MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
HENRIKA SAUGMANDSGAARDA ØEA
od 7. studenoga 2019.(1)
Predmet C‑215/18
Libuše Králová
protiv
Primera Air Scandinavia
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Obvodní soud pro Prahu 8 (Sud gradske četvrti Prag 8, Češka Republika))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Sudska nadležnost u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba (EZ) br. 44/2001 – Članak 5. točka 1. – Nadležnost u stvarima koje se odnose na ugovore – Odjeljak 4. poglavlja II. – Nadležnost za potrošačke ugovore – Područje primjene – Uredba (EZ) br. 261/2004 – Članci 6. i 7. – Zračni prijevoz – Odšteta i pomoć putnicima – Dugo kašnjenje leta – Ugovor o prijevozu u kombinaciji sa smještajem koji su sklopili putnik i tour operator – Tužba za naknadu štete protiv zračnog prijevoznika koji nije stranka tog ugovora – Putovanje u paket aranžmanu – Direktiva 90/314/EEZ”
I. Uvod
1. Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Obvodní soud pro Prahu 8 (Sud gradske četvrti Prag 8, Češka Republika) podnesen je u okviru tužbe za naknadu štete koju je na temelju Uredbe (EZ) br. 261/2004(2) podnijela putnica s domicilom u području nadležnosti tog suda protiv zračnog prijevoznika sa sjedištem u Danskoj zbog dugog kašnjenja leta koji je taj prijevoznik izvodio, ali za koji je kartu, u kombinaciji sa smještajem, putnici prodala češka putnička agencija.
2. Sud u biti pita, kao prvo, je li takav sudski postupak obuhvaćen pravilima o nadležnosti primjenjivima u stvarima koje se odnose na ugovore, koja se predviđaju člankom 5. točkom 1. Uredbe (EZ) br. 44/2001(3), iako tužitelj nije sklopio ugovor s tuženikom te je predmetni let bio dio skupine usluga koje pružaju treće osobe. Iz razloga iznesenih u ovom mišljenju smatram da na to pitanje treba dati potvrdan odgovor.
3. Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev pita treba li odredbe odjeljka 4. poglavlja II. Uredbe br. 44/2001, koji sadržava članke 15. do 17. te uredbe, tumačiti na način da pravila o nadležnosti primjenjiva u području potrošačkih ugovora, koja se navode u navedenom odjeljku, obuhvaćaju tužbu kao što je ona u glavnom postupku. Prema mojem mišljenju, na to pitanje valja odgovoriti niječno.
4. Kao treće, od Suda se traži da utvrdi može li se, u slučaju dugog kašnjenja leta, putnik koji je kupio kartu za let u putničkoj agenciji u okviru paket aranžmana, u smislu Direktive 90/314/EEZ(4), pozvati na prava izvedena iz članka 6. i 7. Uredbe br. 261/2004 s obzirom na stvarnog zračnog prijevoznika. Smatram da u tom pogledu valja potvrdno odgovoriti.
II. Pravni okvir
A. Uredba br. 44/2001
5. Odjeljak 2. poglavlja II. Uredbe br. 44/2001, naslovljen „Posebna nadležnost”, sadržava članak 5. točku 1. koji glasi kako slijedi:
„Osoba s domicilom u državi članici može u drugoj državi članici biti tužena:
1. (a) u stvarima koje se odnose na ugovore, [ako je predmet postupka ugovor ili zahtjevi iz ugovora], pred sudom u mjestu u kojemu treba biti izvršena obveza [u kojemu je obveza izvršena ili treba biti izvršena];
(b) u svrhe ove odredbe, osim ako nije drukčije ugovoreno, mjesto izvršenja obveze je:
– u slučaju kupoprodaje robe […],
– u slučaju pružanja usluga, mjesto u državi članici u kojemu su, u skladu s ugovorom, usluge pružene ili su trebale biti pružene;
(c) ako se ne primjenjuje podstavak (b), primjenjuje se podstavak (a)”.
6. Odjeljak 4. poglavlja II. Uredbe br. 44/2001, naslovljen „Nadležnost nad potrošačkim ugovorima”, sadržava članak 15. koji određuje:
„1. U stvarima koje se odnose na ugovor koji sklapa osoba – potrošač, u svrhe za koje se može smatrati da su izvan njezine profesionalne djelatnosti, nadležnost se utvrđuje odredbama ovog odjeljka, ne dovodeći u pitanje odredbe članka 4. i članka 5. točke 5., ako:
(a) je riječ o ugovoru o kupoprodaji robe s obročnom otplatom cijene; ili
(b) je riječ o ugovoru o zajmu s obročnom otplatom ili o ugovoru o bilo kakvom drugom obliku kredita, sklopljenim za financiranje prodaje robe; ili
(c) u svim drugim slučajevima, ako je ugovor sklopljen s osobom koja se bavi trgovačkom ili profesionalnom aktivnošću u državi članici u kojoj potrošač ima domicil ili ako na bilo koji drugi način usmjerava takvu aktivnost prema toj državi članici ili prema većem broju država uključujući i tu državu članicu, a ugovor pripada u područje takvih aktivnosti.
[…]
3. Ovaj se odjeljak ne primjenjuje na ugovore o prijevozu, osim na ugovore u kojima je u cijenu uračunata kombinacija prijevoza i smještaja.”
7. Navedeni odjeljak 4. sadržava članak 16. stavak 1. koji navodi da „[p]otrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne stranke bilo pred sudovima države članice u kojoj ta stranka ima domicil, bilo pred sudovima mjesta u kojemu potrošač ima domicil”.
8. Članak 17., koji se nalazi na kraju istog odjeljka 4., određuje uvjete u kojima se može odstupiti od odredbi tog odjeljka na temelju dogovora s potrošačem o odabiru suda.
9. U ovom je slučaju ratione temporis primjenjiva Uredba br. 44/2001, iako je stavljena izvan snage Uredbom (EU) br. 1215/2012(5), uzimajući u obzir da je potonji instrument primjenjiv samo na tužbe podnesene nakon 10. siječnja 2015., u skladu s njezinim člankom 66. stavkom 1. i da je tužba u glavnom postupku podnesena prije tog datuma(6).
10. K tomu, Uredba br. 44/2001 primjenjiva je ratione loci u ovom slučaju, uzimajući u obzir da njezine odredbe prvotno nisu obvezivale Kraljevinu Dansku, ali se sada primjenjuju na odnose između Unije i te države članice, nakon 1. srpnja 2007., na temelju sporazuma sklopljenog u tu svrhu(7).
B. Uredba br. 261/2004
11. Članak 1. stavak 1. točka (c) Uredbe br. 261/2004 određuje da se njome „utvrđuju, prema ovdje navedenima uvjetima, minimalna prava koja imaju putnici [među ostalim] kada […] im je let otkazan”.
12. U članku 2. točki (b) te uredbe, pojam „stvarni zračni prijevoznik” definira se, u smislu te uredbe, kao „zračni prijevoznik koji izvodi ili namjerava izvesti let ugovoren s putnicima ili u ime neke druge osobe, pravne ili fizičke, koja ima ugovor s tim putnikom”.
13. Članak 3. navedene uredbe, naslovljen „Područje primjene”, u stavcima 5. do 6. propisuje:
„5. Ova se Uredba primjenjuje na bilo kojeg zračnog prijevoznika koji osigurava prijevoz putnika obuhvaćenog stavcima 1. i 2. U slučajevima kada [stvarni] zračni prijevoznik koji nema ugovor s putnikom obavlja obveze propisane ovom Uredbom, smatrat će se kao da to radi u ime osobe koja ima ugovor s putnikom.
6. Ova Uredba ne utječe na prava putnika propisana Direktivom [90/314]. Ova se Uredba ne primjenjuje u slučajevima kada se paket tura otkaže zbog razloga različitih od otkazivanja leta.”
14. U pogledu upućivanja na Direktivu 90/314 koje je sadržano u potonjoj odredbi, valja pojasniti da je navedena direktiva stavljena izvan snage 1. srpnja 2018. Direktivom (EU) 2015/2302(8), u skladu s člankom 29. te direktive. Međutim, s obzirom na datum nastanka činjenica u glavnom postupku, u ovom je slučaju primjenjiv prvi od tih instrumenata.
15. Članci 6. i 7. Uredbe br. 261/2004 predviđaju pravo na pomoć koju pruža stvarni zračni prijevoznik u slučaju dugog kašnjenja leta odnosno pravo na paušalnu naknadu štete u uvjetima navedenim u tim člancima.
III. Glavni postupak, prethodna pitanja i postupak pred Sudom
16. Libuše Králová, s domicilom u Pragu (Češka Republika) sklopila je s društvom FIRO‑tour a.s., putničkom agencijom sa sjedištem u Češkoj Republici, ugovor koji je uključivao izvođenje leta između Praga i Keflavika (Island), koji se trebao obaviti 25. travnja 2013. u 12.40 sati, kao i smještaj. Zračni prijevoz izvršilo je društvo Primera Air Scandinavia sa sjedištem u Danskoj. Taj je let kasnio četiri sata u odnosu na predviđeno vrijeme polaska.
17. L. Králová zatražila je 24. srpnja 2013. od društva Primera Air Scandinavia da nadoknadi štetu koju je pretrpjela zbog kašnjenja leta. Zračni prijevoznik tome se protivio, pri čemu je tvrdio da je kašnjenje bilo prouzročeno izvanrednim okolnostima koje se nisu mogle predvidjeti.
18. L. Králová pokrenula je 10. listopada 2013. postupak pred Obvodní soudom pro Prahu 8 (Sud gradske četvrti Prag 8) kako bi se društvu Primera Air Scandinavia naložilo da joj plati paušalnu naknadu štete u iznosu od 400 eura. U potporu svojim tvrdnjama pozvala se, u pogledu sudske nadležnosti, na članak 16. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 i, u pogledu merituma, na članak 6. stavak 1. i članak 7. Uredbe br. 261/2004, kako ih tumači Sud u presudi Sturgeon i dr.(9).
19. Odlukom od 1. travnja 2014. taj se sud proglasio nenadležnim, osobito uz obrazloženje da je društvo Primera Air Scandinavia imalo sjedište na državnom području Kraljevine Danske na koju Uredba br. 44/2001 nije primjenjiva i da se uostalom međunarodna nadležnost čeških sudova ne može temeljiti na odredbama tog instrumenta jer se čini da stranke postupka nisu povezane ni ugovornim odnosnom ni, u svakom slučaju, ugovorom kojim se kombinira putovanje i smještaj, u skladu s člankom 15. stavkom 3. te uredbe.
20. Odlukom od 4. kolovoza 2014. Městský soud v Praze (Gradski sud u Pragu, Češka Republika) odbio je žalbu koju je podnijela L. Králová, pri čemu je utvrdio da na predmetni slučaj treba primijeniti Uredbu br. 44/2001, s obzirom na to da je obvezujuća za Kraljevinu Dansku od 1. srpnja 2007.(10), ali se na njoj ne može temeljiti nadležnost čeških sudova.
21. Nejvyšší soud (Vrhovni sud, Češka Republika), kojem je L. Králová podnijela žalbu u kasacijskom postupku, poništio je 15. rujna 2015. odluke donesene u prvom stupnju i u žalbenom postupku, zatim je uputio predmet Obvodní soudu pro Prahu 8 (Sud gradske četvrti Prag 8), pri čemu je konkretnije od njega tražio da utvrdi može li se protiv društva Primera Air Scandinavia podnijeti tužba pred češkim sudovima s obzirom na članak 5. točku 1. i članke 15. i 16. Uredbe br. 44/2001, i da ako je potrebno pokrene prethodni postupak pred Sudom(11).
22. U tom je kontekstu odlukom od 25. siječnja 2018., koju je tajništvo Suda zaprimilo 26. ožujka 2018., Obvodní soud pro Prahu 8 (Sud gradske četvrti Prag 8) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Je li između tužiteljice [u glavnom postupku] i tuženika [u glavnom postupku] postojao ugovorni odnos u smislu članka 5. točke 1. Uredbe [br. 44/2001], čak i ako oni nisu sklopili ugovor, a let je bio dio usluga u paket aranžmanima pruženih na temelju ugovora između tužiteljice i treće strane (putnička agencija)?
2. Može li se taj odnos okvalificirati kao potrošački odnos u smislu odredbi odjeljka 4. [poglavlja II.] [koji sadržava] članke 15. do 17. Uredbe [br. 44/2001]?
3. Ima li tuženik [u glavnom postupku] pasivnu legitimaciju u slučaju tužbe kojom se traži naknada štete na temelju zahtjeva proizišlih iz Uredbe [br. 261/2004]?
23. Pisana očitovanja Sudu podnijele su češka vlada i Europska komisija. Nije održana rasprava.
IV. Analiza
24. Sud koji je uputio zahtjev u biti pita valja li u okolnostima kao što su one u glavnom postupku, odnosno kad se tužba za naknadu štete koju je putnik podnio na temelju Uredbe br. 261/2004(12) odnosi na let koji je dogovoren kao element skupine usluga koje je prodala treća strana, primijeniti pravilo o nadležnosti, temeljeno na mjestu izvršenja ugovorne obveze, koje se propisuje člankom 5. točkom 1. podtočkom (b) Uredbe br. 44/2001 (dio A) ili pak pravilo popisano člankom 16. stavkom 1. t Uredbe koje je povoljnije za potrošača (dio B)(13). Osim toga, u slučaju da se njegova međunarodna nadležnost stvarno može temeljiti na navedenim odredbama, taj sud pita može li takav putnik podnijeti tužbu u svrhu ostvarivanja prava koja proizlaze iz Uredbe br. 261/2004 protiv stvarnog zračnog prijevoznika koji je bio odgovoran za ostvarivanje tih prava(14), iako je karta za sporni let prodana posredstvom putničke agencije i u okviru paket aranžmana u smislu Direktive 90/314(15) (dio C)(16).
A. Primjenjivost pravila o nadležnosti propisanih člankom 5. točkom 1. Uredbe br. 44/2001 (prvo pitanje)
25. Sud koji je uputio zahtjev prvim pitanjem u biti traži od Suda da tumači članak 5. točku 1. Uredbe br. 44/2001 kako bi se utvrdilo primjenjuju li se pravila o posebnoj nadležnosti „u stvarima koje se odnose na ugovore” koja se nalaze u toj odredbi(17) na tužbu za naknadu štete kao što je ona u glavnom postupku, koju je na temelju Uredbe br. 261/2004 podnio putnik protiv stvarnog zračnog prijevoznika(18), iako između tog tužitelja i tuženika nije sklopljen nikakav ugovor i iako je predmetni let dio niza usluga koje se pružaju na temelju ugovora sklopljenog između tužitelja i putničke agencije.
26. Češka vlada i Komisija slažu se u pogledu toga da se predloži potvrdan odgovor na to pitanje, što je i moje mišljenje, iz sljedećih razloga.
27. U tom pogledu, podsjećam da se u članku 5. točki 1. podtočki (a) Uredbe br. 44/2001 navodi da „u stvarima koje se odnose na ugovore” osoba s domicilom na državnom području države članice može u drugoj državi članici biti tužena pred „pred sudom u mjestu u kojemu treba biti izvršena obveza”. Na temelju tog članka 5. točke 1. podtočke (b) druge alineje, što se tiče „pružanja usluga”, mjesto izvršenja konkretne obveze, osim ako nije drukčije ugovoreno, jest „mjesto u državi članici u kojemu su, u skladu s ugovorom, usluge pružene ili su trebale biti pružene”. U skladu s navedenim člankom 5. točkom 1. podtočkom (c), kriterij automatske povezanosti koji je predviđen u članku 5. točki 1 podtočki (a) može se primijeniti ako predmetni ugovorni odnos ne obuhvaća „isporuku usluga” u smislu navedenog članka 5. točke 1. podtočke (b)(19).
28. U ovom slučaju, iz obrazloženja njegove odluke proizlazi da sud koji je uputio zahtjev konkretnije pita o tome može li njegova nadležnost za rješavanje spora u glavnom postupku proizlaziti iz konkretnog kriterija povezanosti iz članka 5. točke 1. podtočke (b) druge alineje Uredbe br. 44/2001, koji je već proglašen primjenjivim u slučaju zahtjeva za odštetu koji je putnik podnio protiv zračnog prijevoznika istodobno na temelju ugovora koji su sklopili i Uredbe br. 261/2004(20). Od Suda se u tom pogledu traži da utvrdi vrijedi li taj pristup i u okolnostima kao što su one u ovom slučaju u kojima suugovaratelj dotičnog putnika nije bio stvarni zračni prijevoznik, nego putnička agencija koja mu je prodala kartu za sporni let u kombinaciji sa smještajem.
29. Ističem, poput češke vlade i Komisije, da je Sud u spojenim predmetima u kojima je donesena presuda flightright i dr.(21) već odlučio o situaciji koja je usporediva sa situacijom u ovom predmetu. Naime, u njoj je bilo riječi o tužbama za naknadu štete koje su se temeljile na Uredbi br. 261/2004, u vezi s dugim kašnjenjem letova koje je izvodio stvarni zračni prijevoznik koji nije sklopio ugovor s dotičnim putnicima jer su oni zrakoplovne karte kupili od drugih zračnih prijevoznika prije nego što su podnijeli tužbu protiv prijevoznika koji je izveo dio povezanog leta tijekom kojeg je došlo do spornog kašnjenja(22).
30. U tom je kontekstu Sud odlučio, s jedne strane, da pojam „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. podtočke (a) Uredbe br. 44/2001 obuhvaća tužbe za naknadu štete zbog dugog kašnjenja povezanog leta koje su podnijeli putnici na temelju Uredbe br. 261/2004 protiv stvarnog zračnog prijevoznika koji nije njihov suugovaratelj, s obzirom na razloge navedene u nastavku(23).
31. Sud je najprije podsjetio da pojam „stvari koje se odnose na ugovore” ne treba tumačiti upućivanjem na nacionalno pravo, nego ga treba tumačiti autonomno i da su tim pojmom obuhvaćene sve obveze koje proizlaze iz ugovora na čije se neizvršenje poziva u prilog tužiteljevoj tužbi. Nadalje, potvrdio je da primjena pravila o nadležnosti predviđenog u navedenom članku 5. točki 1. podtočki (a) ne zahtijeva sklapanje ugovora između stranaka postupka, nego ipak pretpostavlja postojanje pravne obveze na koju je slobodno pristala jedna osoba u pogledu druge i na kojoj se temelji tužiteljeva tužba, tako da se to pravilo o nadležnosti temelji na predmetu tužbe, a ne na identitetu stranaka(24). Konačno, ističe da treba smatrati da je stvarni zračni prijevoznik, kao što je onaj iz članka 3. stavka 5. druge rečenice Uredbe br. 261/2004, odnosno prijevoznik koji nije sklopio ugovor s dotičnim putnikom, nego je ispunio obveze koje proizlaze iz tog instrumenta te se stoga smatra da je djelovao u ime osobe koja je sklopila ugovor o prijevozu s tim putnikom, ispunio obveze na koje je slobodno pristao u pogledu putnikova suugovaratelja, koje proizlaze iz ugovora o zračnom prijevozu koji je sklopio sa suugovarateljem.
32. S druge strane, Sud je u istoj presudi flightright i dr. iznio tumačenje članka 5. točke 1. podtočke(b) druge alineje Uredbe br. 44/2001 koji se odnosi na utvrđivanje mjesta izvršavanja usluga zračnog prijevoza u slučaju kao što je onaj u glavnom postupku, odnosno u slučaju kašnjenja povezanog leta koji izvode dva zračna prijevoznika od kojih jedan nije suugovaratelj dotičnog putnika(25). U tom je pogledu iznio opća razmatranja koja mi se čine relevantnim i u ovom slučaju.
33. Tako je Sud podsjetio na važnost dovoljno uske povezanosti između suda i materijalnih elemenata svakog spora koji je obuhvaćen člankom 5. točkom 1. Uredbe br. 44/2001, uzimajući u obzir da se ta veza zahtijeva svim pravilima o posebnoj nadležnosti propisanim u toj odredbi i da se takav cilj blizine potvrđuje uvodnom izjavom 12. te uredbe(26). Također je provjerio odgovara li zaista utvrđeno tumačenje načelu predvidljivosti propisanom u uvodnoj izjavi 11. navedene uredbe, koje se nastoji zajamčiti tim pravilima o nadležnosti kako bi se omogućilo tužitelju i tuženiku da lako utvrde nadležan sud. Osim toga, istaknuo je da je, u okviru komercijalnih sporazuma koje su međusobno slobodnom voljom sklopili zračni prijevoznici kao što su oni u ovom slučaju, stvarni zračni prijevoznik koji nije sklopio ugovor s putnikom djelovao u ime zračnog prijevoznika koji je suugovaratelj predmetnog putnika.
34. Smatram da se tako utvrđena razmatranja i tumačenja mogu prenijeti mutatis mutandis na ovaj predmet(27), tako da je tužba kao što je ona koju je podnio tužitelj u glavnom postupku obuhvaćena područjem primjene članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001.
35. Naime, u predmetu u kojem je donesena presuda flightright i dr., kao i u ovom slučaju, tužba za naknadu štete zbog dugog kašnjenja leta temeljila se na obvezama koje su proizašle iz ugovora koji je prvotno sklopio dotični putnik, na čije se pogrešno izvršenje taj putnik poziva u prilog svojem zahtjevu. Tuženik je ovdje također stvarni zračni prijevoznik koji nije osoba koja je sklopila sporni ugovor s tim putnikom, u ovom slučaju putničkom agencijom, nego prijevoznik koji je slobodno pristao da će u pogledu te osobe izvesti let i stoga preuzeti obveze koje proizlaze iz Uredbe br. 261/2004 u ime te osobe(28) i na kojima se temelji navedena tužba. Smatram da u tom pogledu nema utjecaja to što je karta za sporni let bila prodana u kombinaciji sa smještajem, odnosno uključena u paket aranžman u smislu Direktive 90/314(29) jer ta pojedinost uopće ne mijenja ugovornu prirodu pravnih obveza na koje se poziva tužitelj ni predmet njegove tužbe. Stoga je tužba kao što je ona u glavnom postupku, prema mojem mišljenju, stvarno obuhvaćena pojmom „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001(30).
36. Konkretnije, tužba te vrste, prema mojem mišljenju, obuhvaćena je kriterijem povezanosti koji se odnosi na pružanje usluga iz članka 5. točke 1. podtočke (b) druge alineje, odnosno mjesto pružanja predmetne usluga zračnog prijevoza. S obzirom na sudsku praksu Suda koja se odnosi na tumačenje te odredbe u okviru zahtjeva za odštetu koje podnose putnici na temelju Uredbe br. 261/2004(31), smatram da je za odlučivanje o tužbi poput one u glavnom postupku nadležan sud koji je mjesno nadležan prema mjestu izvršavanja zakašnjelog leta, koje je, prema odabiru tužitelja, mjesto polaska ili mjesto odredišta zrakoplova navedeni u ugovoru koji su sklopili dotični putnik i putnička agencija(32), uzimajući u obzir da se jedno ili drugo od tih mjesta u praksi često podudara s mjestom u kojem putnik ima domicil.
37. Kao što je Sud naglasio u presudi flightright i dr., smatram da, unatoč činjenici da stvarni zračni prijevoznik nije suugovaratelj putnika, tumačenjem koje se ondje predlaže poštuju se ciljevi predvidljivosti i blizine koji se navode u svim pravilima o posebnoj nadležnosti predviđenima u članku 5. točki 1. Uredbe br. 44/2001 ako je taj prijevoznik pristao u ime navedenog suugovaratelja ispuniti obveze koje proizlaze iz Uredbe br. 261/2004. Stoga, u ovom slučaju, ako je zračni prijevoznik sa sjedištem u Danskoj slobodno pristao preuzeti izvođenje leta za koji je kartu prodala češka putnička agencija, ne može zanemariti mjesto polaska zrakoplova (koje se nalazi u Češkoj Republici) ni mjesto odredišta zrakoplova (koje se nalazi na Islandu) i stoga može razumno očekivati, kao i dotični putnik, da će se eventualni spor pokrenuti pred češkim sudom, koji je k tomu zemljopisno prikladan za odlučivanje o tom sporu.
38. Slijedom toga, prema mojem mišljenju, na prvo prethodno pitanje valja odgovoriti da članak 5. točku 1. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da obuhvaća tužbu za naknadu štete koju je putnik podnio protiv stvarnog zračnog prijevoznika, iako te stranke međusobno nisu sklopile ugovor i iako je taj let dio niza usluga pruženih na temelju ugovora koji su sklopili tužitelj i treća osoba.
B. Primjenjivost pravila o nadležnosti propisanih odjeljkom 4. poglavlja II. Uredbe br. 44/2001 (drugo pitanje)
39. U drugom pitanju sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud je li pravni odnos koji postoji između putnika i stvarnog zračnog prijevoznika, u okolnostima kao što su one u glavnom postupku, obuhvaćen područjem primjene odjeljka 4. poglavlja II. Uredbe br. 44/2001 koji sadržava članke 15. do 17. te uredbe, kojima se predviđaju pravila o posebnoj nadležnosti „nad potrošačkim ugovorima”.
40. Češka vlada predlaže da se na postavljeno pitanje odgovori da se odnos o kojem je riječ u glavnom postupku ne može kvalificirati kao potrošački ugovor u smislu članka 15. stavka 1. Uredbe br. 44/2001. Suprotno tomu, Komisija smatra da odredbe odjeljka 4. poglavlja II. te uredbe treba primijeniti u tom kontekstu. Smatram da tužba kao što je ona o kojoj odlučuje sud koji je uputio zahtjev nije obuhvaćena pravilima o nadležnosti koja se nalaze u navedenom odjeljku 4.
41. Najprije ističem da sud koji je uputio zahtjev konkretnije pita o tome može li se njegova nadležnost za odlučivanje o glavnom sporu temeljiti na članku 16. stavku 1. navedene uredbe, kojim se potrošaču omogućuje da tuži drugu ugovornu stranku bilo pred sudovima države članice u kojoj ta stranka ima domicil, bilo pred sudovima mjesta u kojemu potrošač ima domicil.
42. Međutim, iz sudske prakse Suda proizlazi da je nadležnost prema domicilu potrošača koja je predviđena u članku 16. stavku 1. Uredbe br. 44/2001 podvrgnuta ispunjavanju triju uvjeta za primjenu iz članka 15. stavka 1. te uredbe. Ta su tri uvjeta, kao prvo, da je jedna ugovorna strana potrošač koji je djelovao u svrhu za koju se može smatrati da je izvan njegove profesionalne djelatnosti, kao drugo, da je ugovor između takvog potrošača i poslovnog subjekta doista sklopljen i, kao treće, da takav ugovor ulazi u jednu od kategorija iz stavka 1. točaka (a) do (c) navedenog članka 15.(33).
43. U ovom slučaju, dvojbe koje je iznio sud koji je uputio zahtjev ne odnose se izravno na ta tri uvjeta, za koja očito nije sporno da su ispunjeni u ovom slučaju, barem u pogledu ugovora koji su sklopili tužitelj u glavnom postupku i putnička agencija(34). Međutim, taj je sud suočen s nesigurnošću koja proizlazi iz činjenice da poslovni subjekt koji je tužen u glavnom postupku nije bio onaj s kojim je dotični potrošač sklopio ugovor iz kojeg proizlaze pravne obveze na koje se odnosi taj postupak.
44. Nadalje, podsjećam da se na temelju članka 15. stavka 3. Uredbe br. 44/2001, odjeljak 4. poglavlja II. te uredbe ne primjenjuje na ugovore o prijevozu, osim „na ugovore u kojima je u cijenu uračunata kombinacija prijevoza i smještaja”, uzimajući u obzir da taj izraz treba tumačiti s obzirom na pojam „paket aranžman” u smislu Direktive 90/314(35). Slijedom toga, putnik u zračnom prijevozu koji je kupio običnu zrakoplovnu kartu ne može se pozvati na pravila o posebnoj nadležnosti koja se odnose na potrošačke ugovore iz tog odjeljka 4. za razliku od putnika koji je kupio zrakoplovnu kartu u okviru paket aranžmana(36).
45. U ovom slučaju, karta za zakašnjeli let koji je doveo do tužbe za naknadu štete koju je podnio dotični putnik kupljena je u kombinaciji sa smještajem, tako da je jasno da, ako je takva tužba podnesena protiv putničke agencije koja je prodala zrakoplovnu kartu povezanu s tim letom, primjenjive su odredbe navedenog odjeljka 4. Suprotno tomu, nije jasno da je to slučaj i u pogledu tužbe koja je, kao što je u glavnom predmetu, podnesena samo protiv treće osobe koja je stvarni zračni prijevoznik.
46. U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev u biti pita, prema mojem mišljenju, može li se sudska nadležnost koja može proizaći iz ugovora o paket aranžmanu koji su sklopili potrošač i putnička agencija, ako je ta agencija tužena, proširiti na stvarnog zračnog prijevoznika(37), tako da se tog prijevoznika može, poput agencije za koju je pristao izvesti sporni let, tužiti pred sudom mjesta u kojemu potrošač ima domicil(38).
47. Komisija daje prednost takvom opsežnom pristupu koji zagovara i L. Králová u glavnom postupku. Prema Komisijinu mišljenju, iznimku predviđena u članku 15. stavku 3. in fine Uredbe br. 44/2001 i stoga u odjeljku 4. njezina poglavlja II. treba primijeniti u glavnom predmetu jer su postojeće obveze, s jedne strane, između potrošača i putničke agencije na temelju njihova ugovora kojim se kombinira putovanje i smještaj i, s druge strane, između te agencije i zračnog prijevoznika na temelju njihova trgovačkog sporazuma, neodvojivo povezane iako su u te obveze uključeni različiti suugovaratelji. Ne slažem se s tim stajalištem, s obzirom na sljedeća razmatranja.
48. Kao prvo, na temelju teksta svih odredbi iz odjeljka 4. poglavlja II. Uredbe br. 44/2001, naslovljenog „Nadležnost nad potrošačkim ugovorima” smatram, poput češke vlade, da treba odabrati drukčiju tezu od one koju zagovara Komisija. Naime, u tim se odredbama upućuje na „ugovor koji sklapa […] potrošač”, na „stranku”, na „drugu […] stranku” u potrošačkom ugovoru ili pak na dogovore o odabiru suda koji su postigli „potrošač i druga ugovorna stranka”(39), te zbog tih sintagmi smatram da nije samo stvarno sklapanje potrošačkog ugovora(40), nego i identitet stranaka u postupku(41) odlučujući za primjenu pravila o nadležnosti iz navedenog odjeljka, suprotno onomu što vrijedi za članak 5. točku 1. te uredbe u pogledu posebne nadležnosti „u stvarima koje se odnose na ugovore”(42). U tom smislu, Sud je već odlučio da „pravila o nadležnosti koja su za potrošačke ugovore propisana člankom 16. stavkom 1. [Uredbe br. 44/2001] primjenjuju se prema tekstu te odredbe, samo na postupke koje potrošač pokrene protiv druge ugovorne stranke, što nužno podrazumijeva da je došlo do sklapanja ugovora između potrošača i spornog poduzetnika”(43).
49. Međutim, u okolnostima kao što su one u glavnom postupku, za potrebe primjene odjeljka 4. poglavlja II. Uredbe br. 44/2001, ne može se smatrati da je tuženik, odnosno stvarni zračni prijevoznik, poslovni subjekt s kojim je potrošač sklopio relevantni ugovor. Češka vlada naglašava, prema mojem mišljenju pravilno, da čak i ako treba smatrati da je tužba koju je podnio putnik protiv prijevoznika u takvim okolnostima obuhvaćena „stvarima koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. te uredbe(44), to uopće samo po sebi ne znači da između tih stranki postoji ugovorni odnos u smislu odjeljka 4. njegova poglavlja II. To razdvajanje proizlazi iz toga što se područje primjene i uvjeti za provedbu pravila o nadležnosti iz navedenog članka 5. točke 1. razlikuju od područja primjene i uvjeta za provedbu pravila o nadležnosti iz odjeljka 4., uzimajući u obzir da potonja pravila odstupaju od prvonavedenih pravila(45).
50. Kao drugo, napominjem da je tužitelj u glavnom postupku ipak pred sudom koji je uputio zahtjev tvrdio da je Sud u presudi Maletic tumačio pojam „druga ugovorna stranka” iz članka 16. stavka 1. Uredbe br. 44/2001 na način da „taj pojam u okolnostima kao u glavnom postupku označava i ugovornog partnera poduzeća s kojim je potrošač sklopio dotični ugovor, a koji ima sjedište na području države članice u kojoj potrošač ima domicil”(46). Komisija također temelji argument na toj presudi u potporu tumačenja koje predlaže u ovom predmetu, ali prema mojem mišljenju pogrešno.
51. Ističem, poput suda koji je uputio zahtjev i češke vlade, da su okolnosti predmeta u kojem je donesena presuda Maletic bile u mnogo čemu drukčije od onih u ovom slučaju(47). Međutim, Sud je prilikom naknadne presude(48) istaknuo da se tumačenje izneseno u presudi Maletic „temelji […] na posebnim okolnostima u kojima je potrošač od samog početka bio neodvojivo ugovorno povezan s dvama suugovarateljima”(49) i da se njime uzima u obzir da bi „isključenje suugovaratelja sa sjedištem u državi članici potrošača iz područja primjene navedenog članka 16. dovelo […] do toga da bi sud pred kojim se vodi postupak povodom tužbe protiv dvaju suugovaratelja solidarno bio nadležan samo u pogledu poduzetnika sa sjedištem u drugoj državi članici”(50). Sud je dodao da „[t]akvo tumačenje ne može vrijediti u okolnostima glavnog postupka, u kojima ugovor s tuženim poslovnim subjektom uopće nije sklopljen”(51).
52. Taj je negativan zaključak, prema mojem mišljenju, nužan i u ovom predmetu jer, s jedne strane, potrošač u ovom slučaju nije od početka bio neodvojivo ugovorno povezan s dva suugovaratelja, nego je sklopio ugovor samo s putničkom agencijom te se, s druge strane, tužba u glavnom postupku ne odnosi na solidarnu osudu takvih suugovaratelja, nego samo na osudu poslovnog subjekta koji je sklopio ugovor s tim potrošačem te je k tomu imao sjedište u različitoj državi članici od potrošača.
53. Kao treće, naglašavam da se tumačenje koje predlažem ne protivi ciljevima Uredbe br. 44/2001 na koje se poziva Komisija.
54. Što se tiče rizika od paralelnih postupaka i stoga od nepomirljivih presuda(52) koji se nastoji spriječiti Uredbom br. 44/2001, kao što se navodi u uvodnoj izjavi 15. i kao što je Sud osobito podsjetio u presudi Maletic, samo ću utvrditi da taj rizik ne postoji kad je riječ o tužbi kao što je ona u glavnom postupku i da njegovo sprečavanje u svakom slučaju nije ključna svrha odjeljka 4. poglavlja II. navedene uredbe.
55. Što se tiče zaštite potrošača, koju se odjeljkom 4. poglavljem II. Uredbe br. 44/2001 nastoji posebno osigurati, pri čemu se propisuju pravila o nadležnosti povoljna za interese te slabije stranke, kao što se navodi u uvodnoj izjavi 13. te uredbe(53), napominjem da se Komisija izričito poziva na tu svrhu u prilog teze koju zagovara(54), pogrešno prema mojem mišljenju.
56. Naime, Sud je u više navrata podsjetio da odredbe u tom odjeljku 4. treba usko tumačiti te ih stoga ne treba tumačiti na način koji prekoračuje mogućnosti koje su u njima navedene, uzimajući u obzir da su te odredbe iznimke(55), i to ne samo s obzirom na pravilo o općoj nadležnosti iz članka 2. stavka 1. navedene uredbe(56), nego i s obzirom na pravila o posebnoj nadležnosti u stvarima koje se odnose na ugovore iz članka 5. točke 1. iste uredbe(57).
57. Štoviše, Sud je u pogledu članka 16. stavka 1. Uredbe br. 44/2001 već odlučio da „pretpostavka u vezi s postojanjem ugovora sklopljenog između potrošača i spornog poduzetnika jamstvo je predvidljivosti propisa o nadležnosti, što je jedan od ciljeva [te uredbe], kako proizlazi iz njezine uvodne izjave 11.”(58). Stoga, činjenica da se poslovni subjekt na temelju tog članka 16. stavka 1. može tužiti pred sudom na čijem se području nadležnosti nalazi domicil potrošača koji je slabija stranka dovodi se u ravnotežu zahtjevom da je između njih sklopljen ugovor iz kojeg proizlazi navedena predvidljivost.
58. Prema mojem mišljenju, iz toga proizlazi da nije potrebno primijeniti zaštitna pravila o nadležnosti iz odjeljka 4. poglavlja II. navedene uredbe i konkretno njezina članka 16. stavka 1. u okolnostima kao što su one u tužbi koja je podnesena sudu koji je podnio zahtjev, odnosno kad dotični potrošač nije sklopio ugovor s poslovnim subjektom koji je tužen u okviru tužbe za naknadu štete.
59. Stoga, predlažem da se na drugo prethodno pitanje odgovori da odredbe iz odjeljka 4. poglavlja II. Uredbe br. 44/2001, koji sadržava članke 15. do 17. te uredbe, treba tumačiti na način da nisu primjenjive na takvu tužbu.
C. Mogućnost putnika kojem je kasnio let za koji je kupio kartu u okviru paket aranžmana koji je obuhvaćen Direktivom 90/314 da tuži stvarnog zračnog prijevoznika na temelju članaka 6. i 7. Uredbe br. 261/2004 (treće pitanje)
60. Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud o tome može li putnik tužiti stvarnog zračnog prijevoznika u svrhu ostvarivanja prava koja proizlaze iz Uredbe br. 261/2004 iako te stranke međusobno nisu sklopile ugovor i iako je karta za predmetni let kupljena od putničke agencije u okviru paket aranžmana obuhvaćenog područjem primjene Direktive 90/314.
61. Iako različitim riječima i na različitim temeljima, češka vlada(59) i Komisija(60) predlažu da se na postavljeno pitanje odgovori potvrdno. Slažem se da na njega treba odgovoriti potvrdno i to s obzirom na sljedeće elemente.
62. Najprije ističem da se pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev u biti odnose na dvije problematike.
63. U okviru jedne problematike, utvrđuje se ima li stvarni zračni prijevoznik koji je izveo sporni let u ime osobe koja je sklopila ugovor s putnikom(61) obveze koje proizlaze iz Uredbe br. 261/2004 čak i u slučaju, kao što je ovaj, u kojem je ta osoba prodala putniku niz usluga putovanja, a ne samo zračni prijevoz. U tom pogledu, samo navodim da je, prema mojem mišljenju, to upravo ovdje slučaj i u tom smislu upućujem na razmatranja o zaključcima koje treba izvesti iz presude flightright i dr. koje sam iznio u okviru prvog prethodnog pitanja(62). Isto tako, Komisija na temelju te presude(63) smatra da u tom kontekstu putnik može tužiti prijevoznika koji ispunjava obveze na koje je slobodno pristao u pogledu putničke agencije koja je prodala kartu za let koja je dio paket aranžmana.
64. Druga problematika koju ističe sud koji je uputio zahtjev, za koju smatram da predstavlja poteškoće, odnosi se na povezanost prava koji proizlaze iz Uredbe br. 261/2004 i prava koja proizlaze iz Direktive 90/314(64), u okolnostima kao što su one u glavnom postupku.
65. Na sličan se zahtjev nedavno odnosio predmet u kojem je donesena presuda Aegean Airlines(65) koji se konkretnije odnosio na pravo na nadoknadu iznosa vrijednosti zrakoplovne karte od stvarnog zračnog prijevoznika u slučaju otkazivanja leta, osobito kad je organizator putovanja(66) u stečaju. U toj je presudi Sud tumačio „članak 8. stavak 2. Uredbe br. 261/2004[(67)] […] na način da putnik – koji na temelju Direktive 90/314 ima pravo tražiti nadoknadu iznosa vrijednosti zrakoplovne karte od organizatora putovanja – posljedično više ne može, na temelju navedene uredbe, tražiti nadoknadu iznosa vrijednosti te karte od zračnog prijevoznika, čak i ako organizator putovanja nije u financijskoj mogućnosti nadoknaditi iznos vrijednosti karte i ako nije poduzeo nijednu mjeru kojom bi jamčio tu nadoknadu”(68). To je tumačenje, prema mojem mišljenju, potrebno iz razloga koje sam iznio u svojem mišljenju u tom predmetu(69).
66. Naglašavam da u ovom predmetu, čak i ako se postavljeno pitanje odnosi na sva prava koja su putnicima dodijeljena Uredbom br. 261/2004, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku(70) proizlazi da se tužba u glavnom postupku posebno temelji na člancima 6. i 7. u kojima se navode uvjeti u kojima u slučaju dugog kašnjenja leta stvarni zračni prijevoznik treba pružiti putniku pomoć u skladu s pravilima predviđenim u njezinim člancima 8. i 9., odnosno paušalnu naknadu štete u skladu s tumačenjem u presudi Sturgeon i dr. u kojoj je šteta prouzročena kašnjenjem leta od barem tri sata, kao u ovom slučaju, izjednačena sa štetom prouzročenom otkazivanjem leta. Stoga ću u ovom mišljenju u biti iznijeti tumačenje navedenih članaka 6. i 7., uzimajući u obzir takve okolnosti, ali i dodatne odredbe.
67. Što se tiče teksta i strukture relevantnih odredbi Uredbe br. 261/2004, ističem da ta uredba sadržava određene odredbe koje se općenito odnose na povezanost tog instrumenta s Direktivom 90/314. Stoga se u uvodnoj izjavi 5. te uredbe navodi da zaštitu koja se njome osigurava treba primijeniti čak i na putnike leta koji je dio kružnih putovanja u paket‑aranžmanima, koja su obuhvaćena navedenom direktivom. Osim toga, članak 3. stavak 6. navedene uredbe određuje da ona ne utječe na prava putnika propisana Direktivom [90/314](71).
68. Što se tiče članka 8. stavka 2. Uredbe br. 261/2004, koji se tumačio u presudi Aegean Airlines, u njemu se posebno navodi da se pravo na nadoknadu zrakoplovne karte koje je predviđeno stavkom 1. točkom (a) tog članka(72) primjenjuje i na putnike čiji letovi čine dio paketa, isključujući slučaj u kojem takvo pravo proizlazi iz Direktive 90/314, čak i samo potencijalno(73). Sud je u navedenoj presudi, nakon što je podsjetio na pripremne akte Uredbe br. 261/2004(74) i na sadržaj članka 3. stavka 6. te uredbe, odlučio da članak 8. stavak 2. podrazumijeva da se prava na nadoknadu iznosa vrijednosti karte na temelju te uredbe i Direktive 90/314(75) ne mogu kumulirati, s obzirom na to da takvo kumuliranje može dovesti do neopravdane prekomjerne zaštite dotičnog putnika na štetu stvarnog zračnog prijevoznika jer postoji opasnost da će potonji u tom slučaju morati preuzeti dio odgovornosti koju organizator putovanja ima prema svojim putnicima na temelju ugovora koji je s njima sklopio(76).
69. Suprotno tomu, članci 6. i 7. Uredbe br. 261/2004, koje je u ovom predmetu potrebno tumačiti kao primjenjive na zahtjev za paušalnu naknadu štete zbog kašnjenja leta kao što je onaj u glavnom postupku, ne sadržavaju izričit uvjet u pogledu odredbi Direktive 90/314 koji je jednak onom u članku 8. stavku 2. in fine te uredbe, koji je ograničen na zahtjeve za nadoknadu iznosa vrijednosti zrakoplovne karte(77).
70. Prema mojem mišljenju, iz te razlike u tekstu jasno proizlazi da je pravo na odštetu predviđeno u članku 7. Uredbe br. 261/2004, koje obuhvaća otkazane letove i letove koji kasne barem tri sata(78) stvarno primjenjivo na putnika čiji je let bio dio paket aranžmana, neovisno o pravima na nadoknadu štete ili odštetu dodijeljenima Direktivom 90/314 zbog neizvršenja ili nepravilnog izvršenja usluga koje su dio navedenog paket aranžmana(79). Drugim riječima, smatram da se takav putnik u pogledu stvarnog zračnog prijevoznika može pozvati na pravo na standardiziranu naknadu štete na temelju Uredbe br. 261/2004(80) i u pogledu osobe koja mu je prodala putovanje u paket aranžmanu na pravo na individualiziranu naknadu štete na temelju Direktive 90/314, u iznosu razlike u vrijednosti između usluga predviđenih ugovorom o putovanju i onih koje su u stvarnosti isporučene.
71. U ovom slučaju, smatram da šteta prouzročena dugim kašnjenjem leta, kao što je ona koju ističe tužitelj u glavnom postupku, ne može sama po sebi biti obuhvaćena tom vrstom štete, čak i ako je raspored predmetnog leta vjerojatno naveden u ugovoru sklopljenom između putnika i putničke agencije. Smatram da obveza naknade štete koja se Direktivom 90/314 nalaže organizatoru putovanja može, suprotno tomu, biti rezultat takvog kašnjenja ako je utvrđeno da je to kašnjenje dovelo do nepravilnog izvršenja drugih usluga koje su dio navedenog paket aranžmana. Međutim, kao što sam naveo u okviru predmeta Aegean Airlines(81), valja osigurati da se izbjegne prekomjerna odšteta koja proizlazi iz zajedničke primjene prava na naknadu štete predviđena Uredbom br. 261/2004 i Direktivom 90/314, tako da, prema mojem mišljenju, iznosi koji se duguju na temelju te uredbe treba eventualno odbiti od iznosa koji se duguju na temelju te direktive(82).
72. Što se tiče povijesnog konteksta kojim su obuhvaćene odredbe koje su relevantne u ovom slučaju, kao što je Sud istaknuo u presudi Aegean Airlines i u skladu s napomenama koje sam iznio u mišljenju u navedenom predmetu(83) naglašavam da iz pripremnih akata Uredbe br. 261/2004 proizlazi da zakonodavac Unije nije imao namjeru da se putnike čiji je let dio putovanja u paket aranžmanu isključi iz područja primjene te uredbe, nego da im se osiguraju prava dodijeljena tom uredbom, a da se pritom zadrži sustav koji pruža dostatnu zaštitu koji je u korist tih putnika prethodno uspostavljen Direktivom 90/314. Konkretno, očito je da se pravo na standardiziranu naknadu štete koje proizlazi iz članka 7. Uredbe br. 261/2004 ubraja u ključna prava koja se tim instrumentom dodjeljuju putnicima u zračnom prometu, na teret stvarnog zračnog prijevoznika(84) i, prema mojem mišljenju, u sustavu koji je uspostavljen Direktivom 90/314 ne postoje jednaka prava na teret organizatora putovanja.
73. I dalje s obzirom na to vremensko gledište, prema mojem mišljenju, valja uzeti u obzir sadržaj Direktive 2015/2302, koja je zamijenila Direktivu 90/314(85), uzimajući u obzir da ta nova direktiva, koja se odnosi na putovanja u paket aranžmanu, sadržava odredbe u kojima se navodi prikladan način na koji se može kombinirati s Uredbom br. 261/2004 u pogledu prava na naknadu štete ili smanjenja cijena koje predviđa(86). Iz toga osobito proizlazi da iznosi koji se u slučaju nepravilnog izvršenja usluga putovanja dodjeljuju na temelju Direktive 2015/2302 i iznosi koji se dodjeljuju na temelju drugih navedenih akata prava Unije, među kojima je Uredba br. 261/2004, treba oduzeti jedne od drugih kako bi se izbjegla prekomjerna odšteta. Slična razmatranja nalaze se u Komunikaciji Komisije o Uredbi br. 261/2004 koja je objavljena nakon donošenja Direktive 2015/2302(87). Prema mojem mišljenju, to znači da zakonodavac Unije sada izričito priznaje da se pravo na odštetu dodijeljeno člankom 7. Uredbe br. 261/2004 može primijeniti na putnike čiji je let dio putovanja u paket aranžmanu.
74. Što se tiče ciljeva relevantnih odredbi(88), iz uvodne izjave 1. Uredbe br. 261/2004 proizlazi da se ona najprije odnosi na osiguravanja visoke razine zaštite putnika, iako se tim instrumentom nastoji osigurati i ravnoteža između interesa putnika koji se štite i interesa zračnih prijevoznika.
75. Međutim, činjenica da se svim kategorijama putnika u zračnom prometu, uključujući putnike čiji je let dio putovanja u aranžman paketu, omogućuje pravo na odštetu koje proizlazi iz članka 7. Uredbe br. 261/2004 u potpunosti ispunjava glavni cilj te uredbe(89), a da se pritom ne utječe na njezin sekundarni cilj, uzimajući u obzir da se člankom 13. navedene uredbe stvarnom zračnom prijevozniku koji je putniku isplatio odštetu na temelju tog instrumenta omogućuje da u skladu s primjenjivim nacionalnim pravom traži naknadu štete od bilo koje osobe koja je odgovorna za to što taj prijevoznik nije ispunio svoje obveze(90).
76. Štoviše, s praktičnog gledišta, napominjem da za razliku od poteškoća koje je prouzročio zahtjev za nadoknadu iznosa vrijednosti zrakoplovne karte na temelju članka 8. Uredbe br. 261/2004, u pogledu kojeg stvarnom zračnom prijevozniku može biti teško utvrditi kupovnu cijenu karte za let ako je taj let dio putovanja u paket aranžmanu koji prodaje treća osoba(91), zahtjev za odštetu na temelju članka 7. te uredbe, u istim okolnostima prodaje, ne dovodi do takvih problema u izračunu jer se u tom slučaju putniku duguje paušalni iznos na temelju ujednačenih kriterija navedenih u potonjem članku(92).
77. Konačno, pojašnjavam da se ne slažem sa stajalištem češke vlade prema kojem potvrdan odgovor na treće prethodno pitanje treba ograničiti na slučaj u kojem se kašnjenje može pripisati stvarnom zračnom prijevozniku(93), uz obrazloženje da on treba imati mogućnost osloboditi se svoje odgovornosti ako dokaže da su postojale okolnosti izvan njegove kontrole(94). Smatram da je okosnica tog pitanja to da se utvrdi mogu li putnici tužiti takvog prijevoznika u svrhu odštete, a ne na uvjete u kojima se taj prijevoznik može osloboditi obveze da putniku nadoknadi štetu koju u načelu ima na temelju Uredbe br. 261/2004.
78. Slijedom toga, smatram da na treće pitanje valja odgovoriti da članke 6. i 7. Uredbe br. 261/2004 treba tumačiti na način da putnik čiji je let kasnio tri sata ili više može tražiti odštetu od stvarnog zračnog prijevoznika na temelju te uredbe iako te stranke nisu sklopile ugovor i iako je taj let bio dio usluga u paket aranžmanima koje su obuhvaćene Direktivom 90/314 i koje je trebalo pružiti na temelju ugovora koji su sklopili taj putnik i putnička agencija.
V. Zaključak
79. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja mu je uputio Obvodní soud pro Prahu 8 (Sud gradske četvrti Prag 8, Češka Republika) odgovori na sljedeći način:
1. Članak 5. točku 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, treba tumačiti na način da obuhvaća tužbu za naknadu štete koju je putnik podnio protiv stvarnog zračnog prijevoznika, iako te stranke međusobno nisu sklopile ugovor i iako je taj let dio niza usluga pruženih na temelju ugovora koji su sklopili tužitelj i treća osoba.
2. Odredbe odjeljka 4. poglavlja II. Uredbe br. 44/2001, koji sadržava članke 15. do 17. te uredbe, treba tumačiti na način da nisu primjenjive na takav sudski postupak.
3. Članke 6. i 7. Uredbe (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila odštete i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta u polasku te o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 295/91 treba tumačiti na način da putnik čiji je let kasnio tri sata ili više može tražiti odštetu od stvarnog zračnog prijevoznika na temelju te uredbe iako te stranke nisu sklopile ugovor i iako je taj let bio dio usluga u paket aranžmanima koje su obuhvaćene Direktivom Vijeća 90/314/EEZ od 13. lipnja 1990. o putovanjima, odmorima i kružnim putovanjima u paket aranžmanima i koje je trebalo pružiti na temelju ugovora koji su sklopili taj putnik i putnička agencija.