Language of document : ECLI:EU:C:2016:483

Predmet C–486/14

Kazneni postupak

protiv

Piotra Kossowskog

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio

Hanseatisches Oberlandesgericht Hamburg)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Konvencija o provedbi Schengenskog sporazuma – Članak 54. i članak 55. stavak 1. točka (a) – Povelja Europske unije o temeljnim pravima – Članak 50. – Načelo ,ne bis in idem' – Dopuštenost kaznenog progona okrivljenika u državi članici nakon što je okončan kazneni postupak koji je protiv njega pokrenulo tužiteljstvo u drugoj državi članici a da nije provelo temeljitu istragu – Nepostojanje ocjene o meritumu predmeta”

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 29. lipnja 2016.

1.        Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Nadležnost Suda – Prethodna pitanja – Pitanje o tumačenju konvencije usvojene na temelju glave VI. UEU‑a – Zahtjev za tumačenje u kojem se ne navodi članak 35. UEU‑a nego se isključivo upućuje na članak 267. UFEU‑a – Nadležnost za to tumačenje

(čl. 35. UEU‑a; čl. 267. UFEU‑a; Konvencija o provedbi Schengenskog sporazuma)

2.        Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Protokol o uključivanju schengenske pravne stečevine – Konvencija o provedbi Schengenskog sporazuma – Načelo ne bis in idem – Uvjet za primjenu – Obustava kaznenog progona – Doseg – Konačna odluka tužiteljstva o okončanju kaznenog postupka – Uključenost – Neizvršenje sankcije – Nepostojanje utjecaja

(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 50.; Konvencija o provedbi Schengenskog sporazuma, čl. 54.)

3.        Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Protokol o uključivanju schengenske pravne stečevine – Konvencija o provedbi Schengenskog sporazuma – Načelo ne bis in idem – Područje primjene – Odluka tužiteljstva o okončanju kaznenog postupka koja je donesena a da nije provedena temeljita istraga – Isključenost

(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 50.; Konvencija o provedbi Schengenskog sporazuma, čl. 54.)

1.        Činjenica da se u zahtjevu za prethodnu odluku koji se odnosi na tumačenje Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma, koja je obuhvaćena glavom VI. UEU‑a, u verziji prije Ugovora iz Lisabona, ne spominje članak 35. UEU‑a, nego se upućuje na članak 267. UFEU‑a nije, sama po sebi, razlog za nedopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku.

(t. 27.)

2.        Kako bi se smatralo da je protiv osobe pravomoćno okončan sudski postupak u odnosu na činjenice koje joj se stavljaju na teret, u smislu članka 54. Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma (CISA), nužno je, među ostalim, da je kazneni progon konačno obustavljen. Taj uvjet mora se ocjenjivati na temelju prava ugovorne stranke koja je donijela predmetnu kaznenu odluku. Naime, odluka kojom se, prema pravu države potpisnice sporazuma koja je pokrenula kazneni progon protiv neke osobe, konačno ne dovršava progon na državnoj razini, u načelu ne može imati za posljedicu to da predstavlja procesnu prepreku eventualnom pokretanju ili nastavku kaznenog progona za ista djela protiv te osobe u drugoj državi potpisnici sporazuma.

Osim toga, okolnosti da je, s jedne strane, odluku kojom se okončava kazneni postupak donijelo javno tužiteljstvo i, s druge strane, da sankcija nije izvršena, nisu odlučujuće za ocjenu okončava li pravomoćno progon ta odluka. Naime, s jedne strane, članak 54. CISA‑e također se primjenjuje na odluke tijela koje je pozvano sudjelovati u provođenju kaznenog sudovanja u dotičnom nacionalnom pravnom poretku, kao što je to tužiteljstvo, kojima se pravomoćno obustavlja kazneni progon u državi članici, iako u donošenju takvih odluka nije sudjelovao sud, a one nemaju oblik presude. S druge strane, što se tiče nepostojanja sankcije, članak 54. CISA‑e ne predviđa uvjet da je sankcija izvršena, da je trenutačno u tijeku izvršavanja ili da se više ne može izvršiti prema zakonima polazišne ugovorne stranke, osim u slučaju osude. Navođenje sankcije ne može se, dakle, tumačiti na način da primjenjivost članka 54. CISA‑e uvjetuje dodatnim uvjetom osim osudom.

(t. 34., 35., 38.‑41.)

3.        Načelo ne bis in idem, navedeno u članku 54. Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma (CISA), tumačeno u svjetlu članka 50. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da se odluka javnog tužiteljstva kojom se bez izricanja sankcija obustavlja kazneni progon i pravomoćno okončava istražni postupak koji je vođen protiv osobe, uz mogućnost njegova preotvaranja ili ukidanja odluke, ne može kvalificirati pravomoćnom odlukom u smislu tih članaka kada iz obrazloženja te odluke proizlazi da je navedeni postupak okončan a da nije provedena temeljita istraga, pri čemu nesaslušavanje žrtve i mogućeg svjedoka predstavlja pokazatelj da takva temeljita istraga nije provedena. To je slučaj kada je odluka donesena samo zato što je optuženik odbio dati izjavu i zato što su žrtva i svjedok po čuvenju imali boravište u drugoj državi članici pa nisu mogli biti saslušani tijekom istražnog postupka, a navodi žrtve stoga nisu mogli biti provjereni, pri čemu nije provedena ni temeljitija istraga radi prikupljanja i ispitivanja dokaza.

U tom pogledu, iako je cilj članka 54. CISA‑e zajamčiti da se osoba, koja je osuđena i koja je odslužila svoju kaznu odnosno, ovisno o slučaju, koja je pravomoćno oslobođena u ugovornoj stranci, može kretati unutar schengenskog područja bez bojazni od progona za iste činjenice u drugoj ugovornoj stranci, on nema za cilj zaštititi osumnjičenika od mogućnosti da se protiv njega vode naknadne istrage za iste činjenice u više ugovornih stranaka. Stoga se pravomoćnost kaznene odluke države članice mora tumačiti ne samo s obzirom na nužnost jamstva slobodnog kretanja osoba nego i promicanja sprečavanja i suzbijanja kriminala unutar područja slobode, sigurnosti i pravde.

Osim toga, primjena članka 54. CISA‑e na takvu odluku učinila bi težom, pa čak i nemogućom, svaku konkretnu mogućnost sankcioniranja u dotičnim državama članicama nedopuštenog postupanja koje se stavlja na teret okrivljeniku.

Naposljetku, primjena članka 54. CISA‑e na takvu odluku mogla bi dovesti u pitanje uzajamno povjerenje država članica. Naime, navedeno uzajamno povjerenje može postojati samo ako se druga ugovorna stranka može na temelju dokumenata koje je priopćila prva ugovorna stranka uvjeriti da je dotična odluka, koju su donijela nadležna tijela te prve ugovorne stranke, doista pravomoćna odluka koja sadržava ocjenu o meritumu predmeta.

(t. 45., 47.‑49., 52.‑54. i izreka)