Language of document : ECLI:EU:C:2020:120

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

HENRIKA SAUGMANDSGAARDA ØEA

od 27. veljače 2020.(1)

Predmet C778/18

Association française des usagers de banques

protiv

Ministre de l’Economie et des Finances

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Conseil d’État (Državno vijeće, Francuska))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita potrošača – Ugovori o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine – Račun za plaćanje ili štedni račun – Obveza dužnika da prebaci svoja primanja na račun za plaćanje u razdoblju utvrđenom ugovorom o kreditu – Individualizirana pogodnost – Direktiva 2007/64/EZ – Članak 45. stavak 2. – Direktiva (EU) 2015/2366 – Članak 55. stavak 2. – Direktiva 2014/17/EU – Članak 4. točke 26. i 27. – Praksa vezanja usluga – Praksa objedinjavanja usluga – Članak 12. stavak 1. – Članak 12. stavak 2. točka (a) – Članak 12. stavak 3. – Direktiva 2014/92/EU”






I.      Uvod

1.        Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Conseil d’État (Državno vijeće, Francuska) odnosi se na tumačenje članka 12. stavka 2. točke (a) i članka 12. stavka 3. Direktive 2014/17/EU(2), članka 45. stavka 2. Direktive 2007/64/EZ(3), članka 55. stavka 2. Direktive (EU) 2015/2366(4) kao i članka 12. stavka 3. Direktive 2014/92/EU(5). Te odredbe u biti imaju za cilj olakšati bankovnu mobilnost.

2.        Taj je zahtjev podnesen u okviru spora između Association française des usagers de banques (Francuska udruga korisnika bankarskih usluga, u daljnjem tekstu: AFUB) i ministre de l’Économie et des Finances (ministar gospodarstva i financija, Francuska), u okviru kojeg je AFUB osporavao nacionalni propis kojim se vjerovniku dopušta da uvjetuje ponudu stambenog kredita time da dužnik tijekom deset godina ili, ako je trajanje ugovora o kreditu kraće, tijekom tog razdoblja, sve svoje plaće ili istovjetne primitke prebacuje vjerovniku na račun za plaćanje, pod uvjetom da taj vjerovnik u zamjenu za to prebacivanje dužniku dodijeli individualiziranu pogodnost.

3.        AFUB smatra da se tim propisom povređuje cilj olakšavanja bankovne mobilnosti koji se nastoji postići prethodno navedenim direktivama. U tom kontekstu, Conseil d’État (Državno vijeće) pita Sud o usklađenosti takvog propisa s odredbama prava Unije navedenima u nastavku teksta.

4.        U ovom ću mišljenju objasniti zašto smatram da, pod pretpostavkom da se propisom poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku omogućuje praksa vezanja usluga u smislu Direktive 2014/17, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri u glavnom postupku, ta direktiva ne dopušta takvu praksu vezanja usluga, ni na temelju svojeg članka 12. stavka 2. točke (a), ni na temelju svojeg članka 12. stavka 3. Suprotno tomu, budući da sud koji je uputio zahtjev smatra da propis iz glavnog postupka uređuje praksu objedinjavanja usluga u smislu Direktive 2014/17, članku 45. stavku 2. Direktive 2007/64, članku 55. stavku 2. Direktive 2015/2366 i članku 12. stavku 3. Direktive 2014/92 ne protivi se takav propis.

II.    Pravni okvir

A.      Pravo Unije

1.      Direktiva 2007/64

5.        Članak 45. Direktive 2007/64, naslovljen „Raskid”, u svojem stavku 2. predviđa:

„Nakon isteka razdoblja od 12 mjeseci raskid okvirnog ugovora koji je sklopljen na određeno razdoblje duže od 12 mjeseci ili na neodređeni rok za korisnika platnih uslug[a] je besplatan. U svim drugim slučajevima naknade za raskid [moraju biti] primjerene […] i razmjerne stvarnim troškovima.”

2.      Direktiva 2015/2366

6.        Direktiva 2007/64 stavljena je izvan snage, s učinkom od 13. siječnja 2018., Direktivom 2015/2366 čiji članak 55. stavak 2. sadržava odredbu koja je u biti jednaka odredbi članka 45. stavka 2. Direktive 2007/64, samo što je predviđeno razdoblje skraćeno s dvanaest na šest mjeseci.

3.      Direktiva 2014/17

7.        Uvodne izjave 24. i 25. Direktive 2014/17 glase kako slijedi:

„(24)      S obzirom na posebna obilježja ugovora o kreditu koji se odnose na stambene nekretnine, ustaljena je praksa da vjerovnici ponude potrošačima niz proizvoda ili usluga koji se mogu kupiti skupa s ugovorom o kreditu. Stoga je primjereno, s obzirom na značaj takvih potrošačkih ugovora, utvrditi posebna pravila o praksi vezanja usluga. Spajanje ugovora o kreditu s jednom ili više financijskih usluga ili proizvoda u paketima sredstvo je kojim vjerovnici obogaćuju svoju ponudu te se tako potiče međusobna konkurencija, pod uvjetom da se sastavnice paketa mogu kupiti i zasebno. Premda kombinacija ugovorâ o kreditu s jednom ili više financijskih usluga ili proizvoda u paketima može biti od koristi za potrošače, može i negativno utjecati na mobilnost potrošača te njihovu sposobnost donošenja informiranih odabira, osim ako se sastavnice paketa mogu kupiti i zasebno. Važno je spriječiti praksu poput vezanja određenih proizvoda koji mogu navesti potrošače na sklapanje ugovorâ o kreditu koji nisu najpovoljniji za njih, a da ipak ne ograničavaju objedinjavanje proizvoda koji mogu biti korisni za potrošače. Države bi članice svejedno trebale nastaviti sa strogim nadzorom tržišta financijskih usluga za maloprodaju radi osiguravanja da praksa objedinjavanja usluga ne utječe negativno na odabir potrošača i tržišno natjecanje.

(25)      Opće je pravilo da se praksa vezanja usluga ne bi trebala dopustiti, osim ako se financijska usluga ili ponuđeni proizvod koji se nude skupa s ugovorom o kreditu ne mogu ponuditi zasebno, budući da čine sastavni dio kredita, primjerice u slučaju osiguranog prekoračenja. Međutim, u drugim slučajevima vjerovnici mogu opravdano ponuditi ili prodavati ugovor o kreditu u paketu s računom za obavljanje platnog prometa, štednim računom, investicijskim proizvodom ili proizvodom mirovinskog osiguranja, primjerice ako se kapital s računa koristi za otplatu kredita ili je preduvjet za udruživanje sredstava radi dobivanja kredita ili u situaciji u kojoj, primjerice, ulagački proizvod ili proizvod privatnog mirovinskog osiguranja služe kao dodatna sredstva osiguranja za kredit. […]”

8.        Članak 4. te direktive određuje:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

26.      ‚praksa vezanja usluga’ znači ponuda ili prodaja ugovora o kreditu u paketu s drugim zasebnim financijskim proizvodima ili uslugama kada ugovor o kreditu potrošaču nije raspoloživ zasebno;

27.      ‚praksa objedinjavanja usluga’ znači ponuda ili prodaja ugovora o kreditu u paketu s drugim zasebnim financijskim proizvodima ili uslugama ako je ugovor o kreditu potrošaču također raspoloživ zasebno, ali ne nužno pod istim uvjetima kao kad je ponuđen u paketu s dodatnim uslugama;

[…]”

9.        Člankom 12. navedene direktive predviđa se:

„1.      Države članice dopuštaju prakse objedinjavanja usluga, ali zabranjuju prakse vezanja usluga.

2.      Iznimno od stavka 1., države članice mogu odrediti da vjerovnici mogu zatražiti od potrošača ili od člana obitelji ili bliskog rođaka potrošača da:

(a)      otvori ili održava štedni račun, pri čemu je jedina svrha takvog računa prikupljanje kapitala za otplatu kredita, održavanje kredita, objedinjavanje resursa s ciljem dobivanja kredita ili u svrhu pružanja dodatnog sredstva osiguranja za vjerovnika u slučaju neispunjavanja obveza;

[…]

3.      Iznimno od stavka 1., države članice mogu dopustiti praksu vezanja usluga ako vjerovnik može dokazati svojem nadležnim tijelu da vezani proizvodi ili kategorije proizvoda koji se nude pod međusobno sličnim uvjetima, a koji nisu dostupni zasebno, dovode do jasne koristi za potrošače, uzimajući u obzir dostupnost i cijene relevantnih proizvoda koji se nude na tržištu. Ovaj se stavak primjenjuje samo na proizvode koji su stavljeni na tržište nakon 20. ožujka 2014.

[…]”

4.      Direktiva 2014/92

10.      Uvodna izjava 12. Direktive 2014/92 glasi kako slijedi:

„[…] Sve odredbe ove Direktive trebale bi se primjenjivati na račune za plaćanje putem kojih potrošači mogu provoditi sljedeće transakcije: polaganje novčanih sredstava, podizanje gotova novca te izvršavanje i primanje platnih transakcija u korist i od trećih osoba, uključujući izvršavanje kreditnih transfera. Zbog toga bi računi s ograničenijim funkcijama trebali biti isključeni. Na primjer, računi poput štednih računa i računa kreditnih kartica na kojima se novčana sredstva najčešće uplaćuju isključivo u svrhu otplate duga s kreditnih kartica, tekući računi za otplatu hipotekarnog kredita ili računi elektroničkog novca u načelu bi trebali biti izuzeti iz područja primjene ove Direktive. Međutim, ako bi se ti računi koristili za svakodnevne platne transakcije i ako bi sadržali sve funkcije koje su navedene u tekstu iznad, oni će spadati u područje primjene ove Direktive. […]”

11.      Članak 1. te direktive, naslovljen „Predmet i područje primjene”, u stavku 6. određuje:

„Ova Direktiva primjenjuje se na račune za plaćanje putem kojih potrošači mogu barem:

(a)      uplatiti novčana sredstva na račun za plaćanje;

(b)      podići gotov novac s računa za plaćanje;

(c)      izvršavati i primati platne transakcije, uključujući kreditne transfere, u korist treće strane ili od treće strane.

[…]”

12.      Članak 12. navedene direktive, naslovljen „Naknade povezane s uslugom prebacivanja računa”, u stavku 3. određuje:

„3.      Države članice osiguravaju da su naknade, ako postoje, koje pružatelj platnih usluga koji obavlja prijenos primjenjuje na potrošača u slučaju zatvaranja računa za plaćanje kojeg ima kod njega određene u skladu s člankom 45. stavcima 2., 4. i 6. [Direktive 2007/64(6)].”

B.      Francusko pravo

1.      Zakon o transparentnosti, borbi protiv korupcije i modernizaciji gospodarskog života

13.      U skladu s člankom 67. stavkom II. loi no 2016 1691, du 9 décembre 2016, relative à la transparence, à la lutte contre la corruption et à la modernisation de la vie économique (Zakon br. 2016‑1691 od 9. prosinca 2016. o transparentnosti, borbi protiv korupcije i modernizaciji gospodarskog života):

„Pod uvjetima predviđenima u članku 38. Ustava, Vlada je ovlaštena, u roku od šest mjeseci od objavljivanja ovog zakona, rješenjem poduzeti sve mjere obuhvaćene područjem zakona kojim se omogućuje da se u skladu s člankom L. 312‑1-2 code monétaire et financier (Monetarni i financijski zakonik) urede uvjeti pod kojima se potrošačevo sklapanje ugovora o kreditu za kupnju nekretnine i razina njegove kamatne stope mogu povezati s otvaranjem depozitnog računa i s prebacivanjem njegovih primanja, neovisno o njihovoj prirodi i podrijetlu, tijekom trajanja kredita […]”.

2.      Monetarni i financijski zakonik

14.      Člankom L. 312‑1-2 Monetarnog i financijskog zakonika određuje se:

„I.-l.      Zabranjeno je prodavati ili nuditi na prodaju proizvode ili usluge u paketu, osim ako se proizvodi ili usluge koji su uključeni u pakete mogu kupiti i zasebno ili ako su neraskidivo povezani.

2.      Zabranjeno je na bilo kakav način prodavati ili nuditi na prodaju proizvode ili usluge uz koje klijent odmah ili u budućnosti ostvaruje pravo na novčani bonus ili bonus u obliku proizvoda, robe ili usluga čija je vrijednost veća od praga koji je, ovisno o vrsti proizvoda ili usluge ponuđene klijentima, utvrđen uredbom koja se donosi odlukom ministra gospodarstva u skladu s mišljenjem savjetodavnog odbora osnovanog člankom L. 614‑1.

Te se odredbe primjenjuju i na platne usluge navedene u članku L. 314‑1 stavku II.”

3.      Zakonik o zaštiti potrošača

15.      U skladu s člankom L. 313‑25 Code de la consommation (Zakonik o zaštiti potrošača), koji je izmijenjen s ordonnance no 2017‑1090, du 1er juin 2017, relative aux offres de prêt immobilier conditionnées à la domiciliation des salaires ou revenus assimilés de l’emprunteur sur un compte de paiement (Rješenje br. 1090 od 1. lipnja 2017. o ponudama kredita za kupnju nekretnine uvjetovanim prebacivanjem plaća ili istovjetnih primanja dužnika na račun za plaćanje), u verziji mjerodavnoj za činjenice iz glavnog postupka:

„U ponudi iz članka L. 313‑24:

[…]

10°      navodi se je li kredit podložan uvjetu prebacivanja spomenutom u članku L. 313‑25-1. U slučaju da jest, navode se trajanje tog prebacivanja, po potrebi troškovi otvaranja i vođenja računa na koji se prebacuju plaće ili istovjetna primanja, kao i priroda individualizirane pogodnosti koju je vjerovnik dodijelio u zamjenu za to prebacivanje. Ponudom treba omogućiti da se jasno utvrdi ta pogodnost tako da se navedu uvjeti, stope ili ostalo, s obzirom na koje je ta ponuda sastavljena i koje vjerovnik primjenjuje ako dužnik prestane postupati u skladu sa zahtjevom o prebacivanju.

[…]”

16.      Člankom L. 313‑25-1 tog zakonika, koji je pridodan gore spomenutim rješenjem, u verziji koja se primjenjuje na činjenice u glavnom postupku, predviđa se:

„Vjerovnik može uvjetovati ponudu kredita spomenutu u članku L. 313‑24 dužnikovim prebacivanjem plaća ili istovjetnih primanja na račun za plaćanje spomenut u članku L. 314‑1 Monetarnog i financijskog zakonika, pod uvjetom da taj vjerovnik u zamjenu za to prebacivanje dužniku dodijeli individualiziranu pogodnost.

Taj se uvjet dužniku ne može nalagati dulje od maksimalnog razdoblja utvrđenog uredbom koju je donio Conseil d’État (Državno vijeće). Nakon isteka roka predviđenog ugovorom o kreditu, dužnik stječe individualiziranu pogodnost koju zadržava do kraja kreditnog razdoblja.

Ako dužnik prije isteka tog roka prestane ispunjavati prethodno navedeni uvjet prebacivanja, vjerovnik može, za obroke koji su preostali do otplate kredita, ukinuti individualiziranu pogodnost iz prvog stavka i primijeniti uvjete, stope ili ostalo, iz točke 10.° članka L. 313‑25. […]”

17.      Članak R. 313‑21-1, koji je unesen u navedeni zakonik décretom n° 2017‑1099 du 14 juin 2017 fixant la durée pendant laquelle le prêteur peut imposer à l’emprunteur la domiciliation de salaires ou revenus assimilés sur un compte de paiement (Uredba br. 2017‑1099 od 14. lipnja 2017. kojom se utvrđuje razdoblje tijekom kojeg vjerovnik dužniku može nametnuti obvezu prebacivanja plaća ili istovjetnih primanja na račun za plaćanje), određuje:

„Trajanje prebacivanja plaća ili istovjetnih primanja spomenuto u članku L. 313‑25-1 utvrđuje se na razdoblje od najdulje deset godina od sklapanja ugovora o kreditu ili, ako je to slučaj, od sklapanja dodatka prvotnom ugovoru o kreditu.

To trajanje u svakom slučaju ne može biti dulje od vremena na koje je ugovor o kreditu sklopljen.”

III. Glavni postupak i prethodna pitanja

18.      Zakonom br. 2016‑1691 od 9. prosinca 2016. o transparentnosti, borbi protiv korupcije i modernizaciji gospodarskog života, francuski parlament dao je vladi te države članice ovlast da rješenjem poduzme sve mjere obuhvaćene područjem zakona kojim se omogućuje da se u skladu s člankom L. 312‑1-2 Monetarnog i financijskog zakonika(7) urede uvjeti pod kojima se potrošačevo sklapanje ugovora o kreditu za kupnju nekretnine i razina njegove kamatne stope mogu povezati s otvaranjem depozitnog računa i s prebacivanjem njegovih primanja.

19.      Na temelju te je ovlasti doneseno rješenje br. 2017‑1090 od 1. lipnja 2017. o ponudama kredita za kupnju nekretnine uvjetovanim prebacivanjem plaća ili istovjetnih primanja dužnika na račun za plaćanje.

20.      Tim je rješenjem u Zakonik o zaštiti potrošača unesen novi članak L. 313‑25-1 kojim se u biti određuje da vjerovnik može uvjetovati ponudu kredita time da dužnik prebacuje plaće ili istovjetna primanja na račun za plaćanje, pod uvjetom da taj vjerovnik u zamjenu za to prebacivanje dužniku dodijeli individualiziranu pogodnost. Osim toga, dužniku se uvjet bankovnog prebacivanja ne može nalagati dulje od trajanja maksimalnog razdoblja čijim istekom dužnik stječe individualiziranu pogodnost koju zadržava do kraja kreditnog razdoblja.

21.      U odgovoru na zahtjev Suda za pojašnjenje(8), sud koji je uputio zahtjev naveo je da se pojam „račun za plaćanje” u smislu članka L. 313‑25-1 Zakonika o zaštiti potrošača ne odnosi samo na račune za plaćanje namijenjene isključivo otplati hipotekarnog kredita ili, općenitije, kredita za kupnju nekretnine, nego uključuje račune kojima se dužnici koriste za izvršavanje svakodnevnih platnih transakcija kao što su uplata, prijenos i podizanje sredstava.

22.      Uredbom br. 2017‑1099 od 14. lipnja 2017. koja je donesena na temelju rješenja navedenog u točki 19. ovog mišljenja, u Zakonik o zaštiti potrošača unesen je novi članak R-313‑21-1 koji se primjenjuje na ponude za kredit izdane nakon 1. siječnja 2018. i kojim se predviđa da trajanje uvjeta bankovnog prebacivanja ne može trajati dulje od 10 godina ili dulje od kreditnog razdoblja ako je ono kraće od 10 godina.

23.      AFUB pred Conseil d’État (Državno vijeće) zahtijeva poništenje te uredbe zbog prekoračenja ovlasti.

24.      U tom pogledu AFUB tvrdi, s jedne strane, da se rješenjem br. 2017‑1090 od 1. lipnja 2017., na temelju kojeg je donesena pobijana uredba, povređuje cilj olakšavanja bankovne mobilnosti koji se nastoji postići direktivama 2007/64, 2015/2366, 2014/92 i 2014/17. Naime, tim se rješenjem kreditnim institucijama dopušta da za bankovno prebacivanje dodjeljuju pogodnosti, a u slučaju odustajanja od tih pogodnosti za dužnike nastaje prohibitivni trošak koji sprečava bankovnu mobilnost. S druge strane, AFUB tvrdi da se pobijanom uredbom povređuje isti taj cilj jer se njome utvrđuje da kreditne institucije te pogodnosti mogu uvjetovati prebacivanjem plaće i istovjetnih primanja dužnika na razdoblje od najduže deset godina.

25.      Ministar gospodarstva i financija smatra da su ti tužbeni razlozi neutemeljeni.

26.      Prilikom ispitivanja zahtjeva za poništenje uredbe čija je pravna osnova rješenje br. 2017‑1090 od 1. lipnja 2017., Conseil d’État (Državno vijeće) pita jesu li odredbe sadržane u tim dvama aktima u skladu s prethodno navedenim direktivama(9).

27.      Konkretnije, taj sud smatra da odgovor na tužbene razloge koje je istaknuo AFUB ovisi o odgovoru na pitanje, kao prvo, dopuštaju li odredbe članka 12. stavka 2. točke (a) Direktive 2014/17, osobito s obzirom na namjenu koju određuju računu za plaćanje ili štednom računu čije otvaranje ili vođenje dopuštaju, ili odredbe članka 12. stavka 3. te direktive, s jedne strane, vjerovniku da u zamjenu za individualiziranu pogodnost dužniku naloži obvezu prebacivanja svih njegovih primitaka od rada ili istovjetnih primitaka na račun za plaćanje na razdoblje utvrđeno ugovorom o kreditu, neovisno o iznosu, rokovima otplate i trajanju kredita i, s druge strane, da tako utvrđeno razdoblje može dosegnuti deset godina ili vrijeme na koje je ugovor sklopljen, ako je ono kraće.

28.      Kao drugo, taj odgovor ovisi o odgovoru na pitanje, s jedne strane, protivi li se tada primjenjivom članku 45. Direktive 2007/64, koji danas odgovara članku 55. Direktive 2015/2366, i člancima 9. do 14. Direktive 2014/92, koji se odnose na olakšavanje bankovne mobilnosti i na troškove zatvaranja računa za plaćanje, to da zatvaranje računa koji je dužnik otvorio kod vjerovnika kako bi tamo prebacio svoja primanja u zamjenu za individualiziranu pogodnost u okviru ugovora o kreditu, ako je do njega došlo prije isteka razdoblja utvrđenog tim ugovorom, dovede do gubitka te pogodnosti, uključujući i kada do toga dođe više od godinu dana nakon otvaranja računa i, s druge strane, protivi li se istim tim odredbama činjenica da to razdoblje može trajati do deset godina ili odgovarati ukupnom razdoblju kredita, ako je ono kraće od deset godina.

29.      U tim je okolnostima Conseil d’État (Državno vijeće) odlukom od 5. prosinca 2018., koju je Sud zaprimio 11. prosinca 2018., odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.      Dopuštaju li odredbe članka 12. stavka 2. točke (a) Direktive [2014/17], osobito s obzirom na namjenu koju određuju računu za plaćanje ili štednom računu čije otvaranje ili vođenje dopuštaju, ili odredbe stavka 3. istog članka, s jedne strane, vjerovniku da u zamjenu za individualiziranu pogodnost dužniku naloži obvezu prebacivanja svih njegovih primitaka od rada ili istovjetnih primitaka na račun za plaćanje na razdoblje utvrđeno ugovorom o kreditu, neovisno o iznosu, rokovima otplate i trajanju kredita i, s druge strane, da tako utvrđeno razdoblje može dosegnuti deset godina ili vrijeme na koje je ugovor sklopljen, ako je ono kraće?

2.      Protivi li se tada primjenjivom članku 45. Direktive [2007/64], koji danas odgovara članku 55. Direktive [2015/2366], kao i člancima 9. do 14. Direktive [2014/92], koji se odnose na olakšavanje bankovne mobilnosti i na troškove zatvaranja računa za plaćanje, to da zatvaranje računa koji je dužnik otvorio kod vjerovnika kako bi tamo prebacio svoja primanja u zamjenu za individualiziranu pogodnost u okviru ugovora o kreditu, ako je do njega došlo prije isteka razdoblja utvrđenog tim ugovorom, dovede do gubitka te pogodnosti, uključujući i kada do toga dođe više od godinu dana nakon otvaranja računa i, s druge strane, protivi li se istim tim odredbama činjenica da to razdoblje može trajati do deset godina ili odgovarati ukupnom razdoblju kredita?”

30.      Francuska vlada, češka vlada i Europska komisija podnijele su pisana očitovanja Sudu. Francuska vlada i Komisija sudjelovale su na raspravi održanoj 18. prosinca 2019.

IV.    Analiza

A.      Tumačenje članka 12. stavka 2. točke (a) i članka 12. stavka 3. Direktive 2014/17 (prvo pitanje)

31.      Prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita dopušta li se člankom 12. stavkom 2. točkom (a) Direktive 2014/17 ili člankom 12. stavkom 3. te direktive nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, kojim se vjerovniku omogućuje da u zamjenu za individualiziranu pogodnost dužniku naloži obvezu prebacivanja svih njegovih primitaka od rada ili istovjetnih primitaka na račun za plaćanje na razdoblje utvrđeno ugovorom o kreditu, neovisno o iznosu, rokovima otplate i trajanju kredita i da tako utvrđeno razdoblje može dosegnuti deset godina ili vrijeme na koje je ugovor sklopljen, ako je ono kraće.

32.      Direktivom 2014/17 utvrđuje se zajednički okvir za određene aspekte zakona država članica o ugovorima koji obuhvaćaju potrošačke kredite koji su osigurani hipotekom ili se na drugi način odnose na stambene nekretnine(10) te je njezin cilj osigurati da potrošači koji sklapaju ugovore o kreditu koji se odnose na nekretnine uživaju visok stupanj zaštite(11).

33.      U tom kontekstu, člankom 12. stavkom 1. Direktive 2014/17 određuje se da države članice dopuštaju prakse objedinjavanja usluga, ali zabranjuju prakse vezanja usluga(12).

34.      Iako je praksa vezanja usluga zabranjena, člankom 12. stavkom 2. točkom (a) i člankom 12. stavkom 3. Direktive 2014/17 pod određenim se uvjetima ipak dopušta. Prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio pita može li propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku biti obuhvaćen jednom od tih dviju iznimaka.

35.      U tom pogledu najprije napominjem da se Direktiva 2014/17 primjenjuje na situacije predviđene propisom koji se odnosi na stambene kredite kao što je to sporni propis u glavnom postupku. Naime, na temelju članka 3. stavka 1. točke (b) te direktive, ona se primjenjuje na ugovore o kreditu čiji je cilj steći ili zadržati imovinska prava nad zemljištem ili na postojećoj ili projektiranoj građevini.

36.      Nadalje, ističem da se prethodno pitanje temelji na pretpostavci prema kojoj se nacionalnim propisom o kojem je riječ u glavnom postupku dopušta praksa vezanja usluga, uzimajući u obzir da se iznimke predviđene člankom 12. stavkom 2. točkom (a) i člankom 12. stavkom 3. Direktive 2014/17 odnose samo na praksu vezanja usluga.

37.      Međutim, francuska vlada ističe da se sporni propis odnosi na praksu objedinjavanja usluga u smislu Direktive 2014/17, a ne na praksu vezanja usluga i da je stoga taj nacionalni propis dopušten na temelju članka 12. stavka 1. te direktive. Ta vlada tvrdi da je vjerovnik obvezan potrošaču istodobno ponuditi kredite za kupnju nekretnine koji imaju odredbu o bankovnom prebacivanju u zamjenu za individualiziranu pogodnost kao što je, na primjer, povlaštena kamatna stopa, smanjenje troškova povezanih s vođenjem računa za plaćanje ili troškova bankovne kartice, i kredite za kupnju nekretnine koji nemaju odredbu o bankovnom prebacivanju. Drugim riječima, kredit za kupnju nekretnine i račun za plaćanje mogu se ugovoriti zasebno(13).

38.      Kad mu je postavljeno pitanje u tom pogledu, Conseil d’État (Državno vijeće) je u odgovoru na zahtjev Suda za pojašnjenje(14) istaknuo da pitanje o tome treba li mogućnost, predviđenu člankom L. 313‑25-1 Zakonika o zaštiti potrošača, da se kredit uvjetuje prebacivanjem prihoda na račun otvoren kod vjerovnika, tumačiti na način da se njome dopušta praksa vezanja usluga ili praksa objedinjavanja usluga u smislu Direktive 2014/17 jest pitanje „o kojem treba odlučiti Conseil d’État (Državno vijeće), nakon što Sud odgovori na prethodno pitanje” i da je „riječ o složenom pitanju, s obzirom na to da se ono dosad nijednom nije razmatralo u sudskoj praksi, uključujući sudsku praksu Suda koja se odnosi na doseg pojmova prakse vezanja usluga i prakse objedinjavanja usluga u smislu prava Unije, ali i s obzirom na konkretnu stvarnost postojećih praksi, što je obuhvaćeno službenom dužnošću nacionalnog suda”.

39.      Stoga se čini da Conseil d’État (Državno vijeće) ima dvojbe u pogledu opsega propisa o kojem je riječ u glavnom postupku(15).

40.      U tom pogledu ističem utjecaj koji opseg propisa o kojem je riječ u glavnom postupku ima u pogledu odgovora koji valja dati na prethodno pitanje.

41.      Naime, pod pretpostavkom da sud koji je uputio zahtjev smatra da propis iz glavnog postupka omogućava praksu vezanja usluga u smislu Direktive 2014/17, taj propis bit će dopušten na temelju te direktive samo ako ispunjava uvjete koje ta direktiva predviđa u svojem članku 12. stavku 2. točki (a) odnosno u svojem članku 12. stavku 3. Naravno, u takvoj situaciji valja provjeriti primjenjivost tih dviju odredbi na glavni postupak. Suprotno tomu, ako sud koji je uputio zahtjev smatra da se propisom o kojem je riječ u glavnom postupku uređuje praksa vezanja usluga u smislu članka 4. točke 27. navedene direktive, taj će propis stoga kao takav biti dopušten na temelju članka 12. stavka 1. te direktive(16) kojom se, podsjećam, dopušta praksa objedinjavanja usluga(17).

42.      U nastavku ću ispitati primjenjivost iznimki iz članka 12. stavka 2. točke (a) Direktive 2014/17 (odjeljak 1.) i iz članka 12. stavka 3. te direktive (odjeljak 2.) pod pretpostavkom da se propisom o kojem je riječ u glavnom postupku dopušta praksa vezanja usluga u smislu članka 4. točke 26. navedene direktive(18).

1.      Primjenjivost članka 12. stavka 2. točke (a) Direktive 2014/17

43.      Prema mojim saznanjima, Sud dosad nije proveo ocjenu u pogledu članka 12. stavka 2. točke (a) Direktive 2014/17(19).

44.      Tom se odredbom predviđa da države članice vjerovnicima mogu dopustiti da od potrošača traže da otvore ili posjeduju račun za plaćanje ili štedni račun, čija je jedina svrha prikupljanje kapitala za otplatu kredita, vođenje kredita, objedinjavanje resursa s ciljem dobivanja kredita ili u svrhu pružanja dodatnog sredstva osiguranja za vjerovnika u slučaju neispunjavanja obveza.

45.      U ovom slučaju stoga valja provjeriti odnosi li se račun za plaćanje predviđen člankom L. 313‑25-1 Zakonika o zaštiti potrošača na jednu od te tri alternativne svrhe i, ako je to slučaj, je li to također njegova jedina svrha u smislu članka 12. stavka 2. točke (a) Direktive 2014/17.

46.      Kao što ću pojasniti, smatram da to nije slučaj: s jedne strane, imam dvojbe u pogledu toga je li svrha računa za plaćanje koji se predviđa člankom L. 313‑25-1 Zakonika o zaštiti potrošača usklađena sa svrhom računa dopuštenom člankom 12. stavkom 2. točkom (a) Direktive 2014/17 (dio (a)). S druge strane, iz spisa u svakom slučaju proizlazi da račun za plaćanje predviđen člankom L. 313‑25-1 Zakonika o zaštiti potrošača ima druge funkcije od onih koje su dopuštene člankom 12. stavkom 2. točkom (a) navedene direktive, a zbog toga se, prema mojem mišljenju, ta odredba ne može primijeniti (dio (b)).

a)      Svrha računa za plaćanje o kojem je riječ u glavnom postupku

47.      Što se tiče svrhe računa za plaćanje u smislu članka L. 313‑25-1 Zakonika o zaštiti potrošača, čini mi se, s obzirom na spis kojim raspolaže Sud, da zainteresirane strane imaju različita mišljenja.

48.      Naime, najprije utvrđujem da je francuska vlada na raspravi podredno(20) istaknula da nacionalni propis, time što omogućuje da se potrošaču naloži ugovorna odredba o obvezi prebacivanja njegovih prihoda na račun za plaćanje otvoren kod vjerovnika, samo dopušta vjerovniku da zatraži otvaranje računa čija je jedina svrha da se vjerovnik dodatno osigura za slučaj neispunjavanja obveza. Drugim riječima, propis o kojem je riječ u glavnom postupku odnosi se na posljednju od triju svrha predviđenih člankom 12. stavkom 2. točkom (a) Direktive 2014/17.

49.      Nadalje, podsjećam da je sud koji je uputio zahtjev pojasnio da se pojam „račun za plaćanje” u smislu članka L. 313‑25-1 Zakonika o zaštiti potrošača ne odnosi samo na račune za plaćanje namijenjene isključivo otplati stambenog kredita, nego da uključuje i račune kojima se dužnici koriste za izvršavanje svakodnevnih platnih transakcija kao što su uplata, prijenos i podizanje sredstava(21).

50.      Iz tog pojašnjenja suda koji je uputio zahtjev stoga se može zaključiti da se računom za plaćanje u smislu članka L. 313‑25-1 Zakonika o zaštiti potrošača nastoji postići više ciljeva, od kojih se samo jedan predviđa člankom 12. stavkom 2. točkom (a) Direktive 2014/17, a to je prikupljanje kapitala za otplatu kredita.

51.      Naposljetku, ističem da je Komisija naglasila da cilj članka L. 313‑25-1 Zakonika o zaštiti potrošača i uvjetovanja ponude dužnikovim prebacivanjem prihoda jest zaštititi dužnika od nepoštenih odredbi o prebacivanju prihoda u području kredita za kupnju nekretnine, u skladu s preporukom nacionalnog povjerenstva za nepoštene odredbe koje je ocijenilo da se takve odredbe mogu činiti neproporcionalnima, ako ta obveza nije popraćena nikakvom individualiziranom protučinidbom.

52.      Čini se da Komisija tom napomenom upućuje na to da račun za plaćanje u smislu članka L. 313‑25-1 Zakonika o zaštiti potrošača ima različitu svrhu od onih koje se navode u članku 12. stavku 2. točki (a) Direktive 2014/17(22).

53.      S obzirom na to, u svakom se slučaju pitam kako račun za plaćanje, u smislu članka L. 313‑25-1 Zakonika o zaštiti potrošača, može biti namijenjen nekoj od svrha koje su predviđene člankom 12. stavkom 2. točkom (a) Direktive 2014/17, a da ga dužnici pritom mogu upotrebljavati za izvršavanje platnih transakcija, uključujući podizanje sredstava, kao što je to pojasnio sud koji je uputio zahtjev. Naime, budući da dužnici u potpunosti raspolažu računom za plaćanje, odnosno tako da nemaju posebnih ograničenja, prebacivanje njihovih prihoda na takav račun vjerovnicima ne pruža nikakvo jamstvo u pogledu otplate kredita povezanog s tim računom.

54.      To me razmatranje dovodi do zahtjeva koji se odnosi na to da račun treba imati samo jednu svrhu u smislu članka 12. stavka 2. točke (a) Direktive 2014/17.

b)      Zahtjev u pogledu „jedine svrhe” u smislu članka 12. stavka 2. točke (a) Direktive 2014/17

55.      Je li okolnost da dužnici račun za plaćanje u smislu članka L. 313‑25-1 Zakonika o zaštiti potrošača mogu upotrebljavati za izvršavanje platnih transakcija prepreka tomu da se može primijeniti članak 12. stavak 2. točka (a) Direktive 2014/17, kojim se zahtijeva da takav račun kao jedinu svrhu ima samo jedan od triju ciljeva koji se navode u toj odredbi?

56.      Na temelju doslovnog, teleološkog i kontekstualnog tumačenja članka 12. stavka 2. točke (a) Direktive 2014/17 zaključujem, kao i Komisija, da je odgovor na to pitanje potvrdan.

57.      Naime, prije svega, tekst članka 12. stavka 2. točke (a) te direktive zahtijeva da jedina svrha računa bude jedan od triju ciljeva navedenih u toj odredbi.

58.      U tom pogledu, iz dijela teksta u kojem se navode prve dvije svrhe jasno proizlazi da se račun za plaćanje može koristiti samo za prikupljanje ili objedinjavanje resursa, što isključuje podizanje sredstava i izvršenje platnih transakcija. Posljednja svrha navedena u članku 12. stavku 2. točki (a) Direktive 2014/17 podrazumijeva slično isključenje u dijelu u kojem se odnosi na „sredstva osiguranja [za vjerovnike] u slučaju neispunjavanja obveza”. Po definiciji, račun koji služi kao osiguranje u slučaju neplaćanja, nije namijenjen tome da ga dužnici upotrebljavaju u druge svrhe.

59.      Nadalje, kao što sam to pojasnio u točki 53. ovog mišljenja, upotreba računa za plaćanje radi izvršavanja platnih transakcija može ugroziti svrhe računa za plaćanje predviđene člankom 12. stavkom 2. točkom (a) Direktive 2014/17, kojima se opravdava iznimka od zabrane prakse vezanja usluga.

60.      Naime, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 24. i 25. Direktive 2014/17, praksa vezanja usluga može negativno utjecati na mobilnost potrošača te njihovu sposobnost donošenja informiranih odabira. To je razlog zbog kojeg se tom direktivom općenito zabranjuje praksa vezanja usluga i zašto se ona dopušta samo u određenim, pomno definiranim situacijama za koje je zakonodavac Unije smatrao da takva opasnost ne postoji. Međutim, omogućavanjem drugih vrsta uporabe računa za plaćanje, poput onih predviđenih propisom o kojem je riječ u glavnom postupku, može se ugroziti cilj članka 12. stavka 2. točke (a) Direktive 2014/17.

61.      Stoga se ne mogu složiti sa stajalištem francuske vlade koja je na raspravi istaknula da bi isključenje određenih vrsta uporabe računa, poput onih predviđenih propisom o kojem je riječ u glavnom postupku, dovelo do toga da vjerovnik bezrazložno ograniči potrošačevu uporabu računa za plaćanje, protivno vlastitim interesima.

62.      U tom pogledu naglašavam da iz tumačenja koje predlažem praktički proizlazi da su vjerovnici dužni ograničiti prihode koji se prebacuju na račun za plaćanje na dio prihoda koji odgovara iznosima potrebnima za otplatu kredita, dobivanje kredita ili pružanje dodatnog sredstva osiguranja za vjerovnika u slučaju neispunjavanja obveza. To ograničenje korisno je za bankovnu mobilnost potrošača jer im omogućuje da svoje preostale prihode uplate kod kreditnih institucija različitih od institucije vjerovnika koja im je odobrila stambeni kredit.

63.      Naposljetku, tumačenje koje predlažem potkrijepljeno je kontekstualnim tumačenjem članka 12. stavka 2. točke (a) Direktive 2014/17.

64.      Naime, podsjećam, s jedne strane, da članak 12. stavak 2. točka (a) te direktive predstavlja iznimku od zabrane prakse vezanja usluga predviđene člankom 12. stavkom 1. navedene direktive i da ga stoga treba usko tumačiti(23).

65.      S druge strane, tumačenje koje predlažem potkrijepljeno je time kako se Direktiva 2014/17 podudara s Direktivom 2014/92 o usporedivosti naknada povezanih s računima za plaćanje, prebacivanju računa za plaćanje i pristupu računima za plaćanje s osnovnim uslugama.

66.      Naime, kao što je to Komisija istaknula na raspravi, s obzirom na to da se račun za plaćanje može upotrijebiti za podizanje sredstava, taj račun podliježe pravilima Direktive 2014/92 o prebacivanju računa. S druge strane, račun koji je isključivo namijenjen otplati kredita izričito je isključen iz područja primjene tog propisa(24) jer, pretpostavljam, takav račun može biti odobren u okviru vezanja usluga na temelju članka 12. stavka 2. točke (a) Direktive 2014/17.

67.      Iz prethodno navedenog proizlazi da članak 12. stavak 2. točku (a) Direktive 2014/17 treba tumačiti na način da se njime ne dopušta nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, ako se tim propisom omogućuje praksa vezanja usluga u smislu članka 4. točke 26. te direktive, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri u glavnom postupku.

2.      Primjenjivost članka 12. stavka 3. Direktive 2014/17

68.      Člankom 12. stavkom 3. Direktive 2014/17 zahtijeva se da vjerovnik može dokazati svojem nadležnom tijelu da praksa vezanja usluga dovodi do jasne koristi za potrošače. K tomu, tom se odredbom utvrđuje način na koji treba ispitati je li to slučaj: prilikom te ocjene valja uzeti u obzir dostupnost i cijene relevantnih proizvoda koji se nude na tržištu.

69.      U tom pogledu ističem da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, prenošenje odredbe direktive u nacionalno pravo ne zahtijeva nužno formalno i tekstualno prenošenje te odredbe u izričitu i posebnu zakonsku odredbu, nego se ono može ostvariti općim pravnim kontekstom. Međutim, tim se općim pravnim kontekstom mora djelotvorno osigurati potpuna primjena direktive na dovoljno jasan i precizan način. Naime, svaka država članica dužna je provesti odredbe direktive na način kojim se u potpunosti ispunjavaju zahtjevi jasnoće i preciznosti pravnih situacija koje je propisao zakonodavac Unije, u interesu dotičnih osoba koje imaju sjedište ili stalno boravište u državama članicama. U tu svrhu, odredbe direktive treba provesti tako da imaju neupitnu obvezujuću snagu, te potrebnu specifičnost, preciznost i jasnoću(25).

70.      Što se tiče propisa o kojem je riječ u glavnom postupku, utvrđujem da iz njega ne proizlazi da individualiziranu pogodnost treba ocijeniti s obzirom na dostupnost i cijenu drugih proizvoda koji se nude na tržištu. Osim toga, iz očitovanja francuske vlade proizlazi da je odredba o bankovnom prebacivanju sadržana u ugovoru o kreditu za kupnju nekretnine proizašla iz slobodnih pregovora između vjerovnika i potrošača.

71.      S tog stajališta, smatram, kao što je to Komisija napomenula na raspravi, da se tim propisom ne jamči s potrebnom specifičnošću, preciznošću i jasnoćom da individualizirana pogodnost dovodi do jasne koristi za potrošača u odnosu na cijenu drugih proizvoda koji se nude na tržištu(26). To je tim više slučaj jer članak 12. stavak 3. Direktive 2014/17 predstavlja iznimku od zabrane prakse vezanja usluga i stoga ga treba usko tumačiti(27).

72.      Iz toga slijedi da članak 12. stavak 3 Direktive 2014/17 treba tumačiti na način da se ni njime ne dopušta nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, ako se tim propisom omogućuje praksa vezanja usluga u smislu članka 4. točke 26. te direktive, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri u glavnom postupku.

B.      Tumačenje članka 45. stavka 2. Direktive 2007/64, članka 55. stavka 2. Direktive 2015/2366 i članka 12. stavka 3. Direktive 2014/92 (drugo pitanje)

73.      Drugim prethodnim pitanjem sud koji je uputio pitanje u biti pita protivi li se, s jedne strane, članku 45. Direktive 2007/64 i članku 55. Direktive 2015/2366 koji je zamijenio prvonavedenu odredbu 13. siječnja 2018. i, s druge strane, člancima 9. do 14. Direktive 2014/92, nacionalni propis prema kojem zatvaranje računa koji je dužnik otvorio kod vjerovnika kako bi tamo prebacio svoja primanja u zamjenu za individualiziranu pogodnost u okviru ugovora o kreditu, ako je do njega došlo prije isteka razdoblja utvrđenog tim ugovorom, dovede do gubitka te pogodnosti, uključujući i kada do toga dođe više od godinu dana nakon otvaranja računa i ako to razdoblje može trajati do deset godina ili odgovarati ukupnom razdoblju kredita.

74.      Sud koji je uputio zahtjev nije pojasnio na temelju kojih je aspekata prethodno navedenih odredbi postavio pitanje o njihovu tumačenju.

75.      Ako se uzme u obzir tekst prethodnog pitanja, ipak se utvrđuje, s jedne strane, da je pojašnjeno da se predmetne odredbe prava Unije odnose na „na troškove zatvaranja računa za plaćanje” i da se, s druge strane, navodi da dotični nacionalni propis pod određenim uvjetima dopušta gubitak individualizirane pogodnosti u slučaju zatvaranja računa.

76.      Stoga prethodno pitanje shvaćam na način da Conseil d’État (Državno vijeće) u biti pita podrazumijeva li takav gubitak individualizirane pogodnosti troškove zatvaranja računa za plaćanje u smislu direktiva 2007/64, 2015/2366 i 2014/92 i, u slučaju potvrdnog odgovora, ispunjavaju li okolnosti tog gubitka uvjete koji su u tom pogledu predviđeni tim direktivama.

77.      Iz tog razloga, iako se prethodno pitanje, s obzirom na njegov tekst, u cijelosti odnosi na članak 45. Direktive 2007/64 i članak 55. Direktive 2015/2366, kao i na sve odredbe predviđene u člancima 9. do 14. Direktive 2014/92, to pitanje shvaćam na način da se ono zapravo odnosi na članak 45. stavak 2. Direktive 2007/64, koji je zamijenjen člankom 55. stavkom 2. Direktive 2015/2366, i na članak 12. stavak 3. Direktive 2014/92 koji se odnose na troškove zatvaranja računa za plaćanje.

78.      Stoga valja provjeriti protivi li se tim odredbama propis poput onog iz prethodnog pitanja.

79.      U tom smislu napominjem da za razliku od prvog prethodnog pitanja koji polazi od pretpostavke da propis o kojem je riječ u glavnom postupku dopušta praksu vezanja usluga u smislu Direktive 2014/17(28),u drugom se pitanju ne navodi jednako jasno polazi li ono također od te pretpostavke. Međutim, imajući u vidu način na koji je drugo pitanja sročeno, čini mi se da dotični propis uređuje praksu objedinjavanja usluga u smislu Direktive 2014/17.(29) Stoga ću drugo prethodno pitanje razmotriti s tog kuta gledišta.(30)

80.      Što se tiče, kao prvo, Direktive 2007/64 kojom se usklađuju platne usluge na unutarnjem tržištu, čini mi se da je ona primjenjiva u ovom slučaju(31).

81.      Članak 45. Direktive 2007/64 nalazi se u poglavlju 3. te direktive, koje je naslovljeno „Okvirni ugovori” i primjenjuje se na platne transakcije iz okvirnih ugovora(32).

82.      U tom kontekstu, članak 45. koji je naslovljen „Raskid” u svojem stavku 1. određuje da korisnik platnih usluga može u svakom trenutku raskinuti okvirni ugovor, osim ako su stranke ugovorile otkazni rok koji ne smije biti duži od mjesec dana. U stavku 2. dodaje se da je raskid takvog ugovora, koji je sklopljen na razdoblje duže od 12 mjeseci ili na neodređeni rok, besplatan za korisnika platnih usluga. Cilj je te odredbe omogućiti veću mobilnost potrošača(33).

83.      U ovom slučaju valja utvrditi da se propisom o kojem je riječ u glavnom postupku, iako se njime dopušta praksa objedinjavanja usluga u smislu Direktive 2014/17, utvrđuju uvjeti dodjeljivanja pojedinačne pogodnosti vezane uz dobivanje kredita.

84.      Stoga je gubitak pogodnosti rezultat primjene odredbe ugovora o kreditu koju su stranke dogovorile i kojom se dodjela te pogodnosti uvjetuje prebacivanjem plaće i prihoda vjerovniku.

85.      Kao što to u tom pogledu ističu francuska i češka vlada te Komisija, gubitak te pogodnosti samo je posljedica prestanka prebacivanja prihoda i stoga ne podrazumijeva troškove raskida okvirnog ugovora u smislu članka 45. stavka 2. Direktive 2007/64.

86.      Prethodno navedena razmatranja vrijede i u pogledu članka 55. stavka 2. Direktive 2015/2366, čije je područje primjene, u pogledu glavnog predmeta, jednako području primjene Direktive 2007/64(34) jer je ta odredba u biti jednaka odredbi članka 45. stavka 2. Direktive 2007/64, iako je predmetno razdoblje skraćeno s dvanaest na šest mjeseci.

87.      Kao drugo, što se tiče Direktive 2014/92, njome se dopunjuju direktive 2007/64 i 2015/2366 u dijelu u kojem se tom direktivom utvrđuju, među ostalim, pravila o prebacivanju računa za plaćanje unutar države članice i pravila za olakšavanje prekograničnog otvaranja računa za plaćanje za potrošače(35).

88.      U tom pogledu, na temelju članka 12. stavka 3. Direktive 2014/92, države članice osiguravaju da su naknade, ako postoje, koje pružatelj platnih usluga koji obavlja prijenos primjenjuje na potrošača u slučaju zatvaranja računa za plaćanje određene u skladu s člankom 45. stavkom 2. Direktive 2007/64 i člankom 55. stavkom 2. Direktive 2015/2366(36).

89.      Što se tiče Direktive 2014/92, ona se na temelju svojeg članka 1. stavka 6. tumačenog u vezi s uvodnom izjavom 12. primjenjuje na propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku(37).

90.      S obzirom na to i s obzirom na prethodno iznesena razmatranja u pogledu članka 55. stavka 2. Direktive 2014/92 i članka 45. stavka 2. Direktive 2007/64, valja utvrditi da gubitak pogodnosti ne podrazumijeva troškove zatvaranja računa za plaćanje u smislu Direktive 2014/92.

91.      Iz prethodno navedenog proizlazi da se članku 45. stavku 2. Direktive 2007/64, članku 55. stavku 2. Direktive 2015/2366 kao i članku 12. stavku 3. Direktive 2014/92 ne protivi propis poput onoga o kojem je riječ u prethodnom pitanju.

V.      Zaključak

92.      S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na pitanja koja je uputio Conseil d’État (Državno vijeće, Francuska) odgovori na sljedeći način:

1.      Članak 12. stavak 2. točku (a) Direktive 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 treba tumačiti na način da se njime ne dopušta nacionalni propis kojim se omogućuje praksa vezanja usluga u smislu članka 4. točke 26. te direktive, prema kojem vjerovnik, u zamjenu za individualiziranu pogodnost, dužniku može naložiti prebacivanje svih njegovih primitaka od rada ili istovjetnih primitaka na račun za plaćanje u razdoblju utvrđenom ugovorom o kreditu, pod uvjetom da se dužnik tim računom može koristiti za izvršavanje svakodnevnih platnih transakcija kao što su uplata, prijenos i podizanje sredstava.

Članak 12. stavak 3. Direktive 2014/17 treba tumačiti na način da se njime ne dopušta nacionalni propis koji omogućuje praksu vezanja usluga u smislu članka 4. točke 26. te direktive, ako se tim propisom ne osigurava to da, s jedne strane, praksa vezanja usluga dovodi do jasne koristi za potrošača, ni to da se, s druge strane, ta ocjena izvrši uzimajući u obzir dostupnost i cijene relevantnih proizvoda koji se nude na tržištu.

2.      Članak 45. stavak 2. Direktive 2007/64/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenoga 2007. o platnim uslugama na unutarnjem tržištu i o izmjeni direktiva 97/7/EZ, 2002/65/EZ, 2005/60/EZ i 2006/48/EZ te stavljanju izvan snage Direktive 97/5/EZ, članak 55. stavak 2. Direktive (EU) 2015/2366 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2015. o platnim uslugama na unutarnjem tržištu, o izmjeni direktiva 2002/65/EZ, 2009/110/EZ i 2013/36/EU te Uredbe (EU) br. 1093/2010 i o stavljanju izvan snage Direktive 2007/64/EZ, te članak 12. stavak 3. Direktive 2014/92/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 23. srpnja 2014. o usporedivosti naknada povezanih s računima za plaćanje, prebacivanju računa za plaćanje i pristupu računima za plaćanje s osnovnim uslugama, treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis prema kojem zatvaranje računa koji je dužnik otvorio kod vjerovnika kako bi tamo prebacio svoja primanja u zamjenu za individualiziranu pogodnost u okviru ugovora o kreditu, ako je do njega došlo prije isteka razdoblja utvrđenog tim ugovorom, dovodi do gubitka te pogodnosti, uključujući i kada do toga dođe više od godinu dana nakon otvaranja računa, te prema kojem to razdoblje može trajati do deset godina ili odgovarati ukupnom razdoblju kredita.


1      Izvorni jezik: francuski


2      Direktiva 2014/17/ЕU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL 2014., L 60, str. 34. i ispravci SL 2015., L 65, str. 22. i SL 2015., L 246, str. 11.)


3      Direktiva 2007/64/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenoga 2007. o platnim uslugama na unutarnjem tržištu i o izmjeni direktiva 97/7/EZ, 2002/65/EZ, 2005/60/EZ i 2006/48/EZ te stavljanju izvan snage Direktive 97/5/EZ (SL 2007., L 319, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 10., svezak 2., str. 172.)


4      Direktiva (EU) 2015/2366 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2015. o platnim uslugama na unutarnjem tržištu, o izmjeni direktiva 2002/65/EZ, 2009/110/EZ i 2013/36/EU te Uredbe (EU) br. 1093/2010 i o stavljanju izvan snage Direktive 2007/64/EZ (SL 2015., L 337, str. 35.)


5      Direktiva 2014/92/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 23. srpnja 2014. o usporedivosti naknada povezanih s računima za plaćanje, prebacivanju računa za plaćanje i pristupu računima za plaćanje s osnovnim uslugama (SL 2014., L 257, str. 214.)


6      Na temelju članka 114. Direktive 2015/2366 sva upućivanja na Direktivu 2007/64 smatraju se upućivanjima na Direktivu 2015/2366. Stoga se od 13. siječnja 2018. u članku 12. stavku 3. Direktive 2014/92 upućuje na članak 55. stavke 2., 4. i 6. Direktive 2015/2366 koji je zamijenio članak 45. stavke 2., 4. i 6. Direktive 2007/64.


7      Članak L. 312‑1-2 Monetarnog i financijskog zakonika koji se navodi u točki 14. ovog mišljenja u biti sadržava zabranu prakse vezanja usluga u smislu članka 4. točke 26. Direktive 2014/17 i odobrenje prakse objedinjavanja usluga u smislu članka 4. točke 27. te direktive. Vidjeti u tom pogledu bilješku 15. ovog mišljenja.


8      Odgovor od 23. listopada 2019. na zahtjev Suda za pojašnjenje od 26. rujna 2019.


9      U svojem odgovoru na zahtjev Suda za pojašnjenje (vidjeti bilješku 8. ovog mišljenja), sud koji je uputio zahtjev naveo je da je rješenje br. 2017‑1090 od 1. lipnja 2017. stavljeno izvan snage člankom 206. stavkom XV. loi n° 2019‑486 du 22 mai 2019 relative à la croissance et à la transformation des entreprises (Zakon br. 2019‑486 od 22. svibnja 2019. o rastu i preoblikovanju poduzeća), ali da se uredba o kojoj je riječ u glavnom postupku ipak primijenila, zbog čega su pitanja upućena Sudu i dalje relevantna.


10      Članak 1. Direktive 2014/17


11      Uvodna izjava 15. Direktive 2014/17


12      Pojmovi „praksa vezanja usluga” i „praksa objedinjavanja usluga” definirani su u članku 4. točki 26. odnosno točki 27. Direktive 2014/17; vidjeti te definicije u točki 8. ovog mišljenja.


13      Iako doseg propisa o kojem je riječ u glavnom postupku proizlazi iz tumačenja nacionalnog prava, za što je nadležan nacionalni sud (vidjeti među ostalim presude od 26. rujna 2000., Mayeur C‑175/99, EU:C:2000:505, t. 22.; od 1. lipnja 2006., innoventif C‑453/04, EU:C:2006:361, t. 29. i od 8. srpnja 2010., Sjöberg i Gerdin C‑447/08 i C‑448/08, EU:C:2010:415, t. 54.), ipak smatram, s obzirom na spis kojim raspolaže Sud, da je stajalište francuske vlade na prvi pogled uvjerljivo. Konkretno, iz samog teksta članka L. 313‑25-1 Zakonika o zaštiti potrošača proizlazi da kreditne institucije mogu uvjetovati ponudu kredita dužnikovim prebacivanjem plaća ili istovjetnih primanja na račun za plaćanje u zamjenu za individualiziranu pogodnost. U tom pogledu, s obzirom na to da prebacivanje prihoda i, posljedično, računa za plaćanje, nije uvjet za dobivanje kredita kao takvog, nego samo za dobivanje individualizirane pogodnosti, ističem da je, prema mojem mišljenju, riječ o praksi objedinjavanja usluga smislu članka 4. točke 27. Direktive 2014/17. Naime, u tom je slučaju kredit ono što predstavlja ugovor o kreditu, dok je račun za plaćanje drugi financijski proizvod u smislu članka 4. točke 27. Direktive 2014/17 i u zamjenu za prebacivanje prihoda, ugovor o kreditu nudi se „pod drukčijim uvjetima” u smislu te odredbe, odnosno u obliku individualizirane pogodnosti.


14      Vidjeti bilješku 8. ovog mišljenja.


15      U tom kontekstu pojašnjavam, kao prvo, da iz odgovora na zahtjev Suda za pojašnjenje (vidjeti bilješku 8. ovog mišljenja) proizlazi da sud koji je uputio zahtjev ima dvojbe u pogledu tog pitanja, neovisno o činjenici da nacionalni pravni okvir na kojem se temelji osporavano rješenje, odnosno članak 67. Zakona br. 2016‑1691 od 9. prosinca 2016. o transparentnosti, borbi protiv korupcije i modernizaciji gospodarskog života, zahtijeva da se poštuje članak L. 312‑1-2 Monetarnog i financijskog zakonika koji, prema mišljenju Conseil d’Étata (Državno vijeće), dopušta praksu objedinjavanja usluga u smislu članka 4. točke 27. Direktive 2014/17 i zabranjuje praksu vezanja usluga u smislu članka 4. točke 26. te direktive. U tom pogledu, kao drugo, utvrđujem da se čini da dvojbe suda koji je uputio zahtjev u pogledu opsega nacionalnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku proizlaze, među ostalim, iz činjenice da je moguće da kreditne institucije u praksi uvjetuju dobivanje kredita ugovornom odredbom o bankovnom prebacivanju i, prema tome, dobivanjem računa za plaćanje što predstavlja praksu vezanja usluga. Naime, u odgovoru na zahtjev Suda za pojašnjenje, Conseil d’État (Državno vijeće) uputio je na izvješće o prebacivanju prihoda iz siječnja 2019., koje je na zahtjev Ministra gospodarstva i financija sastavio predsjednik Savjetodavnog odbora za financijski sektor i citirao dvije zainteresirane strane koje su iznijele mišljenja u tom smislu: predstavnici posrednika smatraju da „ustvari protučinidba ne postoji jer su dosad primijećeni slučajevi doveli do toga da se standardni sustav kamatnih stopa obilježava kao sustav kamatnih stopa ‚u slučaju prebacivanja’ i do toga da se doda nov, vrlo nepovoljan sustav pod oznakom ‚u slučaju da nema prebacivanje’ odnosno do toga da se primjenjuje vrlo visoka cijena”.  Isto tako, predstavnici klijenata pojedinaca tvrde da je „otvaranje bankovnog računa i odabir različitih proizvoda (paket, automobilsko i stambeno osiguranje) često preduvjet za odobravanje kredita za kupnju nekretnine”. Dodajem da, suprotno tomu, kreditne institucije navode da klijent uvijek može odlučiti da neće prebaciti svoje prihode i da stoga neće ostvariti individualiziranu pogodnost. Međutim, prema mojem mišljenju, valja razlikovati pitanje koje se odnosi na to da kreditne institucije možda ne poštuju propis o kojem je riječ u glavnom postupku od pitanja usklađenosti tog propisa kao takvog s pravom Unije.


16      Međutim, napominjem da je Komisija na raspravi naglasila da uvodna izjava 24. Direktive 2014/17 sadržava pojašnjenje koje se odnosi na opseg dopuštenja prakse objedinjavanja usluga, predviđenog člankom 12. stavkom 1. Direktive 2014/17. U toj uvodnoj izjavi pojašnjava se da ne treba ograničavati objedinjavanje proizvoda koji mogu biti korisni za potrošače, ali da bi države članice svejedno trebale nastaviti sa strogim nadzorom tržišta financijskih usluga za maloprodaju radi osiguravanja da praksa objedinjavanja usluga ne utječe negativno na odabir potrošača i tržišno natjecanje. Stoga bi dopuštanje takve prakse uvijek trebalo biti u interesu potrošača i slobodnog tržišnog natjecanja te bi zakonodavac u tom kontekstu trebao spriječiti situacije koje su protivne interesima potrošača.


17      Budući da iz toga proizlazi da prethodno pitanje nije relevantno, radi sveobuhvatnosti naglašavam da je postavljeno pitanje ipak dopušteno. Naime, s obzirom na, među ostalim, činjenicu da se ne može isključiti da propis o kojem je riječ u glavnom postupku predstavlja praksu vezanja usluga, valja smatrati da je odgovor na postavljeno pitanje koristan sudu koji je uputio zahtjev u svrhu rješavanja spora u glavnom postupku i da je pitanje stoga dopušteno. Vidjeti u tom smislu osobito presude od 27. listopada 1993., Enderby (C‑127/92, EU:C:1993:859, t. 11. i 12.); od 7. prosinca 2010., VEBIC (C‑439/08, EU:C:2010:739, t. 44. do 48.) i od 2. svibnja 2019., A‑Fonds (C‑598/17, EU:C:2019:352, t. 34. do 40.).


18      U skladu s definicijom prakse vezanja usluga iz članka 4. točke 26. Direktive 2014/17, to znači da se ugovor o kreditu ne nudi potrošaču odvojeno od računa za plaćanje i da je stoga obveza prebacivanja prihoda na taj račun uvjet za samo odobrenje kredita.


19      Napominjem da se odredba predviđena u članku 12. Direktive 2014/17 nije nalazila u prijedlogu direktive koji je podnijela Komisija (COM (2011) 142 final), ali je unesena pri prvom čitanju Europskog parlamenta.


20      Podsjećam da francuska vlada najprije tvrdi da se propisom o kojem je riječ u glavnom postupku dopušta praksa objedinjavanja usluga (vidjeti točku 37. ovog mišljenja).


21      Vidjeti točku 21. ovog mišljenja.


22      U tom pogledu također napominjem da iz izvješća o prebacivanju prihoda iz siječnja 2019., koje je na zahtjev Ministra gospodarstva i financija sastavio predsjednik Savjetodavnog odbora za financijski sektor i na koje se sud koji je uputio zahtjev poziva u svojem odgovoru na zahtjev za pojašnjenje, proizlazi da „[k]onkretno, prebacivanje prihoda može biti korisna dopuna jamstvu prilikom razmatranja zahtjeva za kredit”. Na temelju te napomene ne može se zaključiti odnosi li se predmetni propis na neku od svrha koje se navode u članku 12. stavku 2. točki (a) Direktive 2014/17.


23      Vidjeti u tom smislu osobito presudu od 10. rujna 2014., Kušionová (C‑34/13, EU:C:2014:2189, t. 77.).


24      Članak 1. stavak 6. Direktive 2014/92 u vezi s uvodnom izjavom 12. te direktive.


25      Vidjeti u tom smislu osobito presudu od 4. lipnja 2009., SALIX Grundstücks‑Vermietungsgesellschaft (C‑102/08, EU:C:2009:345, t. 40. do 42. i navedena sudska praksa). Naglašavam da se ta sudska praksa primjenjuje i u pogledu prenošenja fakultativnog odstupanja o kakvom je riječ u članku 12. stavku 3. Direktive 2014/17. Vidjeti u tom smislu osobito presudu od 21. listopada 2010., Accardo i dr. (C‑227/09, EU:C:2010:624, t. 55.).


26      Činjenica da se propisom o kojem je riječ u glavnom postupku zahtijeva da se na temelju ponude omogući da se utvrdi individualizirana pogodnost navođenjem uvjeta, stopa ili ostalog, s obzirom na koje je ta ponuda sastavljena i koje vjerovnik primjenjuje ako dužnik prestane postupati u skladu sa zahtjevom o prebacivanju (članak L. 313‑25 Zakonika o zaštiti potrošača) ne može dovesti u pitanje taj zaključak.


27      Vidjeti u tom pogledu bilješku 23. ovog mišljenja.


28      Vidjeti t. 36. ovog mišljenja.


29      Naime, budući da zatvaranje računa koji je dužnik otvorio kod vjerovnika kako bi na njega prebacivao svoja primanja u zamjenu za individualiziranu pogodnost dovodi samo do gubitka te pogodnosti, smatram da se radi o praksi objedinjavanja usluga u smislu Direktive 2014/17; vidjeti bilješku 13. u ovom mišljenju.


30      Osim toga, budući da iz mojeg odgovora na prvo prethodno pitanje proizlazi da je propis iz glavnog postupka zabranjen sukladno Direktivi 2014/17, u mjeri u kojoj da taj propis dopušta praksu vezanja usluga u smislu te direktive, suvišno je ispitivati i usklađenost takvog propisa s odredbama spomenutim u drugom prethodnom pitanju.


31      U skladu s člankom 2. stavkom 1. Direktive 2007/64, navedena se direktiva primjenjuje na „platne usluge” pružene u Europskoj uniji. Pojam „platne usluge” definiran je u članku 4. točki 3. te direktive kao poslovna aktivnost navedena u Prilogu. U točki 1. Priloga navode se „[u]sluge koje omogućuju polaganje gotovine na račun za plaćanje te svi poslovi potrebni za vođenje računa za plaćanje”.


32      Članak 40. Direktive 2007/64. Okvirni ugovor definiran je u članku 4. točki 12. te direktive kao ugovor o platnim uslugama kojim se uređuje buduće izvršenje pojedinačnih i uzastopnih platnih transakcija, a koji može sadržavati obvezu i uvjete za otvaranje računa za plaćanje.


33      Vidjeti uvodnu izjavu 29. Direktive 2007/64.


34      Vidjeti članak 2. stavak 1. Direktive 2015/2366 u vezi s njezinim člankom 4. točkom 3. i Prilogom toj direktivi.


35      Vidjeti uvodnu izjavu 2. Direktive 2014/92 i članak 1. te direktive.


36      Vidjeti bilješku 6. ovog mišljenja.


37      Naime, podsjećam da pojam „račun za plaćanje” u smislu članka L. 313‑25-1 Zakonika o zaštiti potrošača uključuje i račune kojima se dužnici koriste za izvršavanje svakodnevnih platnih transakcija. U tom pogledu, uvodnom izjavom 12. Direktive 2014/92 koja se navodi u točki 10. ovog mišljenja pojašnjava se područje primjene Direktive predviđeno člankom 1. stavkom 6. Iz tog pojašnjenja u biti proizlazi da se Direktiva primjenjuje na račun za plaćanje koji je isključivo namijenjen otplati hipotekarnog kredita, ako se taj račun upotrebljava i za izvršavanje svakodnevnih platnih transakcija.