Language of document : ECLI:EU:C:2019:94

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

MICHALA BOBEKA

od 5. veljače 2019.(1)

Predmet C676/17

Oana Mădălina Călin

protiv

Direcţia Regională a Finanţelor Publice Ploieşti – Administraţia Judeţeană a Finanţelor Publice Dâmboviţa

Statul Român – Ministerul Finanţelor Publice

Administraţia Fondului pentru Mediu

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Curtea de Apel Ploieşti (Žalbeni sud u Ploieştiju, Rumunjska))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Načela lojalne suradnje, pravne sigurnosti, ekvivalentnosti i djelotvornosti – Povrat poreza naplaćenog u suprotnosti s pravom Unije – Zahtjev za reviziju pravomoćne sudske odluke kojom je odbijen povrat takvog poreza – Rok za podnošenje zahtjeva za reviziju – Datum početka tog roka)






I.      Uvod

1.        O. M. Călin morala je platiti ekološku taksu kako bi u Rumunjskoj registrirala rabljeno vozilo uvezeno iz Njemačke. Smatrala je da je taj porez naplaćen u suprotnosti s pravom Unije. Podnijela je tužbu za njegov povrat. Tužba je odbijena. Nije podnijela žalbu. Presuda je stoga postala pravomoćna.

2.        O. M. Călin dva je puta zatražila reviziju te presude. Svaki od tih zahtjeva temeljio se na novoj presudi Suda kojom je utvrđeno da je porez poput onog koji je ona morala platiti bio u suprotnosti s pravom Unije. Prvi zahtjev je odbijen. Drugi je odobren te je njezina prvotna tužba prihvaćena. Međutim, presuda kojom je tužba prihvaćena ukinuta je u žalbenom postupku. Na temelju tumačenja nacionalnog prava koje je u međuvremenu pružio Înalta Curte de Casație și Justiție (Visoki kasacijski sud, Rumunjska) utvrđeno je da je zahtjev za reviziju nepravodobno podnesen.

3.        O. M. Călin novim zahtjevom za reviziju osporava to tumačenje kao i, općenitije, nacionalni postupak revizije. Ona smatra da je oboje u suprotnosti s pravom Unije jer u praksi onemogućuju ostvarenje povrata poreza koji je presudom Suda kasnije proglašen suprotnim pravu Unije. U takvim okolnostima, Curtea de Apel Ploieşti (Žalbeni sud u Ploieştiju, Rumunjska) odlučio je upitati Sud o sukladnosti tog tumačenja s, među ostalim, načelima pravne sigurnosti, ekvivalentnosti i djelotvornosti.

II.    Pravni okvir

A.      Rumunjsko pravo

1.      Zakonik o građanskom postupku

4.        Članak 509. stavak 1. Codul de procedură civilă (Zakonik o građanskom postupku)(2) predviđa razloge za reviziju presude. Osobito, u točkama 10. i 11. navodi se da je zahtjev za reviziju moguće podnijeti ako je:

„10. Europski sud za ljudska prava utvrdio da su sudskom odlukom povrijeđena temeljna prava ili slobode, a ozbiljne posljedice te povrede još uvijek traju;

11. Curtea Constituțională (Ustavni sud, Rumunjska), nakon što je presuda postala pravomoćna, donio odluku o prigovoru istaknutom u tom predmetu, proglasivši odredbu na koju se taj prigovor odnosio neustavnom.”

5.        Članak 511. Zakonika o građanskom postupku utvrđuje razne rokove koji se primjenjuju u pogledu revizije, kao i datume početka tih rokova. I rokovi i datumi njihova početka variraju ovisno o relevantnim razlozima za reviziju. Stavak 1. predviđa opći rok od jednog mjeseca.

6.        Članak 511. stavak 3. glasi: „U odnosu na razloge predviđene u članku 509. stavku 1. točkama 10. i 11., rok iznosi tri mjeseca od datuma na koji je presuda Europskog suda za ljudska prava ili odluka Curtea Constituțională (Ustavni sud) objavljena u Monitorul Oficial al României, Partea I.”

2.      Zakon br. 554/2004 i nacionalna sudska praksa u pogledu tog zakona

7.        Članak 21. Legea contenciosului administrativ nr. 554/2004 (Zakon br. 554/2004 o upravnom postupku)(3) od 2. prosinca 2004. (u daljnjem tekstu: Zakon br. 554/2004) naslovljen je „Izvanredna pravna sredstva”. Njegov članak 2. prvotno je predviđao sljedeće:

„Zahtjev za reviziju pravomoćnih presuda moguće je podnijeti, osim iz razloga navedenih u Zakoniku o građanskom postupku, i ako te presude povređuju načelo nadređenosti prava [Unije] utvrđeno člankom 148. stavkom 2. rumunjskog ustava, kako je izmijenjen, u vezi s njegovim člankom 20. stavkom 2. Zahtjev za reviziju podnosi se u roku od 15 dana od dostave presude i to, odstupajući od pravila predviđenog u članku 17. stavku 3. ovog Zakona, podneskom koji zainteresirana stranka mora detaljno obrazložiti i uložiti u roku od 15 dana od presude. Zahtjevu za reviziju daje se prvenstvo te se o njemu hitno odlučuje, najkasnije u roku od 60 dana od njegova podnošenja.”

8.        Presudom br. 1609/2010 od 9. prosinca 2010.(4), Curtea Constituţională (Ustavni sud, Rumunjska) je drugu rečenicu članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004 proglasio neustavnom jer je bila loše sročena i stoga stvarala nesigurnost koja je mogla činiti prepreku djelotvornom ostvarivanju prava na pristup pravosuđu.

9.        Članak 21. stavak 2. Zakona br. 554/2004 kasnije je u cijelosti ukinut s Legea nr. 299/2011 pentru abrogarea alin. (2) al art. 21 din Legea contenciosului administrativ nr. 554/2004 (Zakon br. 299/2011 o ukidanju stavka 2. članka 21. Zakona br. 554/2004 o upravnom postupku)(5) (u daljnjem tekstu: Zakon br. 299/2011).

10.      Međutim, i Zakon br. 299/2011 kasnije je proglašen neustavnim, presudom Curtea Constituţională (Ustavni sud) br. 1039/2012 od 5. prosinca 2012.(6). Curtea Constituţională (Ustavni sud) u toj je presudi utvrdio sljedeće: „Članak 21. stavak 2. Zakona br. 554/2004 nastavit će proizvoditi pravne učinke nakon objave ove presude u Monitorul Oficial al României, uz iznimku odredbi sadržanih u njegovoj drugoj rečenici, koje su presudom br. 1609 od 9. prosinca 2010. proglašene neustavnima […] Te su odredbe prestale proizvoditi pravne učinke […] Što se tiče odredbi prve i treće rečenice članka 21. stavka 2., one će nastaviti proizvoditi pravne učinke.”

11.      Dakle, nakon što je 29. siječnja 2013. presuda Curtea Constituţională (Ustavni sud) br. 1039/2012 objavljena u Monitorul Oficial al României, prva i treća rečenica članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004 ponovno su postale dio tog zakona. Nasuprot tomu, druga rečenica te odredbe, u kojoj je bio utvrđen rok za reviziju i datum njegova početka, ostala je nevažeća.

12.      Dana 12. prosinca 2016., Înalta Curte de Casație și Justiție – Completul pentru dezlegarea unor chestiuni de drept (Visoki kasacijski sud – vijeće nadležno za rješavanje pravnih pitanja) (u daljnjem tekstu: ICCJ) donio je, na temelju prethodne odluke Suda, interpretativnu odluku br. 45/2016(7). U toj je presudi ICCJ utvrdio sljedeće:

„Prvu rečenicu članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004., kako je izmijenjen i dopunjen, treba tumačiti i primjenjivati na način da je zahtjev za reviziju dopušten na temelju određenih presuda [Suda], neovisno o tome kada su te presude donesene te o tome jesu li već postojeće odredbe prava Unije povrijeđene presudom čija se revizija traži istaknute u izvornom postupku.

Zahtjev za reviziju na temelju članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004 može se podnijeti u roku od jednog mjeseca od datuma dostave pravomoćne presude protiv koje se može podnijeti takav zahtjev.”

13.      Dakle, ICCJ je odlukom br. 45/2016 utvrdio koji rok za podnošenje zahtjeva za reviziju članak 21. stavak 2. Zakona br. 554/2004 doista predviđa i datum početka tog roka – jedan mjesec od datuma dostave pravomoćne presude protiv koje se može podnijeti takav zahtjev.

III. Činjenično stanje, nacionalni postupak i prethodno pitanje

14.      Oana Mădălina Călin kupila je 12. travnja 2013. rabljeni putnički automobil koji je prethodno bio registriran u Njemačkoj.

15.      Serviciul Public Comunitar Regim Permise de Conducere și Înmatriculare a Vehiculelor Târgoviște (Javna služba za vozačke dozvole i registraciju vozila, Târgoviște, Rumunjska) naplatio je O. M. Călin prilikom registracije automobila ekološku taksu predviđenu u Ordonanţa de urgenţă nr. 9/2013 privind timbrul de mediu pentru autovehicule (Hitna odluka vlade br. 9/2013 o uvođenju ekološke takse na motorna vozila)(8) (u daljnjem tekstu: GEO br. 9/2013). O. M. Călin taj je porez, u iznosu od 968 rumunjskih leja (RON), platila 12. lipnja 2013.

16.      O. M. Călin podnijela je tužbu pred Tribunalul Dâmbovița (Regionalni sud u Dâmboviți, Rumunjska; u daljnjem tekstu: prvostupanjski sud). Zahtijevala je povrat, zajedno s kamatama, iznosa koji je platila na ime ekološke takse. U prilog svojoj tužbi je navela da se taj porez protivi pravu Unije.

17.      Prvostupanjski sud je presudom od 15. svibnja 2014. odbio tu tužbu, utvrdivši da se odredbe GEO‑a br. 9/2013 ne protive pravu Unije. Budući da O. M. Călin nije uložila žalbu, ta je presuda postala pravomoćna.

18.      Dana 28. travnja 2015., O. M. Călin podnijela je prvostupanjskom sudu (prvi) zahtjev za reviziju te presude. Tvrdila je da se ekološka taksa, na temelju presude Suda od 14. travnja 2015., Manea (C‑76/14, EU:C:2015:216), protivi pravu Unije te da joj se iznos koji je na njezino ime platila stoga mora vratiti. Prvostupanjski sud je presudom od 16. lipnja 2015. odbio taj zahtjev za reviziju, utvrdivši da rješenje usvojeno u presudi Manea nije relevantno za rješenje usvojeno u presudi protiv koje je taj zahtjev podnesen.

19.      O. M. Călin protiv te je presude uložila žalbu pred Curtea de Apel Ploiești (Žalbeni sud u Ploieştiju; u daljnjem tekstu: drugostupanjski sud), koja je odbijena. Presuda od 16. lipnja 2015. tako je postala pravomoćna.

20.      Dana 17. kolovoza 2016., O. M. Călin podnijela je (drugi) zahtjev za reviziju presude prvostupanjskog suda od 15. svibnja 2014. Taj se zahtjev temeljio na presudi Suda od 9. lipnja 2016., Budișan (C‑586/14, EU:C:2016:421). Prvostupanjski sud je presudom od 11. listopada 2016. prihvatio zahtjev za reviziju. Oslanjajući se prije svega na presudu Budișan, utvrdio je da je članak 21. Zakona br. 554/2004, koji omogućuje reviziju odluka koje povređuju načelo nadređenosti prava Unije, primjenjiv u tom predmetu. Presuda od 15. svibnja 2014. je stoga u cijelosti izmijenjena te je prihvaćen meritum tužbe koju je O. M. Călin izvorno podnijela. Naime, taj je sud odlučio da se porez u pitanju protivi pravu Unije te je stoga naložio njegov povrat, zajedno s kamatama.

21.      Drugostupanjski sud je presudom od 16. siječnja 2017. prihvatio žalbu javnog tijela te u cijelosti ukinuo presudu od 11. listopada 2016. Taj je sud uvažio prigovor da je odnosni zahtjev za reviziju nepravodobno podnesen jer je ICCJ odlukom br. 45/2016 od 12. prosinca 2016. utvrdio da se takav zahtjev za reviziju mora podnijeti u roku od jednog mjeseca od dana dostave pravomoćne presude protiv koje se može podnijeti takav zahtjev(9). Primjenjujući tu odluku, drugostupanjski sud je istaknuo da je presuda čija se revizija tražila (to jest presuda prvostupanjskog suda od 15. svibnja 2014.) dostavljena 26. svibnja 2014., a (drugi) zahtjev za reviziju podnesen je 17. kolovoza 2016., dugo nakon isteka jednomjesečnog roka.

22.      Dana 7. ožujka 2017., O. M. Călin podnijela je (treći) zahtjev za reviziju, u pogledu presude drugostupanjskog suda od 16. siječnja 2017. Taj je zahtjev predmet glavnog postupka. O. M. Călin u tom zahtjevu tvrdi da presuda od 16. siječnja 2017. povređuje, osobito, načelo lojalne suradnje predviđeno člankom 4. stavkom 3. UEU‑a. Ona smatra da ta presuda, u mjeri u kojoj primjenjuje odluku ICCJ‑a br. 45/2016, onemogućuje ostvarenje povrata poreza za koji je presudom Suda u predmetu Budișan utvrđeno da se protivi pravu Unije.

23.      Drugostupanjski sud, Curtea de Apel Ploieşti (Žalbeni sud u Ploieştiju; u daljnjem tekstu: sud koji je uputio zahtjev), u bitnome dijeli dvojbe O. M. Călin oko toga je li članak 21. stavak 2. Zakona br. 554/2004, kako ga je ICCJ protumačio u odluci br. 45/2016, u skladu s pravom Unije te konkretnije, među ostalim, s načelima lojalne suradnje, pravne sigurnosti, ekvivalentnosti i djelotvornosti. Istovremeno, sud koji je uputio zahtjev poziva se na sudsku praksu Suda prema kojoj pravo Unije ne zahtijeva od nacionalnog suda da odbije primjenu nacionalnih postupovnih pravila o pravomoćnosti presuda, čak i ako bi to omogućilo ispravljanje nacionalne situacije koja je u suprotnosti s pravom Unije. Nadalje, sud koji je uputio zahtjev naglašava da je Sud ujedno istaknuo da, u slučaju da primjenjiva nacionalna postupovna pravila pod određenim uvjetima predviđaju mogućnost da nacionalni sud preispita pravomoćnu odluku kako bi situaciju uskladio s nacionalnim pravom, ta mogućnost mora, u skladu s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti, prevladati ako su ispunjeni ti uvjeti kako bi se situacija o kojoj je riječ uskladila s pravom Unije.

24.      U pogledu tužbi za povrat ekološke takse koje su definitivno odbijene prije nego što je Sud donio presudu Budișan, u odluci kojom je upućeno prethodno pitanje navodi se da je podnošenje zahtjeva za reviziju na temelju članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004 jedino trenutno raspoloživo postupovno pravno sredstvo. Stoga, ako bi sud koji je uputio zahtjev potvrdio odluku ICCJ‑a br. 45/2016, O. M. Călin više ne bi mogla zahtijevati reviziju presude od 16. siječnja 2017. te stoga ne bi mogla ostvariti povrat tog poreza.

25.      U tim okolnostima, Curtea de Apel Ploieşti (Žalbeni sud u Ploieştiju) odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeće prethodno pitanje:

„Mogu li se članak 4. stavak 3. UEU‑a, koji se odnosi na načelo lojalne suradnje, članci 17., 20., 21. i 47. Povelje o temeljnim pravima, članak 110. UFEU‑a, načelo pravne sigurnosti te načela ekvivalentnosti i djelotvornosti, koja proizlaze iz načela procesne autonomije, tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis, konkretno članak 21. stavak 2. Zakona br. 554/2004 o upravnom postupku, kako ga je Înalta Curte de Casație și Justiție – Completul pentru dezlegarea unor chestiuni de drept (Visoki kasacijski sud – vijeće nadležno za rješavanje pravnih pitanja) protumačio u odluci br. 45/2016, prema kojem je rok za podnošenje zahtjeva za reviziju na temelju odredbi članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004 mjesec dana, a počinje teći od dana dostave pravomoćne presude protiv koje se može podnijeti takav zahtjev?”

26.      Pisana očitovanja podnijele su rumunjska vlada i Europska komisija. Obje navedene stranke iznijele su usmena očitovanja na raspravi održanoj 28. studenoga 2018.

IV.    Ocjena

27.      Ovo je mišljenje strukturirano na sljedeći način: započet ću pojašnjenjem zašto predmetni zahtjev za prethodnu odluku smatram dopuštenim (A). Potom ću, nakon dvije uvodne napomene (B), ocjenjivati prethodno pitanje s obzirom na načela pravne sigurnosti, ekvivalentnosti i djelotvornosti (C). Budući da mi točna narav nacionalnog pravnog sredstva u pitanju neće biti sasvim jasna ni nakon te ocjene, zaključit ću s nekoliko zapažanja o alternativama koje pravo Unije predviđa za slučajeve u kojima se povrat poreza naplaćenog u suprotnosti s pravom Unije zahtijeva u vrijeme kada preispitivanje pravomoćne sudske odluke više nije moguće (D).

A.      Dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku

28.      Je li dopušteno prethodno pitanje u kojem se upućuje na tumačenje članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004 koje je ICCJ pružio u odluci br. 45/2016, a koje, kako se čini, prema nacionalnom pravu nije bilo obvezujuće u trenutku podnošenja drugog zahtjeva za reviziju?

29.      Odluka ICCJ‑a donesena je u okviru prethodnog postupka kako bi se riješilo pravno pitanje. U odluci kojom je upućeno prethodno pitanje navodi se, u pogledu te vrste postupka, da članak 521. stavak 3. Zakonika o građanskom postupku predviđa da „tumačenje pravnih pitanja obvezuje sud koji ga je zatražio od datuma donošenja odluke, a druge sudove od datuma objave odluke u Monitorul Oficial al României, Partea I”.

30.      Iz pisanih očitovanja rumunjske vlade i Komisije čini se da iako je odluka br. 45/2016 donesena 12. prosinca 2016., u Monitorul Oficial al României objavljena je tek 23. svibnja 2017. Nadalje, ta je odluka donesena kako bi se riješilo pravno pitanje koje je ICCJ‑u uputio Curtea de Apel Cluj (Žalbeni sud u Cluju, Rumunjska). Ta je odluka stoga, u skladu s člankom 521. stavkom 3. Zakonika o građanskom postupku, obvezivala taj sud od datuma kada je donesena. Međutim, za ostale je sudove, uključujući sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku, Curtea de Apel Ploieşti (Žalbeni sud u Ploieştiju), postala obvezujuća tek kada je objavljena u Monitorul Oficial al României, 23. svibnja 2017.

31.      Zato se mogu pojaviti dvojbe oko toga je li sud koji je uputio zahtjev, odlučujući o drugom zahtjevu za reviziju u svojoj presudi od 16. siječnja 2017., bio obvezan primijeniti tumačenje članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004 iz ICCJ‑ove odluke. Upravo to tumačenje čini srž prethodnog pitanja jer je, koliko shvaćam, rok od jednog mjeseca od datuma dostave pravomoćne presude zapravo utvrđen tom ICCJ‑ovom odlukom.

32.      Prema mojemu mišljenju, iako ovaj predmet ima nekoliko elemenata koji mogu izazvati dvojbe, dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku nije jedan od njih.

33.      Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sud uživaju presumpciju relevantnosti(10). Nije na Sudu, u okviru sustava sudske suradnje određene člankom 267. UFEU‑a, da provjerava ili dovodi u pitanje pravilnost tumačenja nacionalnog prava koje je dao nacionalni sud jer to tumačenje spada u isključivu nadležnost potonjeg(11).

34.      U odgovoru na pisano pitanje Suda rumunjska vlada je potvrdila da je odluka br. 45/2016 donesena i objavljena 12. prosinca 2016. Također je potvrdila da je sud koji je uputio zahtjev – kao i svi drugi rumunjski sudovi – bio svjestan postojanja i sadržaja odluke br. 45/2016 kada je 16. siječnja 2017. donio svoju presudu, premda ga ona još nije formalno obvezivala.

35.      Složena povijest članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004 opisana je gore(12). Zakonodavac je tu odredbu prvi put uveo 2004., potom je 2010. ona proglašena djelomično neustavnom pa ju je zakonodavac ukinuo 2011. Zatim je 2012. djelomično oživljena jednom drugom odlukom Curtea Constituțională (Ustavni sud), pri čemu, međutim, nisu utvrđeni nikakvi primjenjivi rokovi, koje je kasnije bilo potrebno odrediti interpretativnom odlukom ICCJ‑a. Na temelju toga se čini da su rumunjski sudovi od 29. siječnja 2013., kada je na snagu stupila presuda Curtea Constituțională (Ustavni sud) kojom je potvrđena djelomična nevaljanost sporne odredbe, do 12. prosinca 2016., kada je ICCJ donio odluku br. 45/2016, bili suočeni sa situacijom u kojoj nije postojao (jasan), a možda i nikakav, rok za podnošenje zahtjeva za reviziju.

36.      Prema navodu rumunjske vlade, praksu rumunjskih sudova iz tog razdoblja obilježava značajna „interpretativna raznolikost”. Sasvim je razumljivo da bi svaki vrhovni nacionalni sud u takvom kontekstu nastojao ujednačiti tu interpretativnu raznolikost.

37.      Međutim, ono što je možda dvojbenije jest način na koji je takav rok, koji u praksi nekim osobama ograničava pravo na pristup sudu ili im ga čak uskraćuje, utvrđen na nacionalnoj razini. Ograničenja temeljnih prava te, slično tomu, uvjeti za pristup sudu moraju biti propisani zakonom. Taj zahtjev podrazumijeva određene standarde u pogledu kakvoće takvog zakona – on mora, među ostalim, biti dostupan zainteresiranim osobama te dovoljno precizan i predvidljiv(13). Iako ti standardi nisu u istoj kategoriji kao, primjerice, kriteriji za zadržavanje stranaca s ciljem njihova prebacivanja u drugu državu članicu, koji se u biti tiču oduzimanja slobode te se stoga mogu propisati samo obvezujućim odredbama opće primjene (pisanim zakonodavstvom, ne sudskom praksom)(14), doista bi se moglo propitkivati u kojoj mjeri živa‑neživa povijest članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004 ispunjava te zahtjeve, osobito one u vezi s predvidljivošću.

38.      Međutim, to nije tema ovog predmeta, barem ne izravno. Činjenica da je sud primijenio rok koji u trenutku donošenja odluke formalno još nije vrijedio svakako ima određenu „retroaktivnu notu”. Međutim, čini se da je taj sud, s obzirom na „intrepretativnu raznolikost” koja je bila prisutna na nacionalnoj razini, ionako imao marginu prosudbe u pogledu roka koji treba primijeniti. Stoga ne vidim na koji se način nacionalnom sudu može prigovoriti zato što je u takvoj situaciji odlučio uzeti u obzir rok utvrđen odlukom višeg suda (koja je donesena upravo s ciljem ujednačavanja te situacije), unatoč tomu što primjena takvog roka tada još nije bila formalno obvezujuća za taj sud, nego je takvom postala u bliskoj budućnosti.

39.      Stoga, s obzirom na ta razmatranja, ali i na trajnu i tekuću relevantnost prethodnog pitanja za sud koji uputio zahtjev(15), smatram da nema razloga dovoditi u pitanje dopuštenost predmetnog zahtjeva za prethodnu odluku.

B.      Uvodne napomene

40.      Potrebno je iznijeti dvije uvodne napomene u pogledu, kao prvo, odredbi prava Unije koje su relevantne za rješavanje ovog predmeta i, kao drugo, odnosa između ovog predmeta i onog u kojemu je donesena presuda Târșia(16).

41.      Kao prvo, sud koji je uputio zahtjev u svojem pitanju spominje nekoliko odredbi i načela prava Unije: članak 4. stavak 3. UEU‑a (načelo lojalne suradnje); članke 17., 20., 21. i 47. Povelje o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja); članak 110. UFEU‑a; načelo pravne sigurnosti i načela ekvivalentnosti i djelotvornosti, koja proizlaze iz načela procesne autonomije.

42.      Smatram da je za odgovor na prethodno pitanje dovoljno ispitati je li zakonodavstvo poput onog koje je predmet glavnog postupka u skladu s načelima pravne sigurnosti, ekvivalentnosti i djelotvornosti, s obzirom na opće načelo lojalne suradnje predviđeno člankom 4. stavkom 3. UEU‑a(17). Članak 47. Povelje (pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje) može pružiti dodatne smjernice za ocjenu zahtjeva djelotvornosti, osobito u pogledu pojma djelotvornog pravnog lijeka pred sudom.

43.      Kao drugo, valja podsjetiti da je Sud već razmatrao sukladnost članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004 s pravom Unije – u presudi Târșia(18).

44.      Prethodno pitanje upućeno u tom predmetu bilo je slično prethodnom pitanju iz ovog predmeta. Njime se tražilo da se utvrdi je li članak 21. stavak 2. Zakona br. 554/2004 sukladan gotovo istim odredbama i načelima prava Unije(19). Međutim, pitanje sukladnosti članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004 s pravom Unije razmatralo se iz drukčije perspektive.

45.      D. C. Târșia platio je porez na motorna vozila koji je smatrao suprotnim članku 110. UFEU‑a. Podnio je građansku tužbu kako bi ostvario povrat poreza. Njegov je zahtjev 2007. prihvaćen u prvostupanjskom postupku, ali je 2008. djelomično odbijen u žalbenom postupku. Godine 2011., nakon što je 7. travnja 2011. donesena presuda Tatu (C‑402/09, EU:C:2011:219), D. C. Târșia zatražio je reviziju presude iz žalbenog postupka, jer je smatrao da mu se porez treba u cijelosti vratiti. Iako je presuda čiju je reviziju tražio donesena u građanskom postupku, on je zahtjev za reviziju podnio na temelju članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004, to jest zakona o upravnom postupku. Tako je postupio iz razloga što pravila o građanskom postupku nisu pružala nikakvu mogućnost podnošenja zahtjeva za reviziju pravomoćne presude zbog povrede prava Unije.

46.      U tom postupovnom kontekstu, sud koji je u predmetu Târșia uputio zahtjev želio je utvrditi je li pravu Unije sukladna činjenica da članak 21. stavak 2. Zakona br. 554/2004 dopušta reviziju samo pravomoćnih presuda protivnih pravu Unije koje su donesene u upravnom postupku, a ne i takvih presuda donesenih u građanskom postupku. Sud je zaključio da se takva situacija ne protivi pravu Unije, osobito zahtjevima ekvivalentnosti i djelotvornosti(20).

47.      Nasuprot tomu, ovaj se predmet odnosi samo na uvjete u kojima je zahtjev za reviziju na temelju članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004 moguće podnijeti u pogledu odluke donesene u upravnom postupku. Stoga, iako presuda Târșia pruža određene smjernice za ovaj predmet kada je riječ o općoj formulaciji zahtjeva ekvivalentnosti i djelotvornosti, ona ne pruža odgovor na konkretno pitanje suda koji je uputio zahtjev.

C.      Obveza povrata neopravdano naplaćenih poreza: pravna sigurnost i djelotvornost prava Unije

48.      Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je pravo na povrat poreza naplaćenih u državi članici protivno pravu Unije posljedica i dodatak pravima što ih odredbe prava Unije koje zabranjuju takve poreze dodjeljuju poreznim obveznicima. Države članice stoga načelno moraju izvršiti povrat poreza naplaćenih protivno pravu Unije te ujedno platiti kamate(21). Svaka država članica mora, u skladu s načelom procesne autonomije, odrediti detaljna postupovna pravila o pravnim sredstvima za povrat tih poreza, pri čemu mora poštovati zahtjeve ekvivalentnosti i djelotvornosti(22).

49.      Što se tiče odnosa između tih zahtjeva i načela pravne sigurnosti, koje načelo pravomoćnosti konkretizira(23), Sud je ujedno utvrdio da „provedbu načela pravomoćnosti uređuje unutarnji pravni poredak država članica, na temelju načela njihove procesne autonomije, ali uz poštovanje načela ekvivalentnosti i učinkovitosti”(24).

50.      Sud je više puta naglasio važnost, kako u pravnom poretku Europske unije tako i u nacionalnim pravnim sustavima, načela pravomoćnosti. Utvrdio je da je za osiguravanje stabilnosti prava i pravnih odnosa, kao i dobrog sudovanja, važno da sudske odluke koje su postale pravomoćne nakon što su iscrpljena sva pravna sredstva ili nakon isteka rokova predviđenih za ulaganje tih pravnih sredstava više ne mogu biti dovedene u pitanje, čak i ako bi se time ispravila nacionalna situacija koja nije u skladu s pravom Unije(25).

51.      Dakle, pravo Unije od država članica ne zahtijeva da preispitaju pravomoćnu presudu kako bi se u obzir uzelo tumačenje relevantne odredbe prava Unije koje je Sud usvojio nakon donošenja te presude(26).

52.      Međutim, Sud je u presudama Impresa Pizzarotti i Târșia ujedno istaknuo da, u slučaju da primjenjiva nacionalna postupovna pravila pod određenim uvjetima predviđaju mogućnost da nacionalni sud preispita pravomoćnu odluku kako bi situaciju uskladio s nacionalnim pravom, ta mogućnost mora, u skladu s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti, prevladati ako su ispunjeni ti uvjeti, kako bi se situacija o kojoj je riječ uskladila s pravom Unije(27).

53.      Ukratko, pravo Unije nije od Rumunjske zahtijevalo da usvoji članak 21. stavak 2. Zakona br. 554/2004, odredbu koja omogućuje preispitivanje pravomoćne sudske odluke. Međutim, budući da je Rumunjska odlučila to učiniti, ta odredba mora ispunjavati zahtjeve ekvivalentnosti i djelotvornosti. Sada ću se stoga okrenuti razmatranju tih zahtjeva u kontekstu predmetnog slučaja.

1.      Ekvivalentnost

54.      Zahtjev ekvivalentnosti zabranjuje državi članici da za zahtjeve za povrat poreza temeljene na povredi prava Unije utvrdi postupovna pravila koja su nepovoljnija od onih koja se primjenjuju na slične zahtjeve temeljene na povredi nacionalnog prava(28). Da bi se utvrdilo može li se nacionalno pravno sredstvo smatrati sličnim pravnom sredstvu koje je namijenjeno zaštiti prava Unije, u obzir je potrebno uzeti svrhu, osnovu i bitne elemente tih pravnih sredstava(29).

55.      U predmetnom slučaju, sud koji je uputio zahtjev spominje zahtjev ekvivalentnosti kao jedno od mogućih mjerila za ocjenu sukladnosti članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004 s pravom Unije. Međutim, on ne upućuje na slična domaća pravna sredstva na temelju kojih bi se moglo ocijeniti je li zahtjev ekvivalentnosti zadovoljen.

56.      Rumunjska vlada navodi da ne postoji razlog za reviziju utemeljen na povredi nacionalnog prava koji je sličan (posebnom) razlogu za reviziju predviđenom u članku 21. stavku 2. Zakona br. 554/2004. Ta vlada ističe da navedena odredba omogućuje da se zahtjev za reviziju podnese na temelju povrede bilo koje odredbe prava Unije i to neovisno o tome je li se na tu odredbu uputilo u izvornom postupku. Nasuprot tomu, Zakonik o građanskom postupku, koji sadržava opća pravila o reviziji, dopušta podnošenje samo zahtjeva za reviziju koji se temelji na povredi jednog od razloga iz članka 509. stavka 1. tog zakona, koji se u bitnome odnose na nove okolnosti kojih sud nije bio svjestan kada je donosio svoju odluku.

57.      Nasuprot tomu, Komisija smatra da postoji razlog za reviziju utemeljen na povredama nacionalnog prava koji je sličan razlogu iz članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004. Radi se o razlogu za reviziju predviđenom u članku 509. stavku 1. točki 11. Zakonika o građanskom postupku, prema kojem je zahtjev za reviziju presude moguće podnijeti ako je „Curtea Constituțională (Ustavni sud), nakon što je presuda postala pravomoćna, donio odluku o prigovoru istaknutom u tom predmetu, proglasivši odredbu na koju se taj prigovor odnosio neustavnom”. Prema mišljenju Komisije, različiti rokovi (jedan mjesec za zahtjeve na temelju Zakona br. 554/2004 i tri mjeseca za zahtjeve na temelju članka 511. stavka 3. Zakonika o građanskom postupku) i različiti datumi početka tih rokova (za prvonavedeni datum je to datum dostave pravomoćne presude protiv koje se može podnijeti zahtjev za reviziju, a za drugonavedeni je to datum objave odluke Curtea Constituțională (Ustavni sud) u Monitorul Oficial al României) nisu u skladu sa zahtjevom ekvivalentnosti.

a)      Revizija na temelju članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004 i revizija na temelju članka 509. Zakonika o građanskom postupku

58.      Članak 21. stavak 2. Zakona br. 554/2004 predviđa vrlo specifično pravno sredstvo, namijenjeno reviziji pravomoćne presude. To je pravno sredstvo ograničeno na specifično područje, to jest na upravne postupke, te ga je moguće upotrijebiti samo ako je pravomoćnom presudom povrijeđeno pravo Unije. Iz naslova članka 21., kao i iz činjenice da omogućuje preispitivanje pravomoćne odluke, doista se čini da se radi o izvanrednom pravnom sredstvu.

59.      Odluka kojom je upućeno prethodno pitanje sugerira da to nije jedina odredba rumunjskog prava koja omogućuje podnošenje zahtjeva za reviziju pravomoćne presude. Članak 509. Zakonika o građanskom postupku sadržava opća pravila o reviziji. Ta pravila predviđaju nekoliko slučajeva u kojima je moguće zahtijevati reviziju pravomoćne presude. Ona se primjenjuju na sva pravna područja, uključujući upravne postupke(30).

60.      Rumunjska vlada u svojim pisanim očitovanjima navodi da se razlozi za reviziju utvrđeni u članku 509. Zakonika o građanskom postupku temelje na pojavi novih okolnosti koje nacionalnom sudu nisu bile poznate kada je donio presudu protiv koje se može podnijeti zahtjev za reviziju. U tom pogledu ističem da rokovi iz članka 511. Zakonika o građanskom postupku za svaki od tih razloga za reviziju počinju teći, kao opće pravilo, od trenutka pojave relevantne nove okolnosti ili od trenutka od kojeg je zainteresirana osoba bila svjesna ili morala biti svjesna postojanja te nove okolnosti.

61.      S obzirom na te odredbe kao i pisana i usmena očitovanja koja su zainteresirane stranke iznijele o tim odredbama, moram priznati da ne vidim savršenu podudarnost između revizije predviđene člankom 21. stavkom 2. Zakona br. 554/2004 i glavnih elemenata revizije uređene Zakonikom o građanskom postupku. To je zato što primjenu članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004, kako se čini, ne izaziva pojava nove okolnosti koja strankama i nacionalnom sudu nije bila poznata u vrijeme donošenja njegove presude.

62.      Naime, rok za podnošenje zahtjeva za reviziju još je prema izvornoj verziji članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004(31) počinjao teći od datuma donošenja presude protiv koje se može podnijeti takav zahtjev. Isto vrijedi i na temelju ICCJ‑ove odluke br. 45/2016, iako bi se taj rok drukčije izračunao.

b)      Narav revizije na temelju članka 509. stavka 1. točke 11. Zakonika o građanskom postupku

63.      Valja spomenuti dva konkretna razloga za reviziju predviđena općom odredbom o reviziji iz članka 509. Zakonika o građanskom postupku. Komisija u svojim očitovanjima posebno naglašava jedan od njih: revizija pravomoćne presude nakon odluke Curtea Constituțională (Ustavni sud), u skladu s člankom 509. stavkom 1. točkom 11. Zakonika o građanskom postupku. Taj je razlog oblikovan slično onomu iz točke 10. navedene odredbe, kojim se dopušta revizija pravomoćnih presuda nakon utvrđenja o postojanju povrede od strane Europskog suda za ljudska prava (ESLJP).

64.      Članak 509. stavak 1. točka 11. omogućuje preispitivanje pravomoćnih presuda na temelju odluke Curtea Constituțională (Ustavni sud). Međutim, rok za podnošenje zahtjeva za reviziju na temelju te točke počinje teći kada taj sud donese odluku, nakon što je sporna presuda postala pravomoćna. Razlog za takvo uređenje, kako je rumunjska vlada potvrdila na raspravi, je taj da Curtea Constituțională (Ustavni sud), u skladu s nacionalnim pravom, ne može sam poništiti ili izmijeniti pravomoćnu presudu (redovnih) sudova koja je izazvala ispitivanje ustavnosti. Svrha je te vrste revizije dakle omogućiti mehanizam da se pravomoćna presuda na temelju koje je pokrenut postupak pred tim sudom revidira s obzirom na odluku tog suda.

65.      Valja dodati da se čini da takvo uređenje ima isti smisao kao ono iz susjedne odredbe, to jest iz članka 509. stavka 1. točke 10. Zakonika o građanskom postupku. U slučaju odluke ESLJP‑a kojom je utvrđeno da je država potpisnica sudskom odlukom povrijedila odredbe Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP), jedini način na koji se to utvrđenje može odraziti u pojedinačnom predmetu koji je doveo do podnošenja tužbe ESLJP‑u jest preispitivanje izvorne nacionalne presude. I u tom slučaju rok za pokretanje preispitivanja te presude počinje teći od trenutka donošenja odluke ESLJP‑a u pitanju.

c)      Ocjena ekvivalentnosti: svrha, osnova i bitni elementi pravnih sredstava

66.      U konačnici je na sudu koji je uputio zahtjev, koji je izravno upoznat s nacionalnim postupovnim pravilima, da ispita postoji li ikakvo domaće pravno sredstvo slično onomu iz članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004.

67.      Međutim, iz činjeničnog stanja i nacionalnih propisa kako su izloženi Sudu, te s obzirom na analitički okvir koji je Sud nedavno potvrdio u presudi XC i dr.(32)i zaključak donesen u toj presudi, čini mi se da razlozi za reviziju iz članka 509. stavka 1. točke 11. Zakonika o građanskom postupku i vrsta revizije predviđena člankom 21. stavkom 2. Zakona br. 554/2004 imaju poprilično različite svrhe, osnove i bitne elemente.

68.      Naravno, kako će se detaljnije razmatrati u nastavku(33), moguće je raspravljati o tome što je zakonodavac točno želio ostvariti usvajanjem članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004. Međutim, svejedno se čini da obje vrste revizija služe zadovoljenju prilično različitih sistemskih potreba.

69.      Kao prvo, svrha članka 509. stavka 1. točke 11. Zakonika o građanskom postupku (kao i njegova članka 509. stavka 1. točke 10.) jest ispravljanje povrede nacionalnog ustava (ili EKLJP‑a) u pojedinačnim slučajevima u kojima je postojanje takve povrede utvrđeno odlukom koja se, po definiciji, uvijek donosi nakon pravomoćne presude (redovnog) suda. Nasuprot tomu, svrha članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004 jest, kako se čini, tekuće ispravljanje pogrešne primjene prava Unije koju je skrivio nacionalni sud, pri čemu, međutim, nije potrebna veza između presude čija se revizija traži i konkretne odluke Suda(34). Nije važno je li odluka Suda, ako postoji, donesena prije ili nakon presude čija se revizija traži. Međutim, s obzirom na relativno kratak rok, datum donošenja odluke Suda u većini će slučajeva prethoditi datumu donošenja nacionalne presude čija se revizija traži.

70.      Kao drugo, osnova za podnošenje pravnog sredstva u smislu događaja koji izaziva primjenjivost takvog sredstva jest, u slučaju članka 509. stavka 1. točke 11. Zakonika o građanskom postupku, činjenica da je Curtea Constituțională (Ustavni sud) donio odluku o neustavnosti određene nacionalne odredbe. Nasuprot tomu, kada je riječ o članku 21. stavku 2. Zakona br. 554/2004, čini se da se odnosni događaj sastoji u povredi prava Unije počinjenoj presudom čija se revizija traži.

71.      Kao treće, bitne elemente pravnog sredstva ne čine samo elementi koji se odnose na opći način na koji se odnosni postupak provodi, nego i ishod tog postupka. Postupci u pitanju značajno se razlikuju i u pogledu ishoda, barem kada se radi o njihovu utjecaju na pojedinačne predmete. Naime, dok će članak 509. stavak 1. točka 11. Zakonika o građanskom postupku načelno dovesti samo do revizije pojedinačne presude na temelju koje je ispitivanje ustavnosti provedeno, članak 21. stavak 2. Zakona br. 554/2004 načelno može opravdati reviziju svake presude kojom je povrijeđeno pravilo Unije.

72.      Prema mojemu mišljenju, zadnji navod otvara jedno ključno pitanje u tom pogledu: na koji točno način treba uzimati u obzir, s jedne strane, pojedinačne prethodne odluke Suda i, s druge strane, pojedinačne odluke nacionalnog ustavnog suda u sustavima u kojima ti sudovi nemaju ovlast ispitivanja ustavnosti pojedinačnih presuda (to jest ovlast poništiti odluke redovnih sudova u pojedinačnim predmetima), kao i odluke ESLJP‑a koje su u tom pogledu funkcionalno slične (a kojima se može samo utvrditi da je država ugovornica počinila povredu u pojedinačnom predmetu), u konkretnim tekućim predmetima koji su doveli do odluka navedenih sudova (to jest, čiji su učinci inter partes)?

73.      Prethodna odluka Suda uvijek se donosi prije nego što nacionalni sud donese odluku u predmetu u okviru kojeg je zahtjev za prethodnu odluku upućen te se mora uzeti u obzir u tom tekućem postupku. Ako Sud svoju odluku donese nakon što nacionalna odluka postane pravomoćna, pravo Unije, uz nekoliko manjih iznimki(35), ne zahtijeva preispitivanje te pravomoćne odluke i ponovno otvaranje predmeta.

74.      Nasuprot tomu, kako je već navedeno, djelovanje sustava ESLJP‑a, kao i sustava nacionalnih ustavnih sudova koji nisu ovlašteni preispitivati i poništiti pojedinačne sudske odluke zbog njihove neustavnosti, drukčije je. Odluka ESLJP‑a ili nacionalnog ustavnog suda u vezi s pojedinačnom presudom čija se revizija traži uvijek se donosi naknadno, nakon što ta presuda postane pravomoćna. Da bi se odluka navedenih sudova odrazila u pojedinačnom predmetu u kojem je donesena presuda čija se revizija traži, taj se predmet mora preispitati(36).

75.      Te objektivno različite potrebe stvaraju različite i jedva usporedive postupke u smislu njihove svrhe, osnove i bitnih elemenata.

76.      Želio bih dodati još jednu stvar: ocjena sličnosti postupaka preispitivanja sudskih odluka mora se provesti s obzirom na učinke inter partes konkretne odluke koja je donesena. To je zato što je to svrha tih postupaka. Navod da postupci, u pogledu te svrhe, nisu usporedivi jer zadovoljavaju različite strukturne i sistemske potrebe poprilično se razlikuje od navoda da presude i smjernice ustavnih ili europskih sudova ne mogu istu normativnu snagu imati erga omnes u svim tekućim i budućim predmetima. To je jednostavno drugo pitanje.

77.      Taj bi konkretan element moglo biti korisno zaključno naglasiti jer se čini da je izazvao određenu pomutnju u argumentima Komisije, koja zagovara ekvivalentnost između revizije na temelju članka 509. stavka 1. točke 11. Zakonika o građanskom postupku i revizije na temelju članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004. Ti se postupci sistemski razlikuju jer su usmjereni na različite vrste obvezujućih učinaka presuda: preispitivanje pojedinačne presude nakon što je ustavni sud poništio normativnu osnovu te presude (obvezujući učinci inter partes), za razliku od revizije zbog toga što pravo Unije, kako je protumačeno presudom Suda koja je donesena u okviru drugog postupka, nije adekvatno uzeto u obzir (obvezujući učinci erga omnes).

78.      Međutim, ta razlika, naravno, ne znači da presude tih ustavnih ili europskih sudova ne treba, ni u jednom tekućem ili budućem predmetu pred nacionalnim sudovima, adekvatno uzeti u obzir. Iz te perspektive, podložno nacionalnim ustavnim pravilima, doista se može reći da između presuda Suda i presuda nacionalnog ustavnog suda ili ESLJP‑a ne postoji nikakva razlika. Naime, sve one mogu imati prospektivne, normativne učinke erga omnes.

79.      Zbog razloga navedenih u ovom odjeljku smatram da pravna sredstva iz članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004 i članka 509. stavka 1. točke 11. Zakonika o građanskom postupku nemaju istu svrhu, povod za podnošenje i bitne elemente. Stoga ih nije moguće smatrati sličnima pa okolnost da su različito postupovno uređeni, osobito u smislu rokova, ne čini povredu zahtjeva ekvivalentnosti.

2.      Djelotvornost

a)      Ne postoji obveza preispitivanja pravomoćnih sudskih odluka

80.      Osim u iznimnim okolnostima, Sud nikada nije zahtijevao da se u ime djelotvornosti pravomoćne odluke liše pravomoćnosti. Dakle, ne postoji opća obveza preispitivanja pravomoćnih odluka s ciljem djelotvorne provedbe prava Unije ili, točnije, odluka Suda(37).

81.      Ipak, u sudskoj praksi Suda utvrđena su dva iznimna scenarija u kojima je od tog općeg načela na neki način moguće odstupiti.

82.      Prvi scenarij proizlazi iz presude Kühne & Heitz. Odnosi se na obvezu upravnih tijela da, ako je ispunjeno nekoliko uvjeta, preispituju pravomoćne upravne odluke kako bi u obzir uzela tumačenje koje je Sud kasnije pružio(38). Međutim, ta se iznimka odnosi na obvezu preispitivanja isključivo pravomoćnih upravnih odluka, ne i sudskih.

83.      Drugi iznimni scenarij utvrđen je u presudi Lucchini. Sud je u toj presudi zaključio da se pravu Unije protivila primjena nacionalne odredbe koja je propisivala načelo pravomoćnosti. Razlog takvog zaključka bila je činjenica da je primjena te odredbe onemogućavala povrat državne potpore dodijeljene u suprotnosti s pravom Unije, za koju je ranijom odlukom Komisije koja je postala pravomoćna utvrđeno da nije u skladu sa zajedničkim tržištem(39). Smisao te iznimke sastojao se u činjenici da je odnosna nacionalna odluka, s obzirom na to da je donesena u suprotnosti s podjelom ovlasti između država članica i Unije, očito bila nezakonita te da stoga nije mogla postati pravomoćna(40).

84.      Nijedna od tih iznimaka ne čini se relevantnom za predmetni slučaj. Opće pravilo u pogledu ravnoteže između zahtjeva ekvivalentnosti kao ograničenja nacionalne procesne autonomije i obveze preispitivanja pravomoćnih sudskih odluka stoga glasi da pravo Unije načelno ne obvezuje države članice da stvore nova pravna sredstva(41), osobito ako to znači da se nacionalna pravila o pravomoćnosti moraju zanemariti. Međutim, ako nacionalno pravo predviđa takvu mogućnost, to pravo onda mora zadovoljavati ne samo zahtjev ekvivalentnosti, nego i zahtjev djelotvornosti(42).

b)      Revizija na temelju članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004: žalba ili ponovno suđenje?

85.      Ocjena članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004 s obzirom na zahtjev djelotvornosti poprilično je izazovna. Djelotvornost pravnog sredstva moguće je ocijeniti samo ako znamo čemu ono služi. Isto vrijedi i za ocjenu djelotvornosti pravnog sredstva s obzirom na rok za njegovo podnošenje (jedan mjesec) i trenutak od kojeg taj rok počinje teći (donošenje presude protiv koje se može podnijeti zahtjev za reviziju). Djelotvorno u odnosu na što? Čemu služi to pravno sredstvo?

86.      Ključno pitanje u tom pogledu jest je li se člankom 21. stavkom 2. Zakona br. 554/2004 želio omogućiti još jedan oblik revizije presuda, sličan ostalim izvanrednim pravnim sredstvima kao što su drugostupanjske žalbe (ili kasacijske žalbe), ili se željelo omogućiti ponovno suđenje. Modeli tih postupaka se razlikuju.

87.      S jedne strane, drugostupanjske žalbe uglavnom se podnose u vezi s pravnim pitanjima, to jest temelje se na navodnim povredama prava i pružaju tek ograničene mogućnosti revizije činjeničnih utvrđenja i ocjena. Obično se podnose sudu koji je hijerarhijski iznad suda koji je donio odluku koja se pobija drugostupanjskom žalbom, iako se ponekad mogu podnijeti i sudu koji je donio tu odluku (kao oblik preliminarnog „samopreispitivanja”). Važno je istaknuti da rok za podnošenje drugostupanjske žalbe obično počinje teći od trenutka donošenja ili objave pobijane odluke. Naposljetku, drugostupanjske žalbe se po definiciji ne podnose protiv pravomoćnih odluka u smislu sudske prakse Suda, prema kojoj odluke postaju pravomoćne „nakon što su iscrpljena sva pravna sredstva ili nakon isteka rokova predviđenih za ulaganje tih pravnih sredstava”(43).

88.      S druge strane, ponovna suđenja obično se temelje na pojavi novih činjenica ili dokaza koji strankama ili sudu nisu bili poznati u trenutku donošenja izvorne odluke, ako je vjerojatno da te činjenice ili dokazi mogu utjecati na odluku. Ako se zahtjev za ponovno suđenje odobri, to obično znači da ponovno suđenje ili preispitivanje izvorne odluke mora provesti sud koji je odlučivao u prvostupanjskom postupku jer je vjerojatno da će se činjenice ponovno ocjenjivati. Što se tiče rokova, ako se ponovno suđenje temelji na pojavi nove činjenice, rok za podnošenje zahtjeva za ponovno suđenje obično počinje teći u trenutku u kojem zainteresirana stranka dozna za tu novu činjenicu. Pored toga, ponekad se taj subjektivni rok kombinira s objektivnijim rokom, prema kojem se zahtjevi za ponovno suđenje mogu podnijeti samo unutar određenog broja godina od donošenja izvorne odluke. Naposljetku, zahtjevi za ponovno suđenje također se, po definiciji, podnose protiv pravomoćnih odluka u smislu sudske prakse navedene u prethodnoj točki ovog mišljenja.

c)      Djelotvorno kao što točno?

89.      Ako mehanizam revizije iz članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004 usporedim s dvama idealnim modelima izvanrednih pravnih sredstava koje sam upravo opisao, nije mi jasno koji je od tih modela predmetni mehanizam trebao slijediti. Ako se zahtjev za reviziju podnosi protiv pravomoćnih odluka, revizija se u početku čini bližom ponovnom suđenju. Ako se pak temelji na povredi (vjerojatno već postojećih) pravnih pravila, a rok, koji je relativno kratak, počinje teći u trenutku donošenja izvorne odluke, mehanizam revizije čini se kao izvanredna žalba. Međutim, u tom slučaju poprilično je iznenađujuće da se zahtjev za reviziju na temelju članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004 mora podnijeti pred sudom koji je donio izvornu odluku, osobito s obzirom na to da će se od tog suda time tražiti da preispita odluku koju je donio tek nekoliko dana ili tjedana prije te na temelju pravila Unije koja su već postojala i koja je taj sud vjerojatno uzeo u obzir kada je donosio tu odluku.

90.      U skladu s načelom procesne autonomije, države članice imaju značajnu marginu prosudbe pri oblikovanju svojih sustava pravnih sredstava. Mogućnost izbora modela logično znači da one mogu, ako to žele, stvarati hibride i postupovne mutante.

91.      Međutim, ti hibridi moraju biti djelotvorni. Moraju biti sposobni pružiti zaštitu koju su dužni osigurati, a pritom ne smiju neopravdano ograničiti ili zadirati u ostale jednako važne vrijednosti. Kako je više puta istaknuto u prethodnim točkama ovog mišljenja(44), drugu ključnu vrijednost, koju je Sud priznao i naglasio, čine pravna sigurnost i važnost pravomoćnosti. Odvagivanje tih vrijednosti na razini Unije navelo je Sud da jasno naglasi da je važnost pravne sigurnosti pravomoćnih presuda i stabilnosti prava toliko velika da je zahtjev djelotvornosti prava Unije ne može nadvladati, čak i ako bi se time mogle ispraviti pogreške u primjeni prava Unije na nacionalnoj razini. Pravomoćne presude nisu pravomoćne jer su nužno besprijekorne. Pravomoćne su zato što se predmet u određenom trenutku mora zaključiti.

92.      U konačnici će biti na nacionalnom sudu da ocijeni, s obzirom na takvu situaciju, djelotvornost mehanizma revizije uvedenog člankom 21. stavkom 2. Zakona br. 554/2004. Međutim, prema mojem ograničenom razumijevanju relevantnog nacionalnog prava i postupovnog konteksta, kako su opisani u postupku pred Sudom, čini se da se taj mehanizam jednostavno nalazi negdje u sredini.

93.      S jedne strane, upitno je čini li on žalbu. Naime, reviziju presude prema tom mehanizmu provodi sud koji je tu presudu donio tek nekoliko dana ili tjedana prije, vjerojatno u pogledu istih pravila Unije i presuda Suda te protivno njima, jer u roku od mjesec dana od donošenja presude vjerojatno neće nastupiti mnogo novih okolnosti(45).

94.      S druge strane, upitno je i čini li ponovno suđenje. Naime, rok za podnošenje zahtjeva za reviziju počinje teći od datuma prvotne odluke, a ne od datuma pojave novog elementa – nove presude Suda – koji omogućuje da se revizija zahtijeva. Zahtjev djelotvornosti treba tumačiti na način da nameće obvezu propisivanja razumnog roka(46), pod čime se misli ne samo na trajanje roka, nego i na trenutak od kojeg počinje teći. Osim toga, pomutnju povećava činjenica da je članak 21. stavak 2. Zakona br. 554/2004 prvotno sadržavao nerazumljiva pravila o rokovima(47), a da kasnije, dok ICCJ nije donio odluku br. 45/2016, nije predviđao nikakve rokove(48). Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu nalaže da ograničenja prava na pristup sudu, poput onih koja su posljedica rokova, budu jasna i predvidljiva(49).

95.      Stoga se čini da je dvojbeno čini li članak 21. stavak 2. Zakona br. 554/2004 prepreku poštovanju zahtjeva za djelotvornošću, koji su, u kontekstu sudskih pravnih lijekova, utjelovljeni i u prvom stavku članka 47. Povelje. Ta odredba izričito zahtijeva postojanje „djelotvornog pravnog lijeka pred sudom”. Dakle, članak 47. Povelje predviđa ne samo pravo na pristup sudu(50) (u strogom smislu pristupa, to jest u smislu mogućnosti pokretanja postupka), nego i zahtjev da taj pristup rezultira djelotvornim pravnim lijekom(51) (u smislu da će se nekakvo preispitivanje doista provesti), koji se preklapa s općim načelom djelotvorne sudske zaštite, koje je također predviđeno u članku 47. Povelje(52).

96.      Naposljetku, nejasna narav pravnog sredstva predviđenog u članku 21. stavku 2. Zakona br. 554/2004 poprilično jasno proizlazi i iz činjeničnog stanja ovog predmeta. Čak ni nakon što je podnijela tri zahtjeva za reviziju na temelju te odredbe, O. M. Călin nije uspjela osigurati povrat ekološke takse. Valja istaknuti da razlog tomu nije nikakva meritorna odluka donesena na njezinu štetu. Jedina meritorna odluka koja je donesena o njezinim zahtjevima za reviziju išla joj je u prilog. Međutim, korist od te odluke nije ostvarila zbog (ne)primjene roka za podnošenje zahtjeva za reviziju. Ovaj predmet ujedno pokazuje da to pravno sredstvo značajno zadire u načela pravne sigurnosti i stabilnosti prava i pravnih odnosa, čiju je važnost Sud također jasno naglasio u svojoj sudskoj praksi(53).

D.      Alternative

97.      Često se kaže da je put prema paklu popločen dobrim namjerama. Namjeru nacionalnog zakonodavca da na nacionalnoj razini osigura djelotvornu provedbu prava Unije mora se samo pohvaliti. Međutim, upitno je jesu li sredstva izabrana za ostvarenje tog cilja optimalna. Beskrajni sudski sporovi u okviru neprestanih ponovnih suđenja baš i ne pomažu djelotvornosti prava Unije.

98.      Ako nacionalni sud, koji u potpunosti poznaje nacionalno pravo i postupovna pravila, zaključi da postupak revizije na temelju članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004 ne ispunjava zahtjev djelotvornosti kako je opisan u prethodnom odjeljku, pitanje alternativnih mogućnosti ostvarenja povrata poreza i taksi naplaćenih u suprotnosti s pravom Unije dobiva na važnosti. Kako bih pomogao nacionalnom sudu, želim dodati sljedeće zaključne napomene.

99.      Za početak bi moglo biti korisno podsjetiti da je obveza nenaplaćivanja poreza poput onog koji se razmatra u glavnom postupku poprilično davno utvrđena u sudskoj praksi Suda, u pogledu ne samo Rumunjske(54), nego i drugih država članica(55). Iz te bi se perspektive moglo reći da se rasprava o tome je li obveza povrata poreza u pitanju nastala nakon presude Manea ili nakon presude Budișan, te o datumu koje od tih presuda bi počela teći obveza preispitivanja, čini pomalo umjetnom.

100. Međutim, ujedno želim naglasiti da pravni poredak Unije već predviđa pravna sredstva za slučajeve u kojima države članice povrijede obvezu nenaplaćivanja takvih poreza, koja kao takva možda već osiguravaju suptilniju ravnotežu između načela pravne sigurnosti i zahtjeva djelotvorne provedbe prava Unije.

101. Kao prvo, upravna tijela, osobito porezna tijela, kao tijela države članice, imaju opću obvezu povrata neopravdano naplaćenih poreza. Smatram da takva mogućnost ne ovisi nužno o postojanju nacionalne sudske odluke kojom je preispitana ili poništena ranija pravomoćna odluka kojom je određeno plaćanje takvog poreza. Nacionalno zakonodavstvo može propisivati obvezu povrata (u određenim slučajevima, određenih vrsta naplaćenih iznosa), a pritom ne zahtijevati da se prethodno poništi sudska odluka kojom je obveza plaćanja poreza izvorno utvrđena. Isto tako, ispunjenje obveze povrata na upravnoj razini ne zahtijeva nužno da upravna tijela preispitaju izvornu upravnu odluku ako je na temelju nacionalnog prava moguće jednostavno donijeti novu upravnu odluku kojom se priznaje pravo ostvarenja povrata neopravdano naplaćenog poreza.

102. Kao drugo, čak i ako bi si nacionalni zakonodavac uskratio temeljno pravo da odlučuje o isplatama iz javnog proračuna, što bi bilo doista iznenađujuće, svejedno bi, u skladu s uvjetima utvrđenima u presudi Kühne & Heitz, bilo moguće preispitati izvorne upravne odluke donesene u pojedinačnim predmetima(56).

103. Kao treće, tu je i mogućnost da osoba u situaciji poput O. M. Călin podnese tužbu zbog odgovornosti države protiv države članice koja joj nije vratila neopravdano naplaćeni porez.

104. U odluci kojom je upućeno prethodno pitanje ističe se da je zahtjev za reviziju u vrijeme nastanka činjeničnog stanja u ovom predmetu bilo jedino postupovno pravno sredstvo koje je O. M. Călin bilo dostupno. Međutim, rumunjska vlada u svojim pisanim očitovanjima ističe da O. M. Călin još uvijek može podnijeti tužbu zbog odgovornosti države.

105. Sud je nedavno podsjetio da se „načelu pravomoćnosti ne protivi […] priznavanje načela odgovornosti države za odluku suda koji odlučuje u zadnjem stupnju […]. Naime, osobito zbog okolnosti da se povreda prava koja proizlaze iz prava Unije koja je počinjena takvom odlukom uobičajeno više ne može ispraviti, ne može se pojedincima oduzeti mogućnost da se pozivaju na odgovornost države kako bi tim putem dobili pravnu zaštitu svojih prava”(57).

106. Iz toga jasno proizlazi da tužba zbog odgovornosti države ne zahtijeva nacionalnu odluku kojom se službeno poništava ranija pravomoćna sudska odluka kojom je onemogućen povrat neopravdano naplaćenog poreza(58). Međutim, nešto je manje jasno je li podnošenje tužbe zbog odgovornosti države moguće samo ako je tu pravomoćnu sudsku odluku donio sud koji odlučuje u zadnjem stupnju – to jest sud čije odluke nije moguće pobijati redovnim pravnim sredstvima(59).

107. Kada je riječ o tužbama zbog odgovornosti države, smatram nespornim da je zahtjev da sud koji je navodno povrijedio pravo Unije bude sud koji odlučuje u zadnjem stupnju potpuno opravdan kada navodnu povredu prava Unije čini povreda obveze – koju takvim sudovima nameće treći stavak članka 267. UFEU‑a – da upute zahtjev za prethodnu odluku(60).

108. Međutim, mišljenja sam da pitanje vrijedi li taj zahtjev i u drugim slučajevima, osobito u onima u kojima navodna povreda čini dovoljno ozbiljnu povredu odredbe prava Unije, ostaje otvoreno.

109. Može se činiti da sudska praksa Suda, ako je doslovno tumačimo, implicira da takav zahtjev doista vrijedi u slučajevima odgovornosti države za sudske povrede. Međutim, korisno je podsjetiti da su ti navodi izneseni u kontekstu predmeta koji su se odnosili na navodnu povredu obveze upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku na temelju trećeg stavka članka 267. UFEU‑a(61). Dakle, sama navodna nezakonitost (povreda) djelomično se sastojala(62) u neupućivanju zahtjeva Sudu. Međutim, bi li to automatski onemogućavalo odgovornost drugih nacionalnih sudova za povrede obveza predviđenih pravom Unije koje se razlikuju od obveze upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku (ili su o njoj neovisne)(63)?

110. Prema mojemu mišljenju, ako se navodna povreda prava Unije ne sastoji, u cijelosti ili djelomično, u činjenici da sud koji je na temelju stavka 3. članka 267. UFEU‑a obvezan uputiti zahtjev za prethodnu odluku nije to učinio, nego u povredi neke druge odredbe prava Unije, narav nezakonitosti možda neće nužno zahtijevati iscrpljenje svih nacionalnih pravnih sredstava kao uvjet za podnošenje tužbe zbog odgovornosti države(64).

V.      Zaključak

111. S obzirom na navedeno, predlažem da Sud na sljedeći način odgovori na pitanje koje mu je uputio Curtea de Apel Ploieşti (Žalbeni sud u Ploieştiju, Rumunjska):

–        Zahtjev ekvivalentnosti mora se tumačiti na način da mu se ne protivi, u okolnostima poput onih u sporu iz glavnog postupka, nacionalni propis, kako je protumačen u nacionalnoj sudskoj praksi, prema kojem rok za podnošenje zahtjeva za reviziju pravomoćne presude koja povređuje pravo Unije iznosi mjesec dana, a počinje teći od dana dostave pravomoćne presude protiv koje se može podnijeti takav zahtjev. Nasuprot tomu, zahtjevu djelotvornosti i prvom stavku članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima može se protiviti pravno sredstvo koje, uz to što značajno zadire u načela pravne sigurnosti i pravomoćnosti, ne omogućuje djelotvorno ostvarenje ciljeva čijem je postizanju namijenjeno. Na sudu koji je uputio zahtjev je da definira te ciljeve te utvrdi može li ih pravno sredstvo koje se razmatra u glavnom postupku ostvariti.


1      Izvorni jezik: engleski


2      Monitorul Oficial al României, dio I., br. 485 od 15. srpnja 2010., kako je kasnije izmijenjen


3      Monitorul Oficial al României, dio I., br. 1154 od 7. prosinca 2004.


4      Monitorul Oficial al României, dio I., br. 70 od 27. siječnja 2011.


5      Monitorul Oficial al României, dio I., br. 916 od 22. prosinca 2011.


6      Monitorul Oficial al României, dio I., br. 61 od 29. siječnja 2013.


7      Monitorul Oficial al României, dio I., br. 386 od 23. svibnja 2017.


8      Monitorul Oficial al României, dio I., br. 119 od 4. ožujka 2013.


9      Vidjeti točke 12. i 13. ovog mišljenja.


10      Za noviji primjer, vidjeti presudu od 24. listopada 2018., XC i dr. (C‑234/17, EU:C:2018:853, t. 16.).


11      Presuda od 6. listopada 2015., Târșia (C‑69/14, EU:C:2015:662, t. 13.)


12      Vidjeti točke 7. do 13. ovog mišljenja.


13      Vidjeti, primjerice, presude ESLJP‑a od 13. veljače 2003., Refah Partisi (Stranka blagostanja) i dr. protiv Turske (ECLI:CE:ECHR:2003:0213JUD004134098, t. 57.); od 9. srpnja 2009., Mooren protiv Njemačke (CE:ECHR:2009:0709JUD001136403, t. 76.) ili od 21. listopada 2013., Del Río Prada protiv Španjolske (CE:ECHR:2013:1021JUD004275009, t. 125.).


14      Vidjeti, primjerice, noviju presudu od 15. ožujka 2017., Al Chodor (C‑528/15, EU:C:2017:213, t. 42. do 44.).


15      Iako bi se moglo raspravljati o mjeri u kojoj je sud koji je uputio zahtjev bio vezan ICCJ‑ovim tumačenjem kada je u siječnju 2017. odlučivao o drugom zahtjevu za reviziju, taj je sud nedvojbeno vezan tim tumačenjem sada kada odlučuje o trećem zahtjevu. Pretpostavljam da bi to sada vrijedilo i za sve druge rumunjske sudove.


16      Presuda od 6. listopada 2015., Târșia (C‑69/14, EU:C:2015:662)


17      Načelo lojalne suradnje doista se čini općim načelom, a zahtjevi ekvivalentnosti i djelotvornosti njegovom konkretizacijom: u tom pogledu, vidjeti presude od 27. lipnja 2013., Agrokonsulting-04 (C‑93/12, EU:C:2013:432, t. 36.); od 19. listopada 2017., Raimund (C‑425/16, EU:C:2017:776, t. 41.); i od 24. listopada 2018., XC i dr. (C‑234/17, EU:C:2018:853, t. 22.).


18      Presuda od 6. listopada 2015., Târșia (C‑69/14, EU:C:2015:662)


19      U pitanju su bili članci 17., 20., 21. i 47. Povelje, članak 6. UEU‑a, članak 110. UFEU‑a i načelo pravne sigurnosti.


20      Presuda od 6. listopada 2015., Târșia (C‑69/14, EU:C:2015:662, t. 41.)


21      Presuda od 6. listopada 2015., Târșia (C‑69/14, EU:C:2015:662, t. 24. i 25. i navedena sudska praksa)


22      Presuda od 6. listopada 2015., Târșia (C‑69/14, EU:C:2015:662, t. 26. i 27. i navedena sudska praksa)


23      Presuda od 1. lipnja 1999., Eco Swiss (C‑126/97, EU:C:1999:269, t. 46.)


24      Presude od 10. srpnja 2014., Impresa Pizzarotti (C‑213/13, EU:C:2014:2067, t. 54.), i od 24. listopada 2018., XC i dr. (C‑234/17, EU:C:2018:853, t. 21.)


25      Presuda od 6. listopada 2015., Târșia (C‑69/14, EU:C:2015:662, t. 28. i 29.). Također vidjeti presude od 30. rujna 2003., Köbler (C‑224/01, EU:C:2003:513, t. 38.); od 16. ožujka 2006., Kapferer (C‑234/04, EU:C:2006:178, t. 20. i 21.); i od 10. srpnja 2014., Impresa Pizzarotti (C‑213/13, EU:C:2014:2067, t. 58. i 59.).


26      Presude od 10. srpnja 2014., Impresa Pizzarotti (C‑213/13, EU:C:2014:2067, t. 60.), i od 6. listopada 2015., Târșia (C‑69/14, EU:C:2015:662, t. 38.)


27      Presude od 10. srpnja 2014., Impresa Pizzarotti (C‑213/13, EU:C:2014:2067, t. 62.), i od 6. listopada 2015., Târșia (C‑69/14, EU:C:2015:662, t. 30.)


28      Presuda od 6. listopada 2015., Târșia (C‑69/14, EU:C:2015:662, t. 32. i navedena sudska praksa)


29      Vidjeti noviju presudu od 24. listopada 2018., XC i dr. (C‑234/17, EU:C:2018:853, t. 27.).


30      Iz pisanih očitovanja rumunjske vlade čini se da se odredbe Zakona br. 554/2004, u skladu s njegovim člankom 28. stavkom 1., dopunjavaju, među ostalim, odredbama Zakonika o građanskom postupku. Osim toga, ističem da je i u samom tekstu članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004 predviđeno da se u njemu naveden razlog za reviziju primjenjuje „[pored] razloga navedenih u Zakoniku o građanskom postupku”.


31      Vidjeti točku 7. ovog mišljenja.


32      Vidjeti presudu od 24. listopada 2018., XC i dr. (C‑234/17, EU:C:2018:853, t. 27.).


33      Vidjeti točke 85. do 95. ovog mišljenja.


34      Pri čemu, barem prema mojemu mišljenju, otvoreno ostaje pitanje mora li doista postojati presuda Suda (kako u praksi zahtijeva ICCJ‑ovo tumačenje druge rečenice članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004) ili je dovoljno pozvati se na povredu nadređenosti prava Unije predviđene člankom 148. stavkom 2. rumunjskog ustava (kako zahtijeva prva rečenica članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004). Naizgled se čini da postojanje presude Suda nije jedini razlog za reviziju na temelju članka 21. stavka 2. Zakona br. 554/2004. Iz prve rečenice proizlazi da je moguće pozvati se i na druge razloge (kao što je povreda direktive ili uredbe koju Sud još nije tumačio, ali kojoj se nacionalna odluka čija se revizija traži nezakonito protivi).


35      Vidjeti točke 51. i 80. do 83. ovog mišljenja.


36      Vidjeti, po analogiji, presudu od 24. listopada 2018., XC i dr. (C‑234/17, EU:C:2018:853, t. 46.), koja se odnosila na domaće pravno sredstvo koje je omogućavalo da se kazneni postupak okončan pravomoćnom sudskom odlukom ponovi ako se kasnije utvrdi povreda EKLJP‑a.


37      Presuda od 6. listopada 2015., Târșia (C‑69/14, EU:C:2015:662, t. 38.). Također vidjeti presudu od 10. srpnja 2014., Impresa Pizzarotti (C‑213/13, EU:C:2014:2067, t. 60.).


38      Presuda od 13. siječnja 2004., Kühne & Heitz (C‑453/00, EU:C:2004:17, t. 28.)


39      Presuda od 18. srpnja 2007., Lucchini (C‑119/05, EU:C:2007:434, t. 63.)


40      Presude od 3. rujna 2009., Fallimento Olimpiclub (C‑2/08, EU:C:2009:506, t. 25.), i od 10. srpnja 2014., Impresa Pizzarotti (C‑213/13, EU:C:2014:2067, t. 61.)


41      Presuda od 24. listopada 2018., XC i dr. (C‑234/17, EU:C:2018:853, t. 51.)


42      Presude od 10. srpnja 2014., Impresa Pizzarotti (C‑213/13, EU:C:2014:2067, t. 62.), i od 6. listopada 2015., Târșia (C‑69/14, EU:C:2015:662, t. 30.)


43      Presude od 30. rujna 2003., Köbler (C‑224/01, EU:C:2003:513, t. 38.); od 16. ožujka 2006., Kapferer (C‑234/04, EU:C:2006:178, t. 20.); od 10. srpnja 2014., Impresa Pizzarotti (C‑213/13, EU:C:2014:2067, t. 58.); ili od 6. listopada 2015., Târșia (C‑69/14, EU:C:2015:662, t. 28.). Moje isticanje


44      Vidjeti točke 49., 50. i 80. ovog mišljenja.


45      Valja naglasiti da je „samopreispitivanje” u načelu svakako moguće kao prvi krug ako se u slučaju negativne odluke taj predmet proslijedi drugom sudu ili barem drugom sucu istog suda. Međutim, ako svi elementi prethodnog suđenja u praksi ostanu isti, moguće je samo ponoviti citat koji je već upotrijebljen u jednom drugom kontekstu: „Ludost podrazumijeva neprestano ponavljanje iste stvari očekujući drukčije rezultate” (vidjeti moje mišljenje u predmetu El Hassani (C‑403/16, EU:C:2017:659, t. 66. i bilj. 17).


46      Vidjeti, primjerice, presudu od 12. veljače 2008., Kempter (C‑2/06, EU:C:2008:78, t. 58. i 59.), ili presudu od 19. rujna 2006., i-21 Njemačka i Arcor (C‑392/04 i C‑422/04, EU:C:2006:586, t. 58. i 59.).


47      Vidjeti točku 8. ovog mišljenja.


48      Vidjeti točke 35. i 37. ovog mišljenja.


49      U tom pogledu, također vidjeti rješenje od 16. studenoga 2010., Internationale Fruchtimport Gesellschaft Weichert/Komisija (C‑73/10 P, EU:C:2010:684, t. 56.).


50      Vidjeti presudu od 6. studenoga 2012., Otis i dr. (C‑199/11, EU:C:2012:684, t. 48.).


51      Presuda od 6. listopada 2015., Orizzonte Salute (C‑61/14, EU:C:2015:655, t. 48.)


52      Presuda od 16. svibnja 2017., Berlioz Investment Fund (C‑682/15, EU:C:2017:373, t. 54.)


53      Presude od 30. rujna 2003., Köbler (C‑224/01, EU:C:2003:513, t. 38.); od 16. ožujka 2006., Kapferer (C‑234/04, EU:C:2006:178, t. 20.); od 10. srpnja 2014., Impresa Pizzarotti (C‑213/13, EU:C:2014:2067, t. 58.), ili od 6. listopada 2015., Târșia (C‑69/14, EU:C:2015:662, t. 28.)


54      Počevši s presudom od 7. travnja 2011., Tatu (C‑402/09, EU:C:2011:219)


55      Vidjeti, primjerice, presude od 5. listopada 2006., Nádasdi i Németh (C‑290/05 i C‑333/05, EU:C:2006:652) (u pogledu Mađarske), ili od 18. siječnja 2007., Brzeziński (C‑313/05, EU:C:2007:33) (u pogledu Poljske).


56      Presuda od 13. siječnja 2004., Kühne & Heitz (C‑453/00, EU:C:2004:17, t. 28.)


57      Presuda od 24. listopada 2018., XC i dr. (C‑234/17, EU:C:2018:853, t. 58.)


58      Ona ne zahtijeva ni postojanje prethodne odluke Suda kojom je utvrđeno da je u tom konkretnom slučaju povrijeđeno pravo Unije: vidjeti presudu od 26. siječnja 2010., Transportes Urbanos y Servicios Generales (C‑118/08, EU:C:2010:39, t. 38.).


59      Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Wahla u predmetu Tomášová (C‑168/15, EU:C:2016:260, t. 37. do 48.), kao i presudu od 28. srpnja 2016., Tomášová (C‑168/15, EU:C:2016:602, t. 20. i 21.).


60      Presuda od 30. rujna 2003., Köbler (C‑224/01, EU:C:2003:513, t. 35. i 36.)


61      Vidjeti presude od 30. rujna 2003., Köbler (C‑224/01, EU:C:2003:513); od 13. lipnja 2006., Traghetti del Mediterraneo (C‑173/03, EU:C:2006:391); i od 6. listopada 2015., Târșia (C‑69/14, EU:C:2015:662, t. 40.).


62      Jer tu nezakonitost obično prati još neka povreda primjenjivih pravila Unije, što u biti sugerira da je nacionalni sud, pruživši određeno tumačenje prava Unije, a da pritom nije Sudu uputio zahtjev za prethodnu odluku iako je bio sud zadnjeg stupnja, počinio (dovoljno ozbiljnu) povredu prava Unije.


63      Moglo bi se samo istaknuti da neki nacionalni sustavi odgovornosti države za sudske povrede zahtijevaju da nezakonitost ima određenu težinu, ali ne i da istovremeno i nužno budu iscrpljena sva sudska pravna sredstva. Naime, mogući su slučajevi u kojima zbog bilo kojeg razloga pravna sredstva jednostavno nisu iscrpljena, ali je povreda prava ipak dovoljno ozbiljna da izazove odgovornost države. Primjerice, moguće je zamisliti odluku prvostupanjskog suda koja je donesena na temelju prijevare ili korupcije te protiv koje oštećena stranka nije podnijela žalbu jer u to vrijeme nije bila svjesna te nezakonitosti. Međutim, ako ta stranka kasnije dozna za korupciju, možda čak i nakon isteka objektivnog roka za ponovno suđenje, bi li odgovornost države bila isključena ako je takvom odlukom povrijeđeno i pravo Unije? Slično tomu, što je s pravomoćnom upravnom odlukom koja nije pobijana pred sudom, ali koja se temeljila na nacionalnom propisu za koji je kasnije utvrđeno da se protivi pravu Unije? Je li stranci koja navodi da je pretrpjela štetu zbog te upravne odluke onemogućeno podnošenje tužbe zbog odgovornosti države iz razloga da ona tu odluku nije pobijala pred sudovima, ako je ta odluka bila pravomoćna?


64      Pri čemu, naravno, svi uvjeti za odgovornost države ostaju isti: vidjeti, primjerice, presudu od 5. ožujka 1996., Brasserie du pêcheur i Factortame (C‑46/93 i C‑48/93, EU:C:1996:79, t. 51.), ili presudu od 30. rujna 2003., Köbler (C‑224/01, EU:C:2003:513, t. 51.).