Language of document : ECLI:EU:C:2019:1146

Privremena verzija

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

GERARDA HOGANA

od 19. prosinca 2019.(1)

Predmet C-779/18

Mikrokasa S.A. w Gdyni,

Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty w Warszawie

protiv

XO

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Sąd Rejonowy w Siemianowicach Śląskich (Općinski sud u Siemianowicama Śląskiem, Poljska))

„Zahtjev za prethodnu odluku ‐ Zaštita potrošača ‐ Ugovori o potrošačkim kreditima – Direktiva 2008/48 – Opseg usklađivanja – Pojam ukupnih troškova kredita za potrošača ‐ Direktiva 93/13 – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Isključenje predviđeno za ugovorne odredbe koje odražavaju obvezujuće zakonodavne ili regulatorne odredbe”






1.        Direktivom 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58. i ispravak SL 2014., L 283, str. 66.) uspostavljen je pravni okvir za ugovore o potrošačkim kreditima. Osobito, u članku 10. utvrđeno je koje je informacije potrebno uključiti u takve ugovore o kreditu. Od Suda se ovim zahtjevom za prethodnu odluku traži da pojasni određene aspekte područja primjene i pravilnog tumačenja te odredbe.

2.        Ovaj zahtjev za prethodnu odluku Sudu je 12. prosinca 2018. uputio Sąd Rejonowy w Siemianowicach Śląskich (Općinski sud u Siemianowicama Śląskiem, Poljska), u okviru dvaju postupaka koje su društvo Mikrokasa S.A., sa sjedištem u Gdyniji, odnosno društvo Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, sa sjedištem u Varšavi, pokrenuli protiv osobe XO potražujući iznose dugovane na temelju dvaju zasebnih ugovora o potrošačkom kreditu, a koje je sud koji je uputio zahtjev spojio.

3.        Glavno pitanje koje ovaj predmet otvara odnosi se na stupanj usklađivanja ostvaren člankom 10. stavkom 2. Direktive 2008/48 i područje primjene te odredbe te na mjeru u kojoj se zahtjevi iz te direktive mogu dopuniti zahtjevima iz nacionalnog prava. Međutim, prije razmatranja tih pitanja, potrebno je izložiti relevantne pravne odredbe.

I.      Pravni okvir

A.      Pravo Unije

4.        Uvodne izjave 3., 4., 6. do 9., 19. i 31. Direktive 2008/48, u verziji koja se primjenjivala 2016., glase:

„(3)      Ta su izvješća i savjetovanja otkrila znatne razlike među zakonima raznih država članica u području kredita namijenjenih fizičkim osobama općenito, a posebno u području potrošačkih kredita. Analiza nacionalnih zakona kojima se prenosi Direktiva 87/102/EEZ[(2)] pokazuje da, uz Direktivu 87/102/EEZ, države članice koriste cijeli niz mehanizama za zaštitu potrošača [zbog] razlika u pravnoj ili gospodarskoj situaciji na nacionalnoj razini.

(4)      Situacija de facto i de jure koja proizlazi iz tih nacionalnih razlika u nekim slučajevima dovodi do narušavanja tržišnog natjecanja među vjerovnicima u [Uniji] i stvara prepreke unutarnjem tržištu u slučajevima kada države članice usvoje različite obvezne odredbe strože od onih predviđenih Direktivom 87/102/EEZ. To ograničava sposobnost potrošača da izravno koriste postupno sve veću dostupnost prekograničnih kredita. Ta narušavanja i ograničenja mogu imati posljedice u smislu potražnje za proizvodima i uslugama.

[…]

(6)      U skladu s Ugovorom, unutarnje tržište sastoji se od područja bez unutarnjih granica u kojem je zajamčeno slobodno kretanje proizvoda i usluga te sloboda poslovnog nastana. Razvoj transparentnijeg i djelotvornijeg tržišta kredita unutar tog područja bez unutarnjih granica vitalno je radi promidžbe razvoja prekograničnih djelatnosti.

(7)      Kako bi se što lakše došlo do unutarnjeg tržišta potrošačkih kredita koje dobro funkcionira, usklađeni okvir Zajednice potrebno je predvidjeti u čitavom nizu osnovnih područja. S ciljem neprestanog razvoja tržišta potrošačkih kredita i povećane mobilnosti europskih građana, uspostavi suvremenog prava o potrošačkim kreditima trebalo bi pomoći zakonodavstvom Zajednice koje će biti usmjereno na budućnost, sposobno za prilagodbu budućim oblicima kredita i koje će državama članicama omogućiti odgovarajući stupanj fleksibilnosti u njihovoj provedbi.

(8)      Važno je da to tržište ponudi stupanj zaštite potrošača dovoljan da se osigura povjerenje potrošača. Stoga bi trebalo biti moguće da se slobodno kretanje kreditnih ponuda odvija prema optimalnim uvjetima i za one koji nude te kredite i za one koji ih traže, obraćajući dužnu pozornost na specifične situacije u pojedinačnim državama članicama.

(9)      Potpuno usklađivanje potrebno je kako bi se osiguralo da svi potrošači u [Europskoj uniji] uživaju visoku i ekvivalentnu razinu zaštite svojih interesa i [stvorilo istinsko unutarnje tržište]. Stoga državama članicama ne bi trebalo dozvoliti zadržavanje ni uvođenje nacionalnih odredaba drugačijih od onih utvrđenih u ovoj Direktivi. Međutim, takvo bi ograničenje trebalo primjenjivati samo u slučajevima kada postoje odredbe usklađene s ovom Direktivom. Kada ne postoje tako usklađene odredbe, države članice trebale bi slobodno odlučiti hoće li zadržati ili uvesti nacionalno zakonodavstvo […]

[…]

(19)      Kako bi se potrošačima omogućilo da odluke donose potpuno upoznati s činjenicama, treba im odgovarajuće informacije o uvjetima i troškovima kredita te o njihovim obvezama, a koje potrošači mogu ponijeti sa sobom i razmotriti, pružiti prije [sklapanja] ugovora o kreditu. Kako bi se osigurala najveća moguća transparentnost i mogućnost usporedbe ponuda, takve informacije trebaju obuhvaćati posebno efektivnu kamatnu stopu koja se primjenjuje na taj kredit, određenu na isti način diljem [Unije] […]

[…]

(31)      S ciljem omogućavanja potrošačima da se upoznaju sa svojim pravima i obvezama prema ugovoru o kreditu, isti bi trebao sadržavati sve potrebne informacije u jasnom i sažetom obliku.”

5.        Članak 1. Direktive 2008/48, naslovljen „Predmet”, predviđa:

„Svrha ove Direktive jest usklađivanje određenih aspekata zakona i drugih propisa država članica o ugovorima koji obuhvaćaju potrošačke kredite.”

6.        U skladu s člankom 3. te direktive, naslovljenim „Definicije”:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

(g)      ‚ukupni troškovi kredita za potrošača’ znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koji vrijede na tržištu”.

7.        Članak 5. Direktive 2008/48, naslovljen „Informacije prije sklapanja ugovora”, propisuje:

„1.      Pravodobno, prije nego što se potrošač obveže ugovorom o kreditu ili ponudom, vjerovnik i, kada je to primjereno, kreditni posrednik, na temelju kreditnih uvjeta i odredaba koje nudi vjerovnik i, prema potrebi, želja i informacija koje je izrazio odnosno dostavio potrošač, potrošaču pružaju sve informacije koje su mu potrebne za uspoređivanje različitih ponuda s ciljem donošenja informirane odluke o tome hoće li sklopiti ugovor o kreditu. Takve informacije, na papiru ili nekom [drugom] trajnom mediju, daju se putem obrasca Standardnih informacija o kreditu za potrošače u Europskoj uniji navedenog u Prilogu II. Smatra se da je vjerovnik ispunio sve zahtjeve za informiranjem u ovom stavku i u članku 3. stavcima 1. i 2. Direktive 2002/65/EZ[(3)] ako je dao Standardne informacije o kreditu za potrošače u Europskoj uniji.

Predmetne informacije definiraju:

(a)      vrstu kredita;

(b)      identitet i zemljopisnu adresu vjerovnika, kao i, ako je to primjenljivo, identitet i zemljopisnu adresu uključenog kreditnog posrednika;

(c)      ukupan iznos kredita i uvjete kojima je uređeno povlačenje tranše;

(d)      trajanje ugovora o kreditu;

(e)      u slučaju kredita u obliku odgode plaćanja za specifične proizvode ili usluge i povezanih ugovora o kreditu, predmetne proizvode ili usluge i njihovu cijenu za gotovinu;

(f)      stopu zaduživanja, uvjete kojima je uređena primjena stope zaduživanja i, kada su dostupni, bilo koji indeks ili referentnu stopu koji se primjenjuju na inicijalnu stopu zaduživanja, kao i razdoblja, uvjete i postupke promjene stope zaduživanja; […]

(g)      efektivnu kamatnu stopu i ukupan iznos koji potrošač treba platiti, […]

[…]

Sve dodatne informacije koje bi vjerovnik eventualno mogao dati potrošaču daju se u zasebnom dokumentu koji se može priložiti obrascu Standardnih informacija o kreditu za potrošače u Europskoj uniji.

[…]

4.      Na zahtjev, potrošaču se osim Standardnih informacija o kreditu za potrošače u Europskoj uniji daje i primjerak nacrta ugovora o kreditu […]

[…]

6.      Države članice osiguravaju da vjerovnici i, prema potrebi, kreditni posrednici potrošaču pruže odgovarajuća objašnjenja s ciljem dovođenja potrošača u položaj koji mu omogućuje da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji, kada je to primjereno i tako da se objašnjavaju informacije prije sklapanja ugovora koje treba pružiti u skladu sa stavkom 1., bitne karakteristike predloženih proizvoda i posebne učinke koje bi oni mogli imati na potrošača, uključujući i posljedice neispunjavanja obveze plaćanja od strane potrošača. […]”

8.        Stavci 1. i 2. članka 10. iste direktive, naslovljenog „Informacije koje treba uključiti u ugovore o kreditu”, predviđaju:

„1.      Ugovori o kreditu sastavljaju se na papiru ili na nekom drugom trajnom mediju.

Sve ugovorne stranke dobivaju primjerak ugovora o kreditu. Ovaj članak ne dovodi u pitanje bilo kakva nacionalna pravila koja se odnose na valjanost sklapanja ugovora o kreditu koj[a] su u skladu s pravom [Unije].

2.      Ugovor o kreditu jasno i sažeto definira:

(a)      vrstu kredita;

(b)      identitete i zemljopisne adrese ugovornih strana, kao i, ako je to primjenljivo, identitet i zemljopisnu adresu uključenog kreditnog posrednika;

(c)      trajanje ugovora o kreditu;

(d)      ukupan iznos kredita i uvjete koji uređuju povlačenje novca na temelju ugovora o kreditu;

(e)      u slučaju kredita u obliku odgode plaćanja za specifične proizvode ili usluge ili u slučaju povezanih ugovora o kreditu, te proizvode ili usluge i njihovu cijenu za gotovinu;

(f)      stopu zaduživanja, uvjete koji uređuju primjenu te stope te, kada su ti podaci dostupni, bilo koji indeks ili referentnu stopu koji se primjenjuje na inicijalnu stopu zaduživanja, kao i razdoblja, uvjete i postupke promjene te stope zaduživanja te, ako se u različitim okolnostima primjenjuju različite stope zaduživanja, gore navedene informacije u odnosu na sve stope koje se primjenjuju;

(g)      efektivnu kamatnu stopu i ukupan iznos koji je potrošač dužan platiti izračunan u trenutku sklapanja ugovora o kreditu; treba spomenuti sve pretpostavke primijenjene u izračunu te stope;

[…]”

9.        Stavak 1. članka 22. Direktive 2008/48, naslovljenog „Usklađivanje i imperativna narav ove Direktive”, predviđa:

„Ako ova Direktiva sadrži usklađene odredbe, države članice ne smiju zadržati niti uvoditi nove odredbe u svoje nacionalno pravo osim onih utvrđenih ovom Direktivom.”

B.      Nacionalno pravo

10.      Ustawom z dnia 7 lipca 2005 r. o zmianie ustawy Kodeks cywilny oraz o zmianie niektórych innych ustaw (Zakon od 7. srpnja 2005. o izmjeni Zakona o uvođenju Građanskog zakonika i određenih drugih zakona) (Dz. U. 2005., br. 157, pozicija 1316.) u Kodeks cywilny (Zakon od 23. travnja 1964. – Građanski zakonik) (Dz. U. 2014., pozicija 121., pročišćeni tekst), kako je izmijenjen; u daljnjem tekstu: Građanski zakonik) umetnut je članak 359. stavak 2.2. U toj je odredbi predviđen maksimalan iznos kamata koji se može potraživati na temelju pravnog posla, to jest iznos koji na godišnjoj razini ne smije prelaziti dvostruki iznos zakonskih kamata. Taj maksimalan iznos kamata trenutačno iznosi 10 % pozajmljenog kapitala.

11.      Neki vjerovnici zaobišli su to ograničenje uspostavljeno na nacionalnoj razini na način da su umjetno povećali iznos provizija i naknada koje naplaćuju. Kao odgovor na tu situaciju, nacionalni sudovi su presudili, kada su se pobijale odredbe kojima su te provizije odnosno troškovi utvrđeni ili kada je vjerovnik pred sudom pokrenuo postupak zahtijevajući isplatu, da je potonji morao dokazati i postojanje protučinidbe za sve provizije odnosno troškove naplaćene pored kamate. Ako takva protučinidba ne bi postojala ili bi se pokazalo da su provizije odnosno troškovi bili protučinidba za osigurani kapital, nacionalni sudovi za te su provizije odnosno troškove smatrali da su bili namijenjeni zaobilaženju odredbi članka 359. stavka 2. Građanskog zakonika. Njihov bi iznos posljedično bio smanjen na maksimalni iznos kamate koja se mogla potraživati u skladu s člankom 359. stavkom 2. Građanskog zakonika. Kada bi provizije ili troškovi bili protučinidba za uslugu različitu od osiguravanja kapitala, takve se odredbe svejedno moglo proglasiti nevaljanima, ali samo ako su bile nepoštene u smislu nacionalnog zakonodavstva kojim je prenesena Direktiva Vijeća 93/13/EEZ.(4)

12.      Kako bi osnažio nadzor nad cijenama koje su vjerovnici naplaćivali, poljski je zakonodavac potom člankom 5. stavkom 6.a i člankom 36.a ustawe z dnia 12 maja 2011 r. o kredycie konsumenckim (Zakon o potrošačkim kreditima od 12. svibnja 2011.) (Dz. U. 2011., br. 126, pozicija 715.) (u daljnjem tekstu: Zakon o potrošačkim kreditima) uveo mehanizam namijenjen ograničavanju iznosa nekamatnih troškova kredita koji se može potraživati.

13.      U stavcima 6., 6.a, 7. i 8. članka 5. Zakona o potrošačkim kreditima definiran je niz pojmova koji se koriste u tom zakonu. U verziji koju navodi sud koji je uputio zahtjev, tim je člankom definirano sljedeće:

„6.      ukupni troškovi kredita – svi troškovi koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, osobito:

(a)      kamate, provizije, naknade, pristojbe i marže, ako su poznate vjerovniku; i

(b)      troškovi dodatnih usluga, a osobito troškovi osiguranja, ako je njihovo plaćanje obvezno u cilju dobivanja kredita ili dobivanja kredita pod oglašenim uvjetima,

– osim troškova javnog bilježnika koje plaća potrošač;

6.a      nekamatni troškovi kredita – svi troškovi koje potrošač plaća u vezi s ugovorom o potrošačkom kreditu, osim kamata;

7.      ukupan iznos kredita – maksimalan iznos novca, ne uključujući troškove kredita, koji vjerovnik na temelju ugovora o kreditu stavlja na raspolaganje potrošaču ili, u slučaju ugovora u pogledu kojih ništa nije predviđeno kada je riječ o tom maksimalnom iznosu, ukupan iznos novca, ne uključujući troškove kredita, koji vjerovnik na temelju ugovora o kreditu stavlja na raspolaganje potrošaču;

8.      ukupan iznos koji plaća potrošač – zbroj ukupnih troškova kredita i ukupnog iznosa kredita”.

14.      Članak 13. Zakona o potrošačkim kreditima predviđa:

„1.      Prije sklapanja ugovora o potrošačkom kreditu, vjerovnik ili kreditni posrednik mora potrošaču, na trajnom mediju, pravodobno pružiti sljedeće informacije kako bi se potonji mogao s njima upoznati:

[…]

(5)      ukupan iznos kredita;

(6)      datume i načine povlačenja tranše;

(7)      ukupan iznos koji potrošač plaća;

[…]

(10)      kada je to primjenjivo, informacije o ostalim troškovima koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o potrošačkom kreditu, osobito informacije o kamatama, naknadama, maržama i pristojbama, uključujući pristojbe za vođenje jednog ili većeg broja računa na kojima su vidljive i transakcije uplata i povlačenja tranše, zajedno s pristojbama za uporabu određenog sredstva plaćanja i za transakcije uplate i za transakcije povlačenja tranše, te informacije o troškovima dodatnih usluga, osobito usluga osiguranja, ako su oni poznati vjerovniku, i uvjetima pod kojima se ti troškovi smiju mijenjati;

(11)      informacije o troškovima javnog bilježnika koje je eventualno potrebno platiti;

[…]”

15.      Članak 30. Zakona o potrošačkim kreditima predviđa:

„1.      Podložno člancima 31. do 33., ugovor o potrošačkom kreditu treba sadržavati:

[…]

(2)      vrstu kredita;

[…]

(4)      ukupan iznos kredita;

(5)      datume i načine povlačenja tranše;

(6)      kreditnu kamatnu stopu, […];

(7)      efektivnu kamatnu stopu i ukupan iznos koji potrošač mora platiti izračunan u trenutku sklapanja ugovora o potrošačkom kreditu, kao i sve pretpostavke kojima se koristilo u izračunu tog iznosa;

(8)      pravila i rokove otplate kredita, […];

(9)      informacije o rokovima i pravilima plaćanja kamata i bilo kojih drugih troškova kredita ako vjerovnik ili kreditni posrednik omogućuje odgodu plaćanja kredita;

(10)      informacije o drugim troškovima koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o potrošačkom kreditu, osobito o pristojbama, uključujući pristojbe za vođenje jednog ili većeg broja računa na kojima su vidljive i transakcije uplata i povlačenja tranše, zajedno s pristojbama za uporabu određenog sredstva plaćanja i za transakcije uplate i za transakcije povlačenja tranše, te informacije o naknadama, maržama i troškovima dodatnih usluga, osobito usluga osiguranja, ako su poznati vjerovniku, i uvjetima pod kojima se ti troškovi smiju mijenjati;

[…].”

16.      Članak 36.a Zakona o potrošačkim kreditima propisuje:

„1.      Maksimalan iznos nekamatnih troškova kredita izračunava se prema formuli:

Image not found

pri čemu pojedini simboli znače sljedeće:

MPKK – maksimalan iznos nekamatnih troškova kredita;

K – ukupan iznos kredita;

n – rok otplate, u danima;

R – broj dana u godini.

2.      Nekamatni troškovi kredita tijekom cjelokupnog trajanja ugovora o kreditu ne smiju premašiti ukupan iznos kredita.

3.      Nekamatni troškovi kredita koji proizlaze iz ugovora o potrošačkom kreditu ne plaćaju se u dijelu u kojem premašuju maksimalan iznos nekamatnih troškova kredita izračunan na način opisan u stavku 1. ili ukupan iznos kredita.”

17.      Članak 45. stavak 1. Zakona o potrošačkim kreditima predviđa gubitak prava na kamate i druge troškove kredita kao kaznu za nepoštovanje članka 36.a. U skladu s člankom 47. tog zakona, ugovornim odredbama ne smiju se isključiti ili ograničiti potrošačka prava.

II.    Glavni postupak i prethodna pitanja

18.      Dva postupka koja su u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev, a koja je taj sud spojio odlukom od 8. studenoga 2018., odnose se na naplatu potraživanja na temelju dvaju zasebnih ugovora o kreditu koje je sklopila osoba XO.

19.      Prvi se predmet odnosi na ugovor o gotovinskom zajmu koji je 21. prosinca 2016. sklopljen između društva Mikrokasa i osobe XO, a na temelju kojeg je osobi XO pozajmljeno 4000 poljskih zlota (približno 940 eura). U skladu s tim ugovorom, o uvjetima kojeg stranke nisu pregovarale, osoba XO za navedeni je zajam pristala platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 600 poljskih zlota (približno 139 eura), administrativnu naknadu u iznosu od 3400 poljskih zlota (približno 790 eura) te kamatnu stopu od 7 %, odnosno kamatu koja za cjelokupno trajanje ugovora iznosi 371,87 poljskih zlota (približno 86 eura).

20.      U ugovoru o gotovinskom zajmu navodi se da „ukupan iznos koji plaća potrošač” ‐ koji je opisan kao „zbroj svih novčanih iznosa koje će Vam vjerovnik staviti na raspolaganje i svih troškova koje ćete morati platiti u vezi s ugovorom o kreditu” ‐ iznosi 8371,87 poljskih zlota (približno 1946 eura). U tom se ugovoru ujedno spominje da „nekamatni troškovi kredita” iznose 4000 poljskih zlota (približno 929 eura).

21.      Tužitelj objašnjava da su nekamatni troškovi kredita bili utvrđeni u skladu s donjim granicama troškova koje snose davatelji zajma te da su ti troškovi stoga bili nužno niži od troškova koji su za vjerovnike doista nastali. On ujedno upućuje na sudsku praksu poljskih sudova prema kojoj nije moguće ispitivati jesu li nekamatni troškovi kredita previsoki ako su unutar granica maksimalnog iznosa nekamatnih troškova kredita.

22.      Budući da osoba XO društvu Mikrokasa nije platila nijedan dio dugovanog iznosa, ono je 30. lipnja 2017. protiv nje podnijelo tužbu pred Sądom Rejonowym Lublin Zachód w Lublinie (Općinski sud u zapadnom Lublinu, Poljska) zahtijevajući isplatu 8184,53 poljska zlota za zajam koji osoba XO nije otplatila.

23.      Sąd Rejonowy Lublin Zachód w Lublinie (Općinski sud u zapadnom Lublinu) odlukom od 10. listopada 2017. utvrdio je da nije bilo temelja za izdavanje platnog naloga te je taj predmet uputio sudu nadležnom za potrošačke sporove, to jest sudu koji je uputio zahtjev.

24.      Drugi predmet odnosi se na ugovor o zajmu koji je 21. studenoga 2016. sklopljen između društva IPF Polska sp. z o.o. (Varšava) (u daljnjem tekstu: vjerovnik) i osobe XO, o odredbama kojeg stranke također nisu pregovarale, a na temelju kojeg je vjerovnik osobi XO stavio na raspolaganje gotovinu u iznosu od 3000 poljskih zlota (približno 698 eura).

25.      Osoba XO na temelju tog ugovora o zajmu morala je platiti naknadu u iznosu od 2084 poljska zlota (približno 484 eura) i kamatnu stopu od 10 %, odnosno kamatu koja za cjelokupno trajanje ugovora iznosi 248,41 poljski zlot (približno 57 eura).

26.      Tužitelj u drugom predmetu, društvo Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty (u daljnjem tekstu: Revenue), na temelju ugovora o ustupanju potraživanja stekao je vjerovnikovo potraživanje prema tuženiku. Tuženik je namirio malen dio iznosa koji se tužitelju duguje na temelju ugovora o zajmu.

27.      Dana 27. listopada 2017. društvo Revenue podnijelo je protiv osobe XO tužbu pred Sądom Rejonowym Lublin Zachód w Lublinie (Općinski sud u zapadnom Lublinu) zahtijevajući isplatu 5196,68 poljskih zlota (približno 1208 eura).

28.      Dana 29. studenoga 2017. Sąd Rejonowy Lublin Zachód w Lublinie (Općinski sud u zapadnom Lublinu) izdao je nalog za plaćanje potraživanog iznosa. Potrošač je osporio taj nalog te je drugi predmet upućen sudu koji je uputio zahtjev.

29.      XO u svojim očitovanjima u biti tvrdi da zaštita koju pruža članak 359. stavak 2.1 nije dovoljna te da pojam „nekamatni troškovi kredita”, koji se u toj odredbi upotrebljava za izračunavanje maksimalnog iznosa naknada koje se mogu naplatiti, ne odražava stvarne troškove kredita.

30.      Nacionalni sud u tom pogledu navodi da nekamatni troškovi kredita ni u jednom od dvaju predmeta ne premašuju maksimalan iznos koji je dopušten člankom 36.a Zakona o potrošačkim kreditima. Međutim, taj sud dvoji u pogledu sukladnosti članka 36.a Zakona o potrošačkim kreditima s pravom Unije, s obzirom na to da pojam nekamatnih troškova kredita ne postoji u Direktivi 2008/48. Iako članak 36.a Zakona o potrošačkim kreditima ima cilj koji nije informiranje potrošača, stvaranje te nove kategorije troškova moglo bi biti protivno cilju direktive da se zaštite potrošači jer, osobito, članak 36.a Zakona o potrošačkim kreditima ne predviđa obvezu informiranja potrošača o nekamatnim troškovima kredita, među ostalim i kada su oni niži od praga predviđenog u toj odredbi.

31.      Osim toga, nacionalni sud pita jesu li različite ugovorne odredbe u kojima su utvrđeni nekamatni troškovi kredita obuhvaćene Direktivom 93/13 te primjenjuje li se na njih iznimka predviđena u njezinu članku 1. stavku 2. Naime, iako je člankom 36.a Zakona o potrošačkim kreditima propisana gornja granica nekamatnih troškova kredita koji se mogu naplatiti, njime nije utvrđen točan iznos tih troškova. Stoga se postavlja pitanje može li se za ugovorne odredbe o cijeni koje su u skladu s tom odredbom smatrati da odražavaju obvezujuće zakonodavne ili regulatorne odredbe u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13.

32.      Sąd Rejonowy w Siemianowicach Śląskich (Općinski sud u Siemianowicama Śląskiem) odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

„1. Treba li odredbe Direktive [2008/48], kako je izmijenjena, osobito njezin članak 3. točku (g), članak 10. stavak 1. i članak 22. stavak 1., tumačiti na način da im se protivi odvajanje takozvanih ‚nekamatnih troškova kredita’, utvrđenih u paušalnom iznosu prema zakonskoj formuli za izračun opisanoj u članku 36.a Zakona o potrošačkim kreditima, od takozvanih ‚ukupnih troškova kredita za potrošača’ iz navedene direktive na način koji omogućava da se od potrošača sakriju stvarni nekamatni troškovi kredita koje snosi poduzetnik?

2.      Treba li odredbe Direktive [93/13], kako je izmijenjena, osobito njezin članak 1. stavak 2., članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1., tumačiti na način da im se protivi provjera uvjeta ugovorâ o potrošačkim kreditima iz perspektive uvjeta navedenih u članku 3. te direktive, u dijelu koji obuhvaća takozvane nekamatne troškove kredita, koji se utvrđuju na temelju kriterija navedenih u članku 36.a Zakona o potrošačkim kreditima?”

III. Analiza

33.      Kako je to Sud zatražio, svoja ću zapažanja u ovom mišljenju ograničiti na prvo pitanje.

A.      Uvodna zapažanja

34.      Za početak valja istaknuti da se dvojbe suda koji je uputio zahtjev odnose na upotrebu, u članku 36.a Zakona o potrošačkim kreditima, pojma nekamatni troškovi kredita. Budući da u Direktivi 2008/48 ne postoji taj ni sličan pojam, sud koji je uputio zahtjev pita se može li se u nacionalnom zakonodavstvu upotrebljavati takav pojam te treba li se iznos tih troškova navesti u ugovorima o potrošačkim kreditima ili se to jednostavno može učiniti. Dakle, prvo pitanje otvara dva različita problema.

35.      Prvi je taj da se mora odrediti protivi li se članku 10. stavku 2. Direktive 2008/48, u vezi s njezinim člankom 22. stavkom 1., to da se u nacionalnoj odredbi, kao što je članak 36.a Zakona o potrošačkim kreditima, za potrebe njezine primjene upotrijebi pojam koji ne postoji u Direktivi 2008/48, kao što je to pojam „nekamatni troškovi kredita”.

36.      Drugi je taj da se mora odrediti protivi li se tim Unijinim odredbama nacionalni propis koji dopušta da se u ugovorima o potrošačkim kreditima, uz informacije koje se pružaju potrošačima, navedu i one koje nisu predviđene u toj direktivi, kao što su to nekamatni troškovi kredita.

37.      Sada ću se redom pozabaviti tim dvama problemima.

38.      U tom se pogledu čini da nisu sve odredbe koje sud koji je uputio zahtjev ističe u svojem prvom pitanju ‐ odnosno, članak 3. točka (g), članak 10. stavak 1. i članak 22. stavak 1. Direktive 2008/48 ‐ relevantne.

39.      Što se tiče članka 3. točke (g), iako je u njemu definiran pojam „ukupni troškovi kredita za potrošača”, iz spisa Suda ne čini se da je spominjanje tih ukupnih troškova ili njihov izračun sporno u ijednom od dvaju ugovora koji se razmatraju u ovom predmetu.

40.      Što se tiče članka 10. stavka 1. Direktive 2008/48, iz njegova teksta proizlazi da se odnosi na medij na kojem se ugovori o kreditu moraju sastaviti. Stoga se čini da ni ta odredba nije povezana s prvim postavljenim pitanjem. Istina, stavak 1. članka 10. predviđa da se ta odredba primjenjuje ne dovodeći u pitanje bilo kakva nacionalna pravila o valjanosti sklapanja ugovora o kreditu koja su u skladu s pravom Unije. Međutim, budući da se tim navodom nastoji pojasniti područje primjene ostalih odredbi članka 10., ta se odredba ne može neovisno tumačiti.

41.      S obzirom na to, valja primijetiti da relevantan stavak članka 10. Direktive 2008/48 zapravo nije stavak 1., nego stavak 2., u kojem su definirane relevantne informacije koje se moraju navesti u ugovorima o kreditu.

42.      S obzirom na to, kako bi sud koji je uputio zahtjev dobio koristan odgovor, predlažem da se za postavljeno pitanje smatra da se odnosi, kao prvo, na to treba li članak 10. stavak 2. Direktive 2008/48, u vezi s njezinim člankom 22. stavkom 1., tumačiti na način da mu se protivi to da se u nacionalnom zakonodavstvu govori o iznosu dugovanih nekamatnih troškova kredita, ako to zakonodavstvo ne zahtijeva od vjerovnika da takav iznos navedu u ugovoru o kreditu, te, kao drugo, na to može li se u skladu s tim odredbama nacionalnim zakonodavstvom dopustiti vjerovnicima da tu informaciju dobrovoljno navedu u ugovoru o kreditu.

B.      Može li se u nacionalnom zakonodavstvu upotrebljavati pojam koji ne postoji u Direktivi 2008/48 u kontekstu ugovorâ o kreditu?

43.      U članku 1. Direktive 2008/48 navodi se da ona usklađuje određene aspekte zakona i drugih propisa država članica o ugovorima koji obuhvaćaju potrošačke kredite.

44.      U vezi s time, uvodna izjava 9. te direktive predviđa da je potrebno potpuno usklađivanje nacionalnog zakonodavstva u pogledu tih aspekata kako bi se osiguralo da svi potrošači u Uniji uživaju visoku i ekvivalentnu razinu zaštite svojih interesa te kako bi se stvorilo istinsko unutarnje tržište.

45.      U skladu s time, članak 22. stavak 1. Direktive 2008/48 propisuje da države članice, ako ta direktiva sadržava usklađene odredbe, ne smiju zadržati ni uvoditi nove odredbe u svoje nacionalno pravo osim onih utvrđenih tom direktivom(5).

46.      U tom kontekstu, članak 10. stavak 2. Direktive 2008/48 usklađuje, kako to sugerira njegov naslov, informacije koje se nužno moraju navesti u ugovoru o kreditu. U toj se odredbi među tim informacijama ne spominje iznos dugovanih nekamatnih troškova kredita.

47.      Članak 10. stavak 2. ipak obvezuje vjerovnike da definiraju ukupne troškove kredita za potrošača. Potonji je pojam u članku 3. točki (g) definiran kao „svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika”. Međutim, budući da zakonodavac Unije od vjerovnika zahtijeva da navedu samo taj ukupan iznos ‐ a ne različite troškove koji čine taj ukupan iznos ‐ države članice ne smiju u svojem nacionalnom zakonodavstvu predvidjeti nikakvu alternativnu obvezu, neovisno o tome odnosi li se takva obveza informiranja na iznos koji je dio ukupnih troškova kredita u smislu članka 10. stavka 2. Direktive 2008/48 ili ne(6). Slijedom toga, nacionalni zakon ne može biti protivan toj direktivi jer se njime ne predviđa obveza informiranja potrošača o nekamatnim troškovima kredita u smislu tog pojma u nacionalnom pravu.

48.      Međutim, to ne znači da članak 10. stavak 2. Direktive 2008/48 onemogućuje državama članicama da informaciju koja u njoj nije spomenuta upotrijebe u svrhu primjene odredbe koja ne predviđa obveze informiranja. To je ključna razlika koja je, kako se meni čini, u samom srcu ovog predmeta. Naime, kada se Unijinim aktom usklađuju određeni aspekti zakona i drugih propisa država članica, takvo usklađivanje ne onemogućuje primjenu nacionalnih pravila koja su izvan njegova područja primjene, pod uvjetom da takva pravila sama ne otežavaju primjenu prava Unije.

49.      Primjerice, Sud je u presudi Assica i Kraft Foods Italia(7) utvrdio da, iako je sustav zaštite oznaka zemljopisnog podrijetla i oznaka izvornosti koji je uveden Uredbom Vijeća (EEZ) br. 2081/92(8) ograničen, toj ograničenosti nije protivna primjena sustava zaštite oznaka zemljopisnog podrijetla koji se nalazi izvan područja primjene te uredbe. Budući da je cilj potonjeg sustava zaštita naziva i oznaka kojima se naglašava posebna veza između obilježjâ proizvoda i njegova zemljopisnog podrijetla, Sud je utvrdio da se ograničenosti tog sustava ne protivi postojanje nacionalnog sustava kojim se nastoji zabraniti korištenje zavaravajućih oznaka zemljopisnog podrijetla, pod uvjetom da za primjenu tog sustava nije potrebno da relevantni proizvodi imaju određena obilježja(9).

50.      Slično tomu, Sud je u području potrošačkog prava, ali u tom slučaju u vezi s Direktivom 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća(10), presudom Kirschstein(11) utvrdio da se toj direktivi, čak i ako su pravila o nepoštenoj poslovnoj praksi njome potpuno usklađena(12), ne protivi to da se u nacionalnom zakonodavstvu predvide sankcije za osobe koje dodjeljuju određene diplome a da za to nisu propisno ovlaštene. Budući da zakonodavstvo koje se razmatralo u tom predmetu nije bilo namijenjeno sankcioniranju određenih načina promocije ili marketinga usluga u području visokog obrazovanja, nego određivanju pružatelja usluga koji su ovlašteni pružati određenu uslugu, a da njime pritom nisu bile izravno uređene prakse koje taj pružatelj usluga potom može primijeniti radi promoviranja ili poticanja prodaja te usluge, Sud je smatrao da to nacionalno zakonodavstvo nije bilo obuhvaćeno područjem koje je usklađeno Direktivom 2005/29(13).

51.      Iz spisa Suda, čini se da se u glavnom postupku, iako je na nacionalnom sudu da to utvrdi, pojam „nekamatni troškovi kredita” iz članka 5. stavka 6.a Zakona o potrošačkim kreditima upotrebljava samo za potrebe primjene članka 36.a tog zakona.

52.      Budući da nacionalno zakonodavstvo ne predviđa obvezu informiranja potrošača o iznosu dugovanih nekamatnih troškova kredita, nego određuje maksimalan iznos takvih troškova koji se potrošaču može naplatiti, što je poljska vlada potvrdila na raspravi, navođenje tog iznosa u članku 5. stavku 6.a i članku 36.a Zakona o potrošačkim kreditima nije obuhvaćeno potpunim usklađivanjem izvršenim Direktivom 2008/48.

53.      Nacionalni sud navodi da bi se članak 36.a Zakona o potrošačkim kreditima svejedno mogao protiviti Direktivi 2008/48 jer način izračunavanja maksimalnih nekamatnih troškova kredita koji se mogu naplatiti potrošačima predviđen u toj odredbi ne odražava stvarne troškove kredita koje vjerovnik snosi.

54.      Međutim, važno je naglasiti da ni Direktiva 2008/48 ni bilo koji drugi akt Unije(14) ne usklađuje troškove ugovorâ o kreditu, a ni maksimalan iznos naknada koji se potrošačima može naplatiti. Stoga, iz toga proizlazi da države članice načelno mogu svojim nacionalnim odredbama regulirati cijene na tržištu potrošačkih kredita, čak i ako se u tom pogledu oslanjaju na pojmove koji ne odražavaju stvarne troškove kredita koje snosi vjerovnik, pod uvjetom da te odredbe ne utječu na područja usklađena pravom Unije.

55.      Nacionalni sud propituje i sukladnost članka 36.a Zakona o potrošačkim kreditima s člankom 10. stavkom 2. Direktive 2008/48 zbog nepostojanja obveze vjerovnika da u ugovorima o kreditu navedu dugovane nekamatne troškove kredita, iako takve informacije mogu biti važne potrošačima.

56.      U tom je pogledu dovoljno podsjetiti na to da u Direktivi 2008/48 među informacijama koje se nužno moraju navesti u ugovoru o kreditu nije naveden iznos dugovanih nekamatnih troškova kredita. Budući da je usklađivanje izvršeno tom direktivom ograničeno, valjanost nacionalnog zakonodavstva ne može se osporavati na temelju činjenice da takva informacija nije navedena(15).

57.      U tom kontekstu, ne previđam činjenicu da se čini da sud koji je uputio zahtjev implicitno dovodi u pitanje valjanost potpunog usklađivanja provedenog člankom 10. stavkom 2. jer se taj članak može činiti protivnim cilju Direktive 2008/48 da se osigura visoka razina zaštite potrošača(16). Međutim, moguće je primijetiti da – kako je to Komisija naglasila na raspravi – taj konkretan cilj, iako je, naravno, veoma važan, nipošto nije jedini cilj te direktive. Naime, iz njezinih uvodnih izjava 3. do 7. jasno proizlazi da se njome prije svega žele smanjiti preostale nacionalne razlike i poremećaji u tržišnom natjecanju među vjerovnicima, što se može postići samo potpunim usklađivanjem informacija koje se moraju navesti u ugovoru o zajmu.

58.      Kao drugo, ujedno je moguće primijetiti da pružanje previše informacija potrošaču zapravo može biti kontraproduktivno. Budući da Direktiva 2008/48 već predviđa da se u nacionalnom pravu mora obvezati vjerovnike da u ugovorima o potrošačkim kreditima navedu informacije kao što su informacije o ukupnom iznosu kredita(17), efektivnoj kamatnoj stopi(18) ili ukupnom iznosu koji plaća potrošač(19), posve je razumljivo da je zakonodavac Unije mogao smatrati da su takve informacije dostatne za to da potrošači mogu ocijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice njihova ugovora o zajmu i da vjerovnike nije bilo potrebno obvezati da u ugovoru o kreditu navedu i iznos nekamatnih troškova kredita koji se duguju. Iako bi neki zasigurno htjeli da to nije tako, to je u svakom slučaju bila politička odluka koju je zakonodavac Unije imao pravo donijeti.

59.      Prema mojem mišljenju, za te je čimbenike moguće smatrati da opravdavaju zaključak da se toj direktivi protivi to da države članice u svojim nacionalnim pravima davateljima kredita nametnu bilo koje obveze informiranja različite od onih koje su izričito predviđene u njezinu članku 10. stavku 2.

60.      U svakom slučaju, iz spisa Suda čini se da u glavnom postupku, iako to, naravno, moraju provjeriti nacionalni sudovi, ni članak 5. stavak 6.a ni članak 36.a Zakona o potrošačkim kreditima ne zahtijevaju da se iznos dugovanih nekamatnih troškova kredita navede u ugovoru o zajmu. Međutim, ako je to tumačenje pravilno, tada se mora primijetiti da se takvi troškovi u tim odredbama spominju isključivo radi primjene mehanizma nadzora cijena tih troškova.

61.      S obzirom na to, smatram da se te nacionalne odredbe ne protive članku 10. stavku 2. Direktive 2008/48 jer nisu dio zakona i drugih propisa država članica o ugovorima koji obuhvaćaju potrošačke kredite, koji su potpuno usklađeni člankom 10. stavkom 2. Direktive 2008/48.

C.      Može li vjerovnik dobrovoljno navesti iznos dugovanih nekamatnih troškova kredita?

62.      U pogledu dobrovoljnog navođenja iznosa dugovanih nekamatnih troškova kredita u ugovoru o kreditu valja istaknuti da se Direktivom 2008/48, kako to jasno proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 3. do 9., nastoje, s jedne strane, ispraviti poremećaji u tržišnom natjecanju povezani s primjenom raznih nacionalnih mjera zaštite potrošača i, s druge strane, osigurati da potrošači uživaju visoku razinu zaštite. Nijedan od tih ciljeva ne zahtijeva da se vjerovnicima zabrani dodati druge informacije u ugovor o kreditu.

63.      Osobito, u pogledu cilja da se isprave poremećaji u tržišnom natjecanju valja istaknuti da takvi poremećaji mogu nastati samo ako nacionalni propisi o zaštiti potrošača nameću posebne obveze koje nisu predviđene Direktivom 2008/48. Međutim, ako primijenimo načelo proporcionalnosti, prema kojem nijedan akt Unije ne smije prelaziti ono što je nužno za ostvarenje njegovih ciljeva(20), Direktivi 2008/48 ne protivi se to da vjerovnici potrošačima dobrovoljno pruže druge informacije.

64.      To se rješenje možda čini očitim, ali dvojbe su mogle postojati jer, s jedne strane, informacije spomenute u toj odredbi uključuju sve informacije koje su načelno potrebne za sastavljanje ugovora. S druge strane, u trećem podstavku stavka 1. članka 5. Direktive 2008/48, koji se odnosi na informacije koje se moraju pružiti prije nego što se potrošač obveže ugovorom o kreditu ili ponudom, izričito se spominje da vjerovnik, kada potrošaču pruža informacije uz one navedene u drugom podstavku, to mora učiniti u zasebnom dokumentu.

65.      Međutim, činjenica da su u članku 10. stavku 2. navedeni svi sastavni elementi ugovora nije dovoljna za zaključak da je namjera zakonodavca Unije bila ograničiti odredbe ugovora o kreditu na te elemente.

66.      Ujedno smatram da činjenicu da u članku 10. stavku 2. Direktive 2008/48 ne postoji odredba slična članku 5. stavku 1. trećem podstavku ne treba tumačiti na način da je vjerovnicima zabranjeno u ugovorima o zajmu navesti informacije različite od onih spomenutih u toj odredbi.

67.      Naime, iako i članak 5. stavak 1. i članak 10. stavak 2. doprinose ostvarenju općeg cilja Direktive 2008/48 da informiranja potrošača, uloga obveza informiranja predviđenih u odnosnim odredbama nije posve jednaka.

68.      Člankom 5. Direktive 2008/48 usklađene su informacije koje se potrošačima u obliku jednog sveobuhvatnog dokumenta moraju pružiti prije sklapanja ugovora. Kako je to navedeno u uvodnoj izjavi 19. Direktive 2008/48, informacije koje se u toj fazi moraju pružiti su one koje, u skladu s tom uvodnom izjavom, osiguravaju najveću moguću transparentnost i mogućnost usporedbe ponuda.

69.      Da bi takva usporedba bila djelotvorna, pružene informacije nužno moraju biti standardizirane. To pak znači da čimbenici koji se uspoređuju moraju biti ograničeni na one koje je zakonodavac Unije smatrao relevantnima. Naime, kako je to naglašeno u empirijskoj studiji koju je proveo Office of Fair Trading (Ured za poštenu trgovinu; OFT)(21) ‐ koji je bio nadležan za zaštitu interesa potrošača u cijeloj Ujedinjenoj Kraljevini, prije nego što je zatvoren 1. travnja 2014. ‐ „mnogi ljudi ne čitaju ugovore u cijelosti te se umjesto toga usredotočuju na naslovne elemente kao što je cijena”(22). Kada je ugovor sastavljen od više dokumenata, potrošači „često ne čitaju sve dokumente, nego samo onaj koji smatraju najvažnijim”(23).

70.      Iako je ta studija provedena nakon usvajanja Direktive 2008/48, svakodnevna iskustva sugeriraju da ti rezultati uopće nisu iznenađujući. Zamorne formulacije koje su uobičajene u standardiziranim ugovorima o kreditu rijetko će koga zaintrigirati osim malog broja neustrašivih i strastvenih pravnika. Unatoč tomu, studija pokazuje zašto je, prema mojem mišljenju, posve razumljivo da je zakonodavac Unije u kontekstu zahtjevâ u članku 5. stavku 1. Direktive 2008/48 odlučio da informacije koje se smatraju bitnima treba pružiti u jednom sveobuhvatnom dokumentu, to jest na obrascu Standardnih informacija o kreditu za potrošače u Europskoj uniji, a da se ostale moraju navesti u zasebnom dokumentu(24).

71.      Članak 10. stavak 2. ima nešto drukčiji cilj jer se od potrošača očekuje da usporedi različite ponude i na temelju informacija koje se spominju u članku 5. izabere onu koja je za njega najpovoljnija. Kako to proizlazi iz uvodne izjave 31. Direktive 2008/48, konkretan cilj članka 10. stavka 2. jest omogućiti potrošaču da se na jasan i sažet način upozna sa svojim pravima i obvezama prema ugovoru o kreditu. Takvom cilju ne protivi se to da vjerovnici u istom dokumentu navedu i informacije različite od onih iz članka 10. stavka 2., nego upravo suprotno(25).

72.      Osim toga, budući da se za sve odredbe ugovora može smatrati da u nekom obliku pružaju informacije(26), tumačenje članka 10. Direktive 2008/48 na način da je njime iscrpno utvrđen popis informacija koje se mogu navesti u ugovoru u praksi bi značilo da je Direktivom 2008/48 zapravo usklađen sadržaj samih ugovora o kreditu, a u toj direktivi uopće nema govora o takvom usklađivanju. Međutim, iz teksta članka 1. te direktive jasno proizlazi da su njome uređeni samo određeni aspekti zakona i drugih propisa država članica o ugovorima koji obuhvaćaju potrošačke kredite.

73.      Iz svega navedenog slijedi da, prema mojem mišljenju, Direktiva 2008/48 ne zahtijeva da se u nacionalnom zakonodavstvu zabrani vjerovnicima da u ugovoru o potrošačkom kreditu, među informacijama koje se u takvom ugovoru moraju pružiti, navedu i ostale informacije, kao što je ona o iznosu dugovanih nekamatnih troškova kredita.

74.      Međutim, budući da je u članku 10. stavku 2. Direktive 2008/48 predviđeno da se sve informacije koje se u toj odredbi spominju moraju jasno i precizno navesti, nijedna takva dodatna informacija se ne smije pružiti ako, kako je to Komisija naglasila na raspravi, njezino pružanje može stvoriti nejasnoću ili opasnost od zablude u pogledu informacija koje se spominju u članku 10. stavku 2.(27).

75.      S obzirom na sve navedeno, smatram da članak 10. stavak 2. Direktive 2008/48, u vezi s njezinim člankom 22. stavkom 1., treba tumačiti na način da mu se ne protivi to da se u nacionalnom zakonodavstvu upućuje na iznos dugovanih nekamatnih troškova kredita, pod uvjetom da to zakonodavstvo ne obvezuje vjerovnike da te iznose navedu u ugovorima o kreditu. Nasuprot tomu, vjerovnici mogu, naravno, dobrovoljno navesti tu dodatnu informaciju, pod uvjetom da ona, u kombinaciji sa svim ostalim informacijama koje su pružili, ne djeluje tako da način na koji su informacije navedene u članku 10. stavku 2. Izložene, više nije jasan i sažet.

 Zaključak

76.      S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud na prvo pitanje koje je postavio Sąd Rejonowy w Siemianowicach Śląskich (Općinski sud u Siemianowicama Śląskiem, Poljska) odgovori na sljedeći način:

Članak 10. stavak 2. Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ, u vezi s njezinim člankom 22. stavkom 1., treba tumačiti na način da mu se ne protivi to da se u nacionalnom zakonodavstvu upućuje na iznos dugovanih nekamatnih troškova kredita, pod uvjetom da to zakonodavstvo ne obvezuje vjerovnike da te iznose navedu u ugovorima o kreditu. Nasuprot tomu, vjerovnici mogu, naravno, dobrovoljno navesti tu dodatnu informaciju, pod uvjetom da ona, u kombinaciji sa svim ostalim informacijama koje su pružili, ne djeluje tako da način na koji su informacije navedene u članku 10. stavku 2. izložene, više nije jasan i sažet.



1      Izvorni jezik: engleski


2            Direktiva Vijeća 87/102/EEZ od 22. prosinca 1986. o usklađivanju zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na kreditiranje potrošača (SL 1987., L 42, str. 48.)


3      Direktiva 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. rujna 2002. o trgovanju na daljinu financijskim uslugama koje su namijenjene potrošačima i o izmjeni Direktive Vijeća 90/619/EEZ i direktiva 97/7/EZ i 98/27/EZ (SL 2002., L 271, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 9., str. 102.)


4      Direktiva Vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.)


5      Vidjeti presude od 12. srpnja 2012., SC Volksbank România (C-602/10, EU:C:2012:443, t. 38., 63. i 64.) i od 9. studenoga 2016., Home Credit Slovakia (C-42/15, EU:C:2016:842, t. 55.).


6      Vidjeti po analogiji presude od 9. studenoga 2016., Home Credit Slovakia (C-42/15, EU:C:2016:842, t. 58. i 59.) i od 5. rujna 2019., Pohotovosť (C-331/18, EU:C:2019:665, t. 50. i 51.).


7      Presuda od 8. svibnja 2014. (C-35/13, EU:C:2014:306, t. 28. do 30.)


8      Uredba od 14. srpnja 1992.  o zaštiti oznaka zemljopisnog podrijetla i oznaka izvornosti za poljoprivredne i prehrambene proizvode (SL 1992., L 208, str. 1.)


9      Presuda od 8. svibnja 2014., Assica i Kraft Foods Italia (C-35/13, EU:C:2014:306, t. 28. do 30.)


10      Direktiva od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća („Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi”) (SL 2005., L 149, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku poglavlje 15., svezak 8., str. 101. i ispravak SL 2016., L 332, str. 25.)


11      Presuda od 11. srpnja 2019. (C-393/17, EU:C:2019:563)


12      U pogledu tog pitanja vidjeti presudu od 26. listopada 2016., Canal Digital Danmark (C-611/14, EU:C:2016:800, t. 26.).


13      Presuda od 4. srpnja 2019., Kirschstein (C-393/17, EU:C:2019:563, t. 37. do 49.)


14      Kada je riječ o Direktivi 93/13, njezin članak 4. stavak 2. izričito predviđa da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na primjerenost cijene i naknade, na jednoj strani, i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Stoga su sve ugovorne odredbe koje predviđaju plaćanje fiksne pristojbe izvan područja nadzora nepoštenih ugovornih odredbi predviđenog u Direktivi 93/13 ako su jasno i razumljivo sastavljene, osim ako ih se osporava zbog razloga koji se ne tiče iznosa tih pristojbi.


15      U pogledu mogućnosti obvezivanja vjerovnika da takvu informaciju pruži izvan samog ugovora, valja istaknuti da su informacije koje se moraju pružiti prije sklapanja ugovora uređene člankom 5. Direktive 2008/48, u kojem među tim informacijama nisu navedeni dugovani nekamatni troškovi kredita. Točno je da države članice, u skladu s člankom 5. stavkom 6. Direktive 2008/48, moraju osigurati da vjerovnici, prema potrebi, potrošaču pruže odgovarajuća objašnjenja s ciljem dovođenja potrošača u položaj koji mu omogućuje da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji. Međutim, s obzirom na potpuno usklađivanje koje je tom direktivom provedeno, smatram da tu odredbu treba shvatiti u smislu da države članice ne mogu sankcionirati vjerovnika za nepružanje izrazito specifične informacije, ali da to moraju učiniti kada se na temelju sveobuhvatne ocjene pruženih informacija čini da je ta informacija bila neodgovarajuća ili nedovoljna.


16      Vidjeti, u tom pogledu, presude od 6. lipnja 2019., Schyns (C-58/18, EU:C:2019:467, t. 28.) i od 11. rujna 2019., Lexitor (C-383/18, EU:C:2019:702, t. 29).


17      Vidjeti članak 10. stavak 2. točku (d) Direktive 2008/48.


18      Vidjeti članak 10. stavak 2. točku (g) Direktive 2008/48. U pogledu važnosti te informacije vidjeti, primjerice, presudu od 20. rujna 2018., Danko i Danková (C-448/17, EU:C:2018:745, t. 64.).


19      Vidjeti članak 10. stavak 2. točku (g) Direktive 2008/48.


20      Vidjeti uvodnu izjavu 46. Direktive 2008/48.


21      Vidjeti Office of Fair Trading, „Consumer contracts”, veljača 2011., str. 1. do 116.


22      Ibid. Vidjeti „Glavni zaključci”, str. 17. U toj studiji 35 % ispitanika spomenulo je da čitaju samo dijelove ugovora koje smatraju ključnima, 30 % brzo ih preleti ugovor, dok ih 10 % ugovor uopće ne čita. Vidjeti točku 2.23., str. 27. Jedno od objašnjenja koja su ispitanici za to dali bila je činjenica da su ugovori predugački, sadržavaju previše stručnih izraza ili da nemaju dovoljno vremena čitati ih. Ispitanici su također rekli da se smatraju zaštićenima zakonom te da stoga nije potrebno detaljno čitati ugovore. Vidjeti točke 2.26. do 2.29., str. 28. i 29. Iskustvo sugerira da potrošači svoje ugovore detaljno čitaju kada se pojave problemi. To pokazuje da informacije za potrošače, iako su važne, nipošto nisu dovoljne za djelotvornu zaštitu potrošača. Ono što je, prema mojem mišljenju, potrebno jest to da se nevažećima proglase odredbe koje previše odstupaju od onoga što bi razumno informirani potrošač, vodeći se nacionalnim pravom koje bi se primjenjivalo da ugovora nema, mogao očekivati da bude u ugovoru. Vidjeti u tom pogledu presude od 14. ožujka 2013., Aziz (C-415/11, EU:C:2013:164, t. 68.) ili od 16. siječnja 2014., Constructora Principado (C-226/12, EU:C:2014:10, t. 21. do 23.).


23      Ibid., Prilog E, str. 31., t. 3.18. Također o toj temi, vidjeti, Europska komisija, „Osnaživanje potrošača”, Posebni eurobarometar, br. 342, travanj 2011., str. 28. Prema tom ispitivanju, 60 % ispitanika ne čita odredbe i uvjete ugovora o pružanju usluga u cijelosti. Više od polovice njih (57 %) kao razlog za to navelo je činjenicu da su ugovori predugački ili da je potrebno previše vremena da ih se pročita.


24      O tom pitanju vidjeti publikaciju danskog Tijela za zaštitu tržišnog natjecanja i potrošača, „Consumers benefit from a standardised front page to loan offers”, Competitive Markets and Consumer Welfare, br. 23, prosinac 2018.; str. 1. do 5., dostupno na https://www.en.kfst.dk/publikationer/kfst-english/2018/20181219-consumers-benefit-from-a-standardised-front-page-to-loan-offers/.


25      To objašnjava činjenicu zašto se informacije koje se spominju u članku 10. stavku 2., za razliku od informacija koje se spominju u članku 5. stavku 1. Direktive 2008/48, ne moraju navesti samo u jednom dokumentu, pod uvjetom da različiti dokumenti u kojima se nalaze čine jedinstven ugovor te da se u njima jasno i precizno upućuje na druge dokumente. Vidjeti presudu od 9. studenoga 2016., Home Credit Slovakia (C-42/15, EU:C:2016:842, t. 33. i 34.).


26      Međutim, ne stvaraju sve ugovorne odredbe prava ili obveze jer neke mogu biti tek informativne, kao što su to one u kojima se od riječi do riječi izlažu pravila javne politike ili se na ta pravila upućuje.


27      U tom pogledu, a protivno argumentu koji je poljska vlada iznijela u svojim pisanim očitovanjima, činjenica da ta dodatna informacija nije povezana ni s jednom od informacija koje se spominju u članku 10. stavku 2. Direktive 2008/48 nije dovoljna da se isključi mogućnost dovođenja u pitanje jasnoće i sažetosti ostalih informacija. Kako bi se osiguralo da jasnoća i sažetost informacija navedenih u članku 10. stavku 2. nisu dovedene u pitanje, u obzir je potrebno uzeti ostale čimbenike, kao što je broj dodatnih informacija koje su navedene, njihova veličina ili način na koji su izložene u odnosu na ostale informacije.