Language of document : ECLI:EU:C:2016:788

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

NILSA WAHLA

od 20. listopada 2016.(1)

Predmet C413/14 P

Intel Corporation Inc.

protiv

Europske komisije

Sadržaj


I – Pravni okvir

II – Okolnosti spora

III – Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda

IV – Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka

V – Ocjena žalbenih razloga

A – Uvodne napomene

B – Prvi žalbeni razlog: pravni kriterij koji se treba primijeniti na takozvane „rabate za isključivost”

1. Glavni argumenti stranaka

2. Analiza

(a) Glavna ocjena koju je Opći sud proveo u vezi sa žaliteljevim rabatima i plaćanjima

i) Osnovna načela sudske prakse Suda o rabatima

ii) Okolnosti slučaja kao sredstvo za utvrđivanje ima li sporno postupanje vjerojatan učinak na tržišno natjecanje

iii) U skladu sa sudskom praksom, postoje samo dvije kategorije rabata

– Neoborivost pretpostavke nezakonitosti na temelju oblika

– Rabati za vjernost nisu uvijek štetni

– Učinci rabata za vjernost ovise o kontekstu

– Kod povezanih praksi potrebno je ocijeniti sve okolnosti slučaja

iv) Međuzaključak

(b) Podredna ocjena mogućnosti ograničavanja tržišnog natjecanja koju je proveo Opći sud

i) Mogućnost i/ili vjerojatnost

ii) Čimbenici koje je Opći sud uzeo u obzir u prilog zaključku o postojanju zloporabe

iii) Ostale okolnosti

– Pokrivenost tržišta

– Trajanje

– Tržišni rezultati konkurenta i pad cijena

– Test AEC

(c) Zaključak

C – Drugi žalbeni razlog: pokrivenost tržišta kao čimbenik pri utvrđivanju je li poduzetnik zloporabio svoj vladajući položaj

1. Glavni argumenti stranaka

2. Analiza

D – Treći žalbeni razlog: klasifikacija određenih rabata kao „rabata za isključivost”

1. Glavni argumenti stranaka

2. Analiza

E – Četvrti žalbeni razlog: prava obrane

1. Glavni argumenti stranaka

2. Analiza

(a) Sporno ispitivanje bilo je uzimanje izjava u smislu članka 19. Uredbe br. 1/2003

(b) Interna bilješka nije ispravila postupovnu nepravilnost

(c) Posljedica propusta da se zabilježi predmetno ispitivanje

F – Peti žalbeni razlog: nadležnost

1. Glavni argumenti stranaka

2. Analiza

(a) Opće napomene: provedba i/ili učinci?

(b) Ocjena načina na koji je Opći sud primijenio relevantne kriterije za nadležnost

i) Provedba

ii) „Kvalificirani” učinci

G – Šesti žalbeni razlog: iznos novčane kazne

1. Glavni argumenti stranaka

2. Analiza

VI – Posljedice ocjene

VII – Zaključak


„Žalba – Članak 102. UFEU‑a – Zloporaba vladajućeg položaja – Rabati za vjernost – Klasifikacija postupanja kao zloporabe – Mjerodavan pravni kriterij – Jedinstvena i trajna povreda – Prava obrane – Članak 19. Uredbe (EZ) br. 1/2003 – Uzimanje izjava u vezi s predmetom istrage – Nadležnost Europske komisije – Provedba – Učinci”





Ovom žalbom, društvo Intel Corporation (u daljnjem tekstu: Intel ili žalitelj) od Suda traži da ukine presudu od

1.        12. lipnja 2014., Intel/Komisija(2), kojom je Opći sud odbio njegovu tužbu za poništenje Odluke Komisije C(2009) 3726 final od 13. svibnja 2009., koja se odnosi na postupak primjene članka 82. [UEZ‑a] (sadašnji članak 102. UFEU‑a) i članka 54. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/C‑3/37.990 – Intel) (u daljnjem tekstu: sporna odluka)(3).

2.        Ovaj predmet otvara nekoliko važnih načelnih pitanja. Ona se odnose na primjenu pojma „jedinstvena i trajna povreda” u kontekstu odredbe koja je danas članak 102. UFEU‑a, diskrecijsku ovlast koju Komisija treba imati u pogledu bilježenja izjava koje uzima tijekom istraga i opseg Komisijine nadležnosti da provodi istrage povreda koje potječu iz inozemstva.

3.        Osim toga, ovaj predmet pruža Sudu priliku da doradi svoju sudsku praksu o zloporabi vladajućeg položaja na temelju članka 102. UFEU‑a. Točnije, javlja se pitanje je li, s obzirom na sudsku praksu proizašlu iz presude Hoffmann‑La Roche(4), opravdano praviti razliku između različitih vrsta rabata. Vodeći računa o toj sudskoj praksi, Sud mora odrediti ispravan pravni kriterij koji se mora primijeniti u vezi s posebnom kategorijom rabata, koje je Opći sud u pobijanoj presudi nazvao „rabati za isključivost”. 

4.        Osobito, od Suda se traži da odluči je li Opći sud bio u pravu kada je utvrdio da su rabati poput onih predmetnih po samoj svojoj naravi protutržišni. Ako su ti rabati po samoj svojoj naravi protutržišni, nije potrebno razmatrati sve okolnosti slučaja kako bi se utvrdilo može li predmetno ponašanje doista ograničiti tržišno natjecanje na određenom tržištu.

I –    Pravni okvir

5.        U uvodnoj izjavi 25. Uredbe (EZ) br. 1/2003(5) objašnjeno je da Komisija posebno treba imati ovlast ispitati sve osobe koje bi mogle posjedovati korisne informacije i zabilježiti dane izjave.

6.        Članak 19. uredbe odnosi se na ovlast Komisije za uzimanje izjava. Njegov stavak 1. glasi:

„S ciljem izvršenja obveza koje su joj povjerene ovom Uredbom, Komisija može uzeti izjavu od svake fizičke ili pravne osobe koja pristane na davanje izjave u svrhu prikupljanja informacija koje se odnose na predmet ispitivanja.”

7.        U članku 27. stavku 2. predviđeno je:

„U postupcima se u potpunosti mora poštivati pravo stranaka na obranu. Strankama u postupku mora biti omogućen uvid u spis Komisije, [podložno legitimnom] interesu poduzetnika [da zaštite svoje poslovne tajne]. Pravo na uvid u spis neće se odnositi na povjerljive podatke i interne dokumente Komisije ili tijela država članica nadležn[ih] za tržišno natjecanje […]”

8.        U uvodnoj izjavi 3. Uredbe (EZ) br. 773/2004(6) objašnjeno je da Komisija, kada vodi razgovore, mora osobe koje su na njega pristale upoznati s njegovom svrhom i o mogućnosti njegova snimanja.

9.        Članak 3. te uredbe odnosi se na ovlast Komisije za uzimanje iskaza. U njemu je predviđeno:

„1. Ako Komisija razgovara s osobom uz njezin pristanak u skladu s člankom 19. Uredbe [br. 1/2003], ona na početku razgovora navodi pravnu osnovu i svrhu razgovora i podsjeća da je on dobrovoljne prirode. Ona također obavješćuje osobu koja mu pristupa o svojoj namjeri bilježenja razgovora.

2. Razgovor se može voditi bilo kojim putem, uključujući telefonski ili elektronički.

3. Komisija može bilježiti u bilo kojem obliku iskaze osoba koje pristupaju razgovoru. Kopija svakog zapisa stavlja se na raspolaganje takvoj osobi radi odobrenja. Prema potrebi Komisija određuje rok u kojem ta osoba može dostaviti moguće ispravke iskaza.”

II – Okolnosti spora

10.      Okolnosti spora, kako su opisane u pobijanoj presudi, može se sažeti na sljedeći način.

11.      Intel je društvo osnovano u skladu s američkim pravom koje se bavi projektiranjem, razvojem, proizvodnjom i stavljanjem na tržište mikroprocesora (u daljnjem tekstu: CPU‑ovi), chipsetova i drugih poluvodičkih komponenti te rješenja za platforme u području obrade podataka i komunikacijskih uređaja.

12.      Dana 18. listopada 2000., Advanced Micro Devices (u daljnjem tekstu: AMD) podnio je Komisiji formalnu pritužbu na temelju članka 3. Uredbe br. 17(7), koju je upotpunio iznošenjem novih činjenica i tvrdnji u okviru dodatne pritužbe od 26. studenoga 2003.

13.      U svibnju 2004., Komisija je pokrenula niz istraga o pojedinim elementima sadržanima u dodatnoj pritužbi AMD‑a.

14.      Dana 17. srpnja 2006., AMD je podnio pritužbu Bundeskartellamtu (Savezni ured za kartele, Njemačka), u kojoj je tvrdio da je Intel uspostavio, među ostalim, s Media‑Saturn‑Holdingom GmbH (u daljnjem tekstu: MSH) - europskim distributerom mikroelektroničkih uređaja i vodećim europskim distributerom uredskih računala - poslovnu praksu istiskivanja. Savezni ured za kartele je s Komisijom razmijenio informacije o tom predmetu.

15.      Dana 23. kolovoza 2006., Komisija je provela ispitivanje gospodina D1, visokog čelnika društva Dell Inc. koje je bilo Intelov klijent(8). Komisija nije u spis predmeta uložila indikativni popis tema s tog ispitivanja niti je sastavila zapisnik. Jedan od članova tima Komisije odgovornog za spis sastavio je bilješku o tom ispitivanju koju je Komisija označila internom. Dana 19. prosinca 2008., Komisija je žalitelju dostavila verziju te bilješke koja nije bila povjerljiva.

16.      Dana 26. srpnja 2007., Komisija je žalitelju dostavila obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku (u daljnjem tekstu: obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku iz 2007.) u pogledu njegova postupanja prema pet velikih proizvođača informatičke opreme (Original Equipment Manufacturers, u daljnjem tekstu: OEM‑ovi), odnosno prema društvima Dell, Hewlett‑Packard Company (HP), Acer Inc., NEC Corp. i International Business Machines Corp. (IBM).

17.      Dana 17. srpnja 2008., Komisija je žalitelju dostavila dodatnu obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku u pogledu njegova postupanja prema društvima MSH i Lenovo Group Ltd (u daljnjem tekstu: Lenovo). Sadržavala je nove dokaze o njegovu postupanju prema pojedinim OEM‑ovima koji su bili obuhvaćeni obaviješću o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku iz 2007., koje je Komisija pribavila nakon objave te obavijesti.

18.      Nakon raznih postupovnih koraka, Komisija je 13. svibnja 2009. usvojila spornu odluku kojom je utvrdila da je Intel od listopada 2002. do prosinca 2007. kršio članak 82. UEZ‑a i članak 54. Sporazuma o europskom gospodarskom prostoru (EGP) provodeći strategiju s ciljem isključivanja svojeg konkurenta AMD‑a s tržišta CPU‑ova arhitekture x86 (u daljnjem tekstu: CPU‑ovi x86).

19.      Ta je odluka sadržavala sljedeća utvrđenja.

20.      Proizvodi o kojima se radi su CPU‑ovi. Arhitektura x86 je norma koju je Intel osmislio za svoje CPU‑ove. Ona omogućava pokretanje operativnih sustava Windows i Linux. Komande CPU‑ova x86 prije svega su podešene za Windows. Do 2000. je postojalo više proizvođača CPU‑ova x86. Međutim, većina njih je otada napustila tržište. U skladu sa spornom odlukom, Intel i AMD su u biti jedina društva koja još uvijek proizvode CPU‑ove x86.

21.      Osim toga, Komisija je u odluci zaključila da je relevantno samo tržište CPU‑ova x86. Unatoč tomu, otvorenim ostavlja pitanje postoji li jedinstveno tržište CPU‑ova x86 za sva računala ili treba praviti razliku između triju odvojenih tržišta CPU‑ova x86, odnosno tržišta za uredska računala, prijenosna računala i poslužitelje. U skladu sa spornom odlukom, imajući u vidu Intelove tržišne udjele u svakom od tih segmenata, zaključci o vladajućem položaju ostaju isti.

22.      Tržište je u spornoj odluci definirano kao globalno u zemljopisnom smislu.

23.      Što se tiče vladajućeg položaja, Intel je tijekom desetogodišnjeg razdoblja koje je Komisija razmatrala (1997. – 2007.) imao oko 70 % ili više tržišnog udjela. Osim toga, Komisija je utvrdila postojanje znatnih prepreka za ulazak i širenje na tržištu CPU‑ova x86. Te su prepreke osobito proizlazile iz nepovratnih ulaganja u istraživanje i razvoj, intelektualno vlasništvo i postrojenja potrebna za proizvodnju CPU‑ova x86. Komisija je na temelju Intelova tržišnog udjela i prepreka za ulazak i širenje na relevantnom tržištu zaključila da je Intel na tom tržištu imao vladajući položaj barem tijekom razdoblja na koje se sporna odluka odnosi, odnosno od listopada 2002. do prosinca 2007.

24.      Komisija je u spornoj odluci odredila dvije vrste Intelova postupanja prema njegovim poslovnim partnerima, odnosno uvjetovane rabate i „neprikrivena ograničenja” (naked restrictions).

25.      Što se tiče prve vrste postupanja, Intel je četirima OEM‑ovima, odnosno Dellu, Lenovu, HP‑u i NEC‑u, odobravao rabate uz uvjet da od Intela kupuju sve ili gotovo sve svoje CPU‑ove x86. Intel je također odobravao plaćanja MSH‑u, uz uvjet da prodaje isključivo računala opremljena njegovim CPU‑ovima x86.

26.      Uvjetovani rabati koje je Intel odobravao u spornoj su odluci opisani kao rabati za vjernost. Što se tiče uvjetovanih plaćanja koje je Intel odobravao MSH‑u, Komisija je zaključila da je gospodarski mehanizam tih plaćanja bio istovjetan onomu kod uvjetovanih rabata odobravanih OEM‑ovima.

27.      U spornoj odluci je potom provedena gospodarska analiza mogućnosti da se rabatima i plaćanjima MSH‑u s tržišta istisne hipotetski konkurent jednako učinkovit kao društvo Intel (as efficient competitor test, u daljnjem tekstu: test AEC)(9).

28.      S obzirom na ta utvrđenja, Komisija je zaključila da su uvjetovani rabati i plaćanja koje je Intel odobravao imali za posljedicu učvršćenje vjernosti strateških OEM‑ova i MSH‑a. Učinci tih praksi su se međusobno nadopunjavali znatno umanjujući sposobnost konkurenata da se upuste u tržišno natjecanje oslanjajući se na vrijednost svojih CPU‑ova x86. Intelovo protutržišno postupanje tako je pridonijelo sužavanju izbora za potrošače i slabijem poticanju inovacija.

29.      Što se tiče druge vrste postupanja određene u spornoj odluci, odnosno „neprikrivenih ograničenja”, Komisija je istaknula da je Intel trima OEM‑ovima, odnosno HP‑u, Aceru i Lenovu, odobrio plaćanja uz uvjet da ti OEM‑ovi odgode ili otkažu stavljanje na tržište proizvoda opremljenih AMD‑ovim CPU‑om i/ili ograniče distribuciju tih proizvoda. Komisija je zaključila da je Intelovo postupanje u vezi s neprikrivenim ograničenjima naštetilo tržišnom natjecanju jer je potrošače lišilo mogućnosti izbora koju bi inače imali. Po mišljenju Komisije, to nije bilo normalno tržišno natjecanje zasnovano na zaslugama.

30.      Komisija je u spornoj odluci zaključila da je svako od spornih Intelovih postupanja prema gore navedenim OEM‑ovima i MSH‑u predstavljalo zloporabu na temelju članka 102. UFEU‑a, ali i da su sve pojedine zloporabe bile dio cjelokupne strategije koja je imala za cilj s tržišta CPU‑ova x86 istisnuti društvo AMD, jedinog važnog Intelova konkurenta. Stoga, te pojedine zloporabe dio su jedinstvene povrede članka 102. UFEU‑a.

31.      Primjenjujući Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 (u daljnjem tekstu: Smjernice iz 2006.)(10), Komisija je žalitelju izrekla novčanu kaznu u iznosu od 1,06 milijardi eura.

32.      U spornoj odluci predviđeno je:

„Članak 1.

Intel […] je u razdoblju od listopada 2002. do prosinca 2007. počinio jedinstvenu i trajnu povredu članka [102. UFEU‑a] i članka 54. Sporazuma o EGP‑u provođenjem strategije koja je imala za cilj istiskivanje konkurenata s tržišta CPU‑ova x86 i koja se sastojala u:

(a)      odobravanju rabata Dellu u razdoblju od prosinca 2002. do prosinca 2005., čija je visina uvjetovana time da Dell od Intela kupuje sve svoje CPU‑ove x86;

(b)      odobravanju rabata HP‑u u razdoblju od studenoga 2002. do svibnja 2005., čija je visina uvjetovana time da HP od Intela kupuje najmanje 95 % CPU‑ova x86 za svoja uredska računala namijenjena poslovnim korisnicima;

(c)      odobravanju rabata NEC‑u u razdoblju između listopada 2002. i prosinca 2005., čija je visina uvjetovana time da NEC od Intela kupuje najmanje 80 % CPU‑ova x86 za svoja osobna računala;

(d)      odobravanju rabata Lenovu između siječnja i prosinca 2007., čija je visina uvjetovana time da Lenovo od Intela kupuje sve CPU‑ove x86 za svoja prijenosna računala;

(e)      odobravanju plaćanja [MSH‑u] u razdoblju od listopada 2002. do prosinca 2007., čija je visina uvjetovana time da [MSH] prodaje isključivo računala opremljena Intelovim CPU‑ovima x86;

(f)      odobravanju plaćanja HP‑u u razdoblju između studenoga 2002. i svibnja 2005. uz uvjet da: i.) HP svoja uredska računala opremljena AMD‑ovim CPU‑om x86 i namijenjena poslovnim korisnicima u većoj mjeri usmjeri prema malim i srednjim poduzetnicima i klijentima iz upravnog, obrazovnog i zdravstvenog sektora nego prema velikim poduzetnicima; ii.) HP zabrani svojim partnerima u distribuciji da skladište njegova uredska računala opremljena AMD‑ovim CPU‑om x86 i namijenjena poslovnim korisnicima tako da ta računala klijentima budu dostupna isključivo po narudžbi kod HP‑a (bilo izravno bilo putem HP‑ovih partnera u distribuciji koji izvršavaju funkciju trgovačkih zastupnika); iii.) HP odgodi za šest mjeseci stavljanje na tržište svojeg uredskog računala opremljenog AMD‑ovim CPU‑om x86 i namijenjenog poslovnim korisnicima u regiji [Europa, Bliski istok i Afrika];

(g)      odobravanju plaćanja Aceru u razdoblju između rujna 2003. i siječnja 2004., uz uvjet da Acer odgodi stavljanje na tržište svojeg prijenosnog računala opremljenog AMD‑ovim CPU‑om x86;

(h)      odobravanju plaćanja Lenovu u razdoblju između lipnja i prosinca 2006., uz uvjet da Lenovo odgodi i naposljetku otkaže stavljanje na tržište svojih prijenosnih računala opremljenih AMD‑ovim CPU‑om x86.”

III – Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda

33.      Žalitelj je tužbom podnesenom 22. srpnja 2009. od Općeg suda zatražio da poništi spornu odluku. Društvo Association for Competitive Technology, Inc. (u daljnjem tekstu: ACT) interveniralo je u postupak na strani Intela.

34.      Sud je pobijanom presudom u cijelosti odbio tužbu.

IV – Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka

35.      Intel žalbom podnesenom Sudu 26. kolovoza 2014. od Suda zahtijeva da:

–        u potpunosti ili djelomično ukine pobijanu presudu;

–        u potpunosti ili djelomično poništi spornu odluku;

–        poništi ili znatno smanji izrečenu novčanu kaznu;

–        podredno, predmet uputi Općem sudu na ponovno odlučivanje u skladu s presudom Suda;

–        naloži Komisiji snošenje troškova ovog postupka i postupka pred Općim sudom.

36.      ACT je podnio odgovor kao potporu zahtjevu žalitelja.

37.      Komisija od Suda zahtijeva da odbije žalbu i žalitelju naloži snošenje troškova.

38.      Intel, ACT i Komisija iznijeli su usmena očitovanja na raspravi održanoj 21. lipnja 2016.

V –    Ocjena žalbenih razloga

39.      Žalitelj u prilog svojoj žalbi ističe šest žalbenih razloga. Prvim žalbenim razlogom navode se pogreške koje se tiču prava prilikom pravne kvalifikacije rabata koje je Opći sud nazvao „rabati za isključivost”. Drugim žalbenim razlogom navodi se pogreška koja se tiče prava pri utvrđivanju postojanja povrede u 2006. i 2007. te pri ocjeni relevantnosti pokrivenosti tržišta. Treći žalbeni razlog odnosi se na pogrešku koja se tiče prava pri klasifikaciji kao „rabata za isključivost” određenih dogovora u vezi s rabatim koji su obuhvaćali samo manji dio klijentovih kupovina. Četvrtim žalbenim razlogom navodi se postupovna nepravilnost proizašla iz pogrešnog tumačenja članka 19. Uredbe br. 1/2003, u vezi s člankom 3. Uredbe br. 773/2004, u pogledu nepostojanja obveze da se zabilježi uzimanje izjava. Peti žalbeni razlog temelji se na povredi članka 102. UFEU‑a te se odnosi na nadležnost Komisije da članak 102. UFEU‑a primijeni na žaliteljeve dogovore s Lenovom u Kini 2006. i 2007. Naposljetku, šesti žalbeni razlog odnosi se na iznos novčane kazne koja je izrečena kao posljedica pogreške koja se tiče prava u vezi s retroaktivnom primjenom Smjernica o utvrđivanju novčanih kazni iz 2006.

40.      Redom ću se pozabaviti svim tim pitanjima. Međutim, smatram da je prije toga korisno iznijeti neke uvodne napomene u pogledu strukture i ratio legis članka 102. UFEU‑a. Ta zapažanja će biti polazna točka za kasniju ocjenu prvih triju žalbenih razloga.

A –    Uvodne napomene

41.      Pravila Unije o tržišnom natjecanju su od svojih početaka bila namijenjena uvođenju sustava nenarušenog tržišnog natjecanja, kao dijela unutarnjeg tržišta koje je Unija uspostavila(11). U tom se pogledu ne može dovoljno naglasiti da pravila Unije o tržišnom natjecanju štite proces tržišnog natjecanja kao takav, a ne, primjerice, gospodarske subjekte(12). U tom smislu, ne štite se gospodarski subjekti koji su prisiljeni tržište napustiti zbog žestoke konkurencije, a ne zbog protutržišnog ponašanja. Stoga, nije svako napuštanje tržišta nužno znak zloporabe, nego može biti znak agresivnog, ali zdravog i dopuštenog, tržišnog natjecanja(13). Razlog tomu je taj što su propisi o tržišnom natjecanju, s obzirom na njihovu gospodarsku narav, u konačnici namijenjeni povećanju učinkovitosti. Smatram da i sudska praksa sudova Unije jasno odražava važnost učinkovitosti.

42.      Iz toga logično slijedi da se vladajući položaj ne smatra suprotnim članku 102. UFEU‑a. Umjesto toga, samo je ponašanje koje predstavlja izraz tržišne snage štetan tržišnom natjecanju, te time i potrošačima, zabranjeno i sankcionirano kao zloporaba vladajućeg položaja.

43.      Logična posljedica cilja povećane učinkovitosti je da protutržišni učinci određene prakse dobivaju ključnu važnost. Neovisno o tome radi li se o pojednostavljenju provedbe kakvo pruža pojam „ograničenje prema cilju” u kontekstu članka 101. UFEU‑a(14), ili o postupanju jednog poduzetnika koje spada u područje primjene članka 102. UFEU‑a, pravila Unije o tržišnom natjecanju nastoje uhvatiti ponašanje koje ima protutržišne učinke. Do danas se konkretan oblik određene prakse nije smatrao važnim.

44.      Opći sud je u pobijanoj presudi razlikovao tri kategorije rabata: rabati koji se temelje na količini kupovina, rabati za isključivost i rabati koji se temelje na mehanizmu koji može potaknuti vjernost. Za razliku od sustava rabata koji se temelji isključivo na količini kupovina (prva kategorija), koje odražavaju veću učinkovitost i ekonomiju razmjera, sustavi rabata za isključivost (druga kategorija), sukladno taksonomiji koju je koristio Opći sud, nespojivi su s ciljem da se osigura nenarušeno tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu. Odobravanje takvih rabata uvjetovano je time da klijent sve svoje potrebe ili njihov znatan dio zadovoljava kod poduzetnika u vladajućem položaju(15).

45.      U pobijanoj se presudi, osim o navedenim kategorijama rabata, govori i o dodatnoj kategoriji koja posjeduje mehanizam pridobivanja vjernosti bez da je izravno povezana s isključivom ili gotovo isključivom opskrbom (treća kategorija). Ta kategorija uključuje rabate kao što su retroaktivni rabati(16). Opći sud je utvrdio da se rabati iz treće kategorije trebaju razlikovati od „rabata za isključivost” zato što nisu izravno uvjetovani isključivošću. Zato je Sud prihvatio da treba ocijeniti sve okolnosti slučaja kako bi se utvrdilo mogu li takvi rabati ograničiti tržišno natjecanje(17).

46.      Zbog uvjetovane naravi rabata, Sud je rabate i plaćanja koja je žalitelj nudio klasificirao kao „rabate za isključivost”. Pozivajući se na sudsku praksu proizašlu iz presude Hoffmann‑La Roche, Opći je sud zaključio da je za utvrđenje je li predmetni poduzetnik zloporabio svoj vladajući položaj bilo dovoljno da su rabati predstavljali „rabate za isključivost” iz druge kategorije. Nakon što se to utvrdilo, više nije bilo potrebno ocjenjivati „sve okolnosti slučaja” kako bi se provjerilo može li predmetno postupanje ograničiti tržišno natjecanje. Takva mogućnost se mogla pretpostaviti već na temelju samog oblika postupanja. To je zato što su takvi rabati u pravilu osmišljeni da kupca liše mogućnosti izbora u pogledu izvora opskrbe, ili da mu tu mogućnost ograniče, te, u tom smislu, da spriječe klijente da se opskrbljuju kod konkurentskih proizvođača(18).

47.      U skladu s tom metodologijom, pretpostavka da rabati za isključivost koje nudi poduzetnik u vladajućem položaju uvijek i bez iznimke rezultiraju protutržišnim istiskivanjem prožima cijelu pobijanu presudu. Opći je sud upravo na temelju te pretpostavke odbio relevantnost konteksta te stoga i potrebu za razmatranjem mogućnosti predmetnog postupanja da uzrokuje protutržišne učinke.

48.      Imajući to na umu, uspjeh prvog, drugog i trećeg žalbenog razloga u konačnici ovisi o tome smatra li Sud tu pretpostavku točnom.

B –    Prvi žalbeni razlog: pravni kriterij koji se treba primijeniti na takozvane „rabate za isključivost”

1.      Glavni argumenti stranaka

49.      Intel, uz potporu ACT‑a, tvrdi da je Opći sud pogriješio u pravnoj kvalifikaciji takozvanih „rabata za isključivost”, odnosno „rabata za vjernost u smislu sudske prakse Hoffmann‑La Roche”(19). Smatra da je Opći sud pogriješio zaključivši da, za razliku od drugih rabata i praksi određivanja cijena, takvi rabati zbog same svoje naravi mogu ograničiti tržišno natjecanje te da su, stoga, protutržišni, pri čemu nije potrebno ocjenjivati ni relevantne okolnosti predmetnih rabata ni vjerojatnost da bi mogli ograničiti tržišno natjecanje(20). Žalitelj u tom kontekstu tvrdi da je Opći sud pogriješio prihvativši utvrđenje postojanja zloporabe bez razmatranja vjerojatnosti štete za tržišno natjecanje. Osim toga, Intel ističe da je Opći sud, u svakom slučaju, pogriješio u svojem podrednom zaključku da predmetni rabati mogu ograničiti tržišno natjecanje(21).

50.      Komisija smatra da se prvi žalbeni razlog treba odbiti. U biti tvrdi da se taj žalbeni razlog temelji na pogrešnoj pretpostavci: da „rabati za isključivost” predstavljaju tek prakse određivanja cijena. Komisija navodi da su „rabati za isključivost” po samoj svojoj naravi drugačiji od ostalih praksi određivanja cijena. Po njezinu mišljenju, rabati uvjetovani isključivošću imaju značajke zbog kojih nije potrebno provjeravati mogu li u konkretnom slučaju ograničiti tržišno natjecanje. Komisija osobito smatra da sudska praksa Suda u vezi s rabatom ne podupire žaliteljevo stajalište da se ne treba praviti nikakva razlika između „rabata za isključivost” i ostalih rabata koji potiču vjernost ili, u tom smislu, praksi određivanja cijena.

51.      Što se tiče podredne ocjene svih okolnosti slučaja, Komisija ističe da žalitelj nije iznio ni jedan argument koji dovodi u pitanje podrednu ocjenu koju je Opći sud u pobijanoj presudi proveo u vezi s mogućnošću tih rabata da ograniče tržišno natjecanje.

2.      Analiza

52.      Bit pristupa prvom žalbenom razlogu leži u određivanju ispravnog pravnog kriterija koji se treba primijeniti na takozvane „rabate za isključivost”. Drugim riječima, pitanje je je li Opći sud opravdano zaključio da nije potrebno ocjenjivati „sve okolnosti slučaja” kako bi se potvrdilo da ti rabati mogu imati protutržišni učinak. Jednostavno rečeno: je li Opći sud ispravno zaključio da su „rabati za isključivost”, zbog svojeg oblika, nedopušteni neovisno o kontekstu.

53.      Najprije bih istaknuo, u suprotnosti s onim što Komisija navodi u svojim pisanim očitovanjima, da ne vidim razlog zašto Sud ne bi trebao u cijelosti razmotriti prvi žalbeni razlog. Žalitelj tim razlogom jasno nastoji pobijati pogreške koje se tiču prava zbog kojih su, po njegovu mišljenju, Intelovi rabati i plaćanja pogrešno klasificirani kao „rabati za isključivost” koji se razlikuju od drugih rabata kojima se potiče vjernost. Točnije, kritizira činjenicu da je Opći sud smatrao nepotrebnim ocijeniti sve okolnosti slučaja prije donošenja zaključka da je sporno postupanje predstavljalo zloporabu vladajućeg položaja na temelju članka 102. UFEU‑a. Intel također osporava podrednu ocjenu „mogućnosti”(22) koju je Opći sud proveo. Žalitelj smatra da u toj ocjeni nije pravilno uzeto u obzir nekoliko okolnosti koje su relevantne da bi se utvrdilo može li sporno postupanje ograničiti tržišno natjecanje. Iako je usko povezano s ocjenom činjenica, to se pitanje mora sudski preispitati jer je Sud na temelju članka 256. UFEU‑a nadležan preispitivati način na koji je Opći sud pravno ocijenio te činjenice, kao i pravne zaključke koje je iz njih izvukao.

54.      Što se tiče sadržaja prvog žalbenog razloga, počet ću razmatranjem je li Opći sud ispravno zaključio da prilikom ocjene „rabata za isključivost” koje je Intel nudio predmetnim OEM‑ovima i njegovih tržišnih dogovora s MSH‑om nije potrebno razmatrati „sve okolnosti slučaja” kako bi se utvrdilo predstavlja li sporno postupanje zloporabu vladajućeg položaja protivnu članku 102. UFEU‑a. U tom kontekstu, iznijet ću osnovna načela relevantne sudske prakse kako bih pokazao da sudska praksa zahtijeva da se ocijene sve okolnosti slučaja. Zbog takvog zaključka nužno ću morati razmotriti podrednu ocjenu koju je Opći sud proveo u vezi s mogućnošću rabata koje je žalitelj nudio da ograniče tržišno natjecanje.

(a)    Glavna ocjena koju je Opći sud proveo u vezi sa žaliteljevim rabatima i plaćanjima

55.      Kako je gore navedeno (točke 44. do 46.), Opći sud je na temelju sudske prakse Suda razlikovao tri kategorije rabata: rabati koji se temelje na količini kupovina (prva kategorija), „rabati za isključivost” uvjetovani time da klijent sve svoje potrebe ili njihov znatan dio zadovoljava kod poduzetnika u vladajućem položaju (druga kategorija), i ostale vrste rabata kod kojih odobravanje financijskog poticaja nije izravno povezano s isključivom ili gotovo isključivom opskrbom (treća kategorija)(23).

56.      Točnije, Opći sud je zaključio da rabati odobreni Dellu, HP‑u, NEC‑u i Lenovu, koje Komisija osobito navodi u članku 1. točkama (a) do (d) sporne odluke, predstavljaju „rabate za isključivost” iz druge kategorije. Takav je zaključak donio jer su ti rabati bili uvjetovani činjenicom da ta društva od Intela kupe, bar u određenom segmentu, sve CPU‑ove x86 koji su im potrebni (u slučaju Della i Lenova) ili većinu tih CPU‑ova (odnosno, 95 % u slučaju HP‑a i 80 % u slučaju NEC‑a)(24). U pogledu plaćanja odobrenih MSH‑u, Opći je sud zaključio da Komisija nije morala ocijeniti sve okolnosti slučaja, nego samo dokazati da je žalitelj odobrio financijski poticaj uvjetovan isključivošću(25).

57.      Osobito, pozivajući se na navod Suda u presudi Hoffmann‑La Roche(26), Opći je sud zaključio da ocjena predstavlja li „rabat za isključivost” zloporabu ne ovisi o analizi mogućnosti rabata da ograniče tržišno natjecanje s obzirom na okolnosti slučaja(27).

58.      Žalitelj tvrdi da je taj zaključak pravno pogrešan. Osobito ističe da je Opći sud pogriješio zanemarivši relevantnost navoda Suda u drugim predmetima na temelju članka 102. UFEU‑a koji su se odnosili na rabate, kao i u predmetima koji su se ticali praksi određivanja cijena.

59.      U nastavku ću objasniti zašto se slažem sa žaliteljem.

i)      Osnovna načela sudske prakse Suda o rabatima

60.      Općenito govoreći, sudska praksa Suda pokazuje njegovu sumnjičavost prema raznim mehanizmima rabata koje nude poduzetnici u vladajućem položaju. To se može objasniti činjenicom da se općenito smatra da poduzetnici u vladajućem položaju imaju posebnu odgovornost ne dopustiti da njihovo postupanje naruši tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu(28). Iz te posebne odgovornosti slijedi da se za mehanizme, koji na ovaj ili onaj način u smislu opskrbe vežu klijente za poduzetnika u vladajućem položaju, smatra da potiču vjernost te se za njih, stoga, pretpostavlja da predstavljaju zloporabu.

61.      Iz te sudske prakse proizašle iz znamenite presude Hoffmann‑La Rocheslijedi da se za rabate, koji su uvjetovani time da klijent sve svoje potrebe ili njihov znatan dio zadovoljava kod poduzetnika u vladajućem položaju, pretpostavlja da su nezakoniti. Ta pretpostavka nezakonitosti vrijedi i za druge rabate koji potiču vjernost, iako se službeno ne temelje na isključivosti. Sud je rabate, neovisno o tome jesu li bili retroaktivni i individualizirani, kao u predmetima Michelin I(29), British Airways(30) i Tomra(31), ili temeljeni na tržišnom udjelu i individualizirani kao u predmetu Hoffmann‑La Roche(32), smatrao protutržišnima. Jedini rabati koji se do sada nisu smatrali nezakonitima su oni temeljeni na količini kupovina. Ti su rabati povezani isključivo s količinom kupovina kod poduzetnika u vladajućem položaju(33).

62.      Rabate i plaćanja koja je Intel nudio moguće je opisati kao rabate za vjernost koji se temelje na tržišnom udjelu(34). Da bi mogao ostvariti popust, klijent mora dio potreba zadovoljavati kod poduzetnika u vladajućem položaju. Kako je objašnjeno, Opći je sud pozivajući se na navod Suda u presudi Hoffmann‑La Roche zaključio da, kada se radi o rabatu za isključivost iz druge kategorije, nije potrebno ocjenjivati mogućnost takvog rabata da ograniči tržišno natjecanje s obzirom na okolnosti slučaja(35).

63.      Predmet Hoffmann‑La Roche odnosio se na sustav rabata temeljenih na tržišnom udjelu koji su bili uvjetovani time da klijent određeni postotak svojih kupovina vrši kod poduzetnika u vladajućem položaju. Točnije, rabati su se povećavali ovisno o postotku prometa koji su te kupovine činile u ukupnim kupovinama klijenta(36). Sud je u tom predmetu zaključio da se rabati za vjernost, osim u iznimnim okolnostima, ne temelje na gospodarskoj transakciji koja opravdava taj teret ili korist. Umjesto toga, njihova je namjena, po mišljenju Suda, da kupca liše mogućnosti izbora u pogledu izvora opskrbe, ili da mu tu mogućnost ograniče, te da drugim proizvođačima onemoguće pristup tržištu(37). Stoga, u skladu sa zaključkom Suda, „činjenica da poduzetnik koji uživa vladajući položaj na tržištu vezuje kupce […] obvezom ili obećanjem da će oni sve svoje potrebe ili njihov znatan dio zadovoljavati isključivo kod tog poduzetnika predstavlja zloporabu vladajućeg položaja u smislu članka [102. UFEU‑a], bilo da je predmetna obveza ugovorena bez daljnjih uvjeta bilo da se njoj u zamjenu odobrava rabat” [neslužbeni prijevod](38). Sud je potom naveo da „isto vrijedi kada navedeni poduzetnik, bez vezivanja kupaca formalnom obvezom, primjenjuje, bilo na temelju ranijih sporazuma s tim kupcima bilo jednostrano, sustav rabata za vjernost, to jest rabata vezanih uz okolnost da klijent – koliko god velik ili malen bio iznos njegovih kupnji – sve svoje potrebe ili njihov znatan dio zadovoljava kod poduzetnika u vladajućem položaju” [neslužbeni prijevod](39).

64.      Sud u tom ključnom navodu nije spomenuo potrebu za ocjenom svih okolnosti slučaja prilikom određivanja je li zloporaba vladajućeg položaja dostatno pravno dokazana.

65.      S obzirom na to, možda nije iznenađujuće da je Opći sud donio zaključak kakav jest. 

66.      Međutim, već ovdje treba istaknuti da se zaključak o nezakonitosti dotičnih rabata u presudi Hoffmann‑La Rocheipak temeljio na detaljnoj analizi uvjeta odobravanja rabata i dijela tržišta koji su pokrivali(40). Sud je upravo na temelju te analize zaključio da je svrha dotičnih rabata za vjernost u tom slučaju bila da, pružanjem financijske koristi, spriječe klijente da se opskrbljuju kod konkurentskih proizvođača.

67.      Nakon presude Hoffmann‑La Roche, kako je Opći sud ispravno istaknuo(41), sudska praksa se uglavnom usredotočila na osmišljavanje prikladnih kriterija za ocjenu je li poduzetnik zloporabio svoj vladajući položaj primjenom sustava rabata koji nisu izravno povezani s isključivom ili gotovo isključivom opskrbom. To su rabati koji, sukladno taksonomiji iz pobijane presude, spadaju u treću kategoriju.

68.      Sud je u toj kasnijoj sudskoj praksi neprestano ponavljao načelni navod iz presude Hoffmann‑La Roche da za rabate za vjernost vrijedi pretpostavka da predstavljaju zloporabu. Međutim, kako je ACT ispravno istaknuo na raspravi, Sud je prilikom ocjene predstavlja li sporno postupanje zloporabu vladajućeg položaja protivnu članku 102. UFEU‑a u stvarnosti dosljedno uzimao u obzir „sve okolnosti slučaja”.

69.      U presudi Michelin I, koja se odnosila na rabate temeljene na prodajnim ciljevima, Sud je zaključio da je potrebno ocijeniti sve okolnosti slučaja kada se radi o sustavu popusta koji se ne temelji na isključivoj opskrbi ili na obvezi da se određeni dio potreba zadovoljava kod poduzetnika u vladajućem položaju(42). U kasnijim predmetima koji su se odnosili na rabate koji nisu izravno uvjetovani isključivošću, Sud je zaključio da je prilikom ocjene je li poduzetnik zloporabio svoj vladajući položaj korisno razmotriti kriterije i pravila za odobravanje popusta te lišava li popust kupca, time što pruža korist koja se ne temelji na gospodarskoj usluzi koja bi je opravdala, mogućnosti izbora u pogledu izvora opskrbe, ili mu tu mogućnost ograničava, onemogućuje li konkurentima pristup tržištu ili osnažuje li vladajući položaj narušavanjem tržišnog natjecanja(43).

70.      Međutim, kako je prikazano u sudskoj praksi Suda, ponavljanje načelnog navoda o pretpostavci nezakonitosti nije isto što i izostanak ocjene okolnosti u konkretnom slučaju. U biti, pobijana presuda predstavlja jednu od rijetkih u kojoj je navod Suda iz presude Hoffmann‑La Roche doslovno primijenjen, bez razmatranja okolnosti slučaja, prije nego što je zaključeno da je poduzetnik zloporabio svoj vladajući položaj(44). Opći je sud u pobijanoj presudi, radi opravdanja tog strogog pristupa u pogledu „rabata za isključivost”, zaključio da su rabati i plaćanja koje je Intel odobrio bili uvjetovani isključivošću (slično kao u presudi Hoffmann‑La Roche, ali ne identično jer nije postojala formalna obveza isključivosti). Na temelju te okolnosti pravljena je razlika između ovog predmeta i predmeta navedenih u prethodnoj točki.

71.      Stoga bi se na prvi pogled lako moglo zaključiti da pobijana presuda samo potvrđuje postojeću sudsku praksu te je primjenjuje na Intelovo postupanje.

72.      Međutim, takav bi zaključak zanemario važnost pravnog i gospodarskog konteksta u skladu s tom istom sudskom praksom.

ii)    Okolnosti slučaja kao sredstvo za utvrđivanje ima li sporno postupanje vjerojatan učinak na tržišno natjecanje

73.      U ovom ću odjeljku objasniti zašto se zloporaba vladajućeg položaja nikada apstraktno ne dokazuje: čak i u slučaju praksi za koje se pretpostavljalo da predstavljaju zloporabu, Sud je uvijek razmatrao pravni i gospodarski kontekst spornog postupanja. U tom smislu, ocjena konteksta spornog postupanja nužna je prilikom utvrđivanja je li se radilo o zloporabi vladajućeg položaja. To nije iznenađujuće. Sporno postupanje mora, kako bi se na njega primjenjivala zabrana iz članka 102. UFEU‑a, u najmanju ruku biti sposobno istisnuti konkurente s tržišta(45).

74.      Čak i kratka analiza gore navedenih predmeta (točke 66. do 69.) pokazuje da se u sudskoj praksi nije propuštalo ocijeniti pravni i gospodarski kontekst postupanja – ili, da upotrijebim formulaciju u presudama koje su se odnosile na članak 102. UFEU‑a, „sve okolnosti slučaja” – kako bi se utvrdilo je li poduzetnik zloporabio svoj vladajući položaj. To vrijedi i za rabate uvjetovane isključivošću i za druge dogovore kojima se potiče vjernost.

75.      Stoga, smatram da se u tumačenju presude Hoffmann‑La Rochekoje je Opći sud iznio zaboravlja važna stvar.Nasuprot zaključku u pobijanoj presudi(46), Sud je u presudi Hoffmann‑La Roche razmatrao nekoliko okolnosti u vezi s pravnim i gospodarskim kontekstom rabata da bi utvrdio da je dotični poduzetnik zloporabio svoj vladajući položaj.Istina, u toj presudi nije izričito navedeno da je analiza svih okolnosti nužna za utvrđivanje predstavlja li sporno postupanje zloporabu vladajućeg položaja. Unatoč tomu, kako je gore navedeno (točka 66.), dublja analiza presude pokazuje da je Sud vrlo detaljno razmotrio posebnosti dotičnog farmaceutskog tržišta, dio tržišta koji su rabati pokrivali, kao i odredbe i uvjete ugovora između poduzetnika u vladajućem položaju i njegovih klijenata(47). Na temelju te detaljne analize pravnog i gospodarskog konteksta rabata, odnosno uvjeta za njihovo odobravanje, dijela tržišta koji su pokrivali, kao i trajanja dogovora u vezi s rabatima, Sud je zaključio da su rabati za vjernost nezakoniti, osim u iznimnim okolnostima(48).

76.      Kako je Opći sud priznao u pobijanoj presudi(49), osim u presudi Hoffmann‑La Roche, u sudskoj praksi Suda u pogledu sustava rabata (izuzev onih koji se temelje isključivo na količini) dosljedno se i izričito smatralo da je osobito važno ocijeniti sve okolnosti slučaja kako bi se utvrdilo predstavlja li sporno postupanje zloporabu vladajućeg položaja protivnu članku 102. UFEU‑a(50). To samo po sebi nije iznenađujuće: osim predmeta Hoffmann‑La Roche, ne znam ni za jedan drugi u kojem je Sud razmatrao obveze isključive opskrbe slične onima iz tog predmeta. Stoga nije iznenađujuće da je potreba za ocjenom svih okolnosti slučaja ponovno istaknuta u presudi Post Danmark II, koja je donesena u prethodnom postupku nakon donošenja pobijane presude, a odnosila se na retroaktivne rabate koji nisu bili povezani s obvezom isključivosti(51).

77.      Međutim, što podrazumijeva ocjena „svih okolnosti slučaja”?

78.      Po mojemu viđenju, svrha analize „konteksta”, odnosno, „svih okolnosti slučaja”, kako se to naziva u sudskoj praksi Suda, jednostavna je, ali ključna – utvrditi da je dostatno pravno dokazano da je poduzetnik zloporabio svoj vladajući položaj(52). Kontekst se ne smije zanemariti čak ni u slučaju naizgled očitog isključivanja kakvo postoji, primjerice, kada se cijene određuju u visini ispod visine troškova(53). U suprotnom bi i postupanje koje ponekad jednostavno ne može ograničiti tržišno natjecanje bilo obuhvaćeno općom zabranom. Kod takve opće zabrane postojala bi i opasnost od onemogućavanja i kažnjavanja postupanja koja pogoduju tržišnom natjecanju.

79.      Zato je kontekst ključan.

iii) U skladu sa sudskom praksom, postoje samo dvije kategorije rabata

80.      Za potrebe članka 102. UFEU‑a, rabati za vjernost su – po mojemu viđenju – gotovo istovjetni ograničenju prema cilju iz članka 101. UFEU‑a. Razlog tomu je taj što se za rabate za vjernost, kao i za ograničenja prema cilju, pretpostavlja da su nezakoniti. Međutim, kako je već gore navedeno (točka 61.), mora se smatrati da rabati za vjernost obuhvaćaju ne samo one koji su uvjetovani time da klijent sve svoje potrebe ili njihov znatan dio zadovoljava kod poduzetnika u vladajućem položaju, nego i druge sustave određivanja cijena koji su uvjetovani time da klijent dosegne određeni cilj.

81.      Nasuprot onomu što je Sud zaključio u pobijanoj presudi, u sudskoj praksi razlikuju se dvije, ne tri, kategorije rabata. S jedne strane, za neke se rabate pretpostavlja da su zakoniti, kao za rabate koji se temelje na količini(54). Svako ispitivanje (ne)zakonitosti takvih rabata nužno uključuje cjelovitu analizu njihovih stvarnih ili potencijalnih učinaka. Ovaj se predmet ne odnosi na takve rabate.

82.      S druge strane, Sud u pogledu rabata za vjernost (za koje se pretpostavlja da su nezakoniti), neovisno o tome jesu li izravno uvjetovani isključivošću ili ne, koristi pristup koji je donekle sličan pristupu koji se primjenjuje u pogledu ograničenja prema cilju iz članka 101. UFEU‑a. To je zato što se, i u skladu s tom odredbom, za utvrđivanje predstavlja li određeno postupanje ograničenje prema cilju prvo mora razmotriti pravni i gospodarski kontekst spornog postupanja kako bi se isključila bilo koja druga moguća objašnjenja tog postupanja. Drugim riječima, konkretan kontekst spornog postupanja nikada se ne zanemaruje.

83.      Kako je gore već navedeno, Sud je u presudi Hoffmann‑La Roche doista ocijenio sve okolnosti slučaja. Sud je obvezu takve ocjene kasnije izričito formulirao u presudi Michelin I u pogledu rabata koji nisu izravno povezani s isključivošću. Ta je obveza kasnije dorađena u predmetima kao što su British Airways, Michelin II i Tomra.Svrha analize svih okolnosti slučaja je da se utvrdi je li zloporaba vladajućeg položaja dostatno pravno dokazana te, posljedično, mogu li rabati imati učinak protutržišnog istiskivanja.

84.      Međutim, Opći je sud u pobijanoj presudi otišao korak dalje. Doslovno primijenivši navod Suda iz presude Hoffmann‑La Roche, ne stavivši ga pritom u odgovarajući kontekst, razlikovao je jednu podvrstu rabata za vjernost, koju je nazvao „rabati za isključivost”, od ostalih vrsta rabata koji potiču vjernost(55). Time je stvorio „super kategoriju” rabata u vezi s kojima nije potrebno ocjenjivati sve okolnosti slučaja kako bi se zaključilo da sporno postupanje predstavlja zloporabu vladajućeg položaja protivnu članku 102. UFEU‑a. Još važnije, za takve se rabate načelno pretpostavlja da predstavljaju zloporabu, na temelju samog njihova oblika.

85.      To u metodološkom smislu nipošto nije logičan potez. Sljedeća četiri razloga objašnjavaju zašto.

–       Neoborivost pretpostavke nezakonitosti na temelju oblika

86.      Kao prvo, ako bi se prihvatilo da „rabati za isključivost” predstavljaju posebnu kategoriju rabata koju treba razlikovati od ostalih sustava rabata koji potiču vjernost, pretpostavka nezakonitosti više se ne bi mogla oboriti(56). To je zato što se takva zabrana temelji na obliku postupanja, a ne na njegovim učincima.

87.      U biti, čini se da je u pobijanoj presudi polazna točka bila da rabat za isključivost, kada ga nudi poduzetnik u vladajućem položaju, ni u kojim okolnostima ne može imati povoljne učinke na tržišno natjecanje. Opći sud navodi da je to zato što samo postojanje vladajućeg položaja ograničava tržišno natjecanje(57). To stajalište zanemaruje mogućnost, već prihvaćenu u presudi Hoffmann‑La Roche(58) te ponovljenu u pobijanoj presudi(59), pozivanja na objektivno opravdanje (u smislu povoljnog učinka na tržišno natjecanje) uporabe tih rabata.

88.      Nasuprot onomu što je Komisija tvrdila na raspravi, poduzetniku za opravdanje uporabe „rabata za isključivost” neće pomoći pozivanje na učinkovitost ili bilo koju drugu okolnost ako se zabrana odnosi na oblik, a ne na učinke(60). Naime, neovisno o učincima, oblik ostaje isti. To je problematično. Poduzetnik u vladajućem položaju trebao bi moći, kako je Opći sud ispravno istaknuo u pobijanoj presudi(61), a Komisija prihvatila u svojim pisanim očitovanjima, uporabu sustava rabata opravdati predočenjem dokaza o tome da prednosti u pogledu učinkovitosti mogu kompenzirati ili čak nadmašiti isključujući učinak koji nastaje(62).

–       Rabati za vjernost nisu uvijek štetni

89.      Kao drugo, stvaranje „super kategorije” rabata opravdano je samo ako se smatra da dogovori koji su uvjetovani isključivošću ne mogu imati pozitivne značajke, neovisno o konkretnim okolnostima određenog slučaja. Međutim, paradoksalno je da je sam Opći sud priznao da uvjeti isključivosti mogu imati i pozitivne učinke. Unatoč tomu, odbio je bilo kakvu potrebu za analizom tih učinaka iz razloga što je tržišno natjecanje, zbog vladajućeg položaja koji poduzetnik ima na tržištu, već nepobitno ograničeno(63).

90.      Iz iskustva i gospodarske analize ne proizlazi nedvosmisleno da su rabati za vjernost, po pravilu, štetni ili protutržišni, čak i kada ih nude poduzetnici u vladajućem položaju(64). To je zato što rabati pojačavaju rivalstvo, koje predstavlja samu bit tržišnog natjecanja.

91.      Međutim, točno je da se najveća zabrinutost u pogledu utjecaja rabata na tržišno natjecanje javlja kada klijenti poduzetnika u vladajućem položaju moraju držati određen udio njegovih proizvoda i/ili kada je popust uvjetovan time da klijent kod njega zadovoljava sve svoje potrebe (ili njihov znatan dio). To se može smatrati argumentom koji ide u prilog strožem postupanju prema „rabatima za isključivost”. Međutim, druge vrste rabata mogu na sličan način narušiti tržišno natjecanje. To vrijedi i u slučajevima kada sustav nije izričito povezan s isključivošću(65).

92.      Naime, kako sudska praksa jasno pokazuje, mehanizam koji potiče vjernost može imati različite oblike. Kako je bio slučaj u predmetima Hoffmann‑La Roche(66) i Tomra(67), mehanizam vjernosti može biti sastavni dio zahtjeva da klijent sve svoje potrebe za robom ili njihov znatan dio zadovoljava kod poduzetnika u vladajućem položaju. Također može imati oblik individualiziranih prodajnih ciljeva(68) ili premija(69), koji nisu nužno povezani s određenim udjelom potreba ili prodaja.

93.      Ako ih tako promatramo, nema objektivnog razloga zbog kojeg bi se prema rabatima iz druge kategorije trebalo strože postupati nego prema onima iz treće kategorije.

–       Učinci rabata za vjernost ovise o kontekstu

94.      Kao treće, u suvremenoj ekonomskoj literaturi često se naglašava da učinci isključivosti ovise o kontekstu(70). S druge strane, rijetki bi osporili da osobito rabati za vjernost mogu – ovisno o okolnostima – imati protutržišni učinak istiskivanja konkurenata.

95.      Spoznaja o toj ovisnosti o kontekstu također može objasniti zašto je Sud, u svojoj nedavnoj sudskoj praksi u vezi s člankom 102. UFEU‑a, naglasio važnost ocjene svih okolnosti slučaja. To je učinio, među ostalim, u presudi Tomra. Istina, kako je Opći sud istaknuo(71), rabati koji su se povodom žalbe razmatrali u predmetu Tomra odnosili su se na individualizirane retroaktivne rabate, odnosno rabate iz treće kategorije sukladno taksonomiji koja se koristila u pobijanoj presudi. Međutim, Sud u presudi Tomra nije izričito razlikovao rabate iz druge i treće kategorije. Jednostavno je istaknuo da je za utvrđivanje predstavlja li sporno postupanje zloporabu vladajućeg položaja potrebno ocijeniti sve okolnosti slučaja kada su rabati uvjetovani time da klijent sve svoje potrebe ili njihov znatan dio zadovoljava kod poduzetnika u vladajućem položaju(72).

96.      Stranke izvlače oprečne zaključke iz navoda Suda: obje stranke tvrde da konačno rješava kontroverzu u pogledu pravnog kriterija koji se treba primijeniti u vezi s „rabatima za isključivost”. Međutim, ne slažu se o tome koji to kriterij treba biti.

97.      Smatram da navod Suda u presudi Tomra nije od pomoći u ovom predmetu. Kako pokazuju dijametralno suprotna tumačenja stranaka, izrazi koji su se u toj presudi koristili u vezi s vrstom rabata u pogledu kojih se trebaju ocjenjivati sve okolnosti slučaja jednostavno su previše dvosmisleni.

98.      Umjesto toga, moguće je propitkivati je li razlika koju je Opći sud u pobijanoj presudi napravio između presuda Tomra i Hoffmann‑La Rocheopravdana. U tom bih pogledu skrenuo pozornost na dvije stvari.

99.      S jedne strane, slično kao u predmetu Tomra, rabati koji su se razmatrali u predmetu Hoffmann‑La Roche imali su određene značajke individualiziranih retroaktivnih rabata. U biti, nekoliko ugovora koji su se analizirali u predmetu Hoffmann‑La Roche nije sadržavalo samo klauzulu o rabatu u vezi s većinom kupčevih potreba. Sadržavali su i klauzule o rabatu kojima se predviđao popust, čiji se postotak povećavao ovisno o tome je li kupac tijekom referentnog razdoblja zadovoljio postotak svojih predviđenih potreba(73). S druge strane, čak i pod pretpostavkom da je razlikovanje opravdano zbog navodne temeljne razlike između rabata o kojima se radilo u tim dvama predmetima – a smatram da nije – Sud u predmetu Hoffmann‑La Roche nipošto nije zanemario kontekst spornih rabata. Zašto je to onda trebao učiniti u predmetu Tomra, više od tri desetljeća kasnije?

100. Razlika između rabata koji su se razmatrali u predmetima Tomra i Hoffmann‑La Roche zapravo se odnosila na stupanj, a ne na vrstu. Isto se može reći i za predmet Post Danmark II, u kojem je nedavno potvrđena relevantnost konteksta i svih okolnosti slučaja prilikom utvrđivanja predstavlja li sporno postupanje zloporabu vladajućeg položaja(74).

–       Kod povezanih praksi potrebno je ocijeniti sve okolnosti slučaja

101. Kao četvrto i zadnje, u sudskoj praksi koja se odnosi na prakse određivanja cijena i istiskivanja marže zahtijeva se, kako žalitelj ispravno ističe, ocjena svih okolnosti slučaja kako bi se utvrdilo je li dotični poduzetnik zloporabio svoj vladajući položaj(75).

102. Opći je sud relevantnost te sudske prakse odbacio zato što se za određenu cijenu, za razliku od poticanja na isključivu opskrbu, ne može smatrati da sama po sebi predstavlja zloporabu(76). Unatoč tomu, Intelovi rabati se u pobijanoj presudi smatraju protutržišnima zbog cijene(77). Po mojemu mišljenju, odbacivanje relevantnosti te sudske prakse je problematično: rezultira neopravdanim razlikovanjem između različitih vrsta praksi određivanja cijena. Naime, i rabati za vjernost i prakse istiskivanja marže kao i predatorske cijene predstavljaju „isključivanje na temelju cijene”(78).

103. Podrazumijeva se da je od iznimne važnosti da pravni kriteriji koji se primjenjuju na jednu kategoriju postupanja budu dosljedni onima koji se primjenjuju na usporedive prakse. Razumna i smislena pravna kategorizacija pogoduje ne samo poduzetnicima u smislu povećane pravne sigurnosti, nego pomaže i tijelima nadležnima za tržišno natjecanje u provedbi propisa o tržišnom natjecanju. To ne vrijedi za proizvoljnu kategorizaciju.

104. Čini se da se Sud s tim slaže. U nedavnoj presudi Post Danmark II, Sud je primijenio sudsku praksu o praksama određivanja cijena i istiskivanja marže kako bi potkrijepio svoje zaključke u pogledu sustava rabata koje je nudio poduzetnik u vladajućem položaju(79). Međutim, točno je da se presuda Post Danmark II može tumačiti i na način da podupire stajalište da, što se tiče „rabata za isključivost”, možda nije potrebno ocjenjivati sve okolnosti slučaja(80). Razlog tomu je taj što je Sud u tom predmetu razlikovao dotične rabate od onih temeljenih na obvezi isključivosti prije nego što je zaključio da je potrebno ocijeniti sve okolnosti slučaja da bi se utvrdilo je li poduzetnik u vladajućem položaju zloporabio taj položaj. Doista, retroaktivni rabati koje je Sud razmatrao u tom predmetu zapravo su bili slični onima koje se u pobijanoj presudi smatralo rabatima koji potiču vjernost iz treće kategorije(81).

105. Kako je gore objašnjeno, takvo razlikovanje je razlikovanje koje se ne temelji na razlici (s obzirom na to da se razlika odnosi na oblik, a ne na učinke). Međutim, još važnije, takvo tumačenje te presude bilo bi suprotno pristupu Suda u presudi Post Danmark I, koju je donio zasjedajući u velikom vijeću, u skladu s kojim se sve okolnosti slučaja moraju ocijeniti kada se radi o praksama određivanja cijena(82). Znakovito je da je Sud u različitim dijelovima presude Post Danmark II – ne razlikujući pritom različite sustave rabata – ponovio da se „ocjena sposobnosti sustava rabata da ograniči tržišno natjecanje mora donijeti uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti”(83). To je zasigurno učinio kako bi osigurao dosljedan sudski pristup ocjeni postupanja koja spadaju u okvir članka 102. UFEU‑a.

iv)    Međuzaključak

106. S obzirom na navedeno, „rabati za isključivost” ne bi se trebali smatrati posebnom i specifičnom kategorijom u vezi s kojima nije potrebno ocjenjivati sve okolnosti slučaja kako bi se utvrdilo predstavlja li sporno postupanje zloporabu vladajućeg položaja. U skladu s tim, smatram da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava zaključivši da se za „rabate za isključivost” može smatrati da predstavljaju zloporabu bez analize njihove mogućnosti da ograniče tržišno natjecanje ovisno o okolnostima slučaja.

107. Međutim, Opći je sud potom, podredno, detaljno ocijenio jesu li rabati i plaćanja koje je žalitelj nudio imali mogućnost ograničavanja tržišnog natjecanja. Drugim riječima, ispitao je „sve okolnosti slučaja”. To je razlog zbog kojeg utvrđenje greške koja se tiče prava u prethodnoj točki nužno ne znači da se pobijana presuda mora ukinuti. Takav je zaključak moguć samo ako podredna ocjena Općeg suda sadržava pogrešku koja se tiče prava.

108. Stoga je potrebno razmotriti tu podrednu ocjenu.

(b)    Podredna ocjena mogućnosti ograničavanja tržišnog natjecanja koju je proveo Opći sud

109. Žalitelj u biti iznosi tri skupine argumenata koji dovode u pitanje podrednu ocjenu Općeg suda. Kao prvo, tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava prihvativši Komisijino utvrđenje postojanja zloporabe bez razmatranja vjerojatnosti protutržišnih učinaka. Kao drugo, čimbenici koje je Opći sud uzeo u obzir bili su irelevantni ili pogrešno ocijenjeni. Kao treće, Opći je sud propustio razmotriti nekoliko drugih čimbenika ključnih da bi se utvrdilo postojanje zloporabe.

110. Komisija tvrdi da ne postoji viši prag „vjerojatnosti” koji se mora dostići (u usporedbi sa standardom „mogućnosti”) da bi se dokazalo postojanje zloporabe vladajućeg položaja: dovoljno je da postoji mogućnost. Smatra da žaliteljevi argumenti ne dovode u pitanje pobijanu presudu u dijelu koji se odnosi na mogućnost Intelova postupanja da ograniči tržišno natjecanje.

111. Žalitelj svojim argumentima osporava pravni kriterij koji je u pobijanoj presudi primijenjen da bi se utvrdilo da sporno postupanje može ograničiti tržišno natjecanje. Kao prvo: koja je razina vjerojatnosti potrebna u ocjeni mogućnosti? Kao drugo: koje se relevantne okolnosti moraju uzeti u obzir pri utvrđivanju može li sporno postupanje ograničiti tržišno natjecanje? Oba ću ta pitanja redom razmotriti.

i)      Mogućnost i/ili vjerojatnost

112. Žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava prihvativši utvrđenje postojanja zloporabe bez razmatranja vjerojatnosti protutržišne štete od spornog postupanja.

113. Sud je u podrednoj ocjeni objasnio da se Komisija može zadovoljiti time da dokaže da sporna postupanja mogu ograničiti tržišno natjecanje. Osim toga, istaknuo je da Komisija ne mora dokazati da je učinak istiskivanja stvarno nastao, čak ni u okviru ocjene svih okolnosti slučaja(84).

114. Dakle, nije potrebno predočiti dokaze stvarnih učinaka. To je zato što je dovoljno, u pogledu postupanja za koje se pretpostavlja da je nezakonito, da sporno postupanje može ograničiti tržišno natjecanje. Međutim, važno je istaknuti da takva mogućnost ne smije biti tek hipotetska ili teoretska. U suprotnom ne bi uopće bilo potrebno ocjenjivati sve okolnosti slučaja.

115. Točno je da u sudskoj praksi postoje određene razlike u pogledu korištene terminologije. U njoj se govori o mogućnosti i vjerojatnosti, ponekad čak i kao da su to sinonimi(85). Po mojemu shvaćanju, ti izrazi označavaju jedan te isti obvezan korak u analizi kojom se nastoji utvrditi predstavlja li uporaba rabata za vjernost zloporabu vladajućeg položaja.

116. Međutim, koji je stupanj vjerojatnosti protutržišnog istiskivanja potreban? To pitanje je u središtu neslaganja između žalitelja i Komisije u pogledu dostatnosti ocjene mogućnosti koju je proveo Opći sud: dok Komisija smatra da je ocjena bila dostatna, Intel tvrdi da Opći sud nije provjerio je li žaliteljevo postupanje, u konkretnim okolnostima slučaja, moglo ograničiti tržišno natjecanje.

117. Cilj ocjene mogućnosti je da se utvrdi ima li sporno postupanje, po svoj prilici, učinak protutržišnog istiskivanja. Zbog tog razloga, vjerojatnost mora predstavljati znatno više od puke mogućnosti određenog ponašanja da ograniči tržišno natjecanje(86). Nasuprot tomu, činjenica da se isključujući učinak čini više vjerojatnim nego ne jednostavno nije dovoljna(87).

118. Iako je svakako točno da je Sud u svojoj sudskoj praksi dosljedno naglašavao posebnu odgovornost poduzetnika u vladajućem položaju, ta odgovornost ne znači da se prag za primjenu zabrane zloporabe iz članka 102. UFEU‑a može toliko spustiti da postane praktički nepostojeć. To bi bio slučaj ako bi za utvrđenje da sporno postupanje predstavlja zloporabu vladajućeg položaja bilo dovoljno da se radi o vjerojatnosti u razini puke teoretske mogućnosti isključujućeg učinka, kako se čini da Komisija predlaže. Ako bi se prihvatila tako niska razina vjerojatnosti, ispalo bi da pravo Unije o tržišnom natjecanju sankcionira oblik, a ne protutržišne učinke.

119. Jasno je da bi to znatno otežalo ostvarivanje ciljeva prava Unije o tržišnom natjecanju. Ako bi se postojanje zloporabe pretpostavilo na temelju toga da se protutržišno istiskivanje čini više vjerojatnim nego ne, sankcijama bi bili izloženi ne samo izolirani primjeri praksi, nego i nezanemariv broj praksi koje u stvarnosti mogu pogodovati tržišnom natjecanju. Takav pristup zbog prevelikog broja praksi koje sankcionira može uzrokovati pretjerano štetne posljedice.

120. Kako bi se izbjeglo sankcioniranje prevelikog broja praksi, ocjena mogućnosti ponašanja za koje se pretpostavlja da je nezakonito mora se shvatiti kao sredstvo za utvrđivanje da, vodeći računa o svim okolnostima slučaja, dotično ponašanje nema tek neutralne učinke na tržište ili da proizvodi samo sporedne ograničavajuće učinke nužne za ostvarenje nečega što pogoduje tržišnom natjecanju, nego da su njegovi pretpostavljeni ograničavajući učinci doista potvrđeni. Ako nema takve potvrde, mora se provesti cjelovita analiza.

121. Posljedično, ovdje se javlja pitanje je li ocjena mogućnosti koju je Opći sud proveo definitivna zato što je, na temelju te ocjene, moguće potvrditi da je žalitelj zloporabio svoj vladajući položaj u suprotnosti s člankom 102. UFEU‑a. Osobito se mora utvrditi može li ta ocjena, kako zahtijeva sudska praksa, potvrditi da rabati lišavaju klijenta mogućnosti izbora u pogledu izvora opskrbe, ili mu tu mogućnost ograničavaju, onemogućuju konkurentima pristup tržištu, ili da osnažuju vladajući položaj narušavanjem tržišnog natjecanja(88).

ii)    Čimbenici koje je Opći sud uzeo u obzir u prilog zaključku o postojanju zloporabe

122. Opći je sud zaključak u pobijanoj presudi da su rabati i plaćanja koje je žalitelj nudio mogli ograničiti tržišno natjecanje temeljio na sljedećim čimbenicima: (i.) žalitelj je odnosnim klijentima bio nezaobilazan poslovni partner; (ii.) niske operativne marže OEM‑ova činile su rabate privlačnima te su ih dodatno osnaživale kao sredstvo poticanja na poštivanje uvjeta isključivosti; (iii.) žaliteljevi klijenti su njegove rabate uzimali u obzir pri odluci da kod njega zadovoljavaju sve ili svoje potrebe ili njihov znatan dio; (iv.) dvije različite žaliteljeve prakse međusobno su se nadopunjavale i podupirale; (v.) žalitelj je ciljao poduzetnike koji su bili od osobite strateške važnosti za pristup tržištu; te naposljetku (vi.) žaliteljevi rabati bili su dio dugoročne strategije s ciljem da se AMD‑u zapriječi pristup najvažnijim prodajnim kanalima(89).

123. Intel smatra da se na temelju tih čimbenika ne može dostatno pravno dokazati da su Intelovi rabati i plaćanja mogli proizvesti protutržišni učinak istiskivanja. Točnije, žalitelj tvrdi da se čimbenici na koje se Opći sud poziva svode na dva navoda: da su OEM‑ovi Intelove rabate uzeli u obzir jer su ti rabati bili privlačni, te da je Intel upotrijebio dvije povrede koje su se međusobno nadopunjavale kako bi AMD‑u onemogućio pristup važnim klijentima.

124. Dakle, žalitelj, kao prvo, osporava relevantnost okolnosti da su predmetni rabati i plaćanja doista uzeti u obzir kada su oni koji su od njih imali koristi donosili poslovne odluke(90).

125. Slažem se sa žaliteljem.

126. Privlačna ponuda koja predstavlja financijski poticaj za nastavak opskrbe kod dobavljača koji tu ponudu pruža može biti čimbenik koji upućuje na učinak poticanja vjernosti na razini pojedinačnog klijenta. Međutim, nije od pomoći pri dokazivanju da rabati imaju vjerojatan protutržišni učinak istiskivanja. Naime, kako žalitelj ispravno ističe, bit tržišnog natjecanja je da klijenti niže cijene uzimaju u obzir prilikom donošenja odluka o kupovini. Drugačije rečeno, činjenica da se niža cijena uzima u obzir čini učinak istiskivanja mogućim, ali, s druge strane, ne isključuje ni suprotnu mogućnost. Drugim riječima, taj čimbenik jednostavno nije presudan u ocjeni može li sporno postupanje s potrebnom razinom vjerojatnosti ograničiti tržišno natjecanje.

127. Kao drugo, žalitelj tvrdi da postojanje cjelokupne strategije koja se sastoji od dvije vrste povreda (rabati i plaćanja te neprikrivena ograničenja), za koje je zaključeno da se međusobno nadopunjavaju i osnažuju, nisu dokaz mogućnosti ograničavanja tržišnog natjecanja(91).

128. Iako strategija istiskivanja svakako može upućivati na subjektivnu namjeru istiskivanja konkurenata, puka volja da se to učini ne predstavlja mogućnost ograničavanja tržišnog natjecanja. Međutim, mnogo važniji problem proizlazi iz pristupa Općeg suda. Dublja analiza pobijane presude otkriva da je zaključivanje Općeg suda u biti teklo obrnutim redoslijedom: oslanjao se na postojanje cjelokupne strategije temeljene na dvjema povredama koje su se međusobno dopunjavale kako bi utvrdio mogućnost spornog postupanja da ograniči tržišno natjecanje. Na taj način, Opći je sud svoj pristup temeljio na pretpostavci da je sporna strategija predstavljala zloporabu, umjesto da je ocijenio sve okolnosti slučaja kako bi utvrdio je li povreda dostatno pravno dokazana.

129. Nakon što sam prvo ocijenio te dvije kritike, sada ću razmotriti žaliteljevu općenitiju kritiku u vezi s ocjenom mogućnosti. Žalitelj tvrdi da čimbenici koji su uzeti u obzir nisu dovoljni da bi se utvrdilo da sporno postupanje ima mogućnost protutržišnog istiskivanja. Osobito, Opći je sud zanemario relevantnost drugih čimbenika koji su od temeljne važnosti u takvoj ocjeni.

130. Da podsjetim, cilj ocjene svih okolnosti slučaja je utvrditi da sporno postupanje, po svoj prilici, rezultira protutržišnim istiskivanjem. Imajući to na umu, javlja se sljedeće pitanje: Jesu li zaključci iz pobijane presude – da je Intel bio nezaobilazan poslovni partner te da su sporni rabati i plaćanja bili usmjereni na poduzetnike od strateške važnosti za pristup tržištu – pravno dostatni da se dokaže Intelova odgovornost? Odgovor na to pitanje ovisi o tome dovode li okolnosti koje Intel smatra ključnima, a Opći sud irelevantnima, u pitanje pretpostavljeni protutržišni učinak Intelova postupanja.

131. To ću pitanje sada razmotriti.

iii) Ostale okolnosti

132. Žalitelj tvrdi da je Opći sud pogriješio u svojoj analizi okolnosti slučaja ne uzevši u obzir sljedeće okolnosti: (i.) sporni rabati i plaćanja nisu dostatno pokrivali tržište; (ii.) kratko trajanje spornih rabata; (iii.) tržišni rezultati konkurenta i pad cijena; i (iv.) test AEC koji je Komisija provela.

133. Komisija pak smatra da je u pobijanoj presudi dostatno pravno dokazano da su rabati i plaćanja koja je Intel nudio imali mogućnost protutržišnog istiskivanja. Neosporeni čimbenici dovoljni su za potvrdu zaključka da su Intelovi rabati i plaćanja mogli ograničiti tržišno natjecanje.

134. Ne slažem se s Komisijom.

135. Kako je već objašnjeno, donekle slično pojednostavljenju provedbe u pogledu ograničenja prema cilju iz članka 101. UFEU‑a, ocjena svih okolnosti slučaja na temelju članka 102. UFEU‑a uključuje analizu konteksta spornog postupanja kako bi se utvrdilo ima li definitivno protutržišni učinak. Ako ijedna od tako analiziranih okolnosti dovodi u pitanje protutržišnu narav ponašanja, javlja se potreba za detaljnijom analizom učinaka.

136. Kako ću objasniti u narednim točkama, ocjena svih okolnosti slučaja trebala je Opći sud dovesti do zaključka da je za utvrđivanje je li sporno postupanje predstavljalo zloporabu vladajućeg položaja protivnu članku 102. UFEU‑a bila potrebna analiza stvarnih ili potencijalnih učinaka tog postupanja.

–       Pokrivenost tržišta

137. Žalitelj tvrdi da se prilikom razmatranja vjerojatnog učinka na tržišno natjecanje mora uzeti u obzir dio tržišta pokrivenog spornim rabatima. Po njegovu mišljenju, nije vjerojatno da će rabati za vjernost ograničiti tržišno natjecanje ako pokrivaju mali dio tržišta jer će veći dijelovi tržišta konkurentima biti dostupni bez da će morati parirati tim popustima. Žalitelj također ističe da je, u njegovu slučaju, vezani dio tržišta bio u prosjeku znatno manji nego što je to bio slučaj u predmetima Tomra i Van den Bergh Foods(92). Primjerice, u predmetu Tomra, 39 % tržišta je (u prosjeku) bilo vezano(93). S druge strane, Komisija smatra da pitanje pokrivenosti tržišta nije relevantno za ocjenu može li sporno postupanje imati učinak protutržišnog istiskivanja.

138. Opći je sud u okviru podredne ocjene mogućnosti naveo da su rabati i plaćanja koja je žalitelj nudio pokrivali u prosjeku približno 14 % tržišta tijekom cjelokupnog razdoblja trajanja povrede (ako se izračun ne ograniči isključivo na sporni dio potražnje)(94). Zaključio je da je to znatan udio(95). U skladu s pobijanom presudom, rabati i plaćanja koja je Intel nudio mogu se razlikovati od okolnosti u predmetu Van den Bergh Foods s obzirom na to da se oblik sustava u tom predmetu razlikovao od onog u predmetnom postupku(96).

139.  Osobno nisam uvjeren da sudska praksa na koju se žalitelj poziva nije relevantna, kako je naveo Opći sud. Mehanizam isključivosti u predmetu Van den Bergh Foods doista je djelovao na temelju isporuke besplatnog zamrzivača. Međutim, to je razlikovanje bez postojanja razlike. Isporuka tog zamrzivača bila je uvjetovana time da se koristi isključivo za držanje sladoleda poduzetnika u vladajućem položaju. Posljedično, ta se isključivost primjenjivala na 40 % svih trgovaca sladoledima na malo(97).

140. Kako je objašnjeno, pravila Unije o tržišnom natjecanju oduvijek su bila usredotočena na učinke, a ne na oblik. Iz te perspektive, veličina vezanog dijela tržišta jednako je relevantna, neovisno o obliku sustava. Zato je općeprihvaćeno da se vjerojatnost negativnih učinaka na tržišno natjecanje povećava ovisno o veličini vezanog dijela tržišta(98).

141. Unatoč tomu, razina pokrivenosti tržišta koja može proizvesti protutržišne učinke nipošto se ne može aritmetički odrediti. Stoga nije iznenađujuće da je Sud odbio ideju da se mora odrediti cjenovni prag iznad kojeg se radi o blokiranju tržišta, odnosno iznad kojeg se za dotične prakse može smatrati da predstavljaju zloporabu u smislu članka 102. UFEU‑a. Sud je to potvrdio u presudi Tomra(99).

142. Svakako je točno da pragovi mogu biti problematični zbog posebnosti različitih tržišta i okolnosti svakog pojedinog slučaja. Primjerice, kada su rabati za vjernost usmjereni na klijente koji su konkurentima osobito važni za ulazak i širenje na tržištu, čak i slaba pokrivenost tržišta može rezultirati protutržišnim istiskivanjem. Hoće li to doista biti tako ovisi o nekoliko čimbenika specifičnih za takav slučaj.

143. Iz te perspektive, 14-postotna pokrivenost tržišta može i ne mora imati učinak protutržišnog istiskivanja. Međutim, ono što je sigurno je da se kod takve pokrivenosti tržišta ne može isključiti da sporni rabati nemaju učinak protutržišnog istiskivanja. To vrijedi čak i pod pretpostavkom da su sporni rabati usmjereni na ključne klijente(100). Jednostavno rečeno, na temelju tih 14 % nije moguće ništa definitivno zaključiti.

144. Tu činjenicu ne mijenja ni pozivanje, u pobijanoj presudi, na dokazanu činjenicu da je žalitelj bio nezaobilazan poslovni partner na tržištu CPU‑ova. Mora se istaknuti da, kako navodi Opći sud, činjenica da je poduzetnik nezaobilazan poslovni partner predstavlja u najmanju ruku naznaku da „rabat za isključivost” ili plaćanje koje takav poduzetnik nudi može ograničiti tržišno natjecanje(101).

145. Taj zaključak vrijedi samo ako se prihvati da potreban stupanj vjerojatnosti nije veći od puke mogućnosti da određeno ponašanje ima protutržišne učinke. Međutim, kako je ranije objašnjeno, svrha ocjene svih okolnosti slučaja je da se utvrdi da sporno postupanje ima, po svoj prilici, protutržišni učinak.

146. Na temelju toga, zaključujem da ocjena pokrivenosti tržišta iz pobijane presude ne daje definitivne zaključke. Prije svega, ne može dostatno pravno dokazati da je udio tržišta obuhvaćen rabatima i plaćanjima bio dovoljan da rezultira protutržišnim istiskivanjem.

–       Trajanje

147. Žalitelj smatra da je trajanje dogovora o rabatu ključno za analizu mogućnosti ograničavanja tržišnog natjecanja. On osobito dovodi u pitanje ocjenu trajanja iz pobijane presude, koja se temeljila na kumulaciji više kratkoročnih sporazuma.

148. Komisija pak tvrdi da Intel pogrešno smatra da potencijalni isključujući učinci rabata za vjernost mogu proizlaziti samo iz ugovornih obveza: upravo suprotno, tržišna snaga poduzetnika u vladajućem položaju čini takve ugovorne obveze nepotrebnima. Ukratko: trajanje je irelevantno.

149. Konkretno, Opći je sud zaključio da relevantni kriterij nije trajanje otkaznog roka ugovora ili fiksno trajanje pojedinog ugovora koji je dio niza uzastopnih ugovora. Umjesto toga, smatra da relevantni kriterij predstavlja cjelokupno razdoblje tijekom kojeg žalitelj primjenjuje rabate i plaćanja u odnosu na klijenta(102). To je razdoblje trajalo pet godina u slučaju MSH‑a, tri godine u slučaju Della i NEC‑a, više od dvije godine u slučaju HP‑a i približno jednu godinu u slučaju Lenova. Zaključeno je da odobravanje „rabata za isključivost” i plaćanja tijekom takvih razdoblja općenito može ograničiti tržišno natjecanje. Po mišljenju Općeg suda, to je osobito vrijedilo za tržište CPU‑ova, koje je iznimno dinamično te ga obilježavaju kratki životni ciklusi proizvoda(103).

150. Za početak bih istaknuo da kratko trajanje dogovora ne isključuje mogućnost da taj dogovor može imati protutržišne učinke. Slično tomu, irelevantno je pitanje je li cjelokupno razdoblje kratko ili dugo u apstraktnom smislu.

151. Kada, kao u predmetnom slučaju, isključivost u konačnici ovisi o izboru klijenta da većinu svojih potreba zadovoljava kod poduzetnika u vladajućem položaju, ne može se jednostavno pretpostaviti – ex post facto – da kumulacija kratkoročnih sporazuma pokazuje da ti rabati mogu ograničiti tržišno natjecanje.

152. Postoje najmanje dva razloga za to.

153. Kao prvo, za razliku od isključive opskrbe, ne postoji kazna za promjenu dobavljača. To vrijedi pod uvjetom da konkurent barem načelno može klijentu nadoknaditi gubitak rabata. Međutim, ako konkurent dotične proizvode ne može prodavati bez gubitka, klijent je de facto vezan za poduzetnika u vladajućem položaju. Iz te perspektive, ni visina rabata ne može se smatrati potpuno beznačajnom.

154. Točnije, u ex post analizi trajanja, kao u predmetnom slučaju, potrebno je utvrditi je li drugi dobavljač mogao klijentu nadoknaditi gubitak rabata. U suprotnom se za izbor klijenata da se nastave opskrbljivati kod poduzetnika u vladajućem položaju automatski smatra da upućuje na zloporabu, unatoč činjenici da se klijenti bez ikakvih obveza mogu povući iz sporazuma.

155. Jednostavno rečeno, na temelju izbora klijenta da se nastavi opskrbljivati kod poduzetnika u vladajućem položaju nije moguće jednostavno pretpostaviti da je taj izbor izraz ponašanja koje predstavlja zloporabu. To je zato što su moguća druga objašnjenja tog izbora. Ona uključuju aspekte poput kvalitete, sigurnosti opskrbe i afiniteta krajnjih korisnika, ali nisu na njih ograničena.

156. Kao drugo, dugo ukupno trajanje dogovora svakako može upućivati na to da mehanizam rabata na razini pojedinačnog klijenta potiče vjernost. Međutim, bez dodatnih uvjerljivih dokaza u prilog tomu, činjenica da je klijent odlučio nastaviti s opskrbom kod poduzetnika u vladajućem položaju ne može predstavljati dostatan pravni dokaz da ponuđeni rabati mogu ograničiti tržišno natjecanje. Naime, treba imati na umu da će rabati za vjernost pojačati rivalstvo kada klijent može redovito mijenjati dobavljače, čak i ako tu mogućnost ne koristi. Stoga, ti rabati mogu i pogodavati tržišnom natjecanju.

157. Zato smatram da ocjena trajanja u pobijanoj presudi – koja je bila ograničena na razmatranje ukupnog trajanja spornih dogovora – ne daje definitivne zaključke. Ta ocjena jednostavno ne pomaže pri utvrđivanju da to postupanje, po svoj prilici, ima protutržišni učinak.

–       Tržišni rezultati konkurenta i pad cijena

158. Žalitelj kritizira činjenicu da je Opći sud, u okviru ocjene mogućnosti, kao irelevantne odbio AMD‑ove tržišne rezultate i dokaze o nepostojanju istiskivanja (padanje cijena CPU‑ova x86).

159. Po mišljenju Općeg suda, uspjeh konkurenta i pad cijena ne mogu isključiti mogućnost da su žaliteljeve prakse bile bez učinka. Istaknuo je da se legitimno može smatrati da bi povećanje tržišnog udjela konkurenta i njegovih ulaganja u istraživanje i razvoj te smanjenje cijena CPU‑ova x86 bili izraženiji bez tih praksi(104).

160. Smatram da je Opći sud ispravno utvrdio da se na temelju AMD‑ovih tržišnih rezultata i smanjenja cijena CPU‑ova x86 ne mogu donijeti nikakvi definitivni zaključci o tome je li sporno postupanje moglo ograničiti tržišno natjecanje. Međutim, isto bi vrijedilo čak i da su tržišni rezultati konkurenta bili loši. Po mojemu mišljenju, ocjena takvih okolnosti ima smislenu svrhu samo kao dio detaljne analize stvarnih ili potencijalnih učinaka na tržišno natjecanje. Nije od pomoći pri utvrđivanju može li sustav rabata, za koji se pretpostavlja da je nezakonit, ograničiti tržišno natjecanje.

–       Test AEC

161. Ako je Komisija, kao u ovom predmetu, provela sadržajnu analizu gospodarskih okolnosti u vezi s postupanjem koje navodno predstavlja zloporabu, žalitelj smatra da je u pravnom smislu pogrešno zanemariti tu analizu samo zato što ne pomaže pri dokazivanju povrede.

162. Komisija tvrdi da test AEC nije relevantan za dokazivanje da sporno postupanje može ograničiti tržišno natjecanje. Po njezinu mišljenju, sudska praksa Suda ne podupire žaliteljevu tvrdnju da test AEC treba biti dio ocjene svih okolnosti slučaja.

163. Opći je sud u pobijanoj presudi odbio relevantnost testa AEC za potrebe utvrđivanja, u okviru ocjene svih okolnosti slučaja, može li sporno postupanje ograničiti tržišno natjecanje. Stoga nije preispitivao test koji je Komisija primijenila u spornoj odluci. Kao prvo, naveo je da je test AEC irelevantan jer Komisija ne mora u svakom pojedinom slučaju dokazivati da „rabati za isključivost”, s obzirom na njihov oblik, mogu imati učinak istiskivanja. Relevantnost testa AEC je u pobijanoj odluci odbijena u biti zato što se njime može provjeriti samo onemogućava li sporno postupanje pristup tržištu. U skladu s pobijanom presudom, „rabati za isključivost” mogu konkurentima poduzetnika u vladajućem položaju ometati pristup tržištu, čak i ako taj pristup gospodarski gledano nije u potpunosti nemoguć, nego samo otežan(105). Kao drugo, istaknuo je da se u sudskoj praksi ne zahtijeva uporaba testa AEC, čak ni u pogledu rabata iz treće kategorije. Kao treće, naveo je da je Sud test AEC smatrao relevantnim samo u predmetima koji su se odnosili na prakse određivanja cijena i istiskivanja marže, koji su po samoj svojoj naravi drugačiji od predmeta koji se odnose na „rabate za isključivost”(106).

164. Kao prvo, kako sam gore pokazao (točke 122. do 160.), potrebno je ocijeniti sve okolnosti slučaja kako bi se utvrdilo može li sporno postupanje istisnuti konkurente, što vrijedi i kada je riječ o „rabatima za isključivost”. Drugim riječima, mogućnost istiskivanja mora se posebno dokazati u svakom pojedinom slučaju. Doista, test AEC može se odbiti kao irelevantan ako se prihvati da je puka hipotetska ili teoretska mogućnost spornog postupanja da ima učinak protutržišnog istiskivanja dovoljna da se dokaže zloporaba. Naime, u teoriji, svaki rabat koji nudi poduzetnik u vladajućem položaju može, u nekim okolnostima, imati protutržišni učinak.

165. Međutim, budući da je potreban isključujući učinak, test AEC ne može se zanemariti. Kako je Opći sud naveo, taj test služi za prepoznavanje postupanja koje, gospodarski gledano, jednako učinkovitom konkurentu onemogućuje da osigura sporni dio potražnje klijenta. Drugim riječima, taj test može pomoći u prepoznavanju postupanja koje, po svoj prilici, ima protutržišni učinak. Nasuprot tomu, ako taj test pokaže da jednako učinkovit konkurent može pokriti svoje troškove, vjerojatnost protutržišnog učinka znatno se smanjuje. Stoga je test AEC, iz perspektive utvrđivanja postupanja s učinkom protutržišnog istiskivanja, iznimno koristan.

166. Što se tiče drugog i trećeg zaključka Općeg suda, gore sam objasnio (točke 101. do 105.) zašto se sudska praksa o praksama određivanja cijena i istiskivanja marži ne smije zanemariti. U svakom slučaju, sve preostale sumnje otklonjene su presudom Post Danmark II. Ta presuda pokazuje da se sudska praksa o drugim vrstama isključenja na temelju cijena ne može jednostavno zanemariti u kontekstu predmeta koji se odnose na rabate. Kako je Sud potvrdio, pozivajući se, među ostalim, na tu sudsku praksu, test AEC može biti koristan i u ocjeni sustava rabata(107).

167. Međutim, također valja istaknuti da je Sud u presudi Post Danmark II bio oprezan pri oblikovanju svojeg stajališta o testu AEC. Izričito je istaknuo da ne postoji pravna obveza primjene testa AEC, iako se on može pokazati korisnim u određenim situacijama(108). To je u skladu s istovrsnim navodom Suda u presudi Tomra. Sud je u toj presudi zaključio da Komisija ne mora dokazati da rabati za vjernost prisiljavaju konkurente poduzetnika u vladajućem položaju da cijene spuste ispod razine troškova kako bi mogli konkurirati za sporni dio tržišta. Umjesto toga, utvrdio je da Komisija može na temelju sadržajnih elemenata koji upućuju na protutržišnu narav dotičnih rabata dokazati da oni mogu ograničiti tržišno natjecanje(109).

168. U tom smislu, svakako se čini primamljivim zaključiti da u predmetnom slučaju nije potrebno primijeniti test AEC. Slijedeći tu logiku, koju Komisija zagovara, činjenica da je test AEC zanemaren kao irelevantan u ocjeni koju je Opći sud proveo ne znači da je počinjena pogreška koja se tiče prava.

169.  Međutim, to stajalište ne uzima u obzir dva pitanja. Za razliku od presude Tomra, Komisija je u spornoj odluci doista provela opširnu analizu AEC. Još važnije, ostale okolnosti koje je Opći sud utvrdio ne podupiru nedvosmisleno zaključak o učinku na tržišno natjecanje. U takvoj situaciji, smatram da se test AEC nikako ne može jednostavno zanemariti kao irelevantna okolnost.

170. Stoga, Opći je sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što analizu AEC koju je Komisija provela u spornoj odluci nije uzeo u obzir u okviru ocjene svih okolnosti slučaja.

171. Kao zaključak svoje analize podredne ocjene mogućnosti koju je Opći sud proveo, ističem sljedeće.

172. Okolnosti koje su razmatrane u toj ocjeni ne mogu potvrditi postojanje učinka na tržišno natjecanje. U najbolju ruku, ta ocjena pokazuje da sporno postupanje teoretski može imati učinak protutržišnog istiskivanja, ali taj učinak kao takav nije potvrđen. Načelno, u ocjeni svih okolnosti slučaja moraju se, u najmanju ruku, uzeti u obzir dio tržišta koje sporno postupanje pokriva i trajanje tog postupanja. Osim toga, može se javiti potreba i za razmatranjem drugih okolnosti, koje se razlikuju ovisno o slučaju. U ovom predmetu, test AEC, baš zato što ga je Komisija provela u spornoj odluci, ne može se zanemariti pri utvrđivanju može li sporno postupanje imati učinak protutržišnog istiskivanja. Ocjena relevantnih okolnosti, ako se promatra kao cjelina, mora omogućiti da se s dostatnom vjerojatnošću utvrdi da je dotični poduzetnik zloporabio svoj vladajući položaj u suprotnosti s člankom 102. UFEU‑a. Ako to nije potvrđeno zbog, primjerice, male pokrivenosti tržišta, kratkog trajanja spornih dogovora ili pozitivnog rezultata testa AEC, za dokazivanje zloporabe potrebna je detaljnija gospodarska analiza stvarnih ili potencijalnih učinaka na tržišno natjecanje.

(c)    Zaključak

173. Zaključio sam da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava jer je, kao prvo, zaključio da „rabati za isključivost” predstavljaju zasebnu i specifičnu kategoriju rabata u vezi s kojima nije potrebno ocjenjivati sve okolnosti slučaja kako bi se dokazala zloporaba vladajućeg položaja protivna članku 102. UFEU‑a. Kao drugo, počinio je pogrešku koja se tiče prava u svojoj podrednoj ocjeni mogućnosti jer nije dokazao, na temelju svih okolnosti slučaja, da su rabati i plaćanja koja je žalitelj nudio imali, po svoj prilici, učinak protutržišnog istiskivanja.

174. Iz toga slijedi da se prvi žalbeni razlog treba uvažiti.

C –    Drugi žalbeni razlog: pokrivenost tržišta kao čimbenik pri utvrđivanju je li poduzetnik zloporabio svoj vladajući položaj

1.      Glavni argumenti stranaka

175. U drugom žalbenom razlogu žalitelj tvrdi da mu dio tržišta koje je njegovo postupanje pokrivalo, neovisno o zaključku u vezi s prvim žalbenim razlogom, nikako nije moglo omogućiti da ograničava tržišno natjecanje tijekom 2006. i 2007. Povreda se tijekom tog razdoblja odnosila samo na MSH i Lenovo. Žalitelj smatra da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava utvrdivši da se zaključak o postojanju povrede, s obzirom na to da je Komisija u spornoj odluci utvrdila postojanje jedinstvene i trajne povrede u razdoblju od 2002. do 2007., može temeljiti na prosječnoj pokrivenosti tržišta u čitavom razdoblju od 2002. do 2007. (umjesto na temelju dijela tržišta koje je sporno postupanje pokrivalo tijekom dvije godine u pitanju)(110).

176. Komisija ističe da drugi žalbeni razlog predstavlja tek nadopunu prvog. U cijelosti se temelji na istim premisama kao i prvi. Ta institucija smatra da je pokrivenost tržišta irelevantna u ocjeni jesu li Intelovi rabati mogli ograničiti tržišno natjecanje: pokrivenost tržišta Intelovim praksama povezana je samo s mjerom u kojoj su te prakse doista ograničavale tržišno natjecanje. Zbog strateške važnosti OEM‑ova na koje su Intelove prakse bile usmjerene 2006. i 2007., značaj tih praksi ne može se odrediti samo s obzirom na pokrivenost tržišta. U tom kontekstu, Komisija tvrdi da se pokrivenost tržišta tijekom te dvije godine treba promatrati kao jedinstvena i trajna povreda koja je povezana s postojanjem cjelokupne strategije istiskivanja AMD‑a s globalnog tržišta CPU‑ova.

2.      Analiza

177. Gore sam zaključio da je Opći sud pogriješio u svojoj podrednoj ocjeni mogućnosti s obzirom na sve okolnosti slučaja. Osobito, pogriješio je u svojoj ocjeni pokrivenosti tržišta jer nije prihvatio da se na temelju udjela vezanog tržišta od 14 % ne može dostatno pravno dokazati da sporno postupanje može ograničiti tržišno natjecanje. Drugi žalbeni razlog treba se uvažiti već na temelju te činjenice.

178. Unatoč tomu, smatram da ovaj žalbeni razlog zaslužuje vlastitu kratku analizu. To je zato što zaključci Općeg suda u vezi s postojanjem jedinstvene i trajne povrede predstavljaju temelj zaključka o postojanju povrede u 2006. i 2007. U biti, Opći je sud smatrao da je, u kontekstu jedinstvene i trajne povrede temeljene na cjelokupnoj strategiji istiskivanja, dovoljno općenito razmotriti prosječni dio tržišta koji je bio vezan kako bi se utvrdilo da sporno postupanje može imati učinak protutržišnog istiskivanja(111).

179. Stoga, bit ovog žalbenog razloga leži u utvrđivanju uloge koju jedinstvena i trajna povreda ima u ocjeni mogućnosti da postupanje jednog poduzetnika ograniči tržišno natjecanje. Točnije, javlja se pitanje može li uporaba tog pojma ispraviti činjenicu da je pokrivenost tržišta premala da bi se samo na temelju toga dokazalo da sporno postupanje može ograničiti tržišno natjecanje tijekom određenog vremenskog razdoblja.

180. U sudskoj praksi Suda, pojam jedinstvene i trajne povrede osobito se koristio u kontekstu članka 101. UFEU‑a kako bi se nekoliko elemenata protutržišnog postupanja podvelo pod jedinstvenu i trajnu povredu u svrhu suzbijanja. Smisao toga je da se osigura učinkovita provedba u slučajevima gdje se povrede sastoje od složenih protutržišnih praksi koje mogu imati različite oblike te se čak i razvijati tijekom vremena(112).

181. Drugim riječima, cilj je izbjeći nepoželjan ishod provedbe kod kojeg se razni dogovori i usklađena djelovanja iz članka 101. UFEU‑a, koji su u stvarnosti dio cjelokupnog plana ograničavanja tržišnog natjecanja, zasebno tretiraju. Iz tog razloga, primjena pojma jedinstvene i trajne povrede smanjuje teret dokazivanja koji provedbena tijela obično snose u pogledu potrebe za dokazivanjem trajne naravi spornih protutržišnih praksi. Konkretnije, kada se skup sporazuma i praksi izvršava tijekom dugog vremenskog razdoblja, nije neobično da tijekom relevantnog razdoblja dođe do promjena u pogledu opsega, oblika i sudionika tih sporazuma i/ili praksi. Bez pomoći pojma jedinstvene i trajne povrede, Komisija bi morala zadovoljiti viši dokazni prag. Morala bi odrediti i dokazati postojanje nekoliko različitih protutržišnih sporazuma i/ili praksi, te ujedno zasebno identificirati stranke koje su u svakom od njih sudjelovale. Osim toga, zasebno tretiranje spornih praksi moglo bi u određenim slučajevima rezultirati zastarom u pogledu ispitivanja starijih sporazuma i/ili praksi. To bi provedbu učinilo manje učinkovitom.

182. Stoga, pojam jedinstvene i trajne povrede predstavlja postupovno pravilo.

183. Budući da smanjuje teret dokazivanja koji snose tijela nadležna za tržišno natjecanje, taj je pojam od osobite važnosti u kontekstu izricanja novčanih kazni. Točnije, činjenica da dokazi nisu podneseni u pogledu nekih određenih razdoblja ne znači da se povreda ne može smatrati dokazanom u pogledu duljeg cjelokupnog razdoblja. Međutim, takav zaključak mora biti potkrijepljen objektivnim i dosljednim naznakama o tome da je to doista slučaj. U kontekstu povrede koja obuhvaća nekoliko godina, činjenica da se sporazum primjenjivao tijekom različitih razdoblja, koji se mogu podijeliti na dulje ili kraće intervale, obično nema utjecaj na postojanje sporazuma kao takvog. To vrijedi pod uvjetom da različite radnje koje su dio povrede imaju jedinstven cilj te da su dio jedinstvene i trajne povrede(113). Doista, od osobite je važnosti činjenica je li Komisija bila u stanju dokazati postojanje cjelokupnog plana ograničavanja tržišnog natjecanja(114).

184. Nasuprot tomu, uporaba pojma jedinstvene i trajne povrede ne proširuje – i ne može proširiti – opseg zabrana predviđenih Ugovorima.

185. U predmetnom slučaju, pojam jedinstvene i trajne povrede ubačen je u potpuno drugačiji kontekst(115). U pobijanoj presudi je uporabljen kako bi se utvrdilo je li postupanje jednog poduzetnika predstavljalo povredu, pri čemu se nije provjeravalo je li to postupanje samo po sebi moglo ograničiti tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu.

186. Moram izraziti sumnje u pogledu takvog pristupa.

187. Važno je istaknuti, kako žalitelj navodi, da pojam jedinstvene i trajne povrede ne može zakonito postupanje pretvoriti u povredu.

188. Međutim, budući da je Komisija zaključila da je postojala jedinstvena i trajna povreda, Opći sud je smatrao da je dovoljno općenito razmotriti dio tržišta koji je u prosjeku bio blokiran tijekom razdoblja od 2002. do 2007.(116). Na temelju toga je irelevantnom ocijenio činjenicu da je pokrivenost tržišta 2006. i 2007. bila znatno manja od dijela tržišta koji je u prosjeku bio vezan (14 %).

189. Drugim riječima, Opći je sud materijalni kriterij zamijenio postupovnim. Odbacio je kriterij dostatne pokrivenosti tržišta, koji je paradoksalno smatrao relevantnim za utvrđivanje je li sporno postupanje moglo imati učinak protutržišnog istiskivanja, te ga je zamijenio kriterijem jedinstvene i trajne povrede. To se jednostavno ne može dopustiti. Ili se mora prihvatiti da pokrivenost tržišta uopće nije važna i da pravila Unije o tržišnom natjecanju sankcioniraju oblik, a ne učinke (gore sam objasnio zašto je takvo rješenje neprihvatljivo), ili se ona mora ozbiljno razmotriti u okviru ocjene svih okolnosti slučaja.

190. Postupivši na opisani način, Opći sud nije razmatrao je li predmetno postupanje moglo tijekom čitavog predmetnog razdoblja ograničiti tržišno natjecanje.

191. U svakom slučaju, da je to učinio, morao bi zaključiti da se na temelju tako malenog udjela vezanog tržišta ne može definitivno dokazati da je sporno postupanje moglo ograničiti tržišno natjecanje.

192. Slično navodu u gornjoj točki 143. u vezi s tržišnim udjelom od 14 %, ne može se isključiti ni da udio vezanog tržišta manji od 5 % također može, u određenim okolnostima, biti dovoljan za istiskivanje konkurenata. Kako god bilo, u okviru ocjene mogućnosti ne mogu se na temelju takvog tržišnog udjela donijeti nikakvi definitivni zaključci. Kako je objašnjeno, ne može se pretpostaviti (na temelju oblika postupanja) da se zabrana iz članka 102. UFEU‑a primjenjuje na određene dogovore neovisno o udjelu vezanog tržišta. U okolnostima kada udio vezanog tržišta ne pruža definitivne dokaze o učinku na tržišno natjecanje, utvrđivanje postojanja zloporabe zahtijeva razmatranje stvarnih i potencijalnih učinaka dotičnog postupanja.

193. Da ponovim, ako se na temelju pokrivenosti tržišta ne može definitivno dokazati učinak na tržišno natjecanje tijekom određenog vremenskog razdoblja, taj se problem ne može riješiti primjenom pojma jedinstvene i trajne povrede. Umjesto toga, kako i sam taj pojam upućuje, da bi pojedina ponašanja predstavljala jedinstvenu i trajnu povredu, svako od njih mora samo po sebi predstavljati povredu. Drugim riječima, to ponašanje mora predstavljati povredu tijekom čitavog dotičnog razdoblja.

194. Stoga se i drugi žalbeni razlog treba uvažiti.

D –     Treći žalbeni razlog: klasifikacija određenih rabata kao „rabata za isključivost”

1.      Glavni argumenti stranaka

195. Žalitelj, uz potporu ACT‑a, ističe da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava jer je dogovore o rabatima s HP‑om i Lenovom klasificirao kao „rabate za isključivost”. Iako su ti rabati pokrivali 95 % HP‑ovih uredskih računala i 80 % Lenovovih prijenosnih računala, oni predstavljaju manji dio ukupnih CPU‑ova koje su ta dva poduzetnika kupovala. Intel u biti tvrdi da je klasifikacija tih rabata kao „rabata za isključivost” pravno pogrešna jer se zahtjev isključivosti povezan s tim rabatima odnosio na određene segmente potreba za CPU‑ovima koje su ti OEM‑ovi imali. Žalitelj smatra da je Opći sud pogriješio zaključivši da to ima isti učinak kao i zadovoljavanje „svih ili znatnog dijela” ukupnih potreba klijenta. Točnije, taj pristup u stvarnosti lišava zahtjev „svih ili znatnog dijela potreba” bilo kakve dosljednosti: rezultira neopravdanim proširenjem opsega pojma „rabati za isključivost”, koji bi bili automatski nedopušteni na temelju pristupa koji Opći sud koristi u vezi s člankom 102. UFEU‑a.

196. Komisija navodi da se ovaj žalbeni razlog treba odbiti zbog dva razloga. Kao prvo, tvrdi da činjenica da su OEM‑ovi imali slobodu u nabavi u određenim segmentima ne može neutralizirati ograničenje njihove slobode u pogledu izbora dobavljača u jednom segmentu tržišta CPU‑ova. Kao drugo, Komisija ističe da je Intel pogrešno protumačio relevantnu sudsku praksu Suda kojom se zahtijeva da konkurenti poduzetnika u vladajućem položaju budu u mogućnosti na čitavom tržištu natjecati se na temelju zasluga.

2.      Analiza

197. Kao i drugi žalbeni razlog, treći žalbeni razlog usko je povezan s prvim. On, u biti, otvara pitanje je li Opći sud bio u pravu zaključivši da se rabati koje je žalitelj nudio HP‑u i Lenovu mogu kategorizirati kao „rabati za isključivost”(117).

198. Gore sam objasnio zašto ne postoji zasebna kategorija „rabata za isključivost”. Pretpostavka nezakonitosti primjenjuje se na rabate za vjernost, koji uključuju rabate koje Opći sud naziva „rabatima za isključivost” (ali nisu na njih ograničeni). Jedan od mogućih razloga zbog kojih se rabat može smatrati rabatom za vjernost je taj da se temelji na zahtjevu da klijent „sve ili znatan dio” svojih potreba zadovoljava kod poduzetnika u vladajućem položaju(118). Međutim, sam oblik ne određuje sudbinu takvih rabata. To je zato što se sve okolnosti slučaja moraju ocijeniti prije nego što se može zaključiti da sporno postupanje predstavlja zloporabu. Stoga, ako Sud prihvati žaliteljev prvi žalbeni razlog kako predlažem, nije potrebno razmatrati treći žalbeni razlog.

199. Međutim, treći žalbeni razlog bit će važan ako Sud odbije prvi žalbeni razlog i zaključi da se „rabati za isključivost” moraju razlikovati od svih drugih vrsta rabata za vjernost.

200. Ako Sud donese takav zaključak, zahtjev „svih ili znatnog dijela potreba” poprimit će ključnu ulogu u ocjeni tih rabata. To je zato što se „rabatima za isključivost” mogu smatrati samo rabati uvjetovani time da klijent „sve ili znatan dio” svojih potreba zadovoljava kod poduzetnika u vladajućem položaju.

201. Imajući to na umu, ističem sljedeće.

202. Što se tiče HP‑a, primjerice, uvjet isključivosti odnosio se na zahtjev da HP 95 % CPU‑ova x86 koji su mu potrebni za njegova uredska računala kupuje kod žalitelja. To svakako predstavlja „sve ili znatan dio” potreba za CPU‑ovima u tom segmentu. Međutim, stvari komplicira činjenica da tih 95 % predstavlja približno 28 % ukupnih HP‑ovih potreba za CPU‑ovima(119). Kako žalitelj tvrdi, teško se može smatrati da to predstavlja „sve ili znatan dio” tih ukupnih potreba.

203. U tom pogledu, Opći je sud u pobijanoj presudi zaključio da nije relevantno odnosi li se uvjet da klijent „sve ili znatan dio” svojih potreba zadovoljava kod poduzetnika u vladajućem položaju na čitavo tržište ili na njegov određeni segment(120). Opći se sud pozvao na presudu Tomra kako bi opravdao taj pristup. Sukladno navodu Suda u toj presudi, konkurenti trebaju imati mogućnost da se na čitavom tržištu, a ne samo na njegovu dijelu, natječu na temelju zasluga. Međutim, taj navod ništa ne govori o načinu na koji se kriterij „svih ili znatnog dijela” potreba treba tumačiti. Umjesto toga, odnosi se na to može li se istiskivanje koje poduzetnik u vladajućem položaju provodi na znatnom dijelu tržišta ipak opravdati ako je sporni dio tržišta dovoljan za poslovanje ograničenog broja konkurenata(121).

204. Ovdje se ne radi o tome. Naime, radi se o tome može li se zahtjev „svih ili znatnog dijela potreba” odnositi i na određeni dio relevantnog tržišta proizvoda.

205. U spornoj odluci se prilikom definiranja relevantnog tržišta proizvoda nije pravila nikakva razlika između CPU‑ova koji se koriste u uredskim računalima i onih koji se koriste u računalima namijenjenima potrošačima. To je zato što se isti CPU‑ovi za određenu vrstu računala mogu koristiti i u poslovnom/gospodarskom segmentu i u privatnom/potrošačkom segmentu(122). Čini se da mogućnost međusobne zamjenjivosti segmenata upućuje na to da se tržište ne može dijeliti.

206. Opći je sud u vezi s tim u pobijanoj presudi istaknuo da pitanje jesu li CPU‑ovi koji se koriste u poslovnom segmentu drugačiji od CPU‑ova x86 koji se koriste za računala namijenjena potrošačima nije relevantno u predmetnom kontekstu. Po njegovu mišljenju, mogućnost izbora odnosnih OEM‑ova bila bi znatno ograničena u odnosnom segmentu čak i da su ti CPU‑ovi bili međusobno zamjenjivi(123).

207. Taj je argument uvjerljiv na prvi pogled.

208. Međutim, zanemaruje jednu važnu stvar: Opći sud u svojem pristupu u pobijanoj presudi kao polaznu točku uzima položaj HP‑a (i Lenova), a ne položaj AMD‑a. Iz perspektive AMD‑a, potpuno je irelevantno je li mogućnost izbora HP‑a i Lenova bila znatno ograničena u jednom segmentu ili ne, imajući na umu da su HP i Lenovo Intelovi klijenti, a ne njegovi konkurenti.

209. Doista, važno je naglasiti da ovdje ocjenjujemo isključujući učinak na žaliteljeva konkurenta, AMD, a ne iskorištavanje žaliteljevih klijenata. Iz perspektive AMD‑a (te, stoga, u okviru ocjene predstavlja li sporno postupanje isključujuću zloporabu vladajućeg položaja protivnu članku 102. UFEU‑a), bitan je ukupni postotak potreba koje su vezane zbog Intelovih rabata i plaćanja.

210. Kako ACT ističe, nije bitno zadovoljavaju li se neke potrebe za jedan određeni segment. Bitno je mogu li predmetni OEM‑ovi i dalje znatan dio potreba zadovoljavati kod Intelovih konkurenata. U ovom se predmetu čini da je to bio slučaj: HP i Lenovo su i dalje mogli značajne količine CPU‑ova x86 kupovati od AMD‑a. Odgovor na pitanje je li poduzetnik zloporabio svoj vladajući položaj isključenjem konkurenta ne može ovisiti o naizgled proizvoljnoj segmentaciji tržišta.

211. Iz te perspektive, ne čini se mogućim tvrditi da, što se tiče HP‑a, zahtjev za isključivom opskrbom u pogledu 95 % uredskih računala može predstavljati išta više od 28 % ukupnih HP‑ovih potreba. Istom logikom, isključivost u pogledu Lenovovih prijenosnih računala ne predstavlja opću isključivost. Jednostavno rečeno, zahtjev „svih ili znatnog dijela potreba” u takvim okolnostima nije ispunjen.

212. Pristup iz pobijane presude, iako je možda suvišno to govoriti, dovodi do ishoda koji se teško može opravdati: čak bi i „rabat za isključivost” koji se odnosi na segment relevantnog tržišta koji obuhvaća beznačajan dio ukupnih potreba klijenta (primjerice, 3 %) mogao biti automatski nedopušten.

213. Zato zaključujem da je Opći sud u pogledu klasifikacije rabata koje je žalitelj nudio HP‑u i Lenovu počinio pogrešku koja se tiče prava.

214. Stoga se treći žalbeni razlog treba uvažiti, neovisno o tome slaže li se Sud s mojom ocjenom prvog i drugog žalbenog razloga.

E –    Četvrti žalbeni razlog: prava obrane

1.      Glavni argumenti stranaka

215. Četvrti žalbeni razlog odnosi se na žaliteljeva prava obrane utjelovljena u članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja). Intel tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava zaključivši da u pogledu ispitivanja Dellova čelnika, gospodina D1, provedenog 2006. u okviru istrage koja je rezultirala usvajanjem sporne odluke (u daljnjem tekstu: sporno ispitivanje), nije bilo postupovnih nepravilnosti.

216. Žalitelj u tom pogledu tvrdi, kao prvo, da je Opći sud pogriješio zaključivši da sporno ispitivanje nije bilo uzimanje izjava u smislu članka 19. Uredbe br. 1/2003. Kao drugo, navodi da je Opći sud pogriješio utvrdivši da je povreda načela dobre uprave, koju je predstavljala činjenica da Komisija sporno ispitivanje nije zabilježila unatoč njegovoj važnosti, ispravljena time što je spisu priložena verzija bilješke koja nije bila povjerljiva (Komisijin interni aide mémoire: u daljnjem tekstu: interna bilješka), u koju je žalitelju omogućen uvid. Kao treće, tvrdi da je Opći sud pogriješio u svojoj podrednoj ocjeni o tome predstavlja li postupovna nepravilnost kakva je određena u pobijanoj presudi temelj za poništenje sporne odluke u dijelu u kojem se odnosi na žaliteljevo postupanje prema Dellu.

217. Kao svoju glavnu tvrdnju, Komisija navodi da je četvrti žalbeni razlog bespredmetan jer Intel ne osporava zaključak u pobijanoj presudi da su rabati odobreni Dellu bili „rabati za isključivost”. Komisija smatra da je taj žalbeni razlog ujedno i nedopušten, jer odgovor na pitanje može li se povreda načela dobre uprave ispraviti tako da se Intelu omogući uvid u verziju interne bilješke koja nije bila povjerljiva ovisi o ocjeni važnosti spornog ispitivanja i o dostatnosti te bilješke. To su činjenična pitanja koja se ne mogu ocjenjivati u žalbenom postupku.

218. Podredno, Intelovi argumenti su neosnovani: Intel nije iznio ni jedan relevantan argument koji bi doveo u pitanje ocjenu iz pobijane presude u pogledu interne bilješke. Komisija također navodi da se sporna odluka prije svega temeljila na dokumentiranim dokazima koje sporno ispitivanje ni pod kojim okolnostima ne bi moglo prikazati u drugačijem svjetlu.

2.      Analiza

219. Za početak je potrebno naglasiti da četvrti žalbeni razlog nipošto nije bespredmetan ili nedopušten, kako Komisija tvrdi.

220. Intel u ovom žalbenom razlogu konkretno tvrdi da se zaključak o postojanju povrede u pogledu Della mora poništiti jer su prilikom utvrđivanja činjenica na temelju kojih je taj zaključak donesen povrijeđena njegova prava obrane. To je pravno pitanje o kojem Sud može i treba odlučiti. Utvrđenje u pobijanoj presudi da su rabati koje je Intel odobrio Dellu bili uvjetovani isključivošću irelevantno je u tom pogledu, neovisno o tome je li osporeno ili ne. Gore sam objasnio da se zaključak o nezakonitosti spornih rabata (kako god da ih se „označi”) ne može donijeti bez ocjene svih okolnosti slučaja. Sama Komisija je na raspravi priznala da poduzetnik načelno može opravdati čak i „rabate za isključivost”. Isto tako, nebitna je činjenica da se stranke slažu da se Komisija na informacije prikupljene tijekom spornog ispitivanja nije pozivala kako bi inkriminirala Intel: to nema nikakav utjecaj na moguću oslobađajuću vrijednost ispitivanja(124). Još je važnije to da je pitanje jesu li prava obrane povrijeđena potpuno neovisno o tome je li ta (potencijalna) povreda imala utjecaj na materijalni sadržaj sporne odluke.

221. Jednostavno rečeno, klasifikacija Intelovih rabata ili dokazi koji su uporabljeni za inkriminaciju žalitelja od male su važnosti, a možda i ni od kakve, ako su žaliteljeva prava obrane povrijeđena. Jedino što Sud mora uzeti u obzir je pitanje je li žalitelj dokazao da bi mogao bolje pripremiti svoju obranu da je imao uvid u zabilježbu tog ispitivanja. Kako bi odgovorio na to pitanje, Sud također mora razmotriti, među ostalim, je li prilaganje interne bilješke spisu – u koju je žalitelju sa zakašnjenjem, tek u okviru prvostupanjskog postupka, omogućen uvid – moglo „ispraviti” bilo koju raniju nepravilnost proizašlu iz Komisijine odluke da ne bilježi sporno ispitivanje. Zato mi nije uvjerljiv Komisijin argument da žalitelj argumentima u pogledu dostatnosti interne bilješke zapravo osporava činjenična utvrđenja.

222. Kako ću objasniti u nastavku, četvrti se žalbeni razlog treba uvažiti.

(a)    Sporno ispitivanje bilo je uzimanje izjava u smislu članka 19. Uredbe br. 1/2003

223. Žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava zaključivši da se nije radilo o povredi članka 19. Uredbe br. 1/2003, u vezi s člankom 3. Uredbe br. 773/2004(125). U tom pogledu, Intel navodi da je razlika koja se u pobijanoj presudi pravila između „formalnog” i „neformalnog” uzimanja izjava pravno pogrešna. Po njegovu mišljenju, isto vrijedi za zaključak da Komisija nije obvezna zabilježiti „neformalno” uzimanje izjava(126).

224. Prije nego što razmotrim to razlikovanje, korisno je kratko se podsjetiti na (postupovne) korake koji su doveli do davanja žalitelju uvida u internu bilješku koja se odnosila na sporno ispitivanje.

225. Iz pobijane presude proizlazi da je Komisija tijekom upravnog postupka prvo zanijekala da je provedeno ispitivanje gospodina D1. Komisija je tek nakon što je Intel dokazao postojanje indikativnog popisa tema s tog ispitivanja priznala da je ono provedeno. Ona je tada još uvijek negirala da postoji ikakva zabilježba tog ispitivanja. Međutim, nekoliko mjeseci kasnije, službenik za saslušanja priznao je da postoji interna bilješka, ali je istaknuo da žalitelj u nju nema pravo uvida. Unatoč tomu, Komisija je Intelu u prosincu 2008. „iz uljudnosti” poslala presliku verzije interne bilješke koja nije bila povjerljiva. Brojni dijelovi te preslike bili su zatamnjeni. Povjerljiva verzija te bilješke je na temelju zahtjeva Općeg suda napokon dostavljena žalitelju tijekom postupka pred Općim sudom u siječnju 2013.(127).

226. Da se vratim tumačenju članka 19. Uredbe br. 1/2003, ovlast uzimanja izjava predstavlja logičan dio širokih istražnih ovlasti koje Komisija ima na temelju Uredbe br. 1/2003. Ovdje se u tom pogledu javljaju pitanja postoje li ipak granice tih ovlasti.

227. Te granice jasno proizlaze iz teksta relevantnih odredbi. Za početak, člankom 19. Uredbe br. 1/2003 predviđeno je da Komisija može uzeti izjavu od svake osobe (fizičke ili pravne) koja pristane na davanje izjave u svrhu prikupljanja informacija koje se odnose na predmet ispitivanja. Dok članak 3. stavak 1. Uredbe br. 773/2004 sadržava pravnu obvezu bilježenja razgovora, njezinim člankom 3. stavkom 3. predviđeno je da Komisija može izabrati način bilježenja iskaza osoba koje pristupaju razgovoru.

228. S obzirom na to, čini mi se prilično očitim da je Komisija, ako odluči uzeti izjave, obvezna zabilježiti sadržaj tog uzimanja izjava. Nasuprot tomu, slobodno može izabrati način na koji će to učiniti (odnosno, kojim sredstvom).

229. Pobijana presuda tu činjenicu, kao takvu, ne osporava(128).

230. Umjesto toga, problem leži u činjenici da je Opći sud u pobijanoj presudi pravio razliku između neformalnog i formalnog uzimanje izjava. Takvo razlikovanje ne postoji nigdje u pravnom okviru koji je uspostavljen Uredbom br. 1/2003.

231. To razlikovanje smatram izrazito problematičnim. Komisija bi, ako se sudskim putem osmisli novo sredstvo pomoću kojeg može provoditi svoje istrage, mogla zaobići pravila koja je zakonodavac odredio upravo kako bi uredio ovlasti koje su toj instituciji dodijeljene u okviru istraga koje se odnose na povrede tržišnog natjecanja.

232. Kako jasno proizlazi iz članka 19. Uredbe br. 1/2003 u vezi s člankom 3. Uredbe br. 773/2004, jedno od tih pravila je da se informacije prikupljene tijekom uzimanja izjava, koje se odnose na predmet istrage, moraju zabilježiti. Po mojemu viđenju, članak 19. Uredbe br. 1/2003 mora se primjenjivati na svako ispitivanje treće osobe koje je posebno organizirano kako bi se prikupile materijalne informacije za potrebe ocjene slučaja.

233. Međutim, to ne znači da Komisija ni u kojem slučaju ne može neformalno pristupiti trećim osobama. Kako jasno proizlazi iz samog teksta članka 19. Uredbe br. 1/2003, u područje primjene te odredbe spadaju samo kontakti koji se odnose na predmet istrage. Ako se kontakti između Komisije i trećih osoba ne odnose na predmet konkretne (obično tekuće) istrage, ne postoji obveza bilježenja takvih kontakata.

234. Međutim, u predmetnom slučaju, ne vidim na koji se način predmetno ispitivanje može smatrati ičim drugim doli uzimanjem izjava u smislu članka 19. Uredbe br. 1/2003.

235. Ispitivanje se nije odnosilo samo na predmet Komisijine tekuće istrage Intelovih praksi. Kako interna bilješka upućuje, teme o kojima se raspravljalo tijekom ispitivanja, koje je, čini se, trajalo pet sati, odnosile su se na samu bit predmeta istrage (odnosno, na pitanje jesu li rabati koje je Intel odobrio Dellu bili uvjetovani isključivošću). Još važnije, osoba od koje su uzimale izjave bila je jedan od najviših Dellovih čelnika(129).

236. U tom pogledu, nije relevantno je li svrha ispitivanja bila prikupljanje dokaza u obliku supotpisanog zapisnika ili izjava ili, kako Komisija tvrdi, nije(130).

237. Ako bi se prihvatilo da samo takvi kontakti s trećim osobama spadaju u područje primjene članka 19. Uredbe br. 1/2003, diskrecijske ovlasti Komisije da uzima izjave bez obveze da to zabilježi bile bi znatno proširene. To bi također omogućilo Komisiji da bira koji će se dokazi objaviti poduzetnicima za koje se sumnja da su povrijedili pravila Unije o tržišnom natjecanju: osoblje Komisije koje poziva osobu radi uzimanja izjava ili osoblje Komisije koje prisustvuje ispitivanju bi na temelju svojeg subjektivnog stajališta moglo odlučiti što će se uključiti u spis, a što neće.

238. Međutim, zakonodavac Unije nije na taj način zamislio pravo na „uvid u spis”. Objava svih dokaza je pravilo, a neobjavljivanje pojedinih dokaza predstavlja iznimku, kako se upućuje u članku 27. stavku 2. Uredbe br. 1/2003. Tumačenje članka 19. koje Komisija predlaže moglo bi članak 27. stavak 2. učiniti nedjelotvornim.

239. Komisija se na raspravi mučila nastojeći objasniti koje kontakte s trećim osobama mora zabilježiti, a koje ne mora. Pokušavajući objasniti svoje stajalište, zapanjujuće je da je Komisija, kako se čini, sugerirala da ima potpunu slobodu pri odlučivanju hoće li primijeniti članak 19. Uredbe br. 1/2003. Činjenica da Komisija nije uspjela Sudu dati jasan odgovor u vezi s tim pitanjem razumljiva je: čini se vrlo teškim odrediti prikladan kriterij za razlikovanje između formalnog i neformalnog uzimanja izjava koji bi bio različit od onog predviđenog propisima, a taj potonji kriterij je pitanje odnosi li se uzimanje izjave na predmet istrage.

240. Jednako je važna činjenica da se odluka o tome hoće li se uzimanje izjava zabilježiti ne bi mogla sudski preispitivati. Ako ne postoji pisani zapis, kako će sudovi Unije provjeriti je li Komisija poštovala odredbe Uredbe br. 1/2003 te, općenitije, jesu li prava poduzetnika i fizičkih osoba koje su sudjelovale u istrazi bila u potpunosti poštovana?

241. Naime, zahtjev iz članka 3. Uredbe br. 773/2004 da se razgovori moraju bilježiti u konačnici postoji zbog najmanje dvaju međusobno povezanih razloga. Taj zahtjev osigurava, s jedne strane, da poduzetnici za koje se sumnja da su povrijedili pravila Unije o tržišnom natjecanju mogu pripremiti svoju obranu te, s druge strane, da sudovi Unije mogu preispitati, ex post, je li Komisija svoje istražne ovlasti upotrijebila u granicama propisa.

242. Zbog navedenih razloga, čvrsto smatram da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava zaključivši da Komisija nije povrijedila članak 19. Uredbe br. 1/2003 time što je predmetno ispitivanje organizirala kao uzimanje izjava u smislu navedene odredbe i što ga nije odgovarajuće zabilježila.

(b)    Interna bilješka nije ispravila postupovnu nepravilnost

243. Kako je gore navedeno (točka 216.), Opći sud u pobijanoj presudi nije utvrdio postojanje povrede članka 19. Uredbe br. 1/2003. Međutim, zaključio je da je Komisija predmetno ispitivanje – s obzirom na sadržaj i važnost informacija koje su tijekom istog prikupljene – trebala zabilježiti. Po mišljenju Općeg suda, to je predstavljalo povredu načela dobre uprave. Opći je sud u tom pogledu zaključio da se spisu, s obzirom na okolnosti predmetnog slučaja, trebala priložiti barem kratka bilješka s imenima sudionika i kratkim sažetkom tema o kojima se raspravljalo. Žalitelj bi tada mogao tražiti uvid u taj dokument(131).

244. Unatoč tomu, tu postupovnu nepravilnost ispravila je, po mišljenju Općeg suda, činjenica da je tijekom upravnog postupka verzija interne bilješke koja nije bila povjerljiva stavljena Intelu na raspolaganje te da mu je pružena mogućnost da se očituje o tom dokumentu. Ta je bilješka, koja je bila predviđena kao interni sažetak tema o kojima se raspravljalo, namijenjen članovima Komisijinih službi koje su se bavile tim predmetom, sadržavala imena sudionika i „kratak sažetak tema o kojima se raspravljalo”(132).

245. Žalitelj tvrdi da je to bila pogreška koja se tiče prava ne samo zato što je Komisija morala zabilježiti sadržaj predmetnog ispitivanja, nego i zato što bilješka, nasuprot zaključku Općeg suda, nije sadržavala „kratak sažetak tema o kojima se raspravljalo”.

246. Slažem se.

247. Načelno, bilješka poput one opisane u pobijanoj presudi ne može, ni u kojim okolnostima, ispraviti bitnu povredu postupka. Važna je činjenica da ta bilješka, kako je Opći sud priznao u pobijanoj presudi, predstavlja kratak sažetak tema o kojima se raspravljalo tijekom tog ispitivanja(133). U njoj nije zabilježen sadržaj uzimanja izjava. I sama Komisija priznaje tu činjenicu. Međutim, još je važnije da ta bilješka ne govori ništa o sadržaju informacija koje je gospodin D1 tijekom ispitivanja iznio o pitanjima koja se u njoj spominju.

248. Po mojemu mišljenju, takva bilješka ne može ispraviti povredu članka 19. Uredbe br. 1/2003 u vezi s člankom 3. Uredbe br. 773/2004.

249. Ne može se dovoljno naglasiti da informacije o uzimanju izjava koje su sadržane u spisu moraju biti dostatne da bi se osiguralo poštovanje prava obrane poduzetnika optuženih za povredu pravila Unije o tržišnom natjecanju. U ovom predmetu to očito nije bio slučaj. O tome ću više govoriti u točki 257. i sljedećima u nastavku.

250. Stoga se javlja pitanje može li postupovna nepravilnost, koja proizlazi iz povrede članka 19. Uredbe br. 1/2003 u vezi s člankom 3. Uredbe br. 773/2004, dovesti do nezakonitosti sporne odluke u pogledu zaključaka koji su doneseni u pogledu Della. Nasuprot onomu što je Opći sud odlučio(134), žalitelj smatra da bi trebala do toga dovesti. I ACT dijeli to stajalište. Istina, žaliteljevi argumenti odnose se na ocjenu koja je radi cjelovitosti uključena u pobijanu presudu. Stoga bi se moglo tvrditi da su ti argumenti neučinkoviti te da ne mogu dovesti do ukidanja te presude(135). Međutim, ako se Sud složi sa mnom da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava zaključivši da (1.) predmetno ispitivanje nije bilo uzimanje izjava u smislu članka 19. Uredbe br. 1/2003 i da je (2.) interna bilješka ispravila eventualne postupovne nepravilnosti koje su proizlazile iz Komisijine odluke da ne zabilježi to ispitivanje, morat će razmotriti i zaključke u pobijanoj presudi o posljedicama moguće postupovne nepravilnosti.

(c)    Posljedica propusta da se zabilježi predmetno ispitivanje

251. U skladu s pobijanom presudom, predmetna situacija razlikuje se od one u predmetu Solvay(136), na koji se žalitelj ponajviše poziva. U tom je predmetu Komisija izgubila nekoliko dokumenata nakon završetka upravnog postupka. Dotični poduzetnik nije imao uvid u te dokumente tijekom postupka pred Komisijom. U tim okolnostima, Sud je odlučio da takva postupovna nepravilnost opravdava poništenje Komisijine odluke. Kriterij za takvo poništenje određen je na sljedeći način: postupovna nepravilnost predstavlja temelj za poništenje ako se ne može isključiti da bi (izgubljeni) materijal omogućio dotičnom poduzetniku da pruži tumačenje činjenica različito od Komisijina, koje bi mu pomoglo u obrani(137).

252. Međutim, po mišljenju Općeg suda, navod Suda u presudi Solvay ne može se prenijeti na predmetne okolnosti. To je zato što se, za razliku od predmeta Solvay, sadržaj predmetnog ispitivanja mogao rekonstruirati(138). Zato je Opći sud, u skladu sa sudskom praksom koja se odnosi uvid u spis(139), od Intela zatražio da podnese prve indicije o činjenici da je Komisija „propustila zabilježiti elemente korisne obrani koji proturječe sadržaju izravnih dokumentiranih dokaza na kojima je utemeljila [spornu odluku] ili, u najmanju ruku, na njih bacaju drukčije svjetlo”. Puka pretpostavka u pogledu relevantnosti informacija prikupljenih tijekom predmetnog ispitivanja nije se smatrala dostatnom(140).

253. Doista, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, ako je uvid u dio spisa uskraćen tijekom upravnog postupka, ali je odobren tijekom sudskog postupka, relevantni kriterij je, načelno, pitanje jesu li uskraćene informacije poduzetniku mogle biti korisne, na ovaj ili onaj način, za njegovu obranu. Nije potrebno utvrditi da bi te informacije dovele do drugačije odluke(141). Umjesto toga, mora se dokazati da bi poduzetnik bio u boljoj mogućnosti organizirati obranu da nije bilo nepravilnosti(142).

254. Međutim, to se pravilo primjenjuje samo kada nikakvi izravni dokumentirani dokazi nisu uporabljeni kao dokaz. Ako se Komisija u pobijanoj odluci pozivala na izravne dokumentirane dokaze, dotični poduzetnik mora dokazati da je Komisija propustila zabilježiti elemente korisne obrani koji proturječe sadržaju izravnih dokumentiranih dokazaili, u najmanju ruku, na njih bacaju drukčije svjetlo(143). Drugim riječima, standard dokazivanja je osobito teško zadovoljiti ako je Komisija za inkriminaciju dotičnog poduzetnika upotrijebila izravne dokumentirane dokaze.

255. Pitanje je li takav pristup, općenito govoreći, opravdan izvan je okvira ovog mišljenja. Međutim, smatram da je postavljanje žalitelju takvog zahtjeva u predmetnom slučaju očito pravno pogrešno. To je zato što dotični poduzetnik takav standard dokazivanja jednostavno ne može zadovoljiti. Ispravan pristup bio bi da se postavi pitanje, kako to zahtijeva navod Suda u presudi Solvay, može li se od početka isključiti da bi informacije u koje dotični poduzetnik nije imao uvid bile korisne za njegovu obranu.

256. Na to se pitanje mora negativno odgovoriti u predmetnom slučaju.

257. U predmetu Solvay nije bilo nikakve mogućnosti da se sadržaj nedostajućih dokumenata rekonstruira iz drugih izvora. Osim toga, sama Komisija je priznala da su nedostajući dokumenti vjerojatno sadržavali informacije relevantne za obranu poduzetnika (točnije, odgovore na zahtjeve za pružanje informacija)(144).

258. U predmetnom slučaju, kako sam gore objasnio, sporno ispitivanje nije odgovarajuće zabilježeno. Unatoč tomu, žalitelj je tijekom upravnog postupka dobio uvid u verziju interne bilješke koja nije bila povjerljiva i u takozvani prateći dokument. Taj je dokument sadržavao Dellove pisane odgovore na pitanja koja su gospodinu D1 postavljena tijekom spornog ispitivanja. Kasnije, tijekom postupka pred Općim sudom, žalitelju je omogućen uvid u povjerljivu verziju bilješke. Ta su dva dokumenta – po mišljenju Općeg suda – pružala dostatnu indikaciju tema o kojima se raspravljalo tijekom ispitivanja. Na temelju tih dokumenata je zaključio da ispitivanje nije polučilo nikakve elemente korisne žaliteljevoj obrani(145).

259. Međutim, kako pobijana presuda opširno pokazuje(146), informacije koje se iz tih dokumenata mogu izvući u pogledu događanja tijekom spornog ispitivanja ostaju puko nagađanje. Kako analiza informacija iz pobijane presude ilustrira, ako ne postoji odgovarajuća zabilježba ispitivanja, nije moguće sa sigurnošću zaključiti o čemu se raspravljalo i u kojoj je mjeri to moglo biti korisno, inkriminirajuće ili pak neutralno za obranu(147).

260. Sudski nadzor ne može se temeljiti na pretpostavkama o dokazima.

261. Svakako je točno, kako Komisija ističe, da analiza pitanja može li povreda prava obrane dovesti do poništenja Komisijine odluke počinje s prigovorima iznesenim protiv dotičnog poduzetnika i dokazima koji se podnesu u prilog tim prigovorima(148). U suprotnom bi uvijek bilo moguće tvrditi da su informacije kojih nema u spisu mogle biti korisne dotičnom poduzetniku(149).

262. Imajući na umu Komisijine prigovore u predmetnom slučaju u pogledu Intelova postupanja, malo je dvojbi u vezi s relevantnošću spornog ispitivanja. Naime, kako je Opći sud istaknuo, interna bilješka kao i prateći dokument pokazuju da se tijekom tog ispitivanja raspravljalo o pitanjima relevantnima za dokazivanje je li žalitelj Dellu odobrio protutržišne rabate za vjernost(150).

263. U takvim situacijama, teret dokazivanja ostaje – općenito govoreći – na dotičnom poduzetniku(151). Kako Komisija ističe, poduzetnik mora iznijeti činjenice i podnijeti dokaze o tome da je moglo u svojoj obrani upotrijebiti dokumente u koje mu je uskraćen uvid tijekom upravnog postupka. Međutim, to vrijedi kada su dokumenti uskraćeni tijekom upravnog postupka te kada Sud njihov sadržaj može kasnije utvrditi i preispitati(152). Kako je nezavisna odvjetnica J. Kokott istaknula u predmetu Solvay, razlog tomu je taj što dotični poduzetnik u takvim okolnostima može odrediti autore i narav dokumenta koji mu je uskraćen. Ali ne samo to. Još je važnije da dotični poduzetnik u takvim okolnostima može i opisati sadržaj tih dokumenata(153).

264. Situacija je drugačija u predmetnom slučaju. Identitet autora i narav ispitivanja poznati su na temelju interne bilješke. Unatoč tomu, sadržaj odgovora na pitanja koja je gospodinu D1 postavila Komisija ostaje nejasan. Istina, kako je Opći sud istaknuo, interna bilješka i prateći dokument donekle rasvjetljuju konkretne teme o kojima se raspravljalo tijekom predmetnog ispitivanja. Međutim, ti dokumenti nisu dovoljni da se dokazi koji su na tom ispitivanju izneseni rekonstruiraju ex post, odnosno da se utvrdi što je doista izrečeno.

265. Iako se pobijana presuda tim pitanjem izričito ne bavi, suprotan zaključak je moguće donijeti samo ako se pretpostavi da gospodin D1 u potpunosti predstavlja Dell i da je on mogao samo ponoviti Dellova stajališta o temama o kojima se raspravljalo. Ta bi pretpostavka svakako mogla biti točna ako se uzme u obzir njegov status visokog čelnika u Dellu.

266. Međutim, mogla bi biti i netočna.

267. Nasuprot onomu što se čini da je Komisija sugerirala na raspravi, jednako je moguće da je gospodin D1 izražavao svoja osobna stajališta o temama o kojima se raspravljalo tijekom predmetnog ispitivanja(154). Jednostavno ne znamo. Zato se ne može isključiti da je to ispitivanje bacalo drukčije, ili novo, svjetlo na uvjetovanost rabata koje je Dell nudio. Umjesto da je priznao tu mogućnost, Opći sud je žalitelju nametnuo možda i nemoguću zadaću da dokaže da su iz predmetnog ispitivanja proizašli dokazi u korist obrane koji su mogli baciti drukčije svjetlo na dokaze koje je Komisija podnijela u prilog svojim prigovorima. Zbog očitih razloga, zaključio je da žalitelj nije ispunio tu zadaću.

268. Na temelju toga, moram zaključiti da se i četvrti žalbeni razlog treba uvažiti.

269. Ako se Sud ne bude sa mnom slagao, svejedno ne bih preporučio da odbije četvrti žalbeni razlog, zbog sljedećih razloga.

270. Pretpostavimo, rasprave radi, da se predmetni dokazi mogu dostatno pravno rekonstruirati ex post, kako je Opći sud zaključio u pobijanoj presudi. Opći je sud utvrdio da je žalitelj, stoga, morao dokazati da bi predmetni dokazi mogli dovesti u pitanje „izravne dokumentirane dokaze” za koje je već utvrđeno da su dostatni da bi se Intel osudio za zloporabu vladajućeg položaja u pogledu rabata ponuđenih Dellu(155). Taj se pristup temelji na pogrešnoj pretpostavci. Pogrešno pretpostavlja da dokazi koji su uskraćeni tijekom upravnog postupka nužno imaju slabiju dokaznu vrijednost od onih koje je Komisija podnijela u prilog svojem utvrđenju zloporabe. Točnije, problem proizlazi iz preširokog tumačenja pojma „izravni dokumentirani dokazi” u pobijanoj presudi.

271. Koliko mi je poznato, Sud taj pojam nije izričito definirao. Unatoč tomu, sudska praksa sadržava korisne naznake u pogledu njegova opsega.

272. Općenito govoreći, pojam izravnih dokumentiranih dokaza u sudskoj se praksi koristi u kontekstu članka 101. UFEU‑a kako bi se opisale određene vrste dokaza (nasuprot, primjerice, indicijama ili gospodarskim dokazima) koje Komisija može upotrijebiti da bi dokazala počinjenje povrede, primjerice, da su određeni poduzetnici sudjelovali u zabranjenom sporazumu ili s njim povezanom praksom, u suprotnosti s člankom 101. UFEU‑a(156).

273. Za razliku od indicija(157), izravni dokumentirani dokazi potječu, u pravilu, od poduzetnika osumnjičenog(ih) za povredu pravila Unije o tržišnom natjecanju te osobito članka 101. UFEU‑a. Takvi dokazi obično imaju oblik dokumenta koji sam po sebi upućuje na postojanje zabranjenog sporazuma ili s njim povezane prakse (ili na sudjelovanje pojedinih poduzetnika u takvoj praksi). To bi bio slučaj, primjerice, s memorandumom o sporazumu između sudionika, razmjenom elektroničke pošte između sudionika u pogledu određivanja cijena ili pak sa zapisnikom sa sastanaka u vezi s takvim praksama(158). Ako je Komisija takve dokaze upotrijebila kako bi dokazala povredu ili sudjelovanje poduzetnika u povredi, poduzetnici moraju – kako bi poništili dotičnu odluku – dokazati da su dokazi u koje nisu imali uvid tijekom upravnog postupka proturječili sadržaju izravnih dokumentiranih dokaza koji su predočeni(159).

274. Dokazi na koje se Komisija pozivala u spornoj odluci kako bi dokazala uvjetovanost rabata odobrenih Dellu mogu se, u najbolju ruku, opisati kao indicije ili posredni dokazi(160). U biti, ne smije se zanemariti da se za predmetne „rabate za isključivost” (uključujući za one odobrene Dellu) smatralo da su de facto uvjetovani isključivošću. To je zato što se rabati nisu temeljili na formalnoj obvezi isključive opskrbe(161). Umjesto toga, uvjetovanost rabata odobrenih Dellu utvrđena je (neizravno) na temelju visine rabata(162). Posebna je važnost pridana i dojmu koji je Dell imao o tome koje bi posljedice mogle nastupiti ako bi dio svoje opskrbe prebacio na Intelova konkurenta(163). Možda je suvišno isticati da se takvi dokazi teško mogu smatrati „izravnim dokumentiranim dokazima” u pogledu uvjetovanosti predmetnih rabata.

275. U nedostatku bilo kakvih pisanih dokumenata koji bi govorili o postojanju obveze isključive opskrbe, smatram da bi se prava obrane dotičnog poduzetnika značajno ugrozila ako bi se bilo kakvi pisani dokazi prihvatili kao izravni dokumentirani dokazi zloporabe vladajućeg položaja protivne članku 102. UFEU‑a: ne bi bilo dovoljno da poduzetnik dokaže da bi taj dokaz, u koji nije imao pravo uvida tijekom upravnog postupka, bio koristan njegovoj obrani. Osim toga, taj bi poduzetnik morao dokazati (kako je Opći sud zahtijevao u pobijanoj presudi) da su uskraćeni dokazi proturječili dokazima koje je Komisija predočila u prilog svojem utvrđenju postojanja zloporabe.

276. Imajući to na umu, čvrsto sam uvjeren da se indicije na koje se upućuje u spornoj odluci moraju ocijeniti kao cjelina (prije nego što se može odlučiti je li glavnina predočenih dokaza dovoljna za dokazivanje zloporabe vladajućeg položaja). Za poništenje sporne odluke, dotični poduzetnik u takvim okolnostima samo mora dokazati da je uskraćene dokaze mogao, na ovaj ili onaj način, upotrijebiti u svojoj obrani, a ne da su ti dokazi proturječili sadržaju dokaza koje je Komisija predočila kako bi dokazala postojanje povrede(164).

277. Stoga, zaključujem da se četvrti žalbeni razlog treba uvažiti i zbog navedenih podrednih razloga.

F –    Peti žalbeni razlog: nadležnost

1.      Glavni argumenti stranaka

278. Svojim petim žalbenim razlogom, Intel, uz potporu ACT‑a, tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava zaključivši da je Komisija bila nadležna primijeniti članak 102. UFEU‑a na Intelove sporazume s Lenovom iz 2006. i 2007. (u daljnjem tekstu: sporazum iz 2006., odnosno sporazum iz 2007., ili zajedničkog naziva: sporazumi s Lenovom). S jedne strane, sporazumom iz 2006. se, odobravanjem financijskog poticaja, nastojalo potaknuti Lenovo da odgodi (i naposljetku otkaže) stavljanje proizvoda opremljenih AMD‑ovim CPU‑ovima na globalno tržište(165). S druge strane, sporazum iz 2007. odnosio se na rabate koje bi Intel ponudio Lenovu ako bi potonji odlučio svoja prijenosna računala opremati isključivo Intelovim CPU‑ovima(166). Žalitelj tvrdi da se neprikrivena ograničenja koja su se odnosila na Lenovo nisu primjenjivala u EGP‑u niti su imala ikakav predvidljiv, trenutačan ili bitan učinak na tom prostoru.

279. Komisija navodi da je peti žalbeni razlog neosnovan: Opći sud nije pogriješio zaključivši da je Komisija bila ovlaštena članak 102. UFEU‑a primijeniti na sporazume s Lenovom. Komisija tvrdi da se nadležnost, u skladu s međunarodnim javnim pravom, može temeljiti na nekoliko čimbenika, pod uvjetom da postoji dovoljno uska veza između spornog ponašanja i pravila koja se primjenjuju na dotičnom području. U tom pogledu, kriterij provedbe i kriterij „kvalificiranih” učinaka predstavljaju samo dva moguća načina dokazivanja takve veze. Komisija tvrdi da prilikom primjene tih kriterija u pobijanoj presudi nije počinjena nikakva pogreška koja se tiče prava.

2.      Analiza

280. Predmetni žalbeni razlog nipošto nije manje važan od dosadašnjih. Sudu pruža dobrodošlu priliku da pojasni sudsku praksu započetu presudom ICI, kasnije razvijenu u presudi Wood Pulp(167), koja se odnosi na teritorijalnu primjenu pravila Unije o tržišnom natjecanju. Omogućit će Sudu da tu sudsku praksu doradi i da je prilagodi uvjetima današnjice, koje obilježavaju globalna gospodarstva, integrirana tržišta i složeni oblici trgovine.

281. U tom je pogledu važno imati na umu šire posljedice koje će presuda Suda vjerojatno imati. Naime, preširoko tumačenje pravila o teritorijalnoj nadležnosti može biti sporna iz perspektive međunarodnog javnog prava, u skladu s kojim se pravo Unije mora tumačiti(168). Stoga je ovaj žalbeni razlog korisno razmotriti u širem kontekstu.

282. Općenito govoreći, nadležnost ima (najmanje) tri različita oblika: normativna nadležnost, nadležnost provedbe i pravosudna (ili „sudska”) nadležnost. Intel dovodi u pitanje Komisijinu nadležnost da pravo Unije o tržišnom natjecanju primijeni na jednostrano postupanje koje čine sporazumi koji možda stvaraju učinke izvan Europske unije. Stoga, predmetni se postupak ne odnosi na fizičku provedbu izvan područja Unije, što je pitanje koje otvara brojne probleme iz perspektive međunarodnog javnog prava.

283. Također bih napomenuo da međunarodno javno pravo državama dopušta da u određenim situacijama vrše nadležnost izvan svojeg državnog područja. Međutim, iako samo po sebi nije obvezujuće(169), međusobno poštovanje područja nadležnosti, kako Europske unije tako i odnosnih trećih zemalja(170), odnosno međusobna uljudnost, upućuje na to da se treba biti suzdržan prilikom vršenja nadležnosti izvan vlastitog državnog područja. Nije iznenađujuće da se i sama Europska unije protivi izvanteritorijalnoj primjeni propisa trećih zemalja kada to smatra nezakonitim(171).

284. Međutim, analiza sudske prakse Suda otkriva da primjena prava Unije pretpostavlja postojanje odgovarajuće veze s područjem Unije(172). Na taj se način poštuje osnovno načelo teritorijalnosti iz međunarodnog javnog prava. Unatoč tomu, nije neobično da država ili međunarodna organizacija prilikom vršenja svojeg suvereniteta uzme u obzir i okolnosti koje nastaju ili su nastale izvan njezine teritorijalne nadležnosti(173).

285. Iz postojeće sudske prakse Suda slijedi da u pravu Unije o tržišnom natjecanju postoji zahtjev u pogledu postojanja odgovarajuće veze s područjem Unije, koja može proizlaziti iz činjenice da na području Unije postoji društvo kći ili iz činjenice da je na tom području došlo do protutržišnog postupanja. Međutim, u ranijim predmetima je ta veza bila mnogo očitija nego u slučaju koji se trenutno razmatra.

286. U predmetnom slučaju, Opći je sud zaključio da se nadležnost može utvrditi na temelju dvaju alternativnih kriterija: kriterij provedbe i kriterij „kvalificiranih” učinaka praksi u EGP‑u(174). Po njegovu mišljenju, primjena tih kriterija vodila je do istih zaključaka: Komisija je bila nadležna u pogledu sporazuma s Lenovom(175).

287. U nastavku ću prvo objasniti svoje stajalište o pitanju nadležnosti javne provedbe pravila Unije o tržišnom natjecanju(176). Potom ću pokazati zašto ovaj žalbeni razlog smatram osnovanim.

(a)    Opće napomene: provedba i/ili učinci?

288. Prva stvar koju želim istaknuti jednostavna je i samorazumljiva. Polazna točka za utvrđivanje može li Komisija pravila Unije o tržišnom natjecanju primijeniti na određeno ponašanje mora biti tekst članaka 101. i 102. UFEU‑a. Te odredbe nipošto ne daju Komisiji odriješene ruke da pravo Unije o tržišnom natjecanju primijeni na bilo koje ponašanje, neovisno o tome gdje se dogodilo ili ima li ikakvu jasnu vezu s područjem Unije, već se odnose na kolektivno ili jednostrano protutržišno postupanje na unutarnjem tržištu: članak 101. UFEU‑a zabranjuje sporazume i prakse „koji imaju za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu”; dok članak 102. UFEU‑a zabranjuje „[s]vak[u] zloporab[u] […] na unutarnjem tržištu”.

289. Dakle, pravilo o nadležnosti za primjenu pravila Unije o tržišnom natjecanju jasno je sadržano u tim odredbama. Iako je članak 102. UFEU‑a nešto manje jasan, članak 101. UFEU‑a vrlo je izričit jer se primjenjuje na svako postupanje koje ima protutržišne učinke na unutarnjem tržištu.

290. Osim toga, kao i Komisija, presudu Suda u predmetu Woodpulp ne tumačim na način da upućuje na to da je provedba jedini valjani kriterij za nadležnost. Umjesto toga, smatram da se članci 101. i 102. UFEU‑a nedvojbeno primjenjuju kada se radi o protutržišnom postupanju unutar Europske unije. Drugim riječima, nesporno je da postupanje unutar Europske unije može imati učinke na unutarnjem tržištu te, posljedično, ne može izbjeći nadzoru na temelju pravila Unije o tržišnom natjecanju. U tom kontekstu, ne smije se zanemariti da je kriterij provedbe čvrsto povezan s načelom teritorijalnosti te stoga, ako je zadovoljen, predstavlja ključan čimbenik za utvrđivanje nadležnosti Komisije za primjenu tih pravila na određeno postupanje(177).

291. Činjenica da se samo dio relevantnog postupanja odvija u Europskoj uniji nebitna je u tom pogledu(178). Sud je u predmetu Woodpulp razmatrao niz praksi određivanja cijene drvenjače – koje je Komisija smatrala protivnima sadašnjem članku 101. UFEU‑a – koje su inozemni proizvođači drvenjače primjenjivali izvan područja (sadašnje) Europske unije. Sud je u tom kontekstu objasnio zašto je za utvrđivanje nadležnosti bila relevantna provedba sporazuma ili s njim povezane prakse, a ne njihovo sklapanje, odnosno oblikovanje. Ako bi se zabrane predviđene Ugovorima primjenjivale samo ako su sporazum, odluka ili usklađeno djelovanje oblikovani ili usvojeni unutar područja Unije, poduzetnici bi lako mogli zaobići primjenu pravila Unije o tržišnom natjecanju. U tom predmetu, kriterij provedbe je zadovoljen na temelju izravne prodaje proizvoda obuhvaćenih zabranjenim sporazumom: dotični poduzetnici izravno su prodavali drvenjaču kupcima u Europskoj uniji(179).

292. Međutim, za razliku od Intela, ne smatram da se samo za izravne prodaje u Europskoj uniji od strane dotičnog poduzetnika može smatrati da zadovoljavaju kriterij provedbe u smislu sudske prakse proizašle iz presude Woodpulp. Uobičajeno značenje „provedbe” je izvršiti ili primijeniti. Stoga, kako bi se taj kriterij zadovoljio, jedan od ključnih sastavnih elemenata protutržišnog postupanja mora se odviti u Europskoj uniji. Je li tomu tako ovisi uglavnom o naravi, obliku i opsegu dotičnog postupanja. Nezakonito postupanje mora se ocijeniti s obzirom na svaki pojedini slučaj kako bi se provjerilo provodi li se to postupanje unutar Europske unije. Primjerice, nisam siguran da se neizravne prodaje relevantnog proizvoda ni u kojim okolnostima ne mogu smatrati provedbom(180). Smatram da to ovisi o okolnostima konkretnog slučaja. Jedan od elemenata koji se u tom kontekstu treba uzeti u obzir je, primjerice, pitanje predstavljaju li jedan od poduzetnika koji je sklopio zabranjeni sporazum u vezi s određenim proizvodom i poduzetnik koji je taj proizvod uključio u drugi proizvod, koji se potom prodaje u Uniji, jedinstven gospodarski subjekt ili, ako ne, postoje li druge poslovne ili strukturne veze između dotičnih poduzetnika.

293. Da zaključim u vezi s ovim pitanjem, riječ je o provedbi kolektivnog ili jednostranog postupanja na unutarnjem tržištu – što nedvojbeno izaziva primjenu članaka 101. i 102. UFEU‑a – kada postoji element unutarteritorijalnog postupanja(181). Drugim riječima, kada se dio nezakonitog postupanja izvršava, izvodi ili primjenjuje na unutarnjem tržištu zato što se tamo odvija jedan od njegovih ključnih sastavnih elemenata.

294. Međutim, ako bi se provedba smatrala jedinim kriterijem nadležnosti koji može izazvati primjenu pravila Unije o tržišnom natjecanju, mnoge vrste postupanja koja imaju za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu ne bi bile obuhvaćene tim pravilima. Ovdje mislim na postupanja koja se sastoje u nezakonitom propustu, kao što su odbijanje poslovanja ili bojkoti. Kako je navedeno u gornjim točkama 288. i 289., takvo tumačenje članaka 101. i 102. UFEU‑a bilo bi protivno tekstu tih odredbi.

295. U biti, nekoliko nezavisnih odvjetnika već je savjetovalo Sud da u području prava o tržišnom natjecanju usvoji pristup o pitanju nadležnosti koji se temelji na učincima(182). Sud do danas nije izričito ni prihvatio ni odbio taj pristup(183).

296. S obzirom na tu pozadinu, smatram da se Sud u ovom predmetu treba izravno pozabaviti tim pitanjem te, sukladno preporukama nezavisnih odvjetnika navedenima u prethodnoj točki, u pogledu primjene članaka 101. i 102. UFEU‑a usvojiti pristup koji se temelji na učincima.

297. Pritom nije presudno hoće li se taj pristup temeljiti na (širokom) pojmu teritorijalnosti ili će pak u određenoj mjeri uključivati izvanteritorijalnu primjenu pravila Unije(184). Bitno je to da učinci, pod određenim uvjetima, predstavljaju kriterij za nadležnost koji je, u kontekstu te vrste zakonodavstva, općenito prihvatljiv na temelju pravila međunarodnog javnog prava(185) te su ga prihvatili mnogi pravosudni sustavi diljem svijeta(186). Doista, mnogi pravni teoretičari smatraju da su sve eventualne kontroverze u pogledu njegove prihvatljivosti danas stvar prošlosti(187).

298. U tom kontekstu, valja istaknuti da nekoliko drugih odredbi prava Unije uređuje inozemno postupanje subjekata koji nisu ni državljani države članice niti su fizički ili pravno prisutni u Uniji, zbog učinka koji to postupanje proizvodi na unutarnjem tržištu. Među njih spadaju, primjerice, brojne odredbe kojima se uređuju transakcije financijskih instrumenata ili druge vrste gospodarskog postupanja(188).

299. Međutim, to ne znači da svaki učinak, koliko god bio slab ili neizravan, može izazvati primjenu pravila Unije o tržišnom natjecanju. U globalnom gospodarstvu, postupanje koje se provede bilo gdje u svijetu, primjerice u Kini, gotovo će neizbježno imati nekakav učinak u Europskoj uniji. Međutim, primjena članaka 101. i 102. UFEU‑a ne može se temeljiti na vezi ili učinku koji su preslabi ili tek hipotetski.

300. Osobito važnim smatram da se nadležnost suzdržano utvrđuje u pogledu ponašanja koje se, strogo govoreći, nije dogodilo na području Europske unije. Naime, kako bi se udovoljilo zahtjevu uljudnosti te, u tom istom smislu, osiguralo da poduzetnici mogu poslovati u predvidljivom pravnom okruženju, učinak spornog postupanja može se tek uz veliku dozu opreza upotrijebiti kao kriterij za utvrđenje nadležnosti. To je danas od posebne važnosti. Postoji više od sto nacionalnih ili nadnacionalnih tijela diljem svijeta koja si prisvajaju nadležnost u pogledu protutržišnih praksi.

301. Kako je Opći sud zaključio u presudi Gencor, primjena pravila Unije o tržišnom natjecanju na određeno postupanje može se opravdati samo kada to postupanje ima predvidljive, trenutačne i bitne učinke na unutarnjem tržištu(189). Ovdje se očite usporedbe mogu povući s pravilima tržišnog natjecanja koja se primjenjuju u Sjedinjenim Američkim Državama (u daljnjem tekstu: SAD): u članku 1. Sherman Acta predviđena je opća zabrana ograničenja trgovine, neovisno o zemljopisnim granicama. Zato je Kongres SAD‑a 1982. usvojio Foreign Trade Antitrust Improvement Act (Zakon o poboljšanju zaštite tržišnog natjecanja u vanjskoj trgovini, u daljnjem tekstu: FTAIA)(190), kako bi pojasnio (i eventualno ograničio) izvanteritorijalnu primjenu Sherman Acta. FTAIA u biti predviđa, među ostalim, da se pravila SAD‑a o zaštiti tržišnog natjecanja ne primjenjuju na inozemna postupanja osim ako takva postupanja imaju izravan, bitan i razumno predvidljiv učinak u SAD‑u. Vrhovni sud SAD‑a je u presudi Empagran – tumačeći Sherman Act i FTAIA‑u – zaključio da je nerazumno primijeniti zakone SAD‑a na inozemno postupanje ako je sporna šteta koja je nastala bila neovisna o bilo kojoj domaćoj šteti(191).

302. Sličnim se načelima Sud treba voditi prilikom tumačenja i primjene članaka 101. i 102. UFEU‑a na kolektivna ili jednostrana postupanja poduzetnika koja se u cijelosti odvijaju izvan granica Unije. Po mojemu viđenju, te se odredbe primjenjuju na takva postupanja samo ako se može utvrditi izravan (ili trenutačan), bitan i predvidljiv protutržišni učinak na unutarnjem tržištu. Kriterij „kvalificiranih” učinaka (koji, po mojemu shvaćanju, zahtijeva da učinci budu dovoljno značajni da opravdaju utvrđenje nadležnosti), nije zadovoljen ako je, primjerice, učinak u Europskoj uniji tek hipotetski ili, u svakom slučaju, od zanemarivog značaja. Nije zadovoljen ni kada se narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu ne može pripisati dotičnom poduzetniku, jer te štetne učinke nije moglo predvidjeti.

303. Tekst članaka 101. i 102. UFEU‑a ne opravdava da Komisija pravila Unije o tržišnom natjecanju primijeni na postupanje koje nema „kvalificirani” učinak na području Europske unije. Suprotno tumačenje bilo bi problematično i s obzirom na pravila međunarodnog javnog prava. Ako bi područje primjene pravila Unije o tržišnom natjecanju bilo preširoko, nastao bi rizik od zadiranja u suverene interese država te bi ih bilo pravno i praktički teško provesti(192). To bi također dovelo do većeg preklapanja između nadležnosti različitih država ili političkih sustava, što bi uzrokovalo veliku nesigurnost poduzetnicima i povećalo rizik od primjene međusobno suprotstavljenih pravila (ili presuda) na isto postupanje. Naposljetku, ali ništa manje važno, moglo bi otvoriti pitanja u vezi s načelom dobre uprave: koji bi bio interes u primjeni pravila Unije na postupanje koje nema značajan učinak na Europsku uniju? Bi li to bila valjana i učinkovita uporaba Unijinih ograničenih sredstava?

304. S obzirom na navedeno, smatram da se Opći sud, kako Intel tvrdi, ne može kritizirati zato što je nadležnost Komisije da primijeni članak 102. UFEU‑a ocjenjivao i s obzirom na kriterij provedbe i s obzirom na kriterij „kvalificiranih” učinaka. Istina, bilo bi logičnije da je prvo ocijenio je li se Intelovo postupanje provodilo u Uniji, a tek potom je li to postupanje proizvodilo „kvalificirane” učinke na unutarnjem tržištu.

305. Međutim, činjenica da Intel tijekom upravnog postupka nije dovodio u pitanje Komisijinu nadležnost – što Opći sud naglašava u točki 246. pobijane presude – nije relevantna. Kako je Sud više puta istaknuo, opseg sudskog nadzora predviđenog u članku 263. UFEU‑a proteže se na sve elemente Komisijinih odluka u vezi s postupcima na temelju članaka 101. i 102. UFEU‑a, nad kojima Opći sud provodi detaljan nadzor, kako prava tako i činjenica, u okviru razloga koje su tužitelji iznijeli i uzimajući u obzir sve elemente koje su naveli, neovisno o tome jesu li to učinili prije ili nakon donošenja odluke, ranije u okviru upravnog postupka ili pak prvi put u okviru postupka pred Općim sudom, ako su ti elementi važni za nadzor zakonitosti Komisijine odluke(193).

306. Da zaključim, pravni okvir koji je Opći sud primijenio ne može se kritizirati. Međutim, moram iznijeti sljedeće važne napomene u pogledu načina na koji su u pobijanoj presudi ti kriteriji za nadležnost primijenjeni na navodne zloporabe proizašle iz sporazuma s Lenovom.

(b)    Ocjena načina na koji je Opći sud primijenio relevantne kriterije za nadležnost

307. Počet ću s analizom zaključaka Općeg suda u vezi s provedbom u EGP‑u neprikrivenih ograničenja i rabata za isključivost na temelju sporazuma s Lenovom.

i)      Provedba

308. U pobijanoj presudi(194), Opći je sud zaključio da je bilo predviđeno da se sporazumi s Lenovom primjenjuju u cijelom svijetu, uključujući i u EGP‑u. S obzirom na postojanje tih sporazuma, Intel nije mogao tvrditi da nije imao nikakav utjecaj na način na koji Lenovo koristi Intelove CPU‑ove. Intel je također bio svjestan da je Lenovo bio prisutan na unutarnjem tržištu te da je prodavao prijenosna računala na tom tržištu.

309. Smatram da ti zaključci sadržavaju pogrešku koja se tiče prava. Da je Komisija utvrdila da je Intel zajedno s Lenovom povrijedio članak 101. UFEU‑a, Opći bi sud imao pravo ocijeniti je li bilo predviđeno da bilo koja od tih stranaka provodi navedene sporazume u EGP‑u. Međutim, sporna odluka odnosi se na postupanje koje je Komisija osporavala na temelju članka 102. UFEU‑a: jednostrano Intelovo postupanje. Posljedično, to jednostrano postupanje – navodna zloporaba – je ono koje se mora provoditi u EGP‑u.

310. Međutim, u pobijanoj se presudi nigdje ne govori o postupanju koje je Intel inicirao ili izvršavao na području EGP‑a kako bi proveo ono što je dogovoreno u sporazumima s Lenovom. To nije iznenađujuće. Navedeni sporazumi, sklopljeni između američkog i kineskog društva, odnosili su se na prodaje CPU‑ova koji su se proizvodili i prodavali izvan Unije radi opremanja računala koja su se proizvodila u Kini. Oni su samo ograničavali mogućnost AMD‑a, drugog američkog društva, da prodaje CPU‑ove na kineskom tržištu.

311. Umjesto da se fokusirao na moguću provedbu od strane Intela, Opći se sud usredotočio na ponašanje klijenata u nastavku prodajnog lanca kako bi utvrdio postojanje veze s područjem EGP‑a. Puka činjenica da se Lenovo određeno razdoblje suzdržavao od prodaje određenog modela računala na globalnoj razini, možebitno i na području EGP‑a, Općem je sudu predstavljala primjer provedbe Intelovih zloporaba.

312. Takav pristup nije uvjerljiv. Ako bi se provedba povezala s ponašanjem klijenta poduzetnika optuženog za povredu članka 102. UFEU‑a, gotovo bi se za svako postupanje – koliko god slabo povezano bilo s područjem Unije – moglo smatrati da spada u okvir Komisijine nadležnosti na temelju kriterija provedbe. Jednako su neuvjerljivi i ostali elementi koje je Opći sud uzeo u obzir. Kao prvo, ne čini mi se da u tom pogledu ikakav značaj ima puka činjenica da je Intel imao utjecaj na način na koji je Lenovo koristio Intelove CPU‑ove. Zaključak bi možda bio drugačiji da je Lenovo imao kakve poslovne ili strukturne veze s Intelom. Kao drugo, smatram da od velike važnosti nije ni činjenica da je Intel bio svjestan da je Lenovo bio prisutan na unutarnjem tržištu i da je potonji prodavao prijenosna računala na tom tržištu. Još jednom moram naglasiti da se nezakonito postupanje ne odnosi na prodaju prijenosnih računala: odnosi se na isključivanje AMD‑a s tržišta CPU‑ova. Puka spoznaja o prisutnosti klijenta na EGP‑u ne može se smatrati primjerom provedbe zloporabe u početnim dijelovima prodajnog lanca.

313. Stoga, s obzirom na elemente navedene u pobijanoj presudi, nisam uvjeren da se može smatrati da se Intelova navodna zloporaba provodila u EGP‑u u smislu presude Woodpulp. Po mojemu viđenju, ni za što se u spornom postupanju ne može smatrati da je provedeno, izvršeno ili primijenjeno na unutarnjem tržištu.

314. Međutim, to ne isključuje mogućnost da je Intelovo postupanje na unutarnjem tržištu imalo protutržišne učinke na koje se primjenjuje članak 102. UFEU‑a. Stoga ću se sada osvrnuti na zaključke Općeg suda u pogledu učinaka Intelove zloporabe u EGP‑u.

ii)    „Kvalificirani” učinci

315. Opći je sud u pobijanoj presudi(195) prvo objasnio da kao kriterij treba primijeniti pitanje je li Intelovo postupanje moglo imati trenutačne, bitne i predvidljive učinke na unutarnjem tržištu. Po njegovu mišljenju, to ne znači da učinak na tržište mora biti stvaran, nego samo da mora biti dostatno vjerojatno da sporno postupanje može na tom tržištu imati primjetljiv i nezanemariv utjecaj. Potom je zasebno razmotrio učinke dvaju vrsta postupanja.

316. Što se tiče neprikrivenih ograničenja, Opći je sud istaknuo da je bilo predviđeno da će se u četvrtom tromjesečju 2006., u čitavoj regiji EMEA (Europa, Bliski istok i Afrika), prodati 5 400 i 4 250 jedinica dvaju modela prijenosnih računala obuhvaćenih odgodom stavljanja na tržište. Opći je sud dodao da je EGP važan dio te regije. Budući da Intel nije pružio nikakve dokaze u prilog svojim tvrdnjama da je bilo moguće da su sva ta računala bila namijenjena tržištima izvan EGP‑a, Opći je sud zauzeo stajalište da su učinci u EGP‑u barem potencijalni. Potom je priznao da su prodajne brojke u pogledu regije EMEA bile neznatne, ali je dodao da je Intelovo postupanje bilo dio jedinstvene i trajne povrede(196). Zauzeo je i stajalište da je Intelovo postupanje bilo namijenjeno stvaranju trenutačnih učinaka u EGP‑u (gdje računala opremljena AMD‑ovim CPU‑ovima nisu bila dostupna određeno vrijeme) kao i izravnih (Intelovo postupanje izravno se odnosilo na prodaju računala od strane Lenova)(197).

317. Što se tiče rabata za isključivost, Opći je sud zaključio da su učinci izravni jer nigdje u svijetu, uključujući u EGP‑u, nije bilo dostupno nijedno Lenovovo prijenosno računalo opremljeno AMD‑ovim CPU‑ovima x86 koje je proizveo Intelov konkurent. Potom je dodao da je Intel protutržišni učinak mogao predvidjeti te da ga je čak i želio ostvariti. U pogledu bitne naravi učinka, Opći je sud naveo da su rabati za isključivost bili dio jedinstvene i trajne povrede(198).

318. Argumentacija Općeg suda nije samo prekratka. Još važnije, sadržava pogrešku koja se tiče prava.

319. Za obje vrste postupanja, jedini argument Općeg suda u pogledu bitne naravi učinka na unutarnjem tržištu je da su ta postupanja bila dio jedinstvene i trajne povrede. Međutim, kako je objašnjeno u gornjoj točki 179. i sljedećima, pojam jedinstvene i trajne povrede je tek postupovno pravilo kojemu je svrha tijelima nadležnima za tržišno natjecanje olakšati teret dokazivanja. Taj pojam ne proširuje – i ne može proširiti – opseg zabrana predviđenih Ugovorima.

320. Međutim, Opći je sud upravo to učinio u pobijanoj presudi. Umjesto da je ocjenjivao mogu li rabati za isključivost i neprikrivena ograničenja pojedinačno proizvesti primjetljiv protutržišni učinak na unutarnjem tržištu, koji bi izazvao primjenu članka 102. UFEU‑a, jednostavno ih je spojio s postupanjem koje se dogodilo u Europskoj uniji i podveo pod jedinstvenu i trajnu povredu čiji je učinak, po njegovu mišljenju, bio značajan. Stoga, budući da su razmatrane zajedno s drugim postupanjem kao dio cjelokupnog plana ograničavanja tržišnog natjecanja, dvije različite vrste inozemnog postupanja odjednom su bile obuhvaćene člankom 102. UFEU‑a, iako su načelno obje možda bile izvan njegova područja primjene.

321. Da je Opći sud ispravno primijenio kriterij kvalificiranih „učinaka” (prilikom ocjene je li Komisija bila nadležna za svaku vrstu postupanja), ishod njegove analize mogao je biti drugačiji. Primjerice, sam Opći sud naveo je da je broj računala obuhvaćenih neprikrivenim ograničenjima bio „neznatan” te da nije bilo jasno je li se sve ili samo neke namjeravalo prodati u EGP‑u. Što se tiče potonjeg elementa, moram ukazati na još jednu pogrešku koja se tiče prava koju je Sud počinio: očito je da je Komisija dužna dokazati da učinci spornog postupanja mogu biti primjetljivi na unutarnjem tržištu. Naime, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, na Komisiji je da dokaže da su zadovoljeni svi uvjeti potrebni za primjenu članaka 101. i 102. UFEU‑a u određenom slučaju(199). Stoga je bilo pogrešno od Intela zahtijevati da obori Komisijinu pretpostavku da bi se računala namijenjena mnogo široj regiji mogla prodavati u EGP‑u.

322. Istina, sporazumi s Lenovom imali su trenutačan i izravan učinak ako se pod time podrazumijeva da su ti sporazumi utjecali na Lenovovo postupanje u pogledu kupnje CPU‑ova i kasnije prodaje prijenosnih računala opremljenih CPU‑ovima x86. Međutim, ovdje je ključno pitanje jesu li protutržišni učinci tih sporazuma bili trenutačni i izravni u EGP‑u. Drugim riječima, Opći je sud trebao postaviti sljedeće pitanje: jesu li ti sporazumi mogli trenutačno ili izravno oslabiti sposobnost Intelovih konkurenata da se na unutarnjem tržištu natječu u pogledu CPU‑ova x86? Opći sud to pitanje uopće nije razmatrao. Jednostavno je naveo da su ti sporazumi utjecali na poslovne odluke Lenova. Moglo bi se reći da to vrijedi za sve poslovne sporazume.

323.  Opći je sud istu manjkavu argumentaciju primijenio i u pogledu predvidljivosti učinaka koje su proizveli sporazumi s Lenovom. Ponovno se usredotočio na učinke koje su ti sporazumi imali (ili su trebali imati) na poslovne odluke Lenova. Predvidljivost protutržišnih učinaka koje su ti sporazumi (navodno) imali na unutarnjem tržištu nije se razmatrala u pobijanoj presudi.

324. S obzirom na elemente navedene u pobijanoj presudi, čini se da su eventualni protutržišni učinci sporazuma s Lenovom bili hipotetski, dvojbeni i neutemeljeni, a ne trenutačni, bitni i predvidljivi. Međutim, to ne znači da sporazumi s Lenovom nisu imali, ili nisu mogli imati, nikakve „kvalificirane” učinke na unutarnjem tržištu.

325. S jedne strane, moguće su legitimne sumnje u vezi s, primjerice, zaključkom da postupanje koje je tijekom vrlo kratkog razdoblja utjecalo na prodaju tek nekoliko tisuća računala u EGP‑u, što je predstavljalo iznimno malen dio globalnog tržišta CPU‑ova, ima trenutačan, bitan i predvidljiv učinak u EGP‑u. S druge strane, ne može se isključiti da su sporazumi s Lenovom mogli imati značajan utjecaj na AMD‑ovu kontinuiranu sposobnost da razvija, proizvodi i prodaje CPU‑ove u cijelom svijetu, uključujući u EGP‑u. Iz Intelove perspektive, isključenje jedinog ozbiljnog konkurenta na tržištu CPU‑ova može se postići neovisno o tome hoće li odlučiti ciljati klijente koji posluju u EGP‑u ili drugdje. Željeni učinak ostaje isti.

326. Nažalost, Opći sud nije proveo takvu analizu. Stoga, temeljno pitanje jesu li sporazumi s Lenovom mogli proizvesti ikakav trenutačan, bitan i predvidljiv protutržišni učinak u EGP‑u ostaje neodgovoreno. To je tako unatoč ključnoj važnosti tog pitanja za odluku o primjeni članka 102. UFEU‑a na navodnu zloporabu proizašlu iz tih sporazuma.

327. Na temelju gore navedenog, zaključujem da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava primijenivši i kriterij provedbe i kriterij „kvalificiranih” učinaka kako bi odbio Intelove (i ACT‑ove) argumente o tome da Komisija nije bila nadležna primijeniti članak 102. UFEU‑a u pogledu zloporaba proizašlih iz sporazuma s Lenovom. Stoga se peti žalbeni razlog treba uvažiti.

G –    Šesti žalbeni razlog: iznos novčane kazne

1.      Glavni argumenti stranaka

328. Šesti žalbeni razlog odnosi se na iznos novčane kazne izrečene u prvostupanjskom postupku. Podijeljen je na dva dijela. Kao prvo, Intel tvrdi da novčana kazna nije proporcionalna, neovisno o eventualnom naknadnom smanjenju njezina iznosa zbog pogrešaka koje se tiču prava koje je Opći sud počinio. Kao drugo, Intel navodi da je Opći sud pogriješio primijenivši Smjernice iz 2006. na postupanje koje se dogodilo prije nego što su te smjernice donesene. Retroaktivna primjena Smjernica iz 2006. kako bi se opravdala novčana kazna više od 50 puta veća od one predviđene propisima koji su bili na snazi u vrijeme kada se većina spornog postupanja odvila, po mišljenju je žalitelja, u suprotnosti s temeljnim načelima prava Unije. Osobito, žalitelj dovodi u pitanje sukladnost tog pristupa s člankom 7. EKLJP‑a i člankom 49. Povelje.

329. Komisija smatra da se ovaj žalbeni razlog treba odbaciti kao djelomično nedopušten i djelomično bespredmetan ili, podredno, odbiti kao neosnovan.

2.      Analiza

330. Žalitelj predmetni žalbeni razlog iznosi kao samostalan razlog za poništenje pobijane presude. Navodi da je Opći sud pri određivanju novčane kazne povrijedio načelo proporcionalnosti i da je pogrešno (retroaktivno) primijenio Komisijine smjernice o utvrđivanju novčanih kazni.

331. Prvi dio šestog žalbenog razloga odnosi se na (ne)proporcionalnost novčane kazne koja je žalitelju izrečena u spornoj odluci te koju je Opći sud kasnije potvrdio. Njime se u biti postavlja pitanje: koja su prikladna mjerila za ocjenu proporcionalnosti novčanih kazni koje Komisija izriče u okviru svojih istraga?

332. To nipošto nije nezanimljivo pitanje. Načelno se tiče same biti Komisijinih ovlasti da istražuje i sankcionira povrede pravila Unije o tržišnom natjecanju. Osim toga, značajno je i za način na koji sudovi Unije vrše svoju neograničenu nadležnost pri izricanju novčanih kazni.

333. Detaljan odgovor na pitanje zahtijevao bi analizu širokog spektra osjetljivih pitanja. Prije svega mislim na odnos između odvraćanja i visine novčanih kazni, relevantno mjerilo za ocjenu proporcionalnosti (odnosno: proporcionalnost u odnosu na što?) i na ograničenja koja iz članka 49. stavka 3. Povelje možebitno proizlaze u pogledu visine novčanih kazni koje se mogu izreći poduzetnicima koji su povrijedili pravila Unije o tržišnom natjecanju.

334. Međutim, na temelju ove žalbe nažalost nije moguće provesti takvu raspravu. Osim pojedinačnih navoda o neproporcionalnosti novčane kazne, osobito u usporedbi s novčanim kaznama koje su ranije izricane u predmetima na temelju članka 102. UFEU‑a koji su se odnosili na rabate, žalitelj ne objašnjava na koji način ocjena koju je Opći sud proveo povređuje načelo proporcionalnosti(200). Intel od Suda samo traži da utvrdi koja je kazna proporcionalna u okolnostima predmetnog slučaja, ako takva uopće postoji.

335. U vezi s tim, kako je dobro poznato, Sud ne može, pozivajući se na razloge pravičnosti, vlastitom ocjenom zamijeniti ocjenu Općeg suda u vezi s iznosima novčane kazne. Iznimno, ako Sud smatra da visina novčane kazne nije samo neprikladna, nego da je i pretjerana do te mjere da je neproporcionalna, Sud može iz razloga neprikladnosti visine novčane kazne utvrditi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava(201). Činjenica da je novčana kazna iz sporne odluke (1,06 milijardi eura) bila najveća do tada izrečena sama po sebi ne čini tu kaznu neprikladnom ili neproporcionalnom, što se čini da žalitelj sugerira.

336. Argumenti u vezi s proporcionalnosti u stvarnosti dovode u pitanje određena činjenična i pravna utvrđenja te, osobito, ocjenu dokaza u prvostupanjskom postupku(202). Za razliku od konteksta ostalih žalbenih razloga u ovom predmetu, pravnu pogrešku koju je Opći sud počinio nije moguće raspoznati neposredno iz žaliteljevih očitovanja. Kako je već navedeno, Sud u žalbenom postupku ne može preispitivati činjenice ili dokaze. U predmetnom slučaju nije iznesena ni jedna potkrijepljena tvrdnja o očitoj pogrešci pri ocjeni činjenica. Također, dokumenti u spisu predmeta ne upućuju na iskrivljavanje dokaza kakvo Intel navodi. Da bi Sud mogao u žalbenom postupku preispitati navodno iskrivljavanje dokaza, njegovo postojanje mora biti moguće utvrditi bez nove ocjene činjenica(203).

337. Zato se slažem s Komisijom da se argumenti koje je žalitelj iznio u vezi s proporcionalnosti novčane kazne moraju proglasiti nedopuštenima.

338. Drugi dio šestog žalbenog razloga odnosi se na retroaktivnu primjenu Smjernica o utvrđivanju novčanih kazni iz 2006. na postupanje koje se dogodilo prije njihova donošenja. Njime se postavlja pitanje: u kojoj je mjeri Komisija vezana svojim smjernicama o utvrđivanju novčanih kazni?

339. Sudska praksa Suda jasna je po tom pitanju i ne ide u prilog žalitelju.

340. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, Komisija može prilagođavati visinu novčanih kaznih (naviše), unutar granica predviđenih Uredbom br. 1/2003, ako je to potrebno kako bi se osigurala provedba politike Unije o tržišnom natjecanju. To je zato što pravilna primjena pravila Unije o tržišnom natjecanju zahtijeva da Komisija u svakom trenutku bude u mogućnosti visinu novčanih kazni prilagoditi potrebama te politike(204). U tom kontekstu, načelo zabrane retroaktivne primjene može na Komisijinu diskrecijsku ovlast utvrđivanja novčane kazne utjecati samo ako odnosna promjena nije bila razumno predvidljiva u trenutku počinjenja dotičnih povreda(205).

341. Još važnije, Sud je zaključio da poduzetnici obuhvaćeni upravnim postupkom koji bi mogao dovesti do izricanja novčane kazne ne mogu legitimno očekivati da će se primijeniti neka određena metoda utvrđivanja novčanih kazni. Umjesto toga, dotični poduzetnici moraju uzeti u obzir činjenicu da Komisija može, u bilo kojem trenutku, visinu novčane kazne povećati u odnosu na onu koja je ranije izrečena. To vrijedi ne samo kada Komisija povećava visinu novčanih kazni prilikom izricanja novčanih kazni u pojedinačnim odlukama, nego i ako do tog povećanja dođe na temelju primjene, u određenim slučajevima, pravila postupanja opće primjene, kao što su Smjernice iz 2006.(206).

342. Na temelju tih navoda zaključujem da se žalitelj ne može valjano pozivati na načelo zabrane retroaktivne primjene kako bi osporio novčanu kaznu izrečenu na temelju Smjernica iz 2006., sve dok ta kazna ne prelazi granice predviđene člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003. Razlog tomu je svakako i činjenica da su te smjernice već bile na snazi prije nego što je sporno postupanje završilo. Doista, granice Komisijine diskrecijske ovlasti prilikom izricanja novčane kazne za povredu pravila Unije o tržišnom natjecanju određuje Uredba br. 1/2003, a ne smjernice o utvrđivanju novčanih kazni kojima se detaljnije uređuje način na koji Komisija namjerava vršiti tu diskrecijsku ovlast.

343. S obzirom na navedeno, drugi dio šestog žalbenog razloga treba se odbiti kao neosnovan. U skladu s tim, šesti žalbeni razlog treba se odbiti.

VI – Posljedice ocjene

344. U skladu s člankom 61. stavkom 1. Statuta Suda Europske unije, Sud ukida odluku Općeg suda ako je žalba osnovana. Može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta. Također može vratiti predmet na odlučivanje Općem sudu.

345. Zaključio sam da se prvi, drugi, treći, četvrti i peti žalbeni razlog trebaju uvažiti. Stoga se pobijana presuda treba ukinuti.

346. S obzirom na narav pogrešaka koje je Opći sud počinio sukladno prvom, drugom, trećem, četvrtom i petom žalbenom razlogu, smatram da stanje predmetnog postupka ne dopušta donošenje konačne odluke. To je zato što odluka o meritumu (o pitanju predstavljaju li rabati i plaćanja koje je Intel nudio zloporabu vladajućeg položaja protivnu članku 102. UFEU‑a, te o pitanju jesu li sporazumi s Lenovom imali ikakav trenutačan, bitan i predvidljiv učinak u EGP‑u) ovisi o ocjeni svih okolnosti slučaja te, po potrebi, stvarnih i potencijalnih učinaka Intelova postupanja na tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu. To pak iziskuje analizu činjeničnog stanja koju bolje može provesti Opći sud.

347. S druge strane, što se tiče četvrtog žalbenog razloga u vezi s povredom žaliteljevih prava obrane, čini se da Sud u tom pogledu raspolaže s dostatnim informacijama da sam poništi spornu odluku. Unatoč tomu, na temelju dostupnih činjenica i rasprave pred Sudom predlažem da Opći sud odluči i o tom pitanju. Točnije, strankama se treba pružiti odgovarajuća prilika da izraze svoja stajališta o posljedicama koje trebaju proizaći iz predmetne postupovne nepravilnosti te, konkretno, o tome treba li se sporna odluka poništiti u cijelosti (kakav je bio slučaj u predmetu Solvay(207)) ili samo u dijelu koji se odnosi na Intelovo postupanje prema Dellu.

348. Posljedično, predlažem da Sud vrati predmet Općem sudu na ponovno odlučivanje.

VII – Zaključak

349. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud:

1.      ukine presudu Općeg suda Europske unije od 12. lipnja 2014., Intel/Komisija (T‑286/09);

2.      vrati predmet Općem sudu na ponovno odlučivanje;

3.      odredi da će se o troškovima naknadno odlučiti.


1      Izvorni jezik: engleski


2      EU:T:2014:547 (u daljnjem tekstu: pobijana presuda)


3      Za sažetak te odluke, vidjeti SL 2009., C 227, str. 13.


4      Vidjeti presudu od 13. veljače 1979., Hoffmann‑La Roche/Komisija, 85/76, EU:C:1979:36 (u daljnjem tekstu: Hoffmann‑La Roche).


5      Uredba Vijeća od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak u SL‑u 2016., L 173, str. 108.)


6      Uredba Komisije od 7. travnja 2004. o postupcima koje Komisija vodi na temelju članaka [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2004., L 123, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 298.)


7      Uredba Vijeća od 6. veljače 1962., Prva uredba o provedbi članaka [101.] i [102. UFEU‑a] (SL, 1962., 13., str. 204.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 3.)


8      Izostavljene su povjerljive informacije. U nastavku ću ime dotične osobe, radi osiguravanja anonimnosti, zamijeniti prvim slovom poduzetnika za kojeg ta osoba radi uz dodatak broja, kako je to učinjeno i u presudi Općeg suda.


9      Tim se testom određuje po kojoj bi cijeni konkurent jednako učinkovit kao Intel morao ponuditi CPU‑ove kako bi OEM‑u nadoknadio gubitak rabata koji mu je Intel odobrio.


10      SL 2006., C 210, str. 2. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58.)


11      Vidjeti presudu od 17. veljače 2011., TeliaSonera, C‑52/09, EU:C:2011:83 (u daljnjem tekstu: TeliaSonera), t. 22. i navedenu sudsku praksu. Kako je Sud opisao, svrha pravila Unije o tržišnom natjecanju je spriječiti narušavanje tržišnog natjecanja na štetu javnog interesa, čime se osigurava dobrobit Unije.


12      Kako je Sud istaknuo, svrha članka 102. UFEU nije osigurati da gospodarski subjekti koji nisu učinkoviti kao poduzetnik u vladajućem položaju ostanu na tržištu. Vidjeti presudu od 27. ožujka 2012., Post Danmark, C‑209/10, EU:C:2012:172 (u daljnjem tekstu: Post Danmark I), t. 21. i 22.


13      Post Danmark I, t. 21. i 22.


14      U vezi s koristi od primjene tog načina pojednostavljenja provedbe, vidjeti moje mišljenje u predmetu CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:1958, t. 35.


15      Pobijana presuda, t. 76. i 77. Također vidjeti presudu Hoffmann‑La Roche, t. 89.


16      Pobijana presuda, t. 75. i 78.


17      Pobijana presuda, t. 78. i 82.


18      Pobijana presuda, t. 76. i 77.


19      Pobijana presuda, t. 76.


20      Pobijana presuda, t. 99.


21      Pobijana presuda, t. 172. do 197.


22      Više o tome vidjeti u t. 110. i sljedećima u nastavku.


23      Pobijana presuda, t. 74. do 78.


24      Pobijana presuda, t. 79.


25      Pobijana presuda, t. 171.


26      Presuda Hoffmann‑La Roche, t. 89. i 90.


27      Pobijana presuda, t. 81.


28      Vidjeti presudu od 9. studenoga 1983., Nederlandsche Banden‑Industrie‑Michelin/Komisija, 322/81, EU:C:1983:313, t. 57. (u daljnjem tekstu: Michelin I); također vidjeti presude od 2. travnja 2009., France Télécom/Komisija, C‑202/07 P, EU:C:2009:214, t. 105., i od 14. listopada 2010., Deutsche Telekom/Komisija, C‑280/08 P, EU:C:2010:603 (u daljnjem tekstu: Deutsche Telekom), t. 176.; te presudu TeliaSonera, t. 24.


29      Presuda Michelin I, t. 66. do 71. u vezi s prodajnim ciljevima


30      Vidjeti presudu od 15. ožujka 2007., British Airways/Komisija, C‑95/04 P, EU:C:2007:166 (u daljnjem tekstu: British Airways), t. 52., u vezi s premijama koje se dodjeljuju na temelju cjelokupne prodaje.


31      Vidjeti presudu od 19. travnja 2012., Tomra Systems i dr./Komisija, C‑549/10 P, EU:C:2012:221 (u daljnjem tekstu: Tomra), t. 75., u vezi s rabatima koji su relevantni u žalbenom postupku.


32      Presuda Hoffmann‑La Roche, t. 92. do 100.


33      Vidjeti presudu Hoffmann‑La Roche, t. 90. Također vidjeti presudu od 30. rujna 2003., Michelin/Komisija, T‑203/01, EU:T:2003:250 (u daljnjem tekstu: Michelin II), t. 58. Sud je u potonjoj presudi precizirao pretpostavku zakonitosti istaknuvši da se ona ne primjenjuje kada količinski rabati imaju učinak poticanja vjernosti.


34      U skladu s jednom mogućom definicijom, rabati za vjernost uvjetovani su time da klijent velik ili sve veći dio svojih kupovina vrši kod ponuditelja popusta. Ti se popusti ostvaruju kada klijent premaši zadani prodajni cilj u određenom razdoblju. Cilj se može odnositi na povećanje kupovina, ili na to da se kupuje isključivo (ili u određenom postotku) kod dobavljača, ili na to da kupovine premaše određeni prag koji je postavljen na temelju potreba klijenta. Drugim riječima, rabat za vjernost je popust koji dobavljač daje klijentu kao nagradu za njegovu vjernost. Vidjeti OECD Policy roundtables, Fidelity and Bundled Rebates and Discounts, DAF/COMP(2008)29, 2008., str. 97. Dostupno na: https://www.oecd.org/competition/abuse/41772877.pdf


35      Pobijana presuda, t. 80. i 81.


36      Vidjeti, primjerice, t. 97. presude Hoffmann‑La Roche.


37      Presuda Hoffmann‑La Roche, t. 90.


38      Vidjeti presudu Hoffmann‑La Roche, t. 89.


39      Vidjeti presudu Hoffmann‑La Roche, t. 89.


40      Vidjeti presudu Hoffmann‑La Roche, t. 92. i sljedeće.


41      Pobijana presuda, osobito t. 82. i 83.


42      Vidjeti presudu Michelin I, t. 73.


43      Osobito vidjeti presude British Airways, t. 67., i Tomra, t. 71.


44      Za druga dva izolirana primjera, vidjeti presude od 3. srpnja 1991., AKZO/Komisija, C‑62/86, EU:C:1991:286, t. 149., i od 27. travnja 1994., Almelo, C‑393/92, EU:C:1994:171, t. 44. Međutim, važno je istaknuti da se ocjena Suda u vezi s obvezom isključive opskrbe u presudi AKZO/Komisija treba staviti u kontekst mnoštva zloporabi koje je društvo AKZO počinilo. Slično tomu, kategorički navod Suda u presudi The Municipality of Almelo i dr. bio je odgovor na zahtjev za prethodnu odluku, koji ima očita ograničenja s obzirom na činjenično stanje u tom predmetu.


45      U vezi s razinom vjerojatnosti potrebne za zaključak da određena vrsta ponašanja predstavlja zloporabu, detaljnije vidjeti u t. 109. i sljedećima u nastavku.


46      Pobijana presuda, t. 81.


47      Presuda Hoffman‑La Roche, t. 82.


48      Presuda Hoffman‑La Roche, t. 90.


49      Pobijana presuda, t. 82. do 84.


50      Vidjeti presude Michelin I, t. 73.; British Airways, t. 67.; i Tomra, t. 71. Također vidjeti presudu od 9. rujna 2010., Tomra Systems i dr./Komisija, T‑155/06, EU:T:2010:370, t. 215.


51      Presuda od 6. listopada 2015., Post Danmark, C‑23/14, EU:C:2015:651 (u daljnjem tekstu: Post Danmark II), t. 68.


52      Vidjeti t. 168. i sljedeće u nastavku.


53      U tom smislu, vidjeti presudu Post Danmark I, t. 44.


54      Vidjeti presudu Hoffmann‑La Roche, t. 90. Također vidjeti presudu Michelin II, t. 58.


55      Pobijana presuda, t. 92. i 93. Ta podvrsta rabata za vjernost opisana je kao „opcije za isključivost” koje djeluju po principu poluge. Petit, N., „Intel, Leveraging Rebates and the Goals of Article 102 TFEU”, European Competition Journal, sv. 11., izdanje 1.,2015., str. 26. do 28.


56      Vidjeti pobijanu presudu, t. 94.


57      Vidjeti pobijanu presudu, t. 89.


58      Vidjeti presudu Hoffman‑La Roche, t. 89.


59      Vidjeti navod u t. 81. pobijane presude.


60      Pobijana presuda, t. 89.


61      Pobijana presuda, t. 81.


62      Vidjeti presudu British Airways, t. 85. i 86. te navedenu sudsku praksu, i presudu Post Danmark I, t. 40. i 41. te navedenu sudsku praksu. Također vidjeti presudu Hoffmann‑La Roche, t. 90. Sud je tamo istaknuo da poduzetnik uporabu rabata može opravdati i ako, u iznimnim okolnostima, dogovor između poduzetnika spada pod iznimku predviđenu člankom 101. stavkom 3. UFEU‑a.


63      Pobijana presuda, t. 89. do 94.


64      OECD Policy roundtables, Fidelity and Bundled Rebates and Discounts, op. cit., str. 9. i 21. Također, u vezi s uvjetovanim rabatima, vidjeti Smjernice o provedbenim prioritetima Komisije u primjeni članka [102. UFEU‑a] na postupanja poduzetnika u vladajućem položaju koja za posljedicu mogu imati zloporabu u smislu istiskivanja konkurenata s tržišta [neslužbeni prijevod] (SL 2009., C 45, str. 7.), t. 37. Komisija navodi da ti rabati mogu privući veću potražnju te time potaknuti potražnju i biti od koristi potrošačima. Također vidjeti Neven, D., „A structured assessment of rebates contingent on exclusivity”, Competition Law & Policy Debate, sv. 1., izdanje 1., 2015., str. 86.


65      OECD Policy roundtables, Fidelity and Bundled Rebates and Discounts, op. cit., str. 9.


66      Presuda Hoffmann‑La Roche, t. 89.


67      Presuda Tomra, t. 70.


68      Vidjeti presudu Michelin I, t. 72.


69      Vidjeti presudu British Airways, t. 75.


70      Vidjeti, primjerice, Neven, D., op. cit., str. 39. Istiskivanje ovisi, među ostalim, o nespornim prodajama, snazi poticaja koje pruža zahtjev isključivosti u pogledu nespornih prodaja, stupnju tržišnog natjecanja među kupcima, značaju ekonomije razmjera te o pitanju jesu li rabati usmjereni na kupce koji se natječu protiv poduzeća koja kupuju od rivala.


71      Pobijana presuda, t. 97.


72      Vidjeti presudu Tomra, t. 70. i 71., u kojima se upućuje na presudu Michelin I, t. 71. i 73.


73      Vidjeti presudu Hoffman‑La Roche, t. 97.


74      Presuda Post Danmark II, t. 68.


75      Vidjeti presude Deutsche Telekom, t 175.; TeliaSonera, t. 76.; i Post Danmark I, t. 26.


76      Pobijana presuda, t. 99.


77      Pobijana presuda, t. 93.


78      Tematski dokument GU‑a za tržišno natjecanje o primjeni članka [102. UFEU‑a] na zloporabu u smislu istiskivanja, 2005., str. 23. Dostupan na: http://ec.europa.eu/competition/antitrust/art82/discpaper2005.pdf Također vidjeti OECD Policy roundtables, Fidelity and Bundled Rebates and Discounts, op. cit., str. 26. I u tom su dokumentu rabati određeni kao jedan od oblika prakse određivanja cijena.


79      Presuda Post Danmark II, t. 55., u vezi s testom AEC, i navedena sudska praksa.


80      Presuda Post Danmark II, t. 27. do 29.


81      Vidjeti presudu Post Danmark II, t. 23. do 25.


82      Presuda Post Danmark I, t. 26.


83      Presuda Post Danmark II, t. 68.


84      Pobijana presuda, t. 177. Naime, u suprotnom bi nadležna tijela mogla intervenirati tek nakon što je navodna zloporaba rezultirala protutržišnim istiskivanjem.


85      Vidjeti presudu Post Danmark II, t. 68. i 69 i navedenu sudsku praksu. S druge strane, vidjeti presudu Tomra, t. 68. Sud je u toj presudi istaknuo da je za utvrđivanje zloporabe vladajućeg položaja dovoljno dokazati da postupanje poduzetnika u vladajućem položaju koje predstavlja zloporabu stremi ograničavanju tržišnog natjecanja ili da to postupanje može imati takav učinak.


86      Vidjeti nedavne presude Post Danmark II, t. 69., i Post Danmark I, t. 44.


87      Međutim, vidjeti mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Post Danmark, C‑23/14, EU:C:2015: 343, t. 82.


88      Vidjeti presudu Michelin I, t. 73. Također vidjeti presudu Post Danmark II, t. 29. i navedenu sudsku praksu.


89      Pobijana presuda, t. 178. do 184.


90      Pobijana presuda, t. 180.


91      Pobijana presuda, t. 181.


92      Vidjeti presudu od 23. listopada 2003., Van den Bergh Foods/Komisija, T‑65/98, EU:T:2003:281 (u daljnjem tekstu: Van den Bergh Foods).


93      Presuda Tomra, t 34.


94      Osim toga, u pogledu Dellova tržišnog udjela, Opći je sud istaknuo da su rabati nuđeni Dellu blokirali između 14,58 i 16,34 % tržišta, što je smatrao jednako znatnim udjelom: vidjeti pobijanu presudu, t. 190. i 191.


95      Pobijana presuda, t. 194.


96      Pobijana presuda, t. 121. i 122.


97      Presuda Van den Bergh Foods, t. 98.


98      Tematski dokument Komisije o članku [102. UFEU‑a], op. cit., str. 18., 19. i 41.


99      Presuda Tomra, t. 46.


100      Opći je sud naveo da je Komisija opravdano zaključila da su rabati i plaćanja, s obzirom na njihov fokus na poduzetnike koji su u strateškom smislu bili osobito značajni za pristup tržištu, bili usmjereni na OEM‑ove i važnog trgovca na malo. Pobijana presuda, t. 182. i 183. Također vidjeti t. 1507. do 1511. u vezi s MSH‑om.


101      Pobijana presuda, t. 178.


102      Pobijana presuda, t. 112., 113. i 195.


103      Pobijana presuda, t. 195.


104      Pobijana presuda, t. 186.


105      Pobijana presuda, t. 93. i 150.


106      Pobijana presuda, t. 143., 144. i 152.


107      Vidjeti presudu Post Danmark II, t. 55. do 58.


108      Vidjeti presudu Post Danmark II, t. 57. i navedenu sudsku praksu.


109      Vidjeti presudu Tomra, t. 73. do 80.


110      Pobijana presuda, t. 192. i 193.


111      Pobijana presuda, t. 193., 1561. i 1562.


112      U tom smislu, vidjeti presudu od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens, C‑441/11 P, EU:C:2012:778, t. 41. i navedenu sudsku praksu.


113      Vidjeti presudu od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens, C‑441/11 P, EU:C:2012:778, t. 72. i navedenu sudsku praksu. Također vidjeti presudu od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6 (u daljnjem tekstu: Aalborg), t. 260.


114      Vidjeti, primjerice, presudu Aalborg, t. 260.


115      U vezi s uporabom tog pojma u pravosuđu, vidjeti t. 319. i sljedeće u nastavku.


116      Pobijana presuda, t. 193.


117      Pobijana presuda, t. 134. i 137.


118      Vidjeti presude Hoffmann‑La Roche, t. 89., i Tomra, t. 70.


119      Vidjeti pobijanu presudu, osobito t. 126. i 129. u pogledu HP‑a, i t. 137. u pogledu Lenova.


120      Pobijana presuda, osobito t. 132. i 133.


121      Vidjeti presudu Tomra, t. 42.


122      Sporna odluka, uvodna izjava 831. Također vidjeti pobijanu presudu, t. 133.


123      Pobijana presuda, osobito t. 133.


124      U vezi s tim pitanjem, vidjeti pobijanu presudu, t. 611.


125      Pobijana presuda, t. 612.


126      Pobijana presuda, t. 614. i 615.


127      Pobijana presuda, t. 601. i 606.


128      Pobijana presuda, t. 617.


129      Pobijana presuda, t. 621. Također vidjeti t. 636. u pogledu tema o kojima se raspravljalo tijekom ispitivanja.


130      Također vidjeti pobijanu presudu, t. 617.


131      Pobijana presuda, t. 621.


132      Pobijana presuda, t. 622.


133      Pobijana presuda, t. 635. i 636.


134      Pobijana presuda, t. 664.


135      Vidjeti, primjerice, presudu od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, EU:C:2005:408 (u daljnjem tekstu: Dansk Rørindustri), t. 148. i navedenu sudsku praksu.


136      Vidjeti presudu od 25. listopada 2011., Solvay/Komisija, C‑109/10 P, EU:C:2011:686 (u daljnjem tekstu: Solvay).


137      Presuda Solvay, t. 57. do 62.


138      Pobijana presuda, t. 630.


139      Osobito vidjeti presudu Aalborg, t. 133.


140      Pobijana presuda, t. 629.


141      Presuda od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P, i C‑254/99 P, EU:C:2002:582 (u daljnjem tekstu: Limburgse Vinyl Maatschappij), t. 318. i navedena sudska praksa. Također vidjeti presudu Aalborg, t. 75.


142      Vidjeti presudu od 2. listopada 2003., Thyssen Stahl/Komisija (C‑194/99 P, EU:C:2003:527, t. 31. i navedenu sudsku praksu).


143      Vidjeti presudu Aalborg, t. 133. Također vidjeti presudu od 1. srpnja 2010., Knauf Gips/Komisija (C‑407/08 P, EU:C:2010:389; u daljnjem tekstu: Knauf Gips), t. 23. i 24. i navedenu sudsku praksu.


144      Vidjeti presudu Solvay, t. 62. i 64.


145      Vidjeti pobijanu presudu, primjerice, t. 631., 644., 658. i 660.


146      Vidjeti pobijanu presudu, osobito t. 646. i 658.


147      Pobijana presuda, t. 632. do 660.


148      Vidjeti presudu Solvay, t. 59.


149      Točka 191. mišljenja nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Solvay/Komisija (C‑109/10 P, EU:C:2011:256, t. 191.)


150      Pobijana presuda, t. 632. i sljedeće


151      Za kritiku, vidjeti moje mišljenje u predmetu SKW Stahl‑Metallurgie i SKW Stahl‑Metallurgie Holding/Komisija (C‑154/14 P, EU:C:2015:543, t. 76. i 77.).


152      Presude Limburgse Vinyl Maatschappij, t. 318. i 324.; Aalborg, t. 74., 75. i 131.; i Knauf Gips, t. 23. i 24.


153      Mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Solvay/Komisija (C‑109/10 P, EU:C:2011:256, t. 193.)


154      U tom pogledu, vidjeti pobijanu presudu, t. 572. do 575.


155      Osobito vidjeti t. 651. do 653. pobijane presude.


156      Za raspravu o izravnim dokumentiranim dokazima u predmetima koji se odnose na zabranjene sporazume, vidjeti Guerrin, M., i Kyriazis, G., „Cartels: Proof and Procedural Issues”, Fordham International Law Journal, sv. 16., izdanje 2., 1992., str. 266. do 341., na str. 299. do 301.


157      Vidjeti, primjerice, presude od 14. srpnja 1972., Imperial Chemical Industries/Komisija, 48/69, EU:C:1972:70, t. 65. do 68. (u daljnjem tekstu: ICI) i od 16. prosinca 1975., Suiker Unie i dr./Komisija, 40/73 do 48/73, 50/73, 54/73 do 56/73, 111/73, 113/73 i 114/73, EU:C:1975:174, t. 164. i 165., u vezi s uporabom dopisivanja između trećih osoba kao dokaza.


158      Vidjeti, primjerice, presudu Aalborg, t. 158. u kojoj se upućuje na presudu koja se pobijala u tom predmetu. Također vidjeti presudu od 19. ožujka 2003., CMA CGM i dr./Komisija, T‑213/00, EU:T:2003:76, t. 136. i sljedeće.


159      Vidjeti presudu Aalborg, t. 133., u kojoj je Sud jasno izrazio to pravilo.


160      Kako bi dokazala uvjetovanost predmetnih rabata u spornoj odluci, Komisija se pozivala na interne Intelove dokumente, odnosno prezentacije i elektroničku poštu (sporna odluka, uvodne izjave 238. do 242.); odgovor Della na temelju članka 18. (sporna odluka, uvodne izjave 233. i 234.); i na određene Dellove interne dokumente, odnosno interne prezentacije i elektroničku poštu (sporna odluka, osobito uvodne izjave 222. do 227., 229. i 231). Također vidjeti pobijanu presudu, t. 444. do 515.


161      U pogledu Della, vidjeti pobijanu presudu, t. 440.


162      Sporna odluka, uvodna izjava 950., i pobijana presuda, t. 504. do 514.


163      Sporna odluka, osobito uvodne izjave 221. i 323.


164      Presuda od 2. listopada 2003., Thyssen Stahl/Komisija, C‑194/99 P, EU:C:2003:527, t. 31. i navedena sudska praksa.


165      Sporna odluka, uvodna izjava 560.


166      Sporna odluka, uvodna izjava 561.


167      Vidjeti presudu od 27. rujna 1988., Ahlström Osakeyhtiö i dr./Komisija, 89/85, 104/85, 114/85, 116/85, 117/85 i 125/85 do 129/85, EU:C:1988:447 (u daljnjem tekstu: Woodpulp).


168      Vidjeti, među ostalim, presudu od 24. studenoga 1992., Poulsen i Diva Navigation, C‑286/90, EU:C:1992:453 (u daljnjem tekstu: Poulsen), t. 9.


169      U tom smislu, vidjeti presudu od 29. lipnja 2006., SGL Carbon/Komisija, C‑308/04 P, EU:C:2006:433, t. 34.


170      U tom smislu, vidjeti presudu od 14. srpnja 1972., Geigy/Komisija, 52/69, EU:C:1972:73, t. 11.


171      Upućujem, primjerice, na Uredbu Vijeća (EZ) br. 2271/96 od 22. studenoga 1996. o zaštiti od učinaka izvanteritorijalne primjene zakonodavstva koje donese treća zemlja i djelovanja koja se temelje na tom zakonodavstvu ili iz njega proizlaze (SL 1996., L 309, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 10., svezak 1., str. 18.), osobito treća i četvrta uvodna izjava).


172      Vidjeti, među ostalim, presudu Poulsen, t. 28.; presude od 29. lipnja 1994., Aldewereld, C‑60/93, EU:C:1994:271, t. 14.; od 9. studenoga 2000., Ingmar, C‑381/98, EU:C:2000:605, t. 25.; od 24. lipnja 2008., Commune de Mesquer, C‑188/07, EU:C:2008:359, t. 60. do 63.; od 21. prosinca 2011., Air Transport Association of America i dr., C‑366/10, EU:C:2011:864 (u daljnjem tekstu: ATAA), t. 125.; i od 13. svibnja 2014., Google Spain i Google, C‑131/12, EU:C:2014:317, t. 54. i 55. Također vidjeti presudu od 23. travnja 2015., Zuchtvieh‑Export, C‑424/13, EU:C:2015:259, t. 56.


173      Vidjeti mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Air Transport Association of America i dr., C‑366/10, EU:C:2011:637, t. 148. i 149.


174      Pobijana presuda, t. 231. do 236. i 244.


175      Pobijana presuda, t. 296. i 310.


176      U ovom mišljenju neću ocjenjivati nadležnost sudova Unije da razmatraju predmete koji se odnose na provedbu pravila Unije o tržišnom natjecanju od strane privatnih subjekata, kao ni ovlast zakonodavca Unije da donosi propise o pitanjima tržišnog natjecanja.


177      Vidjeti presudu Woodpulp, t. 16. i 18.


178      Ističem da je Sud taj pristup prihvatio u nekoliko predmeta u kojima su privatne stranke, na temelju navodnog izvanteritorijalnog učinka, osporavale primjenjivost relevantnih pravila Unije: vidjeti presude Poulsen, ATAA i Google Spain i Google, C‑131/12, EU:C:2014:317.


179      Presuda Woodpulp, t. 12. do 18.


180      Stoga, u vezi s tim pitanjem, zauzimam drugačije stajalište nego nezavisni odvjetnik M. Wathelet. Vidjeti t. 46. mišljenja nezavisnog odvjetnika M. Watheleta u predmetu InnoLux/Komisija, C‑231/14 P, EU:C:2015:292.


181      Usp. Lowe, V., i Staker, C., „Jurisdiction”, u Evans, M. D., (ur.), International Law, 3. izdanje, Oxford University Press, 2010., str. 322. i 323.


182      Za prihvaćanje pristupa pitanju nadležnosti koji se temelji na učincima, osobito vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika H. Mayrasa u predmetu Imperial Chemical Industries/Komisija, 48/69, EU:C:1972:32, t. 693. i sljedeće, i mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Darmona u spojenim predmetima Ahlström Osakeyhtiö i dr./Komisija, 89/85, 104/85, 114/85, 116/85, 117/85 i 125/85 do 129/85, EU:C:1988:258 (u daljnjem tekstu: mišljenje u predmetu Woodpulp), t. 19. i sljedeće. U sličnom smislu, mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Watheleta u predmetu InnoLux/Komisija, C‑231/14 P, EU:C:2015:292, t. 49. i sljedeće.


183      Stranke su opširno raspravljale o tome podupire li taj pristup nedavna presuda od 9. srpnja 2015., InnoLux/Komisija, C‑231/14 P, EU:C:2015:451, makar neizravno. Međutim, po mojemu shvaćanju, Sud je odlučio ne razmatrati pitanje nadležnosti, smatrajući da nije relevantno za rješavanje predmeta. Vidjeti t. 71. do 73. presude.


184      Doista, o tom se pitanju raspravlja u pravnoj nauci: vidjeti, među ostalim, International Bar Association, Report of the Task Force on Extraterritorial Jurisdiction, 2009., str. 12. i 13.


185      Vidjeti OECD Revised recommendation of the Council Concerning Cooperation between Member countries on Anticompetitive Practices affecting International Trade, 1995., dostupno na: https://www.oecd.org/daf/competition/21570317.pdf. Također vidjeti mišljenje u predmetuWoodpulp, t. 19. do 31.; i presudu od 25. ožujka 1999., Gencor/Komisija, T‑102/96, EU:T:1999:65, t. 90.


186      Vidjeti, primjerice, International Bar Association, Report of the Task Force on Extraterritorial Jurisdiction, 2009., str. 39. do 77.


187      Vidjeti, među ostalim, Wagner‑von Papp, F., „Competition Law, Extraterritoriality & Bilateral Agreements”, Research handbook on International Competition Law, Edward Elgar Publishing 2012., str. 41. i daljnje navode.


188      Za pregled tih odredbi i kritički osvrt, vidjeti Scott, J., „The New EU ‚Extraterritoriality’”, Common Market Law Review, sv. 51., Wolters Kluwer Law and Business, 2014., str. 1343. do 1380.


189      Pobijana presuda, t. 243.


190      15 U. S.Code, glava 15., poglavlje 1., članak 6.a


191      Presuda Vrhovnog suda SAD‑a u predmetu Hoffman‑La Roche Ltd./Empagran S. A., 124 S.Ct. 2359 (2004)


192      Institucije Unije su upravo zbog tih razloga sklopile sporazume s tijelima nekoliko zemalja izvan Europske unije kako bi uspostavile određene oblike suradnje u području prava o tržišnom natjecanju. Primjerice, dva su takva sporazuma sklopljena s vladom SAD‑a; zanimljivo je da se oba odnose na pitanje nadležnosti. Za tekst tih sporazuma i daljnje navode: vidjeti http://ec.europa.eu/competition/international/bilateral


193      Vidjeti presudu od 21. siječnja 2016., Galp Energía España i dr./Komisija, C‑603/13 P, EU:C:2016:38, t. 72.


194      Pobijana presuda, t. 310. do 314.


195      Pobijana presuda, t. 250. do 258., i 283. do 297.


196      Pobijana presuda, t. 290.


197      Pobijana presuda, t. 277. i 278.


198      Pobijana presuda, t. 293. do 295.


199      Vidjeti članak 2. Uredbe br. 1/2003.


200      U tom pogledu, mora se imati na umu da praksa Komisije u ranijim odlukama općenito ne može služiti kao pravni okvir za izricanje novčanih kazni u predmetima koji se odnose na tržišno natjecanje. To je zato što Komisija ima široke diskrecijske ovlasti pri određivanju novčanih kazni te načelno nije vezana ocjenama koje je u prošlosti provela. Vidjeti, među ostalim, presudu od 19. ožujka 2009., Archer Daniels Midland/Komisija, C‑510/06 P, EU:C:2009:166, t. 82. i navedenu sudsku praksu.


201      Vidjeti, među mnogima, presude od 10. srpnja 2014., Telefónica i Telefónica de España/Komisija, C‑295/12 P, EU:C:2014:2062, t. 205. i navedenu sudsku praksu, i od 4. rujna 2014., YKK i dr./Komisija, C‑408/12 P, EU:C:2014:2153, t. 29. i navedenu sudsku praksu. Također vidjeti presude od 29. travnja 2004., British Sugar/Komisija, C‑359/01 P, EU:C:2004:255, t. 47. i navedenu sudsku praksu, i od 19. prosinca 2013., Koninklijke Wegenbouw Stevin/Komisija, C‑586/12 P, neobjavljena, EU:C:2013:863, t. 33. i navedenu sudsku praksu.


202      Žalitelj u tom pogledu navodi popis čimbenika koji su, po njegovu mišljenju, pogrešno ocijenjeni u pobijanoj presudi. Osim toga, žalitelj se ne slaže s načinom na koji je Opći sud ocijenio dokaze u vezi s prikrivanjem protutržišne naravi spornih praksi, što je bio čimbenik na temelju kojeg je Opći sud povisio iznos novčane kazne.


203      Vidjeti, primjerice, presude od 6. travnja 2006., General Motors/Komisija, C‑551/03 P, EU:C:2006:229, t. 51. do 53. i navedenu sudsku praksu, i od 8. ožujka 2016., Grčka/Komisija, C‑431/14 P, EU:C:2016:145, t. 31. i 32. i navedenu sudsku praksu.


204      Vidjeti nedavnu presudu od 18. srpnja 2013., Schindler Holding i dr./Komisija, C‑501/11 P, EU:C:2013:522, t. 75. i navedenu sudsku praksu.


205      Vidjeti presudu Dansk Rørindustri, t. 224.


206      Presuda Dansk Rørindustri, t. 228. do 231.


207      Presuda Solvay, t. 71. i 72.