Language of document : ECLI:EU:C:2018:276

Predmet C-353/16

MP

protiv

Secretary of State for the Home Department

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Supreme Court of the United Kingdom)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Politika azila – Povelja Europske unije o temeljnim pravima – Članak 4. – Direktiva 2004/83/EZ – Članak 2. točka (e) – Uvjeti za supsidijarnu zaštitu – Članak 15. točka (b) – Opasnost od ozbiljne štete za psihičko zdravlje podnositelja zahtjeva u slučaju vraćanja u njegovu državu podrijetla – Osoba koja je bila podvrgnuta mučenju u svojoj državi podrijetla”

Sadržaj – Presuda Suda (veliko vijeće) od 24. travnja 2018.

Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Status izbjeglice ili status stečen na temelju supsidijarne zaštite – Direktiva 2004/83 – Uvjeti za dobivanje supsidijarne zaštite – Članak 2. točka (e) i članak 15. točka (b) – Mučenje ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje – Pojam – Ozbiljna šteta za fizičko i psihičko zdravlje državljanina treće zemlje u slučaju vraćanja u njegovu državu podrijetla, zbog traume koja proizlazi iz mučenja kojem je u prošlosti bio izložen – Uključenost – Pretpostavka – Namjerno uskraćivanje skrbi u državi podrijetla – Provjera koju provodi nacionalni sud

(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 4.; Direktiva Vijeća 2004/83, čl. 2. t. (e) i čl. 15. t. (b))

Članak 2. točku (e) i članak 15. točku (b) Direktive Vijeća 2004/83/EZ od 29. travnja 2004. o minimalnim standardima za kvalifikaciju i status državljana treće zemlje ili osoba bez državljanstva kao izbjeglica ili osoba kojima je na drugi način potrebna međunarodna zaštita te o sadržaju odobrene zaštite, u vezi s člankom 4. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da državljanin treće zemlje kojeg su tijela vlasti njegove države podrijetla bila podvrgnula mučenju i koji više nije izložen opasnosti od mučenja u slučaju da bude vraćen u tu državu, ali čije fizičko i psihičko stanje bi se u tom slučaju mogli znatno pogoršati, uz ozbiljnu opasnost da zbog traume koja proizlazi iz mučenja čija je bio žrtva počini samoubojstvo, ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu ako postoji stvarna opasnost da bi navedenom državljaninu u toj državi bila namjerno uskraćena skrb prilagođena liječenju fizičkih ili psihičkih posljedica tog mučenja, što je na nacionalnom sudu da provjeri.

Ovaj se predmet stoga ne odnosi na zaštitu od udaljavanja koja proizlazi, na temelju članka 3. EKLJP-a, iz zabrane podvrgavanja osobe nečovječnom ili ponižavajućem postupanju, već na zasebno pitanje je li država prihvata dužna odobriti supsidijarnu zaštitu na temelju Direktive 2004/83 državljaninu treće zemlje kojeg su tijela vlasti njegove države podrijetla podvrgnula mučenju i čije bi se teške psihičke posljedice mogle znatno pogoršati, uz ozbiljnu opasnost od njegova samoubojstva u slučaju da bude vraćen u navedenu državu.

U tom pogledu, valja podsjetiti da, na temelju članka 2. točke (e) te direktive, državljanin treće zemlje ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu samo ako se opravdano vjeruje da bi, ako bi se vratio u svoju državu podrijetla, bio izložen trpljenju jedne od triju ozbiljnih nepravdi definiranih člankom 15. navedene direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 18. prosinca 2014., M’Bodj, C-542/13, EU:C:2014:2452, t. 30. i navedenu sudsku praksu). Pod ozbiljne nepravde definirane u članku 15. Direktive 2004/83 potpadaju, prema točki (b) tog članka, mučenje ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje podnositelja zahtjeva u njegovoj državi podrijetla.

U tom kontekstu valja kao prvo navesti da okolnost da je predmetna osoba prethodno bila žrtva mučenja koje su počinila tijela vlasti njezine države podrijetla ne može kao takva biti opravdanje da joj se odobri supsidijarna zaštita u trenutku u kojem više ne postoji stvarna opasnost da će takvi akti mučenja biti ponovljeni u slučaju vraćanja u tu državu.

Kao drugo, valja ipak navesti da se zahtjev za prethodnu odluku, prema elementima iz spisa koji je podnesen Sudu, odnosi na državljanina treće zemlje koji nije samo bio žrtva mučenja koje su izvršila tijela vlasti njegove države podrijetla, već on, osim toga, iako mu više ne prijeti opasnost da će ponovno biti podvrgnut takvim postupcima u slučaju da bude vraćen u tu državu, i dalje trpi teške psihičke posljedice uzrokovane tim mučenjem, koje bi se, prema valjano potkrijepljenim liječničkim nalazima, znatno pogoršale kad bi on tamo bio vraćen, uz ozbiljnu opasnost da taj državljanin počini samoubojstvo. Ipak, takvo znatno pogoršanje ne može se samo po sebi smatrati nečovječnim ili ponižavajućim postupanjem kojem je podvrgnut navedeni državljanin u svojoj državi podrijetla, u smislu članka 15. točke (b) navedene direktive.

U tom pogledu valja ispitati, kao što na to poziva odluka kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, mogući učinak činjenice da u državi podrijetla ne postoji infrastruktura prilagođena liječenju fizičkih ili psihičkih posljedica mučenja koje su počinila tijela vlasti te države. Valja u tom pogledu podsjetiti da je Sud već presudio da ozbiljne nepravde iz članka 15. točke (b) Direktive 2004/83 ne mogu proizlaziti samo iz općih nedostataka zdravstvenog sustava u državi podrijetla. Za odobrenje supsidijarne zaštite državljaninu treće zemlje koji boluje od teške bolesti nije dostatna opasnost od pogoršanja njegova zdravstvenog stanja zbog nepostojanja primjerenog liječničkog tretmana u njegovoj državi podrijetla, osim ako nije riječ o namjernom mu uskraćivanju skrbi (vidjeti u tom smislu presudu od 18. prosinca 2014., M’Bodj, C-542/13, EU:C:2014:2452, t. 35. i 36.).

(t. 28.-30., 35., 45., 49.-51., 58. i izreka)