Language of document : ECLI:EU:C:2019:423

Privremena verzija

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

GERARDA HOGANA

od 16. svibnja 2019. (1)

Predmet C- 484/18

Société de perception et de distribution des droits des artistes-interprètes de la musique et de la danse (Spedidam)

PG

GF

protiv

Institut national de l’audiovisuel

uz sudjelovanje:

Syndicat indépendant des artistes-interprètes (SIA-UNSA),

Syndicat français des artistes-interprètes (CGT)

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Autorsko pravo i srodna prava – Direktiva 2001/29/EZ – Članak 2. točka (b) i članak 3. stavak 2. – Isključiva prava umjetnika izvođača – Nacionalno zakonodavstvo koje predviđa u korist Francuskog nacionalnog audiovizualnog instituta (INA) poseban režim za iskorištavanje audiovizualnih arhiva, koji nije predviđen člankom 5. stavcima 2. i 3. Direktive 2001/29 – Korist od prava na iskorištavanje audiovizualnih arhiva bez potrebe dokazivanja odobrenja izvođača – Pravna pretpostavka suglasnosti umjetnika izvođača”






I.      Uvod

1.        Je li dopušteno da država članica svojim zakonodavstvom o autorskom pravu predvidi pretpostavku da je umjetnik izvođač određenog djela dopustio javnom tijelu, kojemu je povjeren zadatak očuvanja audiovizualnih snimki da objavi i po potrebi iskoristi to djelo imputiranim prijenosom prava umjetnika izvođača? To je temeljno pitanje koje se postavlja u ovom zahtjevu za prethodnu odluku.

2.        Ovaj zahtjev za prethodnu odluku koji je 20. srpnja 2018. Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) podnio tajništvu Suda očito se odnosi na tumačenje članka 2. točke (b), članka 3. stavka 2. točke (a) i članka 5. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu(2).

3.        Zahtjev za prethodnu odluku upućen je u postupku između, s jedne strane, Société de perception et de distribution des droits des artistes-interprètes de la musique et de la danse (u daljnjem tekstu: Spedidam), PG-a i GF-a, sinova i nasljednika svjetski poznatog jazz bubnjara, ZV-a, i s druge strane, Instituta national de l’audiovisuel (Francuski nacionalni audiovizualni institut, u daljnjem tekstu: INA), u odnosu na zahtjev za naknadu štete zbog navodnih povreda prava umjetnika izvođača čiji su nositelji PG i GF, a koje je počinila INA.

4.        ZV je umro 1985. Njegovi sinovi su 2009. otkrili da je INA napravila određene video snimke i odvojeni fonogram koncertnih izvedbi njihova oca između 1959. i 1978., dostupne na njenoj internetskoj stranici. Nakon tog otkrića, pokrenuli su, kao nositelji autorskog prava i srodnih prava, glavni postupak radi zahtjeva za naknadu štete u odnosu na ono što su smatrali INA-inim neovlaštenim priopćavanjem izvedbi njihova pokojnog oca. Prihvaćeno je da sinovi nikad nisu dali dopuštenje INA-i za ovakvo priopćavanje izvedbi njihova oca. Kao što ćemo vidjeti, francusko pravo predviđa prijenos srodnih prava u korist INA-e. Ključno je pitanje ovog zahtjeva za prethodnu odluku je li francusko zakonodavstvo usklađeno sa zahtjevima Direktive 2001/29.

5.        Međutim, prije razmatranja bilo kojeg od tih pravnih pitanja, potrebno je iznijeti relevantne zakonske odredbe.

II.    Pravni okvir

A.      Pravo Unije

6.        Uvodne izjave 15., 25., 26., 30. i 32. Direktive 2001/29 navode:

„(15) Diplomatska konferencija održana pod pokroviteljstvom Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WIPO) u prosincu 1996. dovela je do usvajanja dvaju novih Ugovora, „Ugovora o autorskom pravu WIPO-a” i „Ugovora o izvedbama i fonogramima WIPO-a”, koji se bave zaštitom autora te zaštitom umjetnika izvođača i proizvođača fonograma. Ti ugovori značajno osuvremenjuju međunarodnu zaštitu autorskog prava i srodnih prava, ne samo u odnosu na tzv. „digitalnu agendu”, i poboljšavaju sredstva za borbu protiv piratstva širom svijeta. [Europska unija] i većina država članica već su potpisale te ugovore i postupak dogovora za ratifikaciju ugovora od strane [Unije] i država članica je u tijeku. Ova Direktiva također služi za provedbu velikog broja novih međunarodnih obveza.

[...]

(25) Pravnu nesigurnost vezanu uz prirodu i razinu zaštite radnji prijenosa na zahtjev autorskih djela i predmeta zaštite srodnih prava putem mreže trebalo bi ukloniti osiguranjem usklađene zaštite na razini Zajednice. Trebalo bi razjasniti da bi svi nositelji prava, priznati ovom Direktivom, trebali imati isključivo pravo stavljanja na raspolaganje javnosti autorskih djela ili bilo kojih drugih predmeta zaštite putem interaktivnih prijenosa na zahtjev. Takvi interaktivni prijenosi na zahtjev karakterizirani su činjenicom da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.

(26) S obzirom na stavljanje na raspolaganje javnosti kroz usluge na zahtjev od strane organizacija za radiodifuziju njihovih radijskih i televizijskih emitiranja koje sadrže glazbu iz komercijalnih fonograma kao svoj sastavni dio, treba poticati ugovore o kolektivnom licenciranju kako bi se olakšalo davanje odobrenja za predmetna prava.

[...]

(30) Prava koja se navode u ovoj Direktivi mogu se prenositi, ustupati ili mogu biti predmetom ugovornih licencija, ne dovodeći u pitanje relevantno nacionalno zakonodavstvo o autorskom pravu i srodnim pravima.

[...]

(32) Ovom direktivom predviđen je iscrpan popis iznimaka i ograničenja prava reproduciranja i prava priopćavanja javnosti. Neke se iznimke ili neka ograničenja primjenjuju samo na pravo reproduciranja, u odgovarajućim slučajevima. Ovaj popis uzima u obzir različite pravne tradicije u državama članicama, dok, u isto vrijeme, ima za cilj osiguravanje funkcioniranja unutarnjeg tržišta. Države članice trebale bi postići dosljednu primjenu tih iznimaka i ograničenja, koja će biti procijenjena prilikom preispitivanja provedbenog zakonodavstva u budućnosti.”

7.        Članak 2. Direktive 2001/29, naslovljen „Pravo reproduciranja”, propisuje:

„Države članice moraju predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili u dijelovima:

(a) autorima, njihovih djela.

(b) izvođačima, u vezi sa snimkama njihovih izvedbi;

(c) proizvođačima fonograma, u vezi s njihovim fonogramima;

(d) proizvođačima prve snimke filma, u vezi s izvornikom i umnoženim primjercima njihova filma;

[...]”

8.         Članak 3. Direktive 2001/29, naslovljen „Pravo priopćavanja autorskog djela javnosti i pravo stavljanja drugih predmeta zaštite na raspolaganje javnosti”, glasi:

„1. Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.

2. Države članice moraju predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za stavljanje na raspolaganje javnosti, žicom ili bežičnim putem, tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu:

(a) umjetnicima izvođačima, u vezi sa snimkama njihovih izvedbi;

(b) proizvođačima fonograma, u vezi s njihovim fonogramima;

(c) proizvođačima prve snimke filma, u vezi s izvornikom i umnoženim primjercima njihova filma;

[...]”

9.        Članak 5. te direktive, naslovljen „Iznimke i ograničenja”, predviđa u stavku 2.:

Države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava reproduciranja predviđenog člankom 2. u sljedećim slučajevima:

[...]

(c) u odnosu na posebne radnje umnožavanja od strane javnih knjižnica, obrazovnih ustanova, muzeja ili arhiva, koje nisu izvršene radi ostvarivanja izravne ili neizravne imovinske ili komercijalne koristi;

[...]”

10.      Člankom 10. Direktive 2001/29, naslovljenim „Vremenska primjena ”, predviđeno je:

„1. Odredbe ove Direktive primjenjuju se na sva djela i druge predmete zaštite iz ove Direktive koji su, 22. prosinca 2002., zaštićeni zakonodavstvima država članica u području autorskog prava i srodnih prava, ili koji zadovoljavaju uvjete za zaštitu prema odredbama ove Direktive ili odredbama iz članka 1. stavka 2.

2. Ova se Direktiva primjenjuje ne dovodeći u pitanje bilo koju radnju obavljenu i prava stečena prije 22. prosinca 2002.”

B.      Francusko pravo

11.      Članak L. 212-3 prvi stavak, Code de la propriété intellectuelle (Zakonik o intelektualnom vlasništvu), propisuje:

„Fiksiranje izvedbe, njezino reproduciranje i priopćavanje javnosti, kao i bilo kakva zasebna uporaba zvuka i slike izvedbe, kad je bila fiksirana i za zvuk i za sliku, podliježe davanju pisanog odobrenja umjetnika izvođača.”

12.      Članak L. 212-4 Zakonika o intelektualnom vlasništvu, propisuje:

„Potpisivanje ugovora sklopljenog između umjetnika izvođača i proizvođača za proizvodnju audiovizualnih djela predstavlja odobrenje za fiksiranje, reproduciranje i priopćavanje javnosti izvedbe umjetnika izvođača.

Ovaj ugovor određuje zasebnu naknadu za svaki oblik iskorištavanja rada”.

13.      Članak 49. loi n° 86-1067 du 30 septembre 1986 relative à la liberté de communication (Zakon br. 86-1067 od 30. rujna 1986. o slobodi priopćavanja) (kako je izmijenjen člankom 44. Zakona br. 2006/961 od 1. kolovoza 2006.) (u daljnjem tekstu: Zakon o slobodi priopćavanja) propisuje:

„[INA], državna javna ustanova industrijskog i trgovačkog karaktera, odgovorna je za očuvanje i povećanje nacionalne audiovizualne baštine.

[...]

II.      [INA] koristi izvatke iz audiovizualnih arhiva nacionalnih radiotelevizijskih društava pod uvjetima utvrđenima u specifikacijama. Kao takva ima prava iskorištavanja tih izvadaka po isteku roka od jedne godine od njihova prvog emitiranja.

[INA] ostaje vlasnikom nosača i tehničkih materijala te nositelj prava iskorištavanja audiovizualnih arhiva nacionalnih programskih društava [...] koji su na nju preneseni prije objave Zakona br. 2000-719 od 1. kolovoza 2000. [...]

[INA] izvršava prava iskorištavanja navedena u ovom stavku uz poštovanje moralnih i imovinskih prava nositelja autorskih prava ili prava srodnih autorskim, i njihovih nasljednika. Međutim, odstupajući od članaka L. 212-3 i L. 212-4 Zakonika o intelektualnom vlasništvu, uvjeti iskorištavanja izvedbi umjetnika izvođača iz arhiva navedenih u ovom članku i naknade do kojih dovodi to iskorištavanje uređeni su ugovorima sklopljenima između samih umjetnika izvođača ili organizacija zaposlenika koje zastupaju umjetnike izvođače i [INA-e]. Ti ugovori moraju osobito precizirati ljestvicu naknada i načine njihove isplate.

[...]”

III. Činjenice glavnog postupka

14.      INA je državno tijelo trgovačkog karaktera ustanovljeno zakonom 1974. Odgovorna je za očuvanje i promicanje nacionalne audiovizualne baštine. Čuva audiovizualne arhive „nacionalnih programskih društava” (nacionalnih radiotelevizijskih stanica) i doprinosi njihovu iskorištavanju.

15.      Kao što sam naveo, PG i GF sinovi su i nasljednici ZV-a, svjetski poznatog jazz bubnjara. Tvrde da je INA na svojoj internetskoj stranici bez njihovog odobrenja stavila na tržište video zapise i fonograme koji reproduciraju izvedbe njihova pokojnog oca. Podnijeli su tužbu temeljem članka L. 212-3 Zakonika o intelektualnom vlasništvu, prema kojemu je potrebno pisano odobrenje umjetnika izvođača za snimku njegove izvedbe, njezino reproduciranje i priopćavanje javnosti.

16.      INA se u odgovoru poziva na članak 49. stavak II. Zakona o slobodi priopćavanja koji dopušta iskorištavanje arhiva uz isplatu paušalne naknade umjetnicima izvođačima, utvrđene kolektivnim ugovorima sklopljenima sa sindikatima koji ih predstavljaju. PG i GF se tome protive, među ostalim tvrdeći da su zakonske odredbe kojima se odstupa od zaštite umjetnika izvođača suprotne odredbama Direktive 2001/29.

17.      Presudom od 24. siječnja 2013., tribunal de grande instance de Paris (Okružni sud, Pariz, Francuska) naložio je INA-i da plati PG-u i GF-u iznos od 15 000 eura na ime naknade štete pretrpljene zbog neovlaštenog iskorištavanja predmetnih izvedbi. Presudom od 11. lipnja 2014., cour d’appel de Paris (Žalbeni sud, Pariz, Francuska) potvrdio je prvostupanjsku presudu u meritumu.

18.      Konkretno, ta su dva suda smatrala primjenu članka 49. stavka II. Zakona o slobodi priopćavanja predmetom prethodnog davanja odobrenja izvođača, budući da INA ne bi pružila dokaz takvog odobrenja.

19.      Međutim, presudom od 14. listopada 2015., Cour de Cassation (Kasacijski sud) je ukinuo presudu cour d’appela (Žalbenog suda). Presudio je da je cour d’appel (Žalbeni sud) pogriješio smatrajući da je primjena režima odstupanja podlijegala dokazu da je umjetnik izvođač odobrio prvo iskorištavanje njegove izvedbe, dodajući time uvjet koji zakon nije uključivao. Nakon te je presude cour d’appel de Versailles (Žalbeni sud, Versailles, Francuska) na zahtjev INA-e odbio zahtjeve za naknadu štete koji su podneseni protiv nje.

20.      Nakon što je razmotrio žalbu nasljednika u odnosu na kasniju presudu, Cour de Cassation (Kasacijski sud) je imao sumnje o usklađenosti francuskog zakonodavstva s pravom Unije i tumačenju različitih odredbi Direktive 2001/29.

21.      Prema mišljenju Cour de Cassationa (Kasacijskog suda), poseban režim kojim se INA koristi nije obuhvaćen niti jednom iznimkom ni ograničenjem prava navedenih u člancima 2. i 3. Direktive 2001/29, predviđenih člankom 5. Direktive. Cour de Cassation (Kasacijski sud) također smatra da rješenje koje je Sud usvojio u predmetu Soulier i Doke(3) nije primjenjivo na ovaj predmet. Taj se predmet odnosio na reproduciranje nedostupnih knjiga. Iako je točno da je zakonodavstvo, koje se odnosi na predmetne nedostupne knjige u predmetu Soulier i Doke odstupilo od zaštite autora zajamčene Direktivom 2001/29, sustav uveden u korist INA-e u općem interesu ima za cilj uskladiti prava umjetnika izvođača s pravima proizvođača kao da su jednake vrijednosti unutar sustava te direktive.

IV.    Zahtjev za prethodnu odluku i postupak pred Sudom

22.      U tim je uvjetima Cour de cassation (Kasacijski sud) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 2. točku (b), članak 3. stavak 2. točku (a) i članak 5. Direktive 2001/29 [...]tumačiti na način da im nije protivno to da se nacionalnim pravilima, poput onog iz članka 49. stavka II. [Zakona o slobodi priopćavanja], uvede, u korist [INA-e], korisnika prava iskorištavanja nacionalnih programskih društava na audiovizualnim arhivima, derogativni režim koji predviđa da uvjeti iskorištavanja izvedbe umjetnika izvođača i naknade do kojih te izvedbe dovode budu uređene ugovorima sklopljenim između samih umjetnika izvođača ili organizacija zaposlenika koje zastupaju umjetnike izvođače i tog instituta, pri čemu ti ugovori moraju osobito precizirati ljestvicu naknada i načine isplate tih naknada?”

23.      Spedidam, INA, francuska vlada i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja. Osim toga su iznijeli i usmena očitovanja na raspravi održanoj 21. ožujka 2019.

V.      Analiza

A.      Uvodna napomena u vezi vremenske primjene Direktive 2001/29

24.      Najprije treba istaknuti da članak 10. stavak 1. Direktive 2001/29 predviđa da se odredbe te direktive primjenjuju na sva djela i predmete zaštite iz te direktive koji su, 22. prosinca 2002., zaštićeni zakonodavstvima država članica u području autorskog i srodnih prava.

25.      U ovom slučaju nije sporno da se posljednji sporni događaj odvio 15. prosinca 2009. i da se odnosi na izvedbe koje su već bile zaštićene temeljem nacionalnog prava 22. prosinca 2002. U tim je okolnostima, Direktiva 2001/29 primjenjiva na te radnje(4), ne dovodeći u pitanje, kako je navedeno u članku 10. stavku 2. Direktive 2001/29, bilo koju radnju obavljenu i prava stečena prije 22. prosinca 2002.

B.      Uloga i funkcioniranje INA-e

26.      Kao što sam već spomenuo, INA je od 1949. odgovorna za zaštitu, očuvanje i promicanje emitiranja francuskih javnih televizijskih i radijskih postaja. Stoga ispunjava bitnu ulogu od javnog interesa, odnosno štiti i povećava francusku audiovizualnu baštinu.

27.      U tom pogledu, na temelju članka 49. Zakona o slobodi priopćavanja, INA uživa prava na iskorištavanje izvadaka iz audiovizualnih arhiva nacionalnih programskih društava. Ona izvršava ta prava uz poštovanje moralnih i imovinskih prava nositelja autorskih prava ili srodnih prava, i njihovih nasljednika.

28.      INA prvotno nije bila u mogućnosti iskorištavati pojedine arhive jer je otkrila da proizvođačevi dokumenti o predmetnim emitiranjima često nisu sadržavali ugovore o radu sa dotičnim umjetnicima izvođačima. U mnogim je slučajevima bilo kakva suglasnost na prijenos emitiranja koja je mogla biti dana, bila ili izgubljena ili ju se jednostavno nije moglo pronaći ili je na drugi način jednostavno bila nedostupna. U takvim slučajevima INA se smatrala obveznom ishoditi pisano odobrenje umjetnika izvođača ili njihovih nasljednika, čiji su identifikacija i pronalazak često bili vrlo teški, odnosno nemogući.

29.      Kako bi se INA-i omogućilo ispunjavanje svoje zadaće javne službe, članak 49. stavka II. Zakona o slobodi priopćavanja izmijenjen je 1. kolovoza 2006. kako bi se iskorištavanje izvedbi umjetnika izvođača iz arhiva podvrgnulo ugovorima koje je INA sklopila s umjetnicima izvođačima ili organizacijama zaposlenika koje zastupaju umjetnike izvođače.

C.      Valjanost mehanizma, poput onoga uspostavljenog u korist INA-e , u kontekstu Direktive 2001/29

1.      Primjenjivost članka 2. točke (b), članka 3. stavka 2. točke (a) i članka 5. Direktive 2001/29

30.      Nije sporno da se radnje, koje se stavljaju na teret INA-i u ovom predmetu, sastoje od radnji reproduciranja i priopćavanja javnosti temeljem članka 2. točke (b) i članka 3. stavka 2. točke (a) Direktive 2001/29, u dijelu u kojem je učinila videograme i fonograme, koji sadržavaju izvedbe umjetnika izvođača, dostupnima na svojoj internetskoj stranici. Kao što je Sud već presudio, „stavljanje na raspolaganje javnosti predmeta zaštite na internetskoj stranici, koje je izvršeno bez suglasnosti nositelja prava, predstavlja povredu autorskog prava i srodnih prava” koja su zaštićena Direktivom 2001/29(5).

31.      Kao što sud koji je uputio zahtjev ističe, članak 49. stavak II. Zakona o slobodi priopćenja nije obuhvaćen ni jednom iznimkom ni ograničenjem koje su države članice ovlaštene uspostaviti temeljem članka 5. Direktive 2001/29 (6). To su prihvatile sve stranke koje su podnijele pisana očitovanja.

2.      Tumačenje članaka 2. točke (b) i članka 3. stavka 2. točke (a) Direktive 2001/29

32.      Članak 2. točka (b) i članak 3. stavak 2. točka (a) Direktive 2001/29 određuju da države članice dodjeljuju umjetnicima izvođačima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno reproduciranje snimki njihovih izvedbi, bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, kao i isključivo pravo na davanje ovlaštenja ili zabrane priopćavanja javnosti snimki njihovih izvedbi.

33.      U predmetu Soulier i Doke, sud je smatrao da se slična zaštita, zajamčena autorima za reproduciranje njihovih djela i njihovih priopćavanja javnosti mora shvaćati u smislu „da nije ograničena na uživanje prava zajamčenih člankom 2. točkom (a) i člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/29, već da obuhvaća i provedbu tih prava”(7). Sud je dodao da su „prava zajamčena autorima člankom 2. točkom (a) i člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/29 preventivne prirode, u smislu da bilo kakvo reproduciranje ili priopćavanje javnosti djela, od treće strane, zahtijeva prethodnu suglasnost njegova autora”(8). Međutim, Sud je – suprotno iznesenom tumačenju nezavisnog odvjetnika(9) – presudio da „članak 2. točka (a) i članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 ne preciziraju način na koji se treba očitovati prethodna autorova suglasnost, tako da se te odredbe ne mogu tumačiti kao da nalažu da takva suglasnost mora nužno biti izrijekom očitovana. Valja nasuprot tomu utvrditi da te odredbe isto tako omogućuju prešutno očitovanje suglasnosti.”(10), uz poštivanje strogih uvjeta. Naime, prema Sudu je nacionalno zakonodavstvo trebalo pružiti mehanizam kojim će se osigurati da su umjetnici izvođači stvarno i pojedinačno obaviješteni te da uživanje i provedba prava reproduciranja i priopćavanja javnosti koja su dana umjetnicima izvođačima ne mogu biti podvrgnuti nikakvoj formalnosti(11).

34.      Jasno je da se ovo tumačenje članaka 2. točke(a) i 3. stavka 1. Direktive 2001/29 treba također primjenjivati, barem po analogiji s člankom 2. točkom (b) i člankom 3. stavkom 2. točkom (a) te direktive, kad je riječ o umjetnicima izvođačima.

35.      Kao prvo, prava zaštićena ovim različitim odredbama sastavljena su na jednak i bezuvjetan način. Kao drugo, na isti način kao što je tumačenje članka 2. točke (a) i članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 poduprto člankom 5. stavkom 2. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela(12) – temeljem koje uživanje i izvršavanje prava reproduciranja i priopćavanja javnosti ne podliježu nikakvim formalnostima – isto tumačenje članka 2. točke (b) i 3. stavka 2. točke (a) Direktive 2001/29 poduprto je i člankom 20. Ugovora o izvedbama i fonogramima WIPO-a (u daljnjem tekstu: WPPT), sklopljenog u Ženevi 20. prosinca 1996., koji uključuje sličnu zabranu(13). Kao treće, između autorovih prava i prava umjetnika izvođača nema hijerarhije(14).

36.      Usporedno s tim tumačenjem članaka 2. i 3. Direktive 2001/29, potrebno je napomenuti da je Sud također, u predmetu Luksan, presudio da se „pravo Europske unije mora tumačiti na način da omogućava državama članicama, u korist proizvođača kinematografskog djela, mogućnost utvrđivanja pretpostavke prijenosa prava na iskorištavanje kinematografskog djela, poput onih koji su predmet glavnog postupka (pravo na satelitsko emitiranje, pravo na reproduciranje i bilo koje drugo pravo priopćavanja javnosti stavljanjem na raspolaganje javnosti), ukoliko takva pretpostavka nije neoboriva te ne sprječava glavnog redatelja tog djela da se dogovori drukčije”(15). U ovom kontekstu potrebno je također naglasiti, kao što je Sud učinio u predmetu Soulier i Doke, da „uvjeti u kojima se može dati prešutna suglasnost moraju biti točno određeni, kako se samom načelu autorove prethodne suglasnosti ne bi oduzeo učinak”(16).

37.      Ako je odgovor u predmetu Luksan ograničen na proizvođača kinematografskog djela, tomu je tako samo zbog posebnih činjenica tog predmeta. Nadalje, ako je i istina da je Sud temeljio svoje obrazloženje u toj presudi ponajprije na članku 3. stavcima 4. i 5. Direktive 2006/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim autorskom pravu srodnim pravima u području intelektualnog vlasništva, koji je predvidio pretpostavku prijenosa prava iznajmljivanja proizvođaču filma(17), područje Sudskog tumačenja tog načela o pretpostavki prijenosa u određenim je okolnostima ipak šire. Mora ga se moći primijeniti na prava zajamčena Direktivom 2001/29, neovisno o tome kakva je vrsta djela u pitanju. Naime, kao što je Sud istaknuo u tom predmetu, ulaganja potrebna za proizvodnju proizvoda poput filmova ili multimedijalnih projekata su, u oba predmeta, značajna(18). Upravo zato, kao što je Sud utvrdio u općim uvjetima, „pri donošenju Direktive 2001/29, zakonodavac Europske unije [...] nije imao namjeru izuzeti iz primjene koncept kao što je pretpostavka prijenosa, u odnosu na prava iskorištavanja uređena tom Direktivom(19).

38.      S obzirom na prethodno navedena razmatranja, smatram da bi, u načelu, mehanizam pretpostavke suglasnosti moralo također biti moguće primijeniti u pogledu prava na iskorištavanje audiovizualnog djela, kao što su prava reproduciranja i bilo koje drugo pravo priopćavanja javnosti stavljanjem na raspolaganje, kako je utvrđeno Direktivom 2001/29(20).

39.      To osobito vrijedi u kontekstu (relativno) stare audiovizualne snimke – kao što je to u ovom predmetu – kod koje bi sada moglo biti teško, nakon toliko vremena, utvrditi relevantni dokumentarni materijal (uz pretpostavku da je uopće postojao) koji sadržava suglasnost umjetnika izvođača za iskorištavanje njegovog rada od druge strane. Također je važno da, kao i u predmetu Soulier i Doke, zakonodavstvo o kojem je riječ ostvaruje cilj u pogledu oblika licenciranja pretpostavljenih autorskih prava „u kulturnom interesu potrošača i društva u cijelosti”(21).

40.      Istovremeno, Sud mora biti mudar kako bi osigurao da takva zakonska pretpostavka nije toliko opsežna da u stvarnosti narušava isključivu narav prava koja uživaju nositelji prava.

41.      Iako se pojam „pretpostavka”, naveden u predmetu Luksan, u načelu može primijeniti i na ovaj predmet, postoje važne razlike između ta dva slučaja. Bitan je element, u predmetu Luksan, taj da je Sud smatrao da su države članice slobodne imati nacionalno zakonodavstvo koje predviđa pretpostavku prijenosa prava iznajmljivanja filma s filmskog redatelja na proizvođaču filma, s obzirom da je to bilo u skladu sa jednim od ciljeva navedenih u uvodnoj izjavi 5. Direktive 2006/115, a to je „omogućiti proizvođaču povrat ulaganja koje je bilo uloženo u svrhu izrade kinematografskog djela”(22).

42.      To se obrazloženje ne odnosi na ovaj predmet, s obzirom na to da nije postojao prethodni poslovni odnos između ZV-a i INA-e, a još manje ikakva naznaka da je INA, kao treća strana, financirala snimanje predmetnih izvedbi. U ovom se slučaju cijeli temelj za zakonsku pretpostavku temelji na konceptu javnog interesa, odnosno, da je bilo poželjno moći iskorištavati televizijsku baštinu u okolnostima kad bi ishođenje suglasnosti umjetnika izvođača (ili njihovih nasljednika) bilo pretjerano teško ili čak nemoguće.

43.      Niti jedno zakonodavstvo o autorskom pravu ove vrste, koje počiva na načelu uračunate ili pretpostavljene suglasnosti, ne smije ograničavati isključivo pravo umjetnika izvođača, osim u mjeri potrebnoj za postizanje cilja propisa. Tek se u tim okolnostima može tvrditi da nacionalno zakonodavstvo poštuje načelo proporcionalnosti s obzirom na zaštitu prava intelektualnog vlasništva(23).

44.      Međutim, čini se da u tom pogledu valja napomenuti da članak 49. Zakona o slobodi priopćavanja uređuje i provodi prijenos prava umjetnika izvođača na temelju prešutne suglasnosti u korist INA-e. Smatram da bi to, zbog izloženih razloga, u tim okolnostima dovelo do nerazmjernog zadiranja u isključivu narav prava umjetnika izvođača. Čini se da, barem prešutno, iz obrazloženja Suda u predmetu Soulier i Doke proizlazi(24) da se prijenos te vrste mora obaviti na proporcionalan način i da on ne može ograničavati isključivost toga prava osim u mjeri u kojoj je to jasno potrebno za ovu svrhu.

45.      Smatram da je to središte poteškoća nacionalnog zakona o kojem je riječ u glavnom postupku, jer da je samo izradilo formu ugovora o licenciranju autorskih prava u korist INA-e, to bi bilo u skladu sa zahtjevima Direktive 2001/29. Predmetni zakon ide puno dalje od toga, na način da ne predviđa implicitnu licenciju u korist INA-e, nego prešutnu suglasnost za prijenos tih prava umjetnika izvođača. Stoga je nerazmjeran način postupanja nacionalnog prava taj koji ga čini protivnim zahtjevima prava Unije.

VI.    Zaključak

46.      U skladu s izloženim, predlažem da Sud, na pitanje koje je postavio Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska), odgovori na sljedeći način:

Članak 2. točku (b), članak 3. stavak 2. točku (a) i članak 5. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu treba tumačiti na način da im se nacionalni propis, poput onoga iz članka 49. stavka II. loi n° 86-1067 du 30 septembre 1986 relative à la liberté de communication (Zakon br. 86 -1067 od 30. rujna 1986. o slobodi priopćavanja), kako je izmijenjen člankom 44. Zakona br. 2006-961 od 1. kolovoza 2006., protivi u mjeri u kojoj predviđa prijenos prava umjetnika izvođača na Institut national de l’audiovisuel (Francuski nacionalni audiovizualni institut).


1      Izvorni jezik engleski.


2      SL 2001 L 167, t. 10.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.)


3      Presuda od 16. studenoga 2016. (C-301/15, EU:C:2016:878)


4      Vidjeti, u tom smislu, mišljenje nezavisnog odvjetnika Szpunara u predmetu Pelham i Haas (C-476/17, EU:C:2018:1002, točke 21. do 24.).


5      Presuda od 27. ožujka 2014., UPC Telekabel Wien (C-314/12, EU:C:2014:192, točka 25.)


6      Kao podsjetnik, uvodna izjava 32 Direktive 2001/29 navodi da je popis iznimaka i ograničenja prava reproduciranja i prava priopćavanja javnosti iscrpan. Sud je potvrdio iscrpnost ove odredbe (vidjeti, u tom smislu, presude od 16. studenoga 2016., Soulier and Doke, C-301/15, EU:C:2016:878, točka 26. i od 7. kolovoza 2018. Renckhoff , C-161/17, EU:C:2018:634, točka 16.)


7      Presuda od 16. studenoga 2016., Soulier and Doke (C-301/15, EU:C:2016:878, točka 31.)


8      Presuda od 16. studenoga 2016., Soulier and Doke (C-301/15, EU:C:2016:878, točka 33.)


9      Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika Watheleta u predmetu Soulier and Doke (C-301/15, EU:C:2016:536, točke 38. i 39.).


10      Presuda od 16. studenoga 2016., Soulier and Doke (C-301/15, EU:C:2016:878, točka 35.)


11      Vidjeti, u tom pogledu, presudu od 16. studenoga 2016., Soulier and Doke (C-301/15, EU:C:2016:878, točke 43. i 50.).


12      Pariški akt od 24. srpnja 1971., izmijenjen 28. rujna 1979. (u daljnjem tekstu: Bernska konvencija)


13      WPPT je odobren u ime Europske zajednice Odlukom Vijeća 2000/278/EZ od 16. ožujka 2000. (SL 2000 L 89, t. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 122., str. 77.). Sukladno članku 20. WPPT-a „uživanje i izvršavanje prava predviđenih ovim Ugovorom ne podliježu nikakvim formalnostima”. Nema potrebe podsjećati da je „nesporno da je, kao što uvodna izjava 15. u preambuli Direktive 2001/29 objašnjava, Direktiva namijenjena tomu da se ti na razini [Unije] provedu obveze [Unije] temeljem [...] [W]PPT-a. U tim okolnostima, [...] tu direktivu treba tumačiti, koliko je to moguće, s obzirom na definicije iz [tog] Ugovora” (presuda od 15. ožujka 2012., SCF Consorzio Fonografici, C-135/10, EU:C:2012:140, točka 52.). Slična odredba (članak 17.) postoji u Pekinškom ugovoru o audiovizualnim izvedbama, koji je usvojila Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO) u Pekingu, 24. lipnja 2012. Taj je ugovor potpisala Europska Unija, ali još nije stupio na snagu.


14      Podliježe iznimkama moralnih prava. Vidjeti, u tom smislu, de Visscher, F., i Michaud, B., „Précis du droit d’auteur et des droits voisins“, Brussels, Bruylant, 2000., br. 304.


15      Presuda od 9. veljače 2012. (C-277/10, EU:C:2012:65, točka 87.). Moje isticanje


16      Presuda od 16. studenoga 2016. (C-301/15, EU:C:2016:878, točka 37.)


17      SL 2006 L 376, t. 28. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku: poglavlje 17., svezak 1., str. 218.)


18      Vidjeti, u tom smislu, presudu od 9. veljače 2012., Luksan (C-277/10, EU:C:2012:65, točka 83.)


19      Presuda od 9. veljače 2012., Luksan (C-277/10, EU:C:2012:65, točka 85.)


20      Vidjeti, u tom smislu, presudu od 9. veljače 2012., Luksan (C-277/10, EU:C:2012:65, točka 86.) gdje je Sud zaključio da je „pretpostavku mehanizma prijenosa, kao onu izvorno utvrđenu, u odnosu na pravo iznajmljivanja i pravo posudbe, u članku 2. stavcima 5. i 6. Direktive 92/100 i onda u bitnome ponovljenih u članku 3. stavcima 4. i 5. Direktive 2006/115, treba također moći primijeniti u odnosu na prava iskorištavanja kinematografskog djela poput onih iz glavnog postupka (pravo na satelitsko emitiranje, pravo reproduciranja i bilo koje drugo pravo priopćavanja javnosti stavljanjem javnosti na raspolaganje)”.


21      Presuda od 16. studenoga 2016. (C-301/15, EU:C:2016:878, točka 45.)


22      Presuda od 9. veljače 2012. (C-277/10, EU:C:2012:65, točka 79.)


23      Vidjeti članak 17. i članak 52. stavak 1. Povelje o temeljnim pravima.


24      Presuda od 16. studenoga 2016., (C-301/15, EU:C:2016:878)