Language of document : ECLI:EU:C:2019:181

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

EVGENIJA TANCHEVA

od 7. ožujka 2019.(1)

Predmet C22/18

TopFit e.V.

Daniele Biffi

protiv

Deutscher Leichtathletikverband e.V.

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Amtsgericht Darmstadt (Općinski sud u Darmstadtu, Njemačka))

„Sloboda poslovnog nastana – Građanstvo – Članci 18., 21., 49. i 165. UFEU‑a – Diskriminacija na temelju državljanstva – Pravilo koje građaninu Unije s poslovnim nastanom u državi članici domaćinu oduzima pravo da na nacionalnim amaterskim atletskim prvenstvima za osobe starije od 35 godina sudjeluje pod istim uvjetima kao državljani te države članice – Mogućnost sudjelovanja ‚bez bodovanja’ koje onemogućuje bilježenje rezultata stranih državljana u svim dobnim kategorijama – Nepostojanje prijelaznog razdoblja za građane Unije s poslovnim nastanom u toj državi članici u vrijeme izmjene pravilâ – Horizontalni učinak slobode poslovnog nastana – Ograničenje – Opravdanje – Proporcionalnost”






1.        Daniele Biffi, talijanski državljanin i drugi tužitelj u glavnom postupku, boravi u Njemačkoj od 2003. Tamo pruža usluge kao trener atletike i osobni trener te je na raspravi spomenuto da ima vlastitu internetsku stranicu na kojoj oglašava te usluge(2). D. Biffi intenzivno sudjeluje u amaterskim atletskim natjecanjima za osobe starije od 35 godina. U Njemačkoj živi sa svojom obitelji.

2.        D. Biffi se 2012. odrekao svojeg prava da se natječe pod okriljem talijanskog saveza amaterske atletike. On se barem od tada do 2016., kao talijanski državljanin s boravištem u Njemačkoj i višegodišnji član atletskog kluba TopFit e.V. u Berlinu (prvi tužitelj u glavnom postupku, u daljnjem tekstu: TopFit), natjecao za naslov „nacionalnog prvaka” u svojoj dobnoj kategoriji te su se njegovi plasmani zabilježili. Njegovi razni uspjesi, u smislu naslova i plasmana, navedeni su na njegovoj internetskoj stranici(3).

3.        Međutim, godine 2016., Deutscher Leichtathletikverband e.V. (Njemački atletski savez, u daljnjem tekstu: DLV), tuženik u glavnom postupku i privatnopravno udruženje, promijenio je svoja pravila. Pravo natjecanja za naslov „nacionalnog prvaka” u svim je dobnim kategorijama ograničio na njemačke državljane. Prema novom pravilu, atletičari u situaciji poput D. Biffijeve mogu sudjelovati na nacionalnim prvenstvima, ali samo „bez bodovanja”. To znači da se takvim sudionicama ne bilježi plasman u pojedinačnim utrkama (primjerice, prvo, drugo, treće mjesto) niti im se dodjeljuje naslov „nacionalnog prvaka”. Međutim, oni mogu sudjelovati u drugim natjecanjima koje organizira DLV, poput regionalnih.

4.        TopFit i D. Biffi protiv tog su novog pravila podnijeli tužbu Amtsgerichtu Darmstadt (Općinski sud u Darmstadtu) (u daljnjem tekstu: sud koji je uputio zahtjev), koji je Sudu uputio tri prethodna pitanja. Ona se odnose na zabranu diskriminacije na temelju državljanstva (članak 18. UFEU‑a), pravo građana Unije „slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica” (članak 21. stavak 1. UFEU‑a) te na obvezu Unije da „doprinosi promidžbi europskog sporta” (članak 165. stavak 1. drugi podstavak UFEU‑a) i poduzima mjere za razvijanje europske dimenzije u sportu (članak 165. stavak 2. UFEU‑a).

5.        Došao sam do zaključka, prije svega zbog činjenice da ne postoji prijelazno pravilo koje vodi računa o priznatim pravima građana Unije kao što je D. Biffi, koji su već stekli pravo natjecati se pod istim uvjetima kao državljani države članice domaćina te su ostvarili svoja prava „slobodno se kretati i boraviti”(4) u toj državi, da je DLV povrijedio prava D. Biffija na slobodu kretanja koja mu jamči pravo Unije te, točnije, njegovu slobodu poslovnog nastana na temelju članka 49. UFEU‑a. Ograničenje koje je DLV propisao u predmetnim je okolnostima neproporcionalno.

I.      Pravni okvir

A.      Pravo Unije

6.        Članak 18. prvi stavak UFEU‑a glasi:

„Unutar područja primjene Ugovorâ i ne dovodeći u pitanje bilo koju njegovu posebnu odredbu, zabranjena je svaka diskriminacija na temelju državljanstva.

7.        Članak 21. stavak 1. UFEU‑a glasi:

„Svaki građanin Unije ima pravo slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, podložno ograničenjima i uvjetima utvrđenima u Ugovorima i u mjerama usvojenima radi njihove provedbe.”

8.        Prva rečenica članka 49. UFEU‑a glasi:

„U okviru niže navedenih odredaba, ograničavanje slobode poslovnog nastana državljana jedne države članice na državnom području druge države članice se zabranjuje.”

9.        Članak 165. stavak 1. drugi podstavak UFEU‑a glasi:

„Unija doprinosi promidžbi europskog sporta, vodeći pritom računa o specifičnoj prirodi sporta, njegovim strukturama koje se temelje na dobrovoljnim aktivnostima te njegovoj društvenoj i obrazovnoj ulozi.”

10.      Članak 165. stavak 2. UFEU‑a predviđa:

„Ciljevi su djelovanja Unije:

[…]

–        razvijanje europske dimenzije u sportu promicanjem pravednosti i otvorenosti na sportskim natjecanjima i suradnje među tijelima odgovornima za sport te zaštitom tjelesnog i moralnog integriteta sportaša i sportašica, osobito najmlađih sportaša i sportašica.”

11.      Članak 165. stavak 3. UFEU‑a glasi:

„Unija i države članice podupiru suradnju s trećim zemljama i međunarodnim organizacijama nadležnima u području obrazovanja i sporta, osobito s Vijećem Europe.”

B.      Pravo države članice

12.      Točka 5.2.1. njemačkog Pravilnika o atletici glasi:

„Općenito, na prvenstvima mogu sudjelovati svi atletičari koji imaju njemačko državljanstvo i valjano pravo nastupa za njemačko udruženje/atletsku zajednicu.”

13.      Tuženik je točku 5.2.2. izbrisao 17. lipnja 2016. Njome je bilo predviđeno:

„Građani Unije na njemačkim prvenstvima mogu sudjelovati ako najmanje godinu dana imaju pravo nastupanja za njemačko udruženje/atletsku zajednicu.”

14.      Od 17. lipnja 2016. primjenjivalo se sljedeće pravilo (u daljnjem tekstu: sporno pravilo)(5):

„U skladu s točkom 5.2.4. njemačkog Pravilnika o atletici, predsjednik saveznog odbora ili organizator natjecanja mogu strancima koji imaju pravo nastupa za nacionalni savez priznati pravo da bez bodovanja sudjeluju u tom natjecanju. Pojedinosti o sudjelovanju bez bodovanja utvrđene su u nacionalnoj odredbi o pravilu 142.1. Međunarodnog pravilnika o natjecanjima.”(6)

II.    Činjenično stanje i prethodna pitanja

15.      D. Biffi je rođen 1972. Kako je gore navedeno, on je talijanski državljanin, od 2003. živi u Njemačkoj te sudjeluje na njemačkim prvenstvima barem od 2012., kada se odrekao prava nastupa pod okriljem talijanskog saveza amaterske atletike. Djeluje kao sportski i osobni trener. Specijaliziran je za utrke na 60, 100, 200 i 400 metara te se između 2012. i 2016. uspješno i redovito natjecao pod istim uvjetima kao njemački državljani.

16.      D. Biffi, u skladu s njemačkim Pravilnikom o atletici ima pravo nastupanja za TopFit. Taj je klub član Berliner Leichtathletik‑Verband (Atletski savez grada Berlina), koji je regionalni atletski savez te član DLV‑a. DLV je krovni nacionalni savez koji okuplja niže njemačke atletske saveze te održava nacionalna atletska prvenstva kako za vrhunske mlade atletičare tako i za „veterane”, to jest za amatere „starije od 35 godina”.

17.      Prva rečenica njemačkog Pravilnika o atletici predviđa da članovi svih klubova koji su pod okriljem zemaljskih saveza imaju pravo sudjelovati u atletskim natjecanjima u skladu s odredbama pravilnika.

18.      Dana 17. lipnja 2016., vijeće DLV‑a izmijenilo je njemački Pravilnik o atletici tako da građani Unije koji najmanje godinu dana imaju pravo nastupa za njemačko udruženje/atletsku zajednicu više ne mogu na nacionalnim prvenstvima sudjelovati na istoj osnovi kao prije (vidjeti točke 3. i 14. ovog mišljenja). U odluci kojom je upućeno prethodno pitanje dalje je navedeno da je tuženik tu izmjenu obrazložio time da njemački prvak treba biti netko tko može nastupati za Njemačku. Njemačkim prvacima je tako, u skladu s tuženikovim smjernicama u pogledu odabira sudionika za međunarodna natjecanja iz 2017., dano prvenstvo pri odabiru. DLV je ujedno naveo da za atletičare veterane nije bilo moguće utvrditi pravila različita od onih koja vrijede za mlade ili profesionalne atletičare.

19.      TopFit je D. Biffija prijavio za utrke na 60, 200 i 400 metara na njemačkom dvoranskom prvenstvu za veterane koje se održavalo 4. i 5. ožujka 2017 u Erfurtu. DLV je odbio tu prijavu. TopFit i D. Biffi protiv te su odluke pokrenuli postupak pred Verbandsrechtsausschuss (Pravni odbor saveza), pravnom komisijom saveza. To je tijelo utvrdilo da nije materijalno nadležno te je pristalo da se predmet uputi redovnom sudu. Međutim, TopFit i D. Biffi nisu podnijeli tužbu sudu.

20.      Od 30. lipnja do 2. srpnja 2017. u Zittauu se održavalo njemačko atletsko prvenstvo veterana, koje je DLV organizirao. D. Biffi u propisanom je roku zadovoljio kvalifikacijske uvjete za utrke na 100, 200 i 400 metara. TopFit i D. Biffi sudu su podnijeli zahtjev za određivanje privremenih mjera kako bi si zajamčili sudjelovanje u tom natjecanju. Zahtjev im je odbijen jer nije bilo osnove za određivanje takvih mjera.

21.      D. Biffi je sudjelovao „izvan konkurencije” na prvenstvu u Zittauu. U kvalifikacijskim utrkama na 100 metara ostvario je treće najbrže vrijeme, ali mu nije dopušteno da se utrkuje u finalu. U disciplini trčanja na 200 metara samo su mjerena pojedinačna vremena. Kvalifikacijske utrke nisu održane te su za potrebe određivanja finalnog vremena uzeta dva izmjerena vremena svakog trkača. D. Biffi imao je treće najbrže vrijeme. U utrkama na 400 metara nije mogao sudjelovati zbog ozljede.

22.      TopFit i D. Biffi podnijeli su tužbu sudu koji je uputio zahtjev kako bi im se omogućilo da natjecateljski sudjeluju na budućim nacionalnim prvenstvima. Oni smatraju da se državljanstvo kao uvjet sudjelovanja na veteranskim nacionalnim sportskim prvenstvima protivi pravu Unije te da D. Biffija štite ranije stečena prava. DLV zauzima suprotno stajalište. Sud koji je uputio zahtjev smatra da mora odlučiti i o tome treba li nastup D. Biffija na nacionalnom prvenstvu u Zittau službeno zabilježiti.

23.      Taj je sud uputio sljedeća prethodna pitanja na temelju članka 267. UFEU‑a:

„1.      Treba li članke 18., 21. i 165. UFEU‑a tumačiti na način da odredba u pravilniku o atletici saveza neke države članice kojom se sudjelovanje na nacionalnim prvenstvima uvjetuje državljanstvom države članice čini nedopuštenu diskriminaciju?

2.      Treba li članke 18., 21. i 165. UFEU‑a tumačiti na način da savez neke države članice sportaše amatere koji nemaju državljanstvo te države članice nedopušteno diskriminira time što im doduše omogućava sudjelovanje na nacionalnim prvenstvima, ali s time da mogu nastupiti samo ‚izvan konkurencije’ ili ‚bez bodovanja’ i ne dopušta im sudjelovanje na finalnim trkama i borbama?

3.      Treba li članke 18., 21. i 165. UFEU‑a tumačiti na način da savez neke države članice sportaše amatere koji nemaju državljanstvo te države članice nedopušteno diskriminira time što ih isključuje iz dodjele nacionalnih naslova odnosno iz službenog poretka?”

24.      Pisana očitovanja Sudu podnijeli su TopFit, DLV, španjolska i poljska vlada te Europska komisija. Sve navedene stranke, osim poljske vlade, sudjelovale su na raspravi održanoj 13. prosinca 2018.

III. Sažetak pisanih očitovanja

25.      TopFit tvrdi da se članak 21. stavak 1. UFEU‑a, u skladu s presudom Bosman, primjenjuje na odredbe privatnog prava sadržane u pravilnicima privatnopravnih saveza kao što je DLV(7). Pristup iz presude Bosman nije ograničen na slobodno kretanje radnika te se primjenjuje na članak 21. stavak 1. UFEU‑a.

26.      Sudjelovanje u natjecanjima spada u normativnu domenu UFEU‑a, kao i amaterski sportovi, što znači da se članak 18. UFEU‑a primjenjuje na glavni postupak, jer ne postoji potpuno amaterski sport.

27.      Ograničenje sudjelovanja u amaterskom sportu otežava prijelaz na profesionalno bavljenje danim sportom, što neizravno utječe na gospodarski život. Nepovoljnije postupanje u kontekstu privatnog života, i/ili u pogledu socijalnih i kulturnih pogodnosti, prema građaninu Unije koji nije državljanin odnosne države članice protivi se članku 45. UFEU‑a. Pristup sportskim aktivnostima socijalna je pogodnost koja doprinosi integraciji te se isključivanje sportaša kao što je D. Biffi iz prvenstava protivi europskom projektu i ciljevima navedenima u članku 165. stavku 2. zadnjoj alineji UFEU‑a. U takvom je scenariju manje vjerojatno da će klubovi ulagati u građane Unije koji su državljani drugih država članica.

28.      Pravilo je objektivno opravdano ako ima legitiman cilj, prikladno je za ostvarenje tog cilja te ne prekoračuje ono što je nužno za njegovo postizanje. Primjer proporcionalnog ograničenja je pravilo prema kojem sportaši određeno minimalno vrijeme moraju biti članovi kluba. Dakle, iako se načelno ne može inzistirati na tomu da se svim građanima Unije omogući sudjelovanje na nacionalnim prvenstvima, na tomu je moguće inzistirati ako je mogućnost sudjelovanja povezana s ostvarivanjem određenih temeljnih sloboda, kao što je sloboda kretanja. TopFit upućuje i na članak 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

29.      DLV tvrdi da TopFit nema pravni interes jer je sud koji je uputio zahtjev tako utvrdio presudom od 14. lipnja 2017., mada priznaje da taj argument nedostaje u odluci kojom je upućen predmetni zahtjev za prethodnu odluku. Članci 18. i 21. UFEU‑a štite samo građane Unije, a ne pravne osobe kao što je TopFit. Članak 165. UFEU‑a ne daje nikakva prava klubovima kao što je TopFit(8).

30.      DLV tvrdi da je prvo pitanje teoretsko jer TopFitu nije uskraćeno pravo sudjelovanja na njemačkom veteranskom prvenstvu. Umjesto toga, spor se odnosi na pitanje treba li se D. Biffiju dopustiti da natjecateljski nastupa, kako bi mogao postati prvak Njemačke(9).

31.      Glavni postupak ujedno se odnosi na situaciju koja je ograničena na Njemačku (isključivo unutarnja situacija)(10), jer nije došlo do prelaska njemačkih granica.

32.      DLV se poziva na utvrđenje Suda da zabrana diskriminacije ne utječe na sastav sportskih ekipa, posebno nacionalnih reprezentacija, čije je sastavljanje pitanje od isključivo sportskog interesa(11). DLV navodi da je ograničavanje dodjele medalja i priznavanja nacionalnih rekorda na domaće sportaše pitanje od isključivo sportskog interesa(12).

33.      Španjolska tvrdi da odabir nacionalne reprezentacije za sportsku disciplinu čini legitiman cilj te da su ograničenja određena u pogledu nacionalnih atletskih prvenstava proporcionalna(13) i ne ometaju profesionalni razvoj stranih sportaša koji borave u zemlji domaćinu. Nacionalna prvenstva u pojedinačnim sportovima oduvijek se koriste za sastavljanje nacionalnih reprezentacija za važna međunarodna natjecanja. Sudjelovanje stranaca može poremetiti taj proces.

34.      Poljska ističe da je nadležnost Unije u pitanjima sporta na temelju članka 165. UFEU‑a veoma ograničena. U skladu s člankom 6. točkom (e) UFEU‑a, Unijine ovlasti ograničene su na poduzimanje djelovanja kojima se podupiru, koordiniraju ili dopunjuju djelovanja država članica u području sporta. Nadalje, utakmice između nacionalnih reprezentacija iz različitih zemalja primjer su pitanja od isključivo sportskog interesa, ali Poljska ističe da područje primjene odredbi u pitanju mora ostati ograničeno na njihov pravi cilj(14).

35.      Ipak, Poljska smatra da se glavni postupak odnosi na to je li amaterski sport obuhvaćen područjem primjene Ugovorâ te da je to aktivnost koju se ne može smatrati gospodarskom. Međutim, kao i Komisija, Poljska ističe da je Sud utvrdio da pravo na pristup rekreacijskim aktivnostima dostupnima u državi članici u koju se građanin Unije doselio proizlazi iz slobode kretanja(15).

36.      Poljska se slaže s Komisijom da je organizacija sportskih i nacionalnih natjecanja usađena u povijesni i kulturni kontekst europskog sporta(16). Izmjena pravila u tom pogledu može sport učiniti manje privlačnim gledateljima. Poljska propitkuje i ulogu sporta u sastavljanju nacionalnih sportskih reprezentacija.

37.      Komisija smatra da je amaterski sport obuhvaćen područjem primjene prava Unije, zbog četiriju razloga.

38.      Kao prvo, pravo na jednako postupanje prema radnicima uključuje socijalne pogodnosti, zbog članka 7. stavka 2. Uredbe br. 492/2011(17). Kao drugo, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, pravo na slobodno kretanje uključuje pravo na pristup rekreacijskim aktivnostima u državi članici domaćinu(18) te to pravo na pristup proizlazi iz zahtjeva jednakog postupanja predviđenog u članku 18. UFEU‑a. Kao treće, Komisija naglašava važnost sporta za socijalno uključivanje, integraciju, razvoj društvenih mreža i zaposlivost(19), što znači da ga se mora uzeti u obzir prilikom tumačenja pravnih odredbi koje se odnose na građanstvo. Kao četvrto, područje primjene prava Unije je Ugovorom iz Lisabona znatno prošireno kada je riječ o sportu (vidjeti članak 6. točku (e) i članak 165. UFEU‑a), u smislu da su Uniji dodijeljene u ovlasti u tom području.

39.      Članci 18. i 21. UFEU‑a primjenjuju se na nacionalne privatnopravne saveze, kao što je DLV, kako radnje privatnog – te u predmetnom slučaju monopolističkog – subjekta ne bi dovele u pitanje uklanjanje državnih prepreka slobodnom kretanju(20).

40.      Međutim, ograničenje prava D. Biffija na slobodno kretanje proporcionalno je(21). Osobe koje nisu njemački državljani i dalje mogu sudjelovati u regionalnim i lokalnim natjecanjima. Nacionalni prvaci moraju biti državljani države članice koja organizira prvenstvo. U suprotnom bi se javnost s njima teško poistovjetila.

A.      Uvodna zapažanja

1.      Preliminarni prigovori

41.      Tvrdnju DLV‑a da predmetni spor nema dovoljno prekograničnih elemenata da bi Sud za njega bio nadležan treba odbaciti. Ako se građanin Unije „koristi pravom na slobodno kretanje”, članak 18. UFEU‑a primjenjuje se na njegov slučaj(22). Nadalje, D. Biffi tvrdi da na njegovu djelatnost u državi članici domaćinu (Njemačkoj) nepovoljno utječe diskriminacija na temelju državljanstva(23). Takav je slučaj povezan s trgovinom među državama članicama(24). Kao što je Sud u presudi Bosman utvrdio da prihvaćanje ponuda za profesionalno igranje nogometa u drugim državama članicama nije isključivo unutarnja situacija(25), to nije ni selidba u drugu državu članicu koja uključuje pružanje usluga u vezi s atletikom i pokretanje djelatnosti.

42.      Što se tiče TopFitova pravnog interesa da osporava sukladnost DLV‑ovih postupaka prema D. Biffiju s pravom Unije, pravila o pravnom interesu spadaju pod postupovnu autonomiju država članica, podložno ograničenjima predviđenima pravom Unije koja nisu predmet spora u glavnom postupku(26).

43.      Naposljetku, nasuprot tvrdnji DLV‑a, prvo pitanje je dopušteno. Svrha glavnog postupka je utvrditi osnovu na kojoj D. Biffi može sudjelovati na budućim atletskim prvenstvima. U skladu s njemačkim Pravilnikom o atletici, sudjelovanje bez bodovanja odobrava predsjednik saveznog odbora ili organizator natjecanja (vidjeti točku 14. ovog mišljenja). Budući da taj pravilnik u potpunosti isključuje atletičare kao što je D. Biffi iz sudjelovanja u natjecanjima, prvo pitanje nije hipotetsko(27).

2.      Praksa država članica u pogledu sudjelovanja stranih državljana na nacionalnim atletskim prvenstvima

44.      Ne postoji jedinstveno pravilo ili praksa koju sve države članice u tom pogledu primjenjuju, a ni pravilnik Međunarodnog udruženja atletskih saveza (IAAF)(28) takvo ne predviđa(29). Pravo i praksa izrazito se razlikuju od jedne države članice do druge(30).

45.      Primjerice, čini se da Španjolska trenutno vodi relativno otvorenu politiku u pogledu pristupa, pri čemu predviđa uvjet članstva u klubu (ali s mogućnosti izdavanja posebnog odobrenja), kvotu i uvjet boravka u Španjolskoj(31); dok se zadnji uvjet ne primjenjuje, primjerice, u Belgiji(32). Međutim, samo španjolski državljani mogu postati nacionalni prvaci.

46.      Drugu krajnost čini Danska, u kojoj stranci mogu sudjelovati u natjecanjima samo na temelju odluke posebnog organizacijskog saveza te im se ne može dodijeliti medalja danske sportske unije, a samo Danac može biti prvak Danske. U natjecanjima mogu sudjelovati samo oni stranci koji su najmanje šest mjeseci boravili u Danskoj(33). U Francuskoj(34) i Belgiji(35) samo državljani tih država članica mogu biti nacionalni prvaci, u Švedskoj pak ne postoji pravilo koje strancu onemogućuje da postane nacionalni prvak(36), dok je u Cipru to izričito dopušteno(37).

47.      Što se tiče priznavanja nacionalnih rekorda koje stranci ostvare, to nije moguće u, primjerice, Austriji(38), Belgiji(39), Cipru(40), Danskoj (osim za veterane)(41), Francuskoj(42), Sloveniji(43) i Švedskoj(44). Pravila u Danskoj(45), Španjolskoj(46), Francuskoj(47) i Sloveniji(48) izričito predviđaju da se medalje ne mogu dodijeliti stranim atletičarima. Belgijska pravila predviđaju da se stranci ne mogu popeti na podij(49).

3.      Zašto se pravo Unije primjenjuje na glavni postupak?

48.      Iako je sud koji je uputio zahtjev ocijenio da se predmetni spor prije svega odnosi na građanstvo Unije u skladu s člankom 21. UFEU‑a i njegov odnos sa zabranom diskriminacije na temelju državljanstva predviđenom u članku 18. UFEU‑a te promidžbom europskog sporta u smislu članka 165. UFEU‑a, u glavnom postupku zapravo je riječ o ograničenju, koje počiva na diskriminaciji na temelju državljanstva, slobode poslovnog nastana D. Biffija na temelju članka 49. UFEU‑a.

49.      Stranke glavnog postupka uvelike su se usredotočile na raspravu o tome je li pravila o slobodnom kretanju osoba razvijena u primarnim pravilima Ugovora koja potječu još od Ugovora iz Rima, kako ih je Sud primjenjivao u kontekstu sudjelovanja u sportskim aktivnostima, moguće prenijeti na članak 21. UFEU‑a, odredbu uvedenu Ugovorom iz Lisabona. Međutim, ta je rasprava, s obzirom na činjenično stanje predmetnog slučaja, promašena.

50.      Na raspravi je utvrđeno da je D. Biffi psihološki i osobni trener te da stoga zarađuje od sportskog treniranja. Radi s raznim sportskim udruženjima, ali je i osobni trener pojedinačnim atletičarima. Bavi se samostalnom organiziranom djelatnošću. Nije zaspolenik, što znači da nema status „radnika” u smislu članka 45. UFEU‑a. Zastupnik TopFita i D. Biffija na raspravi je naveo da bi naslov nacionalnog prvaka Njemačke bio vrijedan i važan dodatak poslovnom ugledu D. Biffija. DLV to nije osporio. Kako je gore navedeno (u točki 2.), nastupi D. Biffija na prošlim njemačkim nacionalnim prvenstvima već su izloženi na njegovoj internetskoj stranici.

51.      S obzirom na to, D. Biffija nije moguće smatrati sportašem „amaterom”. Sud je u presudi Deliège(50) utvrdio da „puka činjenica da sportsko udruženje ili savez svoje članove jednostrano klasificira kao sportaše amatere kao takva ne znači da se ti članovi ne bave gospodarskim djelatnostima”(51), a bavljenje gospodarskim djelatnostima uvjet je za primjenu Unijinih pravila o slobodi kretanja(52) i za obuhvaćanje sportskih aktivnosti područjem primjene prava Unije(53).

52.      Priznajem sudsku praksu Suda prema kojoj sport, uzimajući u obzir ciljeve Europske unije, podliježe pravu Unije u dijelu u kojem čini gospodarsku djelatnost(54), a u predmetnom slučaju to i čini, jer je posao koji D. Biffi obavlja stvaran i značajan te ga se ne može smatrati isključivo marginalnim ili sporednim(55). Budući da pojam „gospodarska djelatnost” određuje opseg jedne od temeljnih sloboda predviđenih Ugovorom, ne treba ga usko tumačiti(56).

53.      Osim toga, Sud je u presudi Deliège(57), koja se odnosila na sudjelovanje u pojedinačnom sportu i navodno ograničenje slobodnog kretanja, istaknuo da u ocjeni bavi li se sportaš amater gospodarskim djelatnostima u obzir treba uzeti (financijske) nagrade koje vlada dodjeljuje za sportske uspjehe kao i naknade od privatnih sponzora(58). Sud je u presudi Meca‑Medina dodao da „sportska aktivnost koja ima oblik plaćenog zaposlenja ili pružanja usluga za naknadu, što je slučaj s aktivnostima poluprofesionalnih ili profesionalnih sportaša, spada, konkretnije, u područje primjene članka 39. i sljedećih članaka UEZ‑a ili članka 49. i sljedećih članaka UEZ‑a”(59).

54.      Poslovni nastan u smislu članka 49. UFEU‑a podrazumijeva „stvarno obavljanje gospodarske djelatnosti na neodređeno razdoblje u okviru stalne poslovne jedinice u drugoj državi članici”(60), pri čemu navedeni vremenski kriterij određuje razliku između slobode pružanja usluga zajamčene člankom 56. UFEU‑a i slobode poslovnog nastana zajamčene člankom 49. UFEU‑a(61).

55.      D. Biffi 15 godina boravi u Njemačkoj te u spisu predmeta ništa ne upućuje na to da on usluge trenera atletike u Njemačkoj privremeno pruža ili da to pružanje usluga ima prekogranični element u smislu da ih, primjerice, pruža u Italiji. On „stabilno i trajno sudjeluje” u gospodarskom životu u Njemačkoj(62).

56.      Stoga, diskriminacija kojoj je eventualno bio izložen u suprotnosti s člankom 18. UFEU‑a spada u područje primjene Ugovorâ na temelju članka 49. UFEU‑a. Članak 49. UFEU‑a načelo nediskriminacije na temelju državljanstva predviđeno člankom 18. UFEU‑a konkretizira u kontekstu slobode poslovnog nastana. Sud svoju odluku stoga treba donijeti samo iz perspektive članka 49.(63) u vezi s člankom 165. UFEU‑a, jer se članak 18. UFEU‑a zasebno primjenjuje samo na situacije uređene pravom Unije u pogledu kojih UFEU ne predviđa nikakve konkretne zabrane diskriminacije(64). Zbog razloga koje ću detaljnije objasniti u točkama 97. do 110. ovog mišljenja, predmetni slučaj ne pruža Sudu priliku da napravi značajan ustavni korak proširivanja svoje sudske prakse u pogledu članka 21. UFEU‑a i elemenata građanstva Unije na horizontalni kontekst spora između privatnih stranaka(65), što bi nedržavne subjekte obvezalo da poštuju te odredbe.

57.      U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, „[o]kolnost da je nacionalni sud formalno sastavio zahtjev za prethodnu odluku pozivajući se na određene odredbe prava Unije ne sprečava Sud da tom sudu pruži sve elemente tumačenja koji bi mogli biti korisni za donošenje odluke u postupku koji se pred njim vodi, bez obzira na to je li se na njih pozvao u svojim pitanjima. U tom je smislu na Sudu da iz svih podataka koje je dostavio nacionalni sud, a osobito iz obrazloženja odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, izvede one dijelove prava Unije koje je potrebno tumačiti uzimajući u obzir predmet spora”(66).

58.      Posljedično, tri prethodna pitanja treba preoblikovati u jedno koje glasi:

„Treba li članke 18., 21., 49. i 165. UFEU‑a tumačiti na način da savez države članice sportaše amatere koji nemaju njezino državljanstvo, ali u njoj borave, nedopušteno diskriminira time što im onemogućuje sudjelovanje na nacionalnim prvenstvima ili im ga omogućuje, ali samo tako da nastupaju ‚izvan konkurencije’ ili ‚bez bodovanja’, te im ne dopušta sudjelovanje na finalnim trkama i borbama te ih isključuje iz dodjele nacionalnih naslova odnosno iz službenog poretka?”

IV.    Odgovor na pitanje

A.      Je li DLV vezan člankom 49. UFEUa?

59.      U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, članci 45., 49. i 56. UFEU‑a primjenjuju se ne samo na radnje javnih tijela, nego i na sva druga pravila kojima se kolektivno uređuju pitanja plaćenog zaposlenja, samozaposlenja i pružanja usluga(67). Sud je nastojao izbjeći neujednačenu primjenu zabrana predviđenih u tim člancima, jer su uvjeti rada u državama članicama ponekad uređeni zakonskim ili podzakonskim odredbama, a ponekad kolektivnim ugovorima i ostalim aktima koje su sklopile ili usvojile privatne osobe(68). Uklanjanje prepreka slobodi kretanja osoba i slobodi pružanja usluga koje postoje između država članica bilo bi dovedeno u pitanje ako bi se uklanjanje državnih prepreka moglo poništiti preprekama koje bi, izvršavajući svoju pravnu autonomiju, postavila udruženja ili organizacije koje nisu uređene javnim pravom(69).

60.      Sud je nekoliko puta utvrdio da se odredbe Ugovora koje se odnose na slobodno kretanje primjenjuju na pravila sportskih udruženja(70), pri čemu je jedan nezavisni odvjetnik izrazio stajalište da „pravila sportskih saveza načelno spadaju u područje primjene prava Zajednice ako se tiču gospodarskih odnosa”(71).

61.      Shvaćam da je za pravila sportskih udruženja u svim predmetima koji su prethodili glavnom postupku utvrđeno da su obuhvaćena područjem primjene prava Unije jer su ograničavala aktivnosti ljudi koji su se bavili sportskim aktivnostima te su bili profesionalci u smislu da su na temelju ugovora o radu izravno primali naknadu za bavljenje danim sportom, a pritom su izravno dovodila u pitanje tu naknadu(72).

62.      Međutim, nevažno je da nova DLV‑ova pravila imaju ono što bi se moglo opisati kao neizravan utjecaj na gospodarske djelatnosti D. Biffija zbog činjenice da usluge koje pruža čine manje privlačnima u usporedbi sa sličnim uslugama njemačkog atletičara koji ima puno pravo sudjelovati na nacionalnim prvenstvima, postati nacionalni prvak te tu činjenicu i svoje plasmane na svakom natjecanju izložiti na svojoj internetskoj stranici (dodatno vidjeti točku 70. u nastavku). U tom smislu, Sud je u presudi Deliège utvrdio da usluge ostaju usluge čak i ako ih oni kojima su pružene nisu platili(73). To znači da se u obzir može uzeti i neizravan utjecaj na gospodarske djelatnosti.

63.      Sporno pravilo stoga se tiče „gospodarskih odnosa”. Sud je u presudi International Transport Workers’ Federation i Finnish Seamen’s Union utvrdio da se članak 49. UFEU‑a primjenjuje na kolektivne radnje sindikata kojima je cilj obvezati poduzetnika da sklopi kolektivni ugovor sa sindikatom(74), jer su one „neraskidivo povezane” s kolektivnim ugovorom čije se sklapanje traži, tako da su bile obuhvaćene područjem primjene članka 49. UFEU‑a(75).

64.      Novo DLV‑ovo pravilo koje D. Biffiju onemogućuje da na nacionalnim prvenstvima sudjeluje pod istim uvjetima kao njemački državljani dovoljno je usko povezano sa štetom koju je djelatnost D. Biffija pretrpjela da bi se članak 49. UFEU‑a primjenjivao na to pravilo. Baš kao što je Sud utvrdio da zabrana diskriminacije na temelju državljanstva predviđena člankom 49. UFEU‑a vrijedi i za odnose privatnih poslodavaca sa zaposlenim radnicima i radnicima koji imaju status samozaposlenih osoba(76), i organizacije poput DLV‑a isto tako moraju, na temelju članka 49. UFEU‑a, biti odgovorne za radnje koje mogu negativno utjecati na slobodu poslovnog nastana te za diskriminaciju na temelju državljanstva koju ta odredba zabranjuje(77). Ako nisu, unutarnjem se tržištu nanosi šteta.

65.      Naposljetku, Sud je nedavno, u presudi Egenberger(78), utvrdio da je zabrana svake diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja, utvrđena člankom 21. stavkom 1. Povelje, obvezujuće naravi kao opće načelo prava Unije te da je sama za sebe dovoljna kako bi pojedincima dodijelila pravo na koje se kao takvo mogu pozvati u privatnopravnim sporovima koji se odnose na područje obuhvaćeno pravom Unije, uključujući kada diskriminacija proizlazi iz ugovorâ između pojedinaca(79).

66.      Članak 21. stavak 2. Povelje diskriminaciju na temelju državljanstva zabranjuje unutar „područja primjene Ugovorâ”, pod čime se misli na područja obuhvaćena pravom Unije. S obzirom na presudu Egenberger i stajalište koje sam izrazio u točki 56. ovog mišljenja da predmetni spor spada u područje primjene zabrane diskriminacije na temelju državljanstva u kontekstu slobode poslovnog nastana u smislu članaka 18. i 49. UFEU‑a, TopFit i D. Biffi na temelju prava Unije imaju puno pravo pozvati se na zabranu predviđenu člankom 21. stavkom 2. Povelje protiv subjekta kao što je DLV, jer se „[t]emeljna prava koja se tako jamče u pravnom sustavu Unije primjenjuju […] na sve situacije uređene pravom Unije”(80).

B.      Je li se radilo o ograničenju?

67.      Sudska praksa Suda načelno je stroga kada se radi o izravnoj diskriminaciji na temelju državljanstva. Sud je u tom smislu utvrdio da propis koji izdavanje odobrenja društvu za obavljanje djelatnosti u području trgovine vojnim oružjem i streljivom i onom posredovanja u kupnji i prodaji potonjih podvrgava uvjetu da zakonski zastupnici ili članovi društva koji su ovlašteni za vođenje poslova i zastupanje moraju biti austrijski državljani čini zabranjenu razliku u postupanju(81). Uvjet posjedovanja talijanskog državljanstva za pristup socijalnim stanovima i hipotekarnim kreditima sa sniženom kamatom, koji se primjenjivao čak i na građane Unije koji su boravili u Italiji, značio je da je ta država članica povrijedila svoje obveze na temelju članaka 49. i 56. UFEU‑a(82), jer se pravo poslovnog nastana i sloboda pružanja usluga „odnose ne samo na konkretna pravila o obavljanju profesionalnih djelatnosti, nego i na pravila o raznim općim instrumentima koji pomažu pri obavljanju tih djelatnosti”(83). Nedavno je i za mađarske i latvijske propise koji su za obavljanje javnobilježničke djelatnosti predviđali uvjete u pogledu državljanstva utvrđeno da se protive članku 49. UFEU‑a(84).

68.      U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, „cilj je svih odredaba Ugovora o slobodnom kretanju osoba olakšati građanima Europske unije obavljanje profesionalnih aktivnosti bilo koje vrste na području Unije i protivne su im mjere koje te građane mogu staviti u nepovoljniji položaj kada žele obavljati djelatnost izvan države članice svojeg podrijetla na državnom području neke druge države članice. U tom kontekstu, državljani država članica osobito imaju pravo, izravno na temelju Ugovora, napustiti državu članicu podrijetla kako bi otišli na državno područje druge države članice i ondje boravili s ciljem obavljanja gospodarske djelatnosti”(85).

69.      Slijedom navedenog, članku 49. UFEU‑a protivi se svaka nacionalna mjera koja može otežati ili učiniti manje privlačnim uživanje temeljne slobode koju taj članak jamči građanima Unije(86).

70.      D. Biffi se nalazi u nepovoljnijem položaju u usporedbi s njemačkim državljanima koji pružaju usluge atletskog treniranja u toj državi članici jer se više ne može pozivati na svoje uspjehe na nacionalnim sportskim prvenstvima kako bi privukao klijente. Potrošač će vjerojatnije otići treneru atletike koji svoju kvalitetu može potkrijepiti nastupima na nacionalnim atletskim prvenstvima.

71.      Osim toga, ako bi pravo Unije dopuštalo sportskim savezima država članica da pravila koja stranim državljanima s boravištem u tim državama omogućuju sudjelovanje na nacionalnim prvenstvima izmijene nakon što se pružatelj usluga poput D. Biffija u njima poslovno nastani, to bi građane Unije odvratilo od toga da napuste državu članicu svojeg podrijetla (što može, kao u slučaju D. Biffija, rezultirati gubitkom prava na sudjelovanje na nacionalnim prvenstvima te države) i pokrenu djelatnost u okviru koje se komercijalno iskorištava sudjelovanje u odnosnom sportu. Pravu Unije protivi se svaka nacionalna mjera koja građanima Unije može otežati ili učiniti manje privlačnim uživanje temeljnih sloboda(87).

72.      Prihvaćam da se građani Unije koji se sele iz jedne države članice u drugu radi obavljanja privatne gospodarske djelatnosti ne mogu, baš kao ni radnici, pozivati na pravo Unije kako bi si u državi članici domaćinu osigurali uvjete obavljanja te djelatnosti jednake onima koje su uživali u državi članici svojeg podrijetla(88). Međutim, to nikada ne može opravdati izravno diskriminirajuću mjeru na koju se pravo Unije primjenjuje zbog utjecaja koji ta mjera ima na gospodarsku djelatnost, osobito kada ona strane državljane dovodi u nepovoljniji položaj u usporedbi s državljanima države članice domaćina (vidjeti točku 70. ovog mišljenja).

73.      Stoga smatram da se položaj D. Biffija ne razlikuje od položaja tužitelja u znamenitom predmetu Konstantinidis(89). D. Biffi se nalazi u nepovoljnijem položaju u usporedbi s načinom na koji bi se njemačke državljane tretiralo u istim okolnostima jer, kao što je bio slučaj s (obveznim) načinom pisanja imena C. Konstantinidisa koji su nalagali njemački propisi (a koji je zapravo bio pogrešan), nemogućnost isticanja vlastitih uspjeha s budućih natjecanja D. Biffija toliko sputava da ograničava njegovu slobodu poslovnog nastana koju mu jamči članak 49. UFEU‑a(90). Sud je u presudi Konstantinidis utvrdio da je utjecaj sporne mjere na privlačenje klijenata relevantan za tu ocjenu(91).

C.      Može li se ograničenje opravdati?

1.      Opća načela

74.      Slučajevima izravne diskriminacije na temelju državljanstva zajedničko je to da ih je načelno moguće opravdati samo na temelju drugih odredbi Ugovorâ. Sud je tako utvrdio, primjerice, da propis koji izdavanje odobrenja društvu za obavljanje djelatnosti u području trgovine vojnim oružjem i streljivom i onom posredovanja u kupnji i prodaji potonjih podvrgava uvjetu da zakonski zastupnici ili članovi društva koji su ovlašteni za vođenje poslova i zastupanje moraju biti austrijski državljani nije moguće opravdati na temelju članka 346. stavka 1. točke (b) UFEU‑a kao mjeru zaštite osnovnih interesa sigurnosti države članice koji su povezani s proizvodnjom ili trgovinom oružjem, streljivom i ratnom opremom(92). Uvjete u pogledu državljanstva koji su morali biti ispunjeni za obavljanje javnobilježničke djelatnosti nije se moglo opravdati time da su povezani s izvršavanjem javnih ovlasti u smislu članka 51. prvog stavka UFEU‑a(93).

75.      Međutim, glavni problem u predmetnom slučaju jest činjenica da se to ne primjenjuje nužno na sektor sporta. Sud je više puta naveo da priznaje da se „odredbama Ugovora koje se odnose na slobodno kretanje ne protive pravila ili prakse koje strane igrače isključuju iz određenih utakmica zbog razloga koji nisu gospodarske naravi, koji su povezani s konkretnom naravi i kontekstom takvih utakmica te koji su stoga od isključivo sportskog interesa, primjerice iz utakmica između nacionalnih reprezentacija”(94). Među takvim su pravilima i ona koja se odnose na „pravilno održavanje” prvenstva kao cjeline(95).

76.      U kontekstu sportova koje obilježava pojedinačno, a ne timsko natjecanje, Sud je utvrdio da su selekcijska pravila koja djeluju na način da ograničavaju broj sudionika turnira svojstvena organizaciji međunarodnih sportskih natjecanja visokog stupnja te da ih same po sebi – ako nisu diskriminirajuća – nije moguće smatrati ograničenjem slobode pružanja usluga(96). Međutim, dosadašnja sudska praksa ne pruža smjernice u pogledu pravila kojima država članica, zbog razloga koji nisu gospodarske naravi, stranim državljanima na temelju državljanstva ograničava sudjelovanje u natjecanjima u pojedinačnim sportovima te koja su povezana s konkretnom naravi i kontekstom takvih prvenstava te su stoga od isključivo sportskog interesa.

2.      Primjena spornih pravila: održavanje statusa quo

77.      S obzirom na razilaženje između propisa i praksi koji se u pojedinim državama članicama primjenjuju u pogledu sudjelovanja stranih državljana na nacionalnim atletskim prvenstvima (vidjeti točke 44. do 47. ovog mišljenja), prihvaćam da je, načelno, pravila država članica koja ograničavaju dodjelu naslova nacionalnog prvaka i medalja za prvo, drugo i treće mjesto najprikladnije opisati kao pravila od isključivo sportskog interesa, na koja se Ugovor ne primjenjuje, te da ih države članice koje primjenjuju takav sustav mogu zadržati(97). Uzak okvir nadležnosti Unije nad sportom (vidjeti pisana očitovanja Poljske, u točki 34. ovog mišljenja) utvrđen člankom 6. točkom (e) i člankom 165. UFEU‑a isto tako ide u prilog tomu da države članice u tom pogledu imaju marginu prosudbe(98).

78.      Međutim, kako je Sud naglasio, iako se zabrana diskriminacije na temelju državljanstva ne primjenjuje na sastavljanje sportskih ekipa, a osobito nacionalnih sportskih reprezentacija, pritom se mora poštovati načelo proporcionalnosti. „[O]graničenje područja primjene predmetnih odredaba mora ostati ograničeno na svoj pravi cilj”(99).

79.      Ciljevi koje je DLV htio postići predloženom izmjenom svojih pravila o pristupu nacionalnim prvenstvima i sudjelovanju na njima sastoje se u održavanju povjerenja javnosti u prvenstva osiguravanjem dovoljno čvrste veze nacionalnog prvaka s Njemačkom i potrebi da se ne poremeti ili naruši proces odabira atletičara koji će Njemačku predstavljati na međunarodnoj razini. To su legitimni ciljevi povezani s javnim poretkom.

80.      Međutim, pravila koja D. Biffiju onemogućuju da postane nacionalni prvak te mu dopuštaju da nastupa samo bez bodovanja, zbog čega njegovi plasmani ne ostaju službeno zabilježeni, nisu proporcionalan način ostvarenja tih ciljeva, jer je on ranije imao pravo sudjelovati na nacionalnim prvenstvima pod istim uvjetima kao njemački državljani, koje mu je oduzeto spornom izmjenom pravila koja je predmet glavnog postupka.

81.      Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da Unijine propise treba tumačiti u skladu s općim načelom poštovanja stečenih prava(100) i „povezanim zahtjevom pravne sigurnosti koji je bitan dio tog načela”(101). Sud je u presudi Bozkurt(102) istaknuo da je opće načelo poštovanja stečenih prava u tom predmetu omogućavalo turskom državljaninu da se pozove na prava koja je stekao na temelju odredbe Odluke br. 1/80 Vijeća za pridruživanje od 19. rujna 1980., jer ta prava nisu ovisila o daljnjem postojanju okolnosti zbog kojih su nastala, s obzirom na to da navedena Unijina odluka nije predviđala takav uvjet. Stečena prava bila su relevantna i u kontekstu tumačenja Unijinih propisa namijenjenih olakšavanju slobodnog kretanja građana Unije na području Unije te u kontekstu ograničenjâ margine prosudbe država članica u pogledu ograničavanja tog kretanja(103).

82.      Iako nestanak određenih činjeničnih okolnosti nije razlog zbog kojeg je D. Biffi izgubio pravo da na njemačkim nacionalnim prvenstvima sudjeluje pod istima uvjetima kao njemački držvljani, sudska praksa u pogledu stečenih prava razvijena je u kontekstu pravâ na slobodno kretanje i boravak, djelomično s obzirom na nužnost postupne konsolidacije položaja i integracije u državu članicu(104). Nadalje, D. Biffi ima stalno boravište u Njemačkoj na temelju članka 16. stavka 1. Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravište na području države članice(105); odredbe koja čini ključnu komponentu u promicanju socijalne kohezije te koja je u Direktivu 2004/38 uvrštena kako bi se pojačao osjećaj građanstva Unije(106).

83.      Nadalje, obveza poduzimanja prijelaznih mjera radi zaštite legitimnih očekivanja onih koji su djelovali oslanjajući se na ustaljeni pravni režim koji je promijenjen bez upozorenja nije nepoznata pravu Unije(107). U kontekstu obveza koje Komisija ima na temelju posebnih Unijinih propisa, Sud je utvrdio da „Komisija, s obzirom na potrebu za pravnom sigurnosti, u takvoj situaciji po potrebi mora gospodarske subjekte jasno i precizno obavijestiti o svojoj namjeri odstupanja od ranije prakse u tom pogledu jer bi u suprotnom povrijedila načelo zaštite legitimnih očekivanja”(108).

84.      Međutim, DLV nije usvojio nikakvu prijelaznu odredbu za potrebe građana Unije, kao što je D. Biffi, koji su ostvarili svoje pravo na slobodno kretanje te su se na temelju članka 49. UFEU‑a poslovno nastanili u državi članici čiji nisu državljani te koji su, kao D. Biffi, izgubili pravo sudjelovanja na nacionalnim prvenstvima države članice čiji su državljani.

85.      To se protivi temelju na kojem počiva sudska praksa Suda u pogledu građanstva. Naime, „status građanina Unije predodređen je da bude temeljni status državljana država članica, koji onima od tih državljana koji se nalaze u istoj situaciji omogućava da se u području primjene Ugovora ratione materiae, neovisno o njihovu državljanstvu i ne dovodeći u pitanje iznimke izričito predviđene s tim u vezi, prema njima jednako pravno postupa”(109). DLV‑ova pravila, koja su izravno diskriminirajuća na temelju državljanstva, nisu bila „izričito predviđena” kada je D. Biffi ostvario svoje pravo slobodnog kretanja i boravka u Njemačkoj na temelju članka 21. UFEU‑a, članka 45. Povelje i, kako je gore objašnjeno, članka 49. UFEU‑a.

86.      Kako je Sud nedavno utvrdio, bilo bi u suprotnosti s logikom postupne integracije koja „[određuje]” članak 21. stavak 1. UFEU‑a ako bi građani Unije mogli izgubiti prava koja su stekli ostvarivanjem svoje slobode kretanja „nastojeći […] dublje se integrirati u društvo [države članice domaćina]”(110). Ista logika nužno određuje i sporove koji spadaju u okvir članka 49. UFEU‑a(111).

87.      Budući da D. Biffi ima ustaljenu i čvrstu vezu s Njemačkom te da se, na temelju spisa predmeta, čini da je dobro poznat u tamošnjoj atletskoj zajednici, dodjela naslova „nacionalnog prvaka” atletičaru poput njega ne bi izazvala nikakvu neposrednu prijetnju legitimnosti tog naslova. Isto vrijedi i za dodjelu medalja, zabilježavanje plasmana i sudjelovanje u kvalifikacijskim utrkama.

88.      Isto tako, ni zahtjev prava Unije da se stranim atletičarima dopusti nastupanje na osnovi na kojoj su nastupali prije usvajanja pravila kojim je to ograničeno ne bi poremetio, u pretjeranoj mjeri, odabir njemačkih državljana za međunarodna natjecanja atletičara starijih od 35 godina. Naime, na raspravi je navedeno da su domaći i strani državljani učlanjeni u klubove otprilike 30 godina u Njemačkoj nastupali pod istim uvjetima.

89.      Nadalje, čini se da sporno pravilo posebno štetno utječe na multikulturalne klubove i osjećaj zajedništva u svim klubovima, jer stvara dvije razine članstva. TopFit i D. Biffi na raspravi su naveli da je zbog tog pravila manje vjerojatno da će klubovi ulagati u atletičare koji su građani Unije, ali imaju državljanstvo drugih država članica; koji su već članovi tih klubova.

90.      Zbog tih sam razloga došao do zaključka da je sporno pravilo neproporcionalno legitimnim ciljevima kojima teži zato što DLV nije usvojio odredbu kojom bi ublažio utjecaj tog pravila i održao status quo za građane Unije, poput D. Biffija, koji imaju poslovni nastan u Njemačkoj te su stekli pravo natjecati se na nacionalnim atletskim prvenstvima pod istim uvjetima kao njemački državljani.

3.      Šira primjena spornog pravila

91.      Ako se Sud ne bude slagao sa zaključkom iz prethodne točke, može se zadovoljiti onim iz točke 77. ovog mišljenja, prema kojem je pravila država članica koja ograničavaju dodjelu naslova nacionalnog prvaka i medalja za prvo, drugo i treće mjesto najprikladnije opisati kao pravila od isključivo sportskog interesa, na koja se Ugovor ne primjenjuje, te ih države članice koje primjenjuju takav sustav mogu zadržati. Na prvi se pogled može činiti da odbijanje zaključka iz prethodne točke u pogledu održavanja statusa quo za atletičare s poslovnim nastanom poput D. Biffija nalaže negativan odgovor na pitanje kako je preoblikovano u točki 58. ovog mišljenja.

92.      Međutim, prethodna se pitanja odnose i na potpuno isključenje stranih atletičara iz nacionalnih prvenstava; što se i D. Biffiju može dogoditi ako mu organizatori natjecanja ili predsjednik saveza ne odobre sudjelovanje izvan konkurencije. Proporcionalnost toga mora ocijeniti sud koji je uputio zahtjev, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti, uključujući važnost uloge sporta u poboljšanju socijalne uključenosti, kako je odraženo u tekstu članka 165. UFEU‑a.

93.      Ipak, na prvu se čini da je potpuno isključenje moguće opravdati samo u neuobičajenim okolnostima. Ograničenje, primjerice, broja ljudi koji mogu sudjelovati izvan konkurencije u većini okolnosti može biti sve što je potrebno da bi se izbjeglo remećenje procesa odabira njemačkih državljana koji će nastupati za tu državu članicu na međunarodnim atletskim natjecanjima(112). Bitno je i da nacionalni sud utvrdi da postoji veza između odabira nacionalnih prvaka i sastavljanja ekipa koje će sudjelovati u međunarodnim sportskim natjecanjima. Isto tako, ne vidim zašto bi nezabilježavanje rezultata koji strani državljanin ostvari u kvalifikacijskim utrkama bilo bitno za ostvarenje DLV‑ovih legitimnih ciljeva.

94.      Naposljetku, DLV‑ovi argumenti o tome zašto nije mogao propisati različita pravila za pojedine dobne kategorije atletičara nisu uvjerljivi. Ti argumenti zanemaruju činjenicu da su pritisci i društvena očekivanja povezana s nacionalnim prvenstvima na temelju kojih se određuju sudionici velikih međunarodnih sportskih natjecanja, kao što su olimpijske igre, osjetno drukčiji za dobne kategorije kod kojih takva prvenstva nisu izravno povezana s nastupom na međunarodnim natjecanjima.

95.      Pritom mislim i na vrlo mlade i na vrlo stare sportaše. Nije li nužnost osiguravanja socijalne integracije djeteta iz obitelji koja se nedavno doselila u Njemačku iz druge države članice važnija od male mogućnosti da to dijete oduzme mjesto na nacionalnom prvenstvu djetetu s njemačkim državljanstvom koje bi jednog dana moglo nastupati za Njemačku na natjecanju kao što su olimpijske igre ili europsko prvenstvo, osobito s obzirom na to da mladi ljudi do tada imaju mnogo vremena za odlučiti hoće li steći drugo državljanstvo? Stoga je važno da sud koji je uputio zahtjev pažljivo ocijeni je li opća primjenjivost spornog pravila, u smislu da se primjenjuje na sve dobne kategorije, prikladna za postizanje legitimnih DLV‑ovih ciljeva te prekoračuje li ono što je nužno za njihovo ostvarenje.

96.      Stoga, ako se Sud ne bude slagao s mojim primarnim stajalištem u pogledu održavanja statusa quo za atletičare s poslovnim nastanom u državi članici domaćinu kao što je D. Biffi, sud koji je uputio zahtjev morat će pažljivo razmotriti sva ta pitanja.

V.      Građanstvo, članak 21. UFEUa i rekreacijske aktivnosti

97.      Ako Sud odbije gore navedeni zaključak u pogledu primjenjivosti članka 49. UFEU‑a na glavni postupak te utvrdi da spor treba riješiti s obzirom na pravo D. Biffija na rekreacijske aktivnosti u skladu s člankom 21. UFEU‑a, savjetovao bih mu da donese zaključak koji ovdje predlažem. Ograničenja slobode kretanja koja spadaju u područje primjene članka 21. UFEU‑a moguće je opravdati važnim razlozima u općem interesu(113), ali ona pritom moraju biti u skladu s načelom proporcionalnosti(114).

98.      Iako se slažem da DLV‑ovi ciljevi jesu važan razlog u općem interesu (vidjeti točku 79. ovog mišljenja) koji mogu imati prednost pred bilo kojim pravom jednakog pristupa rekreacijskim aktivnostima i sudjelovanju u njima u skladu s člankom 21. UFEU‑a, ne slažem se da je sporno pravilo, u okolnostima iz predmetnog slučaja, prikladno za postizanje tih ciljeva ili da ne prekoračuje ono što je nužno za njihovo ostvarenje (točke 77. do 96. ovog mišljenja).

99.      Međutim, ne mogu zaključiti, kako je Komisija žestoko zagovarala (vidjeti točke 38. i 39. ovog mišljenja), da materijalno područje primjene članka 21. UFEU‑a obuhvaća pristup rekreacijskim aktivnostima i sudjelovanje u njima, barem kada se to zahtijeva protiv privatnopravnog subjekta kao što je DLV. Razlozi tomu su sljedeći.

100. Ako bi Sud prihvatio takav zaključak, to bi bio prvi put u ovom stoljeću da je odredba Unije određena kao jedna od malobrojnih koje imaju horizontalni izravni učinak u sporovima između privatnopravnih subjekata(115). Slučaj iz glavnog postupka razlikuje se od onog u predmetu Egenberger, u kojem je Sud odlučivao o horizontalnom učinku Povelje na okolnosti koje su već spadale u područje primjene prava Unije zbog relevantnosti direktive za rješavanje spora(116).

101. Proširenje materijalnog područja primjene prava Unije tako da se odredbi Ugovora pripiše horizontalni izravni učinak potpuno je druga stvar. Sporovi u vezi s člankom 21. UFEU‑a obično se tiču odnosa između građanina i države(117), a predmetni je slučaj, koliko mi je poznato, prvi u kojem se od Suda traži da obveze koje proizlaze iz članka 21. UFEU‑a nametne privatnopravnom subjektu.

102. Nadalje, mnogi sporovi koji su riješeni s obzirom na članak 21. UFEU‑a uključivali su snažna neslaganja između stranaka u pogledu poštovanja temeljnih prava, pored onih iz članka 45. Povelje, i rasprave o relevantnoj sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava(118). Razlog tomu je obveza iz članka 52. stavka 3. Povelje da prava iz Povelje koja „odgovaraju pravima zajamčenima Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda” imaju „isto” značenje kao prava iz te konvencije. Međutim, u glavnom se postupku nije uputilo na nikakvu sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava u pogledu ograničenja sudjelovanja stranih državljana na nacionalnim sportskim prvenstvima(119).

103. Osim toga, članak 21. UFEU‑a ne može imati horizontalni učinak zbog pravne sigurnosti. Ta odredba se obično primjenjuje u širokom i nepredvidivom rasponu okolnosti u kojima zaštitu od strane prava Unije traže pojedinci koji ne mogu dokazati vezu između predmeta spora i gospodarskih aktivnosti(120) ili na koje se Unijini propisi o slobodnom kretanju inače ne bi primjenjivali(121).

104. Točnije, kako je jedan nezavisni odvjetnik nedavno naveo, članak 21. UFEU‑a „Sud tumači izrazito dinamično u situacijama u kojima se zbog povratka građana Unije u njihovu državu članicu podrijetla na njih prestane primjenjivati Direktiva 2004/38”(122). Tomu treba dodati financijsku pomoć u svrhu stjecanja obrazovanja(123).

105. Stoga, prava zaštićena člankom 21. UFEU‑a zbog njihove otvorene naravi nije prikladno horizontalno primjenjivati na sporove između privatnopravnih subjekata(124). Međutim, to ne znači da se prilikom razvoja sudske prakse koja se odnosi na članke 45., 49. i 56. UFEU‑a u odnosu na sporove koji se tiču tih članaka nije moguće pozvati na opća pravna načela u pogledu građanstva kada se za to ukaže prilika, kao što je slučaj u glavnom postupku(125).

106. Nadalje, zaključak da sasvim amaterski sportovi spadaju u područje primjene članka 21. UFEU‑a bio bi u izravnoj suprotnosti s temeljnim pravilom da se pravo Unije na sportove primjenjuje samo ako čine „gospodarsku djelatnost”; pravilom s obzirom na koje su privatnopravni subjekti u sektoru sporta organizirali svoje djelovanje u čitavoj Europi te koje je potvrđeno u sudskoj praksi Suda nakon što je Ugovor iz Lisabona stupio na snagu te je Unija stekla ograničenu nadležnost nad sportom kao rekreativnom aktivnosti u skladu s člankom 165. UFEU‑a(126).

107. Ipak, zahtjev da sport mora biti „gospodarska djelatnost” da bi spadao u materijalno područje primjene prava Unije vrijedi samo ako ne postoji primarna ili sekundarna mjera Unije koja je relevantna za rješavanje danog spora. Kako sam objasnio u svojem mišljenju u predmetu Egenberger, stajalište da nepostojanje „gospodarske djelatnosti” može ograničiti vremensko, osobno ili materijalno područje primjene Unijinih mjera koje spadaju u okvir Unijinih nadležnosti predviđenih Ugovorima nije mi sasvim uvjerljivo(127).

108. Međutim, to nije slučaj s člankom 165. UFEU‑a. Naime, nijedan od akata koji su prethodili uvođenju članka 165. UFEU‑a ne ide u prilog razvoju prava Unije do točke u kojoj bi se zaštita od diskriminacije na temelju članaka 18. i 21. UFEU‑a mogla proširiti na rekreativne sportove. Deklaracijom o sportu priloženoj Ugovoru iz Amsterdama, koji je stupio na snagu 1999., priznata je samo društvena važnost sporta te je Unija pozvana da sluša sportska udruženja, pri čemu je napomenuto da se osobito mora voditi računa o posebnostima amaterskog sporta. Zaključci sa sastanka Europskog vijeća održanog u Nici u prosincu 2000., naslovljeni „Amaterski sport i sport za sve”(128), nisu bili, baš kao ni deklaracija iz Amsterdama, pravno obvezujući(129). Bijela knjiga Komisije koja je prethodila usvajanju članka 165. UFEU‑a(130) ne sadržava puno pojedinosti te se zalaže za to da upravljačka tijela u sportu imaju glavnu ulogu, a Unija sporednu(131). Komisija u točki 39. samo „poziva države članice i sportska udruženja da se pozabave diskriminacijom na temelju državljanstva u svim sportovima. Komisija će se protiv diskriminacije u sportu boriti političkim dijalogom s državama članicama, preporukama, strukturiranim dijalogom s dionicima u sportu te po potrebi postupcima zbog povrede”(132).

109. Komisija je u ovom predmetu osobit naglasak stavila na činjenicu da je Sud utvrdio da pravo na pristup „rekreacijskim aktivnostima” dostupnima u državi članici „proizlazi iz […] slobode kretanja”(133). Dovoljno je reći da je Sud to utvrdio samo u kontekstu odredbi Ugovora koje se odnose na slobodno kretanje radnika, slobodu poslovnog nastana i slobodu pružanja usluga(134). Ta sudska praksa stoga ide u prilog primarnom stajalištu koje sam gore iznio u pogledu članka 49. UFEU‑a, a ne pruža osnovu za njegovu primjenu u kontekstu članka 21. UFEU‑a.

110. Kako je jedan komentator istaknuo, „širok doseg unutarnjeg tržišta je taj koji čini osnovu Unijina nastojanja da prisvoji nadležnost za sportska pitanja”(135). Sport kao isključivo rekreacijska aktivnost pravom se Unije može urediti samo putem mjera usvojenih na temelju članka 165. stavka 4. UFEU‑a ili poticanjem suradnje na temelju članka 165. stavka 3. UFEU‑a ili kada su sportske aktivnosti obuhvaćene područjem primjene drugih mjera koje spadaju u okvir Unijinih nadležnosti, kao što je članak 49. UFEU‑a.

VI.    Odgovor na prethodna pitanja

111. Stoga predlažem da se na sljedeći način odgovori na pitanja koja je postavio Amtsgericht Darmstadt (Općinski sud u Darmstadtu, Njemačka):

U okolnostima poput onih u predmetnom slučaju, članke 18., 21., 49. i 165. UFEU‑a treba tumačiti na način da savez države članice sportaše amatere koji nemaju njezino državljanstvo, ali u njoj borave, nedopušteno diskriminira time što im onemogućuje sudjelovanje na nacionalnim prvenstvima ili time što im ga omogućuje, ali samo tako da nastupaju „izvan konkurencije” ili „bez bodovanja”, te im ne dopušta sudjelovanje na finalnim trkama i natjecanjima te ih isključuje iz dodjele nacionalnih naslova odnosno iz službenog poretka.


1      Izvorni jezik: engleski


2      http://www.corso‑mental‑coaching.it/team_item/daniele‑biffi/


3      Ibid.


4      Članak 21. UFEU‑a


5      Prema pisanim očitovanjima tuženika, to je u skladu s prvom dodatnom klauzulom točke 3. općih uvjeta sudjelovanja u nacionalnim atletskim prvenstvima Njemačke.


6      Tuženik u tim očitovanjima ujedno navodi da sporno pravilo od 2018. glasi: „Predsjednik saveznog odbora za organizaciju natjecanjâ može strancima koji imaju pravo nastupa za udruženje/atletsku zajednicu na području nadležnosti Njemačkog atletskog saveza ili za drugi nacionalni savez, na temelju obrazloženog zahtjeva, do posljednjeg dana za prijavu na sportsko natjecanje u pitanju priznati pravo da bez bodovanja sudjeluju u njemu. Pojedinosti sudjelovanja bez bodovanja utvrđene su u nacionalnoj odredbi o pravilu 142.1. Međunarodnog pravilnika o natjecanjima”


7      TopFit upućuje na presudu od 15. prosinca 1995., Bosman (C‑415/93, EU:C:1995:463, t. 8. do 12.).


8      DLV u tom kontekstu upućuje na presudu od 16. ožujka 2010., Olympique Lyonnais, (C‑325/08, EU:C:2010:143, t. 40.).


9      DLV u tom kontekstu upućuje na članak 94. točku (c) Poslovnika Suda i presude od 1. travnja 2008., Vlada Francuske zajednice i valonska vlada (C‑212/06, EU:C:2008:178, t. 28. i 29.); od 14. lipnja 2017., Online Games i dr. (C‑685/15, EU:C:2017:452, t. 43.); i od 8. ožujka 2018., Saey Home & Garden (C‑64/17, EU:C:2018:173, t. 18. i 19.).


10      DLV upućuje na presude od 20. ožujka 2014., Caixa d’Estalvis i Pensions de Barcelona (C‑139/12, EU:C:2014:174, t. 42. i navedenu sudsku praksu); od 30. lipnja 2016., Admiral Casinos & Entertainment (C‑464/15, EU:C:2016:500, t. 21. i navedenu sudsku praksu); od 15. studenoga 2016., Ullens de Schooten (C‑268/15, EU:C:2016:874, t. 47.); i od 8. prosinca 2016., Eurosaneamientos i dr. (C‑532/15 i C‑538/15, EU:C:2016:932, t. 57.).


11      DLV upućuje na presude od 12. prosinca 1974., Walrave i Koch (36/74, EU:C:1974:140, t. 8.), i od 15. prosinca 1995., Bosman (C‑415/93, EU:C:1995:463, t. 15.).


12      Izvješće Instituta Asser od 20. prosinca 2010., „Study on the equal treatment of non‑nationals in individual sports competitions” (http://ec.europa.eu/assets/eac/sport/library/studies/study_equal_treatment_non_nationals_final_rpt_dec_2010_en.pdf:‘the Asser Institute Report’), poglavlje VI., točke 3.2.1. i 3.4.1.


13      Španjolska upućuje na „Sport and Free Movement”, SEC(2011) 66 final, i presude od 13. travnja 2010., Bressol i dr. (C‑73/08, EU:C:2010:181), i od 20. listopada 2011., Brachner (C‑123/10, EU:C:2011:675).


14      Poljska upućuje na presude od 12. prosinca 1974., Walrave i Koch (36/74, EU:C:1974:140, t. 8. i 9.); od 14. srpnja 1976., Donà (13/76, EU:C:1976:115, t. 13. do 15.); od 15. prosinca 1995., Bosman (C‑415/93, EU:C:1995:463, t. 73.); od 11. travnja 2000., Deliège (C‑51/96 i C‑191/97, EU:C:2000:199, t. 43.); i od 18. srpnja 2006., Meca‑Medina i Majcen/Komisija (C‑519/04 P, EU:C:2006:492, t. 26.).


15      Poljska upućuje na presude od 7. ožujka 1996., Komisija/Francuska (C‑334/94, EU:C:1996:90, t. 21.); od 12. lipnja 1997., Komisija/Irska (C‑151/96, EU:C:1997:294, t. 13.); i od 27. studenoga 1997., Komisija/Grčka (C‑62/96, EU:C:1997:565, t. 19.).


16      Poljska upućuje na Bijelu knjigu o sportu, COM(2007) 391 final, str. 15.


17      Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2011. o slobodi kretanja radnika u Uniji (SL 2011., L 141, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 264.). Komisija upućuje na presudu od 12. svibnja 1998., Martinez Sala (C‑85/96EU:C:1998:217, t. 55. do 64.).


18      Komisija upućuje na presudu od 7. ožujka 1996., Komisija/Francuska (C‑334/94, EU:C:1996:90, t. 21. i 23.).


19      Komisija upućuje na zaključke Vijeća od 18. studenoga 2010. o ulozi sporta kao izvora i pokretača aktivne socijalne uključenosti, 2010/C 326/05, t. 4.


20      Presude od 12. prosinca 1974., Walrave i Koch (36/74, EU:C:1974:140); od 8. travnja 1976., Defrenne (43/75, EU:C:1976:56); od 15. prosinca 1995., Bosman (C‑415/93, EU:C:1995:463); i od 3. listopada 2000., Ferlini (C‑411/98 EU:C:EU:C:2000:530, t. 50.)


21      Presude od 15. prosinca 1995., Bosman (C‑415/93, EU:C:1995:463, t. 127.); i od 11. travnja 2000., Deliège (C‑51/96 i C‑191/97, EU:C:2000:199, t. 61. do 64.)


22      Presuda od 13. studenoga 2018., Raugevicius (C‑247/17, EU:C:2018:898, t. 27. i navedena sudska praksa)


23      To je bio jedan od argumenata iznesenih na raspravi.


24      Presuda od 30. lipnja 2016., Admiral Casinos & Entertainment (C‑464/15, EU:C:2016:500, t. 22.)


25      Presuda od 15. prosinca 1995., Bosman (C‑415/93, EU:C:1995:463, t. 90. i 91.)


26      To jest načelu lojalne suradnje utvrđenom u članku 4. stavku 3. UEU‑a i članku 19. stavku 1. UEU‑a, koje države članice dodatno obvezuje da osiguraju pravne lijekove dostatne za osiguranje učinkovite pravne zaštite u područjima obuhvaćenima pravom Unije. Vidjeti nedavnu presudu od 20. prosinca 2017., Protect Natur-, Arten- und Landschaftschutz Umweltorganisation (C–664/15, EU:C:2017:987). U pogledu pravila država članica o pravnom interesu, načela djelotvornosti i ekivalentnosti i članka 47. Povelje, vidjeti, primjerice, presudu od 19. ožujka 2015., E.ON Földgáz Trade (C‑510/13, EU:C:2015:189, t. 49. do 51.).


27      U skladu s odlukom kojom je upućeno prethodno pitanje, potpuno isključenje već je na snazi. Vidjeti točku 19. ovog mišljenja.


28      https://www.iaaf.org/


29      Međutim, članak 4. stavak 3. Natjecateljskog pravilnika IAAF‑a za 2018.‑2019. predviđa ograničenja u pogledu pripadnosti atletičara starijih od 18 godina većem broju nacionalnih saveza.


30      Vidjeti izvješće Instituta Asser, navedeno u bilješci 12 ovog mišljenja.


31      Vidjeti Real Federación Española de Atletismo, http://www.rfea.es/i http://www.rfea.es/datosrfea/reglamentos.htm. Također vidjeti http://www.rfea.es/normas/pdf/Reglamento_Juridico_Disciplinario.pdf.


32      Ligue Belge francophone d’athlétisme (LBFA) (FR), https://www.lbfa.be/web/l‑asbl, Vlaamse Atletiekliga (NL), https://www.atletiek.be/. Također vidjeti https://www.lbfa.be/web/regles‑et‑directives.


33      Danski atletski savez, http://dansk‑atletik.dk. Također vidjeti http://dansk‑atletik.dk/media/2139299/2O18‑2019-daf‑reglement-1-.pdf i http://dansk‑atletik.dk/regler‑og‑love/dafs‑love.aspx.


34      Vidjeti Fédération française d’athlétisme, http://www.athle.fr/i Code du sport, https://www.legifrance.gouv.fr/affichCode.do?cidTexte=LEGITEXT000006071318, i http://www.athle.fr/Reglement/Reglements_Generaux_%282009‑07-25 %29.pdf.


35      Vidjeti bilješku 32 ovog mišljenja.


36      Švedski atletski savez (Friidrott.se) http://www.friidrott.se/Regler/index.aspx. Također vidjeti http://www.friidrott.se/docs/regelboken2018.pdf. U pogledu atletičara veterana, vidjeti http://www.friidrott.se/Veteran/Regler/Intro.aspx.


37      Vidjeti statut ciparskog Saveza amaterskog sporta http://www.koeas.org.cy/wpcontent/uploads/2018/10/%CE%9A%CE%91 %CE%A4 %CE%91 %CE%A3 %CE%A4 %CE%91 %CE%A4 %CE%99 %CE%9A%CE%9F-%CE%9A%CE%9F%CE%95 %CE%91 %CE%A3-18.11.2017-.pdf, i Kodeks dobrog upravljanja ciparskih sportskih saveza (2018.) https://cyprussports.org/phocadownload/kodikaschristisdiakivernisis/KodikasChristisDiakivernisis.pdf.


38      Österreichischer Leichtathletik‑Verband ÖLV https://www.oelv.at/de, i www.oelv.at/de/service/downloads#satzungen‑und‑ordnungen


39      Vidjeti bilješku 32 ovog mišljenja.


40      Vidjeti bilješku 37 ovog mišljenja.


41      Vidjeti bilješku 33 ovog mišljenja.


42      Vidjeti bilješku 34 ovog mišljenja.


43      U pogledu sportskog prava u Sloveniji, vidjeti Zakon o športu (ZŠpo-1), http://www.pisrs.si/Pis.web/pregledPredpisa?id=ZAKO6853; Pogoji, pravila in kriteriji za registriranj, http://www.olympic.si/datoteke/Pogoji%2C%20pravila%20in%20kriteriji%20za%20registriranje%20in%20kategoriziranje%20 %C5 %A1portnikov_potrjeno_SSRS%C5 %A0_2018 %282 %29.pdf. U pogledu slovenskih pravila o atletskim natjecanjima, vidjeti Pravila‑za‑atletska‑tekmovanja_2018_2019_web.pdf.


44      Vidjeti bilješku 36 ovog mišljenja.


45      Vidjeti bilješku 33 ovog mišljenja.


46      Vidjeti bilješku 31 ovog mišljenja.


47      Vidjeti bilješku 34 ovog mišljenja.


48      Vidjeti bilješku 43 ovog mišljenja.


49      Vidjeti bilješku 32 ovog mišljenja.


50      Presuda od 11. travnja 2000. (C‑51/96 i C‑191/97, EU:C:2000:199)


51      Ibid., t. 46.


52      Presuda od 30. studenoga 1995., Gebhard (C‑55/94, EU:C:1995:411, t. 20.)


53      Presuda od 18. srpnja 2006., Meca‑Medina i Majcen/Komisija (C‑519/04 P, EU:C:2006:492, t. 22. i navedena sudska praksa)


54      Ibid.


55      Presuda od 11. travnja 2000., Deliège (C‑51/96 i C‑191/97, EU:C:2000:199, t. 54. i navedena sudska praksa)


56      Presuda od 13. travnja 2000., Lehtonen i Castors Braine (C‑176/96, EU:C:2000:201, t. 42. i navedena sudska praksa)


57      Presuda od 11. travnja 2000. (C‑51/96 i C‑191/97, EU:C:2000:199, t. 51.)


58      Ibid.


59      Presuda od 18. srpnja 2006., Meca‑Medina i Majcen/Komisija (C‑519/04 P, EU:C:2006:492, t. 23. i navedena sudska praksa). Navedeno je da samo malen broj sportskih aktivnosti, zbog nepostojanja gospodarske komponente, nije obuhvaćen područjem primjene prava Unije, kao što su pravila danog sporta, s obzirom na to da su sportska tijela i njihovi savezi najkompetentniji za određivanje tehničkih pravila. Vidjeti Exner, J., „European Union Law and Sporting Nationality: Promising Alliance or Dangerous Liaison?”, https://www.olympic.cz/upload/files/European‑Union‑Law‑and‑Sporting‑Nationality‑Promising‑Alliance‑or‑Dangerous‑Liaison.pdf, str. 13. i 14.


60      Vidjeti znamenitu presudu od 25. srpnja 1991., Factortame i dr. (C‑221/89, EU:C:1991:320, t. 20.).


61      Presuda od 30. studenoga 1995., Gebhard (C‑55/94, EU:C:1995:411, t. 26.)


62      Presuda od 17. lipnja 1997., Sodemare i dr. (C‑70/95, EU:C:1997:301, t. 24.)


63      Presuda od 4. rujna 2014., Schiebel Aircraft (C‑474/12, EU:C:2014:2139, t. 19. do 22. i navedena sudska praksa)


64      Vidjeti, primjerice, presudu od 26. listopada 2017., I (C‑195/16, EU:C:2017:815, t. 70. i navedenu sudsku praksu).


65      Kako je nezavisna odvjetnica J. Kokott istaknula u svojem mišljenju u predmetu Komisija/Austrija (C‑75/11, EU:C:2012:536, t. 31.), Sud obično ne odlučuje o tumačenju članka 21. UFEU‑a kada su temeljne slobode u pitanju. Nezavisna odvjetnica upućuje na presude od 6. veljače 2003., Stylianakis (C‑92/01, EU:C:2003:72, točku 18. i sljedeće točke); od 11. rujna 2007., Komisija/Njemačka (C‑318/05, EU:C:2007:495, točku 35. i sljedeće točke); od 20. svibnja 2010., Zanotti (C‑56/09, EU:C:2010:288, točku 24. i sljedeće točke); i od 16. prosinca 2010., Josemans (C‑137/09, EU:C:2010:774, t. 53.). Također vidjeti, primjerice, presude od 11. siječnja 2007., ITC Innovative Technology Centre (C‑208/05, EU:C:2007:16, t. 65.), i od 11. rujna 2007., Hendrix (C‑287/05, EU:C:2007:494).


66      Presuda od 27. lipnja 2018., Turbogás (C‑90/17, EU:C:2018:498, t. 25. i navedena sudska praksa)


67      Presuda od 11. prosinca 2007., International Transport Workers’ Federation i Finnish Seamen’s Union (C‑438/05, EU:C:2007:772, t. 33. i navedena sudska praksa). Također vidjeti presudu od 18. prosinca 2007, Laval un Partneri (C‑341/05, EU:C:2007:809).


68      Presuda od 11. prosinca 2007., International Transport Workers’ Federation i Finnish Seamen’s Union (C‑438/05, EU:C:2007:772, t. 34.)


69      Presuda od 13. travnja 2000., Lehtonen i Castors Braine (C‑176/96, EU:C:2000:201, t. 35.)


70      Vidjeti, primjerice, presude od 12. prosinca 1974., Walrave i Koch (36/74, EU:C:1974:140); od 15. prosinca 1995., Bosman (C‑415/93, EU:C:1995:463); od 13. travnja 2000., Lehtonen i Castors Braine (C‑176/96, EU:C:2000:201, t. 36.); i od 16. ožujka 2010., Olympique Lyonnais, (C‑325/08, EU:C:2010:143).


71      Mišljenje nezavisnog odvjetnika S. Albera u predmetu Lehtonen i Castors Braine (C‑176/96, EU:C:1999:321, t. 33.)


72      O zaposlenim nogometašima radilo se u presudama od 12. travnja 2005., Simutenkov (C‑265/03, EU:C:2005:213), od 15. prosinca 1995., Bosman (C‑415/93, EU:C:1995:463), i od 16. ožujka 2010., Olympique Lyonnais, (C‑325/08, EU:C:2010:143), te u rješenju od 25. srpnja 2008., Real Sociedad de Fútbol i Kahveci (C‑152/08, EU:C:2008:450), o zaposlenim košarkašima u presudi od 13. travnja 2000., Lehtonen i Castors Braine (C‑176/96, EU:C:2000:201), o zaposlenim pacemakerima u presudi od 12. prosinca 1974., Walrave i Koch (36/74, EU:C:1974:140), a o zaposlenim rukometašima u presudi od 8. svibnja 2003., Deutscher Handballbund (C‑438/00, EU:C:2003:255).


73      Presuda od 11. travnja 2000., Deliège (C‑51/96 i C‑191/97, EU:C:2000:199, t. 56.)


74      Presuda od 11. prosinca 2007. (C‑438/05, EU:C:2007:772, t. 33. do 35. i navedena sudska praksa)


75      Ibid., t. 36. i 37. Također vidjeti presudu od 18. prosinca 2007, Laval un Partneri (C‑341/05, EU:C:2007:809).


76      Presuda od 4. rujna 2014., Schiebel Aircraft (C‑474/12, EU:C:2014:2139, t. 26. i navedena sudska praksa)


77      Ibid., t. 23.


78      Presuda od 17. travnja 2018. (C‑414/16, EU:C:2018:257)


79      Ibid., t. 76. i 77.


80      Presuda od 6. studenoga 2018., Bauerand Willmeroth (C‑569/16, EU:C:2018:871, t. 52.)


81      Presuda od 4. rujna 2014., Schiebel Aircraft (C‑474/12, EU:C:2014:2139, t. 29.)


82      Presuda od 14. siječnja 1988., Komisija/Italija (63/86, EU:C:1988:9)


83      Ibid., t. 14.


84      Presude od 10. rujna 2015., Komisija/Latvija (C‑151/14, EU:C:2015:577), i od 1. veljače 2017., Komisija/Mađarska (C‑392/15, EU:C:2017:73)


85      Presuda od 18. srpnja 2017., Erzberger (C‑566/15, EU:C:2017:562, t. 33. i navedena sudska praksa)


86      Ibid.


87      Ibid.


88      Ibid.


89      Presuda od 30. ožujka 1993. (C‑168/91, EU:C:1993:115)


90      Ibid., t. 13. i 15.


91      Ibid., t. 16.


92      Presuda od 4. rujna 2014., Schiebel Aircraft (C‑474/12, EU:C:2014:2139, t. 34. do 38.)


93      Presude od 10. rujna 2015., Komisija/Latvija (C‑151/14, EU:C:2015:577), i od 1. veljače 2017., Komisija/Mađarska (C‑392/15, EU:C:2017:73)


94      Presuda od 8. svibnja 2003., Deutscher Handballbund (C‑438/00,EU:C:2003:255, t. 53.). Također vidjeti presude od 11. travnja 2000., Deliège (C‑51/96 i C‑191/97, EU:C:2000:199, t. 43.); i od 13. travnja 2000., Lehtonen i Castors Braine (C‑176/96, EU:C:2000:201, t. 34.).


95      Presuda od 13. travnja 2000., Lehtonen i Castors Braine (C‑176/96, EU:C:2000:201, t. 54.)


96      Presuda od 11. travnja 2000., Deliège (C‑51/96 i C‑191/97, EU:C:2000:199, t. 64.)


97      Vidjeti izvješće Instituta Asser, navedeno u bilješci 12 ovog mišljenja, poglavlje VI., točku 3.4.1


98      Za raspravu o procesima koji su doveli do dodavanja članka 165. UFEU‑u u lisabonskoj reviziji, vidjeti Weatherill, S., Principles and Practice in EU Sports Law, Oxford University Press, 2017., poglavlje 6., str. 125. do 156. Autor je na stranici 158. te knjige istaknuo da između članka 165. UFEU‑a i unutarnjeg tržišta ne postoji nikakva nužna veza.


99      Vidjeti, primjerice, presudu od 15. prosinca 1995., Bosman (C‑415/93, EU:C:1995:463, t. 127. i navedenu sudsku praksu).


100      Presuda od 29. rujna 2011., Unal (C‑187/10, EU:C:2011:623, t. 50.)


101      Mišljenje nezavisne odvjetnice E. Sharpston u predmetu Unal (C‑187/10, EU:C:2011:510, t. 52.)


102      Presuda od 22. prosinca 2010. (C‑303/08, EU:C:2010:800, t. 41.)


103      Vidjeti, primjerice, presudu od 16. listopada 1997., Garofalo i dr. (C‑69/96 do C‑79/96, EU:C:1997:492, t. 17.), u pogledu tumačenja Direktive Vijeća 86/457/EEZ od 15. rujna 1986. o posebnoj izobrazbi u općoj medicinskoj praksi (SL 1986., L 267, str. 26.).


104      Presuda od 22. prosinca 2010., Bozkurt (C‑303/08, EU:C:2010:800, t. 40.)


105      Kojom se izmjenjuje Uredba (EEZ) br. 1612/68 i stavljaju izvan snage direktive 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ (SL 2004., L 158, str. 77. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 42. i ispravak SL 2016., L 87, str. 36.)


106      Presuda od 7. listopada 2010., Lassal (C‑162/09, EU:C:2010:592, t. 32., gdje se upućuje na uvodnu izjavu 17. Direktive 2004/38)


107      Vidjeti znamenito rješenje predsjednika Suda od 10. lipnja 1988, Sofrimport (152/88 R, EU:C:1988:296).


108      Ibid., t. 22. Također vidjeti presudu od 26. lipnja 1990., Sofrimport (C‑152/88, EU:C:1990:259).


109      Vidjeti presudu od 25. srpnja 2018., A (Pomoć osobi s invaliditetom) (C‑679/16, EU:C:2018:601, t. 56. i navedenu sudsku praksu).


110      Presuda od 14. studenoga 2017., Lounes (C‑165/16, EU:C:2017:862, t. 58.)


111      Vidjeti raspravu, u točki 67. ovog mišljenja, o presudi od 14. siječnja 1988., Komisija/Italija (63/86, EU:C:1988:9), u kojoj je utvrđeno da je dublja integracija u kontekstu osiguravanja jednakog postupanja glede pristupa bankovnim kreditima i javnim stanovima zaštićena člankom 49. UFEU‑a (i slobodom pružanja usluga).


112      Siekemann, R., „The Specificity of Sport: Sorting Exceptions in EU Law”, https://www.pravst.unist.hr/dokumenti/zbornik/2012106/zb201204_697.pdf, str. 721.


113      Vidjeti, primjerice, presudu od 25. srpnja 2018., A (Pomoć osobi s invaliditetom) (C‑679/16, EU:C:2018:601, t. 68.).


114      Vidjeti, primjerice, presudu od 13. studenoga 2018., Raugevicius (C‑247/17, EU:C:2018:898, t. 31. i navedenu sudsku praksu).


115      Komisija u tom pogledu upućuje na presudu od 3. listopada 2000., Ferlini (C‑411/98 EU:C:EU:C:2000:530). Međutim, ta se presuda odnosi na tumačenje Unijine uredbe u skladu sa zabranom diskriminacije na temelju državljanstva, a ne na članak 21. UFEU‑a.


116      Presuda od 17. travnja 2018. (C‑414/16, EU:C:2018:257)


117      Ističem da se članak 45. Povelje, koji se odnosi na pravo slobodnog kretanja i boravka, nalazi u glavi V., naslovljenoj „Prava građana”. Međutim, svi ostali članci u toj glavi tiču se odnosa između građanina i države. Vidjeti članak 39. (pravo glasovati i biti biran na izborima za Europski parlament); članak 40. (pravo glasovati i biti biran na lokalnim izborima); članak 41. (pravo na dobru upravu); članak 42. (pravo pristupa dokumentima); članak 43. (Europski ombudsman) i članak 44. (pravo na podnošenje peticije Europskom parlamentu).


118      Vidjeti, primjerice, nedavnu presudu od 5. lipnja 2018., Coman i dr. (C‑673/16, EU:C:2018:385).


119      U pogledu sukladnosti antidopinških pravila s člankom 8. Konvencije i člankom 2. Protokola br. 4, vidjeti presudu ESLJP‑a od 18. siječnja 2018., FNASS i dr. protiv Francuske, CE:ECHR:2018:0118JUD004815111.U pogledu sporta i Konvencije općenito, vidjeti Miège, C., Sport et droit européen, L’Harmattan, 2017., str. 279.


120      Dashwood, A. (i dr.), Wyatt and Dashwood’s European Union Law, Hart Publishing, 2011., str. 461. i 462. Autor na stranici 462. pravilno ističe da „gospodarski aktivni migranti […] oduvijek uživaju pravo jednakog postupanja u pogledu većine pogodnosti”.


121      Vidjeti, primjerice, presude od 5. lipnja 2018., Coman i dr. (C‑673/16, EU:C:2018:385), i od 26. listopada 2017., I (C‑195/16, EU:C:2017:815).


122      Mišljenje nezavisnog odvjetnika Y. Bota u predmetu Lounes (C‑165/16, EU:C:2017:407, t. 69.); presuda Coman i dr., ibid.


123      Za nedavan primjer opsežne sudske prakse Suda u pogledu financijske potpore studentima i građanstva Unije, vidjeti presudu od 25. srpnja 2018., A (Pomoć osobi s invaliditetom) (C‑679/16, EU:C:2018:601).


124      Za nedavna stajališta o horizontalnoj primjeni Povelje, vidjeti, primjerice, moje mišljenje u predmetu Egenberger (C‑414/16, EU:C:2017:851), mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Bobeka u predmetu Cresco Investigation (C‑193/17, EU:C:2018:614) i mišljenje nezavisnog odvjetnika Y. Bota u predmetu Bauer (C‑569/16, EU:C:2018:337).


125      Za primjere vidjeti točke 85. i 86. ovog mišljenja.


126      Presude od 16. ožujka 2010., Olympique Lyonnais, (C‑325/08, EU:C:2010:143); i od 18. srpnja 2006., Meca‑Medina i Majcen/Komisija (C‑519/04 P, EU:C:2006:492)


127      Mišljenje u predmetu Egenberger (C‑414/16, EU:C:2017:851, t. 46. do 51.). Sud je utvrdio da „puka činjenica da pravilo ima isključivo sportsku narav ne uklanja iz područja primjene Ugovora osobu koja se bavi djelatnošću koju uređuje to pravilo ili organizaciju koja ga je propisala”. Vidjeti presudu od 18. srpnja 2006., Meca‑Medina i Majcen/Komisija (C‑519/04 P, EU:C:2006:492, t. 27. i navedenu sudsku praksu).


128      http://eur‑lex.europa.eu/legal‑content/EN/TXT/?uri=URISERV:l35007


129      Weatherill, op. cit., bilješka 98, str. 129.


130      Bijela knjiga o sportu, COM(2007) 391 final, 11. srpnja 2007.


131      Za detaljnu analizu, vidjeti Weatherill, op. cit., bilješka 98, str. 135. do 141. Bijela knjiga manje je ambiciozna od ranijeg Izvješća Komisije Europskom vijeću s ciljem zaštite postojećih sportskih struktura i očuvanja društvene funkcije sporta u okviru Zajednice (Helsinško izvješće), Bruxelles, 10.12.1999., COM(1999) 644 final. Također vidjeti „Sport and Free Movement”, SEC(2011) 66 final, i „Developing the European Dimension of Sport”, Bruxelles, 18.1.2011, COM(2011) 12 final.


132      Bijela knjiga o sportu, COM(2007) 391 final, 11. srpnja 2007.


133      Presuda od 7. ožujka 1996., Komisija/Francuska (C‑334/94, EU:C:1996:90, t. 21.)


134      Ibid. Također vidjeti presude od 12. lipnja 1997., Komisija/Irska (C‑151/96, EU:C:1997:294, t. 13.); od 27. studenoga 1997., Komisija/Grčka (C‑62/96, EU:C:1997:565, t. 19.); i od 29. travnja 1999., Ciola (C‑224/97, EU:C:1999:212).


135      Weatherill, op.cit., bilješka 98, str. 112.