište na kojem se tom vrstom robe trguje pod komercijalnim uvjetima. Kako je Komisija istaknula na raspravi, odredbe Ugovora iz Marakeša nužno će utjecati na gospodarske subjekte koji posluju na tom tržištu.

54.      Važno je reći da je Sud u presudi Daiichi Sankyo(28) potvrdio da cijeli Sporazum o TRIPS‑u spada u područje primjene članka 207. UFEU‑a. Međutim, Sporazum o TRIPS‑u sadržava i odredbe o robi i uslugama koje se koriste u nekomercijalne svrhe(29). Slično tomu, Bernska konvencija, koja se, s obzirom na to da se na nju upućuje u članku 2. stavku 2. Sporazuma o TRIPS‑u može smatrati djelomično inkorporiranom u potonji, također sadržava odredbe kojima se uređuje uporaba zaštićenih djela za određene nekomercijalne djelatnosti(30). Bitno je istaknuti da nijedan od tih sporazuma u potpunosti ne isključuje nekomercijalne transakcije ili uporabe zaštićenih djela iz svojeg područja primjene.

55.      U tom je kontekstu zanimljivo istaknuti da su se, u odlukama sudbenih tijela WTO‑a, umjetnička djela i druge intelektualne tvorevine općenito tretirale na isti način kao i druga komercijalna roba, čak i ako se njima trgovalo pod nekomercijalnim uvjetima ili su se koristile u nekomercijalne svrhe(31). Čak i tamo gdje se pojam „trgovina” javlja u sporazumima WTO‑a, on se tumači vrlo široko, tako da obuhvaća „svaku razmjenu robe”, neovisno o „naravi ili vrsti ‚trgovine’, ili razlogu ili svrsi transakcije”(32). Primjenjivost pravila WTO‑a ne može ovisiti o privatnoj odluci gospodarskog subjekta o tome kako će obavljati svoje poslovne djelatnosti. U biti, čini se da određena pravila WTO‑a pretpostavljaju da se neke transakcije vrše pod nekomercijalnim uvjetima. Primjerice, Sporazum WTO‑a o antidampingu(33) odnosi se, među ostalim, na izvoz proizvoda koji ne pokrivaju sve troškove njihove proizvodnje(34). Stoga, ako nije drugačije predviđeno, pravila WTO‑a ne zahtijevaju postojanje profita, nego se primjenjuju i na transakcije koje su izvršene s gubitkom.

56.      Članak 207. UFEU‑a iz opsega zajedničke trgovinske politike isključuje samo nekomercijalne aspekte prava intelektualnog vlasništva. To podrazumijeva sektore prava o intelektualnom vlasništvu koji se ne odnose isključivo ili izravno na međunarodnu trgovinu. To je očito sporedna kategorija. Doista, općenito govoreći, svrha pravila o intelektualnom vlasništvu je dodjela određenih isključivih prava u pogledu iskorištavanja intelektualnih tvorevina kako bi se potaknula kreativnost i inovacija. Ta isključiva prava nisu ništa drugo nego sui generis oblici monopola koji mogu ograničiti slobodan optjecaj robe ili usluga. Stoga, pravila o intelektualnom vlasništvu, po samoj svojoj naravi, uglavnom imaju trgovinske aspekte. Primjer netrgovinskog aspekta intelektualnog vlasništva je onaj koji se odnosi na moralna prava koja su, u biti, isključena iz područja primjene Sporazuma o TRIPS‑u(35). U svakom slučaju, u ovom predmetu nije potrebno duboko ulaziti u taj pojam: dovoljno je reći da Ugovorom iz Marakeša nisu uređena ni moralna prava ni bilo koji drugi aspekt intelektualnog vlasništva koji nije trgovinski.

57.      Neovisno o tome, čini mi se da se argumenti koje upravo razmatram temelje na pogrešnoj pretpostavci. Kako Komisija ističe, Ugovor iz Marakeša nipošto ne zahtijeva da umnožavanje, distribucija i stavljanje na raspolaganje primjeraka u dostupnom formatu bude besplatno. Kako je navedeno u članku 4. stavku 5. tog ugovora, „[n]acionalno zakonodavstvo ima pravo odlučiti primjenjuje li se naknada na ograničenja ili iznimke iz ovog članka”.

58.      Međutim, talijanska vlada je na raspravi istaknula da se „naknada” iz članka 4. stavka 5. Ugovora iz Marakeša ne treba razumjeti kao prava „naknada”, nego više kao kompenzacija nositeljima autorskih prava.

59.      Smatram da je ta primjedba neosnovana. Kao prvo, istaknuo bih da talijanska vlada nije podnijela nijedan element u prilog svojem tumačenju članka 4. stavka 5., koje se čini suprotnim tekstu te odredbe. Kao drugo, te još važnije, činjenica da iznos novca koji bi se eventualno plaćao nositeljima autorskih prava možda ne bi odgovarao punoj tržišnoj cijeni nipošto ne isključuje komercijalnu narav odnosnih transakcija(36).

60.      U biti, Ugovorom iz Marakeša se od ugovornih stranaka zahtijeva da predvide standardnu skupinu ograničenja i iznimaka od odredbi o autorskom pravu kako bi dopustile umnožavanje, distribuciju i stavljanje na raspolaganje primjeraka u dostupnom formatu te kako bi omogućile prekograničnu razmjenu tih djela. Tim ugovorom nije uređena komercijalna ili nekomercijalna narav transakcija pomoću kojih se te radnje odvijaju. U svakom slučaju, neke od transakcija obuhvaćenih Ugovorom iz Marakeša svakako imaju komercijalnu narav.

61.      Radi cjelovitosti, također bih istaknuo da, na temelju članka 4. stavka 4. i članka 5. stavka 3. Ugovora iz Marakeša, ugovorne stranke mogu obveze predviđene člankom 4. stavkom 1. i člankom 5. stavkom 1. tog ugovora ispuniti i na način da predvide ograničenja ili iznimke od odredbi o autorskom pravu koje nisu ograničene na djelatnosti neprofitnih subjekata.

c)      Povezanost sa Sporazumom o TRIPS‑u

62.      Kao drugo, francuska, mađarska, rumunjska i finska vlada naglašavaju da se o Ugovoru iz Marakeša pregovaralo u okviru WIPO‑a, agencije Ujedinjenih naroda čija misija nije liberalizacija ili promicanje trgovine. Mađarska vlada i vlada Ujedinjene Kraljevine također ukazuju na činjenicu da je Ugovor iz Marakeša tek slabo povezan sa Sporazumom o TRIPS‑u.

63.      Ni te primjedbe nisu mi uvjerljive.

64.      Za početak, mjesto i kontekst u kojem se o međunarodnom sporazumu pregovara imaju samo ograničenu relevantnost. Iako ti čimbenici ponekad mogu pružiti korisne naznake u pogledu namjera sastavljača sporazuma, ono što je zaista bitno su cilj i sadržaj sporazuma, kako proizlaze iz njegova teksta.

65.      Primjerice, Sud je odlučio da se Odluka Vijeća o potpisivanju, u ime Europske unije, Europske konvencije o pravnoj zaštiti usluga koje se temelje na uvjetovanom pristupu ili usluga koje pružaju uvjetovani pristup(37) morala temeljiti na članku 207. UFEU‑a, iako je taj sporazum usvojilo Vijeće Europe: organizacija koja se prvenstveno bavi zaštitom ljudskih prava, demokracije i vladavine prava(38). S druge strane, iz WIPO‑a potječu drugi međunarodni sporazumi čija se povezanost s međunarodnom trgovinom čini jasnom: primjerice, Madridski sporazum o suzbijanju lažnih i prijevarnih oznaka podrijetla na proizvodima(39).

66.      Tomu bih samo dodao da je Sud već potvrdio da komercijalni aspekti intelektualnog vlasništva spadaju u okvir zajedničke trgovinske politike neovisno o tome jesu li uključeni u međunarodne sporazume koji su dio sporazuma WTO‑a (ili sporazuma o kojima se pregovaralo u okviru WTO‑a)(40).

d)      Cilj Ugovora iz Marakeša

67.      Kao treće, finska vlada i vlada Ujedinjene Kraljevine naglašavaju da cilj Ugovora iz Marakeša nije liberalizirati trgovinu, nego doprinijeti potpunom razvoju osoba s oštećenjem vida. Te vlade smatraju da je pravno pitanje iz predmetnog slučaja, mutatis mutandis, slično onomu koje je Sud razmatrao u predmetima koji su se odnosili na Kartagenski protokol o biološkoj sigurnosti(41) i Bazelsku konvenciju o nadzoru prekograničnog prometa opasnog otpada i njegovu odlaganju(42). Sud je u tim predmetima smatrao da komponenta tog sporazuma koja se odnosi na zaštitu okoliša prevladava nad komponentom koja se odnosi na trgovinu.

68.      Najprije bih podsjetio da se u članku 207. UFEU‑a jasno ističe da se „zajednička trgovinska politika vodi […] u kontekstu načela i ciljeva vanjskog djelovanja Unije”. U članku 21. UEU‑a pak – u kojem su predviđena ta načela i ciljevi – navedeno je da se djelovanje Unije na međunarodnoj sceni vodi, među ostalim, načelima jednakosti i solidarnosti te da ima cilj „podupiranja održivoga gospodarskog i socijalnog razvoja te razvoja zaštite okoliša u zemljama u razvoju, prvenstveno radi iskorjenjivanja siromaštva”.

69.      Kako je gore navedeno, moderni trgovinski sporazumi često imaju više ciljeva istovremeno. Isključivo gospodarski ciljevi samo su neki od tih ciljeva. Primjerice, humanitarni, razvojni ciljevi i ciljevi zaštite okoliša često imaju središnju ulogu u pregovorima o međunarodnim sporazumima čiji se bitan sadržaj, unatoč tomu, i dalje očito odnosi na trgovinu(43). Kao primjer, tijekom posljednjih nekoliko godina, nastavljajući proces koji je započeo Deklaracijom iz Dohe o Sporazumu o TRIPS‑u i javnom zdravstvu(44), članice WTO‑a su usvojile nekoliko odluka kojima su izmijenile ili provele Sporazum o TRIPS‑u u pogledu patentibilnosti(45) i licenciranja(46) farmaceutskih proizvoda, u korist najnerazvijenijih zemalja. Te mjere nedvojbeno imaju razvojne i zdravstvene ciljeve: da se svima u najsiromašnijim zemljama osigura pristup lijekovima (osobito proizvodima protiv HIV‑a). Ipak, s obzirom na njihov sadržaj i kontekst, mislim da bi rijetki osporavali činjenicu da te mjere imaju osobitu vezu s međunarodnom trgovinom(47).

70.      To je razlog zbog kojeg Ugovori EU‑a, osobito nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, dodjeljuju Unijinu vanjskom djelovanju (uključujući onom u području zajedničke trgovinske politike)(48) nekoliko ciljeva, koji su i gospodarske i negospodarske naravi. To također objašnjava zašto je Sud, čak i prije stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, dosljedno zaključivao da se ciljevi koji se odnose, primjerice, na gospodarski razvoj(49), zaštitu okoliša(50) ili vanjsku politiku(51) mogu ostvarivati u kontekstu zajedničke trgovinske politike.

71.      Naposljetku, zajednička trgovinska politika je u bitnome vanjska dimenzija unutarnjeg tržišta i carinske unije. U tom pogledu, istaknuo bih da članak 114. UFEU‑a predstavlja glavnu odredbu koju zakonodavac Unije koristi za usvajanje mjera potrebnih za uspostavu i funkcioniranje unutarnjeg tržišta. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, kada su ispunjene pretpostavke za korištenje članka 114. UFEU‑a kao pravne osnove, zakonodavac Unije ne može biti onemogućen koristiti tu pravnu osnovu zbog činjenice da je, pri odabiru koji se provodi, odlučujuće ostvarenje drugih ciljeva od općeg interesa(52) (kao što su, primjerice, javno zdravlje(53) ili zaštita potrošača(54)). Smatram da se zbog dosljednosti isto načelo treba primijeniti u pogledu zajedničke trgovinske politike.

72.      Smatram da finska vlada i vlada Ujedinjene Kraljevine griješe uspoređujući Ugovor iz Marakeša s gorenavedenim Kartagenskim protokolom i Bazelskom konvencijom. U tim je predmetima Sud zaključio da je trgovinska komponenta tih sporazuma tek sporedna u odnosu na komponentu koja se odnosi na zaštitu okoliša. Kratak osvrt na tekst tih sporazuma samo potvrđuje da, u njihovoj cjelokupnoj strukturi, broj, opseg i važnost odredbi koje se odnose na trgovinu ne prevladava u odnosu na odredbe koje se odnose na zaštitu okoliša, niti su od njih važnije. Doista, većina odredbi tih sporazuma odnosila se na uređenje zaštite okoliša, dok je uređenje trgovine bilo tek jedan od instrumenata koji se koristio za ostvarenje ciljeva povezanih sa zaštitom okoliša.

73.      Nasuprot tomu, kako je gore objašnjeno, povećanje međunarodne trgovine u odnosu na primjerke u dostupnom formatu uvelike predstavlja središte sustava uspostavljenog Ugovorom iz Marakeša. Pojednostavljenje i rast prekogranične razmjene primjeraka u dostupnom formatu predstavljaju jedno od ključnih sredstava koja su sastavljači tog ugovora predvidjeli za ostvarenje svojih ciljeva.

74.      Jednostavno govoreći, moglo bi se čak reći da je učinak Ugovora iz Marakeša taj da jednu vrstu trgovine primjercima u dostupnom formatu zamjenjuje drugom. Prekogranična trgovina tom robom trenutno je vrlo ograničena s obzirom na to da se odvija u skladu s uobičajenim tržišnim pravilima. U budućnosti će trgovina tom robom biti olakšana jer će nositelji autorskih prava imati ograničena prava u cilju suprotstavljanja umnožavanju, distribuciji i optjecaju svojih djela u slučajevima predviđenima Ugovorom iz Marakeša.

75.      Stoga, francuska vlada nije u pravu kada tvrdi da cilj Ugovora iz Marakeša nisu liberalizacija ili promicanje trgovine. U svakom slučaju, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je dovoljno da međunarodni sporazum uređuje trgovinu, primjerice ograničavanjem ili čak zabranjivanjem trgovine, kako bi spadao u okvir zajedničke trgovinske politike(55).

76.      S obzirom na to, točno je, kako je nekoliko vlada istaknulo, da trgovinski ciljevi Ugovora iz Marakeša imaju svrhu drugačije naravi. Iz tog razloga smatram da članak 207. UFEU‑a ne može biti jedina osnova predmetne odluke.

2.      Članak 19. stavak 1. UFEU‑a

77.      Iz preambule Ugovora iz Marakeša, kako tvrde češka, finska vlada i vlada Ujedinjene Kraljevine, jasno proizlazi da je krajnji cilj tog ugovora doprinijeti potpunom razvoju osoba s oštećenjem vida ili s drugim poteškoćama zbog kojih se ne mogu služiti tiskom. Poseban se naglasak stavlja na načela nediskriminacije, jednakih mogućnosti, dostupnosti te potpunog i učinkovitog sudjelovanja u društvu i uključivanja u njega. U tom kontekstu, druga uvodna izjava odnosi se na namjeru da osobe s oštećenjem vida mogu informacijama pristupiti na ravnopravnoj osnovi s drugima. Četvrta uvodna izjava, pak, odnosi se na prepreke, koje osobama s oštećenjem vida ili s drugim poteškoćama zbog kojih se ne mogu služiti tiskom onemogućuju pristup objavljenim djelima i ostvariti jednake mogućnosti u društvu.

78.      U preambuli se također upućuje na Opću deklaraciju o ljudskim pravima i Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom (u daljnjem tekstu: Konvencija UN‑a). Veza između Konvencije UN‑a i Ugovora iz Marakeša je zapravo očita. U članku 30. stavku 3. prvonavedene konvencije predviđeno je: „Države stranke će poduzeti sve odgovarajuće korake kako bi osigurale da zakoni koji štite [prava intelektualnog vlasništva] ne sadržavaju nerazumne ili diskriminirajuće prepreke pristupu osoba s invaliditetom kulturnim materijalima, poštujući pritom odredbe međunarodnog prava.” U skladu s tim, za Ugovor iz Marakeša može se smatrati da se njime provode obveze preuzete tom odredbom.

79.      U tom je pogledu važno istaknuti da je Odbor UN‑a za prava osoba s invaliditetom (u daljnjem tekstu: Odbor UN‑a), koji je uspostavljen Konvencijom UN‑a, izričito ukazao na vezu između tih dvaju sporazuma. Komentirajući članak 9. Konvencije UN‑a (koji nosi naslov „Pristupačnost”), Odbor UN‑a je napisao da Ugovor iz Marakeša „treba osobama s invaliditetom osigurati pristup kulturnim materijalima bez nerazumnih ili diskriminirajućih prepreka”(56).

80.      U tim okolnostima, zauzimam stajalište da se Ugovorom iz Marakeša nastoji ostvariti jedan od ciljeva iz članka 19. stavka 1. UFEU‑a. U skladu s tom odredbom, „Vijeće može […], odlučujući jednoglasno, u skladu s posebnim zakonodavnim postupkom i uz prethodnu suglasnost Europskog parlamenta, poduzeti odgovarajuće radnje radi suzbijanja diskriminacije na temelju spola, rasnog ili etničkog podrijetla, vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolne orijentacije”. Stoga, invaliditet predstavlja jednu od mogućih osnova diskriminacije navedenih u toj odredbi radi čijeg suzbijanja Unija može poduzeti odgovarajuće radnje.

81.      U tom kontekstu, ističem da je Unija upravo na temelju članka 19. UFEU‑a usvojila razne pravne instrumente kojima je cilj borba protiv diskriminacije te kojima se osigurava jednako postupanje i jednake mogućnosti za sve građane. Osobito upućujem na Direktivu 2000/43/EZ o rasnoj jednakosti(57) i Direktivu 2004/113/EZ o spolnoj jednakosti(58).

82.      Također, i još važnije, upućujem na Direktivu 2000/78/EZ o jednakom postupanju pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja(59). U skladu s člankom 1. te direktive, njezina je svrha „utvrditi opći okvir za borbu protiv diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolnog opredjeljenja u vezi sa zapošljavanjem i obavljanjem zanimanja, kako bi se u državama članicama ostvarila primjena načela jednakog postupanja”(60).

83.      Čini mi se da upravo spomenute mjere Unije – jednako kao i međunarodni sporazumi spomenuti u gornjoj točki 78. – imaju značajnu protudiskriminacijsku komponentu zajedničku s Ugovorom iz Marakeša.

84.      Međutim, Komisija osporava taj zaključak, ističući da Ugovor iz Marakeša nije opća mjera kojoj je cilj borba protiv svih mogućih oblika diskriminacije kojima ljudi s invaliditetom mogu biti izloženi: predmet tog ugovora ograničen je samo na autorsko pravo. Osim toga, Komisija ističe da članci 9. i 10. UFEU‑a zahtijevaju od Unije da se pri utvrđivanju i provedbi svojih politika i aktivnosti, među ostalim, bori protiv društvene isključenosti i diskriminacije.

85.      Ti argumenti mi nisu uvjerljivi. Kao prvo, u tekstu članka 19. stavka 1. UFEU‑a ništa ne ukazuje na to da je njegovo područje primjene ograničeno na mjere opće naravi ili širokog područja primjene. Kao drugo, Ugovorom iz Marakeša se od ugovornih stranaka ne zahtijeva samo da svoje propise o autorskom pravu izmijene u korist osoba s oštećenjem vida. Njime se tim strankama propisuju i druge obveze: primjerice da uvedu posebne mjere za zaštitu privatnosti osoba s oštećenjem vida (članak 8.), ili da surađuju s mjerodavnim tijelima WIPO‑a kako bi olakšale prekograničnu razmjenu primjeraka u dostupnom formatu (članak 9.). Člankom 13. također se uspostavlja skupština sa zadaćom, među ostalim, da razvija pravila Ugovora iz Marakeša. Kao treće, potreba za borbom protiv diskriminacije, s ciljem osiguravanja jednakih mogućnosti osobama s oštećenjem vida, nije samo uzeta u obzir prilikom pregovora o Ugovoru iz Marakeša, nego predstavljaju smisao ugovora.

86.      S obzirom na gore navedeno, smatram da članak 19. stavak 1. UFEU‑a treba biti jedna od pravnih osnova predmetne odluke.

3.      Članak 114. UFEU‑a

87.      Komisija, koju u pogledu tog pitanja podupiru češka, finska, francuska i litavska vlada te Europski parlament, smatra da članak 114. UFEU‑a treba biti jedna od pravnih osnova predmetne odluke.

88.      Ne dijelim to stajalište.

89.      Nema sumnje da bi sklapanje Ugovora iz Marakeša moglo dovesti do daljnjeg usklađivanja pravila Unije o autorskom pravu. Također nije sporno da se, interno, mjere koje se odnose na to područje općenito mogu temeljiti na članku 114. UFEU‑a. Naposljetku, očito je da će provedba odredbi Ugovora iz Marakeša od strane Unije imati pozitivan utjecaj na prekograničnu trgovinu unutar Unije.

90.      Unatoč tomu, ne čini mi se da ti elementi predstavljaju dostatnu osnovu da bi se zaključilo da je komponenta Ugovora iz Marakeša koja se odnosi na unutarnje tržište prevladavajuća ili da barem ima jednaku važnost kao trgovinske i protudiskriminacijske komponente.

91.      U skladu s ustaljenom sudskom praksom, mjera usvojena na temelju članka 114. UFEU‑a mora doista za cilj imati poboljšanje uvjeta za uspostavljanje i funkcioniranje unutarnjeg tržišta(61). Obično utvrđenje razlika između nacionalnih zakonodavstava nije dovoljno da bi se opravdala primjena članka 114. UFEU‑a. Ta odredba zahtijeva postojanje razlika između zakona, drugih propisa ili upravnih odredbi u državama članicama koje mogu narušiti temeljne slobode i tako neposredno utjecati na funkcioniranje unutarnjeg tržišta(62).

92.      U predmetnom slučaju, nijedna stranka nije dokazala postojanje značajnih razlika između nacionalnih zakonodavstava u državama članicama u pogledu aspekata autorskog prava uređenih Ugovorom iz Marakeša. Jasno, s obzirom na članak 5. stavke 2. i 3. Direktive 2001/29, moguće je (ili čak vjerojatno) da postoje razlike između zakona, drugih propisa ili upravnih odredbi u državama članicama u pogledu iznimki ili ograničenja prava autora u korist osoba s oštećenjem vida. Međutim, puka mogućnost nije dovoljna da bi se opravdala primjena članka 114. UFEU‑a.

93.      Naime, kako vlada Ujedinjene Kraljevine ističe, nije provedena nikakva analiza o tome na koji način te pretpostavljene razlike utječu na funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Međutim, u uvodnoj izjavi 31. Direktive 2001/29 navedeno je da se stupanj usklađivanja postignut u pogledu iznimki i ograničenja „temelji[o] na njihovu utjecaju na nesmetano funkcioniranje unutarnjeg tržišta”. Iz toga bih zaključio da je zakonodavac Unije, u vrijeme usvajanja Direktive 2001/29, smatrao da iznimke i ograničenja u korist ljudi s invaliditetom nisu imala nikakav značajan utjecaj na nesmetano funkcioniranje unutarnjeg tržišta. U suprotnom, moguće je da bi zakonodavac Unije zahtijevao višu razinu usklađivanja zakona država članica po tom pitanju. Razumno bi bilo pretpostaviti da situacija u tom pogledu danas ne bi bila nimalo drukčija.

94.      Činjenica da Komisija i zakonodavac Unije te aspekte nisu detaljno razmotrili ide u prilog stajalištu da usklađivanje unutarnjeg tržišta nije bio jedan od glavnih ciljeva zbog kojih je Unija odlučila pregovarati o Ugovoru iz Marakeša (te ga, potencijalno, sklopiti). Stoga se čini da pozitivan doprinos jačanju unutarnjeg tržišta koji bi sklapanje tog ugovora moglo imati prije predstavlja sporedan cilj, odnosno neizravan učinak.

95.      Činjenica da bi se svaka unutarnja mjera s istim sadržajem vjerojatno temeljila na članku 114. UFEU‑a (isključivo ili u kombinaciji s drugim pravnim osnovama) u ovom kontekstu ima malu važnost. Kako je gore navedeno, budući da zajednička trgovinska politika predstavlja vanjsku dimenziju unutarnjeg tržišta, uobičajeno istovjetne mjere često se temelje na članku 114. UFEU‑a kada imaju učinak samo unutar Unije, te na članku 207. UFEU‑a kada se usvajaju kako bi se uredio odnos između Europske unije i trećih zemalja.

96.      U biti, Unija bi, u unutarnjem smislu, mogla istovjetne rezultate ostvariti tako da jednostavno izmijeni Direktivu 2001/29 (kako je Vijeće od Komisije zatražilo 19. svibnja 2015.). Međutim, ciljevi Ugovora iz Marakeša učinkovito se mogu ostvariti samo ako se njegova pravila provedu u mnogim drugim državama, izvan granica Unije. U sedmoj uvodnoj izjavi tog ugovora doista se navodi da je prisutan stalan manjak primjeraka u dostupnom formatu unatoč činjenici da su „mnoge države članice u svojim nacionalnim zakonima o autorskom pravu [već] odredile ograničenja i iznimke u korist osoba s oštećenjem vida ili s drugim poteškoćama zbog kojih se ne mogu služiti tiskom”.

97.      S obzirom na sva navedena razmatranja, smatram da članak 114. UFEU‑a ne bi trebao biti jedna od pravnih osnova predmetne odluke.

4.      Socijalna politika

98.      Naposljetku, mađarska vlada zauzima stajalište da se u predmetnoj odluci treba upućivati i na članak 4. stavak 2. točku (b) UFEU‑a, s obzirom da se cilj Ugovora iz Marakeša odnosi na socijalnu politiku.

99.      Na početku bih istaknuo da su u članku 4. UFEU‑a, kao i u člancima 3., 5. i 6. UFEU‑a, samo nabrojana područja Unijine nadležnosti, prema naravi tih nadležnosti. Definicije i opis tih područja nadležnosti te pravila o izvršavanju tih nadležnosti od strane Unije nalaze se u drugim odredbama Ugovora EU‑a. U skladu s tim, članci 3. do 6. UFEU‑a ne mogu predstavljati materijalne pravne osnove niti za jednu Unijinu mjeru.

100. Stoga, smatram da se argumenti mađarske vlade trebaju razmotriti kao da se odnose na odredbe o socijalnoj politici: na članke 151. do 161. UFEU‑a. Među tim odredbama, čini mi se da bi moguća pravna osnova predmetne odluke mogao biti članak 153. UFEU‑a.

101. U članku 153. UFEU‑a navedeni su akti i postupci koje Unija mora slijediti radi postizanja ciljeva iz članka 151. UFEU‑a. U potonjoj odredbi se, pak, na sljedeći način određuju ciljevi Unijine socijalne politike: „promicanje zapošljavanja, poboljšanje životnih i radnih uvjeta, kako bi se na putu napretka omogućilo njihovo usklađivanje, odgovarajuću socijalnu zaštitu, socijalni dijalog, razvoj ljudskih potencijala u smislu trajne visoke stope zaposlenosti i borbe protiv isključenosti”(63).

102. S obzirom na tu odredbu, element socijalne politike svakako se može pronaći u Ugovoru iz Marakeša. Doista, u devetoj uvodnoj izjavi tog ugovora prepoznaje se „potreba održavanja ravnoteže između učinkovite zaštite autorskih prava i interesa šire javnosti, posebno u vezi s obrazovanjem, istraživanjem i pristupom informacijama, te da se tom ravnotežom mora olakšati učinkovit i pravovremen pristup djelima u korist osoba s oštećenjem vida ili s drugim poteškoćama zbog kojih se ne mogu služiti tiskom”(64).

103. Unatoč tomu, ne čini mi se da takav cilj, u okviru strukture Ugovora iz Marakeša, ima središnju ulogu. Stvarni „socijalni” cilj tog ugovora je da se općenito poboljša život ljudi s oštećenjem vida. Učinkovitiji pristup zaposlenju za te ljude bio bi tek posljedica uklanjanja određenih prepreka koje ograničavaju njihovu slobodu izražavanja, uključujući njihovu slobodu traženja, primanja i davanja informacija i ideja svih vrsta, njihovo uživanje prava na obrazovanje i mogućnost provedbe istraživanja.

104. Socijalna politika Unije uvelike se usredotočuje na ono što se općenito govoreći može opisati kao radni ili gospodarski život građana Unije(65), dok je, kako je gore navedeno, cilj da se osiguraju jednako postupanje i jednake mogućnosti, među ostalim, za ljude s invaliditetom prije predmet protudiskriminacijskih mjera predviđenih u članku 19. UFEU‑a.

105. Stoga, budući da se te dvije odredbe djelomično preklapaju(66), smatram da se socijalna komponenta Ugovora iz Marakeša više odnosi na članak 19. UFEU‑a nego na članak 153. UFEU‑a.

5.      Članak 209. UFEU‑a

106. Francuska vlada je na raspravi promijenila svoje stajalište tvrdeći da i članak 209. UFEU‑a, zajedno s člankom 114. UFEU‑a, treba biti pravna osnova predmetne odluke. Naime, ona smatra da Ugovor iz Marakeša ima razvojni cilj.

107. Točno je da se u preambuli Ugovora iz Marakeša ističe da „većina osoba s oštećenjem vida ili s drugim poteškoćama zbog kojih se ne mogu služiti tiskom živi u zemljama u razvoju i najnerazvijenijim zemljama” te se izričito upućuje na WIPO‑ov razvojni plan.

108. Međutim, čini mi se jasnim da je razvojni cilj, u okviru cjelokupne strukture Ugovora iz Marakeša, isključivo akcesoran, ili barem sporedan u odnosu na druge ciljeve. U tom pogledu, treba podsjetiti da je glavni cilj razvojne suradnje da se iskorijeni siromaštvo u kontekstu održivog razvoja(67). Samo je po sebi očito da taj cilj nije u središtu Ugovora iz Marakeša.

109. Kao prvo, upućivanje na razvojni cilj u preambuli tek je usputno, dok su trgovinski i protudiskriminacijski ciljevi Ugovora iz Marakeša potpunije objašnjeni.

110. Kao drugo, nijedna konkretna odredba tog ugovora ne odnosi se posebno na razvojnu politiku. Najnerazvijenije zemlje kratko se spominju samo u člancima 12. i 13. Ugovora iz Marakeša. Međutim, nijedna od tih odredbi nema središnju važnost. Članak 12. ima tek interpretativnu funkciju: njime se priznaje pravo ugovornih stranaka da u svojim nacionalnim zakonodavstvima u korist korisnika provedu i druga ograničenja i iznimke od autorskog prava, pored onih predviđenih tim ugovorom. Što se tiče najnerazvijenih zemalja, upućuje se na „posebne potrebe [tih država] i [njihova] posebna međunarodna prava i obveze i elemente fleksibilnosti u tom pogledu”. U članku 13., pak, navodi se da ugovorne stranke moraju imati skupštinu. U njemu se također navodi da dok troškove svake delegacije pokriva ugovorna stranka koja je delegaciju imenovala, u pogledu delegacija ugovornih stranaka koje se smatraju zemljama u razvoju, skupština može od WIPO‑a zatražiti dodjelu financijske pomoći kako bi se olakšalo njihovo sudjelovanje.

111. Kao treće, kako je navedeno u gornjoj točki 69., Sud je jasno istaknuo da se razvojni ciljevi mogu ostvarivati i u kontekstu Unijine zajedničke trgovinske politike.

112. Kao četvrto, i još važnije, pravila Ugovora iz Marakeša jasno služe poboljšanju uvjeta korisnika u svim ugovornim strankama, a ne samo (ili prvenstveno) onih koji žive u zemljama u razvoju ili u najnerazvijenijim zemljama.

6.      Privremeni zaključak

113. S obzirom na prethodno navedeno, stajališta sam da se predmetna odluka treba temeljiti na člancima 19. i 207. UFEU‑a. Osim toga, po mojemu mišljenju, nema razloga smatrati da postupci predviđeni tim dvjema odredbama nisu kompatibilni: samo se zahtjev u pogledu glasovanja Vijeća može razlikovati.

114. Međunarodni sporazumi koji spadaju u područje primjene članka 19. UFEU‑a moraju se, na temelju članka 218. stavka 6. točke (v) i članka 218. stavka 8. UFEU‑a, sklopiti tako da Vijeće, odlučujući jednoglasno na prijedlog Komisije, uz prethodnu suglasnost Europskog parlamenta, o tome usvoji odluku.

115. Međunarodni sporazumi koji spadaju u područje primjene članka 207. UFEU‑a moraju se, na temelju članka 207. stavka 4. i članka 218. stavka 6. točke (v) UFEU‑a, sklopiti tako da Vijeće, na prijedlog Komisije, uz prethodnu suglasnost Europskog parlamenta, o tome usvoji odluku. Što se tiče zahtjeva u pogledu glasovanja Vijeća, ovdje je predviđeno da Vijeće odlučuje kvalificiranom većinom, dok se jednoglasnost iznimno zahtijeva u trima slučajevima predviđenima u drugom i trećem podstavku stavka 4. članka 207. UFEU‑a.

116. Međutim, za potrebe predmetnog postupka nije potrebno utvrditi bi li, u pogledu njegove trgovinske komponente, članak 207. UFEU‑a zahtijevao od Vijeća da u načelu odluči jednoglasno ili kvalificiranom većinom. Neizbježno se primjenjuje stroži zahtjev predviđen člankom 19. UFEU‑a(68).

117. Posljedično, predmetnu odluku, ako bi se temeljila na člancima 19. i 207. UFEU‑a, mora usvojiti Vijeće, odlučujući jednoglasno na prijedlog Komisije, uz prethodnu suglasnost Europskog parlamenta.

C –    Narav nadležnosti Europske unije

118. U skladu s člankom 3. stavkom 1. točkom (e) UFEU‑a, kojom se kodificira ustaljena sudska praksa(69), zajednička trgovinska politika spada u područje Unijine isključive nadležnosti. Nasuprot tomu, u nijednoj odredbi dijela prvog, glave I. UFEU‑a, koja nosi naslov „Kategorije i područja nadležnosti Unije” (članci 2. do 6.), ne spominje se područje nadležnosti koje obuhvaća ili uključuje protudiskriminacijske mjere. Stoga, u skladu s člankom 4. stavkom 1. UFEU‑a(70), mora se smatrati da Unija i države članice dijele nadležnost u tom području.

119. Unatoč tomu, to ne znači da se Ugovor iz Marakeša nužno mora sklopiti kao mješoviti ugovor, za razliku od onoga što tvrdi mađarska vlada. Na početku bih istaknuo da, čak i ako članak 3. stavak 2. UFEU‑a ne bi bio primjenjiv u pogledu Ugovora iz Marakeša(71), njegovo sklapanje ne bi neizbježno zahtijevalo usvajanje mješovitog sporazuma. Izbor između mješovitog sporazuma i isključivo Unijina sporazuma, kada predmet sporazuma spada u područje podijeljene nadležnosti (ili usporedne nadležnosti)(72), općenito je predmet koji ulazi u diskrecijsku ovlast zakonodavca Unije.

120. Ta odluka, s obzirom na to da je uglavnom političke naravi, podliježe samo ograničenom sudskom nadzoru. Sud je dosljedno zaključivao da je potrebno priznati široku diskrecijsku ovlast zakonodavcu Unije u područjima koja uključuju njegovo sudjelovanje u odlukama političke, gospodarske i socijalne naravi i u kojima on treba izvršiti složene ocjene. Sud je iz toga zaključio da samo očita neprikladnost mjere donesene u tim područjima u odnosu na cilj koji nadležna institucija želi postići može utjecati na zakonitost te mjere(73).

121. Primjerice, to može biti slučaj kada bi odluka o sklapanju mješovitog sporazuma mogla, zbog hitnosti situacije i vremena potrebnog za provedbu 28 ratifikacijskih postupaka na nacionalnoj razini, ozbiljno ugroziti cilj koji se želi postići ili kada bi na taj način Unija povrijedila načelo pacta sunt servanda.

122. Nasuprot tomu, mješoviti sporazum bi se, općenito, morao sklopiti ako se međunarodni sporazum odnosi na usporedne nadležnosti: odnosno, ako sadržava dio koji spada u isključivu nadležnost Unije i dio koji spada u isključivu nadležnost država članica, pri čemu nijedan od tih dijelova ne smije biti sporedan u odnosu na drugi(74). Međutim, to očito nije slučaj s Ugovorom iz Marakeša.

123. Međutim, važnije od toga, ako sporazum koji zbog svojeg cilja i sadržaja spada u područje nadležnosti koje je, načelno, dijeljeno, on se nužno mora sklopiti kao isključivo Unijin sporazum kada je ta nadležnost, na temelju činjenice da je Unija izvršava, postala isključiva na vanjskom planu. Kako ću objasniti u nastavku, upravo je to slučaj s Ugovorom iz Marakeša.

1.      O članku 3. stavku 2. UFEU‑a

124. U članku 3. stavku 2. UFEU‑a predviđeno je: „Unija ima i isključivu nadležnost za sklapanje međunarodnog sporazuma kad je njegovo sklapanje predviđeno zakonodavnim aktom Unije ili ako je takav sporazum potreban kako bi Uniji omogućio izvršavanje njezine unutarnje nadležnosti ili u mjeri u kojoj bi njegovo sklapanje moglo utjecati na zajednička pravila ili izmijeniti njihov opseg.”

125. Ta odredba Uniji daje dodatan izvor isključive nadležnosti, koji se posebno odnosi na sklapanje međunarodnih sporazuma. Stoga, nadležnost koja se interno može dijeliti može postati isključiva u pogledu sklapanja međunarodnih sporazuma. Razlog je očit: interno, u slučaju postojanja razlika između pravila Unije i nacionalnih pravila, načelo nadređenosti prava Unije osigurat će da prvonavedena prevladaju(75). U slučaju pravnog spora, od Suda Europske unije može se tražiti da riješi problem, primjerice, na temelju članaka 258. do 260. UFEU‑a. Situacija je potpuno drukčija kada države članice sklapaju međunarodne sporazume s trećim zemljama. Ti sporazumi lako mogu stvoriti prepreke, i na političkoj i na pravnoj razini, pravilnom funkcioniranju prava Unije te, možebitno, njegovu budućem razvoju(76).

126. U predmetnom postupku, relevantan je samo posljednji dio članka 3. stavka 2. UFEU‑a. Komisija i Parlament tvrde da Unija ima isključivu nadležnost sklopiti Ugovor iz Marakeša jer njegovo sklapanje može izmijeniti ili utjecati na područje primjene odredbi Direktive 2001/29.

127. U zadnjem dijelu članka 3. stavka 2. UFEU‑a kodificira se takozvana sudska praksa AETR(77). Sud je u presudi AETR uspostavio načelo da države članice, ako su usvojena zajednička pravila, više nemaju pravo, djelujući pojedinačno ili čak kolektivno, preuzimati obveze u odnosima s trećim zemljama ako te obveze utječu na ta pravila. U takvom slučaju, Unija ima isključivu nadležnost sklapati međunarodne sporazume(78).

128. Naravno, na zajednička se pravila utječe ako je Unija potpuno uskladila područje koje je predmet međunarodnog sporazuma(79). Osim toga, rizik da međunarodne obveze koje preuzimaju države članice mogu negativno utjecati na pravila Unije ili izmijeniti njihov opseg postoji ako te obveze ulaze u područje primjene navedenih pravila(80).

129. Stoga, potpuno usklađivanje područja obuhvaćenog međunarodnim sporazumom nije nužan uvjet da bi Unija u tom pogledu postala isključivo nadležna. Dovoljno je da je odnosno područje u velikom dijelu već obuhvaćeno pravilima Unije(81). Drugim riječima, relevantna međunarodna pravila i pravila Unije ne moraju se nužno u potpunosti podudarati da bi to bio slučaj(82). Sud je već odbio pristup u skladu s kojim bi se međunarodni sporazum analizirao, odredbu po odredbu, kako bi se utvrdilo odgovarala li svaka od tih odredbi odgovarajućoj odredbi prava Unije. Sud je istaknuo da se narav nadležnosti mora odrediti na temelju sveobuhvatne i detaljne analize odnosa između predviđenog međunarodnog sporazuma i važećeg prava Unije(83).

130. Međutim, ta sudska praksa iznjedruje pitanje: kada je područje dovoljno obuhvaćeno pravilima Unije da bi se isključila nadležnost država članica da djeluju vanjski (osim ako im, naravno, Unija odobri ili dodijeli ovlast u tu svrhu)?

131. Da bi se odgovorilo na to pitanje, potrebno je vratiti se na sam raison d’être sudske prakse AETR i, općenitije, članka 3. stavka 2. UFEU‑a. Kako je Sud objasnio, svrha te sudske prakse (te, posljedično, nove odredbe ugovora kojom se kodificira ta sudska praksa) je da se osigura ujednačena i dosljedna primjena pravila Unije i pravilno funkcioniranje njima uspostavljenih sustava, kako bi se očuvala puna učinkovitost prava Unije(84).

132. S obzirom na to načelo, mora se utvrditi mogu li pravila iz međunarodnog sporazuma utjecati na ujednačenu i dosljednu primjenu ili učinkovitost relevantnih pravila Unije. Očito, ta se analiza može provesti samo s obzirom na svaki pojedini slučaj, razmatranjem dvaju skupina pravila (pravila Unije i međunarodnih pravila), uz glavnu pozornost usmjerenu na njihovo područje primjene, narav i sadržaj(85).

133. S tim ciljem, mora se voditi računa ne samo o pravu Unije koje je na snazi u predviđenom trenutku sklapanja ugovora, nego i o njegovu budućem razvoju, u mjeri u kojoj se to može predvidjeti u vrijeme te analize(86). U suprotnom bi se stvorio rizik od sprečavanja, ili barem sputavanja bilo kojeg mogućeg budućeg razvoja prava Unije(87).

134. Zato je Sud utvrdio da je Unija isključivo nadležna ako bi, primjerice, sklapanje sporazuma od strane država članica ugrozilo jedinstvo zajedničkog tržišta ili ujednačenu primjenu prava Unije(88); ili ako bi, s obzirom na narav i sadržaj postojećih odredbi prava Unije, svaki sporazum u tom području nužno utjecao na funkcioniranje sustava uspostavljenog pravilima Unije(89).

135. Nasuprot tomu, Sud je utvrdio da Unija nije isključivo nadležna ako primjerice zbog činjenice da su i odredbama prava Unije i odredbama međunarodne konvencije predviđeni minimalni standardi, nije postojalo ništa što bi spriječilo države članice da u potpunosti primijene pravo Unije(90); ili ako, iako je postojala mogućnost da bi bilateralni sporazumi mogli rezultirati narušavanjem toka usluga na unutarnjem tržištu, po mišljenju Suda u Ugovoru nije bilo ničega što bi spriječilo institucije da u zajedničkim pravilima koja usvajaju predvide usklađeno djelovanje u pogledu trećih zemalja ili da propišu pristup koji države članice trebaju slijediti u svojim vanjskim odnosima(91).

136. S obzirom na ta načela, sada ću razmotriti spada li Ugovor iz Marakeša u isključivu nadležnost Unije.

2.      O Ugovoru iz Marakeša i Direktivi 2001/29

137. Kako je navedeno, Ugovorom iz Marakeša uređuju se određeni aspekti autorskog prava. Njime se od ugovornih stranaka zahtijeva da uvedu standardnu skupinu ograničenja i iznimki od odredbi o autorskom pravu kako bi dopustile umnožavanje, distribuciju i stavljanje na raspolaganje objavljenih djela u formatima koji su dostupni osobama s oštećenjem vida, te kako bi dopustile prekograničnu razmjenu tih djela.

138. Autorsko pravo je na razini Unije uređeno Direktivom 2001/29, kojom se uspostavlja pravni okvir za zaštitu autorskog i srodnih prava. Tim se instrumentom usklađuju određeni aspekti propisa država članica o autorskom pravu kako bi se provele četiri slobode u tom pogledu, bez zadiranja u razlike između tih propisa koje ne utječu štetno na funkcioniranje unutarnjeg tržišta(92).

139. Nekoliko država članica koje su podnijele očitovanja u predmetnom postupku raspravlja ostvaruje li se Direktivom 2001/29, u članku 5., potpuno usklađenje iznimki i ograničenja. Također postavljaju pitanje implicira li diskrecijska ovlast koja je tom odredbom dodijeljena državama članicama to da su one zadržale nadležnost u tim aspektima (kako tvrdi nekoliko vlada), ili im je ovlasti ili odobrenje za to dala Unija (kako tvrde Komisija i Europski parlament).

140. Smatram da ta pitanja nisu relevantna za potrebe predmetnog postupka. Na početku bih istaknuo da Sud ni u presudi Padawan(93) ni u presudi Copydan Båndkopi(94) nije naveo da se člankom 5. Direktive 2001/29 postiže samo minimalno usklađivanje. Još važnije, kako je objašnjeno u gornjoj točki 129., potpuno usklađivanje nije potrebno da bi Unija bila isključivo nadležna. U tom je pogledu ključno je li područje obuhvaćeno međunarodnim sporazumom već uvelike obuhvaćeno pravilima Unije tako da bi svaka nadležnost države članice da djeluje vanjski na to područje predstavljala rizik od utjecaja na ta pravila.

141. Ne može se sporiti da su iznimke i ograničenja dio zakonodavstva o autorskom pravu koji je uvelike uređen Direktivom 2001/29. Kako je navedeno u uvodnoj izjavi 32. navedene direktive, te iznimke i ograničenja su iscrpna. Osim toga, sukladno članku 5. stavku 5. i uvodnoj izjavi 44., sve iznimke i ograničenja moraju se primijeniti u skladu s takozvanim testom u tri koraka(95). Nadalje, Sud je jasno naveo da se diskrecijska ovlast koju države članice uživaju kada primjenjuju iznimke na temelju članka 5. Direktive 2001/29 „mora vršiti unutar granica predviđenih pravom Unije”(96). Naposljetku, Sud je također istaknuo da mnogi od pojmova iz članka 5. predstavljaju autonomne pojmove prava Unije te da se moraju tumačiti na ujednačen način u svim državama članicama, neovisno o nacionalnim pravima tih država(97).

142. U biti, Sud je u predmetu Broadcasting, u pogledu međunarodnog sporazuma o kojem je riječ u tom predmetu, naveo da su elementi koji se odnose, među ostalim, na ograničenja i iznimke od prava srodnih autorskom pravu bili obuhvaćeni zajedničkim pravilima Unije i da su pregovori o tim elementima mogli utjecati na opseg tih zajedničkih pravila ili ga izmijeniti(98). Ne vidim nijedan razlog zašto taj zaključak ne bi bio moguć i u ovom predmetu.

143. Jasno je da će sklapanje Ugovora iz Marakeša od zakonodavca Unije zahtijevati da izmijeni članak 5. Direktive 2001/29. Trenutno, u stavku 3. točki (b) te odredbe ostavlja se državama članicama da odluče hoće li predvidjeti iznimke i ograničenja u pogledu „korištenj[a] za potrebe osoba s invalidnošću, koje je u neposrednoj vezi s invalidnošću i koje je nekomercijalne naravi, a u opsegu potrebnom za određenu invalidnost”. Stoga, kako bi se ispoštovala pravila Ugovora iz Marakeša, uvođenje iznimki i ograničenja za potrebe posebne kategorije osoba s invaliditetom (slijepih, slabovidnih i osoba koje se iz nekog drugog razloga ne mogu koristiti tiskom) više ne može biti stvar izbora te mora biti obvezno.

144. Istina, mogući su različiti načini provedbe Ugovora iz Marakeša i zakonodavac Unije može odlučiti da nema potrebe za potpunim usklađivanjem predmeta tog ugovora. Unatoč tomu, to je na zakonodavcu Unije da odluči jer bi tekst Direktive 2001/29 u svakom slučaju bilo potrebno izmijeniti. Osobito, trenutni tekst članka 5. stavka 3. točke (b) te direktive ne odražava ni slovo ni duh Ugovora iz Marakeša i države članice de facto ne mogu izmijeniti ili ugroziti to pravilo Unije preuzimanjem samostalnih međunarodnih obveza(99).

145. U tom kontekstu, nije nevažno spomenuti da se u uvodnoj izjavi 44. Direktive 2001/29 navodi da se primjena iznimki i ograničenja predviđenih direktivom treba „provoditi u skladu s međunarodnim obvezama”.

146. Osim toga, čini se da bi članak 7. Ugovora iz Marakeša mogao utjecati na opseg članka 6. te direktive, koji se odnosi na obveze u pogledu tehničkih mjera te, osobito, njegova stavka 4. Navedenom odredbom tog ugovora od ugovornih stranaka se zahtijeva da poduzmu odgovarajuće mjere kako bi, kada pružaju odgovarajuću pravnu zaštitu i učinkovite pravne lijekove protiv izbjegavanja učinkovitih tehničkih mjera, osigurale da ta pravna zaštita ne sprečava korisnike da uživaju ograničenja i iznimke predviđene tim ugovorom.

147. Stoga mi se čini da će sklapanje Ugovora iz Marakeša, da upotrijebim formulaciju iz članka 3. stavka 2. UFEU‑a, neizbježno „utjecati na zajednička pravila ili izmijeniti njihov opseg”.

148. To pitanje je u središtu članka 3. stavka 2. UFEU‑a. Uostalom, Sud je nedavno potvrdio da činjenica da predmetna pravila Unije državama članicama priznaju široku marginu prosudbe u pogledu prijenosa i provedbe tih pravila ne isključuje isključivu nadležnost(100). Također, u tom pogledu nije relevantna ni činjenica da ne samo Unija, nego i države članice, možda moraju promijeniti svoja nacionalna pravila kako bi provele međunarodni sporazum. Kako je gore navedeno, nadležnost može biti isključiva na vanjskom planu iako je podijeljena na unutarnjem planu. Ako je to slučaj, vršenje unutarnje nadležnosti uređeno je člankom 2. stavkom 2. UFEU‑a, a ne člankom 3. stavkom 2. UFEU‑a.

149. Taj zaključak ne dovodi u pitanje činjenica da bi države članice, kako ističe vlada Ujedinjene Kraljevine, Ugovor iz Marakeša mogle provesti na način da će izmijeniti svoje propise o autorskom pravu, a da pritom formalno ne povrede Direktivu 2001/29. Kako je Sud više puta utvrdio, do utjecaja međunarodnih obveza na pravila Unije može doći čak i u slučaju nepostojanja mogućeg proturječja između njih(101). U svakom slučaju, kako je navedeno u gornjoj točki 143., fakultativna narav iznimki i ograničenja predviđenih člankom 5. stavkom 3. točke (b) očito nije u skladu s duhom i tekstom Ugovora iz Marakeša: provedba tog ugovora na razini Unije neizbježno bi zahtijevala izmjenu te odredbe.

150. Isključivu narav nadležnosti koja se izvršava kod sklapanja Ugovora iz Marakeša potvrđuje i činjenica da je Sud, kada je odgovarao na zahtjev za prethodnu odluku u vezi s tumačenjem članka 5. stavka 2. točke (d) Direktive 2001/29, zaključio da se smatra da je zakonodavac Unije, usvojivši Direktivu 2001/29, „izvršio nadležnost koju su ranije imale države članice u području intelektualnog vlasništva”. U skladu s tim, odlučio je da se za Uniju, u okviru područja primjene Direktive 2001/29, mora smatrati da je preuzela mjesto država članica, koje više nisu nadležne provoditi odredbe Bernske konvencije koje su bile inspiracija za pravila sadržana u toj direktivi(102). Ti se zaključci mutatis mutandis čine vrlo relevantnima u ovom slučaju.

151. Naposljetku, budući da se predvidljiv razvoj prava Unije mora uzeti u obzir kako bi se utvrdilo je li nadležnost o kojoj je riječ isključiva ili podijeljena, ne smije se zanemariti da je Vijeće 19. svibnja 2015. odlučilo od Komisije, na temelju članka 241. UFEU‑a, zatražiti da bez odgode dostavi zakonodavni prijedlog radi izmjene pravnog okvira Unije s ciljem provođenja pravila predviđenih Ugovorom iz Marakeša.

152. Nakon što se izmjena usvoji, čini mi se da neće biti upitno da je Unija izvršila svoju nadležnost na način koji nije u skladu s postojanjem preostale vanjske nadležnosti država članica. Svaka radnja država članica, bilo pojedinačna ili kolektivna, radi preuzimanja obveza s trećim zemljama u području obuhvaćenom Ugovorom iz Marakeša zapravo će utjecati na pravila Unije koja su usvojena radi provedbe tog ugovora.

153. U svakom slučaju, neovisno o toj mogućoj izmjeni, čini se da se u samoj Direktivi 2001/29, u njezinoj preambuli, predviđaju radnje koje treba u budućnosti provesti u vezi s daljnjim postizanjem usklađenosti u području iznimki i ograničenja. Doista, u uvodnoj izjavi 32. izražava se potreba da države članice postepeno „postignu dosljednu primjenu [u tom području], koja će biti procijenjena prilikom preispitivanja provedbenog zakonodavstva u budućnosti”(103).

154. Stoga se čini da su uvjeti iz posljednjeg dijela članka 3. stavka 2. UFEU‑a ispunjeni.

IV –  Zaključak

155. Na temelju prethodnih razmatranja, predlažem da Sud na sljedeći način odgovori na pitanje koje je Komisija postavila u svojem zahtjevu za donošenje mišljenja sukladno članku 218. stavku 11. UFEU‑a:

Europska unija je isključivo nadležna za sklapanje Ugovora iz Marakeša za olakšanje pristupa objavljenim djelima slijepim, slabovidnim i osobama koje se iz nekog drugog razloga ne mogu koristiti tiskom koji je 27. lipnja 2013. usvojila Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO).


1 – Izvorni jezik: engleski


2 – Ugovor iz Marakeša za olakšanje pristupa objavljenim djelima slijepim, slabovidnim i osobama koje se iz nekog drugog razloga ne mogu koristiti tiskom, Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo, od 27. lipnja 2013., TRT/MARRAKESH/001


3 – Pojam „djela” odnosi se na književna i umjetnička djela u smislu članka 2. stavka 1. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela (u daljnjem tekstu: Bernska konvencija), u obliku teksta, znakovnog sustava i/ili povezanih ilustracija, objavljena ili stavljena na raspolaganje javnosti na bilo kojem nosaču podataka. Taj pojam obuhvaća djela u zvučnom formatu kao što su zvučne knjige.


4 – „Primjerak u dostupnom formatu” znači primjerak djela izveden na drugačiji način i u drugačijem formatu što korisniku omogućuje pristup djelu. Njima se smiju služiti isključivo korisnici i njima se mora poštovati cjelovitost originalnog djela.


5 – „Ovlašteni subjekt” je vladina institucija ili druga organizacija koju vlada priznaje, a koja na neprofitnoj osnovi slijepim, slabovidnim i osobama koje se iz nekog drugog razloga ne mogu koristiti tiskom pruža usluge obrazovanja, pedagoške izobrazbe, adaptivnog čitanja ili pristupa informacijama.


6 – Članak 11. mora se tumačiti s obzirom na desetu uvodnu izjavu, u skladu s kojom ugovorne stranke potvrđuju svoje obveze iz postojećih međunarodnih ugovora o zaštiti autorskog prava i važnost takozvanog „testa u tri koraka” primjenjivog na ograničenja i iznimke iz članka 9. stavka 2. Bernske konvencije.


7 - Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu (SL 2001., L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.)


8 – U uvodnoj izjavi 34. Direktive 2001/29 također stoji: „Države članice trebale bi imati mogućnost propisati određene iznimke ili ograničenja za slučajeve kao što su obrazovne ili znanstvene svrhe, u korist javnih institucija kao što su knjižnice i arhivi, s ciljem izvještavanja o vijestima, za navođenje, za uporabu od strane osoba s invaliditetom, za uporabu s ciljem javne sigurnosti i za uporabu u upravnim i sudskim postupcima” (moje isticanje).


9 – Odluka Vijeća o sudjelovanju Europske unije u pregovorima za međunarodni sporazum u okviru Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo o poboljšanom pristupu knjigama za osobe koje se ne mogu koristiti tiskom [neslužbeni prijevod]; 16259/12


10 – Odluka Vijeća 2014/221/EU od 14. travnja 2014. o potpisivanju, u ime Europske unije, Ugovora iz Marakeša za olakšavanje pristupa objavljenim djelima slijepim i slabovidnim te osobama koje imaju druge smetnje pri čitanju otisnutog teksta (SL 2014., L 115, str. 1.)


11 – COM(2014) 638 final


12 – U tom pogledu, vidjeti mišljenje 2/00 od 6. prosinca 2001., EU:C:2001:664, t. 5.


13 – Vidjeti mišljenje 2/92 od 24. ožujka 1995., EU:C:1995:83, t. 12., i mišljenje 1/08 od 30. studenoga 2009., EU:C:2009:739, t. 112.


14 – Vidjeti presudu od 1. listopada 2009., Komisija/Vijeće, C‑370/07, EU:C:2009:590, t. 49.


15 – U tom pogledu, vidjeti presudu od 14. lipnja 2016., Parlament/Vijeće, C‑263/14, EU:C:2016:435, t. 43. i 44., i mišljenje 2/00 od 6. prosinca 2001., EU:C:2001:664, t. 22. i 23. te navedenu sudsku praksu.


16 – Potonja vlada to stajalište zauzima samo podredno, u slučaju da se ne bude smatralo da je članak 19. UFEU‑a sam dostatan za sklapanje Ugovora iz Marakeša.


17 – Vidjeti, među ostalim, presude od 22. listopada 2013., Komisija/Vijeće, C‑137/12, EU:C:2013:675, t. 57.; od 18. srpnja 2013., Daiichi Sankyo i Sanofi‑Aventis Deutschland, C‑414/11, EU:C:2013:520, t. 51.; i od 12. svibnja 2005., Regione autonoma Friuli‑Venezia Giulia i ERSA, C‑347/03, EU:C:2005:285, t. 75.


18 –      Mišljenje 1/78 od 4. listopada 1979., EU:C:1979:224, t. 44. i 45. U vezi s tim pitanjem, također vidjeti presudu od 17. listopada 1995., Werner, C‑70/94, EU:C:1995:328, t. 9. i slj., i mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Komisija/Parlament i Vijeće, C‑178/03, EU:C:2005:312, t. 32.


19 – Vidjeti mišljenje 1/94 od 15. studenoga 1994., EU:C:1994:384, t. 41.


20 – Vidjeti presudu od 26. ožujka 1987., Komisija/Vijeće, 45/86, EU:C:1987:163, t. 19.


21 – Vidjeti presudu od 18. srpnja 2013., Daiichi Sankyo i Sanofi‑Aventis Deutschland, C‑414/11, EU:C:2013:520, t. 52.


22 – Vidjeti četvrtu uvodnu izjavu.


23 – Vidjeti presudu od 18. srpnja 2013., Daiichi Sankyo i Sanofi‑Aventis Deutschland, C‑414/11, EU:C:2013:520, t. 58. i 59. Također vidjeti presudu od 22. listopada 2013., Komisija/Vijeće, C‑137/12, EU:C:2013:675, t. 60. do 67.


24 – Vidjeti, primjerice, presudu od 18. srpnja 2006., Meca‑Medina i Majcen/Komisija, C‑519/04 P, EU:C:2006:492, t. 22.


25 – Vidjeti presudu od 17. veljače 1993., Poucet i Pistre, C‑159/91 i C‑160/91, EU:C:1993:63.


26 – Vidjeti presude od 17. lipnja 1997., Sodemare i dr., C‑70/95, EU:C:1997:301 i od 11. prosinca 2014., Azienda sanitaria locale n. 5 ‚Spezzino’ i dr., C‑113/13, EU:C:2014:2440.


27 – Vidjeti presudu od 23. travnja 1991., Höfner i Elser, C‑41/90, EU:C:1991:161, t. 21.


28 - Presuda od 18. srpnja 2013., Daiichi Sankyo and Sanofi‑Aventis Deutschland, C‑414/11, EU:C:2013:520.


29 – Vidjeti, primjerice, članak 31. točke (b) i (c) i članak 60. Sporazuma o TRIPS‑u.


30 – Vidjeti, primjerice, članak II. stavak 9. i članak IV. stavak 4. Priloga.


31 – Primjerice, u predmetu DS160, US – Section 110(5) Copyright Act, Povjerenstvo je vrlo malo pozornosti obratilo argumentima stranaka o tome jesu li se iznimke od autorskih prava autora i skladatelja predviđene američkim pravom morale ograničiti na nekomercijalne uporabe djela kako bi bile u skladu sa Sporazumom o TRIPS‑u. Vidjeti izvješće Povjerenstva od 15. lipnja 2000. (WT/DS160/R), t. 6.58.


32 – Vidjeti izvješće Prizivnog tijela od 7. lipnja 2016. u predmetu DS461, Colombia Measures Relating to the Importation of Textiles, Apparel and Footwear (WT/DS461/AB/R), t. 5.34. do 5.36.


33 – Sporazum o provedbi članka VI. Općeg sporazuma o carinama i trgovini iz 1994.


34 – Vidjeti članak 2. stavak 2. Sporazuma WTO‑a o antidampingu te, što se tiče pravnog poretka EU‑a, članak 2. stavke 3. do 6. osnovne antidampinške uredbe (Uredba Vijeća (EZ) br. 1225/2009 od 30. studenoga 2009. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice; (SL 2009., L 343, str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 30., str. 202.)).


35 – Posebice vidjeti članak 9. stavak 1. Sporazuma o TRIPS‑u. U vezi s tim pitanjem, vidjeti Dimopoulos, A., „An Institutional Perspective II: The Role of the CJEU in the Unitary (EU) Patent System”, The Unitary EU Patent System, Hart Publishing, Oxford, 2015., str. 75.


36 – Vidjeti, po analogiji, presude od 19. prosinca 2012., Ordine degli Ingegneri della Provincia di Lecce i dr., C‑159/11, EU:C:2012:817, t. 29., i od 4. lipnja 2009., Vatsouras i Koupatantze, C‑22/08 i C‑23/08, EU:C:2009:344, t. 27.


37 – Odluka Vijeća 2014/243/EU od 14. travnja 2014. (SL 2014., L 128, str. 61.).


38 – Vidjeti presudu od 22. listopada 2013., Komisija/Vijeće, C‑137/12, EU:C:2013:675.


39 – Sukladno tom sporazumu (koji je potpisan 14. srpnja 1967. te je stupio na snagu 26. travnja 1970.), svi proizvodi koji nose lažnu ili prijevarnu oznaku podrijetla, na kojoj su jedna od država ugovornica ili mjesto u tim državama izravno ili neizravno navedeni kao država ili mjesto podrijetla, moraju se zaplijeniti prilikom uvoza, ili se takav uvoz mora zabraniti, ili se u pogledu takvog uvoza moraju poduzeti druge radnje ili sankcije.


40 – Vidjeti presude od 12. svibnja 2005., Regione autonoma Friuli‑Venezia Giulia i ERSA, C‑347/03, EU:C:2005:285, t. 71. do 83., i od 22. listopada 2013., Komisija/Vijeće, C‑137/12, EU:C:2013:675, t. 60. do 67.


41 – Vidjeti mišljenje 2/00 od 6. prosinca 2001., EU:C:2001:664.


42 – Vidjeti presudu od 8. rujna 2009., Komisija/Parlament i Vijeće, C‑411/06, EU:C:2009:518.


43 – U tom pogledu, ističem da se čini da nekoliko vlada koje su podnijele očitovanja u predmetnom postupku naglašava cilj Ugovora iz Marakeša, dajući mu prednost pred njegovim sadržajem. Smatram da je to pogrešno. Kako je navedeno u gornjoj točki 33., sudska praksa Suda od tumača zahtijeva da osoba koja tumači mjeru razmotri i njezin cilj i sadržaj. Uostalom, moguće je da različite stranke međunarodnog sporazuma (uključujući, u mješovitom sporazumu, Uniju i njezine države članice) različito razumiju ciljeve sporazuma, ili da različitu važnost pridaju njegovim različitim dijelovima (vidjeti De Baere, G., Van den Sanden, T., „Interinstitutional Gravity and Pirates of the Parliament on Stranger Tides: the Continued Constitutional Significance of the Choice of Legal Basis in Post‑Lisbon External Action”, E. C. L. Review, sv. 12(1), Cambridge University Press, 2016., str. 85‑113.).


44 – Ministarska konferencija WTO‑a u Dohi, 20. studenoga 2001., WT/MIN(01)/DEC/2


45 – Vidjeti odluke Vijeća za TRIPS od 25.‑27. lipnja 2002. (IP/C/25) i od 6. studenoga 2015. (IP/C/73) o produljenju, za najnerazvijenije zemlje, prijelaznog razdoblja na temelju članka 66. stavka 1. Sporazuma o TRIPS‑u za određene obveze u pogledu farmaceutskih proizvoda.


46 – Osobito vidjeti odluku Općeg vijeća od 6. prosinca 2005. o izmjeni Sporazuma TRIPS (WT/L/641).


47 – U tom pogledu, ističem da su mjere EU‑a koje su se odnosile na te odluke usvojene na temelju članka 207. UFEU‑a, bilo isključivo na temelju tog članka bilo u kombinaciji s drugim člancima Ugovora. Vidjeti, primjerice, Odluku Vijeća od 19. studenoga 2007. o prihvaćanju, u ime Europske zajednice, Protokola o izmjeni Sporazuma o TRIPS‑u, sastavljenog u Ženevi 6. prosinca 2005. (2007/768/EZ) (SL 2007., L 311, str. 35.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 56., str. 104.); i Odluku Vijeća (EU) 2015/1855 od 13. listopada 2015. o utvrđivanju stajališta koje treba zauzeti u ime Europske unije u okviru Vijeća za [TRIPS] i Općeg vijeća [WTO‑a] u pogledu zahtjeva najmanje razvijenih država članica za produljenje prijelaznog razdoblja na temelju članka 66. stavka 1. Sporazuma o [TRIPS‑u] u pogledu određenih obveza povezanih s farmaceutskim proizvodima i za izuzeće od obveza iz članka 70. stavaka 8. i 9. tog Sporazuma (SL 2015., L 271, str. 33.).


48 – U pogledu zajedničke trgovinske politike, osobito vidjeti članak 206. UFEU‑a.


49 – Mišljenje 1/78 od 4. listopada 1979., EU:C:1979:224, t. 41. i 46.


50 – Vidjeti, primjerice, presudu od 29. ožujka 1990., Grčka/Vijeće, C‑62/88, EU:C:1990:153, t. 15. do 19.


51 – Vidjeti presudu od 17. listopada 1995., Werner, C‑70/94, EU:C:1995:328, t. 9. do 12.


52 – Za općenit pogled na to pitanje, vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika Y. Bota u predmetu Irska/Parlament i Vijeće, C‑301/06, EU:C:2008:558, t. 97.


53 – Vidjeti presudu od 4. svibnja 2016., Philip Morris Brands i dr., C‑547/14, EU:C:2016:325, t. 60. i navedenu sudsku praksu.


54 – Vidjeti presudu od 8. lipnja 2010., Vodafone i dr., C‑58/08, EU:C:2010:321, t. 36.


55 – U tom pogledu, vidjeti presudu od 9. ožujka 2006., Aulinger, C‑371/03, EU:C:2006:160, i mišljenje 1/94 od 15. studenoga 1994., EU:C:1994:384, t. 51.


56 – Vidjeti jedanaesto zasjedanje Odbora za prava osoba s invaliditetom, 31. ožujka-11. travnja 2014., Opći komentar br. 2 (2014.) (CRPD/c/GC/2), str. 13.


57 – Direktiva Vijeća od 29. lipnja 2000. o provedbi načela jednakog postupanja prema osobama bez obzira na njihovo rasno ili etničko podrijetlo (SL 2000., L 180, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 20., svezak 1., str. 19.).


58 – Direktiva Vijeća od 13. prosinca 2004. o provedbi načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pristupu i nabavi robe, odnosno pružanju usluga (SL 2004., L 373, str. 37.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 101.).


59 – Direktiva Vijeća od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja (SL 2000., L 303, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 69.).


60 – Moje isticanje.


61 – Osobito vidjeti presudu od 5. listopada 2000., Njemačka/Parlament i Vijeće, C‑376/98, EU:C:2000:544, t. 84.


62 – Presuda od 4. svibnja 2016., Philip Morris Brands i dr., C‑547/14, EU:C:2016:325, t. 58. i navedena sudska praksa.


63 – Moje isticanje.


64 – Moje isticanje.


65 – Velika većina ciljeva navedenih u članku 151. stavku 1. UFEU‑a u tom je pogledu jasna, što vrijedi i za upućivanje na Europsku socijalnu povelju iz 1961. i Povelju Zajednice o temeljnim socijalnim pravima radnika iz 1989.


66 – U tom pogledu, vidjeti, primjerice, presude od 11. srpnja 2006., Chacón Navas, C‑13/05, EU:C:2006:456; od 19. travnja 2016., DI, C‑441/14, EU:C:2016:278; i od 13. rujna 2007., Del Cerro Alonso, C‑307/05, EU:C:2007:509.


67 – Vidjeti presudu od 11. lipnja 2014., Komisija/Vijeće, C‑377/12, EU:C:2014:1903, t. 36. i 42.


68 – U tom pogledu, vidjeti presudu od 3. rujna 2009., Parlament/Vijeće, C‑166/07, EU:C:2009:499. Točno je, kako Komisija tvrdi, da je Sud u presudi od 29. travnja 2004., Komisija/Vijeće, C‑338/01, EU:C:2004:253, smatrao nekompatibilnom kombinaciju jednoglasnog odlučivanja i odlučivanja kvalificiranom većinom. Međutim, u potonjem predmetu razlike između dvaju postupaka nisu bile ograničene na zahtjev u pogledu glasovanja Vijeća, nego su se odnosile i na sudjelovanje Europskog parlamenta. U tom pogledu, vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika S. Albera u predmetu Komisija/Vijeće, C‑338/01, EU:C:2003:433, t. 55.


69 – Mišljenje 1/75 od 11. studenoga 1975., EU:C:1975:145.


70 – U skladu s člankom 4. stavkom 1. UFEU‑a, „Unija nadležnost dijeli s državama članicama ako joj je Ugovorima dodijeljena nadležnost koja se ne odnosi na područja iz članaka 3. i 6.”.


71 – To ću pitanje razmotriti u sljedećem odjeljku ovog mišljenja.


72 – Poput područja navedenih u članku 4. stavcima 3. i 4. UFEU‑a: tehnološki razvoj i svemir, odnosno razvojna suradnja i humanitarna pomoć. U tom pogledu, vidjeti presudu od 3. prosinca 1996., Portugal/Vijeće, C‑268/94, EU:C:1996:461.


73 – Vidjeti presudu od 1. ožujka 2016., National Iranian Oil Company/Vijeće, C‑440/14 P, EU:C:2016:128, t. 77. i navedenu sudsku praksu.


74 – Što se tiče „upijanja” sporednih aspekata u glavnu komponentu, vidjeti mišljenje 1/94 od 15. studenoga 1994., EU:C:1994:384, t. 66. do 68., i presudu od 3. prosinca 1996., Portugal/Vijeće, C‑268/94, EU:C:1996:461, t. 75. do 77.


75 – Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Poiaresa Madura u predmetu Komisija/Austrija, C‑205/06, EU:C:2008:391, t. 41.


76 – Usp. Louis, J. V., „La compétence de la CE de conclure des accords internationaux”, Commentaire Mégret, sv. 12: Relations extérieures, Éditions de l'Université Libre de Bruxelles, Bruxelles, 2005., str. 57‑75. Također vidjeti Azoulai, L., „The Many Visions of Europe: Insights from the Reasoning of the European Court of Justice in external relations Law”, u Cremona, M., Thies, A., (eds), The European Court of Justice and External Relations Law, Hart Publishing, Oxford, 2014., str. 172‑182.


77 – U tom pogledu, vidjeti presudu od 4. rujna 2014., Komisija/Vijeće, C‑114/12, EU:C:2014:2151, t. 66. i 67., i mišljenje 1/13 od 14. listopada 2014., EU:C:2014:2303, t. 71.


78 – Presuda od 31. ožujka 1971., Komisija/Vijeće („AETR”), 22/70, EU:C:1971:32


79 – Mišljenje 1/94 od 15. studenoga 1994., EU:C:1994:384, t. 96.


80 – Presuda od 26. studenoga 2014., Green Network, C‑66/13, EU:C:2014:2399, t. 29. i navedena sudska praksa


81 – Vidjeti mišljenje 2/91 od 19. ožujka 1993., EU:C:1993:106, t. 25.; mišljenje 1/13 od 14. listopada 2014., EU:C:2014:2303, t. 73.; i presudu od 26. studenoga 2014., Green Network, C‑66/13, EU:C:2014:2399, t. 31.


82 – Presuda od 26. studenoga 2014., Green Network, C‑66/13, EU:C:2014:2399, t. 30. i navedena sudska praksa


83 – Presuda od 26. studenoga 2014., Green Network, C‑66/13, EU:C:2014:2399, t. 33.


84 – Vidjeti mišljenje 1/03 od 7. veljače 2006., EU:C:2006:81, t. 128., i presudu od 26. studenoga 2014., Green Network, C‑66/13, EU:C:2014:2399.


85 – U tom pogledu, vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika Y. Bota u predmetu Green Network, C‑66/13, EU:C:2014:156, t. 49.


86 – Vidjeti mišljenje 1/13 od 14. listopada 2014., EU:C:2014:2303, t. 74. i navedenu sudsku praksu.


87 – U tom pogledu, vidjeti što je navedeno u gornjoj točki 125.


88 – Presuda od 31. ožujka 1971., Komisija/Vijeće, 22/70, EU:C:1971:32, t. 31.


89 – Mišljenje 1/94 od 15. studenoga 1994., EU:C:1994:384, t. 95. i 96., i presuda od 5. studenoga 2002., Komisija/Danska, C‑467/98, EU:C:2002:625, t. 83. i 84. 


90 – Mišljenje 2/91 od 19. ožujka 1993., EU:C:1993:106, t. 18.


91 – Mišljenje 1/94 od 15. studenoga 1994., EU:C:1994:384, t. 78. i 79., i presuda od 5. studenoga 2002., Komisija/Danska, C‑467/98, EU:C:2002:625, t. 85. i 86.


92 – Vidjeti uvodne izjave 1. do 7.


93 – U svojoj presudi od 21. listopada 2010., Padawan, C‑467/08, EU:C:2010:620, t. 27., Sud samo ponavlja argument koji je iznijela jedna od stranaka.


94 – Sud u svojoj presudi od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi, C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 88., govori o „djelomičnom usklađivanju”.


95 – Vidjeti gornju bilješku 6.


96 – Presuda od 1. prosinca 2011., Painer, C‑145/10, EU:C:2011:798, t. 104.


97 – Vidjeti, među ostalim, presude od 21. listopada 2010., Padawan, C‑467/08, EU:C:2010:620, t. 37., i od 3. rujna 2014., Deckmyn i Vrijheidsfonds, C‑201/13, EU:C:2014:2132, t. 15.


98 – Vidjeti presudu od 4. rujna 2014., Komisija/Vijeće, C‑114/12, EU:C:2014:2151, t. 88.


99 – U tom pogledu, vidjeti mišljenje nezavisne odvjetnice E. Sharpston u predmetu Komisija/Vijeće, C‑114/12, EU:C:2014:224, t. 157.


100 – Presuda od 26. studenoga 2014., Green Network, C‑66/13, EU:C:2014:2399, t. 50. do 60. (osobito t. 54.)


101 – Mišljenje 1/13 od 14. listopada 2014., EU:C:2014:2303, t. 86. i navedena sudska praksa


102 – Presuda od 26. travnja 2012., DR i TV2 Danmark, C‑510/10, EU:C:2012:244, t. 31. i navedena sudska praksa


103 – U pogledu uvodne izjave 32., također vidjeti presudu od 21. listopada 2010., Padawan, C‑467/08, EU:C:2010:620, t. 35.