PRESUDA SUDA (treće vijeće)
10. studenoga 2016.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Autorsko pravo i srodna prava – Pravo iznajmljivanja i pravo posudbe zaštićenih djela – Direktiva 2006/115/EZ – Članak 1. stavak 1. – Posuđivanje umnoženih primjeraka djela – Članak 2. stavak 1. – Posuđivanje predmeta – Posuđivanje umnoženog primjerka knjige u digitalnom obliku – Javne knjižnice”
U predmetu C‑174/15,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Rechtbank Den Haag (sud u Hagu, Nizozemska), odlukom od 1. travnja 2015., koju je Sud zaprimio 17. travnja 2015., u postupku
Vereniging Openbare Bibliotheken
protiv
Stichting Leenrecht,
u prisutnosti:
Vereniging Nederlands Uitgeversverbond,
Stichting LIRA,
Stichting Pictoright,
SUD (treće vijeće),
u sastavu: L. Bay Larsen, predsjednik vijeća, M. Vilaras, J. Malenovský (izvjestitelj), M. Safjan i D. Šváby, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Szpunar,
tajnik: M. Ferreira, glavna administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 9. ožujka 2016.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Vereniging Openbare Bibliotheken, P. de Leeuwe i D. Visser, advocaten,
– za Vereniging Nederlands Uitgeversverbond, C. Alberdingk Thijm i C. de Vries, advocaten,
– za Stichting LIRA i Stichting Pictoright, J. Seignette, M. van Heezik, G. van der Wal i M. Kingma, advocaten,
– za češku vladu, S. Šindelková, D. Hadroušek i M. Smolek, u svojstvu agenata,
– za njemačku vladu, T. Henze, J. Möller i D. Kuon, u svojstvu agenata,
– za grčku vladu, G. Alexaki, u svojstvu agenta,
– za francusku vladu, D. Segoin, G. de Bergues i D. Colas, u svojstvu agenata,
– za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju S. Fiorentina i A. Collabolletta, avvocati dello Stato,
– za latvijsku vladu, I. Kalniņš i D. Pelše, u svojstvu agenata,
– za portugalsku vladu, L. Inez Fernandes i T. Rendas, u svojstvu agenata,
– za vladu Ujedinjene Kraljevine, J. Kraehling, u svojstvu agenta, uz asistenciju N. Saundersa, barrister,
– za Europsku komisiju, F. Wilman, T. Scharf i J. Samnadda, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 16. lipnja 2016.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 4. stavka 2. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu (SL 2001., L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.), kao i članka 1. stavka 1., članka 2. stavka 1. točke (b) i članka 6. stavka 1. Direktive 2006/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim autorskom pravu srodnim pravima u području intelektualnog vlasništva (SL 2006., L 376, str. 28.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 218.)
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između Vereniging Openbare Bibliotheken (udruženje javnih knjižnica, u daljnjem tekstu: VOB) i Stichting Leenrecht (zaklada za pravo posudbe, u daljnjem tekstu: Stichting), zbog moguće povrede isključivog prava posudbe iz članka 1. stavka 1. Direktive 2006/115.
Pravni okvir
Međunarodno pravo
3 Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO) donijela je 20. prosinca 1996. u Ženevi WIPO‑ov ugovor o autorskom pravu (u daljnjem tekstu: WIPO‑ov ugovor). Taj je ugovor odobren u ime Europske zajednice Odlukom Vijeća 2000/278/EZ od 16. ožujka 2000. (SL 2000., L 89, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 122., str. 77.).
4 Članak 7. stavak 1. tog ugovora glasi:
„Autori:
i.) računalnih programa,
ii.) kinematografskih djela, i
iii.) djela ugrađenih u fonograme, kako je određeno u nacionalnom zakonu ugovornih stranaka,
uživaju isključivo pravo davanja dopuštenja za komercijalno iznajmljivanje javnosti izvornika ili primjeraka svojih djela.” [neslužbeni prijevod]
5 Na diplomatskoj konferenciji na kojoj je donesen WIPO‑ov ugovor donesena je, među ostalim dokumentima, i „Zajednička izjava u vezi s člancima 6. i 7.” priložena navedenom ugovoru (u daljnjem tekstu: Zajednička izjava priložena WIPO‑ovu ugovoru), koja glasi:
„U skladu s tim člancima, izrazi,primjerci’ te,izvornik i primjerci’ u kontekstu prava distribucije i prava iznajmljivanja predviđenih tim člancima označavaju isključivo fiksirane primjerke koji se u promet mogu staviti kao materijalni predmeti.” [neslužbeni prijevod]
Pravo Unije
Direktiva 2001/29
6 U skladu s uvodnim izjavama 2. i 9. Direktive 2001/29:
„(2) Europsko vijeće je, sastavši se na Krfu 24. i 25. lipnja 1994., naglasilo potrebu za stvaranjem općenitog i prilagodljivog pravnog okvira na razini Zajednice, kako bi se potaknuo razvoj informacijskog društva u Europi. To između ostalog zahtijeva postojanje unutarnjeg tržišta za nove proizvode i usluge. Važno zakonodavstvo Zajednice za osiguravanje takvog regulatornog okvira već je doneseno ili je njegovo donošenje već uvelike u tijeku. Autorsko pravo i srodna prava igraju važnu ulogu u vezi s tim budući da štite i potiču razvoj i stavljanje na tržište novih proizvoda i usluga i stvaranje i iskorištavanje njihovog kreativnog sadržaja.
[…]
(9) Svako usklađivanje autorskog prava i srodnih prava mora se temeljiti na visokoj razini zaštite, budući da su takva prava ključna za intelektualno stvaralaštvo. Njihova zaštita pomaže u održavanju i razvoju kreativnosti u interesu autora, umjetnika izvođača, producenata, potrošača, kulture, industrije i javnosti u cjelini. Intelektualno vlasništvo je stoga priznato kao sastavni dio vlasništva.”
7 Članak 1. stavak 2. točka (b) te direktive određuje:
„Osim u slučajevima iz članka 11., ova Direktiva ostavlja netaknutima i ni na koji način ne utječe na postojeće odredbe Zajednice koji se odnose na:
[…]
(b) pravo iznajmljivanja, pravo posudbe i određena prava srodna autorskom pravu u području intelektualnog vlasništva;
[…]”
8 Članak 4. navedene direktive, naslovljen „Pravo distribucije”, glasi:
„1. Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za bilo koji oblik distribucije javnosti izvornika ili primjeraka njihovih djela prodajom ili na koji drugi način.
2. Pravo distribucije unutar [Unije] ne iscrpljuje se u pogledu izvornika ili primjeraka djela, osim kada je prva prodaja ili drugi prijenos vlasništva nad tim predmetom u [Uniji] izvršen od strane nositelja prava ili uz njegov pristanak.”
Direktiva 2006/115
9 Direktivom 2006/115 kodificirana je i stavljena izvan snage Direktiva Vijeća 92/100/EEZ od 19. studenoga 1992. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim autorskom pravu srodnim pravima u području intelektualnog vlasništva (SL 1992., L 346, str. 61.).
10 Uvodne izjave 2. do 5., 7., 8. i 14. Direktive 2006/115 glase:
„(2) Iznajmljivanje i posudba autorskih djela te predmeta zaštite srodnih prava imaju sve značajniju ulogu posebno u odnosu na autore, umjetnike izvođače i proizvođače fonograma te filmske producente. Piratstvo postaje sve veća prijetnja.
(3) Sukladno tome, može se smatrati da je odgovarajuća zaštita autorskih djela i predmeta srodnih prava pravom iznajmljivanja i pravom posudbe, kao i zaštita predmeta srodnih prava pravom fiksiranja, pravom distribucije, pravom radiodifuzijskog emitiranja i pravom priopćavanja javnosti, od temeljnog značaja za gospodarski i kulturni razvoj [Unije].
(4) Zaštita autorskog prava i srodnih prava mora se prilagoditi novim smjerovima razvoja u gospodarstvu kao što su novi oblici iskorištavanja.
(5) Stvaralački i umjetnički rad autora i umjetnika izvođača zahtijevaju odgovarajući dohodak kao temelj za daljnji stvaralački i umjetnički rad, a ulaganja koja su potrebna posebno za proizvodnju fonograma i filmova izričito su visoka i rizična. Mogućnost osiguranja takva dohotka i povrata takva ulaganja moguće je učinkovito jamčiti samo odgovarajućom pravnom zaštitom nositelja prava.
[…]
(7) Zakonodavstva država članica trebalo bi uskladiti tako da ona ne budu u suprotnosti s međunarodnim konvencijama na kojima se temelje zakoni o autorskom pravu i srodnim pravima mnogih država članica.
(8) Pravni okvir [Unije] koji se odnosi na pravo iznajmljivanja i pravo posudbe te na određena autorskom pravu srodna prava može se ograničiti na određivanje da države članice predviđaju pravo iznajmljivanja i pravo posudbe određenim skupinama nositelja prava, te nadalje da pravo fiksiranja, pravo distribucije, pravo radiodifuzijskog emitiranja i pravo priopćavanja javnosti predviđaju određenim skupinama nositelja prava u području zaštite srodnih prava.
[…]
(14) Također je potrebno zaštititi barem prava autora u vezi s javnom posudbom predviđanjem posebnih rješenja. Međutim, sve mjere koje se poduzimaju odstupanjem od isključivog prava javne posudbe trebale bi biti poduzete u skladu s Ugovorom, a posebno s njegovim člankom 12.”
11 Članak 1. te direktive određuje:
„1. U skladu s odredbama ovog poglavlja države članice moraju predvidjeti, podložno članku 6., pravo odobravanja ili zabrane iznajmljivanja i posudbe izvornika ili umnoženih primjeraka autorskih djela i drugih predmeta zaštite, kako je utvrđeno u članku 3. stavku 1.
2. Prava iz stavka 1. ne iscrpljuju se prodajom ili kojim drugim postupkom distribucije izvornika i umnoženih primjeraka autorskih djela i drugih predmeta zaštite, kako je utvrđeno u članku 3. stavku 1.”
12 Članak 2. stavak 1. navedene direktive propisuje:
„Za potrebe ove Direktive upotrebljavaju se sljedeće definicije:
(a) ,iznajmljivanje’ znači stavljanje na raspolaganje, u ograničenom razdoblju, radi ostvarivanja izravne ili neizravne imovinske ili komercijalne koristi;
(b) ,posuđivanje’ znači stavljanje na raspolaganje, u ograničenom razdoblju, bez ostvarivanja izravne ili neizravne imovinske ili komercijalne koristi, kada se provodi posredovanjem organizacija koje su dostupne javnosti;
[…]”
13 Članak 6. stavak 1. te iste direktive glasi:
„Države članice mogu odstupiti od isključivog prava javne posudbe predviđenog člankom 1., pod uvjetom da barem autori ostvaruju naknadu za takvu posudbu. Države članice same određuju visinu takve naknade uzimajući u obzir svoje kulturno promotivne ciljeve.”
Nizozemsko pravo
14 Članak 10. stavak 1. Autoriweta (Zakon o autorskim pravima) od 23. rujna 1912. (u daljnjem tekstu: Aw), određuje:
„Književnim, znanstvenim ili umjetničkim djelima ovim se zakonom smatraju:
1. knjige, brošure, novine, časopisi i sva druga pisana djela;
[…]
i općenito svaki proizvod iz književnog, znanstvenog ili umjetničkog područja neovisno o načinu i obliku izražavanja.”
15 Članak 12. Aw‑a propisuje:
„1. Objava književnog, znanstvenog ili umjetničkog djela obuhvaća:
[…]
3. Iznajmljivanje ili posuđivanje cijelog ili dijela primjerka djela, osim arhitektonskih djela i djela primjerene umjetnosti, ili njegove reprodukcije, koji je na tržište stavio nositelj prava ili je do toga došlo uz njegov pristanak;
[…]
3. ‚Posuđivanje’ u smislu prvog stavka točke 3. znači stavljanje na raspolaganje, u ograničenom razdoblju, bez ostvarivanja izravne ili neizravne imovinske ili komercijalne koristi, kada se provodi posredovanjem organizacija koje su dostupne javnosti.
[…]”
16 U skladu s člankom 15.c stavkom 1. Aw‑a:
„Posudba iz članka 12. stavka 1. točke 3., cijelog ili dijela primjerka djela, ili njegove reprodukcije, koji je na tržište stavio nositelj prava ili je do toga došlo uz njegov pristanak, ne smatra se povredom autorskog prava na književnom, znanstvenom ili umjetničkom djelu, pod uvjetom da onaj koji posuđuje ili omogućuje to posuđivanje plati pravičnu naknadu. […]”
Glavni postupak i prethodna pitanja
17 VOB u Nizozemskoj predstavlja interese svih javnih knjižnica.
18 Te knjižnice posuđuju knjige u papirnatom obliku te Stichtingu, zakladi koju je ministar pravosuđa (Nizozemska) zadužio za naplatu naknada za posuđivanje, na ime protučinidbe isplaćuju paušalni iznos.
19 Stichting raspodjeljuje nositeljima prava naplaćene naknade na temelju uredbe o raspodjeli posredstvom tijela zajedničkog upravljanja, poput Stichting LIRA‑e, koji je zadužen za upravljanje pravima vezanim uz književna, dramska i dramsko‑glazbena djela, i Stichting Pictorighta, koji je zadužen za upravljanje pravima vezanim uz vizualna djela poput onih koja su stvorili kipari, fotografi, ilustratori, dizajneri i arhitekti.
20 U skladu s nizozemskim zakonodavstvom iznos naknade na ime posudbe utvrđuje Stichting Onderhandelingen Leenvergoedingen (u daljnjem tekstu: StOL), zaklada koju je u tu svrhu odredio ministar pravosuđa.
21 Dok se unutar StOL‑a od 2004. godine raspravljalo o pitanju je li digitalna posudba elektroničke knjige obuhvaćena iznimkom iz članka 15.c Aw‑a, upravni je odbor StOL‑a tijekom sastanka 24. ožujka 2010. konačno odlučio na to pitanje odgovoriti negativno.
22 Usto, na zahtjev Ministarstva obrazovanja, kulture i znanosti (Nizozemska), Instituut voor Informatierecht van de Universiteit van Amsterdam (Institut za informacijsko pravo Sveučilišta u Amsterdamu, Nizozemska) i savjetodavno trgovačko društvo SEO sastavili su izvješće kojim je zaključeno i da digitalna posudba elektroničkih knjiga od strane knjižnica nije obuhvaćena navedenom iznimkom.
23 Na temelju tog izvješća, nizozemska vlada sastavila je prijedlog zakona o knjižnicama koji za digitalnu posudbu elektroničkih knjiga na daljinu propisuje stvaranje nacionalne digitalne knjižnice. Taj prijedlog počiva na pretpostavci da digitalne posudbe elektroničkih knjiga nisu obuhvaćene tom istom iznimkom.
24 Trenutačno, na temelju sporazuma o licenciji s nositeljima prava, javne knjižnice stavljaju elektroničke knjige na raspolaganje na internetu.
25 VOB osporava taj prijedlog zakona te je slijedom toga sudu koji je uputio zahtjev podnio tužbu za utvrđenje da trenutačni zakon o autorskim pravima u biti već obuhvaća digitalno posuđivanje.
26 U tim je okolnostima Rechtbank Den Haag (sud u Hagu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 1. stavak 1., članak 2. stavak 1. točku (b) i članak 6. stavak 1. Direktive 2006/115 tumačiti na način da u pojam,posuđivanje’ kako se ondje navodi ulazi također i stavljanje na raspolaganje za upotrebu romana, zbirki priča, biografija, putopisa, knjiga za djecu i mladež koji su zaštićeni autorskim pravom, bez ostvarivanja izravne ili neizravne imovinske ili komercijalne koristi, kada se provodi posredovanjem organizacija koje su dostupne javnosti
– koje se obavlja stavljanjem umnoženog primjerka u digitalnom obliku (primjerak A) na poslužitelj organizacije i omogućavanjem korisniku da taj umnoženi primjerak preuzimanjem kopira na svoje računalo (primjerak B),
– pri čemu umnoženi primjerak koji je korisnik izradio tijekom preuzimanja (primjerak B) nakon proteka ograničenog razdoblja više nije upotrebljiv i
– ostali korisnici tijekom tog razdoblja ne mogu preuzeti umnoženi primjerak (primjerak A) na svoje računalo?
2. Ako je odgovor na prvo pitanje potvrdan: protivi li se članak 6. Direktive 2006/115 i/ili druga odredba prava Unije tomu da države članice primjenu ograničenja prava posudbe sadržano u članku 6. Direktive 2006/115 uvjetuju time da je nositelj prava umnoženi primjerak djela koji je organizacija stavila na raspolaganje (primjerak A) stavio na tržište prvom prodajom ili drugim prijenosom vlasništva tog umnoženog primjerka u Uniji ili da je do toga došlo uz njegov pristanak u smislu članak 4. stavka 2. Direktive 2001/29?
3. Ako je odgovor na drugo pitanje negativan: postavlja li članak 6. Direktive 2006/115 druge uvjete glede podrijetla umnoženog primjerka koji je organizacija stavila na raspolaganje (primjerak A) kao na primjer uvjet da je taj umnoženi primjerak stečen na zakonit način?
4. Ako je odgovor na drugo pitanje potvrdan: treba li članak 4. stavak 2. Direktive 2001/29 tumačiti na način da pod,prvom prodajom ili drugim prijenosom vlasništva’ predmeta u smislu ove odredbe treba također razumjeti i vremenski neograničeno stavljanje na raspolaganje za preuzimanje na daljinu digitalnog umnoženog primjerka romana, zbirki priča, biografija, putopisa, knjiga za djecu i mladež koji su zaštićeni autorskim pravom?”
O prethodnim pitanjima
Prvo pitanje
27 Svojim prvim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev u biti pita moraju li se članak 1. stavak 1., članak 2. stavak 1. točka (b) i članak 6. stavak 1. Direktive 2006/115 tumačiti na način da pojam „posuđivanje” u smislu tih odredbi obuhvaća posuđivanje umnoženog primjerka knjige u digitalnom obliku, kada se to posuđivanje obavi stavljanjem tog umnoženog primjerka na poslužitelj javne knjižnice i omogućavanjem dotičnom korisniku da navedeni umnoženi primjerak preuzimanjem kopira na svoje računalo, pri čemu se tijekom razdoblja posudbe može preuzeti samo jedan umnoženi primjerak a, nakon proteka tog razdoblja, taj korisnik više ne može upotrijebiti umnoženi primjerak koji je preuzeo.
28 Valja istaknuti, s jedne strane, da članak 1. stavak 1. Direktive 2006/115 u skladu s kojim „države članice moraju predvidjeti […] pravo odobravanja ili zabrane […] posudbe izvornika ili umnoženih primjeraka autorskih djela i drugih predmeta zaštite”, ne pojašnjava obuhvaća li pojam „umnoženih primjeraka djela”, u smislu te odredbe, i ona koja nisu fiksirana na fizičkom mediju, poput digitalnih umnoženih primjeraka.
29 S druge strane, članak 2. stavak 1. točka (b) te direktive definira pojam „posuđivanje” kao stavljanje na raspolaganje, u ograničenom razdoblju, bez ostvarivanja izravne ili neizravne imovinske ili komercijalne koristi, kada se provodi posredovanjem organizacija koje su dostupne javnosti. Međutim, iz te odredbe, ne proizlazi da bi predmeti iz članka 1. stavka 1. navedene direktive trebali uključivati i nematerijalne predmete, poput onih digitalne naravi.
30 S tim u vezi, valja najprije provjeriti postoje li razlozi koji su takve naravi da u svakom slučaju opravdavaju isključenje posuđivanja digitalnih umnoženih primjeraka i nematerijalnih predmeta iz područja primjene Direktive 2006/115.
31 Kao prvo, u tom pogledu, iz uvodne izjave 7. Direktive 2006/115 proizlazi da je ona donesena osobito u svrhu „[…] uskla[đivanja] [zakonodavstava država članica] tako da ona ne budu u suprotnosti s međunarodnim konvencijama na kojima se temelje zakoni o autorskom pravu i srodnim pravima mnogih država članica”.
32 Međutim, među konvencijama koje navedena direktiva mora poštovati je posebice WIPO‑ov ugovor, čije su stranke Unija i sve države članice.
33 Slijedom toga, pojmove „[predmeti]” i „umnoženi primjerci”, u smislu Direktive 2006/115, valja tumačiti s obzirom na jednakovrijedne pojmove sadržane u WIPO‑ovom ugovoru (vidjeti, analogijom, presudu od 15. ožujka 2012., SCF, C‑135/10, EU:C:2012:140, t. 55.).
34 Međutim, u skladu sa zajedničkom izjavom priloženom WIPO‑ovu ugovoru pojmovi „izvornik” i „primjerci” iz članka 7. tog ugovora, koji se odnosi na pravo iznajmljivanja, označavaju „isključivo fiksirane primjerke koji se u promet mogu staviti kao materijalni predmeti”. Iz toga proizlazi da su iz prava iznajmljivanja, predviđenog tim ugovorom, isključeni nematerijalni predmeti kao i nefiksirani primjerci, poput digitalnih umnoženih primjeraka.
35 Stoga pojam „iznajmljivanje” predmeta, iz članka 2. stavka 1. točke (a) Direktive 2006/115, valja shvatiti tako da se isključivo odnosi na materijalne predmete, i pojam „umnoženi primjerci”, iz članka 1. stavka 1. te direktive, tako da se, kada je riječ o iznajmljivanju, isključivo odnosi na umnožene primjerke fiksirane na fizičkom mediju.
36 Stoga, iako se naslov Direktive 2006/115 u određenim jezičnim verzijama odnosi na „pravo iznajmljivanja i pravo posudbe” u jednini, i iako ona načelno zajedno uređuje različite aspekte takvog prava koji se sastoje od sustava iznajmljivanja i posuđivanja, iz toga ipak ne proizlazi da je zakonodavac Unije nužno namjeravao dati isto značenje pojmovima „predmeti” i „umnoženi primjerci”, neovisno o tome radi li se o sustavu iznajmljivanja ili posuđivanja, uključujući javnu posudbu u smislu članka 6. te direktive.
37 Naime, s jedne strane, uvodne izjave 3. i 8. navedene direktive se u određenim jezičnim verzijama ne odnose na „pravo iznajmljivanja i pravo posudbe”, u jednini, nego na „prava” iznajmljivanja i posudbe, u množini.
38 S druge strane, kako to proizlazi iz članka 2. stavka 1. točaka (a) i (b) Direktive 2006/115, zakonodavac Unije nastojao je odvojeno definirati pojmove „iznajmljivanje” predmeta i „posuđivanje” predmeta. Stoga, predmeti na koje se odnosi iznajmljivanje, nisu nužno istovjetni onima na koje se odnosi posuđivanje.
39 Iz prethodno navedenog proizlazi da iako se, kako to proizlazi iz točke 35. ove presude, nematerijalne predmete i nefiksirane primjerke, poput digitalnih umnoženih primjeraka, mora isključiti iz prava iznajmljivanja, uređenog Direktivom 2006/115, kako se ne bi povrijedila zajednička izjava priložena WIPO‑ovu ugovoru, ni tom ugovoru ni toj zajedničkoj izjavi se ne protivi to da se pojam „posuđivanje” predmeta, u smislu te direktive, po potrebi, tumači na način da uključuje i određene posudbe obavljene u digitalnom obliku.
40 Kao drugo, važno je podsjetiti da se, kao što je to navedeno u točki 9. ove presude, Direktivom 2006/115 kodificiraju i preuzimaju odredbe Direktive 92/100, čiji je tekst u bitnome istovjetan tekstu te direktive. Međutim, pripremni akti Direktive 92/100 ne omogućuju zaključak da bi posuđivanje u digitalnom obliku trebalo u svakom slučaju isključiti iz njezina područja primjene.
41 Doista, obrazloženje prijedloga Direktive Vijeća o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim srodnim pravima [COM(90) 586 final] spominje želju Europske komisije da se stavljanje na raspolaganje putem prijenosa elektroničkih podataka isključi iz područja primjene Direktive 92/100.
42 Međutim, kao prvo treba istaknuti da nije očito da je Komisija namjeravala primijeniti takvo isključenje na umnožene primjerke knjiga u digitalnom obliku. S jedne strane, primjeri spomenuti u tom obrazloženju odnosili su se isključivo na elektronički prijenos filmova. S druge strane, u trenutku pisanja navedenog obrazloženja, umnoženi primjerci knjiga u digitalnom obliku nisu se upotrebljavali na način za koji možemo valjano pretpostaviti da ih je Komisija prešutno uzela u obzir.
43 Kao drugo, potrebno je utvrditi da želja koju je Komisija izrazila u tom istom obrazloženju nije neposredno izražena u samom tekstu prijedloga koji je doveo do donošenja Direktive 92/100 ili u toj direktivi.
44 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da ne postoji ni jedan odlučujući razlog koji omogućuje da se posudba digitalnih umnoženih primjeraka i nematerijalnih predmeta u svakom slučaju isključi iz područja primjene Direktive 2006/115.
45 Nadalje, takav je zaključak potkrijepljen ciljem čijemu ostvarenju teži Direktiva 2006/115. Naime, njezina uvodna izjava 4. određuje osobito da se autorsko pravo mora prilagoditi novim smjerovima razvoja u gospodarstvu kao što su novi oblici iskorištavanja. Međutim, posuđivanje u digitalnom obliku nesporno je obuhvaćeno tim novim oblicima iskorištavanja i, stoga, čini nužnom prilagodbu autorskog prava novim smjerovima razvoja u gospodarstvu.
46 Usto, potpuno isključenje posuđivanja u digitalnom obliku iz područja primjene Direktive 2006/115 bilo bi protivno općem načelu koje nalaže visoku raznu zaštite autora.
47 Iako je točno da je to opće načelo samo implicitno navedeno u uvodnoj izjavi 5. Direktive 2006/115, ono je ipak istaknuto u Direktivi 2001/29, s obzirom na to da je u njezinoj uvodnoj izjavi 9. određeno da se svako usklađivanje autorskog prava i srodnih prava mora temeljiti „na visokoj razini zaštite”.
48 Stoga se takvo opće načelo mora uzeti u obzir za tumačenje direktiva kojima je, kao Direktivi 2006/115, svrha usklađivanje različitih aspekata autorskog prava iako je njihov cilj uži od onog Direktive 2001/29.
49 S obzirom na zaključak iz toče 44. ove presude, potrebno je nadalje provjeriti može li javna posudba umnoženog primjerka knjige u digitalnom obliku, u okolnostima poput onih navedenih u postavljenom pitanju, biti obuhvaćena člankom 6. stavkom 1. Direktive 2006/115.
50 U tom pogledu, valja utvrditi da iako se članak 6. stavak 1. Direktive 2006/115 – zato što predstavlja odstupanje od isključivog prava posudbe predviđenog člankom 1. te direktive – u skladu s ustaljenom praksom Suda mora usko tumačiti, činjenica je da dano tumačenje mora također omogućiti očuvanje korisnog učinka tako utvrđene iznimke i poštovanje njezine svrhe (vidjeti, u tom smislu, presude od 4. listopada 2011., Football Association Premier League i dr., C‑403/08 i C‑429/08, EU:C:2011:631, t. 162. i 163., kao i od 1. prosinca 2011., Painer, C‑145/10, EU:C:2011:798, t. 133.).
51 S obzirom na važnost javnih posudbi digitalnih knjiga i u svrhu očuvanja kako korisnog učinka odstupanja za javnu posudbu iz članka 6. stavka 1. Direktive 2006/115 (u daljnjem tekstu: iznimka javne posudbe) tako i doprinosa te iznimke kulturnoj promociji, ne može se slijedom toga isključiti da se članak 6. stavak 1. Direktive 2006/115 primjenjuje u slučaju kada postupak koji provede javna knjižnica ima, osobito s obzirom na uvjete utvrđene u članku 2. stavku 1. točki (b) te direktive, značajke koje su u biti usporedive s onima posudbi tiskanih djela.
52 U ovom slučaju, kako to proizlazi iz samog teksta postavljenog pitanja, glavni postupak odnosi se na posuđivanje umnoženog primjerka knjige u digitalnom obliku stavljanjem tog umnoženog primjerka na poslužitelj javne knjižnice i omogućavanjem korisniku da navedeni umnoženi primjerak preuzimanjem kopira na svoje računalo, pri čemu se samo jedan umnoženi primjerak može preuzeti tijekom razdoblja posudbe a, nakon proteka tog razdoblja, taj korisnik više ne može upotrijebiti umnoženi primjerak koji je preuzeo.
53 Međutim, mora se smatrati da takav postupak, osobito s obzirom na uvjete utvrđene u članku 2. stavku 1. točki (b) Direktive 2006/115, ima značajke koje su u biti usporedive s onima posudbi tiskanih djela, s obzirom na to da, s jedne strane, ograničenje istovremenih mogućnosti preuzimanja na samo jedan umnoženi primjerak znači da broj mogućih posudbi u predmetnoj knjižnici ne premašuje kapacitet koji bi ona imala kada je riječ o tiskanom djelu i da se, s druge strane, ta posudba obavlja samo u ograničenom razdoblju.
54 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 1. stavak 1., članak 2. stavak 1. točku (b) i članak 6. stavak 1. Direktive 2006/115 treba tumačiti na način da pojam „posuđivanje”, u smislu tih odredbi, obuhvaća posuđivanje umnoženog primjerka knjige u digitalnom obliku, kada se to posuđivanje obavi stavljanjem umnoženog primjerka na poslužitelj javne knjižnice i omogućavanjem korisniku da navedeni umnoženi primjerak preuzimanjem kopira na svoje računalo, pri čemu se tijekom razdoblja posudbe može preuzeti samo jedan umnoženi primjerak a, nakon proteka tog razdoblja, taj korisnik više ne može upotrijebiti umnoženi primjerak koji je preuzeo.
Drugo pitanje
55 Svojim drugim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev u biti pita moraju li se članak 6. Direktive 2006/115 i/ili druga odredba prava Unije tumačiti na način da im se protivi to da država članica primjenu članka 6. stavka 1. Direktive 2006/115 uvjetuje time da je nositelj prava distribucije javnosti umnoženi primjerak knjige u digitalnom obliku, koji je javna knjižnica stavila na raspolaganje, stavio na tržište prvom prodajom ili drugim prvim prijenosom vlasništva tog umnoženog primjerka u Uniji ili da je do toga došlo uz njegov pristanak u smislu članak 4. stavka 2. Direktive 2001/29.
56 U tom pogledu, kao prvo, iako iz samog teksta članka 4. stavaka 1. i 2. Direktive 2001/29 proizlazi da države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za bilo koji oblik distribucije javnosti izvornika ili primjeraka njihovih djela prodajom ili na koji drugi način i da se to pravo distribucije unutar Unije ne iscrpljuje, osim kada je prva prodaja ili drugi prijenos vlasništva nad tim predmetom u Uniji izvršen od strane nositelja prava ili uz njegov pristanak, iz članka 1. stavka 2. točke (b) te direktive proizlazi da potonja ostavlja netaknutima i ni na koji način ne utječe na odredbe prava Unije koje se odnose na pravo posudbe.
57 Iz toga proizlazi da članak 4. stavak 2. Direktive 2001/29 nije relevantan za tumačenje članka 6. stavka 1. Direktive 2006/115.
58 Nadalje, članak 1. stavak 2. Direktive 2006/115 propisuje da se isključivo pravo posudbe, propisano člankom 1. stavkom 1. te direktive, ne iscrpljuje prodajom ili kojim drugim postupkom distribucije izvornika i umnoženih primjeraka autorskih djela.
59 Naime, Sud je već presudio da radnje iskorištavanja zaštićenog djela, poput javne posudbe, imaju drukčiju narav od prodaje ili bilo koje druge zakonite radnje distribucije, s obzirom na to da pravo posudbe ostaje jedno od ovlaštenja autora neovisno o prodaji fizičkog medija koji sadržava djelo. Slijedom toga, pravo posudbe ne iscrpljuje se prodajom ili kojim drugim postupkom distribucije, dok se pravo distribucije iscrpljuje upravo u slučaju prve prodaje u Uniji izvršene od strane nositelja prava ili uz njegov pristanak (vidjeti, u tom smislu, presudu od 6. srpnja 2006., Komisija/Portugal, C‑53/05, EU:C:2006:448, t. 34. i navedenu sudsku praksu).
60 Naposljetku valja istaknuti da je svrha članka 6. stavka 1. Direktive 2006/115 osigurati ravnotežu između interesa autora, s jedne strane, i kulturne promocije, koja predstavlja cilj u općem interesu na kojem se temelji iznimka javne posudbe i koji opravdava mogućnost država članica da na temelju te odredbe odstupe od isključivog prava propisanog člankom 1. te direktive za javnu posudbu, s druge strane. U tom okviru, barem autori moraju ostvariti naknadu za takvu posudbu.
61 Međutim, treba smatrati da članak 6. stavak 1. Direktive 2006/115, u vezi s uvodnom izjavom 14. te direktive, kojom se navodi da je potrebno zaštititi prava autora u vezi s javnom posudbom, kao i s obzirom na zahtjeve koji proizlaze iz općeg načela kojim se nalaže visoka razina zaštite autora, spomenutog u točkama 47. i 48. ove presude, propisuje samo minimalni prag zaštite autora koji se zahtijeva prilikom provedbe iznimke javne posudbe. Iz toga slijedi da države članice nije moguće spriječiti da utvrde, po potrebi, dodatne uvjete koji mogu poboljšati zaštitu prava autora nadilazeći ono što je izričito propisano navedenom odredbom.
62 U ovom slučaju, nacionalno zakonodavstvo propisuje dodatni uvjet za primjenu iznimke javne posudbe iz članka 6. stavka 1. Direktive 2006/115. Tim se uvjetom zahtijeva da se umnoženi primjerak knjige u digitalnom obliku koji je javna knjižnica stavila na raspolaganje, na tržište stavi prvom prodajom ili drugim prijenosom vlasništva nad tim umnoženim primjerkom u Uniji od strane nositelja prava distribucije javnosti ili uz njegov pristanak, u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 2001/29.
63 Međutim, kao što je to nezavisni odvjetnik s pravom istaknuo u točki 85. svojeg mišljenja, suprotno stjecanju prava posudbe uz pristanak autora, u slučaju kada, odstupajući od takvog pristanka, javna posudba proizlazi iz iznimke predviđene člankom 6. stavkom 1. Direktive 2006/115, njezina primjena na određena djela mogla bi povrijediti legitimne interese autora.
64 Slijedom toga, uvjet, poput onog u glavnom postupku, u skladu s kojim u okviru iznimke javne posudbe države članice mogu zahtijevati da umnoženi primjerak knjige u digitalnom obliku koji je predmet takve posudbe na tržište najprije stavi nositelj prava ili da se on na tržište stavi uz njegov pristanak, može smanjiti rizike navedene u prethodnoj točki i stoga poboljšati zaštitu prava autora prilikom provedbe te iznimke. Stoga se takav dodatni uvjet mora smatrati sukladnim članku 6. stavku 1. Direktive 2006/115.
65 S obzirom na navedeno, na drugo pitanje valja odgovoriti da pravo Unije, i osobito članak 6. Direktive 2006/115, treba tumačiti na način da mu se ne protivi to da država članica primjenu članka 6. stavka 1. Direktive 2006/115 uvjetuje time da je nositelj prava distribucije javnosti umnoženi primjerak knjige u digitalnom obliku koji je javna knjižnica stavila na raspolaganje stavio na tržište prvom prodajom ili drugim prvim prijenosom vlasništva tog umnoženog primjerka u Uniji ili da je do toga došlo uz njegov pristanak u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 2001/29.
Treće pitanje
66 Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita, treba li članak 6. stavak 1. Direktive 2006/115 tumačiti na način da mu se protivi to da se iznimka javne posudbe koju propisuje primijeni na stavljanje javne knjižnice na raspolaganje umnoženog primjerka knjige u digitalnom obliku u slučaju kad je taj umnoženi primjerak dobiven iz nezakonitog izvora.
67 U tom pogledu, kao prvo, iako tekst članka 6. stavka 1. Direktive 2006/115 izričito ne propisuje nikakav zahtjev koji se odnosi na zakonito podrijetlo umnoženog primjerka koji je javna knjižnica stavila na raspolaganje, činjenica je da je jedan od ciljeva te direktive borba protiv piratstva, kako to proizlazi iz njezine uvodne izjave 2.
68 Međutim, priznati da se umnoženi primjerak koji je posudila javna knjižnica može dobiti iz nedopuštenog izvora značilo bi dopuštati, čak i poticati kretanje krivotvorenih ili piratskih djela i bilo bi stoga očito protivno tom cilju.
69 Nadalje, Sud je, kada je riječ o iznimci privatnog reproduciranja propisanoj člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29, presudio da ta iznimka ne obuhvaća pretpostavku privatnog reproduciranja iz nedopuštenog izvora (presuda od 10. travnja 2014., ACI Adam i dr., C‑435/12, EU:C:2014:254, t. 41.).
70 U tom pogledu, Sud je smatrao da se nositeljima autorskog prava ne može nametnuti obveza da dopuštaju povrede svojih prava zbog privatnih reproduciranja. Kad bi države članice raspolagale mogućnošću donošenja zakonodavstva koje omogućava reproduciranje za privatnu uporabu i iz nedopuštenog izvora, iz toga bi očito proizlazila povreda funkcioniranja unutarnjeg tržišta. Primjena takvog nacionalnog zakonodavstva mogla bi dovesti do neopravdane štete nositeljima autorskog prava (vidjeti, u tom smislu, presudu od 10. travnja 2014., ACI Adam i dr., C‑435/12, EU:C:2014:254, t. 31., 35. i 40.).
71 Međutim, svi ti argumenti koji se odnose na iznimku privatnog reproduciranja relevantni su za primjenu iznimke javne posudbe i mogu se stoga analogno prenijeti na kontekst članka 6. stavka 1. Direktive 2006/115.
72 S obzirom na navedeno, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 6. stavak 1. Direktive 2006/115 treba tumačiti na način da mu se protivi to da se iznimka javne posudbe koju propisuje primijeni na stavljanje javne knjižnice na raspolaganje umnoženog primjerka knjige u digitalnom obliku u slučaju kad je taj umnoženi primjerak dobiven iz nezakonitog izvora.
Četvrto pitanje
73 Uzimajući u obzir odgovor na drugo pitanje, nije potrebno odgovoriti na četvrto pitanje, s obzirom na to da je potonje postavljeno samo u slučaju potvrdnog odgovora na drugo pitanje.
Troškovi
74 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenoga, Sud (treće vijeće) odlučuje:
1. Članak 1. stavak 1., članak 2. stavak 1. točku (b) i članak 6. stavak 1. Direktive 2006/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim autorskom pravu srodnim pravima u području intelektualnog vlasništva, treba tumačiti na način da pojam „posuđivanje”, u smislu tih odredbi, obuhvaća posuđivanje umnoženog primjerka knjige u digitalnom obliku, kada se to posuđivanje obavi stavljanjem umnoženog primjerka na poslužitelj javne knjižnice i omogućavanjem korisniku da navedeni umnoženi primjerak preuzimanjem kopira na svoje računalo, pri čemu se tijekom razdoblja posudbe može preuzeti samo jedan umnoženi primjerak a, nakon proteka tog razdoblja, taj korisnik više ne može upotrijebiti umnoženi primjerak koji je preuzeo.
2. Pravo Unije, i osobito članak 6. Direktive 2006/115, treba tumačiti na način da mu se ne protivi to da država članica primjenu članka 6. stavka 1. Direktive 2006/115 uvjetuje time da je nositelj prava distribucije javnosti umnoženi primjerak knjige u digitalnom obliku koji je javna knjižnica stavila na raspolaganje stavio na tržište prvom prodajom ili drugim prvim prijenosom vlasništva tog umnoženog primjerka u Europskoj uniji ili da je do toga došlo uz njegov pristanak u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu.
3. Članak 6. stavak 1. Direktive 2006/115 treba tumačiti na način da mu se protivi to da se iznimka javne posudbe koju propisuje primijeni na stavljanje javne knjižnice na raspolaganje umnoženog primjerka knjige u digitalnom obliku u slučaju kad je taj umnoženi primjerak dobiven iz nezakonitog izvora.
Potpisi