MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
PAOLA MENGOZZIJA
od 23. siječnja 2014.(1)
Predmet C‑591/12 P
Bimbo SA
protiv
OHIM‑a
„Žalba – Žig Zajednice – Postupak povodom prigovora – Prijava za registraciju verbalnog žiga Zajednice BIMBO DOUGHNUTS – Raniji španjolski verbalni žig DOGHNUTS – Članak 8. stavak 1. točka (b) Uredbe (EZ) br. 207/2009”
1. Svojom žalbom koja je predmet ove presude Bimbo SA (u daljnjem tekstu: žalitelj) zatražio je poništenje presude od 10. listopada 2012., Bimbo/OHIM‑Panrico (BIMBO DOUGHNUTS)(2) (u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je Opći sud odbio tužbu protiv odluke četvrtog žalbenog vijeća Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajn) (OHIM) od 7. listopada 2010.(3), koja se odnosi na postupak povodom prigovora između Panrico SA (u daljnjem tekstu: Panrico) i žalitelja (u daljnjem tekstu: sporna odluka).
I – Okolnosti žalbe
2. Okolnosti iz kojih proizlazi ova ocjena, kako su opisane u pobijanoj presudi, sažeto su navedene u nastavku.
3. Žalitelj je 25. svibnja 2006. podnio prijavu za registraciju verbalnog žiga BIMBO DOUGHNUTS kao žiga Zajednice OHIM‑u u skladu s Uredbom br. 40/94/EZ i daljnjim izmjenama(4). Registracija je zatražena za proizvode iz razreda 30 Nicanskog sporazuma od 15. lipnja 1957. o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova, kako je revidiran i izmijenjen, a odgovaraju sljedećem opisu: „slastičarski i pekarski proizvodi, posebice krafne” [neslužbeni prijevod]. Prijava je objavljena u Glasniku žigova Zajednice od 16. listopada 2006.
4. Panrico je 16. siječnja 2007. podnio prigovor na registraciju žiga koji je predmet navedene prijave na temelju članka 42. Uredbe br. 40/94. Taj se prigovor temeljio na nizu već postojećih nacionalnih i međunarodnih, verbalnih i figurativnih žigova, među kojima je osobito španjolski verbalni žig DOGHNUTS, registriran 18. lipnja 1994. za proizvode iz istog razreda 30, koji odgovaraju sljedećem opisu: „slastičarski proizvodi i pripravci [...]; [...] krafne okruglog oblika [...]” [neslužbeni prijevod]. Razlozi istaknuti u prilog prigovoru temeljili su se na članku 8. stavku 1. točki (b) i članku 8. stavku 5. Uredbe br. 40/94.
5. Odjel za prigovore OHIM‑a prihvatio je 25. svibnja 2009. prigovor. Četvrto žalbeno vijeće OHIM‑a spornom je odlukom potvrdilo analizu odjela za prigovore.
II – Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda
6. Žalbom podnesenom tajništvu 13. prosinca 2010. žalitelj je zatražio preinaku sporne odluke i prihvaćanje prijave za registraciju žiga i, podredno, poništenje navedene odluke. U prilog svojoj žalbi istaknuo je dva žalbena razloga, od kojih se drugi odnosio na povredu članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009. Nakon što je proglasio nedopuštenim zahtjev za preinaku sporne odluke i registraciju predmetnog žiga, i odbio oba tužbena razloga, Opći je sud pobijanom presudom odbio tužbu i naložio tužitelju plaćanje vlastitih troškova i troškova koje je pretrpio OHIM. Što se tiče drugog tužbenog razloga, kojim je tužitelj prigovarao ocjeni vjerojatnosti dovođenja u zabludu koju je provelo žalbeno vijeće, Opći je sud, kao prvo, potvrdio da se relevantna javnost u svrhu te ocjene sastojala od prosječnog španjolskog potrošača i da su predmetni proizvodi bili istovjetni. Kao drugo, u okviru usporedbe znakova Opći je sud odbio, s jedne strane, argument tužitelja sukladno kojem se pojam „doughnuts” u žigu mora smatrati opisnim i stoga lišenim razlikovnog karaktera za španjolsku javnost (točke 57. do 74.) i, s druge strane, navod prema kojem je riječ „bimbo” bila dominantna u tom žigu, jer odgovara žigu koji uživa ugled u Španjolskoj (točke 75. do 80.) U tom smislu Opći je sud naveo da, čak i da je bilo utvrđeno da je žig BIMBO ugledan i da stoga element kojim se reproducira taj žig ima veći značaj unutar navedenog znaka, to ne bi bilo dovoljno da se dopusti ograničavanje ocjene sličnosti između suprotstavljenih znakova samo na taj element zato što se riječ „doughnuts” nije mogla smatrati zanemarivom u ukupnom dojmu koji je stvorio žig za koji je podnesena prijava. Kao treće, Opći je sud potvrdio ocjenu žalbenog vijeća u vezi s postojanjem prosječnog stupnja vizualne i fonetske sličnosti između znakova koji se uspoređuju i nemogućnost da se provede konceptualna usporedba. Naposljetku, u okviru opće ocjene vjerojatnosti dovođenja u zabludu Opći je sud odgovorio na argument tužitelja u vezi s navodnim dominantnim karakterom elementa „bimbo” u žigu za koji je podnesena prijava upućujući na presudu Medion koju je donio Sud(5) i navodeći, u točki 96. pobijane presude, da „vjerojatnost dovođenja javnosti u zabludu može postojati, u slučaju istovjetnosti proizvoda ili usluga, kad se pobijani znak sastoji, s jedne strane, od naziva društva te treće osobe i, s druge strane, registriranog žiga, s normalnim razlikovnim karakterom, a potonji, ne stvarajući sam ukupan dojam koji prenosi sastavljeni znak, zadrži u njemu nezavisnu razlikovnu ulogu”. On je zatim utvrdio da je element „doughnuts” imao nezavisnu razlikovnu ulogu unutar žiga za koji je podnesena prijava, zato što je on, s jedne strane, „imao razlikovni karakter srednjeg stupnja za onaj dio relevantne javnosti koji ne govori engleski jezik” a, s druge strane, s obzirom na to da je bio lišen svakog značenja za tog potrošača, nije se u žigu spojio s elementom „bimbo” u zasebnu „jedinstvenu cjelinu” ili samostalnu „logičku jedinicu” kojom bi se predmetni proizvodi mogli prepoznati kao „krafne koje proizvodi poduzetnik Bimbo” (točka 97.). Na temelju tih razmatranja i uzimajući u obzir osobito istovjetnost predmetnih proizvoda, nisku razinu pozornosti potrošača s obzirom na prirodu tih proizvoda te vizualnu i fonetsku sličnost između predmetnih znakova, Opći je sud zaključio da je žalbeno vijeće ispravno smatralo da u ovom predmetu postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu.
III – Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka
7. Aktom kojim se pokreće postupak podnesenim tajništvu Općeg suda 14. prosinca 2012. žalitelj je uložio žalbu protiv navedene presude. Njome se zahtijeva da Sud poništi pobijanu presudu i prihvati zahtjeve iznesene u prvom stupnju za poništenje sporne odluke jer je donesena na temelju povrede članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009 i naloži snošenje troškova OHIM‑u. OHIM i Panrico zahtijevaju da se žalba odbije i snošenje troškova naloži žalitelju. Zastupnici stranaka saslušani su na raspravi 7. studenoga 2013.
IV – O žalbi
8. U prilog žalbi žalitelj iznosi samo jedan žalbeni razlog, koji se odnosi na povredu članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009. Taj je žalbeni razlog podijeljen u dva dijela. Prvi se dio odnosi na navodnu pogrešnu primjenu prava koju je Opći sud počinio pridavši elementu „doughnuts” nezavisnu razlikovnu ulogu u žigu te tumačeći i primjenjujući na pogrešan način sudsku praksu Suda, a posebno prethodno navedenu presudu Medion. Drugim je dijelom žalitelj prigovorio Općem sudu da prilikom opće ocjene vjerojatnosti dovođenja u zabludu nije uzeo u obzir sve relevantne elemente konkretnog predmeta.
A – Prvi dio jedinstvenog žalbenog razloga: pogrešno pripisivanje nezavisne razlikovne uloge elementu „doughnuts” unutar žiga za koji je podnesena prijava
1. Argumentacija stranaka
9. Prema mišljenju žalitelja, iz činjenice da element „doughnuts” ima razlikovni karakter srednjeg stupnja te da je lišen svakog značenja za prosječnog španjolskog potrošača Opći je sud pogrešno zaključio, u biti automatski, da taj element ima nezavisnu razlikovnu ulogu u žigu za koji je podnesena prijava. Učinivši to, Opći je sud pomiješao „razlikovnu sposobnost” i „nepostojanje značenja” jednog od elemenata složenog žiga s njegovom „nezavisnom razlikovnom ulogom” unutar tog žiga pretvorivši u opće pravilo ono što je Sud utvrdio kao iznimku u prethodno navedenoj presudi Medion. Prema žalitelju, postojanje te „nezavisne razlikovne uloge” mora se utvrđivati od slučaja do slučaja, uzimajući u obzir, kako na to ukazuje i upotreba samog pojma „uloga“, karakteristike ostalih elemenata od kojih je sastavljen složeni žig i s obzirom na sve relevantne okolnosti konkretnog predmeta. Međutim, takva ocjena ne postoji u pobijanoj presudi. Suprotno tome, obrazloženje Općeg suda automatski dovodi do toga da se isključi da žig sastavljen od dva elementa, od kojih je jedan ugledan žig, a drugi žig s razlikovnim karakterom srednjeg stupnja i lišen značenja za relevantnu javnost, može činiti „jedinstvenu cjelinu” ili „logičku jedinicu”, čime se, ponovno automatski, drugom elementu pridodaje „nezavisna razlikovna uloga”. Žalitelj stoga napominje da Opći sud nije pojasnio pojmove „jedinstvena cjelina” ili „logička jedinica” koji se pojavljuju u pobijanoj presudi, pa su oni i dalje nejasni. Ako je, upotrebom tih pojmova Opći sud namjeravao istaknuti nepostojanje veze između elemenata žiga za koji je podnesena prijava, žalitelj napominje da sama činjenica da jedan ili više elemenata složenog žiga nisu povezani s drugim elementima od kojih je taj žig sastavljen ne znači nužno da navedeni elementi imaju nezavisnu razlikovnu ulogu.
10. Prema mišljenju OHIM‑a i Panrica, taj dio jedinstvenog žalbenog zahtjeva treba biti odbijen kao neosnovan i odbačen kao očito djelomično nedopušten jer se njime od Suda traži nova ocjena predmetnih činjenica.
2. Analiza
11. Čini mi se da argumentacija žalitelja, koja se ne odlikuje posebnom jasnoćom, u biti ističe dva međusobno povezana prigovora. S jedne strane, zaključivši da jedan od elemenata složenog žiga ima nezavisnu razlikovnu ulogu unutar tog žiga samo zato što taj element ima razlikovnu sposobnost i zato što, ne spajajući se s drugim elementima žiga u konceptualno razlikovnu cjelinu, zadržava svoju nezavisnost, Opći je sud pogrešno primijenio automatizam umjesto da je izvršio ocjenu svih okolnosti tog predmeta. S druge strane, upravo primjenom tog automatizma Opći je sud pripisao navedenoj presudi Medion opći doseg koji je u suprotnosti sa samim njezinim tekstom.
12. Kako bi se ispitali ti prigovori valja se najprije kratko podsjetiti na ono što je Sud utvrdio u navedenoj presudi Medion, koju stranke u ovom sporu, kako se čini, barem djelomično različito tumače (točka (a)). Zatim ću opisati način na koji je ta presuda tumačena i primijenjena u kasnijoj sudskoj praksi Suda i Općeg suda (točka (b)), prije nego što pokušam definirati njezin točan doseg (točka (c)). Naposljetku, razmotrit ću argumente koje je istaknuo žalitelj (točka (d)).
a) Presuda Medion
13. U prethodnom postupku koji je doveo do presude Medion, Oberlandesgericht Düsseldorf upitao je Sud treba li u biti članak 5. stavak 1. drugu rečenicu točke (b) Direktive 89/104/EEZ (u daljnjem tekstu: Direktiva)(6), koji ima isti sadržaj kao i članak 8. stavak 1. točka (b) Uredbe br. 207/2009, tumačiti u smislu da, u slučaju istovjetnosti proizvoda ili usluga, postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu između ranijeg verbalnog žiga koji ima normalnu razlikovnu sposobnost i kasnijeg složenog znaka (verbalnog ili verbalnog i figurativnog) treće osobe, u kojem se trgovački naziv te treće osobe stavlja ispred ranijeg žiga, a potonji, iako ne dominira ukupnim dojmom složenog žiga, zadržava unutar potonjeg nezavisnu razlikovnu ulogu. Kod postavljanja tog pitanja, sud koji je postavio prethodno pitanje istaknuo je da je, na temelju sudske prakse Bundesgerichtshofa, nadahnut takozvanom „Prägetheorie” (teorijom stvorenog dojma), kako bi se ocijenila sličnost spornog znaka, bilo važno uzeti u obzir ukupan dojam koji su stvarala ta dva znaka i utvrditi karakterizira li zajednički dio složeni znak u mjeri u kojoj time drugi elementi znatno ostaju u drugom planu u stvaranju ukupnog dojma. Na temelju te teorije vjerojatnost dovođenja u zabludu ne bi postojala u slučaju u kojem bi isti element pridonio samo stvaranju ukupnog dojma znaka, čak i ako u složenom znaku zadržava nezavisnu razlikovnu ulogu. Žalitelj u glavnom postupku, nositelj ranijeg žiga LIFE, registriranog za elektroničke uređaje za razonodu, pokušao je postići to da se poduzetniku Thomson zabrani upotreba žiga THOMSON LIFE u odnosu na iste proizvode. Sud koji je uputio zahtjev istaknuo je da je zapravo zbog postojanja, u sektoru predmetnih proizvoda, prakse da se u prvi plan stavlja naziv proizvođača element „thomson” na ključan način pridonio ukupnom dojmu koji stvara znak THOMSON LIFE, unatoč normalnoj razlikovnoj sposobnosti elementa „life”.
14. Nakon što je istaknuo da je članak 5. stavak 1. točka (b) „direktive napisan da se primjenjuje samo ako, zbog istovjetnosti ili sličnosti žigova i proizvoda ili usluga koje oni označavaju, postoji vjerojatnost dovođenja javnosti u zabludu” i podsjetio da takvu vjerojatnost, u skladu s navedenom odredbom, predstavlja činjenica da bi javnost mogla vjerovati da proizvodi ili usluge o kojima je riječ potječu od istog poduzetnika ili, tamo gdje je to slučaj, ekonomski povezanih društava(7), Sud je podsjetio na sudsku praksu prema kojoj postojanje takve vjerojatnosti mora biti predmetom opće ocjene koja „mora glede vizualne, auditivne ili konceptualne sličnosti predmetnih žigova, biti zasnovana na ukupnom dojmu koji oni stvaraju, posebno vodeći računa o njihovim razlikovnim i prevladavajućim elementima”(8). Sud je nastavio istaknuvši da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, doživljaj prosječnog potrošača žigova predmetnih proizvoda ili usluga „igra odlučujuću ulogu u toj ocjeni” i da predmetni potrošač „obično doživljava žig kao cjelinu i ne upušta se u ocjenu njegovih različitih detalja”(9). Sud je isto tako istaknuo da, u ocjeni postojanja vjerojatnosti dovođenja u zabludu, „ocjena sličnosti između dva žiga ne znači uzimanje u obzir samo jednog sastavnog dijela složenog žiga i njegove usporedbe s drugim žigom”, već usporedbu valja provesti „ispitivanjem predmetnih žigova uzimajući ih u obzir zasebno u njihovoj cjelini, što ne isključuje da na ukupni dojam koji je složeni žig stvorio u svijesti relevantne javnosti mogu, u određenim uvjetima, utjecati jedan ili više njegovih sastavnih dijelova”.
15. S obzirom na navedeno, u točki 30. presude, Sud navodi:
„30. Međutim, osim uobičajenog slučaja gdje prosječni potrošač doživljava žig kao cjelinu i unatoč tome što jedan ili više sastavnih dijelova složenog žiga mogu dominirati ukupnim dojmom, ni na koji se način ne može isključiti da, u određenom slučaju, raniji žig, koji je koristila treća osoba u okviru složenog znaka kojim je obuhvaćen naziv društva te treće osobe, zadrži nezavisnu razlikovnu ulogu u složenom znaku, a da ne predstavlja dominantni element.”
16. Prema mišljenju Suda, u takvim slučajevima javnost može biti navedena da vjeruje kako predmetni proizvodi ili usluge potječu barem od ekonomski povezanih društava, što je dovoljno da predstavlja vjerojatnost dovođenja u zabludu(10). Sud je dodao da bi podređivanje utvrđivanja takve vjerojatnosti uvjetu da je u ukupnom dojmu koji stvara složeni znak dominantan element od kojeg je sastavljen raniji žig lišilo nositelja potonjeg isključivog prava koje mu je dodijeljeno člankom 5. stavkom 1. Direktive u svim slučajevima kada se treća osoba koristi složenim znakom sastavljenim od tog žiga i tvrtke ili žiga treće osobe koji uživaju ugled, jer bi ti elementi u većini slučajeva dominirali ukupnim dojmom koji stvara taj znak(11).
b) Sljedeće primjene presude Medion
17. Iz analize sudske prakse nakon presude Medion proizlazi, prije svega, da se na prvi dio obrazloženja te presude, odnosno točke 27. do 29., čiji je sadržaj ukratko iznesen u točki 14. ovog mišljenja, gotovo neprestano pozivalo kako bi se prikazala metodologija koju je bilo potrebno slijediti pri ocjeni postojanja vjerojatnosti dovođenja u zabludu u slučaju u kojem su jedan ili oba suprotstavljena žiga sastavljeni od složenih znakova(12). U tom kontekstu navedena se presuda tumačila, s jedne strane, kao ponovna potvrda načela prema kojem utvrđivanje postojanja vjerojatnosti dovođenja u zabludu mora biti predmet opće ocjene, koja se temelji, što se tiče sličnosti među znakovima, na kriteriju ukupnog dojma koji oni stvaraju, a, s druge strane, kao potvrda onoga što su Opći sud i Sud prethodno utvrdili u predmetima Matratzen, odnosno da potreba uspoređivanja svakog od suprotstavljenih žigova uzimajući ih u obzir kao cjelinu „ne isključuje to da na ukupni dojam koji je složeni žig stvorio u svijesti relevantne javnosti mogu, u određenim uvjetima, utjecati jedan ili više njegovih sastavnih dijelova”(13).
18. U različitim presudama, osobito presudama Općeg suda, upućivalo se na pojašnjenja iz točaka 30. do 37. presude Medion, čiji je sadržaj sažeto naveden u točkama 15. i 16. ovog mišljenja, te na pojam „nezavisne razlikovne uloge”. Prvo što proizlazi iz analize tih presuda je to da se u njima nastoji proširiti doseg tog dijela obrazloženja presude Medion izvan okvira slučajeva koji su u njoj izričito navedeni, a koji se odnose na, kako je već navedeno, upotrebu od strane treće osobe, u slučaju da su proizvodi istovjetni, složenog znaka koji je sastavljen od reprodukcije ranijeg žiga s nezavisnim razlikovnim karakterom kojemu je suprotstavljen naziv društva treće osobe ili žig čiji je on nositelj(14). Unatoč pokojoj suprotnoj presudi(15) pristup koji je zapravo prevagnuo, prvo u sudskoj praksi Općeg suda(16) a potom i u onoj Suda(17), je onaj da se, analogijom, iz gore navedenih točaka presude Medion izvede „pravilo” primjenjivo u svim slučajevima u kojima se raniji žig(18) pojavljuje kao element kasnijeg složenog znaka, pa i kad nije reproduciran na isti način u tom znaku(19).
19. Na isti se način i pojam „nezavisne razlikovne uloge” šire tumačio i primjenjivao i u okolnostima koje se razlikuju od onih koje su bile relevantne za glavni postupak u predmetu Medion, na primjer u slučaju figurativnog ranijeg žiga(20). Iako se u sudskoj praksi ne pronalazi definicija tog pojma, on se katkad povezuje sa „zamjetljivošću” ili „prepoznatljivošću” ranijeg žiga unutar žiga za koji je podnesena prijava i u kojem se prvi žig, ili neki njegov element(21), reproducira(22) Suprotno tome, u drugim se slučajevima priznala primjena na element koji je „zaseban, središnji i privlači pažnju”(23), element koji ima ”vlastiti razlikovni karakter”(24) ili je „dovoljno privlačan”(25), odnosno nezavisna razlikovna uloga izvedena je iz činjenice da ima „nezanemariv” karakter u ukupnom dojmu koji stvara složeni žig(26). Što se tiče stupnja razlikovanja koji je potreban da bi se ta uloga mogla utvrditi, sudska je praksa posebno neustaljena. U nekim je presudama isključena mogućnost da reprodukcija ranijeg žiga u kasnijem složenom znaku može imati zasebnu razlikovnu ulogu unutar tog znaka ako je predmetni žig (ili, točnije, element kasnijeg znaka kojime se reproducira taj žig) opisan(27) ili ima slab razlikovni karakter(28). U drugim se presudama pak došlo do suprotnog zaključka(29). Međutim, čini se da se u sudskoj praksi neprestano tvrdi da element kasnijeg znaka kojime se reproducira raniji znak ne može imati nezavisnu razlikovnu ulogu ako on s ostalim elementima navedenog znaka tvori samostalnu logičku jedinicu, izgubivši na taj način vlastitu konceptualnu nezavisnost(30).
20. Što se tiče zaključaka koji se povezuju s utvrđenjem da raniji žig zadržava nezavisnu razlikovnu ulogu u kasnijem znaku, u raznim se presudama iz tog zaključka automatski izvodi postojanje vizualne sličnosti među znakovima koji se uspoređuju(31). Međutim, oprezniji se pristup primjenjuje u fazi opće ocjene postojanja vjerojatnosti dovođenja u zabludu. S tim u vezi, navedeno je da se ta vjerojatnost dovođenja u zabludu ne može izvesti samo iz činjenice da raniji žig ima razlikovnu ulogu unutar kasnijeg žiga, iako nije dominantan(32), već je tu vjerojatnost potrebno utvrditi na temelju svih relevantnih aspekata predmeta(33).
21. Naposljetku, zapažam određenu nepostojanost u sudskoj praksi koja se odnosi na važnost koju treba pridati natpisu naziva proizvođača u žigu. Iako se u samoj presudi Medion i kasnijim presudama smatralo da se takav natpis, s obzirom na ulogu koju ima u prepoznavanju podrijetla proizvoda, ne može smatrati zanemarivim elementom(34) i, da mu se u skladu s time priznaje čak i potencijalno dominantan karakter(35), u drugim se presudama on, upravo zbog navedene uloge, smatra elementom sekundarne važnosti(36).
c) Doseg presude Medion
22. Kratko razmatranje prethodno navedene sudske prakse pokazuje postojanje određenih poteškoća u definiranju stvarnog dosega presude Medion te u davanju sadržaja pojmu „nezavisne razlikovne uloge” koji je naveden u točki 30. te presude. Iako se terminologijom koju je Sud upotrijebio u toj točki stvara dojam da je potonji namjeravao uvesti iznimku od dobro uspostavljenih načela u sudskoj praksi Unije koja se odnose na ocjenu vjerojatnosti dovođenja u zabludu, to mi se tumačenje ipak ne čini zadovoljavajućim. Prema mojem mišljenju, ne postoji nikakav prihvatljiv razlog da se ocjena sličnosti među žigovima temelji na različitom skupu kriterija, na način da to, za izoliranu kategoriju složenih žigova, podrazumijeva iznimku od pravilâ o doživljaju žiga od strane javnosti. Konkretno, potreba, koju Sud, kako se čini, naglašava u točkama 33. do 35. presude Medion, da se raniji žig zaštiti od mogućih prisvajanja od strane trećih osoba ne može predstavljati takav razlog. Naime, ta potreba, ma koliko bila legitimna, nema utjecaja na ocjenu vjerojatnosti dovođenja u zabludu i, kao što je već naveo nezavisni odvjetnik F. Jacobs u mišljenju u predmetu koji je doveo do presude o kojoj je riječ, mora se zadovoljiti na temelju pravila koja se razlikuju od onih relevantnih za tu presudu(37).
23. Stoga je, prema mojem mišljenju, potrebno pokušati drukčije rekonstruirati presudu Medion. U tu je svrhu prije svega ključno imati na umu da je navedena presuda donesena u okviru prethodnog postupka u kojem je svako utvrđivanje činjeničnog stanja isključivo na sudu koji je postavio prethodno pitanje. U tom kontekstu Sud nije u tom predmetu zauzeo stajalište o mogućem postojanju vjerojatnosti dovođenja u zabludu (usporedba žigova THOMSON LIFE i LIFE) već se ograničio na odgovaranje na postavljeno pitanje, navodeći, prema naznakama koje mu je dostavio nacionalni sud, kriterije na temelju kojih se ocjenjuje vjerojatnost dovođenja u zabludu. Ako se stavi u taj kontekst, navedenom se presudom u biti samo tvrdi da se ne može a priori isključiti postojanje vjerojatnosti dovođenja u zabludu između ranijeg žiga koji je koristila treća osoba u okviru složenog znaka i tog znaka, ako raniji žig, iako nije dominantan element složenog znaka, zadrži takvu ulogu da relevantna javnost pripisuje „nositelju tog žiga i proizvode ili usluge obuhvaćene složenim žigom”(38).
24. Općenitije, i izvan okolnosti predmeta upućenog Sudu, ta tvrdnja podrazumijeva da se, ako element složenog znaka, koji je istovjetan ili sličan ranijem znaku, značajno pridonosi, ali nije dominantan u stvaranju dojma tog znaka koji ostaje u sjećanju relevantne javnosti, unatoč tome što neki drugi dio znaka može biti prevladavajući, navedeni element mora uzeti u obzir prilikom ocjene sličnosti između složenog znaka i ranijeg žiga i da je stoga značajan u svrhu ocjene vjerojatnosti dovođenja u zabludu. Na taj se način, prema mojem mišljenju, ne uvodi iznimka načelima koja su relevantna za tu ocjenu, već se predmetnom presudom namjeravala ublažiti strogost određenih ranijih presuda, osobito presuda donesenih u predmetima Matratzen Concord/OHIM, koje su se mogle tumačiti kao kruta primjena Prägetheorie(39). Takvo tumačenje presude Medion potvrđeno je presudom OHIM/Shaker(40), u kojoj je Sud, s ciljem, izričito navedenim u mišljenju nezavisne odvjetnice J. Kokott na koji se upućuje u presudi, rješavanja navodne nedosljednosti između navedenih presuda i presude Medion, utvrdio da, ako nije isključeno da ukupnim dojmom koji se stvara složenim žigom može, u određenim okolnostima, dominirati jedan njegov sastavni dio ili više njih, „ocjena sličnosti [između dva žiga] moći će se provesti isključivo na osnovi dominantnog elementa samo ako su ostali sastavni dijelovi žiga zanemarivi”(41). To se pojašnjenje redovito iznosilo u kasnijoj sudskoj praksi(42).
25. Ovdje je potrebno pojasniti dvije stvari. Kao prvo, navesti da se, prilikom ocjene sličnosti dvaju žigova od kojih se jedan sastoji od više elemenata među kojima je na isti ili sličan način reproduciran jedini element od kojega se sastoji drugi žig, zajednički element mora uzeti u obzir tamo gdje nije zanemariv u ukupnom dojmu koji stvara složeni žig, čak i ako nije dominantan u tom dojmu, ne podrazumijeva da se može izuzeti iz kriterija koji se odnose na doživljaj žiga od strane relevantne javnosti, koje je sudska praksa prepoznala kao prava pravna mjerila. Prvo od tih mjerila, koje je utvrđeno u ustaljenoj sudskoj praksi, na kojem se temelji i sama presuda Medion, je to da prosječan potrošač obično doživljava žig kao cjelinu i ne upušta se u ocjenu njegovih različitih detalja(43). Iz tog pravila slijedi da analiza sastavnih dijelova žiga i njihove relativne težine unutar tog žiga služi utvrđivanju, u obliku sažimanja, ukupnog dojma koji on stvara, i za koji je vjerojatno da će ostati u svijesti potrošača i da će utjecati na njegove kasnije odabire u kupnji. Takvo sažimanje neophodno je i u slučaju žigova složenih od više različitih elemenata, od kojih svaki zasebno pridonosi ukupnom dojmu koji se stvara žigom, ali ga ne određuje. Ono je potrebno i u okolnostima opisanima u presudi Medion, odnosno u slučaju u kojem je u znaku treće osobe ranijem žigu pridružena tvrtka te treće osobe(44). Općenitije, ono što je važno, stoga nije toliko uloga koju u kasnijem znaku ima element potonjeg kojime se reproducira raniji žig, koliko vjerojatnost da će taj element javnost automatski zamijetiti i zapamtiti u kontekstu navedenog znaka.
26. Kao drugo, ma kakva bila uloga koju raniji žig zauzima u ukupnom dojmu koji stvara kasniji znak, u svakom je slučaju potrebno ocijeniti vjerojatnost dovođenja u zabludu, ali ne apstraktno nego na temelju određenog broja relevantnih čimbenika u konkretnom predmetu, među kojima osobito, osim vizualne, fonetske i konceptualne sličnosti između znakova koji se uspoređuju, naravi predmetnih proizvoda i usluga, metoda stavljanja na tržište, male ili velike razine pozornosti relevantne javnosti, kao i navike navedene javnosti u predmetnom sektoru(45). Iz toga slijedi da se iz okolnosti da je raniji žig u kasnijem složenom žigu zadržao nezavisnu razlikovnu ulogu ne može izvesti zaključak o postojanju vjerojatnosti dovođenja u zabludu između znakova o kojima je riječ(46). Osobito, potreba da se zaštititi raniji žig ne dopušta da se izostavi ocjena te vjerojatnosti, kako također jasno proizlazi, prema mojem mišljenju, iz točaka 31. i 36. presude Medion.
27. Na temelju gore navedenih načela prijeći ću na razmatranje prigovora koje je istaknuo žalitelj u prvom dijelu jedinstvenog žalbenog razloga.
d) Analiza prigovora
28. Žalitelj, kao prvo, navodi da je Opći sud došao do zaključka da element „doughnuts” u znaku za koji je podnesena prijava za registraciju igra nezavisnu razlikovnu ulogu sukladno presudi Medion, a da nije izvršio ocjenu svih okolnosti tog predmeta. U tom smislu, prije svega ističem da točke 96. i 97. pobijane presude na koje se odnosi predmetni prigovor predstavljaju odgovor na argument žalitelja prema kojem element „bimbo” ima dominantan karakter u žigu za koji je podnesena prijava. U tom kontekstu, pozivanje na presudu Medion u tim točkama mora se smatrati upućivanjem na načelo navedeno u toj presudi, prema kojem se ocjena postojanja vjerojatnosti dovođenja u zabludu ne može podrediti uvjetu da je u ukupnom dojmu koji se stvara složenim znakom dominantan onaj dio tog znaka koji se sastoji od ranijeg žiga(47). Drugim riječima, Opći je sud htio pojasniti da, čak i ako bi se moralo smatrati da element „bimbo” ima dominantan karakter koji mu pripisuje žalitelj, to ne bi bilo dovoljno da se isključi njegova važnost u ocjeni vjerojatnosti dovođenja u zabludu s elementom „doughnuts”. Opći je sud došao do sličnog zaključka i u točki 81. pobijane presude, u kojoj je pojasnio da se potonji element mora uzeti u obzir prilikom uspoređivanja znakova o kojima je riječ jer nije zanemariv u ukupnom dojmu koji stvara žig za koji je podnesena prijava.
29. S obzirom na prethodno navedeno, ne smatram da je Opći sud pogriješio povezavši, u točki 97. pobijane presude, postojanje nezavisne razlikovne uloge elementa „doughnuts” u žigu za koji je podnesena prijava s njegovim stupnjem razlikovanja i činjenicom da se ne spaja s drugim elementom tog žiga u konceptualno razlikovnu cjelinu. Naime, s jedne strane, ta se točka mora tumačiti s obzirom na već postojeća utvrđenja Općeg suda koja se odnose na razinu do koje element „doughnuts” može privući pozornost javnosti i da ga stoga javnost zasebno zamijeti, kao i na vjerojatnost da će pridonijeti stvaranju općeg dojma koji se stvara žigom (posebno točke 79. do 81., 85., 86. i 92.). S druge strane, kako će se jasnije vidjeti u razmatranju drugog dijela jedinstvenog žalbenog razloga, Opći sud iz utvrđenja razlikovne i nezavisne uloge prethodno navedenog elementa nije automatski izveo zaključak o postojanju vjerojatnosti dovođenja u zabludu.
30. Što se tiče drugog prigovora, kojime se tvrdi da je Opći sud neopravdano proširio doseg navedene presude Medion, on proizlazi iz tumačenja te presude koje se razlikuje od tumačenja predloženog u ovom mišljenju te se stoga, prema mojem mišljenju, temelji na pretpostavci koja je pravno pogrešna.
31. Na temelju svih prethodnih razmatranja, predlažem Sudu da odbije kao neosnovan prvi dio jedinstvenog žalbenog razloga.
B – Drugi dio jedinstvenog žalbenog razloga: neuzimanje u obzir svih relevantnih faktora u svrhu ocjene vjerojatnosti dovođenja u zabludu
1. Argumentacija stranaka
32. Kao prvo, žalitelj tvrdi da je Opći sud temeljio svoj zaključak o postojanju vjerojatnosti dovođenja u zabludu samo na utvrđenju navodne nezavisne razlikovne uloge elementa „doughnuts”, a da nije uzeo u obzir ostale relevantne faktore i osobito okolnost da element „bimbo” nije samo naziv društva već i ugledan žig u Španjolskoj za proizvode za koje je podnesena prijava za registraciju, činjenicu da se taj element pojavljuje na početku žiga za koji je podnesena prijava, nisku razinu razlikovnog karaktera ranijeg žiga i okolnost da raniji žig nije reproduciran na isti način u žigu za koji je podnesena prijava. Točnije, prema mišljenju žalitelja, činjenica da je prvi element žiga za koji je podnesena prijava sam po sebi žig s ugledom trebala je dovesti do isključenja vjerojatnosti dovođenja u zabludu između znakova koji se uspoređuju, kao što je Sud utvrdio u navedenoj presudi Becker/Harman International Industries.
33. Kao drugo, žalitelj tvrdi da pobijana presuda nije na odgovarajući način obrazložena u dijelu u kojem Opći sud nije objasnio zbog kojeg bi razloga relevantna javnost bila navedena da zanemari prvi element složenog žiga, kojime se identificira široko poznato trgovačko podrijetlo predmetnih proizvoda i da podrijetlo potonjih pripiše nositelju ranijeg žiga ili ekonomski povezanim poduzetnicima.
34. Kao treće, žalitelj je naglasio da se kontekst u kojem je Sud naveo presudu Medion razlikuje od onoga u ovom predmetu, u kojem, za razliku od sektora elektroničkih proizvoda, nije uobičajeno stvarati gospodarske veze između konkurentnih poduzetnika.
35. OHIM i Panrico smatraju da su argumenti žalitelja djelomično nedopušteni i djelomično očito neosnovani.
2. Analiza
36. Iako se slažem s pretpostavkom od koje kreće žalitelj, odnosno da se presudom Medion ne daje pravo ni na izuzeće od kriterija koji se odnosi na ukupan dojam koji stvara složeni znak, ni na izostavljanje opće ocjene vjerojatnosti dovođenja u zabludu, ipak smatram neosnovanima prigovore koje je on istaknuo u tom dijelu svojeg jedinstvenog žalbenog razloga.
37. Naime, iz sveobuhvatnog čitanja – a ne selektivnog kao što je to predložio žalitelj – pobijane presude proizlazi da Opći sud nije izveo zaključak o postojanju vjerojatnosti dovođenja u zabludu samo iz utvrđenja da element „doughnuts” zauzima u žigu za koji je podnesena prijava nezavisnu razlikovnu ulogu, već ga je, u tu svrhu, temeljio na više faktora u okviru opće ocjene u skladu sa sudskom praksom koju je on sâm naveo u točki 51. presude.
38. Suprotno tvrdnjama žalitelja, prilikom usporedbe predmetnih žigova, Opći je sud uzeo u obzir i navodni ugledni karakter žiga BIMBO i činjenicu da je potonji prvi od dva elementa od kojih je sastavljen žig za koji je podnesena prijava. Što se tiče prvog faktora, ne isključujući mogućnost da činjenica da je jedan element složenog znaka žig s ugledom može odigrati ulogu u ocjeni relativne težine raznih sastavnih dijelova tog znaka, Opći je sud unatoč tome naveo da se time automatski ne podrazumijeva da se usporedba suprotstavljenih žigova mora ograničiti na uzimanje u obzir samo tog elementa, ako proizlazi da ostali sastavni dijelovi znaka nisu zanemarivi u ukupnom dojmu koji stvara taj znak(48). Što se tiče drugog faktora, u točkama 80., 83. i 84. pobijane presude, Opći je sud smatrao da, iako je postavljen u žigu za koji je podnesena prijava nakon elementa „bimbo”, element „doughnuts” može privući pozornost španjolske javnosti zato što je dulji i zato što spoj suglasnika „ghn” nije uobičajen u španjolskom, te se stoga mora uzeti u obzir prilikom ocjene vizualne sličnosti među suprotstavljenim znakovima. Sud ne može preispitati te činjenične nalaze u okviru žalbe.
39. Opći je sud isto tako uzeo u obzir, protivno tvrdnjama žalitelja, činjenicu da raniji žig nije reproduciran na isti način u žigu za koji je podnesena prijava, naglašavajući, u točki 82., da je jedina razlika bila u trećem slovu unutar relativno duge riječi. On je naveo da ta razlika ne mijenja značajno ni duljinu ni fonetski izgovor predmetne riječi.
40. Što se tiče navoda prema kojem element „bimbo” nije samo naziv društva već i ugledan žig u Španjolskoj za predmetne proizvode, naglašavam da žalitelj nije iz toga izveo nijedan konkretan pravni zaključak. Ako se njime na taj način želi razlikovati ovaj predmet od onoga koji je predmet glavnog postupka u predmetu Medion, napominjem da se stječe dojam da je, u strukturi presude koja je izrečena u tom predmetu, potpuno nevažna činjenica da je raniji žig upotrijebljen u složenom znaku treće osobe u kombinaciji s nazivom njegova društva, odnosno sa žigom čiji je on nositelj. Naime, s jedne strane, Sud je u točki 36. navedene presude stavio dva slučaja u jednak položaj, dok, s druge strane, iz izjava suda koji je postavio prethodno pitanje proizlazi da je na tržištu predmetnih proizvoda uobičajeno uključiti tvrtku u žig, s posljedicom da je tvrtka izgubila svoju uobičajenu ulogu znaka prema kojem se prepoznaje poduzetnik te je preuzela ulogu elementa prema kojem se prepoznaje proizvod(49).
41. U okviru opće ocjene vjerojatnosti dovođenja u zabludu, Opći je sud uzeo u obzir razinu vizualne i fonetske sličnosti među znakovima koji se uspoređuju, za koju je utvrdio da je prosječne razine, istovjetnost proizvoda (točka 91.), razlikovni karakter srednjeg stupnja ranijeg žiga (točka 92.) (točke od 95. do 97.), narav predmetnih proizvoda i prilično nisku razinu pozornosti javnosti u trenutku kupnje (točka 99.). Upućujući na sve te faktore i posebno na prosječnu razinu vizualne i fonetske sličnosti među znakovima i na istovjetnost prirode proizvoda, Opći je sud naposljetku zaključio da postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu.
42. U tim okolnostima ne smatram da se Općem sudu može pripisati da je zaključak o vjerojatnosti dovođenja u zabludu među suprotstavljenim znakovima automatski izveo iz utvrđenja nezavisne razlikovne uloge elementa „doughnuts” u žigu za koji je podnesena prijava, ni da nije proveo opću ocjenu vjerojatnosti dovođenja u zabludu.
43. Prigovor kojime se tvrdi da pobijana presuda sadržava pogrešno obrazloženje mora se također odbiti. Razlozi kojima je Opći sud odbio argument žalitelja, koji se odnosi na odlučujući karakter navodne dominantnosti izraza „bimbo” u žigu za koji je podnesena prijava, navedeni su u točkama 95. do 97. pobijane presude i u točkama 76. do 81. te presude.
44. Naposljetku, prema mojem mišljenju, argument žalitelja prema kojem se presuda Medion ne može primijeniti na ovaj predmet zbog različitih trgovačkih praksi u sektoru elektroničkih uređaja za razonodu i sektoru slastičarstva nema činjenične osnove. Naime, protivno tvrdnjama žalitelja, iz čitanja presude i mišljenja ne proizlazi da je učestalost gospodarskih odnosa među poduzetnicima koji djeluju na referentnom tržištu dio činjeničnog okvira glavnog postupka kako ga je opisao sud koji je uputio zahtjev. Kako je već naglašeno u točki 40. ovog mišljenja, taj je sud, naime, utvrdio da je uobičajena praksa po pitanju naziva u predmetnom trgovačkom sektoru staviti veći naglasak na naziv proizvođača koji bi, u protivnom, pao u drugi plan u općem dojmu koji stvara složeni znak, s obzirom na to da javnost obično stvarni naziv proizvoda prepoznaje u drugom sastavnom dijelu znaka(50). Postojanje takvih trgovačkih praksi u sektoru proizvoda o kojima je riječ, koje se, ako su dokazane, moraju obavezno uzeti u obzir kao relevantan faktor u općoj ocjeni vjerojatnosti dovođenja u zabludu, žalitelj nije ni dokazao ni istaknuo.
45. Na temelju svih gore navedenih razmatranja, predlažem Sudu da odbije kao neosnovan i drugi dio jedinstvenog žalbenog razloga.
V – Zaključak
46. Na temelju gore navedenih razmatranja, predlažem Sudu da odbije tužbu i naloži žalitelju snošenje troškova.