Language of document : ECLI:EU:C:2017:348

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

NILSA WAHLA

od 4. svibnja 2017.(1)

Predmet C183/16 P

TillySabco

protiv

Europske komisije

„Žalba – Poljoprivreda – Izvozna subvencija – Uredba (EZ) br. 1234/2007 – Članci 162. i 164. – Postupak komitologije – Uredba (EU) br. 182/2011 – Članak 3. – Meso peradi – Zamrznute kokoši – Uredba (EU) br. 689/2013 – Komisijina praksa pri određivanju subvencija – Subvencija određena na nula eura – Primjenjivi rokovi – Obveza obrazlaganja”






1.        Društvo Tilly‑Sabco svojom žalbom od Suda zahtijeva da ukine presudu Općeg suda u predmetu T‑397/13(2). Opći sud je tom presudom odbio tužbu društva Tilly‑Sabco za poništenje Uredbe (EU) br. 689/2013(3), kojom je iznos subvencija za izvoz zamrznutih kokoši u određene zemlje određen na nula. Predmetna žalba otvara nekoliko različitih pravnih pitanja.

2.        Opći sud je u pobijanoj presudi zaključio, među ostalim, da je Komisijina trenutna praksa određivanja izvoznih subvencija u skladu s pravilima komitologije, osobito s člankom 3. Uredbe (EU) br. 182/2011(4). Ta se praksa u biti sastoji od podnošenja i usvajanja nacrta provedbenih akata unutar vrlo kratkih rokova kako bi se minimizirao rizik od curenja informacija i, kako Komisija navodi, špekulacija. Nadalje, Opći sud je odlučio da Komisija nije povrijedila svoju obvezu obrazlaganja iz članka 296. UFEU‑a kada je, tijekom usvajanja pobijane uredbe, jednostavno zamijenila prijašnji iznos subvencija brojkom nula bez izmjene obrazloženja iz uredbe koja je prethodila pobijanoj uredbi. Opći sud je odbio i nekoliko drugih razloga za poništenje koje je žalitelj iznio.

3.        Zbog razloga koje navodim u nastavku smatram da nijedan od žalbenih razloga društva Tilly‑Sabco nije osnovan. Stoga ću predložiti Sudu da odbije ovu žalbu.

I.      Pravni okvir

A.      Uredba (EZ) br. 1234/2007(5)

4.        U članku 162. Uredbe br. 1234/2007 („Područje primjene izvoznih subvencija”) predviđeno je:

„1.      U mjeri potrebnoj da se omogući izvoz na temelju kotacija ili cijena šećera na svjetskom tržištu, a u okviru ograničenja koja proizlaze iz sporazuma zaključenih u skladu s člankom [218. UFEU‑a], razlika između tih kotacija ili cijena i cijena u [Uniji] može se pokriti izvoznim subvencijama za:

(a)      proizvode iz sljedećih sektora koji se izvoze bez daljnje obrade:

[…]

viii.      meso peradi.”

5.        U skladu s člankom 164. Uredbe br. 1234/2007 („Određivanje izvoznih subvencija”):

„1.      Izvozne subvencije jednake su u cijeloj [Uniji]. Mogu varirati ovisno o odredištu proizvoda, posebno ako je to nužno zbog stanja na svjetskom tržištu, posebnih zahtjeva određenih tržišta ili obveza koje proizlaze iz sporazuma zaključenih u skladu s člankom [218. UFEU‑a].

2.      Subvencije određuje Komisija.

Subvencije se određuju:

(a)      u pravilnim vremenskim razmacima;

(b)      raspisivanjem natječaja ako se radi o proizvodima za koje je taj postupak bio predviđen prije datuma početka primjene ove Uredbe u skladu s člankom 204. stavkom 2.

Osim u slučaju kad se određuje raspisivanjem natječaja, popis proizvoda za koje se dodjeljuje izvozna subvencija i iznos te subvencije utvrđuju se najmanje jednom u svaka tri mjeseca. Iznos subvencije može međutim ostati nepromijenjen dulje od tri mjeseca, ali ga isto tako, prema potrebi, Komisija može u međurazdoblju prilagoditi na zahtjev države članice ili na vlastitu inicijativu, bez pomoći Odbora iz članka 195. stavka 1.

3.      Pri određivanju subvencija za određeni proizvod, u obzir se uzima jedan ili više sljedećih elemenata:

(a)      postojeće stanje i vjerojatna kretanja s obzirom na:

–      cijene i dostupnost tog proizvoda na tržištu [Unije],

–      cijene tog proizvoda na svjetskom tržištu.

(b)      ciljevi zajedničke organizacije tržišta koji moraju osigurati uravnoteženost i prirodan razvoj cijena i trgovine na tim tržištima;

(c)      potreba da se spriječe poremećaji koji bi mogli uzrokovati dugotrajnu neravnotežu između ponude i potražnje na tržištu [Unije];

(d)      gospodarski aspekt predloženog izvoza;

(e)      ograničenja koja proizlaze iz sporazuma zaključenih u skladu s člankom [218. UFEU‑a];

(f)      potreba da se uspostavi ravnoteža između korištenja osnovnih proizvoda iz [Unije] u proizvodnji prerađenih proizvoda namijenjenih izvozu u treće zemlje i korištenja proizvoda iz trećih zemalja uvezenih u okviru postupaka dorade;

(g)      najpovoljniji troškovi stavljanja na tržište i troškovi prijevoza s tržišta [Unije] do luka [Unije] ili drugih točaka izvoza kao i troškovi otpreme u države odredišta;

(h)      potražnja na tržištu [Unije];

(i)      u slučaju sektora svinjskog mesa, jaja i mesa peradi, razlika između cijena u [Uniji] i cijena na svjetskom tržištu za količinu zrnastog krmiva koja je u [Uniji] potrebna za proizvodnju proizvoda iz tih sektora.

[…]”

6.        U članku 195. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 1234/2007 („Odbor”) predviđeno je:

„1.      Komisiji pomaže Upravljački odbor za zajedničku organizaciju poljoprivrednih tržišta (dalje u tekstu: Upravljački odbor).

2.      Prilikom upućivanja na ovaj stavak, primjenjuju se članci 4. i 7. Odluke 1999/468/EZ[(6)].

Razdoblje predviđeno člankom 4. stavkom 3. Odluke 1999/468/EZ iznosi jedan mjesec.”

B.      Uredba (EU) br. 182/2011

7.        Uredbom br. 182/2011 stavljena je izvan snage i zamijenjena Odluka 1999/468. U njezinu članku 3. („Zajedničke odredbe”) predviđeno je:

„1.      Zajedničke odredbe iz ovog članka primjenjuju se na sve postupke iz članaka od 4. do 8.

2.      Komisiji pomaže odbor koji je sastavljen od predstavnika država članica. Odborom predsjeda predstavnik Komisije. Predsjednik ne sudjeluje u glasovanju odbora.

3.      Predsjednik podnosi odboru nacrt provedbenog akta koji će donijeti Komisija.

Osim u opravdanim slučajevima, predsjednik saziva sastanak najmanje 14 dana nakon podnošenja nacrta provedbenog akta i nacrta dnevnog reda odboru. Odbor daje svoje mišljenje o nacrtu provedbenog akta u roku koji predsjednik može utvrditi s obzirom na žurnost predmeta. Rokovi su proporcionalni i omogućavaju članovima odbora pravodobno i učinkovito razmatranje nacrta provedbenog akta i izražavanje stajališta.

[…]”

8.        U članku 5. Uredbe br. 182/2011 („Postupak ispitivanja”) predviđeno je:

„[…]

2.      Kada je mišljenje odbora pozitivno, Komisija donosi nacrtom predviđeni provedbeni akt.

3.      Ne dovodeći u pitanje članak 7., kada je mišljenje odbora negativno, Komisija ne donosi nacrtom predviđeni provedbeni akt. Ako se smatra da je provedbeni akt potreban, predsjednik može podnijeti izmijenjenu verziju nacrta provedbenog akta istom odboru u roku od dva mjeseca od davanja negativnog mišljenja ili podnijeti nacrt provedbenog akta žalbenom odboru na daljnje razmatranje u roku od mjesec dana od davanja mišljenja.

4.      Kada mišljenje nije dano, Komisija može donijeti nacrtom predviđeni provedbeni akt, osim u slučajevima iz drugog podstavka. Kada Komisija ne donese nacrtom predviđeni provedbeni akt, predsjednik može podnijeti odboru njegovu izmijenjenu verziju.

Ne dovodeći u pitanje članak 7. Komisija ne donosi nacrtom predviđeni provedbeni akt ako:

[…]

(c)      se članovi odbora protive aktu običnom većinom.

[…]”

9.        U skladu s člankom 7. Uredbe br. 182/2011 („Donošenje provedbenih akata u iznimnim slučajevima”):

„Odstupajući od članka 5. stavka 3. i drugog podstavka članka 5. stavka 4., Komisija može donijeti nacrtom predviđeni provedbeni akt ako ga treba donijeti bez odlaganja kako bi se izbjeglo stvaranje značajnog poremećaja tržišta u području poljoprivrede ili rizika za financijske interese Europske unije u smislu članka 325. UFEU‑a.”

II.    Pozadina postupka

10.      Tilly‑Sabco je francusko društvo koje se bavi izvozom cijelih zamrznutih kokoši u zemlje Bliskog istoka.

11.      U skladu s načelima iz Uredbe 1234/2007 koja uređuju izvozne subvencije i, konkretno, njezinim člancima 162. i 164., Komisija je putem provedbenih uredbi u pravilnim vremenskim razmacima određivala iznos izvoznih subvencija u sektoru mesa peradi.

12.      Iznos tih subvencija je nakon usvajanja Uredbe (EU) br. 525/2010(7) postupno padao u pogledu triju kategorija duboko zamrznutih kokoši. Iznos izvoznih subvencija prvo je smanjen s 40 eura za 100 kg na 32,50 eura za 100 kg. Nakon što je potonji iznos tijekom osam uzastopnih provedbenih uredbi ostao isti, Uredbom (EU) br. 962/2012(8) smanjen je na 21,70 eura za 100 kg.

13.      Uredbom (EU) br. 33/2013(9) utvrđeno je novo smanjenje kojim je iznos subvencija za odnosne tri kategorije duboko zamrznutih kokoši smanjen na 10,85 eura za 100 kg. Taj je iznos zadržan u Uredbi (EU) br. 360/2013(10).

14.      Komisija je pobijanom uredbom iznos izvoznih subvencija za odnosne tri kategorije duboko zamrznutih kokoši odredila na nula.

15.      Iznos subvencija za ostalih šest proizvoda – uglavnom pilića – naveden u prilogu pobijanoj uredbi, koji je Uredbom (EU) br. 1056/2011(11) određen na nula, nije izmijenjen.

16.      U skladu s prilogom pobijanoj uredbi, odredišta na koja se izvozne subvencije odnose su prije svega zemlje Bliskog istoka.

17.      Relevantne uvodne izjave pobijane uredbe glase:

„(1)      Člankom 162. stavkom 1. Uredbe (EZ) br. 1234/2007 predviđeno je da se razlika između cijena na svjetskom tržištu za proizvode navedene u dijelu XX. Priloga I. toj Uredbi i cijena za te proizvode u Uniji može pokriti izvoznom subvencijom.

(2)      S obzirom na trenutačno stanje na tržištu mesa peradi, izvozne subvencije treba odrediti u skladu s pravilima i kriterijima predviđenima člancima 162., 163., 164., 167. i 169. Uredbe (EZ) br. 1234/2007.

(3)      Člankom 164. stavkom 1. Uredbe (EZ) br. 1234/2007 predviđeno je da subvencije mogu varirati ovisno o odredištu, posebno ako je to nužno zbog stanja na svjetskom tržištu, posebnih zahtjeva određenih tržišta ili obveza koje proizlaze iz sporazuma sklopljenih u skladu s člankom [218. UFEU‑a].

[…]

(6)      Radi sprečavanja divergencije s trenutačnim stanjem na tržištu i tržišnih špekulacija te radi osiguranja učinkovitog upravljanja, ova Uredba treba stupiti na snagu na dan objave u Službenom listu Europske unije.

(7)      Upravljački odbor za zajedničku organizaciju poljoprivrednih tržišta nije dao mišljenje u roku koji je odredio njegov predsjednik.”

18.      U skladu s točkama 76. do 82. pobijane presude, pobijana uredba usvojena je pod sljedećim okolnostima.

19.      Komisija je 16. srpnja 2013. članovima odbora iz članka 195. stavka 1. Uredbe br. 1234/2007 (u daljnjem tekstu: Upravljački odbor) poslala poruku elektroničke pošte koja je sadržavala dokument naslovljen „EU Market situation for poultry” (Stanje tržišta peradi EU‑a).

20.      Tijekom sastanka Upravljačkog odbora koji je održan 18. srpnja 2013. prijepodne Komisija je predstavila stanje tržišta peradi. Poslijepodne istog dana, kada je taj sastanak nastavljen nakon 13.00 sati, Komisija je podnijela nacrt pobijane uredbe (u daljnjem tekstu: nacrt uredbe). Nacrt uredbe bio je fotokopija prethodne uredbe kojom su određene izvozne subvencije u kojoj su navodi o iznosu subvencija bili precrtani olovkom.

21.      Nacrt uredbe je potom stavljen na glasovanje. Glavni direktor Glavne uprave za poljoprivredu i ruralni razvoj izvršio je formalnosti automatske ovjere istog dana u 15.46 sati kako bi se omogućila objava pobijane uredbe sutradan u Službenom listu Europske unije, čime bi ista odmah stupila na snagu i počela se primjenjivati.

22.      Nijedan predstavnik država članica u Upravljačkom odboru nije osporio metodu ili rokove koje je Komisija koristila.

III. Postupak pred Općim sudom

23.      Društvo Tilly‑Sabco je 6. kolovoza 2013. podnijelo Općem sudu tužbu za poništenje pobijane uredbe. U prilog toj tužbi društvo Tilly‑Sabco je iznijelo pet razloga za poništenje, navodeći (i) bitnu povredu postupka i zlouporabu postupka; (ii) postupovnu nepravilnost i nenadležnost; (iii) nedostatak obrazloženja; (iv) povredu prava ili očitu pogrešku u ocjeni; i (v) povredu načela zaštite legitimnih očekivanja.

24.      Istog dana društvo Tilly‑Sabco je Općem sudu podnijelo zahtjev kojim ga je tražilo da suspendira primjenu pobijane uredbe do donošenja odluke o tužbi za poništenje. Rješenjem od 29. kolovoza 2013. Francuskoj Republici odobrena je intervencija u potporu tom zahtjevu. Predsjednik Općeg suda je rješenjem od 26. rujna 2013. odbio taj zahtjev(12).

25.      Rješenjem od 7. travnja 2014. društvu Doux SA odobrena je intervencija u potporu zahtjevima koje je društvo Tilly‑Sabco istaknulo u svojoj tužbi za poništenje.

26.      Nakon javne rasprave održane 22. travnja 2015. Opći sud je odbio tužbu društva Tilly‑Sabco za poništenje te mu je naložio snošenje vlastitih troškova, uključujući one u vezi s postupkom privremene pravne zaštite. Opći sud je također naložio Komisiji, Francuskoj Republici i društvu Doux snošenje vlastitih troškova.

IV.    Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka

27.      Žalbom podnesenom Sudu 31. ožujka 2016. društvo Tilly‑Sabco od Suda zahtijeva da:

–        ukine pobijanu presudu, osim u dijelu u kojem se odnosi na dopuštenost tužbe;

–        odluči, u skladu s člankom 61. Statuta Suda Europske unije, da će sam konačno odlučiti o sporu, te da poništi pobijanu uredbu;

–        naloži Komisiji snošenje troškova prvostupanjskog i žalbenog postupka.

28.      Komisija u svojem odgovoru na žalbu, podnesenom Sudu 17. lipnja 2016., od Suda zahtijeva da:

–        odbije žalbu;

–        žalitelju naloži snošenje troškova.

29.      Obje su stranke iznijele usmena očitovanja na raspravi održanoj 1. ožujka 2017.

V.      Analiza

A.      Uvodne napomene

30.      Društvo Tilly‑Sabco u prilog svojoj žalbi ističe četiri razloga, koji su uglavnom podijeljeni na nekoliko dijelova. Žalitelj u biti tvrdi da je Opći sud pogrešno protumačio: (i) članak 3. stavak 3. Uredbe br. 182/2011; (ii) članak 164. stavak 2. Uredbe br. 1234/2007; (iii) članak 296. UFEU‑a i (iv) članak 164. stavak 3. Uredbe br. 1234/2007 ili da je počinio očitu pogrešku u ocjeni prilikom razmatranja te odredbe. Te ću žalbene razloge redom razmotriti i pritom ću ukratko iznijeti stajališta stranaka.

31.      Prvi žalbeni razlog čini se najosjetljivijim. Odnosi se na zakonitost Komisijine prakse u njezinoj interakciji s Upravljačkim odborom prilikom određivanja visine izvoznih subvencija. Komisija je Općem sudu navela (vidjeti točku 79. pobijane presude) da tu praksu koristi od 1962.

32.      S tim je pitanjem povezana činjenica da je predmet ovog spora uredba koja je oblikovana prema gotovo jednako sročenoj uredbi koju je stavila izvan snage i zamijenila te u odnosu na koju je izmijenila samo nekolicinu brojki. Takve „šablonske uredbe” pak otvaraju pitanja u pogledu obveze obrazlaganja i Komisijine mogućnosti da, određivanjem iznosa subvencije na nula, zapravo prekine s usvajanjem, u skladu s Uredbom br. 1234/2007, takozvanih periodičkih poljoprivrednih pravnih instrumenata.

33.      Treba spomenuti i činjenicu da je Opći sud, dvjema presudama donesenima istog dana kao i pobijana presuda, odbio tužbe za poništenje pobijane uredbe koje su podnijeli društvo Doux(13) i Francuska Republika(14). Te su presude pravomoćne jer protiv njih nisu podnesene žalbe Sudu.

34.      Naposljetku, Opći sud je u točkama 28. do 68. pobijane presude zaključio da su ispunjeni svi zahtjevi iz četvrtog stavka članka 263. UFEU‑a, osobito da pobijana uredba ne podrazumijeva provedbene mjere(15). Komisija, koja je osporavala žaliteljevu aktivnu procesnu legitimaciju pred Općim sudom(16), nije osporila taj dio pobijane presude. U tim okolnostima Sud ne mora po službenoj dužnosti razmatrati je li zaključak iz pobijane presude u tom pogledu bio točan(17).

B.      Prvi žalbeni razlog: pogrešno tumačenje članka 3. stavka 3. Uredbe br. 182/2011 od strane Općeg suda

1.      Argumenti stranaka

35.      U prvom dijelu prvog žalbenog razloga žalitelj navodi da je Opći sud u točkama 70. do 146. pobijane presude pogrešno protumačio pojam „proporcionalni rok” iz članka 3. stavka 3. Uredbe br. 182/2011. Predaja nacrta uredbe na sastanku koji je počeo u 13.00 a završio u 15.46 sati ne predstavlja, po mišljenju žalitelja, poštovanje proporcionalnog roka. Osim toga, on u svojoj replici tvrdi da mogućnost privatnih subjekata da se pozivaju na povredu Uredbe br. 182/2011 nikada nije osporena i da bi se radilo o povredi članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) ako se ta mogućnost ne bi priznala.

36.      U drugom dijelu tog žalbenog razloga društvo Tilly‑Sabco ističe da je Opći sud, u točkama 86., 110. do 115. i 128. pobijane presude, pogrešno protumačio kriterij žurnosti i/ili da je u vezi s njim samom sebi proturječio. Tvrdi da Opći sud nije mogao, s jedne strane, potvrditi da nema potrebe za žurnosti i, s druge strane, naglasiti rizik od curenja informacija koji može iziskivati podnošenje nacrta uredbe tijekom sastanka; rizik za koji u svakom slučaju smatra da ne zahtijeva žurnost. Društvo Tilly‑Sabco u svojoj replici upućuje na Standardizirani poslovnik(18) u vezi s Odlukom 1999/468, u kojemu je navedeno da potreba za iznimnom žurnosti postoji „osobito ako se radi o prijetnji zdravlju ljudi ili životinja” [neslužbeni prijevod].

37.      U trećem dijelu tog žalbenog razloga žalitelj navodi da je Opći sud u točkama 92. do 108. pobijane presude pomiješao rok za slanje dokumenata o stanju tržišta s rokom koji vrijedi za podnošenje nacrta uredbe. Nekoliko preostalih minuta nakon što su članovi Upravljačkog odbora primili nacrt uredbe pružalo je odboru vrlo malo ili čak ništa vremena, zbog čega isti nije mogao razmotriti sve potrebne okolnosti.

38.      U četvrtom dijelu tog žalbenog razloga žalitelj navodi da je Opći sud, time što je u točkama 111. do 118. pobijane presude zaključio da je praksa koju Komisija koristi od 1962. valjana, povrijedio članak 3. stavak 3. Uredbe br. 182/2011. Po mišljenju žalitelja, ništa nije sprečavalo Komisiju da izmijeni tu uredbu radi prilagodbe te prakse.

39.      Naposljetku, u petom dijelu tog žalbenog razloga društvo Tilly‑Sabco tvrdi da je Opći sud samom sebi proturječio navevši, s jedne strane, u točki 149. pobijane presude, da je Komisija istaknula da se određivanje iznosa subvencija na nula temeljilo na tadašnjem stanju tržišta a, s druge strane, u točki 255. pobijane presude, da je Komisija istaknula da je postupno smanjivanje primjenjivih iznosa bilo posljedica stanja koje se razvijalo te koje stoga nije bilo postojeće.

40.      Komisija osporava te argumente.

2.      Ocjena

41.      Taj ću žalbeni razlog ocijeniti kao cjelinu jer se svi njegovi dijelovi (osim petog) u biti odnose na to da je Opći sud navodno pogrešno, na različite načine, protumačio članak 3. stavak 3. Uredbe br. 182/2011.

42.      Opći sud je u točki 91. pobijane presude zaključio da se članku 3. stavku 3. Uredbe br. 182/2011 načelno ne protivi predstavljanje nacrta uredbe tijekom sastanka odbora. Nakon što je proučio okolnosti postupka na temelju kojeg je usvojena pobijana uredba, zaključio je, u točki 108. te presude, da je rok između predstavljanja i stavljanja na glasovanje nacrta uredbe bio dovoljan kako bi članovima Upravljačkog odbora dao stvarne mogućnosti razmatranja tog nacrta i izražavanja mišljenja. Dalje je utvrdio, u točki 114. te presude, da Komisija, u skladu s člankom 3. stavkom 3. drugom rečenicom Uredbe br. 182/2011, treba odlučiti o pitanju žurnosti predmeta i da je opseg sudskog nadzora ograničen na postojanje očite pogreške u ocjeni ili zlouporabe ovlasti. U točkama 119. i 120. te presude, zaključio je da je rok za mišljenje Upravljačkog odbora bio proporcionalan i da Komisijino ocjenjivanje žurnosti nije zahvaćeno ni očitom pogreškom u ocjeni ni zlouporabom ovlasti pa Komisija stoga nije povrijedila tu odredbu. Opći sud je potom, u točkama 123. i 124. pobijane presude, utvrdio, u slučaju da je žalitelj namjeravao iznijeti razlog za poništenje temeljen na povredi internog poslovnika Upravljačkog odbora(19), da privatni subjekti ne mogu navoditi povredu takvog poslovnika. Naposljetku, u točkama 125. do 129. te presude zaključio je, radi cjelovitosti, da je rok bio dovoljan čak i ako je Komisija povrijedila članak 3. stavak 3. te uredbe i da moguća povreda ne bi stoga dovela do poništenja pobijane uredbe.

43.      Iako društvo Tilly‑Sabco u svojoj žalbi ističe da u predmetnom slučaju nije postojala potreba za žurnosti koja bi opravdala brzo postupanje, ono svoj konkretan argument glede pojma „žurnost”, kako se koristi u Standardiziranom poslovniku (vidjeti gornju točku 36.), nije iznijelo u žalbi pa isti stoga nije pravovremen s obzirom na to da ništa u Komisijinom odgovoru na žalbu nije opravdavalo žalitelja da taj argument iznese u svojoj replici(20). Međutim, pod pretpostavkom da je taj konkretan argument dopušten, svejedno ga nije moguće prihvatiti jer se privatni subjekti ne mogu pozivati na takav poslovnik, kako ću kasnije objasniti.

44.      Sada ću se osvrnuti na članak 3. stavak 3. Uredbe br. 182/2011. On sadržava tri zasebna pravila.

45.      U njemu je predviđeno, kao prvo, da Komisija mora sazvati sastanak najmanje 14 dana nakon podnošenja nacrta provedbenog akta i nacrta dnevnog reda Upravljačkom odboru, „osim u opravdanim slučajevima” (u daljnjem tekstu: prvo pravilo).

46.      Dalje, njime se Upravljački odbor obvezuje da svoje mišljenje o nacrtu provedbenog akta pruži u roku koji Komisija može utvrditi „s obzirom na žurnost predmeta” (u daljnjem tekstu: drugo pravilo).

47.      Naposljetku, u njemu se navodi da su rokovi proporcionalni te da članovima odbora omogućuju „pravodobno i učinkovito” razmatranje nacrta provedbenog akta i izražavanje stajališta (u daljnjem tekstu: treće pravilo).

48.      Iz teksta članka 3. stavka 3. Uredbe br. 182/2011 jasno proizlazi da ne postoje apsolutni rokovi. Čak i kada se spominje fiksni rok – kao u prvom pravilu – moguće ga je prilagođavati. Stoga se slažem s Općim sudom da se člankom 3. stavkom 3. Uredbe br. 182/2011 načelno ne isključuje predstavljanje nacrta provedbenog akta tijekom sastanka odbora.

49.      Istina, doista se čini da prva dva pravila, kojima se Komisiji i Upravljačkom odboru nameću posebne obveze djelovanja kao i rokovi za to, ograničavaju mogućnost određivanja kratkih rokova. Isto se može reći i za treće pravilo, koje ima narav opće klauzule.

50.      Međutim, nijedno od tih triju pravila nije savršeno: nigdje se u Uredbi br. 182/2011 ne objašnjava što se podrazumijeva pod izrazima „opravdani slučajevi”, „žurnost”, „proporcionalan” ili „pravodobno i učinkovito”. Stoga se čini da ta pravila više predstavljaju opće smjernice nego čvrsto pravilo. Konkretno, čini mi se da odgovori na pitanja je li na temelju prvog pravila „opravdano” skratiti rok za podnošenje nacrta provedbenog akta i nacrta dnevnog reda i je li u skladu s trećim pravilom rok u kojem odbor mora dati svoje mišljenje „proporcionalan” u potpunosti ovise o konkretnim okolnostima.

51.      Što se tiče drugog pravila, ta odredba uopće i ne govori o žurnim predmetima, nego koristi izraz „s obzirom na žurnost predmeta”, a to je nešto posve drugo. Taj izraz uopće ne isključuje mogućnost određivanja dugog roka u žurnim slučajevima i kratkog roka u nevažnima. U svakom slučaju, drugo pravilo ne ograničava brzo postupanje na žurne slučajeve. To potvrđuju ostale odredbe Uredbe br. 182/2011.

52.      Doista, iz kontekstualne perspektive, mogućnost brzog djelovanja u slučaju žurnosti – ili iznimne žurnosti – spominje se u drugoj odredbi, odnosno u članku 8. stavku 5. Uredbe br. 182/2011(21). Znakovito je da se glede rokova predviđenih u toj odredbi ne spominje mogućnost njihova produljenja.

53.      Slično tomu, člankom 7. Uredbe br. 182/2011, koji odstupa od njezina članka 5. stavaka 3. i 4., predviđen je posebni postupak na temelju kojeg Komisija može usvojiti nacrt provedbenog akta ako ga „treba donijeti bez odgađanja” kako bi se izbjeglo stvaranje znatnog poremećaja tržišta u području poljoprivrede ili rizika za financijske interese Unije. Korisnost te odredbe bila bi smanjena ili čak poništena ako bi, sukladno drugom pravilu, Komisija samo u žurnim predmetima mogla od Upravljačkog odbora tražiti da u vrlo kratkom roku dostavi svoje mišljenje o nacrtu provedbenog akta.

54.      Osim toga, ambiciozan način na koji je sročen članak 196. Uredbe br. 1234/2007 („Organizacija Upravljačkog odbora”), kojim je predviđeno da se „[p]ri organiziranju sjednica Upravljačkog odbora […] u obzir […] posebno uzima opseg njegovih nadležnosti, posebnost teme o kojoj se radi te potreba za odgovarajućom ekspertizom”, ide u prilog stajalištu da su rokovi predviđeni u članku 3. stavku 3. Uredbe br. 182/2011 prilagodljivi i da Komisija ima diskreciju pri njihovu određivanju.

55.      Osim toga, iz teleološke perspektive, cilj Uredbe br. 182/2011 je osigurati da postupci nadzora država članica nad izvršavanjem provedbenih ovlasti Komisije budu jasni, učinkoviti i razmjerni prirodi provedbenih akata te da odražavaju institucionalne zahtjeve UFEU‑a, kao i stečena iskustva i praksu u provedbi Odluke 1999/468. Konkretno, cilj postupka ispitivanja jest osigurati da Komisija ne može usvojiti provedbene akte ako nisu u skladu s mišljenjem Upravljačkog odbora(22). Nasuprot tomu, cilj tog postupka nije osigurati da Komisija ne može provedbene akte usvojiti ako privatni subjekti na njih prigovore.

56.      Ovdje bih povukao usporedbu. Naime, Sud je dopustio državama članicama da navode povredu internog poslovnika(23) te je također zaključio da institucije ne mogu od takvog poslovnika odstupiti bez njegove izmjene(24). Međutim, također je više puta utvrdio da se svrha poslovnika institucije sastoji u organiziranju unutarnjeg djelovanja njezinih usluga u interesu dobre uprave. Posljedično, privatni subjekti ne mogu se pozivati na navodnu povredu takvog poslovnika jer namjena istog nije da osigura zaštitu privatnim subjektima(25). Tužba za poništenje može se temeljiti na povredi pravila iz takvog poslovnika samo ako odnosno pravilo predstavlja bitan postupovni zahtjev čija je namjena zajamčiti pravnu sigurnost – kao što je provjera valjanosti akata(26). To nije slučaj u ovom predmetu.

57.      Kako je spomenuto u gornjoj točki 50., nijedan pojam koji se koristi u trima pravilima članka 3. stavka 3. Uredbe br. 182/2011 nije precizan. Zato se ti pojmovi moraju adekvatno precizirati u posebnom poslovniku(27). To je učinjeno u poslovniku Upravljačkog odbora. Stoga mi se čini da postoji rizik od zaobilaženja sudske prakse navedene u prethodnoj točki ako bismo prihvatili stajalište da privatni subjekti mogu izvesti čvrsta pravila iz hijerarhijski viših odredbi poput članka 3. stavka 3. Uredbe br. 182/2011 koje je zakonodavac Unije sročio, vjerojatno namjerno, na neodređen i prilagodljiv način.

58.      To ne dovodi u pitanje činjenicu da su pravila Uredbe br. 182/2011 obvezujuća i izravno primjenjiva na temelju članka 288. UFEU‑a pa da se, stoga, privatni subjekti poput žalitelja načelno mogu pozivati na ta pravila pred sudovima Unije kako bi osporili valjanost instrumenata usvojenih u suprotnosti s njezinim odredbama. Primjerice, mogu prigovoriti na činjenicu da nikakav sastanak nije održan. Međutim, to ne mijenja ni činjenicu da, u nedostatku posebnih pravila o suprotnom, pravila komitologije pojedincima obično ne pružaju nikakva prava(28). U tom smislu rokovi iz članka 3. stavka 3. te uredbe previše su neprecizni da bi pojedincima davali utuživo pravo(29). Priznavanje te činjenice ne predstavlja povredu žaliteljevih prava iz članka 47. Povelje.

59.      Što se tiče nadzora koji je proveo Opći sud, slažem se s tim sudom da je Sud u presudi Njemačka/Komisija utvrdio da Komisija mora odlučiti o žurnosti obrade određenog predmeta u postupku komitologije te da je opseg sudskog nadzora ograničen na postojanje očitih nepravilnosti ili zlouporabe ovlasti(30). Međutim, ta je presuda ovisila o tumačenju poslovnika konkretnog odbora o kojem se radilo u tom predmetu, u kojem je država članica – a ne privatni subjekt – osporila Komisijino stajalište glede žurnosti predmeta. Stoga ta presuda nije izravno relevantna za ovu žalbu, iako je možda bila relevantna u postupku za poništenje koji je pokrenula Francuska Republika. Međutim, znakovito je da ta država članica nije pobijanu uredbu pobijala ni na temelju povrede članka 3. stavka 3. Uredbe br. 182/2011 ni na temelju povrede poslovnika Upravljačkog odbora(31).

60.      Zato smatram da je Opći sud pravilno zaključio da Komisija nije povrijedila članak 3. stavak 3. Uredbe br. 182/2011. Nijedan žaliteljev argument ne dovodi to u pitanje.

61.      Naime, argumenti iz prvih triju dijelova prvog žalbenog razloga ne mogu potkrijepiti žaliteljev zahtjev jer izvoznici nemaju, na temelju članka 3. stavka 3. Uredbe br. 182/2011, u okolnostima ovog slučaja, utuživo pravo da ospore način na koji Komisija surađuje s Upravljačkim odborom.

62.      Osim toga, žalitelj pogrešno tvrdi, u trećem dijelu tog žalbenog razloga, da je Opći sud imao dovoljno dokaza da utvrdi da Upravljački odbor nije raspolagao sa svim potrebnim elementima za donošenje svoje odluke. Člankom 3. stavkom 3. Uredbe br. 182/2011 od Komisije se zahtijeva da tom odboru podnese samo nacrt provedbenog akta i nacrt dnevnog reda, a ne ikakve druge dokumente. Stoga, strogo govoreći, Komisija nije bila obvezna Upravljačkom odboru otkriti svoj teorijski izračun iznosa izvoznih subvencija temeljen na razlici između cijena na tržištu Unije i cijena na svjetskom tržištu (u daljnjem tekstu: teorijski izračun)(32). Kako će biti objašnjeno i u točkama 107. i 108. u nastavku, žaliteljeva tvrdnja da je cilj izvoznih subvencija kompenzirati neravnotežu između tržišta Unije i svjetskih tržišta tako da se trgovcima omogući izvoz, što pretpostavlja da Komisija i odbor uzmu u obzir položaj izvoznika, nije točna.

63.      Četvrti dio prvog žalbenog razloga jednako je manjkav jer djeluje u oba smjera: kako je Komisija navela na raspravi, svoju je praksu smatrala zakonitom pa nije vidjela potrebu za izmjenom pravila komitologije, neovisno o trajanju te prakse.

64.      Peti dio prvog žalbenog razloga ne odnosi se na to je li Upravljački odbor imao dovoljno vremena za razmatranje nacrta uredbe, nego na navodno proturječje između odabranog postupka i uvodnih izjava pobijane uredbe. To se pitanje tiče trećeg žalbenog razloga, koji ću razmatrati u točki 78. i sljedećima. Kako god bilo, Opći sud u točki 149. pobijane presude nije iznio vlastito stajalište nego Komisijino. Stoga Opći sud nije mogao samom sebi proturječiti usvojivši Komisijino stajalište. U svakom slučaju, stanje tržišta može istovremeno biti i trenutno (postojeće) i u razvoju pa zato ne vidim nikakvo proturječje.

65.      Ukratko, budući da nije moguće prihvatiti nijedan od žaliteljevih pet dijelova prvog tužbenog razloga, taj se žalbeni razlog mora u cijelosti odbiti.

66.      Osim toga, s obzirom na taj zaključak, smatram da nije potrebno razmatrati bi li iznos utvrđenih izvoznih subvencija bio drugačiji da je Upravljački odbor imao više vremena za razmatranje nacrta uredbe(33).

C.      Drugi žalbeni razlog: pogrešno tumačenje članka 164. stavka 2. Uredbe br. 1234/2007 i proturječje u obrazloženju koje je dao Opći sud

1.      Argumenti stranaka

67.      Društvo Tilly‑Sabco tvrdi da Opći sud, odbivši u točki 200. pobijane presude njegovo stajalište da pobijana uredba nije „periodički poljoprivredni instrument”, nije proučio taj pojam, iako se poddelegacija dana glavnom direktoru odnosila na takve instrumente. Budući da pobijana uredba nije zamijenjena novom uredbom, ona ne može biti „periodički poljoprivredni instrument” obuhvaćen poddelegacijom – neovisno o razlozima toga – pa je stoga Opći sud, po mišljenju žalitelja, pogriješio zaključivši suprotno. Žalitelj u svojoj replici tvrdi da je činjenica da pobijana uredba nije obnovljena bila posljedica unaprijed određenog usmjerenja te da Opći sud nije sankcionirao Komisijin propust da uzme u obzir „vjerojatna kretanja”, u smislu članka 164. stavka 3. točke (a) Uredbe br. 1234/2007, bilo tijekom sastanka odbora održanog 18. srpnja 2013. bilo time što nije sazvala sastanak u listopadu 2013. radi nove ocjene razine izvoznih subvencija.

68.      Komisija osporava te argumente.

2.      Ocjena

69.      Taj žalbeni razlog mora se odbiti.

70.      Prije svega, slažem se s Komisijom da točan opseg tog žalbenog razloga nije jasan. Općenito govoreći, žaliteljevi se argumenti katkad, kao cjelina, manje odnose na pobijanu presudu nego na pobijanu uredbu.

71.      Neovisno o tome, u mjeri u kojoj se taj žalbeni razlog temelji na povredi članka 164. stavka 2. Uredbe br. 1234/2007 jer društvo Tilly‑Sabco tvrdi da Opći sud nije razmotrio je li pobijana uredba „periodički poljoprivredni instrument” koji je bio obuhvaćen poddelegacijom i posljedice te klasifikacije, dovoljno je reći da se u članku 164. stavku 2. ne spominje taj pojam. To ne mijenja činjenica da se u članku 164. stavku 3. točki (a) Uredbe br. 1234/2007 govori o vjerojatnim kretanjima. Stoga je bespredmetno je li Opći sud propustio proučiti taj pojam.

72.      Osim toga, Opći sud, odbivši u točki 200. pobijane presude žaliteljev argument da pobijana uredba nije „periodički poljoprivredni instrument”, nije, a contrario, tu mjeru klasificirao na taj način niti je priznao pravnu vrijednost tog pojma. Opći sud je jednostavno odbio argument da pobijana uredba nije „periodički pravni instrument” jer nije bila obnovljena.

73.      U svakom slučaju, žalitelj pogrešno tumači članak 164. stavak 2. Uredbe br. 1234/2007. Dok je u prvoj rečenici te odredbe predviđeno da „subvencije određuje Komisija”, u drugoj je rečenici predviđeno da se „subvencije određuju” ili u „pravilnim vremenskim razmacima” ili „raspisivanjem natječaja”. U prvonavedenom slučaju treća rečenica predviđa da se iznos subvencije utvrđuje „najmanje jednom u svaka tri mjeseca”, ali da on „može međutim ostati nepromijenjen dulje od tri mjeseca”. Zato je Komisija imala pravo više od tri mjeseca zadržati utvrđeni iznos. U tom pogledu, člankom 164. stavkom 2. Uredbe br. 1234/2007 nije propisan način na koji se to zadržavanje mora provesti. Stoga, iako je u pobijanoj uredbi mogao biti utvrđen datum isteka, navedena odredba to nije zahtijevala s obzirom na to da bi se pobijana uredba bez takvog datuma jednostavno nastavila primjenjivati, kao i iznos koji je u njoj utvrđen(34).

74.      Što se tiče argumenta da je činjenica da pobijana uredba nije obnovljena bila posljedica unaprijed utvrđenog usmjerenja, žalitelj je na raspravi istaknuo da je svoje stajalište u biti temeljio na dvama elementima. Kao prvo, tvrdi da Upravljački odbor tijekom svojeg sastanka u listopadu 2013. nije raspravljao o tome treba li zadržati ili obnoviti pobijanu uredbu. Kao drugo, tvrdi da zapisnik sa sastanka odbora održanog 18. srpnja 2013. pokazuje da je određivanje izvoznih subvencija ukinuto.

75.      Prije svega, interakcija Komisije s Upravljačkim odborom nakon usvajanja pobijane uredbe ne može dovesti u pitanje valjanost te uredbe, koja se mora ocijeniti na temelju činjenica i propisa koji su postojali u vrijeme njezina usvajanja(35). Dalje, elementi na koje se žalitelj poziva zahtijevaju razmatranje činjeničnog stanja predmeta, što nije zadaća Suda u žalbenom postupku. Naposljetku i u svakom slučaju, žalitelj je u oba pogleda u krivu: Komisija je na raspravi tvrdila, pri čemu je nitko nije demantirao, da je dnevni red sastanka odbora u listopadu 2013. sadržavao točku u kojoj je bilo navedeno da se od Upravljačkog odbora može zatražiti davanje mišljenja u vezi s nacrtom uredbe o određivanju izvoznih subvencija u sektoru mesa peradi. To potvrđuje zapisnik s tog sastanka održanog 17. listopada 2013.(36). Osim toga, neovisno o tome koju vrijednost zapisnik sa sastanka odbora ima za tumačenje valjanosti odluka donesenih tijekom tog sastanka, u zapisniku sa sastanka odbora održanog 18. srpnja 2013. ne spominje se „ukidanje” ili „suspenzija” kako žalitelj tvrdi. Samo se u neslužbenom francuskom prijevodu tog zapisnika, koji je žalitelj priložio svojoj tužbi u prvostupanjskom postupku, pogrešno navodi da „la Commission a proposé de supprimer les restitutions” („je Komisija predložila ukidanje subvencija”).

76.      Naposljetku, žalitelj u svojoj žalbi ne tvrdi da je Opći sud propustio zaključiti da se de facto suspenzija određivanja izvoznih subvencija može predvidjeti samo na temelju članka 162. Uredbe br. 1234/2007, te da se predmetna poddelegacija ne može odnositi na pobijanu uredbu(37). Osim toga, žaliteljev odvjetnik je na raspravi istaknuo da je njegova argumentacija da pobijana uredba nije „periodički poljoprivredni instrument” bila odvojena i podredna pitanju je li Komisija mogla pobijanu uredbu usvojiti na temelju članka 164. stavaka 2. i 3. Uredbe br. 1234/2007. Stoga je dvojbeno je li žalitelj pravovremeno iznio argument koji se temelji na povredi članka 162. Uredbe br. 1234/2007, imajući na umu da Sud ne može po službenoj dužnosti razmatrati pravnu osnovu pobijane uredbe(38).

77.      Ako Sud ipak zaključi da je ta tvrdnja dio drugog žalbenog razloga, smatram da bi je trebao odbiti. Naime, članak 162. stavak 1. Uredbe br. 1234/2007 ne daje nijednom tijelu Unije ovlast uspostave, uređivanja ili ukidanja sustava izvoznih subvencija. U svakom slučaju, odluka da se iznos izvoznih subvencija odredi na nula sama po sebi ne predstavlja ukidanje. Određivanje tog iznosa na nula predstavlja samo posebnu izmjenu ili prilagodbu iznosa koji se u određenoj situaciji daje kao subvencija. Činjenica da je Komisija tijekom određenog razdoblja odlučila iznos odrediti na nula ne dovodi u pitanje činjenicu da ona može (ponovno) odrediti iznos izvoznih subvencija, a definitivno ne znači da je Komisija nezakonito ukinula sustav izvoznih subvencija. Sudska praksa pokazuje da je Sud već zaključio da se Komisiju ne može kritizirati zato što je, umjesto da objavi suspenziju premije za denaturaciju šećera za hranu za životinje, odlučila tu premiju odrediti na nula, „u skladu s metodom koja je uobičajena u poreznom pravu te koja se koristi u pravu [Unije]”(39).

D.      Treći žalbeni razlog: pogreška Općeg suda u ocjeni nepostojanja opravdanja ili obrazloženja pobijane uredbe

1.      Argumenti stranaka

78.      U prvom dijelu trećeg žalbenog razloga žalitelj navodi da je Opći sud u točki 245. pobijane presude povrijedio članak 296. UFEU‑a te da je u točkama 226. do 231. te presude pogrešno protumačio relevantnu sudsku praksu. Po mišljenju žalitelja, razlozi navedeni za opravdanje uredbe kojom se određuju izvozne subvencije ne mogu biti isti ako se iznosi tih subvencija mijenjaju, a osobito ako ih se odredi na nula.

79.      U drugom dijelu tog žalbenog razloga, društvo Tilly‑Sabco tvrdi da iz točaka 241., 291., 293., 300. i 398. do 401. pobijane presude proizlazi da je Opći sud povrijedio pravo time što je Komisijinu metodu izračuna primijenio na način kojim ju je izuzeo iz sudskog nadzora te da je počinio očite pogreške u ocjeni. Osim toga, žalitelj tvrdi da je Opći sud u točkama 320. i 321. te presude pogrešno protumačio određene dokumente podnesene Upravljačkom odboru, zbog čega je žalitelj zaključio da je ta presuda proturječna, da ograničava pravo na sudski nadzor i da iskrivljava činjenice.

80.      U trećem dijelu tog žalbenog razloga žalitelj ističe da je Opći sud samom sebi proturječio u točkama 253. do 255. navevši da izmjena izvršena pobijanom uredbom nije bila strukturno drugačija od ranijih izmjena, a da je istovremeno bila dio postupnog smanjivanja iznosa izvoznih subvencija. Osim toga, društvo Tilly‑Sabco navodi da je Opći sud pogriješio istaknuvši, u točki 259. te presude, da Komisija nije tvrdila da je iznos subvencija odredila na nula zbog međunarodne obveze.

81.      U četvrtom dijelu trećeg žalbenog razloga društvo Tilly‑Sabco tvrdi da su točke 53. i 54. pobijane presude, u kojima se priznaje da izvoznici neće podnijeti zahtjeve za izvozne subvencije ako je njihov iznos nula eura, i točke 267. i 268. te presude, u kojima se ne isključuje mogućnost nacionalnih tijela da odobre izvozne subvencije u iznosu od nula eura, iako se zahtjevi za iste vjerojatno neće podnijeti, međusobno proturječne.

82.      Komisija osporava te argumente.

2.      Ocjena

83.      Opseg raznih dijelova trećeg žalbenog razloga nije jasan. Po mojemu shvaćanju, društvo Tilly‑Sabco u biti navodi da Opći sud nije sankcionirao Komisiju zato što je povrijedila svoju obvezu obrazlaganja (prvi i treći dio trećeg žalbenog razloga); da je samom sebi proturječio i/ili počinio pogreške u raznim dijelovima pobijane presude (drugi, treći i četvrti dio trećeg žalbenog razloga); i da je nepropisno ograničio opseg sudskog nadzora (drugi dio trećeg žalbenog razloga). Sada ću redom razmotriti ta tri pitanja.

a)      Obveza obrazlaganja

84.      Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da obrazloženje akta, propisano člankom 296. UFEU‑a, mora odgovarati prirodi akta o kojemu je riječ i da mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere, a nadležnom sudu Unije provođenje nadzora. Zahtjevi koje obrazloženje mora ispuniti ovise o okolnostima konkretnog slučaja, osobito o sadržaju akta, prirodi navedenih razloga i interesu koji za dobivanje objašnjenja mogu imati adresati akta ili druge osobe na koje se taj akt izravno i osobno odnosi. U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve činjenične i pravne okolnosti s obzirom na to da se pitanje ispunjava li obrazloženje akta zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a mora ocjenjivati ne samo u odnosu na svoju formulaciju, već i na svoj kontekst i na sva pravna pravila kojima je predmetno pravno područje uređeno(40).

85.      Što se tiče akata opće primjene, u njihovu je obrazloženju dovoljno opisati, s jedne strane, opću situaciju koja je dovela do njihova usvajanja i, s druge strane, opće ciljeve koji se tim aktima trebaju ostvariti(41). Osobito, u obrazloženju uredbi nije potrebno navesti često vrlo brojna i složena činjenična i pravna pitanja kojima se te uredbe bave, pod uvjetom da spadaju u opći sustav mjera čiji su dio. Posljedično, ako je u uredbi jasno naveden glavni cilj koji institucija želi postići, bilo bi pretjerano za svaki od tehničkih odabira te institucije zahtijevati posebno obrazloženje(42).

86.      Sud se s pitanjem obveze obrazlaganja osobito morao baviti u kontekstu niza dosljednih odluka ili drugih mjera (odnosno, u kontekstu upravne prakse). Utvrdio je da se preciznost obrazloženja određene mjere mora ocijeniti s obzirom na stvarne okolnosti te rok i tehnička sredstva koji su bili na raspolaganju u vrijeme poduzimanja te mjere(43). Sud je stoga prihvatio da tijelo Unije, iako obrazloženje mjere koja je dio upravne prakse može biti kratko, tako da se u istom, primjerice, uputi na ranije odluke ili druge mjere, mora pružiti detaljno obrazloženje ako mjera znatno nadilazi ono što je bilo predviđeno ranijim mjerama(44).

87.      Žaliteljeva kritika upravo se na to odnosi. Društvo Tilly‑Sabco tvrdi da Komisija prilikom određivanja iznosa izvoznih subvencija na nula nije mogla jednostavno „preuzeti” obrazloženje iz prethodne uredbe jer je pobijana uredba znatno nadilazila ono što je bilo predviđeno prethodnim uredbama, što Opći sud nije uzeo u obzir. Žalitelj tvrdi da je Opći sud pogrešno primijenio sudsku praksu navedenu u prethodnoj točki.

88.      Međutim, Opći sud takvo što nije učinio.

89.      Opći sud se u točkama 223. do 231. pobijane presude pravilno pozvao na sudsku praksu navedenu u gornjoj točki 86. Nakon što je prvo od Komisije zatražio da detaljno opiše svoju praksu u dotičnom razdoblju (točke 235. do 241. pobijane presude), u skladu s kojom je Komisija iznos subvencije odredila na temelju dviju neovisnih metoda, odnosno na temelju (i) teorijskog izračuna i (ii) analize stanja tržišta (u daljnjem tekstu: analiza tržišta), Opći sud je odbio žaliteljeve argumente da je Komisija odstupila od te prakse (točke 242. do 262. pobijane presude).

90.      Opći sud je s pravom to učinio.

91.      Naime, žalitelj u prvostupanjskom postupku nije tvrdio da Komisija nije slijedila svoju uobičajenu praksu iz postupovne perspektive (vidjeti točku 242. pobijane presude)(45). Umjesto toga, žalitelj je za sadržajnu izmjenu izvršenu pobijanom uredbom smatrao da predstavlja odstupanje od Komisijine prakse u dotičnom razdoblju.

92.      Međutim, Opći sud je bio potpuno u pravu odbivši to stajalište jer razlozi zbog kojih je Sud u predmetu Silos poništio uredbu koja se u istom razmatrala očito ne postoje u ovom predmetu. Sud je u toj presudi naveo tri zasebna razloga koji su ga zajedno doveli do zaključka da je Komisija odstupila od svoje uobičajene prakse te da je obrazloženje odnosne uredbe stoga bilo nedostatno(46).

93.      Kao prvo, uredbom koja je prethodila onoj koja se osporavala u tom predmetu povećan je iznos subvencija za odnosnu hranu za životinje, dok je uredbom koja se razmatrala u tom predmetu taj iznos smanjen.

94.      Kao drugo, iznos subvencija je odjednom smanjen sa 74,93 ECU za tonu na nula.

95.      Kao treće, uredba koja se razmatrala u tom predmetu usvojena je samo jedan tjedan nakon one koja se prije nje primjenjivala.

96.      Nasuprot tomu, kako je navedeno u točkama 8. do 11. pobijane presude, iznos subvencije za proizvode od zamrznutog mesa peradi postupno je smanjivan – pri čemu nije privremeno povećan – tijekom trogodišnjeg razdoblja, i to s početnog iznosa od 40 eura za 100 kg 17. lipnja 2010. na 32,50 eura za 100 kg, potom na 21,70 eura za 100 kg, pa na 10,85 eura za 100 kg, da bi u konačnici bio pobijanom uredbom određen na nula 18. srpnja 2013. Pobijana uredba je usvojena tri mjeseca nakon one koja se prije nje primjenjivala; u roku koji je izričito predviđen člankom 164. stavkom 2. Uredbe br. 1234/2007. Te činjenice nisu sporne.

97.      Stoga je jasno da je pobijana uredba bila dio, u okviru uredbi br. 1234/2007 i br. 182/2011, jedinstvenog postupka koji je stalno ponavljan i u okviru kojeg su se usvojene uredbe temeljile na izričitim kriterijima navedenima u Uredbi br. 1234/2007, a s kojim su trgovinski krugovi bili u potpunosti upoznati. Osim toga, sadržaj pobijane uredbe ne razlikuje se znatno od sadržaja njezinih prethodnica. To je slično situaciji u predmetu Delacre(47).

98.      To ne mijenja činjenica da je iznos subvencije u pobijanoj uredbi određen na nula a da za to nije pruženo obrazloženje različito od onog iz prethodne uredbe. Pored onoga što sam naveo u gornjoj točki 77. u vezi s Komisijinom mogućnosti da iznos izvoznih subvencija odredi na nula, smanjenje tog iznosa predviđeno pobijanom uredbom samo je slijedilo trend smanjivanja iznosa izvoznih subvencija. Drugačije stajalište dovelo bi do apsurdnog zaključka da bi obveza obrazlaganja bila ispunjena da je Komisija iznos subvencija odredila na 0,01 euro za 100 kg. Stoga Opći sud nije pogriješio zaključivši, u točki 245. pobijane presude, da puka činjenica da je iznos izvoznih subvencija određen na nula ne znači automatski da je Komisija odstupila od svoje ranije prakse i da je promjena tih iznosa svojstvena sustavu periodičkog određivanja tih iznosa, tako da se isto obrazloženje može primijeniti i na mnogo drugačije iznose kao i na one koji su određeni na nula. Žaliteljevo pozivanje na presudu National Iranian Oil Company(48), koja u biti odražava sudsku praksu navedenu u gornjoj točki 86. u području mjera o zamrzavanju sredstava, ne pokazuje da je pobijana uredba znatno nadilazila ono što je bilo predviđeno u njezinim prethodnicama.

99.      Iz navedenog slijedi da se tvrdnje društva Tilly‑Sabco o tome da je Opći pogrešno protumačio članak 296. UFEU‑a moraju odbiti.

b)      Proturječni navodi i drugi argumenti

100. Kao prvo, navod o proturječnosti i iskrivljavanju dokaza, za koje žalitelj tvrdi da su vidljivi u točkama 320. i 321. pobijane presude, nije osnovan. Zaključci Općeg suda da se uvoz povećava brže od izvoza, s jedne strane, i da se vrijednost uvoza smanjuje, s druge, nisu međusobno proturječni niti na bilo koji način predstavljaju iskrivljavanje dokaza. U tom pogledu žalitelj ne precizira dokaze koje je Opći sud navodno iskrivio niti pokazuje pogreške u ocjeni koje su dovele do takvog iskrivljavanja(49).

101. Kao drugo, što se tiče točaka 253. do 255. pobijane presude, za koje društvo Tilly‑Sabco tvrdi da su proturječne zbog politički motiviranog postupnog smanjenja iznosa izvoznih subvencija, ta dva navoda nisu proturječna, kako god ih tumačili, neovisno o utemeljenosti teorije društva Tilly‑Sabco.

102. Kao treće, žalitelj pogrešno kritizira Opći sud zato što nije zaključio, u točki 259. pobijane presude, da je iznos izvoznih subvencija određen na temelju obveze preuzete na međunarodnoj razini. Činjenica da je Komisija u svojem odgovoru na tužbu pred Općim sudom navela da se „pri razvoju [zajedničke poljoprivredne politike] u obzir uzimaju tekući pregovori o razvoju koji se u Dohi vode u okviru Svjetske trgovinske organizacije [u daljnjem tekstu: WTO] i stajalište koje je Unija u tom kontekstu zauzela u vezi sa subvencijama” ni na koji način ne upućuje na ikakvu konkretnu međunarodnu obvezu.

103. Naposljetku, ne vidim nikakvo proturječje između, s jedne strane, točaka 53. i 54. pobijane presude, u kojima se utvrđuje da izvoznici neće podnijeti zahtjeve za izvozne subvencije ako one iznose nula eura, i, s druge strane, točaka 267. i 268. te presude, koje ne isključuju mogućnost nacionalnih tijela da dodijele subvencije u iznosu od nula eura, iako se vjerojatno neće podnijeti nikakvi zahtjevi za iste. Naime, društvo Tilly‑Sabco pri tumačenju tih točaka ne uzima u obzir njihov kontekst: Opći sud je u točkama 53. i 54. razmatrao je li pobijana uredba „podrazumijevala” provedbene mjere, s ciljem provjere žaliteljeve procesne legitimacije na temelju četvrtog stavka članka 263. UFEU‑a. Međutim, analiza je bila potpuno drugačija u točkama 267. i 268.: odnosila se na pitanje dopušta li članak 164. stavak 2. Uredbe br. 1234/2007 da se izvozne subvencije odrede na nula. Da su te dvije stvari toliko međusobno povezane koliko žalitelj tvrdi, dvojbeno je bi li imao aktivnu procesnu legitimaciju za pokretanje ovog postupka.

104. Iz svega navedenog slijedi da se žaliteljevi argumenti da je Opći sud samom sebi proturječio, da je iskrivio dokaze i da je pogrešno protumačio Komisijina pisana očitovanja moraju odbiti.

c)      Nepropisno ograničavanje opsega sudskog nadzora

105. Opći sud je u točki 276. pobijane presude pravilno odredio opseg primjenjivog sudskog nadzora: odnosno da zakonodavac Unije ima široku marginu prosudbe u pitanjima koja se odnose na poljoprivredu. O tome se mora voditi računa pri odluci treba li provesti reviziju pravila koja se primjenjuju u vezi sa zamrznutim kokošima. Posljedično, sudski nadzor mora biti ograničen na provjeru je li mjera o kojoj je riječ zahvaćena očitom pogreškom ili zlouporabom ovlasti ili je li tijelo o kojem je riječ očito prekoračilo granice svoje diskrecijske ovlasti(50).

106. Žalitelj pobijanu presudu ne osporava zato što u njoj nije određen pravilan opseg sudskog nadzora. Ne osporava je ni zato što je u njoj potajno primijenjen opseg koji je za njega manje povoljan(51) ili zato što je primijenjenim opsegom povrijeđen članak 47. Povelje. Umjesto toga, čini se da društvo Tilly‑Sabco osporava tumačenje koje je Opći sud pružio u vezi s opsegom Komisijine diskrecije na temelju članka 164. Uredbe 1234/2007. Kako Komisija ističe, čini se da taj dio trećeg žalbenog razloga proizlazi iz općeg neslaganja stranaka u pogledu svrhe izvoznih subvencija.

107. U tom pogledu, podsjećam da je sustav izvoznih subvencija namijenjen stabilizaciji zajedničkog tržišta i osiguravanju da se poljoprivredni proizvodi mogu prodavati zemljama koje nisu članice Unije(52). Osobito, svrha izvoznih subvencija nije da izvoznicima osiguraju pristojan prihod. Umjesto toga, svrha im je omogućiti brze i učinkovite pravovremene intervencije u vrlo promjenjivom tržištu. Nadalje, česte promjene središnje su obilježje sustava poljoprivrednog prava Unije pa se propisi moraju stalno prilagođavati promjenjivim gospodarskim okolnostima i političkim prioritetima(53).

108. Po mojemu mišljenju, Opći sud je u točki 293. pobijane presude pravilno zaključio da Komisija, s obzirom na uporabu izraza „jedan ili više” u članku 164. stavku 3. Uredbe br. 1234/2007, može staviti naglasak na jedan od elemenata navedenih u toj odredbi. Komisija se čak može zakonito ograničiti na samo jedan element. U ovom predmetu, Opći sud je u točki 291. pobijane presude zaključio da je Komisija naglasak stavila na potrebu za osiguravanjem uravnoteženosti i prirodnog razvoja cijena i trgovine na tržištu, što se spominje u članku 164. stavku 3. točki (b) Uredbe br. 1234/2007(54).

109. Nasuprot žaliteljevim tvrdnjama, taj zaključak nije proturječan točki 401.(55) pobijane presude. Naime, Opći sud u toj točki nije naveo da elementi navedeni u članku 164. stavku 3. Uredbe br. 1234/2007 imaju jednaku težinu. Opći sud samo je odgovorio na žaliteljev argument da je Komisija samoj sebi proturječila tvrdeći da je jednaku važnost pridala metodama teorijskog izračuna i analize tržišta da bi potom, u konačnoj analizi, veći naglasak stavila na potonju. Međutim, te dvije metode nisu „elementi” u smislu članka 164. stavka 3. Uredbe br. 1234/2007, već alati za određivanje prikladnog iznosa izvoznih subvencija. Stoga, žalitelj pogrešno tumači pobijanu presudu.

110. S obzirom na navedeno, preostali argumenti iz ovog dijela trećeg žalbenog razloga, u dijelu u kojem su razumljivi i dopušteni, temelje se na pogrešnom shvaćanju i/ili prikazu te presude.

111. Kao prvo, Opći sud je u točki 401. pobijane presude odlučio o žaliteljevom argumentu navedenom u njezinoj točki 400. Taj je zaključak stajalište tog suda pa zato ne može predstavljati iskrivljavanje stajališta stranaka. U svakom slučaju, žalitelj ne tvrdi da je Opći sud presudio ultra petita.

112. Kao drugo, žalitelj je posve u krivu kada navodi da je Opći sud u točki 300. pobijane presude zaključio da „teorijski izračun iznosa subvencija ne objašnjavaju dokumenti podneseni Upravljačkom odboru”(56).

113. Naposljetku, pogrešna je tvrdnja da je Opći sud pogriješio zato što nije od Komisije zahtijevao da mu dostavi teorijski izračun, zbog čega nije mogao ocijeniti je li ravnoteža ostvarena između Komisijinog teorijskog izračuna i analize tržišta predstavljala očitu pogrešku u ocjeni. Kao prvo, o usvajanju mjera o upravljanju postupkom i/ili izvođenju dokaza, ako je to potrebno, ne odlučuju stranke, nego Opći sud(57). Kao drugo, Opći sud je u točki 398. pobijane presude zaključio da je Komisija, kako je i ona sama istaknula, zakonito mogla iznos izvoznih subvencija odrediti na nula na temelju čimbenika navedenih u točki 292. te presude, iako je teorijski izračun dao pozitivan rezultat(58). Stoga je Opći sud čak i bez pojedinosti o teorijskom izračunu mogao razmotriti razliku između dviju metoda. Naposljetku, žalitelj svojim stajalištem od Općeg suda zapravo traži da upotrijebi diskreciju koju Uredba br. 1234/2007 daje Komisiji, a ne tom sudu.

114. Iz toga slijedi da ovaj dio trećeg žalbenog razloga treba odbiti pa posljedično i cijeli taj žalbeni razlog.

E.      Četvrti žalbeni razlog: povreda članka 164. stavka 3. Uredbe br. 1234/2007 ili očita pogreška u ocjeni

1.      Argumenti stranaka

115. U prvom dijelu četvrtog žalbenog razloga društvo Tilly‑Sabco tvrdi da je Opći sud samom sebi proturječio prilikom ispitivanja je li Komisija odgovarajuće uzela u obzir elemente navedene u članku 164. stavku 3. Uredbe br. 1234/2007 iz razloga što je Opći sud usporedio pad cijena u Sjedinjenim Američkim Državama u 2013., opisan u točki 301. pobijane presude, sa stanjem brazilskog tržišta od 2009. do 2013., opisanim u točki 302. te presude, te navodi da je Opći sud trebao upotrijebiti najnovije dostupne podatke.

116. U drugom dijelu četvrtog žalbenog razloga žalitelj tvrdi da je Opći sud povrijedio članak 164. stavak 3. točku (b) Uredbe br. 1234/2007 prihvativši, u točki 289. pobijane presude, Komisijinu ocjenu da razlika u odnosu na cijenu peradi iz Brazila nije iziskivala isplatu izvoznih subvencija. Osim toga, po mišljenju žalitelja, Opći sud je tu odredbu povrijedio i time što je svoju ocjenu ograničio na svjetsko tržište, ne uzevši pritom u obzir tržište Unije.

117. U trećem dijelu četvrtog žalbenog razloga društvo Tilly‑Sabco navodi da je Opći sud propustio, u točki 366. pobijane presude, kritizirati Komisiju zato što nije uzela u obzir točno stanje potražnje za kokošima i da je samom sebi proturječio u točki 368. te presude. Osim toga, društvo Tilly‑Sabco tvrdi da je Opći sud propustio, u točki 350. i sljedećima te presude, izvući zaključke koje za marže proizvođača ima povećanje cijena hrane za životinje. Kritizira Opći sud zato što, slično tomu, nije ocijenio posljedice Komisijinih pogrešaka, utvrđenih u točkama 350. do 356. i 360. i 361. te presude, i zato što je u točki 369. iskrivio dokaze, za koje žalitelj navodi da su pokazivali trend smanjivanja potražnje za mesom peradi u 2013.

118. Komisija osporava te argumente.

2.      Ocjena

119. Tri dijela ovog žalbenog razloga u biti sadržavaju nekoliko različitih kritika ocjene koju je Opći sud proveo u pogledu načina na koji je Komisija izvršila svoju diskreciju na temelju članka 164. stavka 3. Uredbe br. 1234/2007. Smatram da nijedna od njih nije opravdana te ću ih sada redom razmotriti.

120. Za početak, ne postoji proturječje između točaka 300. i 301. pobijane presude koje društvo Tilly‑Sabco navodi: činjenica da je Opći sud prilikom razmatranja cijena svježih kokoši u obzir uzeo samo 2013. godinu u pogledu Sjedinjenih Američkih Država ne znači da je samom sebi proturječio time što je u pogledu Brazila u obzir uzeo dulje razdoblje. U tekstu članka 164. stavka 3. Uredbe br. 1234/2007 nigdje se ne zahtijeva od Komisije da svoju usporednu ocjenu kretanja cijena ograniči na određena razdoblja (iako usporedba možda gubi svrhu ako se to ne učini). Iako žalitelj pravilno ističe da se članak 164. stavak 3. točka (a) te uredbe odnosi na „postojeće stanje” na tržištu Unije i svjetskim tržištima, Komisija može, kako je navedeno u gornjoj točki 108., poseban naglasak staviti na druge elemente navedene u članku 164. stavku 3. te uredbe, što je Opći sud zaključio da je učinila u ovom predmetu. U svakom slučaju, točke 300. i 301. pobijane presude nisu međusobno proturječne jer je Opći sud u objema zaključio da se pad cijena u tim zemljama dogodio samo na kraju 2013.

121. Dalje, mora se odbiti argument društva Tilly‑Sabco da je Opći sud propustio zaključiti da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni time što izvozne subvencije nije odredila s obzirom na procijenjenu razliku, potvrđenu u točki 289. pobijane presude, između cijena kokoši na unutarnjem tržištu i cijena peradi iz Brazila, koja je iznosila 44,73 eura za 100 kg. Ta razlika u cijeni možda proizlazi iz činjenice da uspoređeni proizvodi nisu bili perad iz obiju regija, nego kokoši i perad. Također, društvo Tilly‑Sabco ne navodi da je Komisija, sukladno toj istoj točki, navela da su cijene kokoši na unutarnjem tržištu bile visoke(59). Opći sud je na temelju toga utvrdio, u točki 292. pobijane presude, da za osiguravanje stabilnosti tržišta nije bilo potrebno izvozne subvencije odrediti u pozitivnom iznosu pa žalitelj tu točku ne osporava. I to s pravom: kako je navedeno u gornjoj točki 107., svrha izvoznih subvencija nije da izvoznicima osiguraju pristojan prihod. U skladu s tim, trgovci ne mogu od Komisije zahtijevati da izvozne subvencije utvrdi u određenom iznosu.

122. Što se tiče argumenta da je Opći sud povrijedio članak 164. stavak 3. točku (b) Uredbe br. 1234/2007 ograničivši svoju ocjenu na jedno tržište, bilo to unutarnje ili svjetsko tržište(60), ta se dva tržišta spominju samo u točkama (a) i (i). Međutim, Opći sud je zaključio da je Komisija posebnu važnost pridala točki (b), u kojoj se ta dva tržišta ne spominju(61).

123. U pogledu trećeg dijela četvrtog žalbenog razloga, smatram da žalitelj pogrešno tvrdi da Opći sud nije u točki 366. pobijane presude shvatio da se člankom 164. stavkom 3. Uredbe br. 1234/2007 od Komisije zahtijeva da zna točno stanje kretanja potražnje za kokošima na tržištu Unije i svjetskom tržištu. Naprotiv, Opći sud je pravilno zaključio da cijena predstavlja dodirnu točku ponude i potražnje te da se potražnja nužno uzima u obzir u analizi kretanja cijena. Osim toga, što se tiče žaliteljevog protuargumenta da povećanje cijene odražava neravnotežu u kretanju ponude i/ili potražnje, valja reći da visina cijene može uključivati predviđena kretanja ponude i potražnje. Stoga se taj argument mora odbiti, kao i navod o proturječju između točaka 366. i 368. pobijane presude, koji vrijedi samo ako bi se prihvatilo žaliteljevo stajalište o korelaciji između cijene i potražnje.

124. Dalje, neutemeljen je žaliteljev argument da je Opći sud u točki 350. i sljedećima pobijane presude propustio izvući zaključke koje povećanje cijene hrane za životinje ima na marže proizvođača: Opći sud upravo je to učinio u točki 351.

125. Pretposljednje, žaliteljev argument da točke 350. do 356. i 360. i 361. pobijane presude pokazuju da je Komisija pružila Općem sudu različite informacije od onih koje je dala Upravljačkom odboru ne može utjecati na zakonitost pobijane uredbe, koja se ne smije ocjenjivati na temelju onoga što je Komisija predočila Općem sudu, nego na temelju činjenica i propisa koji su postojali u vrijeme usvajanja te uredbe. Stoga je taj argument bespredmetan. Isto vrijedi i za činjenicu da je Opći sud u točki 360. pobijane presude zaključio da je potrebno nijansirati navode koje je Komisija u vezi s cijenama hrane za životinje iznijela u svojem odgovoru na tužbu. U svakom slučaju, nevažnost tih okolnosti potvrđuje činjenica da žalitelj, kako je Komisija navela, ne osporava drugu i treću rečenicu točke 361. pobijane presude, u kojima je zaključeno, među ostalim, da pitanje razdoblja u kojem je hrana za životinje poskupila nije odlučujuće.

126. Naposljetku, glede tvrdnje da je Opći sud iskrivio dokaze u točki 369. pobijane presude time što je zaključio da je Komisija uzela u obzir, osobito, povećanje potražnje za kokošima, valja reći da ta točka samo ponavlja žaliteljevo stajalište i ne utvrđuje činjenice. Stoga u njoj nisu iskrivljeni dokazi. Što se tiče žaliteljeve kritike točke 371. te presude, koju žalitelj povezuje sa svojim navodom o iskrivljavanju dokaza u točki 369., žalitelj nije dokazao da je Opći sud iskrivio te dokaze ili da je u toj točki počinio pogrešku koja se tiče prava. Kako Komisija pravilno ističe, žalitelj ne osporava točku 370. pobijane presude u kojoj je Opći sud zaključio da žaliteljeve tvrdnje u vezi s usporavanjem povećanja proizvodnje i potrošnje mesa peradi znače da povećanje u proizvodnji i potražnji još uvijek postoji, kao i očekivanje rasta proizvodnje, iako su sporiji nego nekada.

127. Posljednji žalbeni razlog je neosnovan pa se stoga mora odbiti. Posljedično, i čitava se žalba mora odbiti.

VI.    Zaključak

128. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud odbije žalbu i žalitelju naloži snošenje troškova.


1      Izvorni jezik: engleski


2      Presuda od 14. siječnja 2016., Tilly‑Sabco/Komisija, T‑397/13, EU:T:2016:8 (u daljnjem tekstu: pobijana presuda).


3      Provedbena uredba Komisije od 18. srpnja 2013. o određivanju izvoznih subvencija za meso peradi (SL 2013., L 196, str. 13.) (u daljnjem tekstu: pobijana uredba).


4      Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. o utvrđivanju pravila i općih načela u vezi s mehanizmima nadzora država članica nad izvršavanjem provedbenih ovlasti Komisije (SL 2011., L 55, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 5., str. 291.).


5      Uredba Vijeća od 22. listopada 2007. o uspostavljanju zajedničke organizacije poljoprivrednih tržišta i o posebnim odredbama za određene poljoprivredne proizvode (Uredba o jedinstvenom ZOT‑u) (SL 2007., L 299, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 9., str. 61.)., kako je izmijenjena.


6      Odluka Vijeća od 28. lipnja 1999. o utvrđivanju postupaka za izvršavanje provedbenih ovlasti dodijeljenih Komisiji (SL 1999., L 184, str. 23.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 17., str. 36.)


7      Uredba Komisije od 17. lipnja 2010. o određivanju izvoznih subvencija za meso peradi [neslužbeni prijevod] (SL 2010., L 152, str. 5.)


8      Provedbena Uredba Komisije od 18. listopada 2012. o određivanju izvoznih subvencija za meso peradi [neslužbeni prijevod] (SL 2012., L 288 str. 6.)


9      Provedbena Uredba Komisije od 17. siječnja 2013. o određivanju izvoznih subvencija za meso peradi [neslužbeni prijevod] (SL 2013., L 14, str. 15.)


10      Provedbena Uredba Komisije od 18. travnja 2013. o određivanju izvoznih subvencija za meso peradi [neslužbeni prijevod] (SL 2013., L 109, str. 27.)


11      Provedbena Uredba Komisije od 20. listopada 2011. o utvrđivanju izvoznih subvencija za meso peradi (SL 2011., L 276, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 71., str. 196.)


12      Rješenje od 26. rujna 2013., Tilly‑Sabco/Komisija, T‑397/13 R, neobjavljeno, EU:T:2013:502.


13      Presuda od 14. siječnja 2016., Doux/Komisija, T‑434/13, neobjavljena, EU:T:2016:7.


14      Presuda od 14. siječnja 2016., Francuska/Komisija, T‑549/13, EU:T:2016:6.


15      Vidjeti točke 39. do 68. pobijane presude.


16      Vidjeti točku 27. pobijane presude. Konkretno, Komisija nije osporila ni navod da je pobijana uredba regulatorni akt niti da je ista izravno utjecala na žalitelja; vidjeti točke 33. i 38. pobijane presude.


17      U skladu s člankom 150. Poslovnika Suda, koji se na žalbeni postupak primjenjuje na temelju članka 190. stavka 1. tog poslovnika, „Sud može, u svakom trenutku, po službenoj dužnosti, […] odlučiti da obrazloženim rješenjem donese odluku o postojanju apsolutne zapreke vođenju postupka” (moje isticanje); također vidjeti presudu od 27. veljače 2014., StichtingWoonlinie i dr./Komisija, C‑133/12 P, EU:C:2014:105, t. 32. Pitanje „podrazumijeva” li osporena mjera provedbene mjere u smislu četvrtog stavka članka 263. UFEU‑a trenutno je predmet žalbenih postupaka koji se vode pred velikim vijećem Suda; vidjeti predmete C‑244/16, Industrias Químicas del Vallés/Komisija, i C‑384/16 P, European Union Copper Task Force/Komisija.


18      Standardizirani poslovnik — Odluka Vijeća 1999/468/EZ — Poslovnik za […] odbor [neslužbeni prijevod] (SL 2001., C 38, str. 3., bilješka 6)


19      Komisija je poslovnik Upravljačkog odbora podnijela u prvostupanjskom postupku kao prilog svojem odgovoru na tužbu.


20      Članak 127. stavak 1. Poslovnika Suda, koji se na žalbeni postupak primjenjuje na temelju članka 190. stavka 1. tog poslovnika. Standardizirani poslovnik svakako nije relevantan ako je dotični odbor usvojio vlastiti poslovnik, što je slučaj u ovom predmetu, vidjeti presudu od 25. listopada 2005., Njemačka i Danska/Komisija, C‑465/02 i C‑466/02, EU:C:2005:636, t. 31.


21      U članku 8. stavku 5. Uredbe br. 182/2011 („Provedbeni akti koji se primjenjuju bez odlaganja”) predviđeno je: „Kada Komisija usvoji privremene antidampinške ili kompenzacijske mjere primjenjuje se postupak iz ovog članka. Komisija usvaja takve mjere nakon savjetovanja s državama članicama ili, u slučajevima iznimne žurnosti, nakon obavješćivanja država članica. U potonjem slučaju, savjetovanje se provodi najkasnije deset dana nakon obavijesti državama članicama o mjerama koje je usvojila Komisija” (moje isticanje). Također vidjeti uvodnu izjavu 16. te uredbe.


22      Vidjeti uvodne izjave 5. i 11. Uredbe br. 182/2011.


23      Kao primjere toga vidjeti presude od 14. siječnja 1987., Njemačka/Komisija, 278/84, EU:C:1987:2, t. 12. do 16.; i od 10. veljače 1998., Njemačka/Komisija, C‑263/95, EU:C:1998:47, t. 26. do 32.


24      Presuda od 23. veljače 1988., Ujedinjena Kraljevina/Vijeće, 68/86, EU:C:1988:85, t. 48.


25      Presude od 7. svibnja 1991., Nakajima/Vijeće, C‑69/89, EU:C:1991:186, t. 49. i 50., i od 13. rujna 2007., Common Market Fertilizers/Komisija, C‑443/05 P, EU:C:2007:511, t. 145.


26      Presude od 15. lipnja 1994., Komisija/BASF i dr., C‑137/92 P, EU:C:1994:247, t. 76. i 77., i od 13. rujna 2007., Common Market Fertilizers/Komisija, C‑443/05 P, EU:C:2007:511, t. 147. i 148.


27      U tom pogledu, usporediti s presudom od 15. lipnja 1994., Komisija/BASF i dr., C‑137/92 P, EU:C:1994:247, t. 72.


28      Za kritiku nepostojanja prava privatnih subjekata u postupku komitologije, vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika L. A. Geelhoeda u spojenim predmetima Alliance for Natural Health i dr., C‑154/04 i C‑155/04, EU:C:2005:199, t. 80. do 85. Sud nije poništio mjeru koja se razmatrala u tom predmetu; vidjeti presudu od 12. srpnja 2005., Alliance for Natural Health i dr., C‑154/04 i C‑155/04, EU:C:2005:449, t. 81. i 82.


29      Vidjeti, po analogiji, presudu od 11. siječnja 2001., Monte Arcosu, C‑403/98, EU:C:2001:6, t. 26. i 28.


30      Vidjeti presudu od 14. siječnja 1987., Njemačka/Komisija, 278/84, EU:C:1987:2, t. 13. Također vidjeti, u pogledu opsega sudskog nadzora u vezi s postojanjem rizika od poremećaja u trgovini poljoprivrednim proizvodima, presudu od 25. siječnja 1979., Racke, 98/78, EU:C:1979:14, t. 4. i 5.


31      Vidjeti presudu od 14. siječnja 2016., Francuska/Komisija, T‑549/13, EU:T:2016:6, t. 18.


32      Vidjeti, po analogiji, presudu od 15. ožujka 2006., Italija/Komisija, T‑226/04, neobjavljenu, EU:T:2006:85, t. 38. do 41.


33      Vidjeti, u tom pogledu, presudu od 25. listopada 2005., Njemačka i Danska/Komisija, C‑465/02 i C‑466/02, EU:C:2005:636, t. 36., 38. i 40., u kojoj je Sud zaključio da činjenica da je poziv na sastanak odbora bio poslan 14 dana prije njegova održavanja, i da nije postojala njemačka jezična verzija dokumenata o kojima se trebalo raspravljati na tom sastanku, nije mogla utjecati na mjeru koja je u konačnici usvojena.


34      Opoziv akta institucija je iznimna mjera s retroaktivnim učincima te se stoga može samo izričito predvidjeti; u tom pogledu, vidjeti presudu od 8. studenoga 2001., Silos, C‑228/99, EU:C:2001:599, t. 19.


35      Presuda od 22. rujna 2016., Parlament/Vijeće, C‑14/15 i C‑116/15, EU:C:2016:715, t. 48. i navedena sudska praksa.


36      Sažetak 435. sastanka Upravljačkog odbora za zajedničku organizaciju tržišta poljoprivrednih proizvoda održanog 17. listopada 2013., sastavljen 22. listopada 2013., dokument br. ARES REG agri.ddg2.c.4(2013)3316233, t. 9.1.1. (dostupan na https://ec.europa.eu/agriculture/sites/agriculture/files/committees/cmo‑management/2013/435.pdf).


37      U biti, osim u početnom dijelu žalbe, žalitelj nigdje u dijelu u kojem iznosi svoje pravne argumente ne spominje članak 162. stavak 1. Uredbe br. 1234/2007. Iako žalitelj u svojoj replici upućuje na tu odredbu, to čini samo kao odgovor na prethodno pitanje koje je Komisija iznijela u svojem odgovoru u vezi s ciljem sustava izvoznih subvencija.


38      Presuda od 10. prosinca 2013., Komisija/Irska i dr., C‑272/12 P, EU:C:2013:812, t. 28. i navedena sudska praksa.


39      Presuda od 14. ožujka 1973., Westzucker, 57/72, EU:C:1973:30, t. 8. Izvozne subvencije i denaturacija šećera u nekim pogledima imaju identičnu funkciju u okviru zajedničke organizacije tržišta; vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika H. Mayrasa u predmetu Westzucker, 57/72, EU:C:1973:20, t. 2.


40      Presude od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 63.; i od 10. ožujka 2016., HeidelbergCement/Komisija, C‑247/14 P, EU:C:2016:149, t. 16.


41      Presude od 9. rujna 2004., Španjolska/Komisija, C‑304/01, EU:C:2004:495, t. 51.; i od 9. lipnja 2016., Pesce i dr., C‑78/16 i C‑79/16, EU:C:2016:428, t. 89.


42      Presude od 28. listopada 1982., Lion i dr., 292/81 i 293/81, EU:C:1982:375, t. 19.; od 22. siječnja 1986., Eridania zuccherifici nazionali i dr., 250/84, EU:C:1986:22, t. 38.; i od 6. srpnja 2000., Eridania, C‑289/97, EU:C:2000:363, t. 40.


43      Presude od 1. prosinca 1965., Schwarze, 16/65, EU:C:1965:117, str. 888.; i od 4. veljače 1990., Delacre i dr./Komisija, C‑350/88, EU:C:1990:71, t. 16.


44      U tom pogledu, vidjeti presude od 26. studenoga 1975., Groupement des fabricants de papiers peints de Belgique i dr./Komisija, 73/74, EU:C:1975:160, t. 31.; od 4. veljače 1990., Delacre i dr./Komisija, C‑350/88, EU:C:1990:71, t. 15.; i od 8. studenoga 2001., Silos, C‑228/99, EU:C:2001:599, t. 28.


45      Na taj navod ne utječe činjenica da žalitelj u svojoj žalbi tvrdi, u vezi s dijelom drugog dijela trećeg žalbenog razloga koji se odnosi na navodno nepropisno ograničavanje opsega sudskog nadzora, da je jasno naveo da ni on ni Opći sud nisu mogli potvrditi ili osporiti pojedine elemente Komisijine uobičajene prakse.


46      Presuda od 8. studenoga 2001., Silos, C‑228/99, EU:C:2001:599, t. 29.


47      Presuda od 14. veljače 1990., Delacre i dr./Komisija, C‑350/88, EU:C:1990:71, t. 17. do 19.


48      Presuda od 1. ožujka 2016., National Iranian Oil Company/Vijeće, C‑440/14 P, EU:C:2016:128, t. 60. i sljedeće.


49      Vidjeti, među ostalim, presudu od 30. studenoga 2016., Komisija/Francuska i Orange, C‑486/15 P, EU:C:2016:912, t. 99. i navedenu sudsku praksu.


50      Presuda od 30. lipnja 2016., Lidl, C‑134/15, EU:C:2016:498, t. 47., i, u tom pogledu, presuda od 9. ožujka 2017., Doux, C‑141/15, EU:C:2017:188, t. 26.


51      Kakav je bio slučaj u predmetu KME Germany i dr./Komisija, C‑272/09 P, EU:C:2011:63; vidjeti točke 71. do 73. mišljenja nezavisne odvjetnice E. Sharpston u tom predmetu.


52      Dok je u uvodnoj izjavi 65. Uredbe br. 1234/2007 navedeno da „[j]edinstveno tržište [Unije] uključuje trgovinski sustav na vanjskim granicama [Unije]. Taj bi trgovinski sustav trebao uključivati uvozne carine i izvozne subvencije i u načelu bi trebao stabilizirati tržište [Unije]. Trgovinski sustav trebao bi se temeljiti na obvezama preuzetim u okviru Urugvajskog kruga višestranih trgovinskih pregovora”, u njezinoj uvodnoj izjavi 77. navedeno je da bi „[o]dredbe o odobravanju subvencija za izvoz u treće zemlje, koje se temelje na razlici između cijena unutar [Unije] i onih na svjetskom tržištu i koje su unutar ograničenja utvrđenih obvezama koje je [Unija] preuzela u okviru WTO‑a, trebale […] služiti za zaštitu sudjelovanja [Unije] u međunarodnoj trgovini određenim proizvodima obuhvaćenim ovom Uredbom. Subvencionirani izvoz trebao bi podlijegati ograničenjima u smislu količine i vrijednosti”.


53      Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika L. A. Geelhoeda u predmetu Silos, C‑228/99, EU:C:2001:196, t. 32., gdje se navodi presuda od 8. travnja 1992., Wagner, C‑94/91, EU:C:1992:181, t. 18. Također vidjeti, u tom pogledu, presude od 14. ožujka 1973., Westzucker, 57/72, EU:C:1973:30, t. 6. i 8.; od 26. siječnja 1978., Union Malt i dr./Komisija, 44/77 do 51/77, EU:C:1978:14, t. 23. i 28. (u vezi s posebnom situacijom izvoznih dozvola kojima se subvencije unaprijed određuju); od 28. listopada 1982., Lion i dr., 292/81 i 293/81, EU:C:1982:375, t. 14.; i od 9. ožujka 2017., Doux, C‑141/15, EU:C:2017:188, t. 36.


54      Iako je Komisija na raspravi navela da je u obzir uzela i elemente u točki (a) i elemente u točki (b) članka 164. stavka 3. Uredbe br. 1234/2007, nije prigovorila na zaključak u točki 291. pobijane presude.


55      U žalbi se upućuje na točku 400. pobijane presude, ali to se čini pogrešnim jer se u toj točki opisuje žaliteljevo stajalište.


56      Opći sud je u točki 300. pobijane presude istaknuo da „dokument podnesen Upravljačkom odboru nije namijenjen objašnjavanju teorijskog izračuna izvoznih subvencija, nego prije svega prikazivanju stanja svjetskog tržišta”.


57      Vidjeti, u tom pogledu, rješenje od 31. siječnja 2017., Universal Protein Supplements/EUIPO, C‑485/16 P, neobjavljeno, EU:C:2017:72, t. 15. i navedenu sudsku praksu.


58      U točki 292. pobijane presude navedeno je da povećanje cijena na tržištu Unije, marže proizvođača u Uniji koje su veće od povijesnog prosjeka i povećanje izvoza predstavljaju elemente koji načelno dopuštaju Komisiji da zaključi, a da pritom ne počini pogrešku u ocjeni, da je stanje na tržištu Unije stabilno te da izvozne subvencije nije potrebno odrediti u pozitivnom iznosu kako bi se osigurala stabilnost tržišta.


59      Slično tomu, kako je Komisija navela, žalitelj ne osporava zaključak iz točke 306. pobijane presude da je iz dokumenta podnesenog Upravljačkom odboru bio vidljiv jasan trend dugoročnog i kratkoročnog povećanja cijena na tržištu Unije.


60      Žalba u vezi tog pitanja nije smislena jer se u njoj navodi da je „Opći sud u obzir uzeo samo cijene na unutarnjem tržištu, visoke troškove hrane za životinje i devalvaciju brazilskog reala; dakle, promatrao je samo svjetsko tržište”.


61      To potvrđuju druge jezične verzije te odredbe. Uporaba množine („marchés”) u francuskom tekstu članka 164. stavka 3. točke (b) Uredbe br. 1234/2007 ne upućuje na tržište Unije ili svjetska tržišta spomenuta u članku 164. stavku 3. točkama (a) i (i), nego na zajedničku organizaciju tržišta, za koju se u tom jeziku koristi množina („organisation commune des marchés”).