Language of document : ECLI:EU:T:2019:69

PRESUDA OPĆEG SUDA (deveto vijeće)

7. veljače 2019.(*)

„Žig Europske unije – Postupak za proglašavanje žiga ništavim – Verbalni žig Europske unije SWEMAC – Ranija tvrtka ili raniji nacionalni trgovački naziv SWEMAC Medical Appliances AB – Relativni razlog za odbijanje – Ograničenje prava kao posljedica trpljenja – Članak 53. stavak 1. točka (c) Uredbe (EZ) br. 207/2009 (koji je postao članak 60. stavak 1. točka (c) Uredbe (EU) 2017/1001) – Vjerojatnost dovođenja u zabludu – Članak 54. stavak 2. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao 61. stavak 2. Uredbe 2017/1001) – Članak 8. stavak 4. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 8. stavak 4. Uredbe 2017/1001) – Dokazi podneseni prvi put pred Općim sudom”

U predmetu T‑287/17,

Swemac Innovation AB, sa sjedištem u Linköpingu (Švedska), koji zastupa G. Nygren, odvjetnik,

tužitelj,

protiv

Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), koji zastupa J. Crespo Carrillo, u svojstvu agenta,

tuženika,

druga stranka u postupku pred žalbenim vijećem EUIPO‑a, intervenijent pred Općim sudom, jest

SWEMAC Medical Appliances AB, sa sjedištem u Täbyju (Švedska), koji zastupa P. Jonsell, odvjetnik,

povodom tužbe podnesene protiv odluke petog žalbenog vijeća EUIPO‑a od 24. veljače 2017. (predmet R 3000/2014‑5), u vezi s postupkom za proglašavanje žiga ništavim između društava Swemac Innovation i SWEMAC Medical Appliances,

OPĆI SUD (deveto vijeće),

u sastavu: S. Gervasoni, predsjednik, K. Kowalik‑Bańczyk i C. Mac Eochaidh (izvjestitelj), suci,

tajnik: E. Coulon,

uzimajući u obzir tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 8. svibnja 2017.,

uzimajući u obzir EUIPO‑ov odgovor na tužbu podnesen tajništvu Općeg suda 17. kolovoza 2017.,

uzimajući u obzir intervenijentov odgovor na tužbu podnesen tajništvu Općeg suda 17. listopada 2017.,

uzimajući u obzir odluku od 28. studenoga 2017. o prekidu postupka,

uzimajući u obzir tužiteljev dopis podnesen tajništvu Općeg suda 2. ožujka 2018.,

uzimajući u obzir da stranke nisu podnijele zahtjev za zakazivanje rasprave u roku od tri tjedna od dostave obavijesti o zatvaranju pisanog dijela postupka i da je stoga odlučeno, u skladu s člankom 106. stavkom 3. Poslovnika Općeg suda, da se odluka donese bez provođenja usmenog dijela postupka,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Tužitelj, društvo Swemac Innovation AB, podnio je 2. listopada 2007. prijavu za registraciju žiga Europske unije Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), u skladu s Uredbom Vijeća (EZ) br. 40/94 od 20. prosinca 1993. o žigu Zajednice (SL 1994., L 11, str. 1.), kako je izmijenjena (zamijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Zajednice (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.), kako je izmijenjena i sâma zamijenjena Uredbom (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije (SL 2017., L 154, str. 1.)).

2        Žig za koji je zatražena registracija verbalni je znak SWEMAC.

3        Proizvodi i usluge za koje je zatražena registracija pripadaju osobito razredima 10. i 42. Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je revidiran i izmijenjen, i odgovaraju, za svaki od tih razreda, sljedećem opisu:

–        Razred 10.: „Kirurški i medicinski uređaji i instrumenti”;

–        Razred 42.: „Istraživanje i razvoj u području kirurške i medicinske opreme te kirurških i medicinskih instrumenata”.

4        Prijava za registraciju objavljena je u Glasniku žigova Zajednice br. 9/2008 od 25. veljače 2008. te je verbalni znak SWEMAC registriran kao žig Europske unije 4. rujna 2008. pod brojem 006326117 za sve proizvode i usluge navedene u točki 3. ove presude.

5        Intervenijent, SWEMAC Medical Appliances AB, 3. rujna 2013. podnio je zahtjev za djelomično proglašavanje osporavanog žiga ništavim na temelju članka 53. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 60. stavak 1. točka (c) Uredbe 2017/1001) u vezi s člankom 8. stavkom 4. te uredbe (koji je postao članak 8. stavak 4. Uredbe 2017/1001) za sve proizvode i usluge iz točke 3. ove presude.

6        U prilog svojem zahtjevu za proglašavanje žiga ništavim intervenijent je naveo švedsku tvrtku SWEMAC Medical Appliances AB (u daljnjem tekstu: raniji znak), koju je 12. prosinca 1997. za aktivnosti „projektiranje, proizvodnja i prodaja medicinskih uređaja i povezane opreme te aktivnosti spojive tim proizvodima” registrirao poduzetnik, a 10. veljače 1998. društvo. Tvrdio je da postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu. Podnio je dokaze da bi se dokazala uporaba ranijeg znaka u trgovačkom prometu.

7        Odjel za poništaje 25. rujna 2014. odbio je zahtjev za proglašavanje žiga ništavim u cijelosti s obrazloženjem da intervenijent nije podnio dokaz da opseg uporabe ranijeg znaka u Švedskoj u trenutku podnošenja zahtjeva za proglašavanje žiga ništavim nije samo lokalnog karaktera i da stoga nije bio ispunjen jedan od uvjeta iz članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009.

8        Intervenijent je 24. studenoga 2014. EUIPO‑u podnio žalbu protiv odluke Odjela za poništaje na temelju članaka 58. do 64. Uredbe br. 207/2009 (koji su postali članci 66. do 71. Uredbe 2017/1001). U okviru te tužbe dostavio je dodatne dokaze o uporabi ranijeg znaka.

9        Odlukom od 24. veljače 2017. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) peto žalbeno vijeće EUIPO‑a prihvatilo je žalbu, poništilo odluku Odjela za poništaje i proglasilo osporavani žig ništavim za proizvode i usluge iz točke 3. ove presude.

10      Kao prvo, žalbeno je vijeće utvrdilo da je intervenijent dokazao da ispunjava uvjete predviđene člankom 8. stavkom 4. Uredbe br. 207/2009 u vezi sa švedskim zakonodavstvom.

11      Kao drugo, žalbeno je vijeće ustanovilo da postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu. U tom je pogledu istaknulo visok stupanj sličnosti između dotičnih proizvoda i usluga, s obzirom na to da su oni istovjetni ili vrlo slični, kao i između ranijeg znaka i osporavanog žiga, koji sadržavaju razlikovni i dominantni element „swemac”.

12      Kao treće, žalbeno je vijeće ispitalo može li eventualno supostojanje suprotstavljenih znakova umanjiti vjerojatnost dovođenja u zabludu te zaključilo da takvo supostojanje nije utvrđeno, zbog nedostatka dokaza o uporabi osporavanog žiga i supostojanju koje se temelji na nepostojanju vjerojatnosti dovođenja u zabludu.

13      Kao četvrto, žalbeno vijeće odbilo je tužiteljev argument koji se temelji na ograničenju prava kao posljedice trpljenja u smislu članka 54. stavka 2. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 61. stavak 2. Uredbe 2017/1001).

 Zahtjevi stranaka

14      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku i vrati punu valjanost osporavanom žigu, uključujući i za dotične proizvode i usluge;

–        naloži intervenijentu snošenje vlastitih troškova pred EUIPO‑om i pred žalbenim vijećem, odnosno 1000 eura;

–        naloži EUIPO‑u i intervenijentu snošenje vlastitih troškova pred Općim sudom.

15      EUIPO od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

16      Intervenijent od Općeg suda zahtijeva da:

–        potvrdi pobijanu odluku i proglasi sporni žig ništavim;

–        naloži tužitelju snošenje intervenijentovih troškova u postupku pred Općim sudom i pred EUIPO‑om.

 Pravo

 Dopuštenost dokaza koji su prvi put podneseni pred Općim sudom

17      EUIPO osporava dopuštenost priloga tužbi A.2, A.3, A.9, A.10, A.11, A.12, A.13 i A.14. Naime, ti elementi nisu podneseni ni u jednoj fazi postupka pred EUIPO‑om. Tužitelj je podnio dotične priloge kako bi dokazao da je, prije podnošenja prijave za njegovu registraciju, trebalo dokazati „pravo na osporavani žig” (prilozi A.2 i A.3.), neprekinutu uporabu osporavanog žiga od 2009. do 2016. za kirurške i medicinske uređaje i instrumente (prilog A.9), razlog za zakašnjelu registraciju nove tvrtke njegove podružnice (prilog A.11) i supostojanje suprotstavljenih znakova (prilozi A.12, A.13 i A.14). Naposljetku, prilog A.10 podnesen je kako bi potkrijepio tužiteljev stav prema kojem ne postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu.

18      Valja istaknuti da, uzimajući u obzir cilj tužbe predviđen u članku 65. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 72. Uredbe 2017/1001), uloga Općeg suda nije da u okviru takve tužbe ponovno ispita činjenične elemente s obzirom na dokumente koji su prvi put podneseni pred njim (vidjeti presudu od 9. veljače 2017., International Gaming Projects/EUIPO – adp Gauselmann (TRIPLE EVOLUTION), T‑82/16, neobjavljena, EU:T:2017:66, t. 16. i navedenu sudsku praksu).

19      U ovom slučaju dokumenti navedeni u točki 17. ove presude prvi su put podneseni u okviru tužbe pred Općim sudom. Stoga te dokumente valja odbaciti kao nedopuštene, osim priloga A.10, a da pritom nije potrebno ispitati njihovu dokaznu snagu.

20      Prilog A.10 sadržava odluku Marknadsdomstolena (Trgovački sud, Švedska). Opći sud utvrđuje da se odlomak te odluke preuzima u točki 28. tužbe u skladu s člankom 46. stavkom 2. Poslovnika Općeg suda. Valja podsjetiti na to da ni stranke ni sam Opći sud ne mogu spriječiti da se pri tumačenju prava Europske unije oslone na dokaze koji proizlaze iz nacionalne sudske prakse. Takvu mogućnost pozivanja na nacionalne odluke ne obuhvaća sudska praksa prema kojoj se tužba podnesena pred Općim sudom odnosi na nadzor zakonitosti odluka žalbenih vijeća glede dokaza koje su podnijele stranke pred tim vijećima jer nije riječ o tome da se žalbenim vijećima prigovara da nisu uzela u obzir činjenice u određenoj nacionalnoj odluci, nego o pozivanju na odluke u prilog tužbenom razlogu koji se temelji na kršenju žalbenih vijeća odredbe Uredbe br. 207/2009 o žigu Europske unije (vidjeti u tom smislu presudu od 12. srpnja 2006., Vitakraft‑Werke Wührmann/OHIM – Johnson’s Veterinary Products (VITACOAT), T‑277/04, EU:T:2006:202, t. 70. i 71.).

21      Budući da se tužitelj u točki 28. tužbe poziva na jedan odlomak odluke nacionalnog suda iz točke 20. ove presude da bi se po analogiji rasuđivalo u ovom predmetu, ta se odluka ne može smatrati dokazom u užem smislu (vidjeti u tom smislu presude od 24. studenoga 2005., ARTHUR ET FELICIE, T‑346/04, EU:T:2005:420, t. 20. i od 8. prosinca 2005., Castellblanch/OHIM – Champagne Roederer (CRISTAL CASTELLBLANCH), T‑29/04, EU:T:2005:438, t. 16.). Stoga, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 20. ove presude i u ovoj točki, prilog A.10 je dopušten.

 Meritum

22      U prilog osnovanosti tužbe tužitelj ističe dva tužbena razloga, koji se u bitnome temelje, prvi, na povredi članka 53. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009 u vezi s člankom 8. stavkom 4. te uredbe i sa švedskim zakonodavstvom o žigovima i, drugi, na povredi članka 54. stavka 2. Uredbe br. 207/2009 u vezi s člankom 8. stavkom 4. te uredbe.

 Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 53. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009 u vezi s člankom 8. stavkom 4. te uredbe i sa švedskim zakonodavstvom o žigovima

23      U okviru svojeg prvog tužbenog razloga tužitelj u biti ističe da uvjet iz članka 8. stavka 4. točke (b) Uredbe br. 207/2009, prema kojem „taj znak daje svojemu nositelju pravo zabraniti uporabu kasnijeg žiga”, nije ispunjen i da, prema tome, zahtjev za proglašavanje žiga ništavim na temelju članka 53. stavka 1. točke (c) te uredbe ne može biti uspješan. Žalbeno vijeće pogrešno je zaključilo da postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu s obzirom na tužiteljeva ranija prava, dugotrajno supostojanje osporavanog žiga i ranijeg znaka te intervenijentovo saznanje da je tužitelj rabio ta ranija prava, što u tužbi različito naziva tvrtkom, neregistriranim žigom, žigom, znakom, trgovačkim nazivom ili trgovačkim znakom.

24      Kao prvo, tužitelj tvrdi da je on, iako je intervenijent stekao pravo na ranijem žigu prije registracije osporavanog žiga, dokazao ranije pravo na tvrtku Swemac Orthopaedics AB, koja je obuhvaćala razlikovni element osporavanog žiga, kao i na neregistrirani žig SWEMAC.

25      U tom pogledu, s jedne strane, u tužbi navodi da je stekao tvrtku Swemac Orthopaedics AB na temelju ugovora sklopljenog između svojeg društva kćeri u 100-postotnom vlasništvu i društva koje nosi tu tvrtku, potpisanog 11. veljače 1998., ali čiji je datum stupanja na snagu bio 30. prosinca 1997. Tim je ugovorom njegovo društvo kći steklo kapital društva ustupitelja kao i njegovu tvrtku. Stoga, prema tužiteljevu mišljenju, može tražiti pravo na tu tvrtku od datuma na koji je društvo ustupitelj prvotno upisano, 22. prosinca 1995. Tužitelj tvrdi da bez prekida upotrebljava tvrtku barem od datuma prve registracije „njegove trenutačne tvrtke” 1995. i da je tvrtku swemac rabio i njegov prethodnik od 1991.

26      S druge strane, tužitelj navodi da je na dan podnošenja prijave za registraciju osporavanog žiga, 2. listopada 2007., rabio osporavani žig u okviru svojih komercijalnih djelatnosti najmanje od prosinca 1998., kada je stekao tvrtku i kapital iz točke 25. ove presude. Poziva se na neprekinuti lanac te uporabe i na prava na „žig” iz 1995. te na to da je rabio „svoj žig/tvrtku” bez registracije (i prije podnošenja zahtjeva za žig Europske unije) i nakon registracije, i to barem od 2001., što mu je omogućilo da tijekom trinaest godina prije podnošenja zahtjeva za proglašenje žiga ništavim utvrdi „supostojanje žiga na dotičnom tržištu i kod relevantne javnosti”. Također tvrdi da je već rabio svoj žig SWEMAC barem od 2004.

27      Kao drugo, tužitelj tvrdi da, čak i da je intervenijent bio nositelj ranijeg prava, što nije bio slučaj, potonji ne bi imao pravo na zabranu uporabe osporavanog žiga u skladu s člancima 7. i 8. poglavlja 1. švedskog zakona o žigovima iz 2010. u pogledu prava nastalih uporabom kao i s člankom 15. istog poglavlja tog zakona o pasivnosti.

28      U tom pogledu naglašava da njegovo pravo na tvrtku iz točaka 24. i 25. ove presude i na neregistrirani žig u Švedskoj, dugotrajna uporaba tog ranijeg neregistriranog žiga i dugo razdoblje intervenijentove pasivnosti dokazuju tužiteljevu uporabu „njegova žiga/trgovačkog znaka”. Navodi da svoju trgovinsku djelatnost izvršava barem od 1998. i da je intervenijent od 1998. do 2008. i sam radio u istim prostorijama. Potrebno je, dakle, pretpostaviti da je intervenijent znao za tužiteljevu uporabu „žiga” „od prvog dana”, posebno s obzirom na to da su oba društva bila rezultat podjele društva podrijetla Swemac Orthopaedics i posluju na sličnom dijelu tržišta u Švedskoj koje je relativno ograničeno. Prema tome, ništa ne omogućuje intervenijentu da se pozove na činjenicu da je zanemario to da tužitelj rabi „svoj žig/znak”.

29      Osim toga, tužitelj ističe da, čak i ako u to vrijeme nije zatražio registraciju svojeg žiga, intervenijent nikada pred EUIPO‑om nije osporavao dugotrajno supostojanje dotičnih znakova te da je tužitelj aktivno poslovao na dotičnom tržištu i rabio svoju tvrtku i neregistrirani žig SWEMAC niti je naveo bilo kakvu vjerojatnost dovođenja u zabludu do datuma podnošenja zahtjeva za proglašavanje žiga ništavim.

30      Kao treće, tužitelj tvrdi da ne postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu.

31      U tom pogledu, s jedne strane, ističe nekoliko elemenata. Kao prvo, relevantna javnost sastoji se od visokokvalificiranih kirurga i upućenih korisnika koji posvećuju iznimnu pozornost pri odabiru dobavljača. Kao drugo, dotične proizvode i usluge kupuju bolnice i medicinske ustanove. Kao treće, dotični proizvodi plaćaju se od 100 000 do 150 000 eura te su povezani s uslugama obrazovanja i osposobljavanja koje se pružaju prije prodaje i prije isporuke i uporabe proizvoda kao i s uslugama podrške i održavanja. Kao četvrto, proizvodi se nikada ne prodaju slobodno ili trećim osobama ili neupućenim klijentima, nego se kupuju nakon poziva na podnošenje ponuda u okviru postupaka javne nabave.

32      S druge strane, tužitelj podsjeća na to da ranije mirno supostojanje može umanjiti vjerojatnost dovođenja u zabludu. Ističe da također treba uzeti u obzir druga dva elementa i „omogućiti buduće supostojanje”. Kao prvo, kupci dotičnih proizvoda i usluga su visokokvalificirane obaviještene i specijalizirane osobe te poznaju tržište i društva koja na njemu posluju. Kao drugo, tužitelj je dugo prisutan na tržištu te je dobro poznat i uspostavio je dugotrajne odnose na njemu. Smatra da je nepobitno dokazao da je već rabio svoj žig SWEMAC barem od 2004. Tvrdi da intervenijent i on sam znaju za međusobno postojanje i njihove komercijalne aktivnosti od 1998., što bi trebalo otkloniti bilo kakvu moguću sumnju u pogledu toga je li intervenijent dao „informirani pristanak” ili se suzdržao od bilo kakvog djelovanja od 1998., i to iako je bio svjestan tužiteljeva postojanja i komercijalnih aktivnosti, uključujući to da je potonji rabio pojam „swemac” kao žig odnosno tvrtku.

33      EUIPO i intervenijent osporavaju tužiteljeve tvrdnje.

–       Uvodna očitovanja

34      Na temelju članka 53. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009, žig Europske unije proglašava se ništavim na zahtjev koji se podnosi EUIPO‑u, ako postoji ranije pravo iz članka 8. stavka 4. te uredbe i ako su ispunjeni uvjeti iz tog stavka.

35      Sukladno tim odredbama, nositelj neregistriranog žiga ili nekog drugog znaka može tražiti proglašavanje žiga Europske unije ništavim ako taj znak kumulativno ispunjava sljedeća četiri uvjeta: kao prvo, taj se znak treba rabiti u trgovačkom prometu; kao drugo, treba imati doseg koji nije samo lokalan; kao treće, pravo na taj znak treba biti stečeno sukladno pravu države članice ili se znak trebao rabiti prije dana podnošenja zahtjeva za žig Europske unije; kao četvrto, pravo na taj znak treba nositelju omogućiti da zabrani kasniju uporabu žiga. Dakle, kad znak ne ispunjava jedan od tih uvjeta, ne može se prihvatiti zahtjev za proglašavanje žiga ništavim na temelju postojanja znaka koji nije žig koji se rabi u trgovačkom prometu u smislu članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 (vidjeti u tom smislu presude od 24. ožujka 2009., Moreira da Fonseca/OHIM – General Óptica (GENERAL OPTICA), T‑318/06 do T‑321/06, EU:T:2009:77, t. 32. i 47. i od 21. rujna 2017., Repsol YPF/EUIPO – basic (BASIC), T‑609/15, EU:T:2017:640, t. 25.).

36      Prva dva uvjeta, odnosno oni koji se odnose na uporabu i važnost navedenog znaka koja ne smije biti samo lokalnog karaktera, proizlaze iz teksta članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 i stoga ih treba tumačiti u odnosu na pravo Unije. Stoga se Uredbom br. 207/2009 utvrđuju jedinstveni standardi uporabe znakova i njihove važnosti, koji su u skladu s načelima kojima je nadahnut sustav uspostavljen tom uredbom (presude od 24. ožujka 2009., GENERAL OPTICA, T‑318/06 do T‑321/06, EU:T:2009:77, t. 33. i od 21. rujna 2017., BASIC, T‑609/15, EU:T:2017:640, t. 26.).

37      S druge strane, iz izraza „kad i u opsegu u kojem, sukladno […] propisu države članice koji se primjenjuje na taj znak” proizlazi da druga dva uvjeta, u nastavku navedena u članku 8. stavku 4. točkama (a) i (b) Uredbe br. 207/2009, predstavljaju uvjete utvrđene navedenom uredbom koji se, za razliku od prethodnih, ocjenjuju u odnosu na kriterije određene pravom koje uređuje navedeni znak. Upućivanje na pravo koje uređuje znak na koji se poziva opravdano je time što Uredba br. 207/2009 priznaje mogućnost pozivanja protiv žiga Europske unije na znakove izvan sustava žiga Europske unije. Stoga se samo na temelju prava koje uređuje navedeni znak može utvrditi je li taj znak raniji od žiga Europske unije i može li se njime opravdati zabrana uporabe kasnijeg žiga (presude od 24. ožujka 2009., GENERAL OPTICA, T‑318/06 do T‑321/06, EU:T:2009:77, t. 34. i od 21. rujna 2017., BASIC, T‑609/15, EU:T:2017:640, t. 27.).

38      Za primjenu četvrtog uvjeta predviđenog u članku 8. stavku 4. točki (b) Uredbe br. 207/2009 treba osobito uzeti u obzir navedenu nacionalnu odredbu i sudske odluke donesene u predmetnoj državi članici. Na temelju toga, nositelj ranijeg znaka mora dokazati da predmetni znak ulazi u područje primjene navedenog prava države članice te da ono omogućuje zabranu uporabe kasnijeg žiga (presude od 29. ožujka 2011., Anheuser‑Busch/Budějovický Budvar, C‑96/09 P, EU:C:2011:189, t. 189. i 190.; od 18. travnja 2013., Peek & Cloppenburg/OHIM – Peek & Cloppenburg (Peek & Cloppenburg), T‑507/11, neobjavljena, EU:T:2013:198, t. 21. i od 28. siječnja 2016., Gugler France/OHIM – Gugler (GUGLER), T‑674/13, neobjavljena, EU:T:2016:44, t. 37.). On Uredu treba podnijeti ne samo podatke koji dokazuju da ispunjava tražene uvjete prema nacionalnom zakonodavstvu čiju primjenu zahtijeva kako bi zabranio uporabu žiga Europske unije na temelju ranijeg prava već i podatke na temelju kojih se može utvrditi sadržaj tih propisa (vidjeti presudu od 5. travnja 2017., EUIPO/Szajner, C‑598/14 P, EU:C:2017:265, t. 35. i navedenu sudsku praksu).

39      Uredba Komisije (EZ) br. 2868/95 od 13. prosinca 1995. o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 o žigu Zajednice (SL 1995., L 303, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 84.) (zamijenjena Delegiranom uredbom Komisije (EU) 2018/625 оd 5. ožujka 2018. o dopuni Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća o žigu Europske unije i o stavljanju izvan snage Delegirane uredbe (EU) 2017/1430 (SL 2018., L 104, str. 1.)) i, preciznije, pravilo 37. točka (b) podtočka (ii.) Uredbe br. 2868/95 (koje je postalo članak 12. stavak 2. točka (a) Uredbe 2018/625) predviđa da zahtjev za proglašavanje žiga Europske unije ništavim podnesen EUIPO‑u u skladu s člankom 56. Uredbe 207/2009 (koji je postao članak 63. Uredbe 2017/1001), u slučaju zahtjeva podnesenog na temelju članka 53. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009, sadržava, što se tiče razloga navedenih u zahtjevu, pojedinosti o pravu na kojem se temelji zahtjev za proglašavanje žiga ništavim i, ako je potrebno, pojedinosti koje pokazuju da je podnositelj zahtjeva ovlašten pozvati se na ranije pravo kao razlog za ništavost. Da bi se ispunili zahtjevi iz tog pravila, nije dovoljno da se u dijelu u kojem se poziva na prava koja proistječu iz članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 samo navedu ili in abstracto iznesu uvjeti primjene nacionalnih odredaba, već se, suprotno tomu, zahtijeva da se in concreto u dotičnom slučaju dokaže da su ispunjeni uvjeti za primjenu (vidjeti u tom smislu presudu od 29. lipnja 2016., Universal Protein Supplements/EUIPO – H Young Holdings (animal), T‑727/14 i T‑728/14, neobjavljenu, EU:T:2016:372, t. 26. i 38.).

40      Međutim, valja istaknuti da nositelj ranijeg znaka mora samo dokazati da ima pravo zabraniti uporabu kasnijeg žiga i ne može se od njega zahtijevati da dokaže da je takvo pravo ostvareno, u smislu da je nositelj ranijeg znaka doista mogao ishoditi zabranu takve uporabe (presude od 29. ožujka 2011., Anheuser‑Busch/Budějovický Budvar, C‑96/09 P, EU:C:2011:189, t. 191.; od 18. travnja 2013., Peek & Cloppenburg, T‑507/11, neobjavljena, EU:T:2013:198, t. 22. i od 28. siječnja 2016., GUGLER, T‑674/13, neobjavljena, EU:T:2016:44, t. 38.).

41      Odluka nadležnih EUIPO‑ovih tijela može imati učinak lišenja nositelja žiga prava koje mu je bilo dodijeljeno. Opseg takve odluke nužno implicira da instancija koja ju je donijela nije bila ograničena na zadatak jednostavne potvrde nacionalnog prava koje je dostavio podnositelj zahtjeva za proglašenje ništavosti (presude od 27. ožujka 2014., OHIM/National Lottery Commission, C‑530/12 P, EU:C:2014:186, t. 43. i od 5. travnja 2017., EUIPO/Szajner, C‑598/14 P, EU:C:2017:265, t. 36.). Usto, konkretnije, glede obveza koje EUIPO mora ispuniti, Sud je utvrdio da su, u slučaju kada se zahtjev za proglašavanje žiga Europske unije ništavim temelji na ranijem pravu zaštićenom nacionalnim pravnim pravilom, kao prvo, nadležna tijela EUIPO‑a dužna ocijeniti dokaznu vrijednost i opseg podataka koje je dostavio podnositelj u svrhu utvrđivanja sadržaja navedenog pravila (presude od 5. srpnja 2011., Edwin/OHIM, C‑263/09 P, EU:C:2011:452, t. 51. i od 27. ožujka 2014., OHIM/National Lottery Commission, C‑530/12 P, EU:C:2014:186, t. 35.).

42      Nadalje, u skladu s člankom 65. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 72. stavci 1. i 2. Uredbe 2017/1001), Opći je sud nadležan za provedbu cjelokupnog nadzora zakonitosti ocjene koju je Ured proveo nad podacima što ih je podnositelj dostavio u svrhu utvrđivanja sadržaja nacionalnog zakonodavstva na čiju se zaštitu poziva (vidjeti presudu od 5. travnja 2017., EUIPO/Szajner, C‑598/14 P, EU:C:2017:265, t. 37. i navedenu sudsku praksu).

43      Nadalje, Sud je presudio da, s obzirom na to da primjena nacionalnog prava u postupovnom kontekstu u ovom predmetu može imati učinak lišenja nositelja žiga Europske unije njegova prava, nužno je da Opći sud ne bude lišen stvarne mogućnosti djelotvornog nadzora, unatoč mogućim nedostacima u dokumentima dostavljenima u svrhu dokazivanja primjenjivog nacionalnog prava. U tu svrhu treba moći provjeriti, i izvan dostavljenih dokumenata, sadržaj, uvjete primjene i opseg pravila prava na koje se poziva podnositelj zahtjeva za proglašavanje žiga ništavim. Slijedom toga, sudski nadzor koji provodi Opći sud mora zadovoljiti zahtjeve načela djelotvorne sudske zaštite (presude od 27. ožujka 2014., OHIM/National Lottery Commission, C‑530/12 P, EU:C:2014:186, t. 44. i od 5. travnja 2017., EUIPO/Szajner, C‑598/14 P, EU:C:2017:265, t. 38.).

44      Upravo u svjetlu prethodnih razmatranja valja ispitati zakonitost pobijane odluke u kojoj je žalbeno vijeće zaključilo da je intervenijent dokazao da ispunjava uvjete propisane člankom 8. stavkom 4. točkom (b) Uredbe br. 207/2009 u vezi sa švedskim zakonodavstvom i, prema tome, zaključilo da je sporni žig ništav.

45      U ovom je slučaju žalbeno vijeće u točki 39. pobijane odluke istaknulo da švedski zakon štiti neregistrirane žigove i druge znakove koji se upotrebljavaju u trgovačkom prometu u Švedskoj protiv istovjetnih ili sličnih znakova koji se upotrebljavaju za proizvode ili usluge koji su istovjetni ili slični ako postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu. S jedne strane, članak 8. poglavlja 1. švedskog zakona o žigovima predviđa da nositelj trgovačkog naziva ili drugog znaka ima isključiva prava u odnosu na trgovački naziv ili trgovački znak kao trgovački simbol. S druge strane, članak 8. prvi stavak točka 2. poglavlja 2. tog zakona određuje da se žig ne registrira ako je istovjetan ili sličan ranijem trgovinskom simbolu za proizvode ili usluge koje su istovjetne ili slične, ako postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu, uključujući vjerojatnost dovođenja u vezu između korisnika žiga i nositelja trgovačkog simbola zbog uporabe žiga. Konačno, člankom 9. točkom 1. poglavlja 2. tog zakona propisuje se da se razlozi za odbijanje registracije žiga iz članka 8. prvog stavka točaka 1. do 3. primjenjuju i na registrirani trgovački naziv koji se rabi u trgovačkom prometu.

46      Za žalbeno vijeće, iako se članak 9. točka 1. poglavlja 2. švedskog zakona o žigovima odnosi na odbijanje registracije žiga na temelju registriranog trgovačkog naziva, ta se odredba po analogiji može primjenjivati i na zabranu uporabe tog žiga. U tom se pogledu poziva na točku 37. presude od 21. listopada 2014., Szajner/OHIM – Forge de Laguiole (LAGUIOLE) (T‑453/11, EU:T:2014:901).

47      Žalbeno vijeće stoga je ispitalo postoji li u Švedskoj vjerojatnost dovođenja u zabludu u smislu članka 8. prvog stavka točke 2. poglavlja 2. švedskog zakona o žigovima te zaključilo da takva vjerojatnost postoji. Nadalje, ispitalo je može li, kao što je to tvrdio tužitelj, s jedne strane, supostojanje suprotstavljenih znakova u ovom slučaju umanjiti vjerojatnost dovođenja u zabludu i je li se, s druge strane, intervenijent trebao protiviti proteku roka za gubitak prava kao posljedice trpljenja iz članka 54. stavka 2. Uredbe br. 207/2009. Naposljetku, žalbeno vijeće smatralo je da ne može utvrditi supostojanje znakova i da se tužitelj ne može temeljiti na članku 54. stavku 2. Uredbe br. 207/2009.

48      Opći sud utvrđuje da tužitelj u ovoj tužbi ne osporava zaključke žalbenog vijeća prema kojima se raniji znak rabio u trgovačkom prometu, opseg tog znaka nije samo lokalnog karaktera te je pravo na raniji znak bilo stečeno prije datuma podnošenja prijave za registraciju osporavanog žiga. On također ne osporava zaključak žalbenog vijeća iz točke 40. pobijane odluke prema kojoj se članak 9. točka 1. poglavlja 2. švedskog zakona o žigovima po analogiji može primijeniti na zabranu uporabe kasnijeg žiga na temelju registriranog trgovačkog naziva.

49      Iz toga slijedi da se rasprava vodi, s jedne strane, o pitanju podrazumijeva li, kao što to tvrdi tužitelj, činjenica da se on mogao pozivati na pravo starije od ranijeg znaka da intervenijent nije imao pravo zabraniti uporabu kasnijeg žiga Europske unije, tako da uvjet iz članka 8. stavka 4. točke (b) Uredbe br. 207/2009 nije ispunjen, i, s druge strane, na postojanje vjerojatnosti dovođenja u zabludu između ranijeg znaka i osporavanog žiga.

–       Ranije pravo

50      Iako se EUIPO u okviru postupka za proglašavanje žiga ništavim obvezan uvjeriti u postojanje ranijeg prava na kojem se temelji zahtjev za proglašavanje žiga ništavim, ni jedna odredba Uredbe br. 207/2009 ne predviđa da EUIPO provodi uzgredno ispitivanje uzroka ništavosti ili opoziva koji mogu učiniti to pravo nevaljanim (vidjeti presudu od 25. svibnja 2005., TeleTech Holdings/OHIM – Teletech International (TELETECH GLOBAL VENTURES), T‑288/03, EU:T:2005:177, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

51      Osim toga, Uredba br. 207/2009 ne predviđa da postojanje na istom državnom području žiga čiji datum prvenstva prethodi onomu ranijeg žiga na kojem se temelji zahtjev za proglašavanje žiga ništavim i koji je istovjetan pobijanom žigu Europske unije može potvrditi potonji, čak i ako postoji razlog za poništenje tog žiga Europske unije (presuda od 25. svibnja 2005., TELETECH GLOBAL VENTURES), T‑288/03, EU:T:2005:177, t. 29.).

52      Također treba istaknuti da, kada nositelj pobijanog žiga Europske unije ima pravo prvenstva koje može učiniti nevaljanim raniji žig na kojem se temelji zahtjev za proglašavanje žiga ništavim, on se mora, ovisno o slučaju, obratiti tijelu ili odgovarajućem nacionalnom sudu kako bi, ako to želi, ishodio poništenje tog žiga (presuda od 25. svibnja 2005., TELETECH GLOBAL VENTURES), T‑288/03, EU:T:2005:177, t. 33.).

53      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru postupka povodom prigovora, činjenica da je nositelj osporavanog žiga nositelj nacionalnog žiga koji je još stariji od ranijeg žiga sama po sebi nema utjecaj jer postupak povodom prigovora na razini Unije nema za cilj urediti sukobe na nacionalnoj razini (vidjeti u tom smislu presude od 21. travnja 2005., PepsiCo/OHIM – Intersnack Knabber‑Gebäck (RUFFLES), T‑269/02, EU:T:2005:138, t. 26. i 28. i od 12. prosinca 2014., Comptoir d’Épicure/OHIM – A‑Rosa Akademie (da rosa), T‑405/13, neobjavljena, EU:T:2014:1072, t. 45.).

54      Naime, valjanost nacionalnog žiga ne može se preispitivati u okviru postupka registracije žiga Europske unije, nego samo u okviru postupka za proglašavanje ništavosti pokrenutog u dotičnoj državi članici (presuda od 23. listopada 2002., Matratzen Concord/OHIM – Hukla Germany (MATRATZEN), T‑6/01, EU:T:2002:261, t. 55.). Štoviše, iako je EUIPO‑ova zadaća da na temelju dokaza koje podnositelj prigovora mora podnijeti provjeri postojanje nacionalnog žiga na koji se poziva u prilog prigovoru, nije na njemu da rješava sukob između tog žiga i drugog žiga na nacionalnoj razini jer je to u nadležnosti nacionalnih tijela (presuda od 21. travnja 2005., RUFFLES, T‑269/02, EU:T:2005:138, t. 26.; vidjeti također u tom smislu presude od 25. svibnja 2005., TELETECH GLOBAL VENTURES, T‑288/03, EU:T:2005:177, t. 29. i od 13. prosinca 2007., Xentral/OHIM – Pages jaunes (PAGESJAUNES.COM), T‑134/06, EU:T:2007:387, t. 36.).

55      Stoga, sve dok je raniji nacionalni žig učinkovito zaštićen, postojanje ranije nacionalne registracije ili drugog prava koje prethodi tom žigu nije relevantno u okviru prigovora podnesenog protiv prijave žiga Europske unije, čak i ako je žig Europske unije za koji je podnesena prijava istovjetan tužiteljevu ranijem nacionalnom žigu ili drugom pravu koje je prethodilo nacionalnom žigu na kojem se temelji prigovor (vidjeti u tom smislu presudu od 1. ožujka 2005., Fusco/OHIM – Fusco International (ENZO FUSCO), T‑185/03, EU:T:2005:73, t. 63.).

56      Stoga je Opći sud već imao priliku presuditi da, pod pretpostavkom da se ranija prava na nazive domena mogu izjednačiti s ranijom nacionalnom registracijom, u svakom slučaju nije na Općem sudu da odluči o sukobu između ranijeg nacionalnog žiga i prava na ranije nazive domena jer takav sukob ne potpada pod nadležnost Općeg suda (presuda od 13. prosinca 2007., PAGESJAUNES.COM, T‑134/06, EU:T:2007:387, t. 37.).

57      U ovom slučaju valja primijeniti po analogiji sudsku praksu navedenu u točkama 50. do 56. ove presude. Naime, neovisno o EUIPO‑ovim obvezama navedenima u točki 41. ove presude i ulozi Općeg suda kako je navedena u točkama 42. i 43. ove presude, valja utvrditi da nije ni na EUIPO‑u ni na Općem sudu da odluči o sukobu između ranijeg znaka i druge tvrtke ili neregistriranog žiga na nacionalnoj razini u okviru postupka za proglašavanje žiga Europske unije ništavim.

58      Iz toga slijedi da se pitanje ranijeg prava ocjenjuje u odnosu na prijavu za registraciju žiga Europske unije, a ne u odnosu na navodna prethodna prava koja nositelj žiga Europske unije, u ovom slučaju tužitelj, može imati prema intervenijentu, kao što su to pravilno istaknuli EUIPO i intervenijent u svojim odgovorima na tužbu. Prema tome, jedino ranije pravo koje treba uzeti u obzir za rješenje ovog spora je raniji znak.

59      Taj se zaključak ne može pobiti tužiteljevom argumentacijom koja se temelji na člancima 7., 8. i 15. poglavlja 1. švedskog zakona o žigovima.

60      Naime, Opći sud ističe da članak 7., naslovljen „Isključiva prava subjekta na tržištu”, poglavlja 1. švedskog zakona o žigovima u prvom stavku predviđa da subjekt isključiva prava na trgovinski simbol može bez registracije kupiti na tržištu. Drugi stavak tog članka propisuje da se za trgovinski simbol smatra da je poznat na tržištu ako je poznat u zemlji ili znatnom dijelu zainteresirane javnosti kao oznaka za proizvode ili usluge koji se nude pod tim simbolom. Članak 15., naslovljen „Posljedice pasivnosti (trgovinski simboli poznati na tržištu)”, poglavlja 1. švedskog zakona o žigovima predviđa, s druge strane, da prava na trgovinski simbol koji je poznat na tržištu supostoje s ranijim pravima na trgovinski simbol koji je istovjetan ili sličan u smislu članka 10. jer nositelj ranijih prava nije donio u razumnom roku mjere za sprečavanje uporabe kasnijeg trgovinskog simbola.

61      Međutim, iako tužitelj tvrdi da se može osloniti na neprekinuti lanac uporabe i svoja prava na „žig” i na tvrtku koja sadržava element „swemac” u različitim razdobljima prije registracije ranijeg znaka (1991., 1995., prosinac 1998., 2001., 2004.), on nije pružio nikakav dokaz u tom smislu. Kao što je to žalbeno vijeće navelo u točkama 62. i 64. pobijane odluke i kao što to u biti ističu EUIPO i intervenijent, tužitelj EUIPO‑ovim tijelima nije podnio ni jedan element koji dokazuje uporabu osporavanog žiga ili drugog znaka koji sadržava element „swemac”. Dokazi koje je prvi put iznio pred Općim sudom ne mogu se, kao što je to navedeno u točki 19. ove presude, uzeti u obzir. Stoga tužitelj nije ni na koji način dokazao in concreto da ispunjava uvjete za primjenu odredaba poglavlja 1. švedskog zakona o žigovima, na koje se pozvao. Konkretnije, tužitelj ničim nije dokazao da je njegovo navodno ranije pravo obuhvaćeno područjem primjene članaka 7. i 15. poglavlja 1. švedskog zakona o žigovima, to jest da je poznato na tržištu ili znatnom dijelu relevantne javnosti kao oznaka relevantnih proizvoda ili usluga, i to prije ili poslije registracije ranijeg znaka.

62      Osim toga, Opći sud ističe da tužitelj nije pružio nikakve detalje o međusobnom odnosu odredaba na koje se poziva i onih koje je primijenilo žalbeno vijeće. Usto, nije pružio nikakvo pojašnjenje o tvrdnji da može tražiti pravo na tvrtku Swemac Orthopaedics AB od datuma na koji ju je društvo ustupitelj prvotno registriralo, tj. od 22. prosinca 1995. Naposljetku, pod pretpostavkom da su i tužitelj i intervenijent nastali podjelom društva Swemac Orthopaedics, tužitelj nije objasnio u kojoj bi mjeri švedsko pravo dodijelio prednost na element „swemac”.

63      Slijedom toga, valja odbiti tužiteljeve argumente kojima u biti tvrdi da članci 7., 8. i 15. poglavlja 1. švedskog zakona o žigovima podrazumijevaju da intervenijent nema pravo zabraniti uporabu osporavanog žiga.

64      Osim toga, tužitelj ne osporava zaključak žalbenog vijeća iz točke 40. pobijane odluke prema kojem se članak 9. točka 1. poglavlja 2. švedskog zakona o žigovima može po analogiji primijeniti na zabranu uporabe kasnijeg žiga na temelju registriranog trgovačkog naziva.

65      U svakom slučaju, tužitelj nije objasnio kako članci 7., 8. i 15. poglavlja 1. švedskog zakona o žigovima mogu učiniti nevaljanim implicitni međuzaključak žalbenog vijeća u točkama 40. i 41. pobijane odluke da raniji znak omogućuje zabranu registracije ako postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu i, analogno tomu, uporabu kasnijeg žiga.

66      Iz toga proizlazi da treba potvrditi implicitni međuzaključak žalbenog vijeća u točkama 40. i 41. pobijane odluke, prema kojem švedsko pravo štiti raniji znak od istovjetnih ili sličnih znakova koji se upotrebljavaju za proizvode ili usluge koji su istovjetni ili slični ako postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu.

–       Vjerojatnost dovođenja u zabludu

67      Opći sud utvrđuje da tužitelj ne osporava stav žalbenog vijeća prema kojem je ono ispitalo postoji li vjerojatnost dovođenja u zabludu u Švedskoj u smislu članka 8. prvog stavka točke 2. poglavlja 2. švedskog zakona o žigovima. On ne osporava ni zaključke žalbenog vijeća prema kojem se relevantna javnost sastoji od zdravstvenih djelatnika čija je razina pažnje visoka, posebno s obzirom na prirodu dotičnih proizvoda i usluga i činjenicu da su skupi. Ne osporava ni, kao što to ističe intervenijent, da osporavani žig i raniji znak imaju visok stupanj sličnosti i da su dotični proizvodi i usluge istovjetni odnosno vrlo su slični. Taj pristup i zaključke, koje se, uostalom, ne osporava, valja prihvatiti.

68      S druge strane, tužitelj tvrdi da supostojanje žigova, njegova dugotrajna prisutnost na tržištu i činjenica da se relevantna javnost sastoji od visokokvalificiranih, obaviještenih i specijaliziranih osoba te da se predmetni proizvodi i usluge kupuju u okviru postupaka javne nabave umanjuju vjerojatnost dovođenja u zabludu.

69      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, vjerojatnost dovođenja u zabludu predstavlja vjerojatnost da javnost može vjerovati da predmetni proizvodi ili usluge potječu od istog poduzetnika ili gospodarski povezanih poduzetnika. Prema toj istoj sudskoj praksi, vjerojatnost dovođenja u zabludu treba procjenjivati općenito, u skladu s percepcijom koju relevantna javnost ima o predmetnim znakovima i proizvodima ili uslugama, uzimajući u obzir sve čimbenike relevantne u predmetnom slučaju, osobito međuovisnost sličnosti znakova i onu obuhvaćenih proizvoda ili usluga (vidjeti presudu od 9. srpnja 2003., Laboratorios RTB/OHIM – Giorgio Beverly Hills (GIORGIO BEVERLY HILLS), T‑162/01, EU:T:2003:199, t. 30. do 33. i navedenu sudsku praksu).

70      Iako nije sporno da se proizvodi i usluge iz točke 3. ove presude stavljaju na tržište nakon poziva na podnošenje ponuda u okviru postupaka javne nabave, zbog takve se okolnosti ne može isključiti svaka vjerojatnost dovođenja u zabludu. Naime, uporaba osporenog žiga ne ograničava se na situacije u kojima se dotični proizvodi stavljaju na tržište, nego se može odnositi i na druge situacije u kojima se relevantna javnost usmeno referira na njih, primjerice prilikom njihove uporabe, tijekom rasprava o toj uporabi te osobito o prednostima i nedostacima tih proizvoda i usluga (vidjeti u tom smislu presudu od 26. rujna 2014., Koscher + Würtz/OHIM – Kirchner & Wilhelm (KW SURGICAL INSTRUMENTS), T‑445/12, EU:T:2014:829, t. 80.).

71      U ovom slučaju, kao što je to istaknuto u točki 67. ove presude, nesporno je da su proizvodi i usluge koji su obuhvaćeni suprotstavljenim znakovima ili istovjetni ili vrlo slični. Također je nesporno da osporavani žig i raniji znak pokazuju visok stupanj sličnosti. Stoga, i kao što to tvrdi intervenijent, nije moguće isključiti da postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu, čak i vodeći računa o razini pažnje relevantne javnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 22. svibnja 2012., Retractable Technologies/OHIM – Abbott Laboratories (RT), T‑371/09, neobjavljenu, EU:T:2012:244, t. 43.).

72      Naposljetku, odlomak odluke Marknadsdomstolena (Trgovački sud) koji se nalazi u prilogu A.10, a na koji se poziva tužitelj, ne može dovesti u pitanje zaključak iz točke 71. ove presude ni pobijanu odluku. U tom odlomku potonji primjećuje da je „utvrđeno da se dotični proizvodi isključivo stavljaju na tržište u okviru javne nabave” i da „[u] tom kontekstu kupnje ne može postojati zabluda glede trgovačkog podrijetla”. Točno je da za primjenu četvrtog uvjeta iz članka 8. stavka 4. točke (b) Uredbe br. 207/2009 valja uzeti u obzir sudske odluke donesene u dotičnoj državi članici, kao što je to navedeno u točki 38. ove presude. Međutim, s jedne strane, valja napomenuti da je taj odlomak podnesen bez ikakva pojašnjenja u pogledu činjeničnog i postupovnog konteksta. Opći sud stoga ne može procijeniti odnose li se pouke koje se mogu izvući iz tog stavka na činjenični i postupovni kontekst pojedinog slučaja. S druge strane, valja primijetiti da taj stavak ne može dovesti u pitanje činjenična utvrđenja žalbenog vijeća ni dokazati saznanja koja je relevantna javnost imala o osporavanom žigu. Naposljetku, nije dokazao supostojanje suprotstavljenih znakova niti da švedska javnost miješa trgovačko podrijetlo proizvoda i usluga obuhvaćenih tim znakovima kada se s njima susreće.

73      Prema tome, nije utvrđeno da je žalbeno vijeće pogriješilo ocjenjujući u točki 58. pobijane odluke da postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu glede trgovačkog podrijetla dotičnih proizvoda i usluga.

74      Što se tiče tužiteljeva argumenta koji se temelji na navodnom supostojanju suprotstavljenih znakova u Švedskoj, valja podsjetiti na to da, prema sudskoj praksi, iako nije isključeno da je supostojanje ranijih žigova na tržištu eventualno moglo umanjiti vjerojatnost dovođenja u zabludu između dvaju suprotstavljenih žigova, i dalje stoji da se takva mogućnost može uzeti u obzir samo ako je tijekom postupka pred EUIPO‑om nositelj osporavanog žiga Europske unije uspješno dokazao da se to supostojanje temelji na nepostojanju vjerojatnosti dovođenja u zabludu kod relevantne javnosti između ranijeg žiga na koji se poziva i ranijeg žiga na kojem se temelji zahtjev za proglašavanje ništavosti te pod uvjetom da su dotični raniji žigovi i suprotstavljeni žigovi istovjetni (vidjeti u tom smislu presude od 3. rujna 2009., Aceites del Sur‑Coosur/Koipe, C‑498/07 P, EU:C:2009:503, t. 82.; od 11. svibnja 2005., Grupo Sada/OHIM – Sadia (GRUPO SADA), T‑31/03, EU:T:2005:169, t. 86. i od 10. travnja 2013., Höganäs/OHIM – Haynes (ASTALOY), T‑505/10, neobjavljenu, EU:T:2013:160, t. 48. i navedenu sudsku praksu). Osim toga, budući da iz sudske prakse proizlazi da supostojanje dvaju žigova može utjecati na percepciju relevantnog potrošača ako je dovoljno dugo trajalo, trajanje supostojanja također predstavlja bitan element (vidjeti presudu od 30. lipnja 2015., La Rioja Alta/OHIM – Aldi Einkauf (VIÑA ALBERDI), T‑489/13, EU:T:2015:446, t. 80. i navedenu sudsku praksu).

75      Međutim, u ovom slučaju, kao što je to utvrđeno u točki 61. ove presude, tužitelj nije EUIPO‑ovim tijelima podnio dokaze uporabe osporavanog žiga ili znaka koji sadržava element „swemac”. Dokazi koje je tužitelj podnio prvi put pred Općim sudom kako bi dokazao svoju prisutnost na tržištu i uporabu žiga, tvrtke ili oznake koja sadržava element „swemac” ne mogu se, kako je to navedeno i u točki 19. ove presude, uzeti u obzir. Tužitelj nije podnio ni dokaze da je relevantnoj javnosti bio poznat osporavani žig odnosno znak koji sadržava element „swemac”, poput anketa, izjava potrošača i tomu slično, iako mu je bilo dopušteno da provede dokazivanje iznošenjem indicija u tom smislu (vidjeti u tom smislu presude od 30. lipnja 2015., VIÑA ALBERDI, T‑489/13, EU:T:2015:446, t. 80. i od 13. srpnja 2017., AIA/EUIPO – Casa Montorsi (MONTORSI F. & F.), T‑389/16, EU:T:2017:492, t. 71.; vidjeti također u tom smislu i po analogiji presudu od 25. svibnja 2005., TELETECH GLOBAL VENTURES, T‑288/03, EU:T:2005:177, t. 100.).

76      Stoga je žalbeno vijeće u točkama 62. i 64. pobijane odluke pravilno smatralo da tužitelj nije dokazao supostojanje suprotstavljenih znakova ni da švedska javnost ne miješa te znakove kad se s njima susreće.

77      Stoga tužiteljev argument koji se temelji na navodnom supostojanju suprotstavljenih znakova valja odbiti kao neosnovan.

78      Iz toga slijedi da prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 53. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009 u vezi s člankom 8. stavkom 4. te uredbe kao i sa švedskim zakonodavstvom o žigovima, valja odbiti kao neosnovan.

 Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 54. stavka 2. Uredbe br. 207/2009 u vezi s člankom 8. stavkom 4. te uredbe

79      Svojim drugim tužbenim razlogom tužitelj tvrdi da je žalbeno vijeće počinilo pogrešku u ocjeni ograničenja prava zbog trpljenja jer se to nije trebalo ocijeniti u odnosu na datum registracije osporavanog žiga, nego u odnosu na intervenijentov „prešutni pristanak” na tužiteljevu uporabu „njegova žiga” ili „znaka” na tržištu.

80      EUIPO i intervenijent osporavaju tužiteljeve argumente.

81      Kao prvo, kao što je to utvrđeno u točki 58. ove presude, jedina prava koja treba uzeti u obzir za ishod spora su raniji znak i osporavani žig. Budući da je osporavani žig žig Europske unije, odredba koja se odnosi na moguće ograničenje prava zbog trpljenja stoga je članak 54. stavak 2. Uredbe br. 207/2009.

82      U skladu s člankom 54. stavkom 2. Uredbe br. 207/2009, ako nositelj ranijeg nacionalnog žiga iz članka 8. stavka 2. ili nekog drugog ranijeg znaka iz članka 8. stavka 4. u neprekinutom razdoblju od pet godina svjesno trpi uporabu kasnijeg žiga Europske unije u državi članici u kojoj su raniji žig ili neki drugi raniji znak zaštićeni, on više nema pravo na temelju ranijeg žiga ili nekog drugog ranijeg znaka podnijeti zahtjev za proglašavanje kasnijeg žiga ništavim u odnosu na proizvode ili usluge za koje se rabi taj kasniji žig, osim ako je prijava za registraciju kasnijeg žiga Europske unije podnesena u zloj vjeri.

83      Kao drugo, valja istaknuti da se, u skladu sa sudskom praksom, moraju ispuniti četiri uvjeta kako bi počeo teći rok za ograničenje prava kao posljedice trpljenja u slučaju uporabe kasnijeg žiga istovjetnog ranijem žigu ili toliko sličnom da lako dovodi u zabludu. Kao prvo, kasniji žig mora biti registriran, kao drugo, njegov nositelj trebao ga je registrirati u dobroj vjeri, kao treće, žig se mora upotrebljavati u državi članici u kojoj je zaštićen raniji žig i, konačno, kao četvrto, nositelj ranijeg žiga mora imati saznanje o uporabi tog žiga nakon njegove registracije (vidjeti presudu od 20. travnja 2016., Tronios Group International/EUIPO – Sky (SkyTec), T‑77/15, EU:T:2016:226, t. 30. i navedenu sudsku praksu).

84      Iz te sudske prakse proizlazi da je cilj članka 54. stavka 2. Uredbe br. 207/2009 sankcionirati nositelje ranijih žigova koji su u neprekinutom razdoblju od pet godina svjesno dopuštali uporabu kasnijeg žiga Europske unije i zbog znanja o toj uporabi oduzeti im pravo na podnošenje zahtjeva za proglašenje ništavosti i prigovora protiv navedenog žiga. Ta odredba ima za cilj dovesti u ravnotežu interes nositelja žiga da očuva njegovu glavnu funkciju s interesima drugih gospodarskih subjekata da imaju znakove kojima mogu označiti svoje proizvode i usluge. Taj cilj podrazumijeva da se, kako bi se sačuvala navedena osnovna funkcija, nositelj ranijeg žiga mora moći protiviti uporabi kasnijeg žiga koji je istovjetan ili sličan njegovu žigu. Naime, tek od trenutka kada je nositelj ranijeg žiga saznao za uporabu kasnijeg žiga Europske unije on ima mogućnost tomu se suprotstaviti te joj se stoga protiviti ili zahtijevati proglašenje kasnijeg žiga ništavim i tada počinje teći rok za ograničavanje prava kao posljedica trpljenja (vidjeti presudu od 20. travnja 2016., SkyTec, T‑77/15, EU:T:2016:226, t. 31. i navedenu sudsku praksu).

85      Prema tome, rok za ograničenje prava zbog trpljenja počinje teći od trenutka u kojem je nositelj ranijeg žiga saznao za uporabu kasnijeg žiga Europske unije nakon njegove registracije (vidjeti presudu od 20. travnja 2016., SkyTec, T‑77/15, EU:T:2016:226, t. 32. i navedenu sudsku praksu).

86      U ovom slučaju, koji se odnosi na raniji nacionalni znak koji nije žig, valja po analogiji primijeniti sudsku praksu navedenu u točkama 83. i 85. ove presude.

87      Opći sud utvrđuje da je u ovom slučaju nesporno da je sporni žig bio registriran 4. rujna 2008. i da je zahtjev za proglašavanje žiga ništavim podnesen 3. rujna 2013., odnosno manje od pet godina nakon registracije.

88      Iz toga slijedi, kao što to ističu EUIPO i intervenijent, s jedne strane, da je do uporabe osporavanog žiga moglo doći tek od datuma registracije tog žiga. S druge strane, rok za eventualno ograničenje prava zbog trpljenja mogao je početi teći tek od trenutka kada je intervenijent, nositelj ranijeg znaka, saznao za uporabu kasnijeg žiga Europske unije, odnosno osporavanog žiga, nakon njegove registracije. Rok za ograničenje prava nije mogao početi teći računajući od moguće uporabe neregistriranog žiga ili tužiteljeve tvrtke.

89      Stoga je žalbeno vijeće u točki 71. pobijane odluke pravilno zaključilo da se tužitelj ne može pozivati na ograničenje prava kao posljedice trpljenja iz članka 54. stavka 2. Uredbe br. 207/2009.

90      Kao treće, i u svakom slučaju, valja istaknuti, kao što je to žalbeno vijeće u biti navelo u točkama 72. i 73. pobijane odluke i kao što to tvrdi intervenijent, da, prema sudskoj praksi, nositelj kasnijeg žiga mora podnijeti dokaz da je nositelj ranijeg žiga stvarno znao za uporabu predmetnog žiga jer se u protivnom potonji ne bi mogao protiviti uporabi kasnijeg žiga (presuda od 20. travnja 2016., SkyTec, T‑77/15, EU:T:2016:226, t. 33.; vidjeti također u tom smislu presudu od 22. rujna 2011., Budějovický Budvar, C‑482/09, EU:C:2011:605, t. 46. i 47. i mišljenje nezavisne odvjetnice V. Trstenjak u predmetu Budějovický Budvar, C‑482/09, EU:C:2011:46, t. 82.).

91      Valja istaknuti, osim toga, da se razlog ograničenja prava može primijeniti kada je nositelj ranijeg žiga „uporabu svjesno dopuštao duže vrijeme”, odnosno drugim riječima „namjerno” ili „poznavajući činjenice” (presuda od 20. travnja 2016.., SkyTec, T‑77/15, EU:T:2016:226, t. 33.; vidjeti također u tom smislu i po analogiji presudu od 22. rujna 2011., Budějovický Budvar, C‑482/09, EU:C:2011:605, t. 46. i 47. i mišljenje nezavisne odvjetnice V. Trstenjak u predmetu Budějovický Budvar, C‑482/09, EU:C:2011:46, t. 82.).

92      Međutim, u ovom slučaju – kao što je to utvrđeno u točki 61. ove presude, kao što je to žalbeno vijeće pravilno navelo u točkama 62. i 73. pobijane odluke i kao što to tvrde OHIM i intervenijent – tužitelj nije dokazao ni uporabu osporavanog žiga u Švedskoj ni da je intervenijent imao saznanja o toj navodnoj uporabi.

93      Iz svega prethodno navedenog proizlazi da žalbeno vijeće nije povrijedilo članak 54. stavak 2. Uredbe br. 207/2009 smatrajući u točkama 71. i 73. pobijane odluke da se tužitelj ne može pozivati na tu odredbu.

94      Slijedom navedenog, drugi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

95      Budući da ni jedan tužbeni razlog koji je istaknuo tužitelj nije osnovan, tužbu treba odbiti u cijelosti.

 Troškovi

96      Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

97      U ovom slučaju EUIPO i intervenijent zahtijevali su da se tužitelju naloži snošenje troškova ovog postupka. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja udovoljiti zahtjevu EUIPO‑a i intervenijenta i naložiti tužitelju snošenje troškova u postupku pred Općim sudom.

98      Osim toga, intervenijent je zatražio da tužitelj snosi troškove koje je intervenijent imao u upravnom postupku pred EUIPO‑om. U tom pogledu treba podsjetiti na to da se, na temelju članka 190. stavka 2. Poslovnika Općeg suda, nužni troškovi koji su strankama nastali u postupku pred žalbenim vijećem smatraju troškovima čiju je naknadu moguće tražiti. Isto, međutim, ne vrijedi za troškove nastale u svrhu postupka pred Odjelom za poništaje. Stoga je intervenijentov zahtjev da se tužitelju, koji nije uspio u svojem zahtjevu, naloži snošenje troškova upravnog postupka pred EUIPO‑om moguće prihvatiti samo u pogledu nužnih troškova koje je intervenijent imao u postupku pred žalbenim vijećem (vidjeti u tom smislu presude od 10. veljače 2015., Boehringer Ingelheim International/OHIM – Lehning entreprise (ANGIPAX), T‑368/13, neobjavljenu, EU:T:2015:81, t. 98. i navedenu sudsku praksu i od 30. ožujka 2017., Apax Partners UK/EUIPO – APAX Partners Midmarket (APAX PARTNERS), T‑209/16, neobjavljenu, EU:T:2017:240, t. 49.).

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (deveto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Društvu Swemac Innovation AB nalaže se snošenje troškova, uključujući nužne troškove društva SWEMAC Medical Appliances AB u postupku pred žalbenim vijećem Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO).

Gervasoni

Kowalik‑Bańczyk

Mac Eochaidh

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 7. veljače 2019.

Potpisi


*      Jezik postupka: engleski