MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
PAOLA MENGOZZIJA
od 25. srpnja 2018.(1)
Predmet C‑56/17
Bahtiyar Fathi
protiv
Predsedatel na Darzhavna agentsia za bezhantsite
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Administrativen sad Sofia‑grad (Upravni sud grada Sofije, Bugarska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Područje slobode, sigurnosti i pravde – Granice, azil i useljavanje – Uvjeti odobravanja statusa izbjeglice – Kriteriji za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu bez izričite odluke o nadležnosti države članice – Pojam ,religija’ – Ocjena razlogâ za proganjanje na temelju vjere”
1. Zahtjev za prethodnu odluku koji je predmet ovog mišljenja odnosi se na tumačenje članka 3. stavka 1. Uredbe (EU) br. 604/2013(2) (u daljnjem tekstu: Uredba Dublin III), članaka 9. i 10. Direktive 2011/95/EU(3) te članka 46. stavka 3. Direktive 2013/32(4). Zahtjev je podnesen u okviru spora između Bahtiyara Fathija i Predsedatel na Darzhavna agentsia za bezhantsite (Državna agencija za izbjeglice, Bugarska, u daljnjem tekstu: DAB) jer je potonja agencija odbila zahtjev za međunarodnu zaštitu koji je podnio B. Fathi.
I. Činjenice, glavni postupak i postupak pred Sudom
2. B. Fathi, iranski državljanin kurdskog podrijetla, rođen 20. rujna 1981. u Marivanu u Islamskoj Republici Iranu, podnio je DAB‑u 1. ožujka 2016. zahtjev za međunarodnu zaštitu zbog progona kojem su ga iz vjerskih razloga izložila iranska tijela. Prema njegovim riječima, između kraja 2008. i početka 2009. godine preobratio se na kršćanstvo u Iranu. Imao je nezakonitu paraboličnu antenu koja mu je služila za praćenje kršćanskog programa Nejat TV te je jednom čak telefonski sudjelovao u televizijskoj emisiji tog programa. U rujnu 2009., iranske tajne službe zadržale su ga dva dana u pritvoru i ispitivale o sudjelovanju u televizijskoj emisiji koja se prenosila uživo. Tijekom tog pritvora prisililo ga se da prizna da se obratio na kršćanstvo. Godine 2006. otišao je u Englesku. U lipnju 2012. nezakonito je otišao iz Irana u Irak gdje je ostao sve do kraja 2015. godine te je ondje boravio kao tražitelj azila. Tijekom svojeg boravka obratio se Uredu visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR), ali zbog nedostatka identifikacijskog dokumenta to tijelo nije donijelo nikakvu odluku u odnosu na njega. U pogledu svojeg preobraćenja na kršćanstvo, tužitelj je potvrdio da se radilo o dugotrajnom procesu do kojeg je došlo zbog susretâ s kršćanima u Engleskoj i zbog gledanja kršćanske televizije, te da je između kraja 2008. i 2009. godine, odnosno u svibnju, kršten u kućnoj crkvi u Teheranu. Potvrdio je da je održavao odnose s drugim kršćanima u Iranu, na „susretima” u Teheranu na kojima se okupljalo desetak osoba. Sebe opisuje kao „normalnog kršćanina koji stremi protestantizmu”. Nakon što su ga iranska tijela uhitila, nastavio je održavati kontakte s kršćanima. Zbog nedostatka financijskih mogućnosti napustio je Iran tek 2012. Nakon njegova odlaska tražile su ga tajne službe i rekle njegovu ocu da ga samo žele ispitati te da neće imati nikakvih problema ako se vrati. U osobnom intervjuu pred bugarskim upravnim tijelima, B. Fathi predočio je dopis Nejat TV‑a od 29. studenoga 2012.(5)
3. Zahtjev B. Fathija odbijen je odlukom ravnatelja DAB‑a od 20. lipnja 2016. (u daljnjem tekstu: odluka DAB‑a). U toj se odluci smatralo da izjave B. Fathija sadržavaju značajne proturječnosti te je cijeli njegov iskaz ocijenjen nevjerodostojnim. Slijedom toga, dokument Najat TV‑a od 29. studenoga 2012. odbijen je kao lažan. Konkretno, ravnatelj DAB‑a uzeo je u obzir činjenicu da B. Fathi od svojeg uhićenja 2009. i sve do svojeg odlaska iz Irana 2012. ni na koji način nije bio proganjan. U odluci DAB‑a zaključuje se da ne postoje uvjeti kojima bi se opravdalo priznavanje statusa izbjeglice na temelju članka 8. Zakon za ubezhishteto i bezhantsite (Zakon o azilu i izbjeglicama, u daljnjem tekstu: ZUB) ili humanitarnog statusa, u skladu s člankom 9. ZUB‑a(6).
4. B. Fathi podnio je tužbu protiv odluke DAB‑a pred sudom koji je uputio zahtjev te je taj sud odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Proizlazi li iz članka 3. stavka 1. Uredbe [Dublin III], tumačenog u vezi s uvodnom izjavom 12. i člankom 17. iste uredbe, da se toj odredbi ne protivi da država članica donese odluku u kojoj razmatra zahtjev za međunarodnu zaštitu u smislu članka 2. točke (d) gore navedene uredbe podnesen u navedenoj državi članici, ali ne odlučuje izričito o odgovornosti te države članice prema kriterijima navedene uredbe, ako u konkretnom slučaju nema indikativnih elemenata za iznimku prema članku 17. uredbe o kojoj je riječ?
2. Proizlazi li iz članka 3. stavka 1. druge rečenice Uredbe [Dublin III], tumačenog u vezi s uvodnom izjavom 54. Direktive 2013/32, da se u okolnostima kao što su one u glavnom postupku, kada nije primjenjiva iznimka u skladu s člankom 17. stavkom 1. navedene uredbe, mora donijeti odluka o zahtjevu za međunarodnu zaštitu u smislu članka 2. točke (b) te uredbe kojom se država članica obvezuje da će zahtjev razmotriti prema kriterijima iste uredbe i koja se temelji na zaključku da se odredbe navedene uredbe primjenjuju na podnositelja zahtjeva?
3. Treba li članak 46. stavak 3. Direktive 2013/32 tumačiti na način da u postupcima protiv odluke kojom se odbija međunarodna zaštita sud mora presuditi u skladu s uvodnom izjavom 54. navedene direktive o tome primjenjuju li se odredbe Uredbe [Dublin III] na podnositelja zahtjeva ako država članica nije izričito odlučila o svojoj odgovornosti za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u skladu s kriterijima navedene uredbe? Treba li na temelju uvodne izjave 54. Direktive 2013/32 smatrati da, kada nema indikativnih elemenata za primjenu članka 17. Uredbe [Dublin III] i zahtjev za međunarodnu zaštitu je na temelju Direktive 2011/95 razmotrila država članica u kojoj je podnesen, pravni položaj dotične osobe ulazi u područje primjene gore navedene uredbe čak i ako navedena država članica nije izričito odlučila o svojoj odgovornosti u skladu s kriterijima te uredbe?
4. Proizlazi li iz članka 10. stavka 1. točke (b) Direktive 2011/95 da razlozi za proganjanje na temelju ,religije’ u okolnostima kao što su one u glavnom postupku postoje kada podnositelj zahtjeva nije dao izjave ni podnio dokumentaciju u vezi sa svim elementima obuhvaćenima pojmom ,religija’ u smislu te odredbe koji su od temeljne važnosti za pripadnost dotične osobe određenoj religiji?
5. Proizlazi li iz članka 10. stavka 2. Direktive 2011/95 da razlozi za proganjanje na temelju religije u smislu članka 10. stavka 1. točke (b) navedene direktive postoje kada podnositelj zahtjeva u okolnostima kao što su one u glavnom postupku tvrdi da je bio proganjan na temelju religijske pripadnosti, ali nije dao izjave ni podnio dokaze u vezi s okolnostima koje su karakteristične za pripadnost osobe određenoj religiji i koje bi bile razlog zbog kojeg bi počinitelj proganjanja vjerovao da dotična osoba pripada toj religiji, uključujući okolnostima povezanim sa sudjelovanjem ili uzdržavanjem od religijskih djela ili izražavanja vjere, ili u vezi s oblicima osobnog ili zajedničkog ponašanja koji se temelje na vjerskim uvjerenjima ili ih takva uvjerenja propisuju?
6. Proizlazi li iz članka 9. stavaka 1. i 2. Direktive 2011/95, tumačenog u vezi s člancima 18. i 10. Povelje Europske unije o temeljnim pravima [u daljnjem tekstu: Povelja] i pojmom ,religija’ u smislu članka 10. stavka 1. točke (b) te direktive da u okolnostima kao što u one u glavnom postupku:
(a) pojam ,religija’ u smislu prava Unije ne obuhvaća djela koja se u skladu s nacionalnim pravom država članica smatraju kaznenim djelima? Mogu li takva djela, koja se u zemlji podrijetla podnositelja zahtjeva smatraju kaznenim djelima, činiti djela proganjanja?
(b) u vezi sa zabranom prozelitizma i zabranom djela protivnih religiji na kojima se temelje zakonski i podzakonski akti u državi podrijetla podnositelja zahtjeva, treba li smatrati da su dopuštene zabrane koje su predviđene kako bi se zaštitila prava i slobode drugih osoba i javni poredak u toj državi? Čine li takve zabrane djela proganjanja u smislu navedenih odredbi Direktive kada je za njihovu povredu predviđena smrtna kazna čak i ako se zakoni izričito ne odnose na određenu religiju?
7. Proizlazi li iz članka 4. stavka 2. Direktive 2011/95, tumačenog u vezi sa stavkom 5. točkom (b) iste odredbe, člankom 10. [Povelje] i člankom 46. stavkom 3. Direktive 2013/32 da u okolnostima kao što su one u glavnom postupku ocjenu činjenica i okolnosti treba temeljiti samo na izjavama koje je dao i dokumentaciju koju je podnio podnositelj zahtjeva, ali da se može zahtijevati dokaz nedostajućih elemenata obuhvaćenih pojmom ,religija’ u smislu članka 10. stavka 1. točke (b) navedene direktive kada:
– bi se bez tih informacija zahtjev za međunarodnu zaštitu trebao smatrati neosnovanim u smislu članka 32. u vezi s člankom 31. stavkom 8. točkom (e) Direktive 2013/32 i
– prema nacionalnom pravu nadležno tijelo mora utvrditi sve relevantne okolnosti za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu i sud pred kojim je podnesena tužba protiv odluke o odbijanju mora navesti da dotična osoba nije ponudila ni podnijela nijedan dokaz?”
5. Mađarska i poljska vlada te vlada Ujedinjene Kraljevine kao i Europske komisija podnijele su pisana očitovanja pred Sudom Europske unije u skladu s člankom 23. Statuta Suda.
II. Analiza
A. Prvo i drugo prethodno pitanje
6. U svoja prva dva prethodna pitanja, koja valja analizirati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud mogu li tijela neke države članice razmatrati meritum zahtjeva za međunarodnu zaštitu u smislu članka 2. točke (b) Uredbe Dublin III, a da prethodno nije donesena izričita odluka kojom se na temelju kriterija predviđenih navedenom uredbom utvrđuje odgovornost dotične države članice da provede takvo razmatranje.
7. Člankom 3. stavkom 1. Uredbe Dublin III predviđa se da „[d]ržave članice razmatraju svaki zahtjev za međunarodnu zaštitu državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva koji podnese zahtjev na državnom području bilo koje države članice […]. Zahtjev razmatra samo jedna država članica i to ona koja je prema kriterijima iz poglavlja III. navedena kao odgovorna.”
8. Člankom 67.bis stavkom 2. točkama 1., 2. i 3. ZUB‑a, u verziji koja je bila na snazi u trenutku kada je B. Fathi podnio svoj zahtjev, predviđa se da se postupak određivanja države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu pokreće „1. odlukom tijela pred kojim se održavaju intervjui, ako postoje podatci kojima se utvrđuje odgovornost druge države članice za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, 2. na zahtjev Ministarstva unutarnjih poslova i Državne agencije za nacionalnu sigurnost u pogledu nezakonitog boravka stranca na državnom području Republike Bugarske, 3. na zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat stranca […](7).”
9. Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da u slučaju B. Fathija nije postojao nijedan od razloga predviđenih člankom 67.bis stavkom 2. ZUB‑a i da se iz tog razloga nije pokrenuo postupak određivanja države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva te nije donesena nijedna odluka kojom se utvrđuje odgovornost države Bugarske u smislu članka 3. stavka 1. Uredbe Dublin III.
10. Taj sud pita primjenjuje li se ta uredba samo na postupke transfera podnositeljâ zahtjeva za međunarodnu zaštitu ili se njome, u svakom slučaju, državi koja je odgovorna za razmatranje zahtjeva nalaže da u formalnoj odluci pojasni na temelju kojih kriterija sebe smatra odgovornom za provođenje takvog razmatranja.
11. Prema mišljenju navedenog suda, ako se ne donese takva odluka, neće se odlučivati o pitanju proizlazi li određeni zahtjev za međunarodnu zaštitu iz Uredbe Dublin III.
12. Odmah na početku napominjem da taj zaključak, prema mojem mišljenju, nije točan. U skladu s člankom 1., Uredbom Dublin III „utvrđuju [se] kriterije i mehanizme za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koju je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva”. U skladu s člankom 2. točkom (b) te uredbe „zahtjev za međunarodnu zaštitu”, u svrhu primjene navedene uredbe, jest „zahtjev za međunarodnu zaštitu kako je definiran u članku 2. točki (h) Direktive 2011/95/EU”, odnosno, u skladu s potonjom odredbom „zahtjev za zaštitom koji državi članici podnosi državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva, a može se shvatiti kao traženje statusa izbjeglice ili supsidijarne zaštite, pri čemu podnositelj zahtjeva ne traži izrijekom drugu vrstu zaštite koja je izvan djelokruga ove Direktive, a koja se može zasebno tražiti”.
13. Međutim, sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da treba smatrati da se zahtjev B. Fathija koji je DAB odbio odnosi na to da mu se prizna status izbjeglice u smislu članka 1. odjeljka A Konvencije o statusu izbjeglica, koja je potpisana u Ženevi 28. srpnja 1951., a stupila je na snagu 22. travnja 1954. (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija)(8) ili humanitarni status na temelju članka 9. ZUB‑a koji odgovara statusu osobe kojoj je odobrena supsidijarna zaštita, predviđenom u Direktivi 2011/95.
14. Stoga se na taj zahtjev odnosi definicija iz članka 2. točke (h) Direktive 2011/95 te, slijedom toga, definicija iz članka 2. točke (b) Uredbe Dublin III. Stoga je navedeni zahtjev, koji je podnio državljanin treće zemlje u Bugarskoj, obuhvaćen predmetom i područjem primjene te uredbe kako je definirano u njezinom članku 1. Pitanje je li država članica koja je provela razmatranje merituma tog zahtjeva primijenila kriterije predviđene navedenom uredbom kako bi utvrdila vlastitu odgovornost da provede takvo razmatranje, u tu svrhu nije relevantno.
15. Isto tako, valja odbaciti tumačenje koje je predložio sud koji je uputio zahtjev prema kojem se Uredba Dublin III može primijeniti samo ako se predviđa transfer podnositelja zahtjeva u drugu državu članicu. Naime, iz predmeta i odredbi navedene uredbe proizlazi da se tu uredbu može primijeniti čim se u jednoj od država članica podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu, neovisno o pitanju proizlazi li, već u fazi podnošenja takvog zahtjeva, da više od jedne države članice može biti odgovorno za razmatranje tog zahtjeva.(9)
16. S obzirom na to, valja podsjetiti da je cilj Uredbe Dublin III, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, uspostavljanje jasnog i provedivog načina brzog određivanja odgovorne države članice koji bi se trebao temeljiti na objektivnim i pravičnim kriterijima i za države članice i za predmetne osobe, radi osiguranja učinkovitog pristupa postupcima dodjele međunarodne zaštite i u skladu s ciljem žurne obrade zahtjeva za međunarodnu zaštitu, uz jamstvo, u skladu s uvodnom izjavom 19. navedene uredbe, djelotvornog pravnog lijeka utvrđenog navedenom uredbom protiv odluka o transferu(10). Sustav uspostavljen Uredbom Dublin III temelji se na načelu navedenom u njezinu članku 3. stavku 1. prema kojem je samo jedna država članica nadležna razmotriti potrebu za međunarodnom zaštitom podnositelja zahtjeva, unatoč činjenici da je on podnio zahtjev u više država članica, a cilj tog pravila je promicanje učinkovitosti sustava i odvraćanje podnositeljâ zahtjeva za međunarodnu zaštitu od forum shoppinga i od sekundarnog raseljavanja unutar Unije.
17. U Poglavlju VI. Uredbe Dublin III predviđaju se postupci za prihvat i ponovni prihvat u slučajevima kada država članica koja provodi postupak određivanja odgovorne države članice smatra da je druga država članica nadležna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, na temelju kriterija utvrđenih navedenom uredbom. Kada se ti postupci pokrenu te nakon što zamoljena država članica izričito ili prešutno pristane na prihvat ili ponovni prihvat podnositelja zahtjeva(11), on dobiva obavijest o odluci o transferu u tu državu članicu, koju može pobijati u skladu s člankom 27. Uredbe Dublin III.
18. Suprotno tomu, tom se uredbom ne predviđa nikakav poseban postupak za slučaj da država članica koja provodi postupak određivanja odgovorne države članice dođe do zaključka da je upravo ona nadležna, na temelju kriterija utvrđenih u navedenoj uredbi, za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Iako iz prava na informacije koje se podnositelju zahtjeva priznaje člankom 4. Uredbe Dublin III proizlazi da podnositelj treba, u svim slučajevima, biti obaviješten o državi članici koja provodi razmatranje njegova zahtjeva čim se ta država odredi, kao i o razlozima koji su doveli do takvog određivanja(12), suprotno tomu, tom se uredbom državi članici koja provodi takvo određivanje ne nalaže da donese formalnu odluku i da o njoj obavijesti podnositelja zahtjeva kada je ona na temelju kriterija Uredbe Dublin III odgovorna država članica.
19. S obzirom na navedeno, valja istaknuti da država članica samo primjenom obvezujućih kriterija poredanih po važnosti, koji su utvrđeni u člancima 8. do 15. Uredbe Dublin III, ili kriterija o uzdržavanim osobama koji se navodi u članku 16. te uredbe ili pak aktiviranjem diskrecijske klauzule predviđene člankom 17. navedene uredbe(13), može utvrditi vlastitu nadležnost za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u smislu članka 2. točke (b) iste uredbe, koji je toj državi članici podnesen. Stoga razmatranje merituma takvog zahtjeva uvijek podrazumijeva da država članica koja provodi takvo razmatranje zauzme prethodno stajalište u pogledu razloga za prihvat podnositelja zahtjeva.
20. Sud koji je uputio zahtjev objašnjava da nezauzimanje službenog stajališta bugarskih tijela u pogledu odgovornosti Republike Bugarske za razmatranje zahtjeva B. Fathija prema sadržaju članka 67. a ZUB‑a, kojim se pokretanje postupka određivanja odgovorne države članice nalaže samo u slučaju kada postoje elementi zbog kojih bi se drugu državu članicu moglo smatrati odgovornom na temelju Uredbe Dublin III. Stoga iz rješenja suda koji je uputio zahtjev nipošto ne proizlazi da su bugarska tijela utvrdila svoju nadležnost na temelju kriterija predviđenih Uredbom Dublin III, nakon što su isključili odgovornost druge države članice u nedostatku elemenata u tom pogledu(14). Ni iz rješenja suda koji je uputio zahtjev ne proizlazi da B. Fathi nije bio obaviješten o tome da će njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu obraditi bugarska tijela te, još manje, da je iznio bilo kakav prigovor u pogledu takve nadležnosti.
21. Osim toga, sud koji je uputio zahtjev ističe da razlozi na temelju kojih se Republiku Bugarsku smatralo odgovornom državom članicom nisu poznati te isključuje da se primijenila diskrecijska klauzula predviđena u članku 17. stavku 1. Uredbe Dublin III. Zato Sudu ne postavlja pitanje o tumačenju tog članka.
22. U tim okolnostima, a da pritom nije potrebno provoditi detaljniju analizu, smatram da na temelju prethodnih razmatranja na prvo i drugo prethodno pitanje koja je uputio Administrativen sad Sofia‑grad (Upravni sud grada Sofije) treba odgovoriti zajedno na način da država članica koja razmatra meritum zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u njoj podnesen nije dužna prethodno donijeti formalnu odluku u kojoj potvrđuje svoju odgovornost na temelju Uredbe Dublin III kako bi provela takvo razmatranje. Međutim, ta država članica treba, na temelju članka 4. stavka 1. te uredbe, obavijestiti podnositelja zahtjeva, na način predviđen stavkom 2 tog članka, o činjenici da će njegov zahtjev razmotriti nadležna tijela navedene države članice i o razlozima koji su je naveli da utvrdi svoju odgovornost na temelju te uredbe.
23. U pogledu članka 17. stavka 1. Uredbe Dublin III, o kojem su zainteresirane osobe, koje su podnijele pisana očitovanja pred Sudom, izrazile stajalište unatoč činjenici da sud koji je uputio zahtjev nije zatražio njegovo tumačenje, u nastavku ću iznijeti samo nekoliko razmatranja, za slučaj da se Sud ipak odluči očitovati u tom pogledu.
24. Navedenim člankom, naslovljenim „Diskrecijske klauzule” određuje se, u njegovu stavku 1. prvom postavku, da „[i]znimno od članka 3. stavka 1. svaka država članica može odlučiti da razmotri zahtjev za međunarodnu zaštitu koji u njoj podnese državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva i onda kada takvo razmatranje nije njezina odgovornost na temelju kriterija iz ove Uredbe”. U drugom podstavku istog stavka pojašnjava se da „[d]ržava članica koja odluči razmotriti zahtjev za međunarodnu zaštitu u skladu s ovim stavkom postaje odgovorna država članica i preuzima obveze povezane s takvom odgovornošću. Kada je to prikladno, odgovorna država članica putem elektroničke komunikacijske mreže „DubliNet”, uspostavljene u skladu s člankom 18. Uredbe br. 1560/2003, obavješćuje prethodno odgovornu državu članicu, državu članicu koja vodi postupak za određivanje odgovorne države članice ili državu članicu od koje je zatraženo da prihvati ili ponovno prihvati podnositelja zahtjeva”. Trećim podstavkom predviđa se da „[d]ržava članica koja postane odgovorna u skladu s ovim stavkom, tu činjenicu odmah navodi u Eurodacu u skladu s Uredbom (EU) br. 603/2013(15), s tim da dodaje datum kada je donesena odluka da se zahtjev razmotri.”
25. U članku 17. stavku 1. Uredbe Dublin III ponavlja se klauzula suverenosti koju je već sadržavao članak 3. stavak 2. Uredbe br. 343/2003 (u daljnjem tekstu: Uredba Dublin II)(16) i koja se temelji na priznavanju dodjele međunarodne zaštite kao državne ovlasti. Kao i humanitarna klauzula, predviđena člankom 15. Uredbe Dublin II, koja se sada nalazi u članku 17. stavku 2. Uredbe Dublin III, klauzulom suverenosti uvodi se u sustav utvrđen tom uredbom važan element fleksibilnosti, kojim se svakoj državi članici kojoj je podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu daje mogućnost da odstupi od načela prema kojem je država članica, određena na temelju objektivnih kriterija navedenih u spomenutoj uredbi, odgovorna za razmatranje tog zahtjeva.
26. Iako iskorištavanje takve mogućnosti preuzimanja odgovornosti ne podliježe nikakvom posebnom uvjetu(17) te se stoga klauzula suverenosti u načelu može aktivirati u skladu s razmatranjima bilo koje vrste(18), uporaba te mogućnosti u biti se zagovarala iz humanitarnih razloga i kao zaštita protiv nepravilnog funkcioniranja Dublinskog sustava koje može dovesti do povreda temeljnih prava podnositeljâ zahtjeva za međunarodnu zaštitu. U tom smislu, Sud je priznao, osobito nakon što je Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) 21. siječnja 2011. donio presudu M. S. S. protiv Belgije i Grčke(19), da unatoč diskrecijskoj prirodi i širokoj diskrecijskoj ovlasti koja se klauzulom suverenosti dodjeljuje državama članicama(20), ta klauzula, u određenim okolnostima, osobito kako se ne bi pogoršala situacija u kojoj dolazi do povrede temeljnih prava podnositelja zahtjeva, za države članice može značiti pravu obvezu, a ne samo mogućnost prihvata(21).
27. Sud je također pojasnio da se člankom 3. stavkom 2. Uredbe Dublin II državama članicama priznaje diskrecijska ovlast koja je sastavni dio zajedničkog europskog sustava azila koji se predviđa UFEU‑om i koji uspostavlja zakonodavac Unije te da tu ovlast trebaju izvršiti države članice u skladu s ostalim odredbama navedene uredbe i odredbama Povelje(22). Iz toga proizlazi da, suprotno onomu što je Komisija predvidjela u svojem prijedlogu reforme Uredbe Dublin II (u daljnjem tekstu: Prijedlog Uredbe Dublin III)(23), unatoč tomu što nije potreban pristanak podnositelja zahtjeva kako bi se aktivirala klauzula suverenosti(24), ta se klauzula u svakom slučaju ne može primijeniti protivno temeljnim pravima potonjeg podnositelja zahtjeva(25). Stoga se ne slažem s mišljenjem koje je mađarska vlada iznijela u svojim pisanim očitovanjima, prema kojem mogućnost preuzimanja odgovornosti priznata člankom 17. stavkom 1. Uredbe Dublin III podliježe slobodnoj ocjeni država članica i izuzeta je od bilo kakvog nadzora suda.
28. S obzirom na to, ističem da se tekst članka 17. stavka 1. prvog podstavka Uredbe Dublin III, u kojem se u preostalom dijelu gotovo od riječi do riječi(26) ponavlja tekst članka 3. stavka 2. prve rečenice Uredbe Dublin II, razlikuje od tog teksta u dijelu u kojem sadržava izraz „može odlučiti da razmotri” umjesto „može razmotriti”. Ta promjena u formulaciji klauzule suverenosti preuzeta je i na početku članka 17. stavka 1. drugog podstavka Uredbe Dublin III, u kojem se navodi: „[d]ržava članica koja odluči razmotriti zahtjev za međunarodnu zaštitu u skladu s ovim stavkom postaje odgovorna država članica […](27).” Osim toga, člankom 17. stavkom 1. trećim podstavkom Uredbe Dublin III, čiji tekst ne postoji u članku 3. stavku 2. Uredbe Dublin II, predviđa se da država članica koja preuzme odgovornost za zahtjev za međunarodnu zaštitu dužna je u sustavu Eurodac navesti, u skladu s Uredbom br. 603/2013, datum kada je donesena odluka da se zahtjev razmotri.
29. Međutim, te izmjene, prema mojem mišljenju, jasno odražavaju namjeru zakonodavca da formalizira postupak primjene klauzule suverenosti i da pojasni pravila za njezinu aktivaciju, kao što uostalom proizlazi iz Prijedloga Uredbe Dublin III(28), što se također objašnjava zahtjevom da se izbjegne to da korištenje mogućnosti preuzimanja odgovornosti države članice uključuje više postupaka razmatranja i da ne postane čimbenik neučinkovitosti sustava.
30. Stoga sam na temelju prethodnih razmatranja sklon smatrati da se u pogledu primjene klauzule suverenosti iz članka 17. stavka 1. Uredbe Dublin III od države članice koja se namjerava pozvati na tu klauzulu zahtijeva da u tom smislu donese formalnu odluku.
31. U svakom slučaju, u skladu sa zaključkom koji sam iznio u točki 22. ovog mišljenja, smatram da, na temelju članka 4. stavka 1. Uredbe Dublin III, podnositelj zahtjeva ima pravo biti obaviješten o tome da se preuzima odgovornost za njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu na temelju članka 17. stavka 1. te uredbe, čim država članica koja namjerava to učiniti donese odluku u tom smislu.
B. Treće prethodno pitanje
32. Čini se da sud koji je uputio zahtjev u svojem trećem prethodnom pitanju, čiji je sadržaj teško odrediti, u biti pita Sud treba li, na temelju članka 46. stavka 3. Direktive 2013/32, sud pred kojim je podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu podnio tužbu protiv odluke kojom se odbija njegov zahtjev provjeriti po službenoj dužnosti primjenjuju li se odredbe Uredbe Dublin III na navedenog podnositelja zahtjeva, u slučaju kada država članica koja provodi razmatranje zahtjeva nije donijela izričitu odluku o svojoj odgovornosti za razmatranje navedenog zahtjeva u skladu s kriterijima navedene uredbe i kada proizlazi da ta država članica nije primijenila diskrecijsku klauzulu predviđenu člankom 17. stavkom 1. navedene uredbe.
33. Sud koji je uputio zahtjev polazi od pretpostavke da, kada država članica koja razmatra zahtjev za međunarodnu zaštitu nije donijela nikakvu izričitu odluku u pogledu primjene kriterijâ odgovornosti iz Uredbe Dublin III, ne odlučuje se o pitanju je li taj zahtjev obuhvaćen područjem primjene navedene uredbe. Sud koji je uputio zahtjev pita treba li on po službenoj dužnosti ispitati to pitanje, s obzirom na to da se, u skladu s uvodnom izjavom 54. Direktive 2013/32, ta direktiva može primijeniti na podnositelje zahtjeva na koje se primjenjuje Uredba Dublin III, „uz odredbe te Uredbe i ne dovodeći ih u pitanje”.
34. Međutim, kao što sam naveo u točki 12. ovog mišljenja, ta je pretpostavka pogrešna, te pitanje je li država članica koja je zadužena za razmatranje merituma zahtjeva za međunarodnu zaštitu u smislu članka 2. točke (b) Uredbe Dublin III, koji joj je podnesen, primijenila kriterije predviđene navedenom uredbom kako bi utvrdila vlastitu odgovornost da provede takvo razmatranje, nije relevantno u pogledu pitanja je li taj zahtjev obuhvaćen područjem primjene Uredbe Dublin III. U ovom slučaju, kao što sam također istaknuo u točkama 13. i 14. ovog mišljenja, zahtjev B. Fathija obuhvaćen je područjem primjene navedene uredbe, čak i ako bugarska tijela nisu donijela nikakvu izričitu odluku u pogledu svoje odgovornosti za razmatranje tog zahtjeva na temelju Uredbe Dublin III.
35. Na temelju prethodnih razmatranja, predlažem da se na treće prethodno pitanje odgovori na način da, u situaciji poput one u glavnom postupku, u kojoj država članica koja je provela razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u smislu članka 2. točke (b) Uredbe Dublin III, koji joj je podnesen, nije donijela izričitu odluku o svojoj odgovornosti za razmatranje navedenog zahtjeva na temelju te uredbe, i iz koje proizlazi da ta država članica nije primijenila diskrecijsku klauzulu predviđenu člankom 17. stavkom 1. navedene uredbe, nacionalni sud kojem je podnesena tužba protiv odluke o odbijanju navedenog zahtjeva nije dužan po službenoj dužnosti provjeriti primjenjuje li se navedena uredba na podnositelja zahtjeva.
36. Suprotno mišljenjima mađarske vlade i Komisije, ne smatram da se treće prethodno pitanje može tumačiti na način da sud koji je uputio zahtjev pita Sud je li on po službenoj dužnosti dužan ocijeniti je li odgovornost tijela koja su provela razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu pravilno utvrđena na temelju kriterija i pravila predviđenih Uredbom Dublin III.
37. Međutim, za slučaj da ga Sud odluči tako tumačiti, samo ću istaknuti da je zakonodavac Unije želio da postupak za određivanje odgovorne države članice u smislu Uredbe Dublin III i postupak razmatranja merituma zahtjeva za međunarodnu zaštitu budu odvojeni. Stoga, s jedne strane, u skladu s člankom 2. točkom (d) Uredbe Dublin III, za potrebe te uredbe, „‚razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu’ znači svako razmatranje ili odluka ili rješenje koje se odnosi na zahtjev za međunarodnu zaštitu od strane nadležnih tijela u skladu s Direktivom [2013/32] i Direktivom [2011/95], osim za postupke za određivanje odgovorne države članice u skladu s [navedenom] Uredbom(29)”, i s druge strane, u skladu s uvodnom izjavom 53 Direktive 2013/32, ta direktiva ne uređuje postupke između država članica koje regulira Uredba Dublin III.
38. Stoga nije na nacionalnom sudu pred kojim je podnesena tužba protiv odluke donesene u postupku razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, kao što je utvrđen člankom 2. točkom (d) Uredbe Dublin III, da po službenoj dužnosti ispita je li se postupak za određivanje odgovorne države članice na temelju te uredbe pravilno vodio i je li država članica koja je provela razmatranje navedenog zahtjeva doista ta koju, u skladu s pravilima i kriterijima predviđenim navedenom uredbom, treba smatrati odgovornom.
C. Četvrto, peto i sedmo prethodno pitanje
39. U svojem četvrtom i petom prethodnom pitanju sud koji je uputio zahtjev pita Sud postoji li razlog proganjanja na temelju religije, ako se izjave podnositelja zahtjeva i dokumentacija koju je podnio ne odnose na sve elemente pojma „religija” kako je utvrđen člankom 10. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2011/95 i, osobito, ako se te izjave i dokumentacija ne odnose na obilježja koja su karakteristična za pripadnost nekoj religiji, zbog kojih potencijalni počinitelji proganjanja mogu pretpostaviti da podnositelj zahtjeva pripada toj religiji. Svojim sedmim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi znati može li se u takvoj situaciji zahtijevati dokaz nedostajućih elemenata obuhvaćenih pojmom „religija” u smislu članka 10. stavka 1. točke (b) Direktive 2011/95 ako bez tih podataka njegov zahtjev treba odbiti kao neosnovan.
40. U skladu s člankom 10. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2011/95 „[d]ržave članice uzimaju u obzir sljedeće elemente pri procjenjivanju razloga za proganjanje: […]; (b) pojam ‚religija’ posebno uključuje zauzimanje vjerskih, nevjerskih i ateističkih uvjerenja, sudjelovanje ili nesudjelovanje u formalnim vjerskim obredima privatno ili u javnosti, samostalno ili u zajednici s drugima, druga religiozna djela ili izražavanja vjere, ili oblike osobnog ili zajedničkog ponašanja koji se temelje na vjerskom uvjerenju ili ih takvo uvjerenje propisuje […]”.
41. Tom se odredbom daje široka definicija pojmu „religija”, obuhvaćajući sve sastavne dijelove tog pojma, bilo da su oni javni ili privatni, kolektivni ili individualni(30). Taj pojam, koji je uvelike nadahnut standardima navedenima u kontekstu međunarodnog prava o ljudskim pravima(31) i kojeg je preuzeo UNHCR(32), nije ograničen na tradicionalne religije, na religije s institucionalnim obilježjima ili prakse koje su slične praksama tradicionalnih religija, nego obuhvaća sva vjerovanja ili vjerska uvjerenja, čak i manjinska(33), kao i odbijanje priklanjanja određenoj religiji ili zauzimanja vjerskih uvjerenja. Njime se obuhvaća zauzimanje vjerskih uvjerenja samo po sebi, bilo da se ona ni na koji način ne manifestiraju prema van ili da se ta uvjerenja, pridržavanje vjerskih praksi ili vjersko podučavanje javno izražavaju. Religiju se opisuje kao „vjerovanje”, „identitet” ili „način života”(34). Ta tri dijela definicije uključuju vrlo različit odnos osobe prema religiji. Prvim se podrazumijeva dobrovoljno pristupanje određenom broju učenja, dok se religija u smislu identiteta, na čemu se temelji velik broj slučajeva progona u svijetu, temelji na postojanju obiteljskih, kulturnih i etničkih veza ili veza u pogledu nacionalnosti, kojima se određuje pripadnost, a ne pristupanje, osobe određenoj zajednici. Naposljetku, kao način života, religija ne samo da može činiti duhovnu sferu osobe, nego može utjecati i na različite aspekte njezina postojanja, nalažući toj osobi različita pravila ponašanja (molitve, obredi, svečanosti, pravila u pogledu oblačenja ili prehrane, vjersko podučavanje, prozelitizam itd.), koja mogu više ili manje otvoreno biti u sukobu sa zakonima određene države članice(35).
42. Iz dosega pojma „religija” utvrđenog člankom 10. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2011/95, koji odražava napor zakonodavca Unije da obuhvati, koliko je moguće, različite aspekte tog pojma, proizlazi da se od podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji se poziva na opasnost od proganjanja iz razloga povezanih s religijom ne može zahtijevati da, kako bi potkrijepio svoje tvrdnje u pogledu vjerskih uvjerenja, pruži pojašnjenja o svim elementima navedenog pojma. Konkretno, budući da se tim pojmom također obuhvaća zauzimanje vjerskih uvjerenja samo po sebi, ne može se zahtijevati da takav podnositelj zahtjeva javno predoči izvršavanje radnji povezanih s navedenim uvjerenjima ili koje ta uvjerenja nalažu ili suzdržavanje od izvršavanja radnji koje nisu u skladu s tim uvjerenjima te, još manje, da dokaže, u prilog dokazima u pisanom obliku, osnovanost svojih tvrdnji u tom pogledu.
43. Takav se zaključak neizravno potvrđuje načelom koje Sud navodi u presudi od 5. rujna 2012., Y i Z (C‑71/11 i C‑99/11, EU:C:2012:518, t. 65.), prema kojem se postojanje progona iz vjerskih razloga ne utvrđuje na temelju elementa slobode vjeroispovijedi, na koji se negativno utječe, nego na temelju naravi izvršene represije(36). Dakle, na temelju ozbiljnosti mjera i sankcija koje su se poduzele ili bi se mogle poduzeti u pogledu zainteresirane osobe, odredit će se je li riječ o progonu(37). Međutim, takve mjere i sankcije, kojima se doseže ozbiljnost koja je potrebna kako bi se mogao utvrditi progon ili opasnost od progona, mogu se ili bi se mogle poduzeti čak i ako zainteresirana osoba ne iskazuje svoja vjerska uvjerenja prema van, na primjer, samo na temelju njegova preobraćenja, njegova odbijanje da se prikloni službenoj religiji svoje zemlje podrijetla ili pripadnosti određenoj vjerskoj zajednici(38).
44. Osim toga, iz članka 10. stavka 2. Direktive 2011/95, u skladu s kojim, kad se procjenjuje ima li podnositelj zahtjeva osnovan strah od proganjanja, nebitno je posjeduje li on doista osobinu koja se vezuje uz razlog navedenog proganjanja, pod uvjetom da mu takvu osobinu pripisuje počinitelj proganjanja, proizlazi da, za potrebe odlučivanja o zahtjevu za međunarodnu zaštitu koji se temelji na strahu od proganjanja na temelju vjere, nije uvijek nužno ocjenjivati vjerodostojnost vjerskih uvjerenja podnositelja zahtjeva u okviru procjene činjenica i okolnosti iz članka 4. spomenute direktive(39).
45. Treba podsjetiti da se, u skladu s tim člankom, zahtjevi za međunarodnu zaštitu razmatraju pojedinačno, pri čemu se u obzir uzimaju, među ostalim, sve relevantne činjenice koje se odnose na državu podrijetla zainteresirane osobe u vrijeme donošenja odluke o zahtjevu, odgovarajuće izjave i dokumentacija koje je dostavio podnositelj zahtjeva te njegov položaj i osobne okolnosti(40). Ta se procjena odvija u dvije zasebne faze. Prva se odnosi na utvrđenje činjeničnih okolnosti koje mogu biti dokazi osnovanosti zahtjeva, dok se druga faza odnosi na pravnu ocjenu tih dokaza, koja uključuje odluku o tome jesu li, s obzirom na okolnosti određenog predmeta, ispunjene materijalne pretpostavke za odobravanje međunarodne zaštite propisane člancima 9. i 10. ili 15. Direktive 2011/95. U okviru prve faze, na koju se odnose četvrto, peto i sedmo prethodno pitanje suda koji je uputio zahtjev, predmetna država članica dužna je, iako države članice mogu zauzeti stajalište da je u pravilu na podnositelju zahtjeva da podnese sve potrebne dokaze u prilog osnovanosti svojeg zahtjeva, surađivati s tim podnositeljem zahtjeva u fazi utvrđivanja relevantnih elemenata tog zahtjeva, u skladu s člankom 4. stavkom 1. spomenute direktive(41).
46. K tomu, kako bi razmotrila zahtjev za međunarodnu zaštitu, nadležna tijela također moraju, ako je potrebno, uzeti u obzir objašnjenja pružena u pogledu nedostatka dokaza i opće vjerodostojnosti podnositelja zahtjeva. Osim toga, ako u okviru provjera koje nadležna tijela obavljaju u skladu s člankom 4. Direktive 2011/95 određene izjave tražitelja azila nisu potkrijepljene dokumentacijom ili drugim dokazima, tim izjavama ne treba potvrda ako su ispunjeni kumulativni uvjeti određeni člankom 4. stavkom 5. točkama (a) do (e) te direktive(42).
47. Što se tiče zahtjevâ za međunarodnu zaštitu koji se temelje na strahu od proganjanja iz vjerskih razloga čije se razmatranje često pokaže osobito složenim, među ostalim valja uzeti u obzir, osim položaja i osobnih okolnosti podnositelja zahtjeva, njegova uvjerenja u pogledu religije i okolnosti u kojima ih je stekao, način na koji shvaća i prakticira svoju vjeru (ili nepostojanje vjere), njegov odnos prema dogmatskim, obrednim ili obvezujućim aspektima religije kojoj tvrdi da pripada ili od koje se namjerava udaljiti, njegovu moguću posebnu ulogu u širenju svoje vjere, na primjer podučavanjem ili prozelitizmom, kao i međudjelovanje religijskih čimbenika i čimbenika identiteta, etničkih čimbenika i slično(43).
48. Iako je iz elemenata koje sam upravo naveo moguće dobiti naznake o tome što podnositelju zahtjeva za međunarodnu zaštitu religija znači i bolje shvatiti kako na njega utječu ograničenja u pogledu ostvarivanja prava na slobodu vjeroispovijedi u njegovoj zemlji podrijetla, valja istaknuti da je prilikom razmatranja zahtjeva koji se temelje na strahu od proganjanja iz vjerskih razloga osobito važno utvrditi što (potencijalni) počinitelji proganjanja shvaćaju pod pojmom „religija”. Odgovorom na takvo pitanje moguće je odrediti stav koji se može očekivati od takvih počinitelja prema vjerovanjima ili vjerskom identitetu podnositelja zahtjeva kao i prema ponašanjima (ili izostancima ponašanja(44)) koji čine vanjsku manifestaciju(45).
49. U slučaju B. Fathija, njegovo kurdsko podrijetlo, činjenica da se preobratio na kršćanstvo i okolnosti tog preobraćenja, njegovo sudjelovanje u emisiji kršćanskog programa koji je zabranjen u njegovoj zemlji podrijetla, njegovo uhićenje i ispitivanje koje su provela tijela te zemlje kao i njegova priznanja u pogledu preobraćenja dok je bio u pritvoru, elementi su koje je DAB bio dužan uzeti u obzir u prvoj fazi procjene, zajedno s relevantnim činjenicama koje se odnose na zemlju podrijetla podnositelja zahtjeva, u skladu s člankom 4. stavkom 3. točkom (a) Direktive 2011/95.
50. Na temelju prethodnih razmatranja predlažem da se na četvrto, peto i sedmo prethodno pitanje zajedno odgovori da članak 10. stavak 1. točka (b) i stavak 2. Direktive 2011/95 treba tumačiti na način da podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji se u potporu svojem zahtjevu poziva na opasnost od proganjanja iz razloga povezanih s religijom ne treba, kako bi potkrijepio svoje tvrdnje u pogledu vjerskih uvjerenja, dati izjave ili podnijeti dokumentaciju o svim elementima pojma „religija” kako je definiran u članku 10. stavku. 1. točki (b) Direktive 2011/95. Konkretno, takav podnositelj zahtjeva ne treba nužno navesti, pod prijetnjom odbijanja njegova zahtjeva, javno izvršavanje radnji povezanih s navedenim uvjerenjima ili koje ta uvjerenja nalažu ili suzdržavanje od izvršavanja radnji koje nisu u skladu s tim uvjerenjima, niti treba dokazati, u prilog dokazima u pisanom obliku, osnovanost svojih tvrdnji u tom pogledu.
D. Šesto prethodno pitanje
51. U šestom prethodnom pitanju sud koji je uputio zahtjev u biti pita mogu li, i, ako je primjenjivo, u kojim okolnostima, ograničavanja slobode vjeroispovijedi koja su predviđena u državi podrijetla podnositelja zahtjeva, kao što je zabrana prozelitizma ili zabrana djela protivnih službenoj religiji te države, koje su opravdane ciljem zaštite javnog poretka u toj državi, činiti djela proganjanja na temelju članka 9. stavaka 1. i 2. Direktive 2011/95, u vezi s člankom 10. Povelje. Sud koji je uputio zahtjev također pita je li samo postojanje takvih zabrana, čak i ako se ne odnose izričito na konkretnu religiju, dovoljno da dovede do proganjanja u slučaju kada je za njihovu povredu predviđena smrtna kazna.
52. Člankom 9. Direktive 2011/95 definiraju se elementi na temelju kojih se može smatrati da je riječ o djelu proganjanja u smislu članka 1.A Ženevske konvencije. U skladu sa stavkom 1. točkom (a) članka 9. te direktive, takvo djelo mora „biti dovoljno ozbiljno po svojoj prirodi ili ponavljanju da predstavlja ozbiljno kršenje temeljnih ljudskih prava, posebno prava koja ne mogu biti ograničena prema članku 15. stavku 2. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda(46)”. U skladu sa stavkom 2. točkama (b) i (c) tog članka 9., djela proganjanja u smislu stavka 1. mogu, između ostalog, biti u obliku „zakonskih, administrativnih, policijskih i/ili sudskih mjera koje su same po sebi diskriminacijske ili koje se primjenjuju na diskriminacijski način” ili „sudskog progona ili kažnjavanja koje je nerazmjerno ili diskriminirajuće”.
53. Pravo na slobodu vjeroispovijedi utvrđeno u članku 10. stavku 1 Povelje(47) odgovara pravu zajamčenom u članku 9. EKLJP‑a(48).
54. Kao što je Sud naveo u točki 57. presude od 5. rujna 2012., Y i Z (C‑71/11 i C‑99/11, EU:C:2012:518), sloboda vjeroispovijedi jedan je od temelja demokratskog društva i temeljno ljudsko pravo. Ugrožavanje prava na slobodu vjeroispovijedi može biti toliko ozbiljno da se može izjednačiti sa slučajevima iz članka 15. stavka 2. EKLJP‑a u na koje se informativno upućuje člankom 9. stavkom 1. Direktive 2011/95, kako bi se odredilo koja djela među ostalim treba smatrati proganjanjem.
55. Međutim, kao što je Sud pojasnio u točkama 58. i 59. iste presude, to ne znači da je svako ugrožavanje prava na slobodu vjeroispovijedi zajamčenog člankom 10. stavkom 1. Povelje djelo proganjanja kojim se obvezuje nadležna tijela da priznaju status izbjeglice u smislu članka 2. točke (d) Direktive 2011/95 onoj osobi koja je izložena predmetnom ugrožavanju, pri čemu je „ozbiljna povreda” navedene slobode kojom se bitno utječe na dotičnu osobu nužna kako bi se predmetna djela mogla smatrati proganjanjem. Osim toga, „povreda prava na slobodu vjeroispovijedi može biti proganjanje u smislu članka 9. stavka 1. točke (a) Direktive 2011/95 ako je tražitelj azila, zbog ostvarivanja te slobode u svojoj zemlji podrijetla, izložen stvarnoj opasnosti, među ostalim, od sudskog progona ili podvrgavanja nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni koja je počinio neki od počinitelja predviđenih u članku 6. te direktive”(49).
56. Iz načela koja je utvrdio Sud i koja su prethodno navedena, proizlazi da postojanje proganjanja iz vjerskih razloga ovisi, s jedne strane, o ozbiljnosti ugrožavanja slobode vjeroispovijedi tražitelja azila, pri čemu ugrožavanje mora činiti povredu te slobode, te, s druge strane, o ozbiljnosti djela kojima je podnositelj zahtjeva izložen zbog ostvarivanja navedene slobode u svojoj zemlji podrijetla, pri čemu su ta dva aspekta međusobno neovisna(50).
57. U takvom kontekstu, činjenicom da se ograničenja slobode vjeroispovijedi koja su propisana u zemlji podrijetla podnositelja zahtjeva, kao i sankcije koje su predviđene za povredu zabrana povezanih s takvim ograničenjima, opravdavaju zahtjevom za održavanje reda, sigurnosti, zdravlja ili javnog morala u toj zemlji, ne dopušta se automatsko isključivanje postojanja proganjanja u smislu članka 9. Direktive 2011/95, koje treba razlikovati od legitimnog ostvarivanja takvog cilja(51).
58. Sud koji je uputio zahtjev ističe da su ograničenja slobode vjeroispovijedi s ciljem očuvanja javnog poretka ili javne sigurnosti ili pak zaštite prava i sloboda drugih osoba dopuštena u zakonodavstvima određenih država članica, u skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje(52). Postavlja pitanje mogu li se, s obzirom na pojašnjenje Suda u točki 66. presude od 7. studenoga 2013., X i dr. (C‑199/12 do C‑201/12, EU:C:2013:720) u pogledu pojma „seksualna orijentacija”(53), djela koja se u skladu s nacionalnim pravom država članica smatraju kaznenim djelima, obuhvatiti pojmom „religija” u smislu prava Unije i može li represija takvih djela u zemlji podrijetla podnositelja zahtjeva biti djelo proganjanja u smislu članka 9. Direktive 2011/95.
59. Iako treba uzeti u obzir da se, po analogiji s onim što je Sud potvrdio u točki 66. presude od 7. studenoga 2013., X i dr. (C‑199/12 à C‑201/12, EU:C:2013:720), pojam „religija” u smislu članka 10. stavka 1. točke (b) Direktive 2011/95 u načelu ne odnosi na djela koja se u skladu s nacionalnim zakonodavstvom država članica smatraju kaznenim djelima, suprotno tomu, zbog činjenice da se tim zakonodavstvima mogu predvidjeti ograničenja ostvarivanja slobode vjeroispovijedi tako što se zabranjuju određena ponašanja te se povreda tih zabrana kažnjava sankcijama koje su kaznene naravi ili čak kaznom zatvora(54), ne može se donijeti nikakav konačni zaključak u pogledu tumačenja i primjene pojma „djelo proganjanja” u smislu članka 9. Direktive 2011/95 te se, među ostalim, nikako ne dopušta automatsko isključivanje represije tih kaznenih djela u zemlji podrijetla podnositelja zahtjeva iz opsega tog pojma. Naime, s jedne strane, postupanja koja se mogu zabraniti i ugrožavanje slobode vjeroispovijedi koje iz toga proizlazi, mogu se znatno razlikovati s obzirom na definiciju koja je prihvaćena u svakom pravnom poretku pojmova koji se uzimaju u obzir pri utvrđivanju sastavnih elemenata kaznenog djela(55), kao i, u pogledu ciljeva koji se nastoje postići takvim zabranama, pojmova kao što su „javni poredak”, „javna sigurnost” ili „moral”. S druge strane, i još važnije, u svakom slučaju ne treba zanemariti ozbiljnost represije povezane s počinjenjem takvih kaznenih djela i moguću neproporcionalnu ili diskriminatornu prirodu kazni koje su predviđene i koje se primjenjuju u praksi.
60. Što se tiče pitanja je li sama činjenica da zakonodavstvo zemlje podrijetla tražitelja azila kriminalizira i kažnjava kaznom zatvora, ili čak smrtnom kaznom, ponašanja povezana s ostvarivanjem slobode vjeroispovijedi, kao što je vjersko preobraćenje, javno iskazivanje vjere, sudjelovanje, javno ili privatno, u vjerskim svečanostima, podučavanje ili vjerski prozelitizam, sama po sebi dovoljna da bi se utvrdilo postojanje proganjanja u smislu članka 9. Direktive 2011/95, smatram da odgovor u biti ovisi o tome u kojoj mjeri se takve kazne doista primjenjuju.
61. Stoga je u predmetima u kojima se dovodi u pitanje kriminalizacija djelâ povezanih s ostvarivanjem slobode vjeroispovijedi, ključno da tijela zadužena za razmatranje zahtjeva za azil osim izjavama podnositelja zahtjeva i dokumentacijom koju je on eventualno podnio, raspolažu i što je moguće potpunijim informacijama, iz pouzdanih izvora, o načinima na koje se kazne predviđene za takva djela konkretno primjenjuju u zemlji podrijetla podnositelja zahtjeva kako bi se utvrdila opasnost od podvrgavanja takvim kaznama kojoj je izložen taj podnositelj zahtjeva s obzirom na njegovu osobnu situaciju i sve okolnosti koje se na njega odnose(56).
62. Na kraju podsjećam da je ESLJP nedavno odlučio u trima predmetima u kojima se ispituje odbijanje zahtjeva za azil iranskih državljana koji su se preobratili na kršćanstvo. U presudi od 23. ožujka 2016., F. G. protiv Švedske, veliko vijeće ESLJP‑a zaključilo je da bi „bilo riječ o povredi članaka 2. i 3. EKLJP‑a da se tužitelja poslalo natrag u Iran jer švedska tijela nisu provela ex nunc ocjenu posljedica njegova preobraćenja”(57). U odluci od 5. srpnja 2016, T. M. i Y. A. protiv Kraljevine Nizozemske(58), ESLJP je, suprotno tomu, odbio zahtjev tužiteljâ kao očito neosnovan, pri čemu je smatrao da nije bilo elemenata na temelju kojih se može dovesti u pitanje ocjena nizozemskih tijela prema kojoj iskaz tužitelja u pogledu njihova navodnog preobraćenja nije bio vjerodostojan. Naposljetku, u presudi od 19. prosinca 2017., A. protiv Švicarske, ESLJP je također isključio povredu članaka 2. i 3. EKLJP‑a pri čemu je smatrao neprikladnom ocjenu švicarskih tijela prema kojoj osobe koje su se preobratile i koje nisu od ranije bile poznate iranskim tijelima, uključujući zbog činjenica koje se ne odnose na njihovo obraćenje, te su namjeravale diskretno prakticirati svoju vjeru, nisu u opasnosti od postupanja protivnih tim odredbama(59). U tu je svrhu ESLJP razlikovao predmet koji je pred njim vodio od predmeta u kojima je donesena presuda Suda od 5. rujna 2012., Y i Z (C‑71/11 i C‑99/11, EU:C:2012:518)(60).
63. Treba iznijeti dvije napomene u pogledu predmeta u kojem je donesena prethodno navedena presuda ESLJP‑a. Kao prvo, tužitelj u tom predmetu (kao i tužitelj u predmetu u kojem je donesena presuda ESLJP‑a od 23. ožujka 2016., F. G. protiv Švedske, CE:ECHR:2016:0323JUD004361111) preobratio se nakon što je napustio Iran. Stoga se njegov zahtjev za azil odnosio na potrebu za međunarodnom zaštitom koja nastaje „na licu mjesta” u skladu s člankom 5. Direktive 2011/95. Međutim, kao što je istaknuo ESLJP u navedenoj presudi, pri čemu je uputio na Smjernice o zahtjevima za priznavanje izbjegličkog statusa koji se temelje na vjeri, ako se tražitelj azila oslanja na preobraćenje „na licu mjesta”, mogu se pojaviti posebne zabrinutosti u pogledu vjerodostojnosti te je potrebno strogo i temeljito ispitivanje okolnosti i preobraćenja(61). Osim toga, kao što je ESLJP također naveo, u tim vrstama predmeta potencijalni počinitelji proganjanja pridaju manje važnosti preobraćenjima na licu mjesta, s obzirom na njihovu često „oportunističku” prirodu(62). Suprotno tomu, u glavnom predmetu do preobraćenja B. Fathija došlo je kada je on još bio u Iranu i, prema njegovim riječima, iranska su tijela u to bila upućena(63). Ta dva elementa treba uzeti u obzir prilikom ocjene posljedica kojima će on biti izložen u slučaju povratka u svoju zemlju podrijetla. Kao drugo, prema mojem mišljenju, potreban je poseban oprez ako prilikom ocjene ozbiljnosti opasnosti od stvarnog izlaganja djelima proganjanja nadležno tijelo uzima u obzir mogućnost da, jednom kad se vrati u svoju zemlju, podnositelj zahtjeva može odabrati „diskretno prakticirati svoju vjeru”. U tom pogledu podsjećam da je Sud u točki 79. presude od 5. rujna 2012., Y i Z (C‑71/11 i C‑99/11, EU:C:2012:518) pojasnio da činjenica da zainteresirana osoba „može izbjeći opasnost odricanjem od određenih vjerskih radnji, u načelu nije relevantna”. Vjersko uvjerenje, identitet ili način života, elementi su pojma „religija” u smislu članka 1.A Ženevske konvencije te stoga i članka 10. Direktive 2011/95, te ih treba smatrati temeljem ljudskog identiteta u tolikoj mjeri da se ne može primorati nekoga na to da ih sakrije, izmijeni ili da ih se odrekne kako bi izbjegao proganjanje(64).
64. Na temelju svih prethodnih razmatranja, predlažem Sudu da na šesto prethodno pitanje odgovori na način da postojanje proganjanja na temelju religije u smislu članka 9. Direktive 2011/95 ovisi, s jedne strane, o ozbiljnosti ugrožavanja slobode vjeroispovijedi tražitelja azila i, s druge strane, o ozbiljnosti djela kojima je taj podnositelj zahtjeva izložen zbog ostvarivanja navedene slobode u svojoj zemlji podrijetla. Činjenicom da se ograničenja slobode vjeroispovijedi koja su propisana u zemlji podrijetla podnositelja zahtjeva, kao i sankcije koje su predviđene za povredu zabrana povezanih s takvim ograničenjima, opravdavaju zahtjevom za održavanje reda, sigurnosti, zdravlja ili javnog morala u toj zemlji, ne dopušta se automatsko isključivanje postojanja proganjanja u smislu članka 9. Direktive 2011/95. Okolnost da se u zakonodavstvu zemlje podrijetla tražitelja azila kaznama koje su neproporcionalne ili diskriminatorne, ili čak smrtnom kaznom, kažnjavaju ponašanja povezana s ostvarivanjem slobode vjeroispovijedi, kao što su vjersko preobraćenje ili vjerski prozelitizam, dovoljna je da bi s utvrdilo postojanje proganjanja u smislu članka 9. Direktive 2011/95, ako se pokaže da se takve kazne doista primjenjuju i da je podnositelj zahtjeva izložen utvrđenoj opasnosti od izricanja tih kazni u slučaju povratka u tu zemlju.
III. Zaključak
65. Na temelju svih prethodnih razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Administrativen sad Sofia‑Grad (Upravni sud grada Sofije) odgovori kako slijedi:
1. Uredbu (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva treba tumačiti na način da država članica koja razmatra meritum zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u njoj podnesen nije dužna prethodno donijeti formalnu odluku u kojoj potvrđuje svoju odgovornost na temelju Uredbe br. 604/2013 kako bi provela takvo razmatranje. Međutim, ta država članica treba, na temelju članka 4. stavka 1. te uredbe, obavijestiti podnositelja zahtjeva, na način predviđen stavkom 2. tog članka, o činjenici da će njegov zahtjev razmotriti nadležna tijela navedene države članice i o razlozima koji su je naveli da utvrdi svoju odgovornost na temelju te uredbe.
2. U situaciji poput one u glavnom postupku, u kojoj država članica koja je provela razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u smislu članka 2. točke (b) Uredbe br. 604/2013, koji mu je podnesen, nije donijela izričitu odluku o svojoj odgovornosti za razmatranje navedenog zahtjeva na temelju te uredbe, i iz koje proizlazi da ta država članica nije primijenila diskrecijsku klauzulu predviđenu člankom 17. stavkom 1. navedene uredbe, nacionalni sud kojem je podnesena tužba protiv odluke o odbijanju navedenog zahtjeva nije dužan po službenoj dužnosti provjeriti primjenjuje li se navedena uredba na podnositelja zahtjeva.
3. Članak 10. stavak 1. točku (b) i članak 10. stavak 2. Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni statusa izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite treba tumačiti na način da podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji se u potporu svojem zahtjevu poziva na opasnost od proganjanja iz razloga povezanih s religijom ne treba, kako bi potkrijepio svoje tvrdnje u pogledu vjerskih uvjerenja, dati izjave ili podnijeti dokumentaciju o svim elementima „pojma religija” kako je definiran u članku 10. stavku 1. točki (b) Direktive 2011/95. Konkretno, takav podnositelj zahtjeva ne treba nužno navesti, pod prijetnjom odbijanja njegova zahtjeva, javno izvršavanje radnji povezanih s navedenim uvjerenjima ili koje ta uvjerenja nalažu ili suzdržavanje od izvršavanja radnji koje nisu u skladu s tim vjerovanjima, niti treba dokazati, u prilog dokazima u pisanom obliku, osnovanost svojih tvrdnji u tom pogledu.
4. Postojanje proganjanja na temelju religije u smislu članka 9. Direktive 2011/95 ovisi, s jedne strane, o ozbiljnosti ugrožavanja slobode vjeroispovijedi tražitelja azila i, s druge strane, o ozbiljnosti djela kojima je taj podnositelj zahtjeva izložen zbog ostvarivanja navedene slobode u svojoj zemlji podrijetla. Činjenicom da se ograničenja slobode vjeroispovijedi koja su propisana u zemlji podrijetla podnositelja zahtjeva, kao i sankcije koje su predviđene za povredu zabrana povezanih s takvim ograničenjima, opravdavaju zahtjevom za održavanje reda, sigurnosti, zdravlja ili javnog morala u toj zemlji, ne dopušta se automatsko isključivanje postojanja proganjanja u smislu članka 9. Direktive 2011/95. Okolnost da se u zakonodavstvu zemlje podrijetla tražitelja azila kaznama koje su neproporcionalne ili diskriminatorne, ili čak smrtnom kaznom, kažnjavaju ponašanja povezana s ostvarivanjem slobode vjeroispovijedi, kao što su vjersko preobraćenje ili vjerski prozelitizam, dovoljna je da bi s utvrdilo postojanje proganjanja u smislu članka 9. Direktive 2011/95, ako se pokaže da se takve kazne doista primjenjuju i da je podnositelj zahtjeva izložen utvrđenoj opasnosti od izricanja tih kazni u slučaju povratka u tu zemlju”.