PRESUDA SUDA (veliko vijeće)

5. studenoga 2019.(*)

„Povreda obveze države članice – Članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a – Vladavina prava – Učinkovita pravna zaštita u područjima obuhvaćenima pravom Unije – Načela nesmjenjivosti i neovisnosti sudaca – Snižavanje dobne granice za odlazak u mirovinu sudaca poljskih redovnih sudova – Mogućnost da se nastavi s obnašanjem sudačke dužnosti nakon dosezanja novoutvrđene dobne granice dobivanjem odobrenja ministra pravosuđa – Članak 157. UFEU‑a – Direktiva 2006/54/EZ – Članak 5. točka (a) i članak 9. stavak 1. točka (f) – Zabrana diskriminacije na temelju spola u području plaće, zapošljavanja i rada – Uvođenje različite dobne granice za odlazak u mirovinu žena i muškaraca koji obnašaju sudačke dužnosti na poljskim redovnim sudovima i na Sądu Najwyższyjem (Vrhovni sud, Poljska) te dužnosti državnih odvjetnika u poljskom državnom odvjetništvu”

U predmetu C‑192/18,

povodom tužbe zbog povrede obveze na temelju članka 258. UFEU‑a, podnesene 15. ožujka 2018.,

Europska komisija, koju zastupaju A. Szmytkowska, K. Banks, C. Valero i H. Krämer, u svojstvu agenata,

tužitelj,

protiv

Republike Poljske, koju zastupaju B. Majczyna, K. Majcher i S. Żyrek, u svojstvu agenata, uz asistenciju W. Gontarskog, odvjetnika,

tuženika,

SUD (veliko vijeće),

u sastavu K. Lenaerts, predsjednik, R. Silva de Lapuerta, potpredsjednica, A. Prechal (izvjestiteljica), M. Vilaras, E. Regan, P. G. Xuereb i L. S. Rossi, predsjednici vijeća, E. Juhász, M. Ilešič, J. Malenovský, L. Bay Larsen, D. Šváby i K. Jürimäe, suci,

nezavisni odvjetnik: E. Tanchev,

tajnik: M. Aleksejev, načelnik odjela,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 8. travnja 2019.,

saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 20. lipnja 2019.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Europska komisija svojom tužbom zahtijeva od Suda da utvrdi:

–        da je Republika Poljska, s jedne strane, povrijedila obveze koje ima na temelju članka 157. UFEU‑a te članka 5. točke (a) i članka 9. stavka 1. točke (f) Direktive 2006/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada (SL 2006., L 204, str. 23.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 246. i ispravci SL 2017., L 162, str. 56. te SL 2019., L 191, str. 45.), time što je člankom 13. stavcima 1. do 3. ustawe o zmianie ustawy – Prawo o ustroju sądów powszechnych oraz niektórych innych ustaw (Zakon o izmjeni Zakona o ustrojstvu redovnih sudova i određenih drugih zakona) od 12. srpnja 2017. (Dz. U. iz 2017., poz. 1452.; u daljnjem tekstu: Zakon o izmjeni zakona od 12. srpnja 2017.) uvela različitu dobnu granicu za odlazak u mirovinu muškaraca i žena koji obnašaju sudačku dužnost na poljskim redovnim sudovima i Sądu Najwyższyjem (Vrhovni sud, Poljska) ili dužnosti državnih odvjetnika u poljskom državnom odvjetništvu, i

–        da je Republika Poljska, s druge strane, povrijedila obveze koje ima na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), time što je člankom 13. stavkom 1. Zakona o izmjeni zakona od 12. srpnja 2017. snizila dobnu granicu za odlazak u mirovinu sudaca poljskih redovnih sudova te člankom 1. stavkom 26. točkama (b) i (c) navedenog zakona ovlastila ministra pravosuđa (Poljska) da pojedinim sucima odobri ili ne odobri produljenje razdoblja aktivne službe.

 Pravni okvir

 Pravo Unije

 Ugovor o Europskoj uniji

2        Članak 2. UEU‑a glasi kako slijedi:

„[Europska u]nija se temelji na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika manjina. Te su vrijednosti zajedničke državama članicama u društvu u kojem prevladavaju pluralizam, nediskriminacija, tolerancija, pravda, solidarnost i jednakost žena i muškaraca.”

3        Članak 19. stavak 1. UEU‑a određuje:

„Sud Europske unije obuhvaća Sud, Opći sud i specijalizirane sudove. On osigurava poštovanje prava pri tumačenju i primjeni Ugovorâ.

Države članice osiguravaju pravne lijekove dostatne za osiguranje učinkovite pravne zaštite u područjima obuhvaćenima pravom Unije.”

 Ugovor o funkcioniranju Europske unije

4        Članak 157. UFEU‑a propisuje:

„1.      Svaka država članica osigurava primjenu načela o jednakim plaćama muškaraca i žena za jednak rad ili za rad jednake vrijednosti.

2.      Za potrebe ovog članka pojam ,plaća’ je redovita osnovna ili minimalna nadnicu ili plaća te svako drugo primanje, bilo u gotovini bilo u naravi, koju radnik prima neposredno ili posredno od svojeg poslodavca, a u vezi sa zaposlenjem.

[…]

3.      Odlučujući u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom i nakon savjetovanja s Gospodarskim i socijalnim odborom, Europski parlament i Vijeće donose mjere za osiguranje primjene načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada, uključujući načelo jednake plaće za jednaki rad ili za rad jednake vrijednosti.

4.      Radi osiguranja u praksi potpune jednakosti između muškaraca i žena u radnom okruženju, načelo jednakog postupanja ne sprečava nijednu državu članicu da provodi ili donese mjere koje osiguravaju posebne prednosti kako bi se nedovoljno zastupljenom spolu olakšalo bavljenje stručnom djelatnošću ili spriječio odnosno nadoknadio nepovoljan položaj u njihovoj profesionalnoj karijeri.”

 Povelja

5        Glava VI. Povelje, naslovljena „Pravda”, sadržava članak 47., pod naslovom „Pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje”, koji propisuje:

„Svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenima ovim člankom.

Svatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. […]

[…]”

6        U skladu s člankom 51. Povelje:

„1.      Odredbe ove Povelje odnose se na institucije, tijela, urede i agencije Unije, uz poštovanje načela supsidijarnosti, te na države članice samo kada provode pravo Unije. Oni stoga moraju poštovati prava i držati se načela te promicati njihovu primjenu u skladu sa svojim ovlastima i poštujući ograničenja nadležnosti Unije koje su joj dodijeljene u Ugovorima.

2.      Poveljom se ne proširuje područje primjene prava Unije izvan ovlasti Unije, ne uspostavlja se nova ovlast ni zadaća za Uniju niti se mijenjaju ovlasti i zadaće kako su utvrđene Ugovorima.”

 Direktiva 2006/54

7        Uvodne izjave 14. i 22. Direktive 2006/54 glase:

„14.      Iako pojam plaće u smislu članka [157. UFEU‑a] ne uključuje davanja iz socijalnog osiguranja, sada je jasno utvrđeno da se načelo jednake plaće primjenjuje i na mirovinski sustav za javne službenike ako se davanja predviđena u okviru tog sustava radniku/radnici isplaćuju na temelju radnog odnosa s poslodavcem u javnom sektoru, bez obzira na činjenicu što taj sustav predstavlja dio općeg zakonskog sustava. U skladu s [presudama od 28. rujna 1994., Beune (C‑7/93, EU:C:1994:350) i od 12. rujna 2002., Niemi (C‑351/00, EU:C:2002:480)], taj će uvjet biti zadovoljen ako se mirovinski sustav odnosi na određenu kategoriju radnika i ako su davanja iz programa izravno povezana s trajanjem službe i izračunavaju se s obzirom na krajnju plaću javnih službenika. Stoga je u interesu jasnoće potrebno donijeti posebnu odredbu u tom smislu.

[…]

22.      U skladu s člankom [157. stavkom 4. UFEU‑a], načelo jednakog postupanja ne priječi države članice da radi osiguravanja stvarne i potpune jednakosti muškaraca i žena u poslovnom životu nastave provoditi odnosno donesu mjere koje predviđaju posebne povlastice kako bi podzastupljenom spolu olakšale obavljanje određenog zanimanja ili spriječile odnosno ublažile teškoće u profesionalnoj karijeri. S obzirom na postojeće stanje i uzimajući u obzir Deklaraciju br. 28 Ugovora iz Amsterdama, države članice bi prvenstveno trebale težiti poboljšanju položaja žena u poslovnom životu.”

8        U skladu s člankom 1. Direktive 2006/54:

„Cilj je ove Direktive osigurati provedbu načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada.

Ona u tu svrhu sadrži odredbe za provedbu načela jednakog postupanja s obzirom na:

[…]

(c)      sustave strukovnog socijalnog osiguranja.

[…]”

9        Članak 2. stavak 1. te direktive određuje:

„Za potrebe ove Direktive:

(a)      ‚izravna diskriminacija’ postoji ako osoba zbog svojega spola ima nepovoljniji tretman nego što ga ima ili ga je imala odnosno bi ga imala druga osoba u usporedivoj situaciji;

[…]

(f)      ,sustavi strukovnog socijalnog osiguranja’ su sustavi koji nisu uređeni Direktivom Vijeća 79/7/EEZ od 19. prosinca 1978. o postupnoj primjeni načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u području socijalne sigurnosti [(SL 1979., L 6, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 7.)], čija je svrha osigurati davanja radnicima određenog poduzeća ili grupe poduzeća, grane djelatnosti, zanimanja ili grupe zanimanja, bilo da se radi o zaposlenicima ili samozaposlenima, kojima se nadopunjuju ili zamjenjuju davanja na temelju općih sustava socijalnog osiguranja, bez obzira je li članstvo u tim sustavima obvezatno ili dobrovoljno.”

10      Članak 3. Direktive 2006/54, pod naslovom „Pozitivno djelovanje”, predviđa:

„Države članice mogu nastaviti provoditi odnosno donijeti mjere u smislu članka [157. stavka 4. UFEU‑a] s ciljem osiguravanja potpune i stvarne jednakosti muškaraca i žena u poslovnom životu.”

11      Poglavlje 2., naslovljeno „Jednako postupanje u sustavima strukovnog socijalnog osiguranja”, glave II. Direktive 2006/54 sadržava, među ostalima, članke 5., 7. i 9. te direktive.

12      Članak 5. te direktive glasi:

„[…] zabranjuje se izravna i neizravna diskriminacija na temelju spola u sustavima strukovnog socijalnog osiguranja, posebno s obzirom na:

(a)      opseg tih sustava i uvjete pristupanja sustavima;

[…]”

13      Naslovljen „Materijalno područje primjene”, članak 7. navedene direktive predviđa:

„1.      Ovo se poglavlje primjenjuje na:

(a)      sustave strukovnog socijalnog osiguranja koji pružaju zaštitu od sljedećih rizika:

[…]

iii.      starost, uključujući prijevremeno umirovljenje;

[…]

[…]

2.      Ovo se poglavlje također primjenjuje na mirovinske sustave za određenu kategoriju radnika kao što su službenici javnog sektora, ako se davanja iz sustava isplaćuju na temelju radnog odnosa s poslodavcem javnog sektora. Ovo vrijedi neovisno o činjenici što je taj sustav dio općeg zakonskog sustava.”

14      U skladu s člankom 9. te direktive, naslovljenim „Primjeri diskriminacije”:

„1.      Odredbe protivne načelu jednakog postupanja su one odredbe koje se posredno ili neposredno temelje na spolu i kojima se:

[…]

(f)      utvrđuju različite dobne granice za stjecanje prava na mirovinu;

[…]”

 Poljsko pravo

 Zakon o redovnim sudovima

15      Članak 69. stavci 1. i 3. ustawe – Prawo o ustroju sądów powszechnych (Zakon o ustrojstvu redovnih sudova) od 27. srpnja 2001. (Dz. U. br. 98, poz. 1070., u daljnjem tekstu: Zakon o redovnim sudovima) glasio je kako slijedi:

„1.      Suci odlaze u mirovinu kada navrše 67 godina […], osim ako najkasnije šest mjeseci prije navršavanja te dobi ministru pravosuđa podnesu izjavu da žele nastaviti obnašati svoju dužnost i predoče potvrdu, izdanu u skladu s pravilima koja se odnose na kandidate za sudačku dužnost, o tome da njihovo zdravstveno stanje nije prepreka za obnašanje sudačkih dužnosti.

[…]

3.      Kad sudac podnese izjavu i predoči potvrdu u smislu stavka 1., svoju dužnost može obnašati samo do navršenih 70 godina. […]”

16      Članak 69. stavak 1. Zakona o redovnim sudovima najprije je bio izmijenjen ustawom o zmianie ustawy o emeryturach i rentach z Funduszu Ubezpieczeń Społecznych oraz niektórych innych ustaw (Zakon o izmjeni Zakona o starosnim i drugim mirovinama koje se isplaćuju iz Fonda za socijalnu sigurnost i određenih drugih zakona) od 16. studenoga 2016. (Dz. U. iz 2017., poz. 38., u daljnjem tekstu: Zakon od 16. studenoga 2016.), koji je snizio dobnu granicu za odlazak u mirovinu sudaca na 65 godina i za žene i za muškarce. Ta je izmjena trebala stupiti na snagu 1. listopada 2017.

17      Međutim, prije nego što je ta izmjena stupila na snagu, navedeni članak 69. stavak 1. iznova je izmijenjen člankom 13. stavkom 1. Zakona o izmjeni zakona od 12. srpnja 2017., koji je stupio na snagu 1. listopada 2017. Posljedično navedenoj izmjeni, utvrđeno je da je dobna granica za odlazak sudaca u mirovinu 60 godina za žene i 65 godina za muškarce.

18      Člankom 1. stavkom 26. točkama (b) i (c) Zakona o izmjeni zakona od 12. srpnja 2017. u članak 69. Zakona o redovnim sudovima uveden je, osim toga, novi stavak 1.b, pri čemu je izmijenjen stavak 3. potonjeg članka.

19      U skladu s izmjenama navedenima u dvjema prethodnim točkama, navedeni članak 69. predviđao je:

„1.      Suci odlaze u mirovinu nakon što su navršili 60 godina za žene ili 65 godina za muškarce, osim ako najkasnije šest mjeseci, a najranije dvanaest mjeseci prije navršavanja te dobi ministru pravosuđa podnesu izjavu da žele nastaviti obnašati svoju dužnost i predoče potvrdu, izdanu u skladu s pravilima koja se odnose na kandidate za sudačku dužnost, o tome da im zdravstveno stanje nije prepreka za obnašanje sudačkih dužnosti.

[…]

1.b      Ministar pravosuđa može, vodeći računa o razboritom korištenju osoblja redovnih sudova i potrebama povezanima s količinom posla koji tereti pojedine sudove, odobriti da sudac nastavi obnašati svoju dužnost. Ako postupak u vezi s produljenjem dužnosti suca nije okončan prije nego što je on navršio dob iz stavka 1., sudac ostaje na svojoj dužnosti do okončanja tog postupka.

[…]

3.      Ako ministar pravosuđa dâ odobrenje u smislu stavka 1.b, predmetni sudac može nastaviti obnašati svoju dužnost do navršavanja 70 godina […]”

20      Na temelju članka 91. Zakona o redovnim sudovima:

„1.      Visina naknade za rad sudaca na istovjetnim dužnostima razlikuje se ovisno o radnom stažu ili dužnostima koje obnašaju.

[…]

1.c      Osnovna godišnja plaća sudaca temelji se na prosječnom dohotku u drugom tromjesečju prethodne godine, objavljenom u službenom listu Republike Poljske (Monitor Polski) […]

[…]

2.      Osnovna plaća sudaca izražava se u razredima, čija se visina određuje primjenom koeficijenata na osnovu za određivanje osnovne plaće iz stavka 1.c. Osnovni platni razredi za pojedine sudačke dužnosti i koeficijenti na temelju kojih se određuje visina osnovne plaće sudaca u pojedinim razredima izloženi su u prilogu ovom zakonu. […]

[…]

7.      Naknada za rad sudaca uvećava se za dodatak za radni staž, koji iznosi 5 % osnovne plaće od šeste godine obavljanja službe te potom raste za 1 % svake sljedeće godine, do najviše 20 % osnovne plaće.

[…]”

21      Članak 91.a Zakona o redovnim sudovima određuje:

„1.      Prilikom stupanja na dužnost sudac [Sąda Rejonowog (Općinski sud, Poljska)] prima osnovnu plaću iz prvog razreda. Prilikom stupanja na dužnost sudac [Sąda Okręgowog (Okružni sud, Poljska)] prima osnovnu plaću iz četvrtog razreda; ako je na nižoj dužnosti već primao plaću čiji iznos odgovara četvrtom ili petom razredu, iznos njegove osnovne plaće odgovara petom ili šestom razredu. Prilikom stupanja na dužnost sudac [Sąda Apelacyjnog (Žalbeni sud, Poljska)] prima osnovnu plaću iz sedmog razreda; ako je na nižoj dužnosti već primao plaću čiji iznos odgovara sedmom ili osmom razredu, iznos njegove osnovne plaće odgovara osmom ili devetom razredu. […]

[…]

3.      Osnovna plaća suca automatski ulazi u viši razred nakon što je on odnosnu sudačku dužnost obnašao uzastopno pet godina.

4.      Razdoblje obnašanja dužnosti pomoćnog suca pribraja se razdoblju obnašanja dužnosti suca Općinskog suda.

[…]”

22      Člankom 13. stavkom 1. Zakona o izmjeni zakona od 12. srpnja 2017. izmijenjen je stavak 1. članka 100. Zakona o redovnim sudovima te su njime u taj članak umetnuti novi stavci 4.a i 4.b. Nakon tih izmjena, navedeni članak 100. određivao je:

„1.      Sudac koji je umirovljen zbog izmjena sudskog ustrojstva ili granica sudskih okruga ima pravo, do navršenih 60 godina za žene odnosno do navršenih 65 godina za muškarce, primati naknadu u visini iznosa plaće koju je primao na svojoj posljednjoj dužnosti.

2.      Sudac koji odlazi u mirovinu ili je umirovljen zbog dobi ili medicinskih razloga ima pravo na naknadu u iznosu od 75 % osnovne plaće i dodatka za radni staž koje je primao na svojoj posljednjoj dužnosti.

3.      Naknade predviđene u stavcima 1. i 2. uvećavaju se u skladu s izmjenama iznosa osnovne plaće sudaca u aktivnoj službi.

[…]

4.a      U situaciji iz stavka 1. umirovljenom sucu nakon što navrši 60 godina ako je žena odnosno 65 godina ako je muškarac isplaćuje se jednokratni iznos.

4.b      Sudac koji se vratio na dužnost koju je prethodno obavljao ili dužnost ekvivalentnu onoj koju je prethodno obavljao u skladu s člankom 71.c stavkom 4. ili člankom 74. stavkom 1.a ima, u slučaju odlaska u mirovinu ili ako bude umirovljen, pravo na jednokratno plaćanje u visini razlike između iznosa plaćanja izračunanog na dan kada se umirovio ili je bio umirovljen i iznosa plaćanja koji je već primio. U situaciji iz stavka 1. sudac pravo na jednokratni iznos stječe nakon što navrši 60 godina ako je žena odnosno 65 godina ako je muškarac.”

 Zakon o državnom odvjetništvu

23      Članak 127. stavak 1. ustawe Prawo o prokuraturze (Zakon o državnom odvjetništvu) od 28. siječnja 2016. (Dz. U. iz 2016., poz. 177.) glasi:

„Ako ovim zakonom nije drukčije predviđeno, odredbe članaka 69. do 71. […], članaka 99. do 102. […] Zakona [o redovnim sudovima] primjenjuju se, mutatis mutandis, na državne odvjetnike. […]”

24      U skladu s člankom 124. Zakona o državnom odvjetništvu:

„1.      Iznos naknade za rad državnih odvjetnika koji obavljaju ekvivalentne dužnosti razlikuje se ovisno o radnom stažu i dužnostima koje obavljaju. […]

2.      Osnovna plaća državnih odvjetnika izražava se u razredima, čija se visina određuje primjenom koeficijenata na osnovu za određivanje osnovne plaće državnih odvjetnika.

3.      Prilikom stupanja na dužnost državni odvjetnici primaju:

–        u [Prokuraturi Rejonowoj (Općinsko državno odvjetništvo, Poljska)] osnovnu plaću iz prvog razreda;

–        u [Prokuraturi Okręgowoj (Okružno državno odvjetništvo, Poljska)] osnovnu plaću iz četvrtog razreda; ako su na nižoj dužnosti već primali plaću čiji iznos odgovara četvrtom ili petom razredu, iznos njihove osnovne plaće odgovara petom ili šestom razredu;

–        u [Prokuraturi Regionalnoj (Regionalno državno odvjetništvo, Poljska)] osnovnu plaću iz sedmog razreda; ako su na nižoj dužnosti već primali plaću čiji iznos odgovara sedmom ili osmom razredu, iznos njihove osnovne plaće odgovara osmom ili devetom razredu.

[…]

5.      Osnovna plaća državnog odvjetnika ulazi u idući platni razred nakon što je on odnosnu dužnost u državnom odvjetništvu obnašao uzastopno pet godina.

6.      Razdoblje obnašanja dužnosti pomoćnog državnog odvjetnika pribraja se razdoblju obnašanja dužnosti državnog odvjetnika u [Prokuraturi Rejonowoj (Općinsko državno odvjetništvo)].

[…]

11.      Državni odvjetnici primaju dodatak za radni staž koji iznosi 5 % osnovne plaće koju trenutačno primaju, počevši od šeste godine obnašanja dužnosti, te potom raste za 1 % svake sljedeće godine, do najviše 20 % osnovne plaće. Nakon 20 godina u službi, dodatak za radni staž isplaćuje se bez uzimanja u obzir dodatnog radnog staža i iznosi 20 % osnovne plaće koju predmetne osobe trenutačno primaju.

[…]”

25      Člankom 13. stavkom 3. Zakona o izmjeni zakona od 12. srpnja 2017. izmijenjene su određene druge odredbe Zakona o državnom odvjetništvu, čime su u potonji, među ostalim, dodana upućivanja na novoutvrđene dobne granice za odlazak u mirovinu državnih odvjetnika, odnosno 60 godina za žene i 65 godina za muškarce.

 Zakon o Vrhovnom sudu iz 2002.

26      Članak 30. stavak 1. ustawe o Sądzie Najwyższym (Zakon o Vrhovnom sudu) od 23. studenoga 2002. (Dz. U. iz 2002., br. 240., poz. 2052., u daljnjem tekstu: Zakon o Vrhovnom sudu iz 2002.) određivao je da je dob za odlazak u mirovinu sudaca Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) 70 godina. Međutim, stavak 2. tog članka 30. predviđao je da suci koji za to podnesu zahtjev mogu otići u mirovinu nakon što su navršili 67 godina.

27      Članak 30. stavak 2. Zakona o Vrhovnom sudu iz 2002. prvo je izmijenjen Zakonom od 16. studenoga 2016., koji je snizio dobnu granicu za podnošenje takvog zahtjeva na 65 godina. Međutim, čak i prije nego što je ta izmjena stupila na snagu, ta je ista odredba ponovno bila izmijenjena, i to člankom 13. stavkom 2. Zakona o izmjeni zakona od 12. srpnja 2017. U verziji proizišloj iz te posljednje izmjene članak 30. stavak 2. Zakona o Vrhovnom sudu iz 2002. predviđao je:

„Suci [Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud)] koji su za to podnijeli zahtjev odlaze u mirovinu:

1.      nakon što su navršili 60 godina za žene ili 65 godina za muškarce.

[…]”

28      Članci 42. i 43. Zakona o Vrhovnom sudu iz 2002. određuju:

„Članak 42.

[…]

§ 4.      Plaća sudaca [Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud)] može ulaziti u standardni ili napredni razred. Napredni razred iznosi 115 % standardnog razreda.

§ 5.      Prilikom stupanja na dužnost suci [Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud)] primaju osnovnu plaću iz standardnog razreda. Nakon sedam godina službe prelaze u napredni razred.

[…]

Članak 43.      Osnovna plaća sudaca [Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud)] uvećava se za dodatak za radni staž za svaku godinu službe, koji iznosi 1 % osnovne plaće, ali najviše do 20 % te plaće. Radni staž o kojem ovisi iznos povećanja uključuje i razdoblje službe ili radnog odnosa koje je prethodilo njegovu imenovanju na sudačku dužnost na [Sądu Najwyższyjem (Vrhovni sud)] kao i razdoblje izvršavanja djelatnosti odvjetnika, pravnog savjetnika ili javnog bilježnika.”

29      Članak 50. Zakona o Vrhovnom sudu iz 2002. glasi kako slijedi:

„Umirovljeni sudac [Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud)] ima pravo na naknadu u iznosu od 75 % osnovne plaće i dodatka za radni staž koju je primao na svojoj posljednjoj dužnosti. Te će naknade biti indeksirane u istim rokovima i omjerima kao i osnovna plaća sudaca [Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud)] u aktivnoj službi.”

30      Zakon o Vrhovnom sudu iz 2002. stavljen je izvan snage i zamijenjen ustawom o Sądzie Najwyższym (Zakon o Vrhovnom sudu) od 8. prosinca 2017. (Dz. U. iz 2018., poz. 5.; u daljnjem tekstu: Zakon od 8. prosinca 2017.), koji je stupio na snagu 3. travnja 2018.

 Predsudski postupak

31      Komisija je 28. srpnja 2017. Republici Poljskoj uputila pismo opomene ocijenivši da je ta država članica donošenjem članka 1. stavka 26. točaka (b) i (c) i članka 13. stavaka 1. do 3. Zakona o izmjeni zakona iz 12. srpnja 2017. povrijedila svoje obveze na temelju, s jedne strane, članka 157. UFEU‑a te članka 5. točke (a) i članka 9. stavka 1. točke (f) Direktive 2006/54 i, s druge strane, odredaba članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, u vezi s člankom 47. Povelje. Ta je država članica na pismo opomene odgovorila dopisom od 31. kolovoza 2017. u kojem je osporila bilo kakvu povredu prava Unije.

32      Komisija je 12. rujna 2017. izdala obrazloženo mišljenje u kojem je ostala pri stajalištu da su nacionalnim zakonodavstvom spomenutim u prethodnoj točki povrijeđene navedene odredbe prava Unije. Posljedično tomu, ta je institucija pozvala Republiku Poljsku da poduzme potrebne mjere kako bi u roku od mjesec dana od primitka navedenog obrazloženog mišljenja postupila u skladu s njime. Ta je država članica na to mišljenje odgovorila dopisom od 12. listopada 2017. u kojem je zaključila da navedene povrede ne postoje.

33      U tim je okolnostima Komisija odlučila podnijeti ovu tužbu.

 Postupak pred Sudom

34      Nakon pisanog dijela postupka, tijekom kojeg je Republika Poljska podnijela odgovor na tužbu te potom odgovor na Komisijinu repliku, stranke su iznijele svoje usmene argumente na raspravi koja se održala 8. travnja 2019. Nezavisni odvjetnik iznio je svoje mišljenje 20. lipnja 2019., stoga je tog dana i zaključen usmeni dio postupka.

35      Aktom podnesenim tajništvu Suda 16. rujna 2019. Republika Poljska zatražila je ponovno otvaranje usmenog dijela postupka. U prilog tom zahtjevu u bitnome je izrazila svoje neslaganje s mišljenjem nezavisnog odvjetnika, koje se temeljilo – kao što to proizlazi „iz sadržaja i konteksta” njegovih određenih točaka te sličnih točaka mišljenja nezavisnog odvjetnika iznesenog 11. travnja 2019. u predmetu Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda) (C‑619/18, EU:C:2019:325) – na navodno pogrešnom tumačenju ranije sudske prakse Suda te osobito presuda od 27. veljače 2018., Associação Sindical dos Juízes Portugueses (C‑64/16, EU:C:2018:117) i od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci pravosudnog sustava) (C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586), a to tumačenje stranke, osim toga, nisu raspravile.

36      U tom pogledu valja podsjetiti na to da, s jedne strane, Statut Suda Europske unije i Poslovnik Suda ne propisuju mogućnost da stranke podnose očitovanja na mišljenje nezavisnog odvjetnika (presuda od 6. ožujka 2018., Achmea, C‑284/16, EU:C:2018:158, t. 26. i navedena sudska praksa).

37      S druge strane, na temelju članka 252. drugog stavka UFEU‑a, dužnost je nezavisnog odvjetnika da, djelujući posve nepristrano i neovisno, javno iznosi obrazložena mišljenja u predmetima u kojima se u skladu sa Statutom Suda Europske unije zahtijeva njegovo sudjelovanje. Sud nije vezan ni mišljenjem nezavisnog odvjetnika ni obrazloženjem koje je dovelo do tog mišljenja. Stoga neslaganje jedne od stranaka s mišljenjem nezavisnog odvjetnika, bez obzira na pitanja koja je ondje razmatrao, ne može samo za sebe biti opravdan razlog za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka (presuda od 6. ožujka 2018., Achmea, C‑284/16, EU:C:2018:158, t. 27. i navedena sudska praksa).

38      Međutim, Sud može u svakom trenutku, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, u skladu s člankom 83. svojeg Poslovnika, osobito ako smatra da stvar nije dovoljno razjašnjena ili pak ako je u predmetu potrebno odlučiti na temelju argumenta o kojem se nije raspravljalo među strankama (presuda od 6. ožujka 2018., Achmea, C‑284/16, EU:C:2018:158, t. 28. i navedena sudska praksa).

39      U predmetnom slučaju Sud ipak smatra, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da nakon pisanog dijela postupka i rasprave koja se pred njime održala raspolaže svim elementima potrebnima za donošenje odluke. On osim toga navodi da se o predmetu ne treba odlučivati na osnovi argumenta koji nije bio raspravljen među strankama.

40      U tim okolnostima nije potrebno odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

 Tužba

 Pitanje bespredmetnosti spora

41      U svojem odgovoru na repliku i na raspravi Republika Poljska je navela da je ovaj postupak za utvrđivanje povrede obveze postao bespredmetan zbog toga što je 23. svibnja 2018. na snagu stupila ustawa o zmianie ustawy – Prawo o ustroju sądów powszechnych, ustawy o Krajowej Radzie Sądownictwa oraz ustawy o Sądzie Najwyższym (Zakon o izmjeni [Zakona o redovnim sudovima], Zakona o državnom sudbenom vijeću i [Zakona od 8. prosinca 2017.]) od 12. travnja 2018. (Dz. U. iz 2018., poz. 848, u daljnjem tekstu: Zakon od 12. travnja 2018.).

42      Kad je riječ o prvom prigovoru, koji se temelji na povredi članka 157. UFEU‑a te članka 5. točke (a) i članka 9. stavka 1. točke (f) Direktive 2006/54, člankom 1. stavkom 4. Zakona od 12. travnja 2018. izmijenjene su odredbe članka 13. stavaka 1. i 3. Zakona o izmjeni zakona od 12. srpnja 2017. te je time ukinuto razlikovanje između muškaraca i žena u pogledu dobne granice za odlazak u mirovinu sudaca poljskih redovnih sudova i poljskih državnih odvjetnika, što Komisija osporava. Kad je riječ o odredbama u pogledu dobne granice za odlazak u mirovinu sudaca Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud), one su u međuvremenu zamijenjene odredbama Zakona od 8. prosinca 2017.

43      U odnosu na drugi prigovor, koji se temelji na povredi odredaba članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, u vezi s člankom 47. Povelje, izmjene članka 13. stavka 1. i članka 1. stavka 26. točaka (b) i (c) Zakona o izmjeni zakona od 12. srpnja 2017. člankom 1. stavkom 4. Zakona od 12. travnja 2018. rezultirale su time da članak 69. stavak 1.b Zakona o redovnim sudovima sada predviđa da je na Državnom sudbenom vijeću (Poljska), a ne više na ministru pravosuđa, da odobri nastavak obnašanja dužnosti sudaca poljskih redovnih sudova nakon navršenih 65 godina. Nadalje, na temelju navedenih izmjena Državno sudbeno vijeće pozvano je donositi svoje odluke u tom pogledu uzimajući u obzir kriterije različite od onih koji su se do tada primjenjivali kad je riječ o odlukama ministra pravosuđa.

44      Komisija je pak na raspravi navela da ostaje pri svojoj tužbi.

45      U tom pogledu, čak i bez razmatranja pitanja mogu li zakonodavne izmjene koje je navela Republika Poljska u potpunosti ili djelomično okončati navodne povrede, valja podsjetiti na to da, kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse, postojanje povrede obveze treba ocjenjivati s obzirom na stanje u predmetnoj državi članici kakvo je bilo u trenutku isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju te da naknadno nastale promjene Sud ne može uzeti u obzir (presuda od 6. studenoga 2012., Komisija/Mađarska, C‑286/12, EU:C:2012:687, t. 41. i navedena sudska praksa).

46      U ovom slučaju nesporno je da su nacionalne odredbe koje Komisija pobija ovom tužbom još bile na snazi na datum isteka roka koji je odredila u svojem obrazloženom mišljenju. Iz toga slijedi da Sud valja odlučiti o navedenoj tužbi.

 Prvi prigovor

 Argumentacija stranaka

47      Svojim prvim prigovorom Komisija smatra da razlike uvedene člankom 13. stavcima 1. do 3. Zakona o izmjeni zakona od 12. srpnja 2017. između žena i muškaraca kad je riječ, s jedne strane, o dobnoj granici za odlazak u mirovinu sudaca poljskih redovnih sudova i poljskih državnih odvjetnika i, s druge strane, o dobnoj granici za odlazak u prijevremenu mirovinu sudaca Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud), odnosno u oba slučaja 60 godina za žene i 65 godina za muškarce, čine diskriminaciju koja se temelji na spolu i koja je zabranjena člankom 157. UFEU‑a i člankom 5. točkom (a) i člankom 9. stavkom 1. točkom (f) Direktive 2006/54.

48      Komisija smatra da su mirovinski sustavi koji se primjenjuju na te tri kategorije sudaca obuhvaćeni pojmom „plaća” u smislu članka 157. UFEU‑a i područjem primjene Direktive 2006/54 jer ispunjavaju tri kriterija utvrđena sudskom praksom Suda, odnosno da se mirovina predviđena tim sustavima odnosi na određenu kategoriju radnika, da je izravno povezana s trajanjem službe te da se izračunava s obzirom na posljednju plaću.

49      Naime, kao prvo, svaki od navedenih sustava odnosi se na određenu kategoriju radnika. Kao drugo, iznos mirovine predmetnih osoba izračunava se na temelju plaće primljene za posljednju obnašanu dužnost jer se utvrđuje kao 75 % navedene plaće. Kao treće, ta je mirovina izravno povezana s trajanjem službe jer iz primjenjivih nacionalnih odredbi proizlazi da je broj godina službe odlučujući čimbenik za izračun svake od dviju sastavnica te plaće, odnosno osnovne plaće, s jedne strane, i dodatka za radni staž, s druge strane.

50      Međutim, članku 157. UFEU‑a, članku 5. točki (a) te članku 9. stavku 1. točki (f) Direktive 2006/54 protivi se to da se za dodjelu takvih mirovina utvrđuju dobne granice koje se razlikuju ovisno o spolu.

51      Nadalje, Komisija smatra da sporne razlike nisu mjere pozitivnog djelovanja, dopuštene na temelju članka 157. stavka 4. UFEU‑a i članka 3. Direktive 2006/54.

52      Republika Poljska, pak, smatra da predmetni mirovinski sustavi nisu obuhvaćeni ni člankom 157. UFEU‑a ni Direktivom 2006/54, već Direktivom Vijeća 79/7/EEZ od 19. prosinca 1978. o postupnoj provedbi načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima socijalne sigurnosti (SL 1979., L 6, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 7.), čiji članak 7. stavak 1. točka (a) predviđa pravo država članica da iz njezina područja primjene isključe utvrđivanje dobi za odlazak u mirovinu s ciljem pružanja starosne mirovine. Naime, ti sustavi ne ispunjavaju jedan od triju kriterija navedenih u točki 48. ove presude, odnosno da predmetna mirovina mora biti izravno povezana s trajanjem službe.

53      Činjenica da dodatak za radni staž može iznositi najviše 20 % osnovne plaće i da se ta granica dostiže nakon 20 godina karijere podrazumijeva, naime, da trajanje službe ima tek sekundarni značaj za izračun iznosa mirovine.

54      Kad je riječ o osnovnoj plaći, uzimajući u obzir činjenicu da prilikom stupanja na dužnost na Sądu Rejonowom (Općinski sud) ili u Prokuraturi Rejonowoj (Općinsko državno odvjetništvo) sudac ili državni odvjetnik prima plaću iz osnovnog razreda i ima pravo na osnovnu plaću iz neposredno višeg razreda nakon pet godina obnašanja te dužnosti, svaki sudac ili državni odvjetnik ulazi u peti napredni razred, odnosno najviši razred, nakon 20 godina službe. Ulazak u napredni razred na temelju stupanja na višu dužnost ovisi o pojedinačnim napredovanjima predmetnih sudaca i državnih odvjetnika i stoga nije izravno povezan s trajanjem službe.

55      Stoga na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi svi suci ili državni odvjetnici, muškarci ili žene, uključujući one koji su ranije izvršavali druge profesionalne aktivnosti koje su ih kvalificirale za obnašanje dužnosti suca ili državnog odvjetnika, imaju pravo na dodatak za radni staž u najvećem iznosu i na najveću uvećanu osnovnu plaću znatno prije nego što navrše dob za odlazak u mirovinu. To ima za posljedicu to da različita dobna granica za odlazak u mirovinu muškaraca i žena, uvedena Zakonom o izmjeni zakona od 12. srpnja 2017., nema nikakav učinak na iznos mirovine koju primaju ti suci i državni odvjetnici, pri čemu je potonja, uključujući u slučaju prijevremene mirovine, zapravo uvjetovana obvezom uspjelog dokazivanja barem 25 godina profesionalne karijere.

56      Naposljetku, Republika Poljska navodi da su u trenutku u kojem su odredbe koje Komisija osporava još bile na snazi postojale prijelazne odredbe, odnosno one predviđene člankom 26. stavcima 1. i 2. Zakona od 16. studenoga 2016., na temelju kojih su svi suci i državni odvjetnici, kako žene tako i muškarci, na koje se odnosi Zakon o izmjeni zakona od 12. srpnja 2017. te koji su najkasnije 30. travnja 2018. navršili 60 godina za žene i 65 godina za muškarce imali pravo na odlazak u mirovinu prema prethodno utvrđenoj dobnoj granici, koja je bila jednaka za muškarce i žene, pri čemu je samo bilo potrebno podnijeti izjavu u propisanim zakonskim rokovima, a nije se zahtijevalo nikakvo odobrenje nekog tijela.

57      Podredno, Republika Poljska smatra da osporavane nacionalne odredbe čine mjere pozitivnog djelovanja na temelju članka 157. stavka 4. UFEU‑a i članka 3. Direktive 2006/54. Naime, zbog njihove posebne društvene uloge povezane s majčinstvom i odgojem djece, ženama je teže održati kontinuitet profesionalne karijere, slijedom čega ih se unapređuje rjeđe od muškaraca. Međutim, javni interes traži da postavljeni zahtjevi za takva unapređenja ostanu visoki i ujednačeni, što onemogućuje donošenje posebnih mjera fleksibilnosti kako bi se odgovorilo na poteškoće s kojima se žene susreću prilikom razvoja svojih karijera. Mogućnost odlaska u prijevremenu mirovinu stoga čini neizravnu kompenzaciju za poteškoće koje žene općenito trpe.

 Ocjena Suda

58      Kao prvo, valja podsjetiti na to da, prema članku 157. stavku 1. UFEU‑a, svaka država članica osigurava primjenu načela o jednakim plaćama muškaraca i žena za jednak rad ili za rad jednake vrijednosti. U skladu s člankom 157. stavkom 2. prvim podstavkom UFEU‑a, plaća znači redovitu osnovnu ili minimalnu nadnicu ili plaću te svako drugo primanje u gotovini ili u naravi koje radnik prima neposredno ili posredno od svojeg poslodavca, a u vezi sa zaposlenjem.

59      Kako bi se ocijenilo ulazi li mirovina u područje primjene članka 157. UFEU‑a, odlučujuće može biti samo to isplaćuje li se mirovina radniku na temelju njegova radnog odnosa koji ga povezuje s njegovim nekadašnjim poslodavcem, odnosno kriterij zaposlenja, koji proizlazi iz same formulacije navedenog članka (presuda od 15. siječnja 2019., E. B., C‑258/17, EU:C:2019:17, t. 45. i navedena sudska praksa). Primanja dodijeljena na temelju mirovinskog sustava koji u bitnome ovisi o nekadašnjem zaposlenju osobe o kojoj je riječ povezana su s plaćom koju je ona primala i ulaze u područje primjene navedene odredbe (presuda od 26. ožujka 2009., Komisija/Grčka, C‑559/07, neobjavljena, EU:C:2009:198, t. 42. i navedena sudska praksa).

60      Na temelju ustaljene sudske prakse, u područje primjene članka 157. UFEU‑a ulazi mirovina koja se odnosi samo na posebnu kategoriju radnika, koja je izravno povezana s ostvarenim radnim stažem i iznos koje se izračunava na temelju posljednje plaće (presuda od 15. siječnja 2019., C‑258/17, EU:C:2019:17, t. 46. i navedena sudska praksa).

61      U predmetnom slučaju suci redovnih poljskih sudova, suci Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) i poljski državni odvjetnici, na koje se primjenjuju tri predmetna mirovinska sustava, moraju se smatrati trima posebnim kategorijama radnika u smislu sudske prakse navedene u prethodnoj točki. U tom pogledu iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se službenici u javnom sektoru na koje se primjenjuje mirovinski sustav razlikuju od radnika određenog poduzeća ili grupe poduzeća, grane djelatnosti, zanimanja ili grupe zanimanja samo na temelju posebnih karakteristika svojeg radnog odnosa s državom, drugim tijelima ili poslodavcima u javnom sektoru (presude od 29. studenoga 2001., Griesmar, C‑366/99, EU:C:2001:648, t. 31. i navedena sudska praksa te od 26. ožujka 2009., Komisija/Grčka, C‑559/07, neobjavljena, EU:C:2009:198, t. 52. i navedena sudska praksa).

62      Također je nesporno da se u predmetnom slučaju iznos mirovine koji se isplaćuje svakoj od tih triju kategorija sudaca i državnih odvjetnika o kojima je riječ izračunava na temelju posljednje plaće tih osoba. Naime, iz članka 100. stavka 2. Zakona o redovnim sudovima, članka 127. stavka 1. Zakona o državnom odvjetništvu, koji upućuje na navedeni članak 100., i članka 50. Zakona o Vrhovnom sudu iz 2002. proizlazi da mirovina koja se isplaćuje tim djelatnicima iznosi 75 % osnovne plaće i dodatka za radni staž koje su primali na temelju svoje posljednje dužnosti.

63      Kad je riječ o tome jesu li takve mirovine izravno povezane s trajanjem službe, valja utvrditi, s jedne strane, da iz odredbi članka 91. stavka 1. i članka 91.a stavka 3. Zakona o redovnim sudovima, članka 124. stavaka 1. i 5. Zakona o državnom odvjetništvu i članka 42. stavaka 4. i 5. Zakona o Vrhovnom sudu iz 2002. proizlazi da iznos osnovne plaće, koji čini jednu od dviju sastavnica posljednje plaće na koju se primjenjuje 75 % u svrhu izračuna iznosa mirovine koja se isplaćuje tim različitim kategorijama sudaca i državnih odvjetnika, raste, među ostalim, s obzirom na radni staž osoba u pitanju.

64      S druge strane, i kad je riječ o drugoj sastavnici potonje plaće, odnosno dodatku za radni staž, iz članka 91. stavka 7. Zakona o redovnim sudovima, članka 124. stavka 11. Zakona o državnom odvjetništvu i članka 43. Zakona o Vrhovnom sudu iz 2002. proizlazi da broj godina službe ulazi u izračun tog dodatka jer on iznosi 5 % osnovne plaće nakon pet godina službe te potom raste za 1 postotni bod svake sljedeće godine službe tijekom petnaest godina.

65      Osim toga, kao što je to primijetila Komisija, dodatak za radni staž izražen je kao postotak iznosa te osnovne plaće, koja raste s radnim stažem predmetnih sudaca ili državnih odvjetnika, pa taj dodatak stoga također ovisi o trajanju njihove službe.

66      U tom kontekstu, različite okolnosti na koje se pozvala Republika Poljska, a koje su spomenute u točkama 53. do 55. ove presude, nisu relevantne za utvrđivanje jesu li mirovine isplaćene na temelju predmetnih mirovinskih sustava obuhvaćene pojmom „plaća” u smislu članka 157. UFEU‑a.

67      Naime, takve okolnosti, kao što to proizlazi iz utvrđenja u točkama 63. do 65. ove presude, ne utječu na činjenicu da trajanje službe subjekata u predmetnom slučaju ima odlučujuću ulogu prilikom izračuna njihove mirovine ni na okolnost da mirovine isplaćene na temelju predmetnih mirovinskih sustava u bitnome ovise o njihovu nekadašnjem zaposlenju, što, na temelju ustaljene sudske prakse spomenute u točki 59. ove presude, čini odlučujući kriterij za kvalifikaciju „plaće” u smislu članka 157. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 28. rujna 1994., Beune, C‑7/93, EU:C:1994:350, t. 5. i 46.; od 29. studenoga 2001., Griesmar, C‑366/99, EU:C:2001:648, t. 33. do 35. i od 12. rujna 2002., Niemi, C‑351/00, EU:C:2002:480, t. 45. i 55.).

68      U tom pogledu valja osim toga pojasniti da je, kao što to navodi Komisija, ta veza između mirovine i nekadašnjeg zaposlenja još više naglašena time što iz članka 100. stavka 3. Zakona o redovnim sudovima, članka 127. stavka 1. Zakona o državnom odvjetništvu, koji upućuje na navedeni članak 100., i članka 50. Zakona o Vrhovnom sudu iz 2002. proizlazi da predmetne mirovine podliježu revalorizacijama koje same ovise o rastu plaće sudaca i državnih odvjetnika u aktivnoj službi.

69      Iz svega prethodno navedenog proizlazi da su mirovine koje se isplaćuju na temelju sustava poput onih utvrđenih Zakonom o redovnim sudovima, Zakonom o državnom odvjetništvu i Zakonom o Vrhovnom sudu iz 2002. obuhvaćene pojmom „plaća” u smislu članka 157. UFEU‑a.

70      Kad je riječ o Direktivi 2006/54, osobito o njezinu članku 5. točki (a) i članku 9. stavku 1. točki (f), čiju povredu Komisija također navodi, valja navesti da se obje te odredbe nalaze u poglavlju 2. glave II. navedene direktive, koje sadržava, kao što to proizlazi iz njegova naslova, odredbe posvećene jednakom postupanju u sustavima strukovnog socijalnog osiguranja.

71      Članak 7. Direktive 2006/54, koji definira materijalno područje primjene navedenog poglavlja 2., u stavku 2. pojašnjava da se to poglavlje također primjenjuje na mirovinske sustave za određenu kategoriju radnika kao što su službenici javnog sektora, ako se davanja iz sustava isplaćuju na temelju radnog odnosa s poslodavcem javnog sektora.

72      U tom pogledu iz uvodne izjave 14. Direktive 2006/54 proizlazi da je zakonodavac Unije htio potvrditi da se, u skladu sa sudskom praksom Suda navedenom u točki 60. ove presude, načelo jednake plaće iz članka 157. UFEU‑a primjenjuje na mirovinski sustav za službenike javnog sektora ako se davanja predviđena u okviru tog sustava radniku isplaćuju na temelju radnog odnosa s poslodavcem javnog sektora, pri čemu je taj uvjet ispunjen ako se taj mirovinski sustav odnosi na određenu kategoriju radnika i ako su davanja iz programa izravno povezana s trajanjem službe i izračunavaju se s obzirom na posljednju plaću službenika javnog sektora.

73      Međutim, iz točaka 61. do 69. ove presude proizlazi da tri mirovinska sustava na koja se odnosi ova tužba ispunjavaju navedene uvjete, tako da su obuhvaćena materijalnim područjem primjene poglavlja 2. glave II. Direktive 2006/54 i stoga područjem primjene njezinih članaka 5. i 9.

74      Kao drugo, valja podsjetiti na to da, kao što proizlazi iz ustaljene sudske prakse, članak 157. UFEU‑a zabranjuje bilo kakvu diskriminaciju u području plaće između muškaraca i žena, bez obzira na mehanizam na kojem se ta nejednakost temelji. Prema istoj sudskoj praksi, toj se odredbi protivi utvrđivanje različite dobne granice ovisno o spolu radi dodjele mirovine koja se smatra plaćom u smislu članka 157. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 17. svibnja 1990., Barber, C‑262/88, EU:C:1990:209, t. 32.; od 12. rujna 2002., Niemi, C‑351/00, EU:C:2002:480, t. 53. i od 13. rujna 2008., Komisija/Italija, C‑46/07, neobjavljena, EU:C:2008:618, t. 55.).

75      Kad je riječ o članku 5. točki (a) Direktive 2006/54, u njemu je određeno da se zabranjuje izravna i neizravna diskriminacija na temelju spola u sustavima strukovnog socijalnog osiguranja, osobito kad je riječ o opsegu tih sustava i uvjetima pristupanja takvim sustavima.

76      Članak 9. stavak 1. te direktive utvrđuje, pak, određen broj odredbi koje, kad se posredno ili neposredno temelje na spolu, valja svrstati među odredbe koje se protive načelu jednakog postupanja. Kao što to proizlazi iz točke (f) navedene odredbe, takve su osobito odredbe koje se temelje na spolu kako bi odredile različite dobne granice za stjecanje prava na mirovinu. Zakonodavac Unije tako je odlučio da se pravila u području sustava strukovnog socijalnog osiguranja na koja se odnosi navedena odredba protive načelu jednakosti postupanja navedenom u Direktivi 2006/54 (presuda od 3. rujna 2014., X, C‑318/13, EU:C:2014:2133, t. 48.).

77      Međutim, u predmetnom slučaju nesporno je da se odredbe članka 13. stavaka 1. do 3. Zakona o izmjeni zakona od 12. srpnja 2017. temelje na spolu kako bi odredile različite dobne granice za stjecanje prava na mirovinu, tako što određuju da je dob za odlazak u mirovinu sudaca redovnih sudova i državnih odvjetnika 60 godina za žene i 65 godina za muškarce te time što dopuštaju eventualno prijevremeno umirovljenje sudaca Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) od navršenih 65 godina za muškarce i 60 godina za žene.

78      Navedene odredbe na taj način u predmetne mirovinske sustave uvode izravno diskriminirajuće uvjete koji se temelje na spolu, osobito u pogledu trenutka u kojem zainteresirane osobe doista mogu pristupiti prednostima predviđenima tim sustavima, tako da se njima povređuju kako članak 157. UFEU‑a tako i članak 5. stavak 1. Direktive 2006/54, osobito njegova točka (a), u vezi s člankom 9. stavkom 1. točkom (f) te direktive.

79      Kao treće, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se ne može prihvatiti argument Republike Poljske prema kojem je utvrđivanje različitih dobnih granica za odlazak u mirovinu ovisno o spolu opravdano ciljem eliminacije diskriminacije žena.

80      Iako članak 157. stavak 4. UFEU‑a državama članicama omogućuje da radi osiguranja u praksi potpune jednakosti između muškaraca i žena u radnom okruženju provode ili donose mjere koje osiguravaju posebne prednosti kako bi se spriječio ili nadoknadio nepovoljan položaj u njihovoj profesionalnoj karijeri, iz toga se ne može zaključiti da ta odredba omogućuje utvrđivanje takvih različitih dobnih granica ovisno o spolu. Naime, nacionalne mjere obuhvaćene navedenom odredbom moraju u svakom slučaju pomoći ženama da svoj profesionalni život vode u jednakim uvjetima kao i muškarci (vidjeti u tom smislu presude od 29. studenoga 2001., Griesmar, C‑366/99, EU:C:2001:648, t. 64. i od 13. studenoga 2008., Komisija/Italija, C‑46/07, neobjavljenu, EU:C:2008:618, t. 57.).

81      Međutim, utvrđivanje različitih dobnih granica za odlazak u mirovinu ovisno o spolu ne može ublažiti nepovoljan položaj u kojem se nalaze karijere službenica u javnom sektoru pružanjem pomoći tim ženama u njihovu radnom okruženju i rješavanjem problema s kojima se one mogu susresti u svojoj profesionalnoj karijeri (presuda od 13. studenoga 2008., Komisija/Italija, C‑46/07, neobjavljena, EU:C:2008:618, t. 58.).

82      Zbog razloga navedenih u dvjema prethodnim točkama, takva se mjera osim toga ne može dopustiti na temelju članka 3. Direktive 2006/54. Naime, kao što to proizlazi iz samog teksta te odredbe i uvodne izjave 22. te direktive, mjere na koje upućuje navedena odredba isključivo su one koje su dopuštene samim člankom 157. stavkom 4. UFEU‑a.

83      Kao četvrto, kad je riječ o privremenim mjerama koje je Republika Poljska navela u svojem odgovoru na repliku i na raspravi, dovoljno je navesti da su se navedene mjere u svakom slučaju i prema samoj potvrdi navedene države članice mogle primijeniti samo na sutkinje i državne odvjetnice koje su navršile 60 godina prije 30. travnja 2018. Iz prethodno navedenog, dakle, proizlazi da je diskriminacija utemeljena na spolu kojoj Komisija prigovara postojala na datum koji je relevantan za ocjenu osnovanosti ove tužbe, odnosno, kao što je to navedeno u točkama 45. i 46. ove presude, na dan isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju.

84      S obzirom na prethodna razmatranja, valja prihvatiti prvi Komisijin prigovor, koji se temelji na povredi članka 157. UFEU‑a te članka 5. točke (a) i članka 9. stavka 1. točke (f) Direktive 2006/54.

 Drugi prigovor

 Opseg prigovora

85      Komisija je na raspravi istaknula da svojim drugim prigovorom u bitnome traži da se utvrdi povreda članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, koji se tumači u vezi s člankom 47. Povelje. Naime, prema Komisijinu mišljenju, pojam „učinkovita pravna zaštita” iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a treba tumačiti s obzirom na sadržaj članka 47. Povelje i osobito s obzirom na jamstva svojstvena pravu na djelotvoran pravni lijek iz potonje odredbe, tako da prva od tih odredbi podrazumijeva da treba osigurati očuvanje neovisnosti tijela kao što su poljski redovni sudovi, kojima je, među ostalim, povjerena zadaća tumačenja i primjene prava Unije.

86      Stoga u svrhu donošenja odluke o ovom prigovoru valja ispitati je li Republika Poljska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a.

 Argumentacija stranaka

87      Oslanjajući se osobito na presudu od 27. veljače 2018., Associação Sindical dos Juízes Portugueses (C‑64/16, EU:C:2018:117), Komisija smatra da je Republika Poljska, kako bi ispunila obvezu koju joj nameće članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a da uspostavi pravne lijekove za osiguranje učinkovite pravne zaštite u područjima obuhvaćenima pravom Unije, dužna, među ostalim, osigurati da nacionalna tijela koja, poput poljskih redovnih sudova, mogu odlučivati o pitanjima primjene ili tumačenja tog prava ispunjavaju zahtjev neovisnosti sudaca, pri čemu je potonji dio bitnog sadržaja temeljnog prava na pravičan postupak, kao što proizlazi osobito iz članka 47. drugog stavka Povelje.

88      Komisija smatra da je Republika Poljska povrijedila obvezu spomenutu u prethodnoj točki time što je člankom 13. stavkom 1. Zakona o izmjeni zakona od 12. srpnja 2017. snizila dobnu granicu za odlazak u mirovinu sudaca poljskih redovnih sudova na 65 godina za muškarce i 60 godina za žene te pritom ovlastila ministra pravosuđa da odobri ili ne odobri produljenje razdoblja aktivnog obnašanja njihove sudačke dužnosti do navršenih 70 godina, na temelju članka 1. stavka 26. točaka (b) i (c) navedenog zakona.

89      U tom pogledu Komisija navodi da su kriteriji na temelju kojih je ministar pravosuđa dužan donijeti svoju odluku nejasni i da ga, nadalje, sporne odredbe ne obvezuju da nastavak obnašanja dužnosti predmetnog suca odobri na temelju navedenih kriterija ni da obrazloži svoju odluku s obzirom na te kriterije, a navedena odluka pritom ne podliježe sudskom nadzoru. Nadalje, navedene odredbe ne preciziraju rok za donošenje te odluke ni razdoblje njezina važenja kao ni to može li se ona ili mora, u slučaju potrebe, obnoviti.

90      Komisija smatra da, s obzirom na diskrecijsku ovlast tako povjerenu ministru pravosuđa, činjenica da će mu se sudac vjerojatno morati obratiti kako bi zahtijevao takvo produljenje obnašanja svoje dužnosti te, nakon što je zahtjev podnesen, okolnost čekanja na odluku ministra tijekom neodređenog razdoblja mogu rezultirati nastankom pritiska na predmetnog suca, koji ga može navesti da udovoljava eventualnim željama izvršne vlasti u pogledu predmeta o kojima odlučuje, uključujući slučajeve u kojima je dužan tumačiti i primijeniti odredbe prava Unije. Spornim se odredbama tako krši osobna i funkcionalna neovisnost sudaca u aktivnoj službi.

91      Komisija smatra da se tim odredbama također krši nesmjenjivost predmetnih sudaca. Ona u tom pogledu ističe da se njezin prigovor ne odnosi na mjeru sniženja dobne granice za odlazak u mirovinu sudaca kao takvu, već na činjenicu da je to sniženje u predmetnom slučaju bilo popraćeno dodjelom takve diskrecijske ovlasti ministru pravosuđa. Komisija, naime, smatra da suci moraju biti zaštićeni od bilo kakve odluke koja bi ih proizvoljno lišila prava na nastavak obnašanja njihovih sudačkih dužnosti, ne samo u slučaju formalnog gubitka njihova statusa koji je, primjerice, rezultat razrješenja već i kad se radi o produljenju ili neproduljenju obnašanja takve dužnosti nakon što su dosegnuli dobnu granicu za odlazak u mirovinu te ako oni sami žele nastaviti raditi, a zdravstveno stanje im to dopušta.

92      U tim okolnostima, Komisija navodi da je neosnovan argument Republike Poljske prema kojem je cilj spornih odredbi uskladiti dobnu granicu za odlazak u mirovinu sudaca poljskih redovnih sudova s općom dobnom granicom za odlazak u mirovinu koja se primjenjuje na radnike jer se povreda načela neovisnosti sudaca ni na koji način ne može opravdati. U svakom slučaju, opći mirovinski sustav, za razliku od spornog sustava koji se primjenjuje na suce redovnih sudova, ne dovodi do automatskog umirovljenja radnika, već samo do njihova prava, a ne i obveze da prestanu s radom. Štoviše, iz bijele knjige poljske vlade od 8. ožujka 2018., koja je posvećena reformi poljskih sudova, proizlazi da je cilj snižavanja dobne granice za odlazak u mirovinu sudaca bio, među ostalim, ukloniti određene kategorije sudaca.

93      Republika Poljska navodi, kao prvo, da se nacionalna pravila poput onih koja Komisija osporava u svojoj tužbi odnose na ustrojstvo i pravilno funkcioniranje nacionalnog pravosuđa, što ne spada u pravo ili nadležnost Unije, već u isključivu nadležnost i postupovnu autonomiju država članica. Takva nacionalna pravila ne mogu se, dakle, kontrolirati u odnosu na članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a i članak 47. Povelje a da se pritom prekomjerno ne proširi doseg navedenih odredbi prava Unije, čija je svrha, naime, primjena samo u situacijama uređenima tim pravom.

94      U predmetnom slučaju uopće nije riječ o situaciji provedbe prava Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje. Nadalje, iz članka 6. stavka 1. UEU‑a te članka 51. stavka 2. Povelje proizlazi da se njome ne proširuje područje primjene prava Unije povrh Unijinih nadležnosti niti se stvara bilo kakva nova nadležnost ili zadaća za Uniju. Članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, pak, navodi samo opću obvezu poduzimanja mjera dostatnih za osiguranje učinkovite pravne zaštite u područjima obuhvaćenima pravom Unije a da potonjoj ne dodjeljuje nadležnost u pogledu donošenja temeljnih pravila o sudbenoj vlasti, osobito onih koja se odnose na dobnu granicu za odlazak u mirovinu sudaca, koja nisu ni u kakvoj stvarnoj vezi s pravom Unije.

95      Kao drugo, Republika Poljska osporava bilo kakvu povredu nesmjenjivosti sudaca jer se potonja odnosi samo na suce u aktivnoj službi, dok se sporni nacionalni propisi odnose na suce koji su već dosegnuli zakonsku dobnu granicu za odlazak u mirovinu. Nakon umirovljenja suci zadržavaju svoj sudački status i stječu pravo na starosnu mirovinu, koja je znatno viša od mirovina predviđenih općim sustavom socijalne sigurnosti. U predmetnom slučaju usklađivanje dobne granice za odlazak u mirovinu sudaca s dobnom granicom općeg mirovinskog sustava koja se primjenjuje na radnike ne može se, osim toga, smatrati proizvoljnim ili neopravdanim.

96      Kao treće, iz zakonskih kriterija na temelju kojih ministar pravosuđa donosi svoju odluku o eventualnom produljenju obnašanja sudačke dužnosti nakon dosegnute uobičajene dobne granice za odlazak u mirovinu proizlazi da je odbijanje produljenja dopustivo samo ako je opravdano niskim radnim opterećenjem predmetnog suca na sudu u kojem obnaša dužnost i potrebom preraspodjele tog radnog mjesta na drugi sud s većim radnim opterećenjem. Takva je mjera legitimna osobito uzimajući u obzir nemogućnost premještanja sudaca na drugi sud bez njihova pristanka, osim u izvanrednim okolnostima.

97      U svakom slučaju, neosnovana je bojazan da bi suci u aktivnoj službi mogli tijekom razdoblja od šest do dvanaest mjeseci biti u iskušenju donositi odluke koje su povoljne za izvršnu vlast, zbog nesigurnosti o tome kako će biti odlučeno o eventualnom produljenju njihove dužnosti. Naime, bilo bi pogrešno vjerovati da bi neki sudac, nakon što je sudio znatan niz godina, mogao osjetiti pritisak u vezi s eventualnim neproduljenjem svoje dužnosti za nekoliko dodatnih godina. Osim toga, jamstvo neovisnosti sudaca ne podrazumijeva nužno potpuni izostanak odnosa između izvršne vlasti i sudstva. Tako i obnova dužnosti suca Suda Europske unije ovisi o ocjeni vlade države članice kojoj taj sudac pripada.

 Ocjena Suda

–       Primjena i doseg članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a

98      Najprije valja podsjetiti na to da je, u skladu s člankom 19. UEU‑a, kojim se konkretizira vrijednost vladavine prava, navedene u članku 2. UEU‑a, na nacionalnim sudovima i na Sudu da zajamče punu primjenu prava Unije u svim državama članicama kao i sudsku zaštitu koju osobe ostvaruju iz navedenog prava (presude od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci pravosudnog sustava), C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 50. i navedena sudska praksa i od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 47.).

99      S tim u vezi i kako je to predviđeno člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a, države članice osiguravaju pravne lijekove dostatne da bi se osobama osiguralo da će se poštovati njihovo pravo na učinkovitu pravnu zaštitu u područjima obuhvaćenima pravom Unije. Stoga je na državama članicama da predvide sustav pravnih lijekova i postupaka koji u navedenim područjima osiguravaju poštovanje učinkovite pravne zaštite (presude od 27. veljače 2018., Associação Sindical dos Juízes Portugueses, C‑64/16, EU:C:2018:117, t. 34. i navedena sudska praksa i od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 48.).

100    Načelo učinkovite pravne zaštite prava koja osobe izvode iz prava Unije, na koje upućuje članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, naime, opće je načelo prava Unije koje proizlazi iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama i zaštićeno je člancima 6. i 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950., te je sada potvrđeno člankom 47. Povelje (presude od 27. veljače 2018., Associação Sindical dos Juízes Portugueses, C‑64/16, EU:C:2018:117, t. 35. i navedena sudska praksa i od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 49.).

101    Kad je riječ o području primjene ratione materiae članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, valja podsjetiti na to da se ta odredba odnosi na „područja obuhvaćena pravom Unije”, neovisno o situaciji u kojoj ga države članice provode, u smislu članka 51. stavka 1. Povelje (presude od 27. veljače 2018., Associação Sindical dos Juízes Portugueses, C‑64/16, EU:C:2018:117, t. 29. i od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 50.).

102    Usto, iako je, kao što to navodi Republika Poljska, ustrojstvo pravosuđa u državama članicama u njihovoj nadležnosti, one su ipak prilikom izvršavanja te nadležnosti obvezne poštovati obveze koje za njih proizlaze iz prava Unije te osobito iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a (presude od 27. veljače 2018., Associação Sindical dos Juízes Portugueses, C‑64/16, EU:C:2018:117, t. 40. i od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 52. i navedena sudska praksa).

103    U tom pogledu svaka država članica na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a mora osigurati da tijela koja su, u svojstvu „suda”, u smislu prava Unije, dio njezina sustava pravnih lijekova u područjima obuhvaćenima pravom Unije te koja stoga kao takva mogu odlučivati o primjeni ili tumačenju prava Unije udovoljavaju zahtjevima učinkovite pravne zaštite (vidjeti u tom smislu presudu od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 55 i navedenu sudsku praksu).

104    U ovom je slučaju nesporno da poljski redovni sudovi mogu u tom svojstvu biti pozvani odlučivati o pitanjima koja se odnose na primjenu ili tumačenje prava Unije te da su oni – kao „sudovi” u smislu tog prava – dio poljskog sustava pravnih lijekova „u područjima obuhvaćenima pravom Unije”, u smislu članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, i da prema tome trebaju ispunjavati zahtjeve učinkovite pravne zaštite.

105    Međutim, kako bi se osiguralo da takvi redovni sudovi mogu pružiti takvu zaštitu, ključno je očuvanje neovisnosti tih tijela, kako to potvrđuje članak 47. drugi stavak Povelje, koji među zahtjevima vezanima uz temeljno pravo na djelotvoran pravni lijek spominje pristup „neovisnom” sudu (vidjeti u tom smislu presude od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci pravosudnog sustava), C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 53. i navedenu sudsku praksu i od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 57.).

106    Taj zahtjev neovisnosti sudova, koji je svojstven zadaći suđenja, proizlazi iz bitnog sadržaja prava na učinkovitu pravnu zaštitu i temeljnog prava na pošteno suđenje, koje je, pak, od ključne važnosti kao jamstvo zaštite svih prava koja osobe izvode iz prava Unije i očuvanja zajedničkih vrijednosti država članica navedenih u članku 2. UEU‑a, osobito vrijednosti vladavine prava (presude od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci pravosudnog sustava), C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 48. i 63. i od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 58.).

107    S obzirom na prethodno navedeno, nacionalna pravila na koja se odnosi drugi prigovor koji je Komisija istaknula u svojoj tužbi mogu podlijegati nadzoru u pogledu članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a te stoga valja ispitati je li, kao što to tvrdi ta institucija, Republika Poljska povrijedila tu odredbu.

–       Prigovor

108    Valja podsjetiti na to da zahtjev poštovanja neovisnosti nacionalnih sudova – koji su, poput poljskih redovnih sudova, nadležni za donošenje odluka o pitanjima u vezi s tumačenjem i primjenom prava Unije – a koji države članice moraju osigurati na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, sadržava dva aspekta (vidjeti u tom smislu presudu od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 71.).

109    Prvi aspekt, vanjske prirode, zahtijeva da predmetno tijelo svoje funkcije izvršava posve samostalno i da pritom ni s kim nije hijerarhijski povezano ili mu podređeno te da ne prima naloge ili upute ikoje vrste i da je tako zaštićeno od vanjskih utjecaja ili pritisaka koji mogu ugroziti neovisnu prosudbu njegovih članova i utjecati na njihove odluke (presude od 27. veljače 2018., Associação Sindical dos Juízes Portugueses, C‑64/16, EU:C:2018:117, t. 44. i navedena sudska praksa i od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 72.).

110    Drugi aspekt, unutarnje prirode, odnosi se, pak, na nepristranost te ima za cilj osiguranje jednakog odmaka od stranaka u sporu i njihovih odnosnih interesa u pogledu predmeta spora. Taj aspekt zahtijeva poštovanje objektivnosti i nepostojanje bilo kakvog interesa u rješavanju spora osim stroge primjene pravnog pravila (presude od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci pravosudnog sustava), C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 65. i navedena sudska praksa i od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 73.).

111    Ta jamstva neovisnosti i nepristranosti zahtijevaju postojanje pravila – osobito u pogledu sastava tijela, imenovanja, trajanja dužnosti kao i razloga za nesudjelovanje u odlučivanju, izuzeće i razrješenje njegovih članova – koja omogućuju da se kod građana otkloni bilo kakva legitimna sumnja u pogledu nemogućnosti utjecaja vanjskih čimbenika na navedeno tijelo i njegove neutralnosti u odnosu na međusobno suprotstavljene interese (presude od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci pravosudnog sustava), C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 66. i navedena sudska praksa i od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 74.).

112    Kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse, ta prijeko potrebna sloboda sudaca u odnosu na bilo kakve vanjske utjecaje ili pritiske zahtijeva određena jamstva kojima se mogu zaštititi osobe koje su zadužene za suđenje, kao što je nesmjenjivost (presude od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci pravosudnog sustava), C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 64. i navedena sudska praksa i od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 75).

113    Načelo nesmjenjivosti osobito nalaže da suci mogu ostati na dužnosti dok ne dosegnu dobnu granicu obveznog odlaska u mirovinu ili do isteka svojeg mandata, u slučaju da su imenovani na određeno vrijeme. Iako nema posve apsolutnu primjenu, od navedenog su načela moguća odstupanja samo zbog legitimnih i imperativnih razloga koji ih opravdavaju, uz poštovanje načela proporcionalnosti. Tako je općeprihvaćeno da suci mogu biti razriješeni ako zbog nesposobnosti za rad ili teške povrede ne mogu nastaviti s obnašanjem svoje dužnosti, uz poštovanje primjerenog postupka (presuda od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 76).

114    U odnosu na posljednje navedeno, iz sudske prakse Suda konkretno proizlazi da zahtjev neovisnosti nalaže da pravila koja uređuju stegovni sustav i, prema tome, eventualno razrješenje osoba koje su zadužene za suđenje sadržavaju nužna jamstva kako bi se izbjegla svaka opasnost od upotrebe takvog sustava za politički nadzor nad sadržajem pravosudnih odluka. Tako donošenje pravila – kojima se definiraju, među ostalim, ponašanja koja predstavljaju stegovne povrede i konkretno primjenjive sankcije, propisuje postupanje neovisnog tijela u skladu s postupkom kojim se u potpunosti jamče prava sadržana u člancima 47. i 48. Povelje, osobito prava obrane, i predviđa mogućnost osporavanja odluka stegovnih tijela pred sudom – predstavlja skup jamstava koja su bitna za očuvanje neovisnosti pravosuđa (presude od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci pravosudnog sustava), C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 67. i od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 77.).

115    S obzirom na ključnu važnost načela nesmjenjivosti, iznimka od njega može se prihvatiti samo ako je opravdana legitimnim i proporcionalnim ciljem i pod uvjetom da kod građana ne dovodi do nastanka opravdanih sumnji u pogledu nemogućnosti utjecaja vanjskih čimbenika na predmetni sud i njegove neutralnosti u odnosu na međusobno suprotstavljene interese (vidjeti u tom smislu presudu od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 79.).

116    U predmetnom slučaju cilj Komisijina drugog prigovora, kao što je to pojasnila u svojim pisanim očitovanjima i na raspravi, nije kritizirati samu mjeru snižavanja dobne granice za odlazak u mirovinu sudaca poljskih redovnih sudova. Taj se prigovor, naime, u bitnome odnosi na mehanizam koji prati tu mjeru na temelju kojeg je ministar pravosuđa ovlašten sucima navedenih sudova odobriti aktivno obnašanje dužnosti nakon što su dosegnuli tako sniženu dobnu granicu za odlazak u mirovinu. Komisija smatra da se, s obzirom na svoje karakteristike, taj mehanizam protivi neovisnosti predmetnih sudaca jer ne može osigurati da oni obnašaju svoju dužnost posve samostalno, zaštićeni od vanjskih utjecaja ili pritisaka. Osim toga, kombinacija navedene mjere i navedenog mehanizma protivi se nesmjenjivosti predmetnih osoba.

117    U tom pogledu najprije valja navesti da se mehanizam koji Komisija kritizira nije odnosio na postupak imenovanja kandidata na sudačku dužnost, nego na mogućnost za suce u aktivnoj službi – koji stoga uživaju jamstva svojstvena obnašanju svoje dužnosti – da tu dužnost nastave obnašati nakon dosezanja uobičajene dobne granice za odlazak u mirovinu te da se navedeni mehanizam tako odnosi na uvjete pod kojima se odvija i prestaje njihova karijera (vidjeti analogijom presudu od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 109.).

118    Osim toga, iako samo države članice mogu odlučiti hoće li odobriti takvo produljenje sudačke dužnosti nakon dosezanja uobičajene dobne granice za odlazak u mirovinu, ako se one odluče za takav mehanizam, ipak moraju voditi računa o tome da uvjeti i načini u kojima se provodi to produljenje ne budu takvi da ugrožavaju načelo neovisnosti sudaca (presuda od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 110.).

119    Kad je riječ o potrebi osiguranja da sudska tijela mogu potpuno samostalno izvršavati svoje funkcije, uz poštovanje objektivnosti i bez postojanja ikakvog interesa u pogledu rješenja spora, zaštićena od vanjskih utjecaja ili pritisaka koji mogu ugroziti neovisnu prosudbu njihovih članova i utjecati na njihove odluke, spomenutoj u točkama 109. do 111. ove presude, valja navesti da okolnost da tijelo poput ministra pravosuđa ima ovlast odlučivanja o eventualnom produljenju obnašanja sudačkih dužnosti nakon dosezanja uobičajene dobne granice za odlazak u mirovinu sama po sebi nije dovoljna za zaključak da postoji povreda načela neovisnosti sudaca. Međutim, valja osigurati da materijalne pretpostavke i postupovna pravila koja prethode donošenju takvih odluka budu takvi da kod građana ne stvaraju legitimne sumnje u pogledu nemogućnosti utjecaja vanjskih čimbenika na dotične suce i njihove neutralnosti u odnosu na međusobno suprotstavljene interese (vidjeti analogijom presudu od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 111.).

120    U tu je svrhu osobito važno da navedene pretpostavke i pravila budu određeni na način da se te suce zaštiti od eventualnih pokušaja da podlegnu intervencijama ili vanjskim pritiscima koji mogu ugroziti njihovu neovisnost. Konkretno, takva pravila moraju tako omogućiti isključenje ne samo svakog izravnog utjecaja u obliku uputa nego i posrednijih oblika utjecaja koji mogu usmjeriti odluke dotičnih sudaca (presuda od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 112. i navedena sudska praksa.).

121    Međutim, u predmetnom slučaju pretpostavke i postupovna pravila kojima sporne nacionalne odredbe uvjetuju eventualno produljenje obnašanja dužnosti sudaca poljskih redovnih sudova nakon dosezanja nove dobne granice za odlazak u mirovinu ne ispunjavaju takve zahtjeve.

122    Najprije valja navesti da članak 69. stavak 1.b Zakona o redovnim sudovima predviđa da ministar pravosuđa može odlučiti odobriti ili ne odobriti takav nastavak obnašanja dužnosti s obzirom na određene kriterije. Međutim, ti su kriteriji nejasni i neprovjerljivi, a ministrova odluka, kao što je to Republika Poljska potvrdila na raspravi, ne mora biti obrazložena, osobito u odnosu na te kriterije. Nadalje, takva odluka ne podliježe sudskom nadzoru (vidjeti u tom smislu presudu od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 114.).

123    Zatim valja podsjetiti na to da, na temelju članka 69. stavka 1. Zakona o redovnim sudovima, zainteresirani suci moraju podnijeti zahtjev za produljenje obnašanja sudačkih dužnosti najranije dvanaest, a najkasnije šest mjeseci prije dosezanja uobičajene dobne granice za odlazak u mirovinu. Osim toga, kao što je to Komisija navela u svojim pisanim očitovanjima i na raspravi a da to Republika Poljska nije osporila, navedena odredba ministru pravosuđa ne određuje rok u kojem u tom pogledu mora donijeti svoju odluku. Ta odredba može produljiti razdoblje nesigurnosti predmetnog suca, u kombinaciji s odredbom članka 69. stavka 1.b tog istog zakona, koja predviđa da, ako postupak u vezi s produljenjem obnašanja sudačke dužnosti nije okončan prije nego što je sudac navršio uobičajenu dob za odlazak u mirovinu, on ostaje na svojoj dužnosti do okončanja navedenog postupka. Iz prethodno navedenog proizlazi da je diskrecijom ministra pravosuđa obuhvaćeno i razdoblje tijekom kojeg su suci tako prepušteni iščekivanju njegove odluke, nakon što su zatražili produljenje obnašanja svojih dužnosti.

124    S obzirom na prethodno navedeno, valja utvrditi da ovlast ministra pravosuđa da odobri produljenje dužnosti sudaca poljskih redovnih sudova u dobi od 60 godina do 70 godina za žene te 65 do 70 godina za muškarce može dovesti do nastanka legitimnih sumnji, osobito kod građana, u pogledu nemogućnosti utjecaja vanjskih čimbenika na dotične suce i njihove neutralnosti u odnosu na međusobno suprotstavljene interese (vidjeti analogijom presudu od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 118.).

125    Nadalje, ta ovlast ugrožava i načelo nesmjenjivosti sudaca, koje je svojstveno njihovoj neovisnosti (presuda od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 96.).

126    U tom pogledu valja istaknuti da je navedena ovlast povjerena ministru pravosuđa u širem kontekstu reforme koja je rezultirala sniženjem uobičajene dobne granice za odlazak u mirovinu, osobito sudaca poljskih redovnih sudova.

127    Kao prvo, kad je riječ osobito o određenim pripremnim dokumentima u vezi s predmetnom reformom, kombinacija dviju mjera spomenutih u prethodnoj točki može kod građana pobuditi legitimne sumnje u to da se novim sustavom zapravo namjeravalo omogućiti ministru pravosuđa da na temelju diskrecijske ocjene ukloni određeni dio sudaca u aktivnoj službi na poljskim redovnim sudovima, nakon što su dosegnuli novoutvrđenu uobičajenu dobnu granicu za odlazak u mirovinu, a da pri tome zadrži na dužnosti drugi dio tih sudaca (vidjeti analogijom presudu od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 85.).

128    Kao drugo, valja istaknuti da je dio mandata sudaca poljskih redovnih sudova koji je tako obuhvaćen isključivo diskrecijskom ovlasti ministra pravosuđa znatnog trajanja jer se radi o deset posljednjih godina takvog mandata u karijeri sutkinje i pet posljednjih godina takvog mandata kad je riječ o karijeri suca.

129    Kao treće, valja podsjetiti na to da, na temelju članka 69. stavka 1.b Zakona o redovnim sudovima, ako postupak u vezi s nastavkom mandata suca nije okončan prije nego što je on dosegnuo uobičajenu dobnu granicu za odlazak u mirovinu, sudac ostaje na svojoj dužnosti do okončanja navedenog postupka. U takvom slučaju eventualno negativna odluka ministra pravosuđa – čije donošenje, osim toga, kao što je to već istaknuto u točki 123. ove presude, ne podliježe nikakvom roku – donosi se, dakle, nakon što je predmetni sudac zadržan na dužnosti, prema potrebi tijekom relativno dugog razdoblja nesigurnosti, nakon dosegnute uobičajene dobne granice za odlazak u mirovinu.

130    Imajući na umu razmatranja navedena u točkama 126. do 129. ove presude, valja utvrditi da je, s obzirom na to da nisu poštovani zahtjevi spomenuti u njezinim točkama 113. do 115., kombinacijom mjere sniženja uobičajene dobne granice za odlazak u mirovinu na 60 godina za žene i 65 godina za muškarce i diskrecijske ovlasti u predmetnom slučaju povjerene ministru pravosuđa da odobri ili uskrati produljenje obnašanja dužnosti sudaca poljskih redovnih sudova od 60 do 70 godina za žene te od 65 do 70 godina za muškarce povrijeđeno načelo nesmjenjivosti.

131    Na utvrđenje iz prethodne točke ne utječu ni okolnosti, na koje se poziva Republika Poljska, da suci kojima nije odobreno produljenje obnašanja navedenih dužnosti zadržavaju sudački status ili pravo na imunitet i visoka primanja nakon umirovljenja kao ni formalni argument te države članice prema kojem predmetni suci više nemaju pravo na jamstvo nesmjenjivosti jer su već dosegnuli novu zakonsku dobnu granicu za odlazak u mirovinu. U vezi s potonjim, već je u točki 129. ove presude istaknuto da, kao što proizlazi iz članka 69. stavka 1.b Zakona o redovnim sudovima, odluka ministra pravosuđa o produljenju ili neproduljenju obnašanja sudačke dužnosti zainteresiranim osobama može biti donesena u razdoblju njihova zadržavanja na dužnosti nakon dosegnute nove uobičajene dobne granice za odlazak u mirovinu.

132    Naposljetku, ne može se prihvatiti argument Republike Poljske koji se temelji na navodnoj sličnosti između spornih nacionalnih odredbi i postupka koji se primjenjuje na eventualno produljenje mandata suca Suda Europske unije.

133    U tom pogledu valja podsjetiti na to da – za razliku od nacionalnih sudaca, koje se imenuje na razdoblje do navršavanja zakonske dobne granice za odlazak u mirovinu – suce na Sudu, kao što je to propisano člankom 253. UFEU‑a, imenuje se na određeno vrijeme od šest godina. Nadalje, novo imenovanje suca kojem prestaje mandat na takav sudački položaj, u skladu s tim člankom i s obzirom na njegovo prvotno imenovanje, zahtijeva zajednički dogovor vlada država članica, nakon davanja mišljenja odbora predviđenog člankom 255. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 121.).

134    Pretpostavke koje su na taj način određene Ugovorima ne mogu izmijeniti doseg obveza koje su državama članicama propisane člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a (presuda od 24. lipnja 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda), C‑619/18, EU:C:2019:531, t. 122.).

135    S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja prihvatiti drugi Komisijin prigovor, koji se temelji na povredi članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a.

136    Komisijinu tužbu stoga treba prihvatiti u cijelosti, tako da valja utvrditi:

–        da je Republika Poljska, s jedne strane, povrijedila obveze koje ima na temelju članka 157. UFEU‑a te članka 5. točke (a) i članka 9. stavka 1. točke (f) Direktive 2006/54, time što je člankom 13. stavcima 1. do 3. Zakona o izmjeni zakona od 12. srpnja 2017. uvela različite dobne granice za odlazak u mirovinu žena i muškaraca koji obnašaju dužnost sudaca na poljskim redovnim sudovima i Sądu Najwyższyjem (Vrhovni sud) ili državnih odvjetnika u poljskom državnom odvjetništvu.

–        da je Republika Poljska, s druge strane, povrijedila obveze koje ima na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, time što je člankom 1. stavkom 26. točkama (b) i (c) Zakona o izmjeni zakona od 12. srpnja 2017. ovlastila ministra pravosuđa da odobri ili ne odobri nastavak obnašanja dužnosti sudaca poljskih redovnih sudova nakon što su dosegnuli novu dobnu granicu za odlazak u mirovinu, kako je snižena člankom 13. stavkom 1. istog zakona.

 Troškovi

137    Na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Komisija podnijela zahtjev da se Republici Poljskoj naloži snošenje troškova i da potonja nije uspjela u postupku, treba joj naložiti snošenje troškova.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) proglašava i presuđuje:

1.      Republika Poljska povrijedila je obveze koje ima na temelju članka 157. UFEU‑a te članka 5. točke (a) i članka 9. stavka 1. točke (f) Direktive 2006/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada, time što je člankom 13. stavcima 1. do 3. ustawe o zmianie ustawy – Prawo o ustroju sądów powszechnych oraz niektórych innych ustaw (Zakon o izmjeni Zakona o ustrojstvu redovnih sudova i određenih drugih zakona) od 12. srpnja 2017. uvela različite dobne granice za odlazak u mirovinu žena i muškaraca koji obnašaju dužnost sudaca na poljskim redovnim sudovima i Sądu Najwyższyjem (Vrhovni sud, Poljska) ili državnih odvjetnika u poljskom državnom odvjetništvu.

2.      Republika Poljska povrijedila je obveze koje ima na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, time što je člankom 1. stavkom 26. točkama (b) i (c) Zakona o izmjeni Zakona o ustrojstvu redovnih sudova i određenih drugih zakona od 12. srpnja 2017. ovlastila ministra pravosuđa (Poljska) da odobri ili ne odobri nastavak obnašanja dužnosti sudaca poljskih redovnih sudova nakon što su dosegnuli novu dobnu granicu za odlazak u mirovinu, kako je snižena člankom 13. stavkom 1. istog zakona.

3.      Republici Poljskoj nalaže se snošenje troškova.

Potpisi

*      Jezik postupka: poljski