Language of document : ECLI:EU:F:2016:76

PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA
EUROPSKE UNIJE
(treće vijeće)

12. travnja 2016.

Predmet F‑98/15

CP

protiv

Europskog parlamenta

„Javna služba – Dužnosnici – Načelnik odjela – Probno razdoblje – Nepotvrđivanje na radno mjesto načelnika odjela – Izvršenje presude o poništenju – Gubitak prilike“

Predmet:      Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivog na UEZAE na temelju njegova članka 106.a, kojom C. P. zahtijeva, u biti, poništenje članka 2. odluke Europskog parlamenta od 18. srpnja 2014. u dijelu u kojem predviđa da će do uvećanja njegove osnovne plaće koje odgovara njegovu imenovanju za načelnika odjela, pod nazivom „naknada za rukovodeću poziciju“, doći nakon razdoblja od devet mjeseci i, s druge strane, naknadu „materijalne i novčane štete“ koju je pretrpio.

Odluka:      Nalaže se Europskom parlamentu da C. P.-u isplati iznos od 3219,55 eura. Taj iznos uvećat će se za zatezne kamate obračunate po stopi koju određuje Europska središnja banka za glavne operacije refinanciranja, a koja se primjenjivala u dotičnom razdoblju, uvećanoj za dva boda, počevši od 1. srpnja 2011. do dana stvarne isplate. Tužba se odbija u preostalom dijelu. Svaka stranka snosit će vlastite troškove.

Sažetak

1.      Tužba za poništenje – Poništavajuća presuda – Učinci – Obveza usvajanja provedbenih mjera – Posebne poteškoće – Pravična naknada štete koja je poništenim aktom nanesena tužitelju

(čl. 266. UFEU‑a)

2.      Tužbe dužnosnikâ – Neograničena nadležnost – Naknada materijalne štete vezana uz gubitak prilike – Procjena – Kriteriji

(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 91. st. 1.)

1.      U slučaju kada sud poništi akt institucije ili agencije, na njoj je da, na temelju članka 266. UFEU‑a, poduzme mjere potrebne za izvršenje te presude. Kako bi postupila u skladu s presudom o poništenju i u potpunosti je izvršila, institucija koja je donijela poništeni akt dužna je poštovati ne samo izreku presude već i obrazloženje koje je do nje dovelo i koje predstavlja nužnu potporu, u smislu da je ono nužno za određivanje točnog značenja onoga što je odlučeno u izreci. Upravo se u tom obrazloženju, s jedne strane, određuje koja se odredba smatra nezakonitom i, s druge strane, u njemu su prikazani razlozi nezakonitosti utvrđene u izreci, a koje institucija o kojoj je riječ mora uzeti u obzir kad nadomješta poništeni akt. Što se tiče učinaka poništenja akta o kojem je sud odlučio, ono važi ex tunc te stoga ima za učinak retroaktivno uklanjanje poništenog akta iz pravnog poretka. Institucija tuženik tada ima obvezu, na temelju članka 266. UFEU‑a, poduzeti sve potrebne mjere za poništenje učinaka utvrđenih nezakonitosti, što u slučaju akta koji je već izvršen znači vratiti tužitelja u pravnu situaciju u kojoj se nalazio prije donošenja tog akta.

Međutim, institucija čiji je akt poništen ne može se pozivati na praktične poteškoće kako bi se ogradila od obveze otklanjanja počinjene nezakonitosti. Naime, ako izvršenje poništavajuće presude predstavlja posebne poteškoće, predmetna institucija može ispuniti obvezu iz članka 266. UFEU‑a tako da donese bilo koju odluku koja bi mogla pravedno kompenzirati nepovoljan položaj u koji je dotična osoba dovedena zbog poništene odluke.

(t. 59. i 71.)

Izvori:

Prvostupanjski sud: presuda od 8. listopada 1992., Meskens/Parlament, T‑84/91, EU:T:2006:103, t. 78.

Službenički sud: presude od 15. travnja 2010., Angelidis/Parlament, F‑104/08, EU:F:2010:23, t. 35. i navedena sudska praksa; od 13. rujna 2011., AA/Komisija, F‑101/09, EU:F:2011:133, t. 81. i od 21. ožujka 2013., Brune/Komisija, F‑94/11, EU:F:2013:41, t. 59.

2.      Pod pretpostavkom da je dostatno dokazan, gubitak prilike predstavlja naknadivu imovinsku štetu. Za određivanje iznosa naknade koju je potrebno platiti na temelju gubitka prilike, potrebno je, nakon što se utvrdi narav prilike koju je dužnosnik izgubio, utvrditi datum od kojega je mogao imati koristi od te prilike, potom odrediti stupanj te prilike i, konačno, navesti koje su za njega financijske posljedice gubitka te prilike. Štoviše, kada je moguće, prilika koju je dužnosnik izgubio treba biti objektivno određena, u obliku matematičkog koeficijenta koji proizlazi iz precizne analize. Međutim, kada se toj prilici ne može na taj način odrediti stupanj, dopušteno je i procjenjivanje štete ex aequo et bono.

(t. 68. i 79.)

Izvori:

Opći sud Europske unije: presuda od 10. studenoga 2010., OHIM/Simões Dos Santos, T‑260/09 P, EU:T:2010:461, t. 104.

Službenički sud: presuda od 13. ožujka 2013., AK/Komisija, F‑91/10, EU:F:2013:34, t. 69., 91. i 92. i navedena sudska praksa