RJEŠENJE SUDA (prvo vijeće)

12. veljače 2019. (*)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Hitni prethodni postupak – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Direktiva (EU) 2016/343 – Članak 4. – Javna upućivanja na krivnju – Odluka o istražnom zatvoru – Pravna sredstva – Postupak ispitivanja zakonitosti te odluke – Poštovanje pretpostavke nedužnosti – Članak 267. UFEU‑a – Članak 47. drugi stavak Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Pravo na saslušanje u razumnom roku – Nacionalni propis koji ograničava pravo nacionalnih sudova da Sudu upute zahtjev za prethodnu odluku ili ih obvezuje da donesu odluku prije nego što dobiju odgovor na taj zahtjev – Stegovne sankcije u slučaju nepoštovanja tog propisa”

U predmetu C‑8/19 PPU,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud, Bugarska), odlukom od 27. prosinca 2018., koju je Sud zaprimio 7. siječnja 2019., u kaznenom postupku protiv

RH,

SUD (prvo vijeće),

u sastavu: J.–C. Bonichot, predsjednik vijeća, C. Toader (izvjestiteljica), A. Rosas, L. Bay Larsen i M. Safjan, suci,

nezavisni odvjetnik: Y. Bot,

tajnik: A. Calot Escobar,

uzimajući u obzir zahtjev suda koji je uputio prethodna pitanja od 27. prosinca 2018., koji je Sud zaprimio 7. siječnja 2019., da se u skladu s člankom 107. Poslovnika Suda o zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom postupku,

uzimajući u obzir odluku prvog vijeća od 16. siječnja 2019. da se prihvati navedeni zahtjev,

donosi sljedeće

Rješenje

1        Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 267. UFEU‑a, članka 47. prvog i drugog stavka Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i članka 4. stavka 1. Direktive (EU) 2016/343 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o jačanju određenih vidova pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku (SL 2016., L 65, str. 1.) u vezi s uvodnom izjavom 16. te direktive.

2        Taj je zahtjev podnesen u okviru kaznenog postupka protiv osobe RH povodom njezina zadržavanja u istražnom zatvoru.

 Pravni okvir

 EKLJP

3        Članak 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), naslovljen „Pravo na slobodu i sigurnost”, određuje:

„1.      Svatko ima pravo na slobodu i na osobnu sigurnost. Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom:

[…]

c)      ako je zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprečavanja izvršenja kaznenog djela ili bijega nakon njegova počinjenja;

[…]

4.      Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski postupak u kojem će se brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja ili o njegovu puštanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

[…]”

4        Članak 6. EKLJP‑a, naslovljen „Pravo na pošteno suđenje”, u stavku 1. propisuje:

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. […]”

 Pravo Unije

5        Uvodna izjava 16. Direktive 2016/343 glasi kako slijedi:

„Pretpostavka nedužnosti bila bi prekršena u slučaju da se u izjavama za javnost tijela javne vlasti ili u sudskim odlukama, osim onih o krivnji, za osumnjičenika ili optuženika navodi da je kriv, dok god toj osobi nije dokazana krivnja u skladu sa zakonom. U tim se izjavama ili sudskim odlukama ne bi trebalo odražavati mišljenje da je osoba kriva. Time se ne bi trebale dovoditi u pitanje radnje kaznenog progona kojima je cilj dokazati krivnju osumnjičenika ili optuženika, kao što je optužnica, ni sudske odluke slijedom kojih na snagu stupa uvjetna kazna, pod uvjetom da su poštovana prava na obranu. Time se također ne bi trebalo dovesti u pitanje privremene odluke postupovne prirode koje donose sudska ili druga nadležna tijela i koje se temelje na sumnji ili elementima inkriminirajućih dokaza kao što su odluke o istražnom pritvoru [istražnom zatvoru], pod uvjetom da se u njima ne upućuje na osumnjičenike ili optuženike kao na krive. Prije donošenja privremene odluke postupovne prirode nadležno tijelo prvo bi moralo provjeriti postoje li dostatni elementi inkriminirajućih dokaza protiv osumnjičenika ili optuženika kojima bi se opravdala dotična odluka koja bi mogla upućivati na te elemente.”

6        Člankom 4. te direktive, naslovljenim „Javna upućivanja na krivnju”, u stavku 1. određuje se:

„Države članice poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo da se, dok god se osumnjičeniku ili optuženiku ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom, u izjavama za javnost tijela javne vlasti i sudskim odlukama, osim onih o krivnji, za tu osobu ne navodi da je kriva. Time se ne dovode u pitanje radnje kaznenog progona kojima je cilj dokazati krivnju osumnjičenika ili optuženika ni privremene odluke postupovne prirode koje donose sudska ili druga nadležna tijela i koje se temelje na sumnji ili inkriminirajućim dokazima.”

7        U skladu s člankom 6. navedene direktive, naslovljenim „Teret dokaza”:

„1.      Države članice osiguravaju da je teret dokaza u postupku utvrđivanja krivnje osumnjičenika ili optuženika na tužitelju. Time se ne dovodi u pitanje obveza suca ili nadležnog suda da traži inkriminirajuće i oslobađajuće dokaze te pravo obrane da podnese dokaze u skladu s mjerodavnim nacionalnim pravom.

2.      Države članice osiguravaju da svaka sumnja u krivnju ide u korist osumnjičenika ili optuženika, čak i kada sud ocjenjuje mogućnost puštanja dotične osobe na slobodu.”

 Bugarsko pravo

8        U skladu s člankom 22. Nakazatelno procesualen kodeksa (Zakon o kaznenom postupku, u daljnjem tekstu: NPK), svaki kazneni predmet treba ispitati i o njemu odlučiti u razumnom roku, osobito ako je optuženik u istražnom zatvoru.

9        U skladu s člankom 56. stavkom 1. i člankom 63. stavkom 1. NPK‑a, mjera istražnog zatvora može se donijeti i produljiti kad postoji „osnovana sumnja” da je optuženik počinio kazneno djelo.

10      Na temelju članka 65. stavka 4. NPK‑a, kad optuženik pred sudom osporava da su ispunjeni svi pravni uvjeti za produljenje istražnog zatvora, uključujući da još uvijek postoji osnovana sumnja da je počinio predmetno kazneno djelo, sud je dužan odgovoriti na njegove argumente i ocijeniti postoji li ta sumnja još uvijek ili ne.

11      U skladu s člankom 489. stavkom 2. NPK‑a, u slučaju podnošenja zahtjeva za prethodnu odluku, iako se postupak pred sudom koji je uputio zahtjev prekida, stranke mogu podnijeti zahtjev za izmjenu mjere istražnog zatvora te je sud dužan odlučiti o tom zahtjevu u odluci o meritumu.

 Glavni postupak i prethodna pitanja

12      Osobu RH sumnjiči se za sudjelovanje u organiziranoj kriminalnoj skupini čiji je cilj počinjenje ubojstava, što je kazneno djelo kažnjivo na temelju članka 321. stavka 3. Nakazatelen kodeks (Kazneni zakonik) u vezi s člankom 321. stavkom 2. tog zakonika. To se kazneno djelo kažnjava kaznom zatvora od tri do deset godina.

13      Osobi RH 22. listopada 2018. određena je mjera istražnog zatvora jer su prvostupanjski i žalbeni sud smatrali da postoji osnovana sumnja da je potonja osoba počinila kazneno djelo koje joj se stavlja na teret.

14      Odvjetnik osobe RH je 20. prosinca 2018. sudu koji je uputio zahtjev podnio zahtjev za puštanje njegova klijenta na slobodu, pri čemu je osporavao, u skladu s člankom 56. stavkom 1. i člankom 63. stavkom 1. NPK‑a, postojanje osnovane sumnje da je sudjelovao u navedenoj povredi.

15      Što se tiče zakonitosti odluke o istražnom zatvoru, sud koji je uputio zahtjev navodi da pitanje puštanja osobe RH na slobodu ovisi samo o postojanju osnovane sumnje da je potonja osoba počinila predmetno kazneno djelo.

16      U pogledu odlučivanja o tom pitanju, taj sud ima dvije dvojbe. S jedne strane, tijekom razmatranja pitanja postoji li osnovana sumnja da je osoba RH počinila predmetno kazneno djelo, sud koji je uputio zahtjev navodi da je naišao na znatne poteškoće u pogledu formulacije koju treba upotrijebiti u svojoj odluci tako da, istodobno, ne prikaže osobu RH krivom i da pruži odgovor na prigovore koje je iznijela njegova obrana.

17      Naime, iz najnovije nacionalne sudske prakse proizlazi da je u okviru ispitivanja zakonitosti odluke o istražnom zatvoru, kako bi se utvrdilo postoji li osnovana sumnja da je osumnjičenik ili optuženik počinio radnje koje mu se stavljaju na teret, potrebno provesti ocjenu „na prvi pogled”, na kojoj se optužba temelji.

18      U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev navodi da je tumačenje nacionalnog propisa koji se odnosi na odluku o istražnom zatvoru već bilo predmet zahtjeva za prethodnu odluku u predmetu u kojem je donesena presuda od 19. rujna 2018., Milev (C‑310/18 PPU, EU:C:2018:732). U tom predmetu, povodom zahtjeva za prethodnu odluku i nakon prekida postupka, optuženik je dva puta zatražio preispitivanje zakonitosti svojeg zadržavanja u istražnom zatvoru, iz istih razloga kao što su oni izneseni u okviru zahtjeva za prethodnu odluku.

19      S druge strane, sud koji je uputio zahtjev pita je li podnošenjem tog zahtjeva za prethodnu odluku i prekidanjem postupka o sporu koji je pred njim pokrenut poštovao pravo Unije, uključujući obvezu odlučivanja u razumnom roku. Naime, iako članak 489. stavak 2. NPK‑a ne predviđa izričito da taj sud treba odlučiti o zahtjevu za izmjenu odluke o istražnom zatvoru, u novoj sudskoj praksi navedena se odredba tumači na način da zahtjev za prethodnu odluku nije moguć.

20      Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, sud pred kojim je pokrenut postupak u predmetu u kojem je donesena presuda od 19. rujna 2018., Milev (C‑310/18 PPU, EU:C:2018:732) podnio je zahtjev za prethodnu odluku te je prekinuo postupak unatoč obvezujućim uputama višeg suda, što je dovelo do stegovnog postupka pred Visshia sadeben savetom (Državno sudbeno vijeće, Bugarska) zbog povrede obveze odlučivanja u razumnom roku.

21      U tim je okolnostima Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud, Bugarska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.      Je li u skladu s člankom 267. UFEU‑a i člankom 47. drugim stavkom Povelje da se nacionalna odredba poput članka 489. stavka 2. NPK‑a tumači na način da sud koji je uputio zahtjev, iako je uputio zahtjev za prethodnu odluku o zakonitosti istražnog zatvora u kaznenom postupku, treba izravno odlučiti o zakonitosti tog istražnog zatvora umjesto da čeka odgovor Suda?

U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje:

2.      (a)      Treba li nacionalni sud svoje nacionalno pravo na temelju posljednje rečenice uvodne izjave 16. Direktive 2016/343 tumačiti na način da bi on prije donošenja odluke o produljenju istražnog zatvora ‚prvo [morao] provjeriti postoje li dostatni elementi inkriminirajućih dokaza […] kojima bi se opravdala dotična odluka’?

(b)      Ako obrana obrazloženo i ozbiljno osporava da ‚postoje […] dostatni elementi inkriminirajućih dokaza’, treba li nacionalni sud to razmotriti zbog zahtjeva djelotvornog pravnog lijeka propisanog člankom 47. prvim stavkom Povelje u okviru sudskog nadzora produljenja istražnog zatvora?

(c)      Povređuje li se članak 4. [Direktive 2016/343] u vezi s člankom 3. [te direktive] u skladu s tumačenjem iz presude [od 19. rujna 2018., Milev (C‑310/18 PPU, EU:C:2018:732)] ako nacionalni sud svoju odluku o produljenju istražnog zatvora obrazloži u skladu sa sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava, kao prvo, o članku 5. stavku 1. točki (c) EKLJP‑a, na način da utvrdi postojanje dokaza koji podupiru optužbu i koji prema svojoj prirodi ‚neutralnog i objektivnog promatrača mogu uvjeriti da je dotična osoba mogla počiniti kazneno djelo’ i, kao drugo, o članku 5. stavku 4. EKLJP‑a, na način da se djelotvorno i stvarno izjasni o prigovorima obrane u vezi sa zakonitošću istražnog zatvora?”

 Hitni prethodni postupak

22      Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom prethodnom postupku predviđenom u članku 107. Poslovnika Suda.

23      U tom pogledu treba istaknuti da se taj zahtjev za prethodnu odluku odnosi na tumačenje Direktive 2016/343 koja je obuhvaćena glavom V. trećeg dijela UFEU‑a, koja se odnosi na područje slobode, sigurnosti i pravde. O njemu se, dakle, može odlučivati u hitnom prethodnom postupku, predviđenom u članku 23.a Statuta Suda Europske unije i članku 107. njegova Poslovnika.

24      Što se tiče kriterija hitnosti, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, treba uzeti u obzir okolnost da je osobi na koju se odnosi glavni predmet trenutačno oduzeta sloboda i da njezino zadržavanje u istražnom zatvoru ovisi o ishodu glavnog postupka (presuda od 6. prosinca 2018., IK (Izvršenje dodatne kazne), C‑551/18 PPU, EU:C:2018:991, t. 30. i navedena sudska praksa).

25      Kao što se navodi u točkama 12. do 14. ovog rješenja, u glavnom postupku, osobu RH sumnjiči se za sudjelovanje u organiziranoj kriminalnoj skupini čiji je cilj počinjenje ubojstava te je 22. listopada 2018. protiv njega donesena odluka o istražnom zatvoru. Odvjetnik osobe RH je 20. prosinca 2018. sudu koji je uputio zahtjev podnio zahtjev za puštanje njegova klijenta na slobodu, pri čemu je osporavao postojanje „osnovane sumnje” da je potonja osoba sudjelovala u predmetnoj povredi.

26      Iz toga proizlazi da zadržavanje osobe RH u istražnom zatvoru ovisi o odluci Suda s obzirom na to da bi njegov odgovor na pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev mogao imati neposredne posljedice na ishod njezina zadržavanja u istražnom zatvoru.

27      U tim okolnostima prvo vijeće Suda odlučilo je 16. siječnja 2019. na prijedlog suca izvjestitelja i nakon saslušanja nezavisnog odvjetnika prihvatiti zahtjev suda koji je uputio zahtjev da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom prethodnom postupku.

 O prethodnim pitanjima

28      Na temelju članka 99. Poslovnika Suda, kad se odgovor na pitanje može jasno izvesti iz sudske prakse, ili kad odgovor ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji, Sud može, u svakom trenutku, na prijedlog suca izvjestitelja te nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odlučiti obrazloženim rješenjem.

29      Tu odredbu valja primijeniti u okviru predmetnog zahtjeva za prethodnu odluku.

 Prvo pitanje

30      Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 267. UFEU‑a i članak 47. drugi stavak Povelje tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis, kako se tumači u sudskoj praksi, što ima za posljedicu to da je nacionalni sud dužan odlučiti o zakonitosti odluke o istražnom zatvoru a da pritom ne postoji mogućnost da Sudu podnese zahtjev za prethodnu odluku ili da pričeka njegov odgovor.

31      Naime, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, svrha je tog propisa da se ne povrijedi pravo osumnjičenika ili optuženika na ispitivanje njegova zahtjeva u pogledu zakonitosti te odluke o istražnom zatvoru u razumnom roku, pri čemu se članovima tog suda, ako povrijede taj propis, mogu se izreći stegovne sankcije.

32      Kao prvo, treba istaknuti da je, što se tiče sudskog postupka, pravo optuženika da se njihov slučaj ispita u razumnom roku zajamčeno člankom 6. stavkom 1. EKLJP‑a i člankom 47. drugim stavkom Povelje. U području kaznenog prava, to se pravo treba poštovati ne samo tijekom tog postupka, nego i tijekom prethodnog dijela postupka od trenutka kada je dotična osoba optužena (vidjeti u tom smislu presudu od 5. lipnja 2018., Kolev i dr., C‑612/15, EU:C:2018:392, t. 70. i 71. kao i navedenu sudsku praksu).

33      U tom smislu, valja podsjetiti da u skladu s člankom 267. četvrtim stavkom UFEU‑a, ako se prethodno pitanje postavi u predmetu koji je u tijeku pred sudom neke države članice u pogledu osobe kojoj je oduzeta sloboda, Sud Europske unije djeluje u najkraćem mogućem roku.

34      U tom pogledu, hitni prethodni postupak, koji je uspostavljen člankom 23.a Statuta Suda Europske unije, jedan je od načina kojima se nastoji provesti pravo svake osobe da se njezin slučaj ispita u razumnom roku.

35      Iz toga slijedi da se postupcima poput onih iz članka 23.a Statuta Suda Europske unije nastoji osigurati upravo poštovanje tog prava utvrđenog člankom 47. drugim stavkom Povelje.

36      Kao drugo, što se tiče mogućnosti podnošenja zahtjeva za prethodnu odluku ili čekanja odgovora Suda, valja podsjetiti da članak 267. UFEU‑a određuje, među ostalim, u drugom stavku, da nacionalni sud može uputiti prethodna pitanja Sudu ako smatra da je odluka o tom pitanju potrebna da bi mogao donijeti presudu.

37      Prethodni se postupak temelji na dijalogu između sudaca, a njegovo pokretanje u potpunosti ovisi o ocjeni nacionalnog suda o relevantnosti i nužnosti navedenog zahtjeva za prethodnu odluku (presude od 16. prosinca 2008., Cartesio, C‑210/06, EU:C:2008:723, t. 91. i navedena sudska praksa i od 1. veljače 2017., Tolley, C‑430/15, EU:C:2017:74, t. 31. i navedena sudska praksa).

38      Stoga, nacionalni sudovi imaju najširu mogućnost obraćanja Sudu ako smatraju da predmet koji se pred njima vodi otvara pitanja u pogledu tumačenja ili ocjene valjanosti odredbi prava Unije, a o kojima oni trebaju odlučiti (vidjeti u tom smislu presudu od 22. lipnja 2010., Melki i Abdeli, C‑188/10 i C‑189/10, EU:C:2010:363, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

39      Konkretnije, nacionalni sudovi slobodni su koristiti se tom mogućnošću u svakom stadiju postupka kada to smatraju prikladnim. Naime, izbor najprimjerenijeg trenutka za upućivanje prethodnog pitanja Sudu potpada pod njihovu isključivu nadležnost (presuda od 5. srpnja 2016., Ognjanov, C‑614/14, EU:C:2016:514, t. 17. i navedena sudska praksa).

40      Osim toga, Sud je već presudio da se nadležnost upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku Sudu, koja se na temelju članka 267. UFEU‑a dodjeljuje svakom nacionalnom sudu, ne može dovesti u pitanje primjenom nacionalnih pravnih pravila koja dopuštaju sudu pred kojim je pokrenut žalbeni postupak da izmijeni odluku kojom se upućuje prethodno pitanje Sudu, odbije taj zahtjev i naloži sudu koji je donio navedenu odluku da nastavi s postupkom nacionalnog prava koji je bio prekinut (vidjeti u tom smislu presudu od 16. prosinca 2008., Cartesio, C‑210/06, EU:C:2008:723, t. 95. i 98.).

41      Što se tiče toga da sud koji je uputio zahtjev treba pričekati odgovor Suda na zahtjev za prethodnu odluku ili da, u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, može odlučiti o zahtjevu za puštanje na slobodu podnesenom tijekom razdoblja u kojem je Sud ispitivao zahtjev za prethodnu odluku, najprije treba pojasniti da ništa ne sprečava sud koji je uputio zahtjev da naloži puštanje na slobodu osumnjičenika ili optuženika, osobito ako dokazi kojima raspolaže idu tomu u prilog.

42      Osim toga, treba uzeti u obzir članak 100. stavak 1. Poslovnika, u kojem se navodi da sud koji je uputio zahtjev zadržava mogućnost da povuče svoje prethodno pitanje do dana objave presude strankama.

43      U tom smislu, prema ustaljenoj sudskoj praksi, nacionalni sud pred kojim se vodi spor na koji se primjenjuje pravo Unije mora moći odrediti privremene mjere kako bi zajamčio punu učinkovitost buduće sudske odluke o postojanju prava istaknutih na temelju prava Unije. Naime, koristan učinak sustava ustanovljenog člankom 267. UFEU‑a bio bi umanjen kad nacionalni sud koji je prekinuo postupak dok Sud ne odgovori na njegovo prethodno pitanje ne bi mogao odrediti privremene mjere do donošenja svoje presude nakon odgovora Suda (vidjeti u tom smislu presudu od 19. lipnja 1990., Factortame i dr., C‑213/89, EU:C:1990:257, t. 21. i 22.).

44      Sud pak može u svakom trenutku sam provjeriti jesu li i dalje ispunjeni uvjeti za njegovu nadležnost, kao što to proizlazi iz članka 100. stavka 2. Poslovnika Suda.

45      Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, iz izričaja i strukture članka 267. UFEU‑a proizlazi da je pretpostavka za odlučivanje u prethodnom postupku, među ostalim, činjenica da je pred nacionalnim sudovima uistinu u tijeku postupak u okviru kojega ti sudovi trebaju donijeti odluku koja može uzeti u obzir presudu kojom se odlučuje o prethodnom pitanju (rješenje od 5. lipnja 2014., Antonio Gramsci Shipping i dr., C‑350/13, EU:C:2014:1516, t. 10. kao i navedenu sudsku praksu).

46      Kao treće, u pogledu mogućih stegovnih sankcija u slučaju nepoštovanja obvezujućih uputa višeg suda, na koje upućuje sud koji je uputio zahtjev, i što se tiče neovisnosti tog suda, Sud je već presudio da je ta neovisnost bitna za dobro funkcioniranje sustava pravosudne suradnje, koji se ostvaruje u mehanizmu zahtjeva za prethodnu odluku propisanom člankom 267. UFEU‑a jer taj mehanizam može pokrenuti samo tijelo čija je zadaća primjena prava Unije, a koje ispunjava, među ostalim, taj kriterij neovisnosti (presuda od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci u pravosudnom sustavu), tzv. „LM”, C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 54. i navedena sudska praksa).

47      U tom pogledu, baš kao i neuklonjivost članova suda o kojem je riječ ili njihovo ostvarivanje primitaka u visini koja je odgovarajuća s obzirom na važnost funkcija koje obavljaju, zahtjev neovisnosti također nalaže da stegovni sustav koji se primjenjuje na osobe koje su zadužene za suđenje sadržava nužna jamstva kako bi se izbjegla svaka opasnost od upotrebe takvog sustava kao sistema političkog nadzora nad sadržajem pravosudnih odluka (vidjeti u tom smislu presudu od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci u pravosudnom sustavu), tzv. „LM”, C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 64. i 67. kao i navedenu sudsku praksu). Činjenica da sudovi ne podliježu stegovnim sankcijama zbog korištenja mogućnosti kao što je podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu ili čekanje odgovora na takav zahtjev prije donošenja odluke o meritumu spora koji je pred njima pokrenut i koji je u njihovoj isključivoj nadležnosti, predstavlja jamstvo svojstveno neovisnosti sudova (vidjeti u tom smislu presudu od 5. srpnja 2016., Ognjanov, C‑614/14, EU:C:2016:514, t. 17. i 25. kao i navedenu sudsku praksu).

48      Iz toga proizlazi da na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 267. UFEU‑a i članak 47. drugi stavak Povelje treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis, kako se tumači u sudskoj praksi, što ima za posljedicu to da je nacionalni sud dužan odlučiti o zakonitosti odluke o istražnom zatvoru a da pritom ne postoji mogućnost da Sudu podnese zahtjev za prethodnu odluku ili da pričeka njegov odgovor.

 Drugo pitanje

49      Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. Direktive 2016/343, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 16., tumačiti na način da zahtjevi koji proizlaze iz pretpostavke nedužnosti nalažu da, kada nadležni sud ispituje postoji li osnovana sumnja da je osumnjičenik ili optuženik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, kako bi odlučio o zakonitosti odluke o istražnom zatvoru, taj sud provede odvagivanje inkriminirajućih i oslobađajućih dokaza koji su mu podneseni te da obrazloži svoju odluku ne samo navođenjem utvrđenih dokaza, nego i odlučivanjem o prigovorima obrane dotične osobe.

50      Iako je sud koji je uputio zahtjev upoznat s tumačenjem koje je Sud dao u presudi od 19. rujna 2018., Milev (C‑310/18 PPU, EU:C:2018:732), s obzirom na to da na tu presudu izričito upućuje, taj sud smatra da objašnjenja Suda ne omogućuju da se u potpunosti odgovori na njegova pitanja.

51      Treba podsjetiti da je u navedenoj presudi Sud presudio da članak 3. i članak 4. stavak 1. Direktive 2016/343 treba tumačiti na način da im se ne protivi donošenje privremenih odluka postupovne prirode, poput odluke o održavanju na snazi mjere istražnog zatvora koju je donijelo sudsko tijelo, koje se temelje na sumnji ili elementima inkriminirajućih dokaza, pod uvjetom da se u njima za osobu koja se nalazi u istražnom zatvoru ne navodi da je kriva i da se, suprotno tomu, tom direktivom ne uređuju uvjeti pod kojima se mogu donijeti odluke o istražnom zatvoru.

52      Pitanje suda koji je uputio zahtjev obuhvaćeno je širim kontekstom pojma „osnovana sumnja” u smislu članka 5. stavka 1. točke (c) EKLJP‑a i čini se da među ostalim proizlazi iz posljednje rečenice uvodne izjave 16. Direktive 2016/343, u kojoj se navodi da bi „[p]rije donošenja privremene odluke postupovne prirode nadležno tijelo prvo […] moralo provjeriti postoje li dostatni elementi inkriminirajućih dokaza protiv osumnjičenika ili optuženika kojima bi se opravdala dotična odluka koja bi mogla upućivati na te elemente.”

53      U predmetnom slučaju uvodna izjava 16. Direktive 2016/343 odgovara članku 4. te direktive jer se u prvoj odredbi pojašnjavaju ciljevi druge odredbe tako da se posljednja rečenica uvodne izjave 16. treba tumačiti s obzirom na tu uvodnu izjavu u cijelosti i na članak 4. te direktive.

54      U tom pogledu, s jedne strane, članak 4. Direktive 2016/343, naslovljen „Javna upućivanja na krivnju”, i prva do četvrta rečenica uvodne izjave 16. te direktive usredotočuju se na okolnost da se u izjavama za javnost tijela javne vlasti i sudskim odlukama, osim onih o krivnji, ne treba za osumnjičenika ili optuženika navoditi da je kriv. U drugoj rečenici Članka 4. stavka 1. Direktive 2016/343 uostalom se izričito pojašnjava da se tom odredbom „ne dovode u pitanje […] privremene odluke postupovne prirode koje donose sudska ili druga nadležna tijela i koje se temelje na sumnji ili inkriminirajućim dokazima”.

55      S druge strane, iako se u prvoj i drugoj rečenici uvodne izjave 16. Direktive 2016/343 samo podsjeća na potrebu očuvanja pretpostavke nedužnosti u izjavama za javnost, u trećoj i četvrtoj rečenici te uvodne izjave ponavlja ideju prema kojoj opreznost u izjavama za javnost ne utječe na radnje kaznenog progona ili privremene postupovne odluke, među ostalim one koje se odnose na istražni zatvor.

56      Osim toga, članak 6. Direktive 2016/343, naslovljen „Teret dokaza”, u drugoj rečenici stavka 1. izričito pojašnjava da se time ne dovodi u pitanje obveza suca ili nadležnog suda da traži „inkriminirajuće i oslobađajuće” dokaze te pravo obrane da podnese dokaze u skladu s mjerodavnim nacionalnim pravom.

57      Stoga, ako nacionalni sud nakon ispitivanja inkriminirajućih i oslobađajućih dokaza zaključi da postoji osnovana sumnja da je osoba počinila djela koja joj se stavljaju na teret i donese privremenu odluku u tom smislu, to se ne može izjednačiti s time da se za osumnjičenika ili optuženika navodi da je kriv za ta djela u smislu članka 4. Direktive 2016/343.

58      Naime, iz druge rečenice članka 4. stavka 1. te direktive proizlazi da se time ne dovode u pitanje privremene odluke postupovne prirode koje donose sudska tijela, dok se četvrtom rečenicom uvodne izjave 16. navedene direktive među te privremene odluke uključuju i odluke koje se odnose na istražni zatvor (vidjeti u tom smislu presudu od 19. rujna 2018., Milev, C‑310/18 PPU, EU:C:2018:732, t. 44.).

59      U svakom slučaju, važno je podsjetiti da se Direktiva 2016/343, s obzirom na minimalan cilj usklađivanja kojem teži, ne može protumačiti kao cjelovit i sveobuhvatan instrument koji ima za svrhu utvrditi sve uvjete za donošenje odluke o istražnom zatvoru, bez obzira na to je li riječ o načinima ispitivanja različitih dokaza ili opsegu obrazloženja takve odluke (presuda od 19. rujna 2018., Milev, C‑310/18 PPU, EU:C:2018:732, t. 47.).

60      S obzirom na prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti da članke 4. i 6. Direktive 2016/343, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 16., treba tumačiti na način da se zahtjevima koji proizlaze iz pretpostavke nedužnosti ne protivi to da, kada nadležni sud ispituje postoji li osnovana sumnja da je osumnjičenik ili optuženik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, kako bi odlučio o zakonitosti odluke o istražnom zatvoru, taj sud provede odvagivanje inkriminirajućih i oslobađajućih dokaza koji su mu podneseni te da obrazloži svoju odluku ne samo navođenjem utvrđenih dokaza, nego i odlučivanjem o prigovorima obrane dotične osobe, pod uvjetom da se u toj odluci za osobu koja se nalazi u istražnom zatvoru ne navodi da je kriva.

 Troškovi

61      Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

1.      Članak 267. UFEUa i članak 47. drugi stavak Povelje Europske unije o temeljnim pravima treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis, kako se tumači u sudskoj praksi, što ima za posljedicu to da je nacionalni sud dužan odlučiti o zakonitosti odluke o istražnom zatvoru a da pritom ne postoji mogućnost da Sudu podnese zahtjev za prethodnu odluku ili da pričeka njegov odgovor.

2.      Članke 4. i 6. Direktive (EU) 2016/343 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o jačanju određenih vidova pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 16., treba tumačiti na način da se zahtjevima koji proizlaze iz pretpostavke nedužnosti ne protivi to da, kada nadležni sud ispituje postoji li osnovana sumnja da je osumnjičenik ili optuženik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, kako bi odlučio o zakonitosti odluke o istražnom zatvoru, taj sud provede odvagivanje inkriminirajućih i oslobađajućih dokaza koji su mu podneseni te da obrazloži svoju odluku ne samo navođenjem utvrđenih dokaza, nego i odlučivanjem o prigovorima obrane dotične osobe, pod uvjetom da se u toj odluci za osobu koja se nalazi u istražnom zatvoru ne navodi da je kriva.

Potpisi


*      Jezik postupka: bugarski